Dr. Sc. Velimir Blažević, Rodni Kraj I Vlastiti Korijeni Vole Se I Ne Zaboravljaju (Banja Lika, 2008.)

Velimir Blažević
RODNI KRAJ I VLASTITI KORIJENI

VOLE SE I NE ZABORAVLJAJU
STRANJANI I MATOŠEVCI
NEKAD I SAD
Banja Luka, 2008.

Predgovor
Rodni kraj je svakom čovjeku drag, ma gdje se nalazio, i ma kako bio
malen, zabitan i beznačajan. Za svoj kraj se ljudi zanimaju i o njemu žele
čuti i saznati što više, te to i drugima priopćiti. Mnogi se, isto tako,
zanimaju za svoje porijeklo i korijene, i istražuju svoju lozu. Takav je slučaj
i sa mnom, piscem ovih redaka, a vjerujem i onih kojima je ova knjiga
namijenjena. Stoga sam se dao na prikupljanje i sređivanje podataka o svom
rodnom kraju: o selu Stranjanima, u kojem sam rođen i proveo najranije
godine djetinjstva, i o susjednom selu Matoševcima, iz kojega mi je majka
rodom, i u koje sam kao dijete često odlazio rodbini s majčine strane.
Neposredan povod za proučavanje prošlosti i za prikupljanje podataka i
informacija o Stranjanima i Matoševcima prije svega je žalosni događaj
progona žitelja tih sela godine 1995., provedenog od strane srpskih
ekstremista i nacionalista novostvorene Republike Srpske s ciljem ‘etničkog
čišćenja’. Tada su ta dva, nekad živa, potpuno hrvatska i katolička sela,
sasvim opustjela, kuće opljačkane i devastirane, ili potpuno porušene, ili su
djelomice bile naseljene pridošlim srpskim izbjeglicama iz drugih krajeva
Bosne i Hercegovine, najviše iz Glamoča i Kupresa. Pet-šest godina kasnije
u Stranjane i Matoševce se iz Hrvatske povratio neznatan broj prognanika, a
budući da se radilo samo o starijim osobama, nije to obećavalo nikakve
perspektive za oporavak.
A da se o Stranjanima i Matoševcima i nekadašnjim njihovim žiteljima:
katolicima i Hrvatima, ne bi izgubio svaki trag i uspomena, te da se za
buduća vremena i naraštaje sačuvaju barem fragmentarni podaci o njima,
odlučio sam napisati i objaviti ovu knjigu.
Budući da uz Stranjane i Matoševce nije vezano ništa osobito ni važno, a
što bi pobuđivalo šire zanimanje, nećemo o njihovoj prošlosti naći drugih
napisa i zabilješki osim onih fra Jurice Šalića 1 i Ante Orlovca, te podataka u
službenim crkvenim izvještajima i u župnim maticama župe Ivanjska, u
1
Vidi: Fra Jurica Šalić, Sjeverozapadno od Banja Luke, Banja Luka, 1999., strr. 94, 96-
97, 110-111; Isti, ponovljeno i prošireno izdanje: Hrvati-katolici i franjevci
sjeverozapadno od Banja Luke, Banja Luka – Bihać, 2007., str. 105-106, 108, 123-124;
Isti, Diljem zavičaja, Banja Luka, 2000., str. 124-134; Isti, S banjalučkih strana, Bihać
2004., str. 94-96; Anto Orlovac, Oko fra Vidova bunara, Banja Luka – Barlovci, 2005.,
strr. 31, 37-38, 40, 72, 116-119, 125-127.
čijem sastavu su se nekad nalazila i ta sela, i u maticama župe Barlovci,
otkad ona postoji, i kojoj Stranjani i Matoševci sada pripadaju. Jedino na
temelju podataka iz tih crkvenih izvora bilo je moguće prikazati
demografsku i vjersku sliku Stranjana i Matoševaca u prošlosti, i iz njih
izvući određene zaključke.
Iako ova knjiga ne ide u daleku prošlost – zahvaća tek period od prvih
desetljeća 18. stoljeća pa na ovamo – i nije ni izdaleka sveobuhvatna, ipak
će biti zanimljiva za Stranjančane i Matoševljane, kako one malobrojne koji
danas žive u svom rodnom kraju i na svojoj očevini i djedovini, nakon što
su se u njega povratili iz progonstva, tako i za najveći broj onih koji
tragično i zastalno izgubiše svoj zavičaj, ali ne, nadam se, i sjećanje na
njega i na svoje korijene!
Knjiga je, kako sam napomenuo, u velikom dijelu napisana na temelju
podataka koji su se mogli crpsti iz matičnih knjiga župe Ivanjska, odnosno
Barlovci. U prikazivanju poljodjelstva i opisu seoskih domaćinstva u drugoj
polovici 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, kao i seoskih zanimanja i
običaja, pomoć mi je pružio Slavko Blažević, Stipin, iz Stranjana. Isto tako
su prema njegovim sjećanjima prikazane akcije koje su poduzimane od
sredine 20. stoljeća na gospodarskom unapređenju spomenutih sela i
njihovih stanovnika. I neka zbivanja iz novijeg, ratnog vremena, prikazana
su prema Slavkovom kazivanju, kao i kazivanju pok. Mile Debeljaka i
supruge Marice Debeljak, iz Matoševaca. Njima za pruženu suradnju
dugujem i izražavam posebnu zahvalnost!
Zahvaljujem također fra Tomislavu Brkoviću za uloženi trud oko
grafičkog uređivanja knjige, fra Ivi Orlovcu, gvardijanu franjevačkog
samostana Petrićevac, za izdavanje knjige, kao i župniku barlovačkom, fra
Duji Ljevaru, i svima koji su novčano ili na druge načine pripomogli
njezino objavljivanje!
Velimir Blažević
Prvi dio
STRANJANI I MATOŠEVCI
U PROŠLOSTI
TOPOGRAFSKA SLIKA
STRANJANA I MATOŠEVACA
U sastavu većeg naselja Dragočaj, koje pripada općini Banje Luke,

sjeverozapadno od toga grada, na udaljenosti nešto manjoj od 15 km nalazi
se omanje selo Stranjani, veličine oko 5 km2, a na njega se nadovezuje selo
Matoševci, površine 10-ak km2.
Stranjani i Matoševci su smješteni između brda Gradina, s vrhom
visokim 390 m, i Bjeljevine, visoke 428 m, na sjevernoj, i Ivankova,
visokog 384 m, i Klupa, visokih 433 m, na južnoj strani, te između
Ojdanića brda, visokog 312 m, na istočnoj, i Pištolica, visokih 429 m, na
zapadnoj strani.
Dijelom kroz Matoševce i cijelom dužinom Stranjana protječe potok
Bukovac, s pritokom Zovcom, a sjevernom stranom Matoševaca teče potok
Živaja. Uz njih, u oba sela ima i više manjih potočića, koji ljeti najčešće
posve presuše. Bukovac izvire u Poljašnici, s južne strane brda Višac, i teče
od zapada prema istoku. Zovca izvire ispod Klupa, na jugoistočnoj strani, i
teče također od zapada prema istoku, te se spaja s Bukovcom nedaleko od
Pranjića raskršća. Na istom mjestu, s lijeve strane, u Bukovac utječe Tubića
potok koji dolazi iz Gradine. Nekada se Bukovac od ušća Zovce u njega pa
dalje nazivao Stranjanka, ali se na novijim topografskim kartama vodi kao
Bukovac. Živaja izvire ispod brda Pištolice s istočne strane, i teče smjerom
od zapada prema istoku, između Brezinaca i Gradine s desne ili južne, i
Bjeljevina i Pavlovače s lijeve ili sjeverne strane. U svom toku i Živaja
prima više drugih potoka, od kojih je u Matoševcima nešto jači Malovca, u
Dojčinovićima se spaja s Bukovcom, te se u Jasenju ulijeva u rječicu
Dragočajku.
Oba sela, i Stranjani i Matoševci, uglavnom su brežuljkasti i bregoviti, s
dosta šumaraka i gajeva, a u rubnim dijelovima su obrasla šumama
pretežito bukve, graba, hrasta, kestena, drače i breze. Na prostoru obaju sela
ima više površinskih vrela i nekoliko jačih izvora pitke vode, od kojih su
poznatiji Točkovi u Matoševcima (Paetnjak), te Studenac i Zovca u
Stranjanima.
Uzduž Stranjana i Matoševaca vodi put od Orlovca (donji Dragočaj)
prema Piskavici, koji je asfaltiran do Pranjića raskršća, nekada nazivanog
Pranjića han, u Stranjanima. Odatle se nastavlja obični seoski put jednim
krakom, desnim, prema Ružićima u Matoševcima, i dalje kroz Batkoviće
prema Piskavici, a drugi, lijevi krak, ide uz Bukovac, te se u Batkovićima
spaja s onim koji dolazi iz pravca Ružića.
Topografska karta gornjeg Dragočaja, sa selima Stranjani i Matoševci

SPOMINJANJE STRANJANA I MATOŠEVACA
U PISANIM CRKVENIM IZVORIMA
Ne zna se otkad sela Stranjani i Matoševci nose te nazive, i od čega ili

odakle ti nazivi dolaze.
Moglo bi se za Stranjane samo nagađati da je ime izvedeno od riječi
strana ili stranac, pa bi naziv Stranjani označavao ili žitelje sela smještenog
na strani, u ovom konkretnom slučaju na strani ili na padinama brda
Gradina, sa sjeverne strane, i Ivankova s južne strane, ili pridošlice odnekud
sa strane, koje su se tu naselile.
Sela i naselja često dobivaju nazive od nekog prezimena svojih žitelja.
Takav slučaj bi mogao biti i s Matoševcima. Iako nema sačuvanih podataka
da je u davnini u tom selu bilo žitelja ili stanovnika prezimenom Matoš, da
bih se iz toga izveo naziv za selo, nije isključeno da naziv sela Matoševci
dolazi upravo od toga prezimena, ili od vlastitog imena Mato, s nadimkom
Matoš. Na to nekako upućuje naziv Mattosmahala (Matošev zaselak), na
koji nailazimo u izvještaju apostolskog vikara u Bosni, biskupa fra Mate
Delivića, upućenom Svetoj Stolici u vrijeme osmanlijske vlasti, god. 1737. 1
Za sve rođene u Stranjanima i Matoševcima, ili koji su porijeklom iz tih
sela, bit će zanimljivi podaci barem o tome kada se nazivi Stranjani i
Matoševci, i nazivi pojedinih njihovih dijelova ili zaselaka, javljaju prvi put
u nekom sačuvanom pisanom izvoru.
Najstarije pisano spominjanje sela Stranjani i Matoševci nalazimo u
crkvenim dokumentima, odnosno u izvještajima o vjerskim prilikama, koje
su apostolski vikari u Bosni i Hercegovini slali u Rim, te u župnim
maticama župe Ivanjska, kojoj su ta sela nekoć i kroz duži peiod pripadala.
Koliko se sada zna, Stranjani i Matoševci se prvi put spominju godine
1737. Biskup fra Mato Delivić, apostolski vikar u Bosni, te godine u
izvještaju Svetoj Stolici, odnosno Zboru za širenje vjere (Propagandi),
prikazuje ukratko teške prilike za katolike u Bosni, te opisuje svoj kanonski
pohod u drugoj polovici 1736. i u prvoj polovici 1737. pojedinim župama
koje su vodili bosanski franjevci, a u organizacijskom smislu su bile
1
Izvještaj je objavljen u: Julijan Jelenić, Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne
Srebreničke, Mostar 1927., str. 50-64. Podaci koji se odnose na župu Ivanjsku i sela
Stranjane i Matoševce nalaze se na str. 50-53 i 62-63. Vidi također: Franjo Marić, Hrvati
– katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. godine, Zagreb 1998., str. 49.
razdijeljene između tri tada postojeća franjevačka samostana: Kraljeve
Sutjeske, Fojnice i Kreševa. Za svaku župu on navodi sva njezina sela, broj
katoličkih kuća i koliko ima vjernika u njima, zatim gdje su u pojedinim
župama nekoć postojale crkve, a kojih u to vrijeme više nije bilo, te u kojim
je mjestima podijelio krizmu, i koliko je osoba iz pojedinih sela krizmao.
On tako izvješćuje da je 28. ožujka 1737. stigao u pohod župi Ivanjska.
Napominje da su u župi postojale crkve, ili bolje reći male i skromne
crkvice: sv. Kuzme i Damjana, na mjestu koje služi za sahranu vjernika, a
to je današnji Damjanovac, i da se na njemu slavi često sveta misa; sv.
Vida, na brdu Crkvene, u središtu župe, gdje se misa slavi svake
svetkovine; i crkva Svih svetih, u Motikama, na mjestu koje je služilo za
sahranjivanje kršćana i gdje se također često slavila misa. U vrijeme kada
biskup fra Mato Delivić piše svoj izvještaj od tih crkava jedva su se nazirali
tragovi. 2
Stranjane i Matoševce spominje u svom izvještaju Svetoj Stolici god.
1744. apostolski vikar fra Pavo Dragičević, navodeći domaćine i broj
članova u porodičnim zadrugama, a donosi i popis sve djece koju je
krizmao u Ojdanićima 14. i 15. siječnja 1742. od kojih su neka bila iz
Stranjana i Matoševaca, te navodi dob djece i njihove kumove.
Apostolski vikar, biskup fra Mato Delivić, navodi da je u župi Ivanjska
podijelio krizmu na dva mjesta, u Ojdanićima (Hoidanich) i u selu Ivanjska,
gdje u jednoj šumi župnik ima skrovitu kućicu i drvenu kapelicu. Piše da je
u Ojdanićima krizmu dijelio tri dana, ujutro i uvečer, u kolibi podignutoj
pred nekom kućom. Navodi i koliko je bilo krizmanika iz pojedinih sela: iz
Dragočaja – 480 osoba, iz Ojdanića – 200, iz Zalužana – 452, iz Motika –
387, iz Tusmahale – 98, iz Čivčija – 104, iz Prnjavora (malog) – 38, a iz
Matoševaca (Mattosmahala) je bio 51 i iz Stranjana (Stragnani) 101
krizmanik. 3
U starim župnim maticama župe Ivanjska, pisanim neko vrijeme pismom
bosančicom, potom kroz duže vrijeme na latinskom jeziku, a sačuvane su
samo one vođene od 1762. pa dalje, u matici krštenih za tu godinu, pod
datumom 29. kolovoza 1762., navodi se bosančicom da je krštena Ružica,
kćer Ilije Ojdanića, iz Ojdanića, i Barbare Majdandžić, iz Matoševaca, a da
je kuma bila Lucija Ojdanić. 4 U toj matici krštenih je također ubilježeno da
je 18. rujna 1763. krštena Ružica, kćer Jakova Komaričića, iz Stranjana, i
2
Vidi: Anto Orlovac, Oko fra Vidova bunara, str. 75-80.
3
Vidi prethodnu bilješku.
4
Die 29 Augusti 1762
Ja fra Stipan gore rečeni (Ćosić, iz Majdana – m. o.) karsti Ružicu kćer Ilije Ojdanića s
Ojdanića i njegove z. ž. Barbare Majdandžić iz Matoševaca. Kuma bi Lucija Ojdanića; svi
iz iste župe (Ivanjske). Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1762.-1764., g. 1762., br. 173.
njegove zakonite žene Oršule Gagulić, i da je kuma bila Lucija
Debeljaković. 5
Dio Stranjana u kojem su živjeli pretežito stanovnici prezimenom
Komarica ili Komaričić, u župnim maticama, kako krštenih i vjenčanih,
tako i umrlih, češće se naziva Komarice. Taj naziv se prvi put navodi u
matici krštenih 5. veljače god. 1782., u kojoj bosančicom piše: „Ja Ivan
Dobretić, pomoćnik župnika, krstio sam dijete rođeno od zakonitih
roditelja, naime Mijata Bukvića iz Komarica i njegove zakonite žene Marije
Jurić, kojem je nadjenuto ime Manda. Kuma je bila Ana Batković, iz
Matoševaca“. 6
U drugoj matičnoj knjizi krštenih, vođenoj na latinskom jeziku, stoji
ubilježeno da je u Komaricama (Komarize), od roditelja Blaža Komarice i
Ivke Majdandžić, 12. studenoga 1782. rođeno dijete koje je kršteno 21.
istog mjeseca, i da mu je nadjenuto ime Josip, a da je kum bio Franjo
Batković. 7 Zaselak Komarice se u maticama krštenih spominje često i
kasnije. 8 Taj naziv nalazimo i u matici umrlih, u kojoj je latinskim jezikom
upisano da je „u Komaricama dana 4. srpnja 1797. umrla u Gospodinu
Dominika, žena Jure Bukvića, opremljena ss. sakramentima Crkve, u dobi
od 45 godina i sahranjena u zajedničkom groblju Carkvine“. 9
Zaselak Komarice je, po svoj prilici, bio smješten na predjelu današnjih
Vrtača, i na stranjanskoj i na matoševačkoj strani. Osim najbrojnijeg
prezimena Komarica, župne matice navode u Komaricama i žitelje s
prezimenima: Bukvić, Uvalić, Cvitković i Knežević. 10
Također se zaselak Kula u Stranjanima spominje prvi put u matici
krštenih župe Ivanjska 22. studenoga god. 1782. U njoj je upisano: „Ja fra
Ambrozije (Barišić – m. o.) pomoćnik župnika, krstio sam dijete rođeno iz
5
Die 18 7bris 1763
Ja fra Antun Lepan karsti Ružicu ćer Jakova Komaričića iz Stranjana i nj. z. ž. Oršule od
Gagulića. Kuma Lucija Debeljaković. Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1762.-1764., g.
1763., br. 444.
6
Matica krštenih župe Ivanjske, za g. 1779.-1805., g. 1782., br. 405.
7
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1779.-1805., g. 1782., br. 43, nakon pohoda ap.
vikara župi Ivanjska.
8
U više slučajeve žitelji s prezimenom Komarica stavljeni su u župnim maticama u
Matoševce, npr. Anto Komarica i Kata r. Bartulović – vidi: Matica krštenih župe Ivanjska,
za g.1779.-1805., g. 1797., br. 2158; g. 1798., br. 90; g. 1802., br. 305; Matica krštenih
župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1805., br. 17; g. 1808., br. 597. Vjerojatno se radilo o
Komaricama koje su živjele na matoševačkoj strani današnjih Vrtača.
9
Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1779.-1809., g. 1797., br. 1442.
10
Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1779.-1805., g. 1781., br. 405, i g. 1782., br.
44; g. 1785, br. 508; g. 1797., brr. 2086 i 2087; g. 1802., br. 191. Matica krštenih župe
Ivansjka, za g. 1805.-1828., g. 1826., br. 274.
zakonite ženidbe naime Ilije Cvitkovića, iz Kule, i Barbare Knežević, iz
Stranjana, kojemu sam nadjenuo ime Janja. Kuma je bila Janja Jajčević iz
Dikoevaca.“ 11
Kula 12 se u župnim maticama, kako krštenih tako i vjenčanih i umrli,
navodi više puta i kroz duže vrijeme također kasnije. Izgleda da je taj
zaselak obuhvaćao i dio Matoševaca, jer se navodi da je u Kuli, uz
Cvitkoviće, koji su bili najbrojniji, bilo i Debeljakovića ili Debeljaka 13 koji
su sve do najnovijeg vremena nastanjivali donji kraj Matoševaca, koji
graniči sa Stranjanima.
U matici krštenih župe Ivanjska, za isti zaselak Stranjana nailazimo i na
nazive: Avdagići, Avdagića Mahala, Kula Avdagina i Avdagina Kula. Tako
piše da je fra Jozo (Barić – m. o.) iz Bihaća krstio 29. travnja 1787. dijete
roditelja Mijata Domaćinovića i Marije Lučić, iz Avdagića (Audaghichi),
da je djetetu dano ime Ruža, a da je kuma bila Ana Blažević. 14 Na drugom
opet mjestu piše da je 24. veljače 1793. kršteno dijete iz Avdagine Mahale
- Kule, roditelja Mijata Domaćinovića i Marije Stojaković, da mu je
nadjenuto ime Marta, a da je kuma bila Ana Blažević. 15 U oba navedena
slučaja se radi o istom ocu obadvoje djece (Mijat Domaćinović), a
vjerojatno i o istoj majci, samo što se za majku navode dva različita
prezimena (Marija Lučić, odnosno Stojaković). Ista je i kuma (Ana
Blažević) na krštenju djece. Na jednom drugom mjestu je upisano da je fra
Ilija Glavočević, pomoćnik župnika, krstio 2. lipnja 1793. Petra, sina Ilije
Cvitkovića i Barbare r. Knežević, iz Kule Avdagine. Kum djeteta je bio
Filip Batković. 16 A 7. rujna 1810. kršteno je dijete Mije Bajlovića i Anđe
Ojdanić, koje je rođeno u Avdagića Mahali (Audagichia Mahla), a krstio
ga je fra Stjepan Krističević, pomoćnik župnika, i nadjenuo mu ime Nikola,
a kum je bio Luka Crijepović, iz sela Dikoevaca (Dikevaca). 17
Isti zaselak se navodi i kao Dragočaj Kula. Naime, na jednom mjestu
u matici umrlih nailazimo na upis: „Dragočaj Kula. Dana 15. veljače 1809.
11
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1779.-1805., g. 1782., br. 82, nakon kanonske
vizitacije župe.
12
Bilo je zaselaka s tim nazivom i u drugim dijelovima župe, a kada se radi o Kuli
stranjanskoj zaključuje se iz prezimena.
13
Vidi: Matici krštenih župe Ivanjska, za g. 1779.-1805., gg. 1802. i 1803., brr. 127 i 363.
14
Matica krštenih krštenih župe Ivanjska, za g.1779.-1805., g. 1787., br. 333.
15
Matica krštenih župe Ivanjska, za g.1779.-1805., g. 1793., br. 1398.
16
Matica krštenih župe Ivanjska,za g. 1779.-1805., g. 1793., br. 1450.
17
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1810., br. 428.
pobožno je u Gospodinu preminula Kata kći Ivana Cvitkovića u 43. godini
svoje dobi. Proviđena je s. ispovijedi, i sahranjena na groblju Carkvine“. 18
Zanimljivo je da se u matici vjenčanih, kod upisa jedne ženidbe od 16.
studenoga 1813., istovremeno spominju i Kula, i Komarice, i Stranjani:
„Nakon što su prethodno obavljena tri navještaja kroz tri svetkovine, i
budući da nije otkrivena nikakva zapreka, ja fra Andrija Anušić pitao sam
Franju, sina Vida Komarice iz Komarica, i njegove z. ž. pok. Lucije
Cvitković iz Kule, i Katu kćer pok. Mijata Jurića iz Gomionice, i njegove z.
ž. Ruže Mijić iz Gomionice, te dobivši njihov međusobni pristanak riječima
za sadašnjost združio sam ih u ženidbu. Svjedoci su bili Marijan Knežević
iz Stranjana i Anto Knežević iz Stranjana.“ 19
Malo prije spomenuti nazivi kazuju da je Kula pripadala nekom agi
Avdi (Avdagi), koji je tu od kršćanske raje ubirao harač. Kasnije je, ne zna
se kada, naziv Kula zamijenjen nazivom Čardak, i taj se naziv održao do
najnovijeg vremena, ali se ne navodi u župnim maticama, te i on podsjeća
na prisutnost nekadašnje otomanske vlasti na našim prostorima.
Nailazi se na području Stranjana i na zaselak Kneževići, prema
prezimenu stanovnika toga predjela. Navodi ga matica umrlih u godini
1810., u kojoj je zapisano: „Kneževići, dana 19. travnja 1810. preminuo je
u Gospodinu Nikola, sin Josipa Kneževića, okrijepljen sakramentom
ispovijedi, u dobi od oko 18 godina, i sahranjen je u groblju Carkvine“. 20 U
istoj godini Kneževići se u matici umrlih navode još dvaput. 21 Prezime
Knežević je bilo dosta brojno, ali se ne može pobliže odrediti na kom su
prostoru živjeli; možda u središnjem dijelu Stranjana, oko Pranjića
raskršća.
Donji dio Stranjana je mogao biti naseljen pretežito stanovnicima
prezimenom Bukvić, na što upućuje podatak da se jedan od Bukvića
prozvao Ćosić, i od njega potječu, kako ćemo vidjeti kasnije, svi stranjanski
Ćosići do danas.
U novije vrijeme, i sve donedavno, postojali su, prema prezimenima
stanovnika, još zaseoci ili skupovi kuća: Ćosići, Pranjići, Šalići, Ljevari i
Adžići. Tih prezimena ne nalazimo u popisima apostolskih vikara iz 18. st.
Uglavnom se radilo o kasnijim doseljenicima iz nekadašnje, prostorno
velike sasinske župe, koji su se naseljavali u bližoj okolici Banje Luke, na
18
19
Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857, g. 1813., br. 134.
20
Matica umrlih župe Ivanjska ,za g. 1809.-1857., g. 1810., br. 138.
21
Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1810., brr. 159 i 160.
prostore opustjele većim dijelom ili zbog pomora od kuge ili zbog
iseljavanje onih koji su kugu preživjeli.
U Matoševcima se od zaselaka najranije spominju Batkovići. U matici
krštenih, kod ubilježbe bosančicom krštenja obavljenog 12. svibnja 1782.
stoji zapisano: „Ja fra Ambrozije Barišić, pomoćnik župnika, krstio sam
dijete rođeno iz zakonite ženidbe to jest Jure Uvalića iz Batkovića
(Batkovci) i Marije Batković, kojemu sam nadjenuo ime Kata. Kuma je bila
Cecilija Debeljaković, svi iz Matoševaca“. 22
Uz Batkoviće, u Matoševcima postoje također, prema prezimenima
mještana, zaseoci: Ružići, Majdandžići, Blažići (vjerojatno skraćeno od
prezimena Blažević), a i predjeli zvani Živaja, Paetnjak, Ševnjak. Svi ti
nazivi zadržali su se do najnovijeg vremena.
22
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1779-1805., g. 1872., br. 531.
STRANJANI I MATOŠEVCI U SASTAVU
NEKADAŠNJIH KATOLIČKIH ŽUPA:
DRAGOČAJ, IVANJSKA, PETRIĆEVAC
I DANAŠNJE ŽUPE BARLOVCI
Stara župa Dragočaj, koja je obuhvaćala područje današnjih župa

Ivanjska, Barlovci i Trn, neko vrijeme i Motike i dio župe Petrićevac, a
kojoj su pripadala također sela Stranjani i Matoševci, spada među starije u
ovom dijelu Bosne. Spominje se u izvještaju provincijala fra Marijana
Pavlovića o stanju franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je 1623.
predan u Rimu Zboru za širenje vjere. U tom su izvještaju nabrojeni svi
tadašnji samostani spomenute provincije i župe koje su pripadale pojedinim
samostanima. Za samostan Fojnicu se navodi da je imao 9 župa, a među
njima je bila i župa Dragočaj (Dragocchiaina). 23 Ne zna se kada je
osnovana, a postojala je vjerojatno i prije dolaska Turaka u ove krajeve, i
zauzimala je golemo područje. O veličini župe može se zaključiti iz
podatka da su je 1623. okruživale župe Majdan, Kamengrad, Kozarac,
Gradiška, Lišnja i Banja Luka.
Župu Dragočaj spominju u svojim izvještajima i apostolski vikari,
biskup fra Marijan Maravić godine 1649. i 1655, 24 i biskup fra Nikola
Olovčić 1675. Ovaj posljednji piše Svetoj Stolici da je 10. svibnja pohodio
župu Banju Luku, 18. svibnja župu Motike, a 24. svibnja župu Dragočaj
(Dragociai). Izvješćuje da župa Dragočaj nema crkve, da ima 1.200
vjernika i da je krizmao 953 osobe, a da u njoj dušobrižništvo vrši jedan
franjevac samostana Fojnice. 25
Poslije Bečkog rata (1683.-1689.) mnogi su katolici s banjolučkog
područja prebjegli u Hrvatsku, a zbog nasilja i pogibelji koje su stalno
prijetile od Turaka, sjedište župe je iz Dragočaja (Orlovac – Lovrića
glavica) premješteno u zabitnije mjesto Ružiće-Mamenice u Ivanjskoj, i
župa se otad vodi pod nazivom Ivanjska.
23
Bazilije Pandžić, „Relatio de provincia Bosnae Argentinae O. F. M. an. 1623 S.
Congregationi de Propaganda fide exhibita“, u: Mandićev zbornik (ur. I. Vitezić), Rim
1965., str. 220.
24
Vidi: Fermendžin Euzebije, Acta Bosnae ..., Zagreb 1892., str. 478
25
Julijan Jelenić (prir.), Starine JAZU, 36, Zagreb 1918., str. 136.
Župa Ivanjska zauzimala je prostor sjeverozapadno od Banje Luke, u
pravcu Prijedora i Gradiške, a kako se vidi iz izvještaja apostolskih vikara,
biskupa fra Pavla Dragičevića, iz g. 1743., i fra Marijana Bogdanovića, iz
god. 1768., pripadala su joj sela: Mamenice, Abrići, Ružići, Šimići,
Klečine, Miloševići, Dolina, Bukovica, Lagumdžije (Jablan), Barlovci,
Kuljani, Trn, Zalužani, Vujnovići, Novakovići, Šargovac, Petrovići,
Motike, Čivčije (Bresolice), Matoševci, Stranjani, Ojdanići, Dikoevci i
Orlovac. 26
Matoševci i Stranjani su ostali u sastavu župe Ivanjska do 1876., kad su
s drugim selima današnjih župa Barlovaca i Trna odvojeni od Ivanjske i
pripojeni župi Petrićevac. U sastavu petrićevačke župe ta su sela ostala
samo tri godine, do 1879.
Godine 1879. su iz župe Petrićevac izdvojena sela: Barlovci, Bukovica,
Dikevci, Jablan, Kuljani, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Stranjani,
Trn i Zalužani, i od njih je osnovana nova župa Barlovci.
U to vrijeme Stranjani su imali 11 domaćinstava s 18 obitelji i ukupno
oko 100 vjernika katolika. A u Matoševcima je bilo 8 domaćinstava,
ukupno 22 obitelji i blizu 110 vjernika katolika.
26
Dominik Mandić (prir.), Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus
annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago-Roma, 1962., str. 41-45 i 176-182.
OBITELJI U 18. STOLJEĆU
I STATISTIČKI PODACI O BROJU KATOLIKA
U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA
OD 1737. PA DO NAJNOVIJEGA DOBA
Katolici u Stranjanima i Matoševcima u 18. stoljeću

Prostor Stranjana i Matoševaca, kao i cijeloga Dragočaja, od davnina
su nastanjivali katolici. A u vrijeme višestoljetne otomanske vlasti u Bosni i
Hercegovini sigurno se tu, uz 'kršćansku raju', nalazilo i muslimanskog
življa, na što ukazuju i toponimi: Matošmahala, Avdagina Mahala i
Avdagina Kula, (nazivi za jedan dio Stranjana).
Pred kraj 19. st., prema statističkim podacima o žiteljima na području
župe Barlovci, u njoj nema muslimana, 27 što znači da ih nije bilo ni u
Stranjanima i Matoševcima. U tim selima sve do najnovijeg vremena nije
bilo ni vjernika pravoslavne vjere.
Prvi apostolski vikar u Bosni, biskup fra Mate Delivić, kako smo ranije
već vidjeli, sastavio je i 1737. uputio Zboru za širenje vjere u Rim izvještaj
o Apostolskom vikarijatu u kojem je obavio svoj kanonski pohod. U tom
izvještaju, na talijanskom jeziku, on piše i o pohodu župi Ivanjska. Na
početku ističe čvrstu vjeru i pobožnost katolika, a ono što je rečeno
općenito za župu, sigurno je vrijedilo i za katolike Stranjana i Matoševaca.
I evo što on o tome piše: „U cijelom bosanskom kraljevstvu ne postoji kraj
tako pogodan, i pun katoličkih kuća kao što je Ivanjska; na više mjesta
katoličke kuće su izmiješane s kućama Turaka i raskolnika (misli se na
pravoslavne vjernike – m. o.), a zahvaljujući Gospodinu, uza sve to,
najpostojaniji su u svetoj vjeri, i nitko, ni od onih najstarijih, nije mi znao
reći da je od tako brojnog naroda neka duša propala, prihvativši ili
Muhamedov zakon, ili okaljavši se istočnim raskolom.“ 28 Malo kasnije
nastavlja: „Nisam našao nikoga u ovoj župi koji ne bi bio poučen u
kršćanskom nauku; isto sam zapazio i u drugim župama, Bogu hvala, ali ne
s takvom prostodušnošću kao ovdje.“ 29 Biskup fra Mato Delivić u izvješću
27
Vidi: Schematismus almae missionariae Provinciae Bosnae Argentinae ordinis fratrum
minorum … concionatus anno Domini 1887., Sarajevii, Ex officina Spindler et Loschner,
1887., str. 62.
28
Julijan Jelenić (prir.), Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar
1927, str. 49.
29
J. Jelenić, n. d., str. 49-50.
dalje kaže: „Na zadovoljstvo, i utjehu ovog pobožnog naroda, na dva
mjesta sam obavio svetu službu;“ 30 a potom nabraja sva sela župe Ivanjska
i navodi koliko u svakom pojedinom selu ima katoličkih kuća i duša, te
koliko je osoba krizmao. Ivanjska je tada u 15 sela imala ukupno 383
katoličke kuće i 3.801 vjernika katolika. U Stranjanima je, prema tom
izvještaju, bilo 15 katoličkih kuća, a vjernika 145, a u Matoševcima 8
katoličkih kuća i 97 vjernika. 31
Drugi apostolski vikar, biskup fra Pavao Dragičević, poslao je 1744.
Zboru za širenje vjere još detaljniji popis, napravljen 1743. za sve župe
Apostolskog vikarijata, cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, i za sva sela u
župama, te navodi imena i prezimena kućedomaćina, koliko u kojoj kući
ima članova koji se pričešćuju (tj. odraslih) i koji se ne pričešćuju (djece). 32
Ti su podaci navedeni i za sva sela župe Ivanjska, njih 18, među kojima su
bili također Stranjani i Matoševci. Ukupno je u župi katoličkih kuća bilo
309, katolika 2.402, od toga odraslih 1.596 a djece 906. 33 U Stranjanima je
tada bilo 12 katoličkih kuća, a u Matoševcima 9. Odraslih, starijih od 11-12
godina, je u Stranjanima bilo 64, a u Matoševcima 50 osoba; djece, ispod
11-12 godina, u Stranjanima je bilo 22, a u Matoševcima 38. Ukupno je u
Stranjanima bilo 86, a u Matoševcima 88 katolika. 34
Evo popisa obitelji iz g. 1743. za Stranjane i Matoševce, s imenom
starješine kuće i brojem članova, posebno odraslih i djece, te sveukupno.
Stranjani
Odrasli Djeca Ukupno
1. Ivan Jarac 5 1 6
2. Luka Stevo 2 4 6
3. Juro Jurić 6 1 7
4. Lovro Jelić 4 4
5. Marko Gubičan 13 5 18
6. Anto Jelić 3 1 4
7. Mile Jerković 7 2 9
8. Luka Barić 6 1 7
30
J. Jelenić, n. d., str. 50; Franjo Marić, Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do
2006., Donja Lomnica/Zagreb, 2006., str. 94 i 108.
31
Vidi: J. Jelenić, n. d., str. 51.
32
Popis je objavio: Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in
descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago-Roma, 1962.
33
Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43 i 44.
34
Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43; F. Marić, Banjolučka biskupija …, str. 94 i 109.
9. Petar Bukva 8 8
10. Ivan Barić 4 3 7
11. Ivan Komarica 2 2 4
12. Mile Komarica 4 2 6
Matoševci
1. Martin Abramspajić 5 4 9
2. Andrija Batković 10 4 14
3. Andrija Blažević 5 7 12
4. Petar Majdandžija 10 3 13
5. Mile Debeljaković 6 8 14
6. Stjepan Debeljaković 3 2 5
7. Ilija Milić 5 4 9
8. Ivan Milić 4 4 8
9. Toma Milić 2 2 4
I apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović je 1768. poslao u
Rim svoj izvještaj, u kojem su također navedena imena i prezimena
starješina domaćinstava, te broj odraslih članova i djece u svakom
domaćinstvu u svim župama Bosne i Hercegovine. Za župu Ivanjsku je
naveo da ima 21 selo, 432 kuće, odraslih osoba 2.861, a djece 1.184,
ukupno 4.045 duša. U tom izvještaju Stranjani se ne navode zasebno, nego
su u Matoševce bila uključena i domaćinstva iz Stranjana – što se može
zaključiti po imenima i prezimenima nekih kućedomaćina. Prema tome, u
oba ta sela bile su 24 kuće katolika, odraslih osoba 163, a djece 78, ukupno
katolika 241. 35
Donosim i popisa obitelji iz g. 1768., navedenih za selo Matoševci, a
uspoređivanjem s popisom iz 1743. može se zaključiti koje su od tih obitelji
mogle pripadati selu Stranjani.
Matoševci (i Stranjani)
1. Stjepan Debeljaković 5 3 8
2. Mile Debeljaković 13 7 20
3. Petar Batković 13 9 22
4. Mile Abramspajić 3 3 6
5. Marko Majdandžić 9 10 19
6. Blaž Božević 15 6 21
35
Vidi: D. Mandić, n. d., str. 176-182; F. Marić, Banjolučka biskupija …, str. 94 i 109.
7. Anto Volić 11 4 15
8. Franjo Komaričić 11 5 16
9. Joso Komaričić 5 2 7
10. Cvjetko Salačković 3 2 5
11. Toma Cvitković 3 2 5
12. Mile Knežević 5 1 6
13. Franjo Knežević 3 1 4
14. Šimo Barić 4 4
15. Stjepan Bukvić 8 4 12
16. Blaž Volić 4 1 5
17. Petar Domaćinović 7 1 8
18. Toma Knežević 12 2 14
19. Lovro Nikolić 4 4
20. Ivan Jurić 10 5 15
21. Nikola Stević 2 2 4
22. Mile Jarčević 6 1 7
23. Ivan Ciganović 5 5 10
24. Ilija Knežević 2 2 4
Prezimena Jarac i Stevo u Stranjanima, iz god. 1743., pojavljuju se
1768. kao Jarčević i Stević, a Komarica kao Komaričić. Prezime Božević u
Matoševcima, kojega nije bilo u popisu 1743., možda je krivo zabilježeno, i
da je umjesto Blaž Božević trebalo biti Božo Blažević, budući da je
prezime Blažević postojalo u popisu 1743., dok ga nema na popisu 1768., a
kasnije se to prezime često pojavljuje u župnim maticama, i održalo se sve
do današnjih dana, kako u Stranjanima tako i u Matoševcima.
Pojedina domaćinstva, navedena u gornjim popisima, imala su velik
broj članova. To se tumači time što je i po više obitelji istoga roda živjelo
skupa u porodičnim zajednicama ili zadrugama. Od svih prezimena s
naprijed navedenih popisa, u Stranjanima i Matoševcima su sve do
najnovijeg vremena, odnosno do progona 1995., ostala stalno, ili su
nestajala pa se opet pojavljivala, samo prezimena: Batković, Blažević,
Bogdanović, Debeljak, i Majdandžić. Sva druga prezimena, među njima i
nekad veoma brojni Bukvići, Kneževići i Komarice, iščeznula su bilo zbog
izumiranja u vrijeme haranja kuge godine 1783., 1795.-1796., te 1813.-
1818., ili zbog preseljavanja u druga sela i krajeve. Na opustjelu zemlju,
osobito u Stranjanima, počeli su u prvim desetljećima 19. st. doseljavati
Ljevari, Šalići, Pranjići i Kaurini, koji su dolazili poglavito iz ondašnje župe
Sasina. Uz doseljavanje čitavih obitelji, u Stranjane i Matoševce su se
udavale mnoge djevojke iz starodrevne sasinske župe – iz Stratinske,
Bronzanog Majdana, Gomionice, Kijeva, Kljevaca i Škrljevite.
Brojčano stanje katolika u Stranjanima
i Matoševcima u 19. i 20. stoljeću
Gore smo donijeli popis imena kućedomaćina i broj članova u

pojedinim domaćinstvima u Stranjanima i Matoševcima za godine 1737.,
1743. i 1768. Takvih preciznih podataka nemamo za kasniji period. Postoje
za određena razdoblja podaci samo o broju domaćinstava, bračnih parova,
odraslih osoba, djece, ili samo podatak koliko je u nekim godinama bilo
ukupno katolika u Stranjanima i Matoševcima.
Evo tih podataka 36 u tabelarnom pregledu.
Stranjani
1900. 1935. 1960. 1991.

Domaćinstva-kuće
Broj obitelji ca. 75
36
Statistički podaci koje donosim, preuzeti su za: – god. 1813.: D. Kamber, „Stanje župa i
duša apostolskog vikarijata u Bosni srebreničko-otomanskoj prema popisu izvršenom
1813.“, u: Franjevački Vjesnik, god. 39/1932., 1, str. 24.; F. Marić-A. Orlovac,
Banjolučka biskupija…, str. 94; – za god. 1829.: Status Animarum Parochiae Ivanskensis
Anno 1829., rukom pisani dokument se nalazi u arhivu franj. samostana Petrićevac; – za
god. 1855.: Schematismus almae missionariae Provinciae Bosnae Argentinae ordinis
fratrum minorum S. P. Francisci, regularis observantiae ad annum Christi MDCCCLVI,
Budae, Typis Caesareo-regiae Universitatis Hungaricae, 1855, u: F. Marić-A. Orlovac, n.
d., str. 94; – za god. 1858.: Matica krizmanih župe Ivanjska, za g. 1836.-1882., str. 89; – za
god. 1880.: „Status animarum Curae de Barlovci … exhibitus Illmo ac Revmo Dno Fratri
Paschali Vuičić Episcopo Antiphellensi et Vicario Apostolico Bosnensi … die 22. Augusti
1880.“ u: Protocollum hoc pro adnotandis sacro Chrismate delibatis … in neoerecta
Capellania de Barlovci 1.880. die 18./8., sveščić umetnut u Maticu krizmanih župe
Barlovci K Ia i K IIa; – za god. 1900.: Schematismus cleri dioecesis Banjalucensis in
Bosna pro anno Domini 1900., Banjaluka, Typis SS. Cordis Jesu in monasterio Maria
Stella N. D. R., penes Banjalukam, str. 19; za god. 1935.: J. Šalić, Diljem zavičaja, str.
127 i 132; F. Marić-A. Orlovac, n. d., str. 97; – za god. 1960.: Šematizam banjalučke
biskupje (cikl.), Banja Luka 1960., str. 11; J. Šalić, n. d., str. 127 i 132; F. Marić-A.
Orlovac, n. d., str. 97; – za god. 1991.: Šematizam banjalučke biskupije, Banjaluka 2000.,
str. 19; F. Marić-A. Orlovac, n. d., str. 97; i – za god. 1999.: Šematizam banjalučke
biskupije, Banjaluka 2000., str. 19; F. Marić-A. Orlovac, n. d., str. 98; – za god. 2007.
podaci su utvrđeni osobnim uvidom na terenu.
37
U izvještaju fra Augustina Miletića g. 1813. među selima župe Ivanjska nema Stranjana,
ni podataka o broju vjernika u njima. Sigurno su ti podaci uključeni u podatke koji su
navedeni za Matoševce, što se jasno vidi ako se za ovo selo usporede podaci fra Augustina
Miletića s podacima koji postoje za g. 1829. Usporedbom tih podataka može se pouzdano
također zaključiti da je 1813. u Stranjanima bilo više stanovnika katolika nego u
Matoševcima.
Osobe iznad 11/12 g.
Djeca ispod 11/12 g.
Ukupno katolika 129 233 285 241
1999. 2007.
Domaćinstva-kuće 2 10
Broj obitelji
Osobe iznad 11/12 g. 2 12
Ukupno katolika 2 11
Matoševci
1900. 1935. 1960. 1991.

Domaćinstva-kuće ca. 65
Broj obitelji
Osobe iznad 11/12 g.
Ukupno katolika 135 337 408 124
Godine 1995., prije nego što je u mjesecu kolovozu došlo do masovnog

progona katolika i Hrvata iz njihovih kuća, u Stranjanima je bilo 78 kuća i
213 osoba, a u Matoševcima 65 kuća i 154 osobe, ukupno u oba sela 143
kuće i 367 stanovnika. 39 Nakon toga progona ostale su u Stranjanima samo
dvije katoličke osobe u mješovitim brakovima, u dvije kuće (Kata Budić, r.
Pranjić, i Marica Milaković, r. Marić), a u Matoševcima jedan čovjek
(Božo-Bojko Batković), a i on je uskoro otišao u Orlovac, kod kćeri, gdje je
nedugo nakon toga i umro.
38
Kao što je napomenuto naprijed, u bilj. 38, u podacima za Matoševce uključeni su i
podaci koji se odnose na Stranjane.
39
Podaci su dobiveni od Slavka Blaževića i od Mara i Mile Debeljak, povratnika u
Stranjane i Matoševce.
BRAČNI PAROVI I BROJ NJIHOVE DJECE
PRIJE 1879. GODINE, S PREZIMENIMA KOJIH
POSLIJE TE GODINE NEMA VIŠE U TIM SELIMA
Donosim popis bračnih parova s naznakom broja djece u Stranjanima i

Matoševcima od 1762. godine pa sve do odvajanja tih sela od Ivanjske i
uključivanja u župu Petrićevac godine 1876. Spisak je dobrim dijelom
napravljen na temelju župnih matica, prije svega matice krštenih župe
Ivanjska, a iz tih matica se zna samo za one bračne parove čija su djeca
krštena. Sigurno je bilo i bračnih parova bez djece, a u nekim slučajevima
se u matici krštenih uopće ne navodi iz kojeg su sela roditelji i krštena
djeca.
Stranjani
Bračni par Broj djece
Abramspajić Mile i Klara r. ? 1
Adrovac Franjo i Anđa r. Pavčević 1
Bajlović Mile i Anđa r. Grgić 1
Barić Šimo i Ruža r. Komaričić 3
Barišić Anto i Lucija r. Stipić -
Barišić Cvjetko i Ana r. ? 1
Barišić Ivo i Ana r. Stojaković 2
Barišić Marko i Ivka r. Grgić 2
Bijelić Juro i Ana r. Ljevar 1
Bukva Joso i Ana r. Šalić 1
Bukva Joso i Jela r. Blažević -
Bukva(ić) Joso i Mara r. Adžić-Blažević 3
Bukva Petar i Janja r. Komarica 3
Bukva(ić) Petar i Birgita r. Marić 2
Bukva Stjepan i Anđa r. Knežević 1*
Bukva Stjepan i Kata r. Jurić -
Bukvić Ivo i Justina r. Komljenović 1
Bukvić Ivo i Anastazija r. Kasapović 1
Bukvić Joso i Nedjeljka Majdandžić 1
Bukvić Juro i Lucija r. Uvalić 2
Bukvić Martin i Kate r. Jurić 5
Bukvić Martin i Mande r. Lončarević/Mlinarević 1
Bukvić Mato i Klara r. Mušulović-Ojdanić 2
Bukvić Mile i Ivka r. Jelić 1
Bukvić Mile i Marija r. Jurić 2
Bukvić Petar i Anđa r. Marić 1
Bukvić Stipan i Ivanica r. Jelić 1
Bukvić Stjepan i Anđa r. Cvitković/Jurić 8
Bukvić Stjepan i Lucija r. Pranjić -
Ciganović Ilija i Barbara r. Knežević 1
Cvitković Andrije i Kate r. Ojdanić -
Cvitković Anto i Lucija r. Stipić 1
Cvitković Ilija i Barbara r. Knežević 3
Cvitković Ivo i Ane r. Pušeljić/Stojaković 3
Cvitković Ivo i Ivka r. Valentić 2
Cvitković Jerko i Ane r. Vidović 3
Cvitković Joso i Anđa r. Barišić 2
Cvitković Luka i Marija r. Blažević 2
Cvitković Luka i Ruža r. Majdandžić 2
Cvitković Marko i Ivka r. Martinović 1
Cvitković Mile i Janja r. Ojdanić 1
Cvitković Mile i Jele r. Stević 2
Cvitković Mile i Klara r. Stević 1
Cvitković Nikola i Mande r. Knežević 4
Cvitković Nikola i Marija r. Matković 2
Domaćinović Ilija i Ivka r. Bajlović/Valentić 3
Domaćinović Ivo i Marija r. Knežević 1
Domaćinović Joso i Marija r. Anušić 1
Domaćinović Mile i Marija r. Lučić/Stojaković 3
Gagulić Franjo i Ivka r. Cetin 1
Gibić Franjo i Lucija r. Blažević 1
Glavašević Nikola i Lucija r. Bogdanović -
Jarčević Ivan i Lucija r. Mijić 3
Jarčević Joso i Ana r. Knežević 4
Jarčević Luka i Mande r. Matošević 1
Jarčević Mato i Kate r. Stević 3
Jarčević Toma i Kate r. Markezić 5
Jelić Ilija i Ivka r. Bajlović 1
Jelić Ivan i Marija r. Gubičanović/Knežević 3
Jelić Marko i Marija r. Majdančić 1
Jelić Petar i Lucija r. Bogdanović 1
Jerković Joso i Ana r. Knežević 1
Jerković Martin i Lucija r. Matijević 1
Jurić Anto i Anđa r. Topić 5
Jurić Blaž i Lucija r. Blažević 4
Jurić Franjo i Anđa r. Pezić -
Jurić Ivan i Ruža r. Uvalić 2
Jurić Mile i Kate r. Uvalić 2
Jurić Nikola i Kate r Čavlović 1
Kaurac Marko i Janja r. Sedić/Knežević 2
Kezić Jakov i Kate r. Stojčević 2
Knežević …(?) i Ivka r. Dendić 1
Knežević Andrija i Anđa r. Ćosić/Marić 5
Knežević Anto i Marija r. Blažević 3
Knežević Anto i Marija r. Valentić 3
Knežević Blaž i Franka r. Golub 3
Knežević Filip i Jele r. Criepović 1
Knežević Franjo i Jele r. Batković 3
Knežević Ilija i Marija r. Valentić 6
Knežević Ivo i Anastazija r. Kasapović 1
Knežević Ivo i Lucija r. Blažević/Stipić 3
Knežević Ivo i Marija r. Komljenović 2
Knežević Jakov i Lucija r. Topić 7
Knežević Jerko i Ivka r. Ivanović/Škrebić 6
Knežević Jerko i Ružica r. Orlovčić 2
Knežević Joso i Ivka r. … -
Knežević Joso i Kate r. Tadić 1
Knežević Joso i Klara r. Matošević/Pejaković 5
Knežević Joso i Ruža r. Rajković -
Knežević Juro i Kate r. Turkešević 2
Knežević Lovro i Uršula r. Škrebić 2
Knežević Lovro i Vida r. Uvalić 1
Knežević Luka i Marija r. Bukvić 4
Knežević Marijan i Ivka r. … -
Knežević Marko i Andrijana r. Ojdanić 7
Knežević Marko i Kate r. Ojdanić 1
Knežević Marko i Ruža r. Mijić 3
Knežević Martin i Božena r. Kašljević 2
Knežević Martin i Ivka r. Cripović/Knežević 6
Knežević Martin i Marta r. Mršić 2
Knežević Matija i Ružica r. Miljanović 4
Knežević Mato i Lucija r. Cvitković 1
Knežević Mato i Marija r. Jurić 1
Knežević Mato i Nediljka r. Valentić 2
Knežević Mile i Kata r. Ljevar 1
Knežević Mile i Ruža r. Topić 4
Knežević Mile i Vida r. Mijić 3
Knežević Nikola i Ane r. Vidović 8
Knežević Pavao i Ivka r. Ćosić 2
Knežević Petar i Ane r. Debeljaković 1
Knežević Petar i Ivka r. Debeljaković 1
Knežević Toma i Ane r. Italović/Jerković 6
Knežević Toma i Kate r. Žunić 9
Komarica Marko i Stažija r. Kasapović -
Komarica Blaž i Anđa r. Lipovac/Adrovac 5
Komarica Blaž i Ivka r. Majdandžić 2
Komarica Blaž i Jele r. Čipčija (Čipčić) 8
Komarica Filip i Anđa r. Čavlović -
Komarica Franjo i Ana r. Mijić -
Komarica Franjo i Kate r. Jurić -
Komarica Ivan i Lucija r. Ojdanić 2
Komarica Ivan i Matija r. Adrovčević 1
Komarica Ivo i Kate r. Mijić 1
Komarica Joso i Ane r. Lovrinović 3
Komarica Joso i Kate r. Uvalić -
Komarica Juro i Marija r. Blažević 8
Komarica Marko i Marija r. Blažević/Knežević 7
Komarica Marko i Anastazija r. Kasapović 1
Komarica Mato i Lucija r. Milić/Uvalić 8
Komarica Mile i Mande r. Žižić 8
Komarica Mile i Marija r. Debeljaković 3
Komarica Nikola i Marija r. Blažević/Grgić 2
Komarica Petar i Anastazija r. Kasapović 1
Komarica Petar i Ane r. Ivanović/Vidović 5
Komarica Petar i Lucija r. Barišić 2
Komarica Vid i Anđa r. Valentić 5
Komarica Vid i Birgita r. Knežević 2
Komarica(ičić) Jakov i Oršula r. Gagulić/Jekić 4
Komarica(ičić) Joso i Jele r. Uvalić 4
Komarica(ičić) Stjepan i Uršula r. Čipčić (Čivčija) 3
Komaričić Anto i Kate r. Bartolović 3
Komaričić Juro i Mande r. Ojdanić 1
Komljenović Petar i Ane r. Pranić 1
Lipovac Ivan i Ivka r. Blažević 1
Lipovac Lovro i Ane r. Jerković 1
Lipovac Stjepan i Mande r. Uvalić -
Lipovac Toma i Marija r. Andrijević 1
Lovrić Ivan i Matija r. Ojdanić 1
Marušić Ilija i Marta r. Šalić 1*
Marušić Ivo i Janja r. Batković 3
Marušić Ivo i Marija r. Vidaković -
Marušić Pavao i Marija r. Prnjavorac/Turbić 2
Marušić Vinko i Janja r. Čivčić/Džolić 8
Miašiković Ivo i Ane r. Valentić 1
Nikolašević Ivo i Matija r. Ojdanić 4
Nikolašević Nikola i Lucija r. Bogdanović/Jurišić 3
Rajković Ilija i Marta r. Matić 2
Rajković Ivo i Ana r. Grgić 1*
Rajković Juro i Matija r. Knežević 2
Rendić Jakov i Kate r. Gilošević 1
Stević Luka i Marija r. Duljilović/Jerković 5
Stević Luka i Marija r. Jurić 6
Stević Nikola i Marija r. Gibić 4
Stojanac Blaž i Ruža r. Kaurin 2
Stojanac Ivo i Ruža r. Sedić/Sepia 4
Topić Mato i Mande r. Bajlović 1
Tucić Ivo i Matija r. Knežević/Stević 1
Tucić Joso i Marija r. Bartulović/Miljanović 2
Tucić Mato i Marija r. Šalić -
Tucić Nikola i Marija r. Rajković 2
Uvalić Ilija i Anđa r. Blažević -
Uvalić Ivo i Anđa r. Uvalić 1*
Uvalić Ivo i Jele r. Blažević 1
Uvalić Matije i Ana r. Mijić -
Uvalić Petar i Vida r. Batković -
Užar Franjo i Ruža r. Ivanović -
Valentić Joso i Ivka r. Pavlović 2
Vidović Anto i Marija r. Kovačević 1*
Vidović Marko i Anastazija r. Kukić -
Vidović Stjepan i Ruža r. Anušić 1
Matoševci
Abramspaić/Spaić Mile i Marija r. Sedić 1
Andrijević Josip i Ruža r. Marić 1
Bartulović Toma i Kate r. Grgić 1
Božić Šimo i Ruža r. Komarica 1
Jakobašić Anto i Marija r. Matošević -
Jukić Mile i Kata r. Uvalić 1
Jurić Ilija i Ana r. Banović 1
Klečinović Mijat (Mile) i Marija r. Klečinović 1
Kovačević Ivan i Ivka r. Klasić 1
Kovačević Toma i Anđa r. Duilo 1
Lovrinović Marijan i Paula r. Pezić 1
Ljevar Filip i Anđa r. Tadić -
Ljevar Filip i Marija r. Kozić 2
Ljevar Ilija i Ruža r. Ban 1
Ljevar Ivo i Vida r. Marušić 1*
Ljevar Juro i Marija r. Šalić -
Ljevar Luka i Ana r. Durbić 1
Ljevar Stjepan i Jela r. Batković -
Martinović Joso i Ruža r. Mari/i/ć 1
Martinović Petar i Kata r. Grgić -
Matić Ivan i Manda r. Majdandžić -
Matić Jakov i Ivka r. Batković 1
Matić Luka i Ivka r. Grgić 1*
Matijašević Mijat i Perka r. Arambašić 1
Matošević Juro i Ivka r. Matić 1
Mihić Ivan i Ruža r. Ojdanić 1
Mihić Mijat i Kata r. … 1
Mošunjac Ilija i Ana r. Stilinović 1
Pibić Ivo i Marija r. Tukarić 1
Popić Filip i Barbara r. Majdandžić 1
Popić Nikola i Matijana r. Valentić 1
Spaić Abram i Barbara r. Bumbar 1
Spaić Mijat i Marija r. Klečina -
Stipić Mijat i Klara r. Đukić 1
Šimić Pavao i Ivka r. Čamberović 1
Škerljaš Ivo i Ana r. Grgić 1
Tomašević Anto i Lucija r. Ojdanić 1
Tucić Nikola i Marija r. Rajković 1
Uvalić Anto i Anica r. Filipović/Popić 2
Uvalić Ilija i Anđa r. Blažević 10
Uvalić Ilija i Cvita (Flora) r. Lipovac -
Uvalić Ilija i Jela r. Adžić -
Uvalić Ilija i Marija r. Komaričić 2
Uvalić Ivan i Ružica r. Ojdanić 7
Uvalić Ivo i Jela r. Blažević (Adžić) 10
Uvalić Jerko i Klara r. Lipovac 2
Uvalić Jerko i Vida r. Lipovac 2
Uvalić Joakim i Marija r. Ojdanić 8
Uvalić Juro i Klara r. Užarević 5
Uvalić Juro i Marija r. Batković 2
Uvalić Marijan i Kate r. Pranjić -
Uvalić Mato i Anastazija r. Blažević -
Uvalić Mijat i Cvita r. Jerković 4
Uvalić Mijat i Kate r. Topalović 2
Uvalić Mijat i Klara r. Lipovac/Čivčija 1
Uvalić Nikola i Marija r. Kozić 1
Uvalić Nikola i Marta r. Kozić 4
Uvalić Petar i Vida r. Batković/Bogdanović 3
Uvalić Toma i Ana r. Batković 1
Uvalić Toma i Lucija r. Batković 2
Uvalić Vid i Marija r. Mardekanić 5
Uvalić Vid i Marija r. Martinović/Petrović 2
Gornji popisi sigurno nisu potpuni i konačni ni s obzirom na bračne

parove ni s obzirom na broj djece. U tabelarnom prikazu zvjezdica (*) uz
broj djece označava da je taj broj morao biti veći. Točno stanje iz pregleda
župnih matica bilo je nemoguće ustanoviti, budući da su neke od njih
oštećene i na par mjesta nedostaje po nekoliko listova, pa podaci za
određene periode ni ne postoje, a nisu sva ubilježavanja ni vršena
dosljedno, ujednačeno i dovoljno precizno. Često se, naime, javljaju ista
imena i prezimena bračnih parova, pa se ne zna radi li se i o istim ili
različitim osobama. Nekad se za isti bračni par navodi da je iz Stranjana, a
drugi put da je iz Matoševaca, a nije rijedak slučaj da se kod navođenja
roditelja djeteta uz ime majke navode različita djevojačka prezimena, pa
ostaje sumnja radi li se o istoj ili o različitim osobama, odnosno o jednom te
istom bračnom paru, ili o novoj ženidbi muškarca s drugom ženom, istog
imena kao i prve žene, ali drugog prezimena. Ipak se, vjerujem, ne radi o
velikim prazninama i odstupanjima od pravoga stanja. Župne matice su
vođene na latinskom jeziku pa vjerojatno ni sva imena nisu u gornjem
popisu prevedena kako su stvarno i glasila, osobito se to odnosi na ime
Josip i Joso, Mijat i Mile, Mato i Matija, Petar i Pejo, Stipo i Stjepan, ili
ženska imena Kata, Kate i Kaja, Lucija, Luca i Luce, Marija, Mara i Mare,
Ana, Ane i Anka, i dr.
Bračni parovi s prezimenima koja su postojala od davnine, a poznata su
nam od 1762., i koja sežu do današnjih dana, te poimence sva njihova djeca
koja su upisana u župne matice krštenih župa Ivanjska i Barlovci, navedeni
su u popisu koji je donesen u trećem dijelu ove knjige.
STAROSJEDIOCI STRANJANA I MATOŠEVACA
I DOSELJENICI IZ DRUGIH KRAJEVA,
KOJI SU SE ZADRŽALI DO NAJNOVIJEGA VREMENA
Batkovići, Blaževići, Debeljaci i Majdandžići

starosjedioci Matoševaca
Godine 1743. u popisu kuća i porodičnih zajednica Apostolskog
vikarijata Bosne i Hercegovine, kojeg je napravio fra Pavao Dragičević, u
selu Matoševci, župe Ivanjska, navodi se po jedna kuća ili porodična
zajednica Batkovića, Blaževića, i Majdandžija (Maidandgia), i dvije kuće,
odnosno porodične zadruge Debeljakovića. Isti broj je ostao i u popisu fra
Marijana Bogdanovića, 1768. godine, uz promjenu prezimena Majdandžija
u Majdandžić. 40
Starješina u kući Batkovića godine 1743. zvao se Andrija, a porodična
zadruga je brojila 14 članova, odraslih 10 i djece 4-ero; 41 a 1768. glava
kuće je bio Petar, čeljadi je ukupno bilo 22, odraslih 13, a djece i mladeži
9. 42 U kući Majdandžija godine 1743. starješina je bio Petar, a porodična
zadruga je imala 13 članova, 10 odraslih i 3 djece; 43 godine 1768. starješina
je bio Marko Majdandžić, a u kući je bilo 19 članova, odraslih 9 i djece i
mladeži 10. 44
U porodičnim zadrugama ili zajednicama Debeljakovića godine 1743.
starješine su bili u jednoj Mile, a porodična zajednica imala ukupno 14
članova, 6 odraslih i 8-ero djece, 45 a u drugoj Stjepan, a zajednica je brojila
5 članova, odraslih 3, i djece 2. 46 Godine 1768. porodične starješine su bili
Stjepan, i u kući 8-ero čeljadi, 5 odraslih i 3 djece, i Mile, a zajednica je
imala 20 članova, 13 odraslih i 7-ero djece. 47 Vjerojatno su to bili oni isti
koje navodi i popis iz godine 1743.
40
Vidi: Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus
annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago-Roma, 1962., str. 43-44 i 181.
41
Vidi: D. Mandić, n. d., str. 43.
42
Vidi. D. Mandić, n. d., str. 181.
43
44
45
46
47
Tomo Majdandžić, Petrov,
Vlado Blažević, Josin,
i Pajo Blažević, Ivin (stoje)
Mile Debeljak, Tomin,
i Markan Bogdanović,
Ićin (čuče)
O Blaževićima, kojih je 1743. bila jedna kuća, 48 i 1768. također jedna

kuća, 49 bit će posebno riječi malo kasnije.
Ljevari, Šalići, Kaurini i Tubići

u Stranjane doselili iz župe Stari Majdan i Sasina
Većina prezimena žitelja u Stranjanima iz novijeg su doba, i pojavljuju
se u drugoj polovici 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća.
U Stranjanima Ljevare nalazimo sredinom drugog desetljeća 19.
stoljeća. Potječu iz Bijele Nedilje (danas selo Dževar), župe sasinske. Prvi
su se, kako izgleda, doselili Nikola Ljevar i Kata r. Tukara, sa svojim
oženjenim sinovima Damjanom, Ivom, Markom i Filipom, i kćerkom
Katom. Godine 1817. u matici krštenih upisani su roditelji Filip Ljevar i
Marija r. Kozić, i krštenje djeteta Anđe, te roditelji Ivo Livak (kasnije se
upisuje kao Ljevar) i Vida Marić, i krštenje sina Jure; zatim su g. 1818.
upisani roditelji Marko Ljevar i Marija r. Pejaković, i krštenje kćeri
Marije. 50
A u matici vjenčanih župe Ivanjska u godini 1820. piše da se Kata, kći
Nikole Ljevara, nekad iz Bile Nedilje, a sada iz Stranjana, i njegove
zakonite žene pok. Ane Tukarić, iz Škrljevite, udala za Andriju
48
49
50
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1817., brr. 947 i 964.; g. 1818., br.
45.
Jakovljevića u Miloševiće. 51 U matici vjenčanih imamo također upisana
vjenčanja Ante, Jose i Stjepana Ljevara, sinova Damjana Ljevara i Vide r.
Knežević/Tucić. Anto se 1823. oženio s Anđom r. Ivanović, Joso 1831. s
Katom r. Lopar, a Stjepan 1833. s Jelom r. Batković. 52
Pero i Ivica Ljevar,

Pejini, i Perina
suprugaDragica
Prostor koji su Ljevari naselili vjerojatno su dotada naseljavali

Komarice, a on je ostao nenaseljen nakon kuge koja je poharala selo 1813.-
1815., i od koje je pomrlo puno Komarica, a oni koji su kugu preživjeli
odselili su se iz Stranjana.
Prvi Šalić, Nikola, i njegova supruga Janja r. Adžić, spominje se u
Stranjanima g. 1864. 53 Potječe, po svoj prilici, iz župe Sasina, iz sela
Šeovci.
Kaurini (Kaurci, Kaurinovići i Kaurčići) su također u Stranjane doselili
iz župe Sasina, vjerojatno iz sela Škrljevita, gdje je tih prezimena bilo
najviše, a možda i iz Kru(h)ara ili iz Šeovaca. Prvi koji se spominje u
Stranjanima bio je g. 1872. Marko Kaurac sa suprugom Janjom r. Sedić. 54
A prvi Tubići, Luka i Stjepan, oženjeni s Jelom r. Vulić, i Ružom r.
Komarica, u Stranjane su doselili nešto prije 1880. godine.
51
Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1840., g. 1820., br. 105.
52
Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1840., g. 1823, br. 35; g. 1831., br. 121; g.
1833., br. 194.
53
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1859.-1883., g. 1864., br. 1085, upisano je krštenje
Mande, kćeri Nikole Šalića i Janje r. Adžić.
54
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1859.-1883., g. 1872., br. 378, upisano je krštenje
Jose, sina Marka Kaurac i Janje r. Sedić.
Ivo Tubić, Vladin,
Franjo Ljevar,
Stjepanov,
i Anto Blažević,
Tomin
Ćosići potomci starosjedilaca Bukvića

Najstariji popisi katoličkih porodičnih zajednica i obitelji u Bosni i
Hercegovini, koje su 1743. i 1768. sastavili apostolski vikari fra Pavao
Dragičević, odnosno fra Marijan Bogdanović, ne navode da je u
Stranjanima bilo Ćosića. Godine 1743. jedna obitelj Ćosića (Chiosich) je
postojala u selu Batkovci, župe Stari Majdan, a 1768. u selu Sasina, također
majdanske župe, bilo je 5 obitelji Ćosića. 55
Prema starim župnim maticama župe Ivanjska, krajem 18. st. i u prvim
desetljećima 19. st. nekoliko se djevojaka prezimenom Ćosić udalo u
Stranjane. Tako se Ivo Cvitković g. 1794. oženio s Cvitom (Flora) r.
Ćosić; 56 nije u matici vjenčanih navedeno odakle je, a može se pretpostaviti
da je iz tadašnje župe Majdan, iz sela Sasina. Za Andriju Kneževića je bila
udana Anđa Ćosić, 57 a za Pavu Kneževića Ivka Ćosić. 58 Vjerojatno su došle
ili dovedene iz Sasine. To bi moglo navesti na pomisao da obitelji Ćosića u
Stranjanima, a prva koja se navodi u matici krštenih bila je Ive Ćosića i
Anastazije r. Kasapović, 59 potječu iz staromajdanske župe, kao što iz nje
potječu Ljevari, Šalići, Kaurini, Tubići i Pranjići. Međutim, na temelju
55
Vidi: D. Mandić, Croati catholiciBosnae et Hercegovinae …., str. 171.
56
Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1782.-1805., g.1794., br. 420.
57
Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805-1828., g. 1806., br. 256.
58
Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805-1828., g. 1809., br. 177.
59
nekih usporednih podataka iz matice krštenih župe Ivanjska izlazi da Ćosići
u Stranjanima nisu vezani uz staromajdanske Ćosiće, nego potječu od
jednog Bukvića, čije je prezime promijenjeno u Ćosić. Naime, u matici
krštenih župe Ivanjska nalazimo zapisano da je 18. rujna 1833. u
Stranjanima rođena, a 22. rujna krštena Jela, i navodi se ime njezina oca,
Ivo. Iza očevog imena upisano je njegovo prezime, ali je list matične knjige
na tom mjestu oštećen i toga prezimena nema; nadodano je, međutim, na
tom mjestu da se Ivo preziva i drukčije (alias) – Bukvić, a zatim je
navedeno ime njegove žene, Jeline majke, Anastazija Kasapović, za koju se
kaže da je rodom iz Motika. 60 Koju godinu kasnije nalazimo u istoj matici
podatak da je u Stranjanima 17. svibnja 1838. rođen, a 20. svibnja kršten
Joso, sin Ive, i navodi se da je njegovo prezime Ćosić, bez ikakvog
spomena nekog drugog prezimena, a majka djeteta da je malo prije
spomenuta Anastazija r. Kasapović. 61
Nadalje, matica krštenih župe Ivanjska nam pruža podatak da su Ivo
Bukvić i Justina r. Komljenović imali sina koji se također zvao Ivo, a uz
prezime Bukvić imao je i drugo – Ćosić, i da je bio oženjen s Anastazijom
r. Kasapović; njihova djeca i kasniji potomci svi su se prezivali Ćosić. To
su: Joso Ćosić, oženjen s Ivkom r. Kaurin, i njihova brojna djeca, među
kojom je bio i Josip, ženjen 1. put s Ružom r. Brkić, a 2. put s Anom r.
Pranjić, i s njom imao 6-ero djece, među kojom i sina Josu Ćosića. Ovaj se
Joso oženio s Miholjkom r. Batković, i s njom imao sinove Rudolfa, Marka,
Matu, i Ivu, i kćeri Jozefinu i Anu.
Zaključak je jasan i nedvojben: Stranjanski Ćosići su potomci Ive
Bukvića, koji je uz izvorno prezime Bukvić dobio i nadimak-prezime
Ćosić. Ne zna se kako ga je dobio, a svi njegovi potomci u muškoj pravoj
lozi, koji su se održali u Stranjanima do najnovijeg vremena, imaju samo
prezime Ćosić.
Svi Debeljaci u Matoševcima potječu iz istoga korijena
Prema najstarijim poznatim pisanim izvorima, godine 1743. u

Matoševcima su bile dvije porodične zajednice Debeljakovića: na čelu
jedne je, kako smo vidjeli malo prije, bio Mile Debeljaković, a na čelu
druge Stjepan Debeljaković. Godine 1768. su bile također dvije porodične
zajednice Debeljakovića, na čijim čelima su bili i dalje Mile Debeljaković i
Stjepan Debeljaković.
60
Vidi: prethodna bilj. 58.
61
Prema matici krštenih župe Ivanjska, u drugoj polovici 18. stoljeća u
Matoševcima su postojale obitelji Abrama Debeljakovića i Cvite r.
Majdandžić, Ante Debeljakovića i Ivke r. Blažević, Ive Debeljakovića i Jele
r. Stojčević, Luke Debeljakovića i Barbare r. Salačković, Ilije
Debeljakovića i Ruže r. Vidović, Mate Debeljakovića i Mande r.
Kuljanin/Ciganović, Andrije Debeljakovića i Mande r. Ciganović, Petra
Debeljakovića i Kate r. Čolaković, Luke Debeljakovića i Klare r. Marić,
Marka Debeljakovića, Petrovog, i Kate r. Jurić, Jure Debeljakovića,
Abramovog, i Anđe r. Komaričić, Filip Debeljakovića, Matinog, i Kate r.
Uvalić. Navedeni Debeljakovići: Abram, Anto, Ivo, Luka, Ilija, Mato,
Andrija i Petar su bili iz porodičnih zajednica ili Mile ili Stjepana
Debeljakovića, ali tko iz koje zajednice točno, nije mi bilo moguće
ustanoviti.
Do današnjeg vremena, koliko sam mogao utvrditi, preživjeli su samo
potomci Ante Debeljakovića i Ivke Blažević, s promijenjenim prezimenom
u Debeljak, dok su potomci svih drugih porodičnih zajednica i obitelji
Debeljakovića, koje sam naprijed naveo, izumrli tijekom vremena,
uglavnom kroz 19. stoljeće.
Kada i kako su neki od Debeljaka postali Ružići?

U matici krštenih župe Ivanjska od godine 1821. do 1830. upisano je 5-
ero djece roditelja Ive Debeljaka i Ruže r. Stojčević, iz Orlovca, a godine
1831. i 1837. upisano je 2 djece Ive Ružića i Ruže Stojčević, te 1835. i
1840. opet 2 djece Ive Debeljaka i Ruže Stojčević. Nema dvojbe da se pod
imenom Ivo Debeljak i Ivo Ružić krije ista osoba, a prezime Ružić je došlo,
vjerojatno, od imena Ivine majke. Naime, Ivin otac je bio Toma Debeljak, a
majka Ruža r. Marić, iz Motika. Prema tome, godine 1831. se po prvi put
pojavljuje prezime Ružić za osobu imenom Ivo, koji je dotad nosio prezime
Debeljak. Od tog vremena pa do danas neki su se u župnim matičnim
knjigama pojavljivali s prezimenom Debeljak, drugi s prezimenom Ružić, a
bilo je i slučajeva da je za istu osobu nekada navedeno prezime Debeljak, a
nekada prezime Ružić.
Matoševački Blaževići stariji od stranjanskih

Blaževići u Stranjanima i u Matoševcima ne potječu iz istog korijena, i
matoševački su stariji. U popisu apostolskog vikara u Bosni, biskupa fra
Pavla Dragičevića, iz g. 1743., navodi se u Matoševcima jedna kuća i
porodična zajednica Blaževića, na čijem je čelu bio Andrija Blažević, a
brojila je ukupno 12 članova, odraslih osoba 5, a djece i mladih 7-ero. Te
godine u Stranjanima nema Blaževića.
U drugom popisu, apostolskog vikara biskupa fra Marijana
Bogdanovića, iz g. 1768., nije u Matoševcima navedena nijedna kuća
Blaževića, a navedena je kuća Blaža Boževića (Boxevich) s 15 odraslih
osoba i 6-ero djece. Vrlo je vjerojatno da je taj Blaž s ostalom kućnom
čeljadi bio Blažević, a da je pogreškom upisan kao Božević. Prezime
Božević ne nalazimo u Matoševcima ni prije ni poslije toga. A Blaževića
imamo sve do današnjih dana. Kako izgleda, loza Blaževića iz tog Popisa se
održala do danas, i njoj vjerojatno pripadaju Mišo i Juro Blažević, sinovi
Petra Blaževića i Marije r. Bijelić. 62
Blaževića je bilo također u selu Šimićima, ali se, prema popisu fra
Marijana Bogdanovića, u tom selu spominju istom 1768. Stoga je sigurno
da oni koji su 1743. živjeli u Matoševcima, nisu se mogli doseliti iz Šimića;
jedino bi bilo moguće obrnuto, da je netko od matoševačkih Blaževića
odselio u Šimiće, ali to je malo vjerojatno.
Blaževića je do 1995. bilo dosta i u Kuljanima, župe barlovačke. A u
Kuljanima se Blaževići spominju u popisu fra Marijana Bogdanovića g.
1768., kad je u tom selu bilo 5 kuća i porodičnih zajednica Blaževića, čak
sa 64 člana, najviše u kući Mate Blaževića – 17, Ante Blaževića – 16 i
Franje Blaževića – 15. Ti Blaževići nisu mogli potjecati iz Šimića, budući
da ih 25 godina ranije u Šimićima nije ni bilo, nego je jedino moguće da i ti
kuljanski Blaževići potječu iz Matoševaca, ili i matoševački, i kuljanski, i
šimićki Blaževići korijene vuku iz nekog drugog mjesta, možda iz Like, ali
iz kojega, nemoguće je ustanoviti.
Loza Batkovića-Blaževića u Matoševcima

Prema Popisu apostolskog vikara u Bosni, biskupa fra Pave Dragičevića,
godine 1743. u Matoševcima su postojale obitelji s prezimenima i Batković
i Blažević. 63 Bilo je, međutim, u Matoševcima sve do izgona 1995. također
Blaževića koji potječu iz loze Batkovića. Prvi s prezimenom Batković koji
se u župnim maticama župe Ivanjska javlja g. 1851. kao Blažević bio je Vid
Batković, 64 a potom i njegov brat Anto, sinovi Jerke Batkovića i Anastazije
62
Tu lozu čine: Marko Blažević, vjenčan oko 1800. s Anom r. Orlovac, sin Mile, pa dalje
Mile i Vide r. Markanović sin Marko, Marka i Janje r. Kaurinović sin Juro, Jure i Marije r.
Majdandžić sin Petar, Petra i Anđe r. Debeljak sin Mato.
63
Vidi: Dominik Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae …, str. 43.
64
U Matici vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1847., br. 261, upisano je
vjenčanje Vida Batkovića s Katom r. Tucić. S istim prezimenom je upisan u Matici
r. Ojdanić. 65 Vidov i Antin otac Jerko, djed Luka i pradjed Mile nosili su
prezime Batković, a Vid i Anto se u župnim maticama navode nekad kao
Batkovići a nekad kao Blaževići. Za lozu spomenutog Vida Batkovića-
Blaževića, tj. sina Tomu (r. 1859), oženjenog a Vidom r. Mišić/Kozić,
unuka Vida (r. 1912.), oženjenog u 2. braku sa Sumbulkom r. Majdandžić,
praunuka Borislava (r. 1858.), oženjenog s Ljiljom r. Debeljak, odnosno
njihovu djecu, prevladalo je prezime Blažević. Sinovi pak spomenutog
Ante, Ivo i Stjepan, nekad su također upisivani kao Batkovići a nekad kao
Blaževići, dok Stjepanovi potomci: sin Mato (r. 1884.), oženjen s Mandom
r. Balvan, unuk Marko (r. 1924.), oženjen s Jelom r. Batković, i njihova
djeca, dolaze pod prezimenom Batković.
Doseljavanje Blaževića u Stranjane

U Stranjanima na Blaževiće nailazimo tek godine 1818., kad je, prema
matici vjenčanih župe Ivanjska, Mile Blažević, sin Ante i Vide r. Lovrić,
sklopio brak s Marijom Ljevar. Poslije toga u matici krštenih iste župe
nalazimo upisanu njihovu djecu: Ana (1821.), Stjepan (1832.), Ilija (1834.),
Manda (1836.), Vida (1838.) i Juro (1842.).
Pretražujući po matici vjenčanih, našao sam da su u Stranjanima sklopili
brak također drugi sinovi Ante Blaževića i Vide r. Lovrić (Vida se navodi i
pod prezimenom Mlinarević): Pavao se najprije oženio s Lucijom r. Tucić
(g. ?), drugi brak sklopio s Anđom r. Domić (1833.), i treći s Mandom r.
Matijević (1837.); 66 Marko se oženio s Jelom r. Bajlović (1824.), drugi put
s Klarom r. Ljevar, a treći put s Mandom r. Radman (1832.); 67 Ivo se
oženio s Anđom r. Ljevar (oko 1829.), a drugi put s Janjom r. Lipovac
(1863.); 68 Petar je sklopio brak s Anom r. Batković (1837.). 69
vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1851., br. 376, i kod sklapanja 2. braka, s
Janjom r. Tasić/Klečinović, a iste godine, kod krštenja sina Jure u Matici krštenih župe
Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1851., br. 2333, kao njegovo prezime navodi se Blažević.
65
Vidi: Maticu vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1852., br. 450, gdje je Anto
kod vjenčanja s Ivkom r. Markanović upisan kao Batković, a u Matici krštenih župe
Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1855, br. 382, kod upisa krštenja sina Ive kao prezime
navodi se Blažević.
66
Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1841., g. 1833., br. 195; g. 1837., br.
30.
67
Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1841., g. 1824., br. 88; g. 1832., br.
138 i g. 1852., br. 437.
68
Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1863., br. 263.
69
Tražeći po maticama krštenih župe Ivanjska Antu i Vidu Lovrić,
pronašao sam ih u selu Šimići, gdje su im i rođeni sinovi: Mile (1791.),
Pavao (1793.), Mile (1795.), Marko (1804.) i Ivo (1807.). Uz njih, Anto i
Vida su imali i kćeri: Mariju (1801.) i Jelu (1807.), također rođene u
Šimićima, i sina Petra. Za Petra nisam našao gdje i kada je rođen, vjerojatno
u Stranjanima oko 1813.
Ljuba Blažević r. Batković,

supruga Ivina, majka pisca
ove knjige, s kćerkom
Ružom i sinom Pajom,
i Pajinim krizmenim kumom,
Franjom Blažević,
Markovim
Pajo Blažević, Ivin,

sa suprugom Zorom-Ružom
r. Pranjić, i kćerkom Ivankom
Budući da se Blaževići u Stranjanima pojavljuju istom s Antom Blažević

i Vidom Lovrić i njihovom djecom, jasno proizlazi da su prvi Blaževići u
Stranjane doselili iz Šimića, negdje oko 1810., svakako poslije rođenja u
Šimićima njihove kćeri Jele, a prije rođenja sina Petra. Iz ovoga što je
navedeno izlazi da stranjanski Blaževići vuku svoje korijene iz Šimića.
Neki od stranjanskih Blaževića nose nadimak Adžić
Kod prvih Blaževića, doseljenih u Stranjane iz Šimića, nailazimo i na
nadimak Adžić. Taj se nadimak vezao uz Antu Blaževića i njegove sinove:
Milu, Ivu, a također ponkad i uz Marka, i Petra.
Kad se 1863. po drugi put ženio Antin sin Ivo s Janjom r. Lipovac, u
matici vjenčanih o toj ženidbi je upisano da je župnik vjenčao iz
Matoševaca (to je pogrešno, trebalo je pisati: iz Stranjana – m. o.) Ivu,
udovca sina pok. Ante Adžića i pok. Vide Mlinarević, iz Stare Rijeke, s
Janjom ud. pok. Jure Lipovca, iz Ramića, i pok. Kate Vulić, iz Dragočaja. 70
Pravo prezime Ivinog oca Ante je, kako smo malo prije vidjeli, bilo
Blažević, a prezime majke Vide je bilo Lovrić.
Mile, sin Ante Blaževića i Vide r. Lovrić, uz prezime Blažević, imao je i
nadimak Adžić. Naime za Iliju Blaževića, rođ. 1834., piše u matici krštenih
da je sin Mile Blaževića, drukčije Adžića (alias Agxich). 71
I Antin sin Marko je imao nadimak Adžić. U matici umrlih župe
Ivanjska upisana je u travnju 1824. smrt Mate, sina Marka Adžića, a 15.
siječnja 1834. smrt Ivana, sina Marka Blaževića, te se kaže da se Marko
Blažević drukčije naziva Adžić. 72 Kasnije je i jedna loza potomaka koja
potječe od Marka, uz prezime Blažević, nosila i nadimak Adžić, koji se
ponekad navodi kao njihovo pravo prezime, npr. Adžić Toma, sin Marka i
Klare r. Ljevar, oženjen s Marijom r. Batković. 73 Također se za Petrovog
sina Andriju, oženjenog s Katom r. Marušić, u matici krštenih kao prezime
navodi Adžić, 74 a u narodu se sve do danas Adžićima naziva loza koja ide
od Petra, preko sina Pavla, Pavlovog sina Marka, Markovih sinova Jose,
Stipe, Vlade i Mirka, do njihove djece i unučadi.
Kako i odakle je Anto Blažević dobio nadimak Adžić, koji je potom
prešao i na njegove sinove i neke daljnje potomke, ne zna se. Možda ga je
Anto, doseljen u Stranjane iz Šimića, donio sa sobom iz tog mjesta, ili ga je
dobio poslije doseljenja u Stranjane.
70
71
Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1834., br. 840.
72
Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1827., br. 149; g. 1834., br. 493.
73
Vidi: Matica vjenčanih župe Ivajska, za g. 1841.-1883., g. 1861., br. 175.
74
Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1859.-1883., g. 1866., br. 299; g. 1868, br. 25.
Kata Blažević, r. Žižak,
pok. Jose, sa sinovima
Jakovom i Vladom,
kćerima Anom i Marom,
snahom Anom
i unučadima,
a s njima su još
Mile Debeljak, Sekin,
i Marko Bogdanović, Ićin
Bogdanovići su se u Matoševce i Stranjane naselili iz Ojdanića

Prezime Bogdanović sredinom 18. st. nalazimo u Ojdanićima (domaćin
Ilija, s 5 odraslih i 2 djece),75 te u Motikama (domaćin Ilija, sa 7 odraslih i 3
djece) i u Orlovcu (domaćini: Mile, s 3 odraslih i 1 dijete; Jakov, s 3
odraslih i 2 djece; i Marko, s 5 odraslih i 2 djece). 76
Bogdanovići se u Matoševcima pojavljuju u drugoj polovici 19. st.,
preciznije godine 1873., a u Stranjanima oko 1890. U Matoševce je iz
Ojdanića doselio Nikola Bogdanović, sin Jure i Ivke r. Džolić, oženjen
1865. s Mandom r. Majdandžić, ćerkom Ilije i Janje r. Batković, iz
Matoševaca. U Ojdanićima su im se rodila djeca Anto (r. 1867.) i Marija (r.
1869.), a nakon preseljenja u Matoševce dobili su još 5-ero djece, među
njima i Andriju (r. oko 1876.) i Iliju (r. 1883.). Izgleda da je Nikola iz
Matoševaca prešao u Stranjane. Tu mu se sin Andrija oženio 1898. s Anom
r. Kurtović, i u braku su imali 7-ero djece. Andrijevi i Anini sinovi, Ivo-Ića,
(r. 1907.), oženjen s Ružom r. Debeljak, i Juro, (r. 1912.), oženjen s Jelom
r. Majdandžić, živjeli su s obiteljima u Stranjanima, dok je Anto, (r. 1902.),
nakon ženidbe 1922. s Mandom r. Blažević, otišao živjeti u Matoševce, u
Sančevici.
Pedesetih godina prošlog stoljeća iz Matoševaca je u Stranjane doselio
najprije Antin i Mandin sin Andrije sa svojom obitelji, a oko 1960. u
Stranjane se povratio i Anto sa suprugom Mandom i drugom djecom.
75
76
D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae …, str. 181. i 182.
Matoševački Ljevari
Kako pokazuju župne matične knjige župe Ivanjska, Ljevari su se nešto
prije 1820. doseljavali na Vrtače i na stranjansku i na matoševačku stranu, i
naseljavali se vjerojatno u predjelu koji su ranije nastanjivali Komarice. U
Matoševcima se 1817. prvi navode muž i žena Filip Ljevar i Marija r.
Kozić, a nešto kasnije Anto Ljevar i Anđa r. Vidović. Od sredine 19. st.
Ljevari se više ne spominju u Matoševcima, a pojavljuju se ponovno poslije
1920. godine. Naime Mile Ljevar, sin Ive i Vide r. Popović, iz Stranjana,
koji se 1910. vjenčao s Marijom r. Žižak, nakon njezine smrti oženio se po
drugi put 1919. s udovicom Anđom Žunić, r. Pezić, iz Taraševca, župa
Ivanjska. Izgleda da su kraće vrijeme živjeli u Stranjanima, gdje su im se
rodila djeca Nikola i Stažija, a da su se potom preselili u Matoševce, negdje
u Paetnjak, i tu im se rodilo sljedećih šestero djece, tri sina i tri kćeri. Ti se
Ljevari, međutim, nisu zadržali u Matoševcima. Milu su partizani ubili
1944., a sinovi su se poženili: Marko s Janjom r. Majdandžić g. 1954., a
Ilija s Marom r. Batković g. 1955., te su kasnije s djecom odselili u Kutinu.
Na matoševačkoj strani Vrtača sebi je prije rata, godine 1976., kuću
sagradio Slavko Ljevar, Pejinčin, i on živi sada u njoj, ali ne slaže se s tim
da pripada Matoševcima!
Ivo Majdandžić, Josin, prozvan Danilo, i dobio svoje brdo

Često sam u djetinjstvu, a i kasnije, čuo kako u Matoševcima jednu ženu
nazivaju Danlovca (Danilova žena), i kako se jedan brežuljak u zaseoku
Ružići naziva Danlovo brdo.
Pripremajući popis obitelji u Stranjanima i Matoševcima od godine
1879. do 1995., koji se nalazi u trećem dijelu ove knjige, u matici krštenih
župe Barlovci nisam uopće naišao na ime Danilo. Zanimalo me je, stoga,
odakle u Matoševcima Danlovo brdo. Uspjelo mi je to odgonetnuti uz
pomoć Ante Ljevara, Andrijevog.
Ivo Majdandžić, sin Jerke i Ane r. Ćosić, rođen 1851., umro 1929., Antin
je djed, a Anđa r. Jurić, Ivina žena, Antina je baka. Ivina i Anđina kći Janja,
udala se za Antinog oca, Andriju Ljevara, i Anto je mogao znati kako je
Ivo, njegov djed po majci, dobio nadimak Danilo (Danlo).
Ivo se ženio dva puta, prvi put oko 1875. s Lucijom r. Kozić-Adžam, iz
Gomionice, i s njom imao tri sina: Marka, Matu i Antu. Nakon Lucijine
prerane smrti (1886.) oženio se oko g. 1890. s Anđom r. Jurić, iz Bronzanog
Majdana, i u braku su imali 6-ero djece, 4 kćeri i 2 sina.
Anto se sjeća kako je čuo od bake Anđe (umrla u 101. godini 1955.) da
su ljudi, prolazeći ujutro iznad njihove kuće, dovikivali: Danilooo, je li
svanulo! Kad bi bio slabo, a bolovao je od astme, Ivo bi odgovorio: „Dana
mi moga, meni se smrknulo!“ Izgleda da je Ivo Majdandžić imao naviku
zaklinjati se riječima: „Dana mi moga!“, i moglo bi biti da je upravo po
tome i dobio nadimak Danilo (Danlo). Njegovu ženu Anđu su po tom
nadimku zvali Danlovca, a uzvišica iznad njihove kuće je prozvana
Danlovo brdo.
Stranjanski Pranjići potječu od Jurića, doseljenih iz Ojdanić

Apostolski vikar biskup fra Pavao Dragičević g. 1743. u Stranjanima
navodi jednu kuću Jurića, a jedna je navedena i 1768. u izvještaju
apostolsog vikara fra Marijana Bogdanovića. U drugoj polovici 18. stoljeća
i početkom 19. u maticama krštenih župe Ivanjska nailazimo na prezime
Jurić u Ojdanićima i u Stranjanima. 77 A jedna obitelj: Petra Jurića i Kate r.
Josipović, iz Motika, koji su se vjenčali oko g. 1825., navodi se do 1833. u
Ojdanićima, a potom od 1835. u Stranjanima.
Ivka Pranjić, Mate i Jele r. Šalić,

i Ivka Pranjić, Marka i Mare r. Šalić,
stričevićke
Seobe u to vrijeme nisu bile ništa neobično, a u ovom slučaju zanimljivo

je to što se kod njih, i dok su bili u Ojdanićima, i nakon preseljenja u
77
U matici vjenčanih navodi se vjenčanja Marijana Jurića, sina Nikole i Mande r. Ojdanić,
s Franciskom r. Andrijević, i drugo, Marijana s Ivkom r. Mršić; zatim Jure Jurića, sina
Ante i Kate r. Matošević, s Anastazijom r. Knežević; te Petra Jurića, sina Ive i Ruže r.
Uvalić, s Klarom r. Matošević, i drugo s Marijom r. Barišić. Vidi: Matica vjenčanih župe
Ivanjska, za g. 1782.-1805., g. 1785., br. 31, g. 1789., br. 215, g.1789., br. 216, g. 1796.,
br. 485. i g. 1803., br. 135.
Stranjane, uz prezime Jurić pojavljuje i prezime Pranjić. Tako se kod
krštenja njihove djece: Cecilije (1826.), Jure (1827.), Lucije (1841.), Ive
(1843.) i Jose (1850.) navodi prezime Jurić, 78 a kod krštenja djece: Petra
(1829.), Franje (1831.), Lucije (1833.), Anđe (1835.) i Lucije (1845.)
navedeno je prezime Pranjić. 79
Jele Pranjić, Ivina, Angela Pranjić,

Mijatova, Finka Pranjić, r. Kočić (stoje),
i Jele Pranjić, Matijeva, Mare Pranjić,
Perina (čuče)
Marija Pranjić, Matijeva,

sa sinovima Nikom i Antom,
kćerima Jelom, Zorkom
i Janjom, i snahom Ružom
r. Blažević
78
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1805.-1828., g. 1826., br. 95; g. 1827., br. 336;
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859, g. 1841., br. 33; g. 1843., br. 625; g.
1850., br. 2810.
79
Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1829., br. 52; g. 1831., br. 259; g.
1833., br. 711; g. 1835., br. 1274.; g. 1845., br. 1081.
Jurica i Marko Pranjić,
Ivini, i Mato Pranjić,
Perin
Kasnije se sinovi Petra i Kate Jurić/Pranjić: Juro, Franjo i Ivo, i svi

njihovi potomci u muškoj pravoj lozi, prezivaju Pranjić. Po njima se
Pranjićima naziva i središnji dio Stranjana.
HARANJE KUGE PO STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA

KRAJEM 18. I POČETKOM 19. STOLJEĆA
Iz matica umrlih župe Ivanjska vidimo da je kuga vladala u župi 1783.–
1784., ali nema podataka o tome da je tih godina od te opake bolesti netko
umro u Matoševcima ili u Stranjanima. Međutim, kad je kuga zavladala
ponovno 1795.–1796., a zatim i 1813.–1818., mnogo je osoba umrlo i u tim
selima, osobito u ovom trećem periodu.
Da bi se dobio uvid o razmjerima pustoši koju je kuga iza sebe ostavila u
Stranjanima i Matoševcima, prenosim iz matice umrlih popis osoba pomrlih
od kuge.
Stranjani – godine 1795.:
1. Toma Jarčević, 55 godina
2. Mato Jarčević, 33 godine
3. Martin Jarčević, 28 godina
4. Luka Jarčević, 10 godina
5. Stjepan Jarčević, 1 mjesec
6. Mato Blažević, 36 godina
7. Ivo Blažević, 2 godine
8. Jakov Blažević, 30 godina
Godine 1796.:
1. Uršula Knežević, 50 godina
Stranjani/Komarice – godine 1815.:

1. Blaž Komarica, sin Josin, 70 godina
2. Anđa Komarica, žena Blaževa, 66 godina
3. Nikola Komarica, sin Blažev, 26 godina
4. Lucija Komarica, kći Nikolina, 3 godine
5. Marijan Komarica, sin Nikolin, 13 godina
6. Marko Komarica, sin Nikolin, 4 godine
7. Ana Komarica, kći Nikolina, 9 godina
8. Mile Komarica, sin Milin, 25 godina
9. Anto Komarica, sin Blažev, 40 godina
10. Mato Komarica, brat Antin, sin Blažev, 35 godina
11. Ivo Komarica, sin Matin, 15 godina
12. Toma Komarica, sin Matin, 13 godina
13. Luka Komarica, sin Matin, 12 godina
14. Kata Komarica, žena Franjina, 24 godine
15. Franjo Komarica, sin Vidov, 35 godina
16. Ivo Komarica, sin Vidov, 13 godina
17. Mande Komarica, kći Vidova, 15 godina
18. Anđa Žižić, kći Filipova, 14 godina
19. Marija Komarica, kći Josina, 3 godine
20. Ruža Komarica, kći Vidova, 1 godina
21. Lucija Komarica, žena Matina, 40 godina
22. Jerko Komarica, sin Matin, 13 godina
23. Petar Komarica, sin Matin, 6 mjeseci
24. Jela Komarica, kći Matina, 13 godina
25. Ivka Komarica, kći Matina, 4 godine
26. Joso Komarica, sin Blažev, 35 godina
27. Ana Komarica, žena Josina, 30 godina
28. Mande Jurić, kći Petrova, 10 godina
29. Nikola Jurić, sin Petrov, 2 godine
30. Ruža Dučmelić, žena Stjepanova, 60 godina
31. Stjepan Dučmelić, 60 godina
32. Petar Dučmelić, 40 godina
33. Anto Dučmelić, sin Stjepanov, 4 godine
34. Mande Dučmelić, kći Stjepanova, 20 godina
35. Franjo Dučmelić, sin Stjepanov, 9 godina
Za više umrlih od kuge 1815. godine, u matici umrlih je navedeno da su
iz Matoševaca, 80 ali je to pogrešno, 81 i trebalo je stajati da su iz Stranjana,
vjerojatno iz zaseoka Kula, ili ispod Ivankova, na granici s Matoševcima. A
to su:
36. Martin Knežević, 56 godina
37. Joso Knežević, sin Martinov, 30 godina
38. Andrije Knežević, sin Martinov, 32 godine
39. Marta Knežević, žena Martinova, 50 godina
40. Ruža Knežević, kći Andrijeva, 4 godine
41. Kata Knežević, kći Martinova, 7 godina
42. Ruža Knežević, kći Martinova, 12 godina
43. Petar Knežević, sin Andrijev, 6 godina
44. Juro Knežević, sin Andrijev, 1 godina
45. Marko Bukvić, 40 godina
46. Marko Bukvić, sin Milin, 23 godine
47. Ilija Bukvić, sin Jurin, 30 godina
48. Nikola Bukvić, sin Martinov, 8 godina
49. Ilija Knežević, 50 godina
50. Anto Knežević, 40 godina
80
Taj podatak prihvaća i fra Jurica Šalić. Vidi: J. Šalić, Sjeverozapadno od Banje Luke,
Banja Luka, 1999., str. 146.
81
U maticama krštenih župe Ivanjska za njih stoji da su iz Stranjana.
51. Marija Knežević, žena Antina, 36 godina
52. Marijan Knežević, sin Antin, 2 godine
53. Marija Knežević, kći Antina, 1 godina
54. Marija Knežević, kći Ilijina, 6 mjeseci.
U popisu umrlih od kuge u Stranjanima godine 1815. navedeni su
Dučmelići, njih 6-ero. Toga prezimena u Stranjanima ne susrećemo ni prije
ni poslije navedene godine. A bilo ih je u Motikama, kao Dučmenlić
(Duchmenlich), g. 1768., 82 a kao Dučmelić (Duchmelich) g. 1817. Tada je,
naime, sklopio ženidbu Marko Dučmelić, sin Petra Dučmelića i Lucije r.
Martinović, s Barbarom r. Ojdanić, i ubilježen je pod selo Motike. 83
Moguće je da su Dučmelići pogrešno upisani u Stranjane, ili se Petar
Dučmelić doselio u Stranjane, i tu umro od kuge s još nekoliko članova
svoje porodice.
Matoševci – godine 1795.:
1. Janja Debeljak, žena Paškina, 30 godina
2. Marija Debeljak, kći Paškina, 12 godina
3. Andrije Debeljak, sin Matin, 36 godina
4. Marija Debeljak, žena Andrijeva, 30 godina
5. Ruža Debeljak, kći Andrijeva, 13 godina
6. Petar Debeljak, sin Andrijev, 5 godina
7. Lucija Debeljak, kći Andrijeva, 1 godina
8. Mande Debeljak, žena Milina, 30 godina
9. Joso Blažević, 40 godina
10. Ruža Blažević, žena Josina, 36 godina
11. Anto Blažević, sin Antin, 7 godina
12. Vid Uvalić, 70 godina
13. Vida Uvalić, žena Jerke Uvalića, Vidovog sina, 30 godina.
Godine 1816.:
1. Juro Batković, sin Jurin, 3 dana
2. Joso Blažević, sin Matin, 3 dana
3. Ane Blažević, kći Milina, 5 dana
4. Ane Batković, žena Martinova, 70 godina
5. Marko Batković, sin Ivin, 4 godine
6. Marija Batković, kći Petrova, 4 godine.
Godine 1817.:
82
Vidi: D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae …, str. 161
83
Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1809.-1841., g. 1817., br. 500.
1. Juro Batković, sin Lovrin, 34 godina.
Kako se iz gornjih popisa vidi – a oni su sigurno nepotpuni, jer se može
pretpostaviti da nisu javljeni župniku u Ivanjsku svi koji su umrli od kuge,
osobito mala djeca – godine 1775. je u Stranjanima od kuge umrlo 8 osoba,
najviše Jarčevića, a u 1776. još 1 osoba. Godine 1815.–1818. su u
Stranjanima umrle čak 54 osobe, najviše Komarica i Kneževića, a u
Matoševcima 13 osoba. U Matoševcima je 1816. umrlo 6 osoba, a 1817. još
1 osoba. Zanimljivo je da na popisu umrlih u Matoševcima nema nikoga od
Majdandžića, iako je u tom selu bilo najviše obitelji toga prezimena.
Zbog opasnosti od širenja zaraze, a i daljine groblja Crkvene, mrtvaci
nisu nošeni i sahranjivani u to groblje, nego su, što je bilo moguće prije,
sahranjivani negdje blizu pokojnikove kuće. Za više osoba koje je pokosila
kuga u dijelu Stranjana ili u zaseoku koji se zvao Komarice piše u matici
umrlih da su ukopane „u istom selu“. To bi moglo značiti ili da su mrtvi
ukopavani na različitim mjestima, nedaleko od kuća u kojima su umrli, ili
da je u spomenutom zaseoku bilo neko zajedničko ‘kužje groblje’. Za
nekoliko drugih u Stranjanima piše da su sahranjeni u šumi, a za neke da su
sahranjeni u obali.
Jedno mjesto u Stranjanima gdje su pokopavani umrli od kuge bila je
šumica koja još i danas nosi naziv ‘greblje’, a nalazi se pri vrhu Stranjana,
iznad puta koji vodi u Matoševce, na zemlji koja je pripadala Mirku (Mili)
Blaževiću i Ani r. Majdandžić, a sada njihovu sinu Marku. Mjesto se nalazi
nedaleko od kuće u kojoj sam se ja rodio, i sjećam se da sam kao dijete
vidio više kamenova koji su virili iz zemlje, a za koje su stariji govorili da
obilježavaju ukopna mjesta pomrlih od kuge. Nekoliko tih kamenova viri iz
zemlje još i danas. Drugo mjesto gdje su se u Stranjanima ukopavali umrli
od kuge bio je ‘Matijev grabik’, nedaleko od današnje crkvice sv. Franje. S
obzirom na velik broj umrlih od kuge iz roda Komarica, a drži se da su oni
živjeli u današnjim Ljevarima i ispod Ivankova, može se pretpostaviti da je
‘kužje groblje’ postojalo i na tom području. A je li postojalo i u
Matoševcima, nitko od živućih ljudi to ne može potvrditi, niti se sjeća da je
tko od starijih nešto o tome pričao.
OTMICA DJEVOJKE U STRANJANIMA
I VJENČANJE PRED KADIJOM
Nisu u doba otomanske vlasti u Bosni bili rijetki slučajevi da su

muslimani otimali katoličke djevojke, ali su to činili i katolici, te vjenčanja
obavljali po islamskim propisima. Koliko se zna, takav jedan slučaj se
dogodio i među Stranjančanima, i to g. 1826., kad je Filip Komarica, sin
Vida Komarice i Anđe r. Valentić, rođen 1808., izvršio otmicu djevojke
Anđe Čavlović, kćeri Luke Čavlovića i Ivke Komnjenović, iz Stratinske, te
potom s njom sklopio brak pred nevjerničkim sucem (kadijom).
Poslije tri godine, kajući se za svoj postupak i prijestup, Filip i Anđa su
se obratili apostolskom vikaru fra Augustinu Miletiću molbom da se njihov
slučaj uredi pred Crkvom. Pošto je bilo teško da se oni potpuno rastave, a
što se ne bi moglo postići kod nevjerničkog suca bez pogibelji kako za njih
tako i za samog apostolskog vikara, biskup Miletić je, iza kako su se Filip i
Anđa privremeno razdvojili, udovoljio njihovoj molbi. Ovlašću koju je
imao od Kongregacije za širenje vjere, udijelio im je 24. lipnja 1829. oprost
od crkvene ženidbene zapreke otmice i od ženidbenih navještaja, i utvrdivši
da Anđa slobodno pristaje na brak s Filipom, dopustio da mogu sklopiti
crkveni brak i u njemu ustrajati, te također odlučio i zakonitom proglasio
svu djecu, ako je koje dotad rođeno, i koja će se roditi. 84
Taj je Filip, izgleda, poslije odselio u Čivčije i g. 1841. sklopio drugi
brak s Lucijom r. Koparc, iz Gomionice. 85
84
Vidi: Matica vjenčanih župe Sasina, za g. 1798.-1840., g. 1829., br. 12. Matica se čuva u
arhivu franjevačkog samsotana Petrićevac, Banja Luka.
85
Vidi: Matica vjenčanih župe Ivanjska, za g. 1841.-1883., g. 1841, br. 1.
UBILJEŽBE U ŽUPNIM MATICAMA UMRLIH
O NEKIM STRANJANČANIMA I MATOŠEVLJANIMA
U maticama umrlih župe Ivanjska imamo vrlo pohvalnih
svjedočanstava, napisanih o više pokojnika iz Matoševaca i Stranjana, i
vrijedno je da ih ovdje prenesemo.
Evo nekih od tih svjedočanstava, prevedenih s latinskoga na hrvatski
jezik, najprije o nekim katolicima iz Matoševaca.
- Za Nikolu Majdandžića (rođ. oko 1745.), oženjenog s Veronikom r.
Lipovac prije 1775., koji su u vremenu od 1775. do 1791. dobili 8-ero
djece, 4 sina i 4 kćeri, u matici umrlih piše: „Matoševci, dana 12. ožujka
1793. umro je u Gospodinu Nikola Majdandžić opremljen svim
sakramentima apostolske Crkve, a živio je pobožno u svemu, i sahranjen je
u groblju Carkvine u dobi svojoj od oko 49 godina.“ 86
Nikola o kojem je riječ pra-prašukundjed je Marka Majdandžića,
Ivćevog.
- O Ruži Majdandžić, r. Kozić (rođ. oko 1745.), iz Gomionice, udanoj
oko 1775. za Petra Majdandžića, piše: „Matoševci, dana 2. studenoga 1810.
preselila se Gospodinu Ruža, žena Petra Majdandžića, prethodno po meni,
fra Stjepanu Krističeviću, ojačana sakramentima tj. ispovijedi i s.
pomazanja, i kad se u preporuci duše došlo do onih riječi našega Spasitelja:
"U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj", predala je dušu svome
Stvoritelju, u svojoj dobi od 66 godina, i sahranjena je u zajedničkom
groblju Carkvine“. 87
- A za Ivu Batkovića (rođ. oko 1790.), sina Marka Batkovića i Anđe r.
Matić, zapisano je: „Stranjani (a treba stajati: Matoševci), dana 29. travnja
iste godine (tj. 1833. – m. o.), pobožno je u Gospodinu preminuo od
probadajuće i vatrene groznice Ivo Batković, sin Marka Batkovića, u svojoj
dobi od oko 45 godina; kršćanin veoma dobre, pobožne i blage naravi,
opremljen sakramentom ispovijedi i posljednjeg pomazanja, poslije
strpljivo podnošene bolesti kroz jednu sedmicu, mjesto mira i svoje sahrane
86
87
Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809,-1857., g. 1810., br. 150.
primio je na Carkvinama.“ 88 Da li je Ivo bio oženjen, nisam mogao
ustanoviti.
- Anđa Batković, r. Matić (rođ. oko 1790.), majka naprijed
spomenutog Ive Batkovića, a supruga Marka Batkovića, umrla je od
groznice 2. travnja 1834. O njoj je zapisano: „Uzeta je iz ovoga života
proviđena svim sakramentima umirućih osim popudbine Anđa Matić, dobra
kršćanka (bona Xtiana) u fizičkoj svojoj dobi od 45 godina i sahranjena na
Carkvinama.“ 89
- Marija Batković, r. Blažević (rođ. oko 1750.), supruga Lovre
Batkovića. Imali su 5 sinova i 2 kćeri, rođene između 1783. i 1799. O
Mariji je u matici umrlih zapisano: „Matoševci, dana 15. srpnja 1833.
Umrla je u Gospodinu Marija Blažević, žena već prije umrlog Lovre
Batkovića; još prije uskrsnih blagdana, u vrijeme korizme, bila je proviđena
svim sakramentima umirućih, naime ispovijedi, pričesti primljene na način
popudbine i posljednjeg pomazanja, i obdarena Papinskim blagoslovom;
ponovno je dvaput ispovjeđena poslije blagdana Uskrsa, jednom pak
primila pričest iz vlastite pobožnosti; bolest pučki zvanu nastup kroz dugo
vrijeme strpljivo podnoseći, napustila je svijet u svojoj fizičkoj dobi od oko
85 godina, i našla je mjesto pokoja i sahrane na Carkvinama, zajedničkom
groblju svih vjernika.“ 90
- O Ruži Batković, r. Pranjić (rođ. oko 1825.), iz Ojdanića, udanoj za
Blaža Batkovića, sina Andrije Batkovića i Ruže r. Grgić, također iz
Ojdanića, kratko je zapisano: „Stranjani (a ispravno bi bilo: Matoševci),
dana 15. veljače 1858. umrla je Ruža, žena Blaža Batkovića, u 34. godini
svoje dobi. Nije bila proviđena sakramentima zato što je dušu izdahnula u
porodu u razmaku od 2 sata; bila je, međutim, pobožna katolkinja, a njezine
kosti počivaju na Carkvinama.“ 91
- Za Vida Blaževića, sina Jerke i Anastazije r. Pajdić/Ojdanić, rođ. oko
1822., koji se 1847. oženio s Katom r. Tucić, a nakon njezine smrti drugi
brak je sklopio 1851. s Janjom r. Tasić, i s njom imao troje djece, u matici
umrlih stoji: „Matoševci, dana 3. ožujka 1872. zbog nenadane smrti od
velikih boginja (variole) pobožno je u Gospodinu preminuo Vid Blažević-
Batković, inače muž koji je obdržavao Božje i crkvene zapovijedi i bio
osobit poštovatelj svojih pastira (misli se na svećenike – m. o.), uskrsnuće
88
89
90
91
čeka na Carkvinama. U dobi od 50 godina.“92 Vid je pradjed Borislava
(Bore) Blaževića, Vidovog.
I među Stranjančanima je bilo onih koji su se isticali svojim
kršćanskim životom.
- O nekoj Petronili u matici umrlih čitamo: „Stranjani, 17. veljače
1833., poslije duge, strpljivo podnošene bolesti otvorenih rana na nogama i
drugih različitih unutarnjih i probadajućih bolova, najpobožnije je u
Gospodinu preminula Petronila, čije se prezime ne zna, budući da je
porijeklom bila iz Dalmacije; opremljena svim sakramentima umirućih i
primivši također Papinski blagoslov koji se običaje davati u smrtnom času;
sahranjena je na Carkvinama.“ 93
- O Vidi Ljevar, r. Jurić, suprugi Damjana Ljevara, piše: „Stranjani,
dana 15. ožujka 1834. Dobar život, jednako takva smrt, nakon što je
obavila korizmenu ispovijed i pričest, ostavivši kod potomaka uspomenu
svoga neporočnog ponašanja, završila je Vida Jurić, žena Damjana Ljevara,
koji je preminuo već ranije; dok se borila s bolešću oko jedne sedmice, nije
tražila da joj se ponovno pozove svećenik, i tako je napustila svijet dana i
godine kao gore (tj. 1834., - m. o.), te počiva na Carkvinama." 94 Damjan
Ljevar i Vida su u braku imali 3 sina. Oni su pra-prašukundjed i pra-
prašukunbaka Miri i Ruži, kćerima Ilije i Ane Ljevar, unukama Ante
Ljevara i Marije r. Blažević.
- Za Ivu Ljevara (rođ. oko 1787.), sina Nikole i Ane r. Tukara,
oženjenog s Vidom r. Marušić/Jurić, u matici umrlih stoji napisano:
„Matoševci (a točno bi bilo: Stranjani), dana 8. studenoga 1847. umro je u
Gospodinu pravi kršćanin, Ivo Ljevar, koji je bio prakaratur kroz mnogo
godina, u dobi svojoj od 60 godina, proviđen sakramentima ispovijedi,
posljednjeg pomazanja i apostolskim blagoslovom. Sahranjen na
Carkvinama.“ 95 Ivo je šukundjed Ilije Ljevara, Vidovog.
Bilo je i zloglasnih ljudi. Jedan takav je bio Joso Čerljaš (Çerghiash), za
kojega piše da je iz Stranjana, te da je zbog raznih zlodjela, počinjenih na
različitim mjestima, osuđen na javnom sudu na smrt u dobi od 27 godina,
da je presuda izvršena 26. travnja 1836., te da je sahranjen u Banjoj Luci. 96
Nije se moglo utvrditi tko je on bio, budući da se u župnim maticama župe
Ivanjska navedeno prezime u Stranjanima nigdje ne spominje. Moguće je
92
93
94
95
96
Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1809.-1857., g. 1836., br. 739.
da se radilo o prezimenu Šerljaš, i da je Joso bio sin Ive Šerljaša
(Sherghiash) i Ane r. Grgić, iz Škrljevite, vjerojatno doseljenih u
Matoševce, gdje im se 1824. rodila kći Marija, 97 ali se to prezime kasnije
više ne spominje ni u Stranjanima ni u Matoševcima.
97
USTANICI 1878. GODINE UBILI U MATOŠEVCIMA
OCA I TRI SINA
Tijekom bosansko-hercegovačkog ustanka protiv osmanlijske vlasti

(1875.-1878.), ustanici u Bosanskoj Krajini, pretežito Srbi, često su
napadali i ubijali i katolike, kako radi pljačke njihove imovine tako i zbog
toga što su se oni manje uključivali u taj ustanak. Jedan takav slučaj se
dogodio početkom travnja 1878. u Dragočaju, kad su ubijena petorica
katolika. O tome postoji izvještaj kojeg je iz Banje Luke poslao valiji
(sultanov namjesnik) u Sarajevu brigadni general Hasan i mutesarif
(upravitelj administrativne oblasti) Salih. Taj kratki izvještaj od 4/16.
travnja 1878. glasi: „Izvještava se da su u nedjelju, 2. ovog mjeseca,
katolici iz sela Dragočaja, Ivan sin Bele, Vid sin Petra i njegovi sinovi:
Marko, Mile i Ivan, kad su pošli da čiste svoje njive, naišli na ustanike i svi
su pobijeni od strane ustanika. Čim je to izvijestila žandarmerija, odmah su
upućena tamo dva odreda carske vojske da traže i slijede navedene
ustanike.“ 98
Na taj izvještaj valija iz Sarajeva je uputio komandantu i mutesarifu
banjalučkog sandžaka naredbu: „Neka se hitno poduzmu efikasne mjere i
neka se po svaku cijenu nastoji da se pohvataju ustanici za koje ste u
zajedničkom brzojavu od 4/16. aprila 1878. javili da su ubili petoricu
katolika. Posebno se traži da se uloži trud i napor da se poslije toga više ne
dešavaju takve nemile stvari.“ 99
Iz navedenog izvještaja iz Banje Luke poznata su imena ubijenih, i da
se to dogodilo u selu Dragočaj, ali bez ijednog prezimena ubijenih. Nije,
međutim, sigurno da su katolici pobijeni kad su išli čistiti svoje njive, jer je
teško povjerovati da bi katolici to radili nedjeljom.
Fra Jurica Šalić je ispravno zaključio da bi se moglo raditi o katolicima
ubijenim u Matoševcima, 100 ali to ničim nije obrazlažio, niti rasvijetlio o
kojim bi se katolicima moglo raditi. Pokušao sam nešto više o tome doznati
iz matice umrlih župe Ivanjska, ali u njoj o navedenoj pogibiji katolika nije
98
Hasan Škapur - Ahmed S. Aličić (prir.), Turski dokumenti o ustanku u Potkozarju
1875-78., Sarajevo, 1988., br. 250, str. 142.
99
Isto, br. 253, str. 143.
100
Vidi: J. Šalić, Diljem zavičaja, Banja Luka, 2000., str. 131.
zabilježeno ništa. Uspjelo mi je, međutim, na temelju matice krštenih
ustanoviti tko su bila četvorica ubijenih katolika. Tražio sam Vida, čiji se
otac zvao Petar, koji je imao sinove Marka, Milu i Ivana, jer se ta imena
navode u izvještaju koji je naprijed spomenut. I našao sam ga u
Matoševcima. Radilo se o Vidu Majdandžiću, oženjenom s Anom r.
Blažević. Vid je rođen 12. srpnja 1826., ali mu otac nije bio Petar, kako
stoji u gore spomenutom izvještaju upućenom valiji u Sarajevo, nego Mile
Majdanžić, a majka je bila Barbara r. Batković. 101 Vidova žena Ana je
rođena 24. studenoga 1825. od roditelja Mile Blaževića i Vide r.
Markanović, iz Sasine. 102 Oni su se vjenčali 6. studenoga 1849. 103 Imali su
sinove: Marka, rođenog 21. kolovoza 1851., Milu, rođenog 10. ožujka
1855., i Ivana, rođenog 21. ožujka 1858. 104 Uz navedena tri sina, imali su
još jednoga, imenom Juro, rođenog 26. veljače 1860. godine. 105 Petog
ubijenog katolika, Ivana, sina Bele, nisam uspio identificirati, ali ne bi
trebalo sumnjati da je i on bio iz Matoševaca, vjerojatno rođak ostalih
ubijenih. Nije, međutim, sigurno da je ime njegovog oca bilo Bela, kako
navodi spomenuti izvještaj. U matici krštenih nema takvog imena u
Matoševcima, pa ili je ono krivo navedeno, ili se radilo o nadimku.
Osim navedenoga zločina, događala su se u Matoševcima i druga. Tako
u matici umrlih piše da je „7. veljače 1790. preminuo u Gospodinu Juro sin
Abrahama Debeljakovića, ubijen naime od razbojnika i sahranjen u groblju
Crkvene“. 106 Također je zapisano da je „Dana 28. listopada 1803. od
razbojnika ubijen Jerko Majdandžić u dobi od oko 30 godina 107; oni su mu
uzeli 40 svinja koje je čuvao u planini. Sahranjen je na zajedničkom groblju
Crkvene“. 108
101
102
103
104
Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828.-1859., g. 1851., br. 2322; g. 1855., br.
258; g. 1858., br. 148.
105
106
Vidi: Matica umrlih župe Ivanjska, za g. 1779..-1809., g. 1790., br. 622. Juro, sin
Abrama i Cvite r. Majdandžić, rođen je 1767., oženio se 1783. s Anom r. Komaričić. Kako
se vidi iz matice krštenih župe Ivanjska, imali su sinove Milu, rođenog 1787., i Juru,
rođenog 1790., poslije očeve smrti, pa je dobio njegovo ime.
107
Kako se moglo utvrditi iz župnih matica župe Ivanjska, Jerko je sin Nikole
Majdandžića i Veronike r. Lipovac. Rođen je 1775. i bio oženjen s Martom r. Knežević.
Imao je četvero djece, a zadnje je rođeno poslije njegove smrti.
108
ZEMLJIŠNI POSJEDI I BAVLJENJE
ZEMLJORADNJOM, VOĆARSTVOM
I UZGAJANJEM STOKE
Vlastiti zemljišni posjedi i zauzimanje državne zemlje

Svaka porodična zajednica ili obitelj u Stranjanima i Matoševcima imala
je u svome vlasništvu barem nešto zemlje. Pretežito je to bila neplodna
zemlja i teška za obrađivanje. Na jednom dijelu, pokraj kuća, bili su
voćnjaci, uglavnom šljivici, a drugo su bile njive oranice, za sjetvu žitarica,
najviše kukuruza, a zatim pšenice i zobi, te pašnjaci za stoku, i livade za
kosidbu trave.
Uz imanja u svom vlasništvu, većina stranjanskih i matoševačkih
porodičnih zadruga došla je do novih zemljišnih posjeda zaposjedanjem
parcela u Zovci, Poljašnici, Višcu, Paetnjaku, Sančevici i Čapljenici, koje
su nakon ukidanja otomanske ili osmanlijske vlasti i nestanka begluka
prešle u državno vlasništvo (erar). Ljudi su zauzimali zemlju i šume koje su
ranije pripadale agi ili begu. Zapuštenu zemlju i šume su krčili i pretvarali u
obradive površine i pašnjake. Te tzv. branjevine (svatko je branio što je
zauzeo) i krčevine (iskrčena zemlja) nalazile su se podalje od kuća njihovih
novih gospodara, pa su manje obrađivane za sjetvu žitarica, a više su
korištene za ispašu stoke ili za košenje trave. Čobani bi obično ujutro
izgonili stoku u krčevine na ispašu, a uvečer je vraćali kući, ali su neki u
svojim krčevinama podizali i kuće za privremeni boravak (Adžići) i staje u
kojima se držala stoka. Tako su postojale, navodim samo neke: Pranjića
krčevine, Adžića krčevine, Kovačeva (Ive Tubića) krčevina, Malća
krčevina, Pajčina krčevina, te Pranjića staje, Kovačeve staje, Adžića staje,
Ivćeve staje (na Ivćevoj Jastrebici).
Godine 1967. obavljeno je avionsko geodetsko snimanje terena i nakon
toga se utvrđivalo što je čije vlasništvo. Jedni, koji su imali branjevine i
krčevine, odlučili su prihvatiti zauzetu zemlju i šumu u svoje vlasništvo,
nakon čega je ona katastarski knjižena na njih, i državi su trebali plaćali
porez, a dugi su se odrekli zaposjednute zemlje i šume u korist države, jer
nisu bili voljni plaćati porez na njih.
Katastarska karta Stranjana
Proizvodnja žitarica
Ljudi su se u Stranjanima i Matoševcima u starini bavili uglavnom
zemljoradnjom i svako je domaćinstvo proizvodilo za svoje potrebe razne
žitarice: najviše kukuruz, a zatim pšenicu, zob, ječam, raž, pa i proso
(proju). Ali kako je zemlja bila uglavnom neplodna, stajskog đubriva
nedovoljno, a i obrađivanje zemlje vršeno primitivno, ni urod nije mogao
biti zadovoljavajući, naročito sušnih godina.
Zemlja se sve do prvih desetljeća 20. stoljeća orala drvenim ralom kojeg
su vukli volovi, a poravnavala se i isitnjavala drvenim brnačama i
motikama. Došli su potom željezni plugovi, koje su također vukli volovi, a
rijetko kada konji, te željezne brnače. Nasijecanje uzoranih njiva, sijanje
žita, okopavanje, ogrtanje kukuruza i branje kukuruza, žetva pšenice i
drugog strmnog žita, bilo je ručno i pomoću motika i srpova, te se najčešće
obavljalo móbama ili uzajamnim pomaganjem jednih drugima. U móbama
su sudjelovale djevojke i mlađe žene, pa iako je rad bio dosta naporan,
odvijao se uz šale i pjesmu.
Tek su se u drugoj polovici 20. stoljeća počeli koristiti traktori s
odgovarajućim plugovima i drugom mehanizacijom za obradu zemlje,
sjetvu, ubiranje ratarskih proizvoda i vršidbu.
Kukuruz (bosanac), koji je bolje uspijevao, najviše je služio za ljudsku
ishranu: kukuruzni kruh (kuruzu), puru i presnac (razljevača od kukuruznog
brašna i misirača), a djelomično i za hranu svinjama i kokošima. Ponekad
su se za ljudsku hranu koristili također ječam, raž, pa i zob, ali su te žitarice
uglavnom služile za ishranu peradi i za konje, ako ih je netko imao. Po
njivama zasijanim kukuruzom sijao se i grah, a također i misirače za hranu
svinjama, a pekle su se i za jelo ljudi.
Kako je pšenice bilo malo, i kruh od nje (pogača), kao i pita i kolači,
pekli su se u rijetkim prigodama, uglavnom za Božić, Uskrs, za svadbe i za
svraćanja prigodom blagoslova polja i mise na Gradini ili na Batkovića
groblju.
Kad su se 60-ih godina 20. stoljeća, uz suvremenu poljoprivrednu
mehanizaciju počela koristiti umjetna đubriva te herbicidi, urod je bivao
znatno bolji, te je kukuruz kao ljudska hrana sve više zamjenjivan
pšeničnim proizvodima. Žito se mljelo u mlinovima-vodenicama, kojih je u
Stranjanima i Matoševcima bio veći broj, a nalazile su se na potocima
Bukovcu, Zovci, Živaji i Malovci.
Mlinovi-vodenice u kojima se mljelo žito
U Matoševcima i Stranjanima bio je priličan broj mlinova-vodenica, u
vlasništvu pojedinih porodica. Neke vodenice su u dužem periodu svoga
postojanja mijenjale vlasnike, a druge su imale po više suvlasnika.
Navodim gdje su se nalazile vodenice i komu su pripadale.
U gornjem toku Bukovca – od izvora pa niz potok Bukovac, bile su
vodenice:
1. Anđe Majdandžič (Đikina), u Krčanama, blizu Poljašnice
2. Vida Batkovića
3. Mate Majdandžića
4. Jure Majdandžića, Matulinog
5. Marka Blaževića, blizu ćuprije za Ljevare
6. Ive Tubića, kod izvora Studenca
7. Pere Pranjića.
U donjem toku Bukovca nalazile su se vodenice:
1. Mande Pranjić, Mijatove
2. Mijata i Ilije Pranjića, u Tukovima, ispod Podgajnice
3. Matija Pranjića
4. Markice Ljevara
5. Marka Blaževića (Adžića)
6. Tome Ljevara, Matijevog, i Jure Ljevara, Petrovog
7. Jose Ćosića, Jospovog.
Na Zovci, između Rovina i Miljevice, od izvora pa nizvodno do utoka u
Bukovac, nalazile su se sljedeće vodenice:
1. Marka Pranjića, kasnije njegovih sinova Paje, Ante, Mate i Ive
2. Braće Ive, Andrija, Jure i Ante Tubić, na vrhu Palačaka, ispod
Matijeve krčevne
3. Luke Blaževića (Adžića)
4. Stipe Blaževića (Adžića)
5. Ive Pranjića, u Duganji, postoji i sada, ali je zapuštena.
Na Živaji postojale su vodenice:
1. Stije Debeljaka (Ružića), Stjepana i Jose
2. Stolin mlin: Tome Majdandžića, Ivke i Kaje
3. Mate, Mile i Tome (Tuleša) Batkovića
4. Marka Batkovića, Luckinog
5. Ive Majdandžića, Ankinog
6. Rajin mlin, Mate Batkovića, a kasnije njegovih sinova Pere i Marka
7. Nikole, Petra, Ante i Bojka Batkovića
8. Jure i Jakova Debeljaka
9. Nikole i Mate Blaževića
10. Jelajski mlin: Vida, Tome (Toje), Pere, Jose, Stipe i Nike Debeljaka
11. Baćin mlin: Marka, Lovre, Marijana i Petra Debeljaka
12. Petra Majdandžića, kasnije sina Ive
13. Petra, Vida, Jose i Ive (Iće) Blaževića
14. Majdandžića mlin: Mate Majdandžića, Antukinog, i Anđe
Majdandžić (Đike).
Vodenice na Malovci, pritoki Živaje imali su:
1. Lovro (Lovrica) i Ivo Majdandžić
2. Marko Debeljak, Vidakin, i Mirko Debeljak, Ružin
Sve navedene vodenice odavno su bile zapuštane i propadale jedna za
drugom. U Stranjanima je Joso Ćosić, Josipov, podigao vodenicu nešto
prije 1960. godine ispod puta kod svoje kuće, i ta se vodenica koristila sve
dok Joso nije 1995. morao napustiti kuću i sve svoje imanje. Novijeg je
datuma i vodenica Ive Pranjića, ali je danas i ona zapuštena.
Vodenica Jose Ćosića
Neke od navedenih vodenica, kako se vidi iz gornjeg popisa, koristilo je

više obitelji. Oni su se nazivali redovnici, jer su u mlinu ili vodenici mljeli
žito po ustaljenom redu.
Uzgajanje povrća i voća

Svako domaćinstvo je imalo bašču u kojoj se sadilo ili sijalo i uzgajalo
povrće za vlastite potrebe, najčešće: crveni i bijeli luk, paradajz, paprika,
krastavci, kupus, grah i krumpir. Povrtlarski prinosi su zavisili najviše od
kiše, budući da nije bilo dovoljno bunarske i izvorske vode ni mogućnosti
za zalijevanje.
Isto je tako svaka kuća imala voćnjak s različitim domaćim voćem: više
vrsta jabuka, krušaka, trešanja i najviše šljiva. Nakon što bi plodovi dozreli,
a bilo ih je proljetnih, ljetnih i jesenskih, dio bi se odmah pojeo, nešto
prodalo, a što je moglo duže stajati ostavljalo se za zimu. Jabuke i kruške su
se također rezale u kriške i sušile za kompot; od šljiva savki pekao se
pekmez, ili su se pučile i sušile (ošap) te jele suhe ili kao kompot.
Od jabuka i šljiva se ipak najviše pekla rakija. U starija vremena to je
bilo i jedino alkoholno piće, koje se moglo naći u skoro svakoj kući, i koje
se trošilo u svakoj prigodi: kad se svetkovalo i kad se radilo; kad se veselilo
i kad se tugovalo; u svatovima i na sahranama.
Uz skoro svaku kuću bila je zasađena vinova loza. Raširena na brajdama
i skelama, loza je kraj kuće pravila hladovinu i pod nju su postavljani
stolovi i klupe ili stolice za ljetni odmor. Dozrelo grožđe se koristilo za jelo,
a ako ga je netko imao više, pretvarano je u kom od kojeg se pekla rakija
lozovača. U starini je u Stranjanima bilo i vinograda. Poslije Drugog
svjetskog rata postojala su još samo tri, Josipa Ćosića, Stjepana Ljevara i
Stipe Blaževića. Sada nema više nijednog, a najduže se održao onaj
Ćosićev.
Uzgoj lana i konoplje

Uz sjetvu i uzgoj žitarica, u mnogim stranjanskim i matoševačkim
domaćinstvima su se uzgajale biljke lana (ćetena) i konoplje, od kojih se,
odgovarajućim postupkom, dobivao materijal za tkanje, a od tkanina su se,
daljnjom obradom, izrađivali odjevni i drugi predmeti.
Sjeme lana i konoplje se gusto sijalo u proljeće na manjim, dobro
nađubrenim i fino uređenim parcelama zemlje. Lan je rastao do metar
visine, i imao je tanku stabljiku, a konoplja bi narasla više od jednog metra,
i stabljika joj je bila deblja. Potkraj kolovoza ili početkom rujna, kada biljke
lana i konoplje iscvjetaju i osjemene se, i sjeme dozori, one se čupaju iz
zemlje.
Sjeme s njih se skidalo – za novu sjetvu – uz pomoć jednostavne drvene
naprave, zvane greblo, a koje se sastoji od dvije daske, jedne duže,
postavljene vodoravno, i druge, kraće, pričvršćene na kraju prve uspravno
ili okomito. Ova druga je na svom gornjem kraju nazubljena. Kroz taj
nazubljeni dio provlače se stabljike lana i konoplje i tako se s njih odvajaju
sjemene glavčice lana i sjeme s konopljine stabljike.
Stabljike lana i konoplje su se zatim vezale u snopove te odnosile ili
odvozile na Bukovac i Živaju i potapale u vodu. Snopovi su se pričvršćivali
kukama i pritiskali kamenjem, da bi stalno bili pod vodom, a i da ih voda ne
bi podigla i odnijela u slučaju većeg povodnja. U vodi bi se konoplja i lan
kiselili 2-3 tjedna, a potom bi se izvadili, isprali od lišća, mulja i druge
prljavštine, iznosili na čistinu i razastirali po zemlji ili slagali uspravno u
kupe, da se na suncu osuše. Dobro osušeni lan i konoplja su se slagali i
vezali u snopove, te nosili kući, na daljnju obradu.
Držanje i uzgoj domaćih životinja

Svaka obitelj, pa i one najsiromašnije, imala je barem nešto od živadi.
Uglavnom su se držale kokoši, ali je bilo i tuka, a rjeđe gusaka i pataka. Od
njih se dobivalo meso i jaja za jelo. Jaja su se također prodavala na pijaci, a
i živa perad. Njihovo perje se koristilo za jastuke i pokrivače – perine.
Gotovo u svakom domaćinstvu držane su i svinje, tovljene kao hranjenci
za klanje, ili za božićnu pečenicu.
Imovinski jača domaćinstva imala su par volova i kravu, a ona
siromašnija barem kravu. Neka domaćinstva su imala i stada ovaca, veća ili
manja, od kojih se dobivalo mlijeku za ishranu, zatim vuna, te meso. Volovi
su služili za vuču i za obrađivanje zemlje. Rijetki su bili oni koji su imali i
mogli držati konje. Tko je imao konje, služili su mu za prijevoz bilo ljudi
bilo tereta, a i za obrađivanje zemlje.
Mlijeko, sir i kajmak, dobiveni od krava ili od ovaca, dijelom bi služili
za hranu u obiteljima, a dio se nosio u grad na prodaju, i s dobivenim
novcem se kupovalo što je za kuću bilo potrebno. Telad oteljenih krava se
ostavljala da odraste, ili se klala pa meso rasprodavalo. Koža zaklane teladi
i ovaca se sušila i od nje pravile mješine koje su se najčešće koristile za
nošenje žita u mlin i za brašno. A od osušene goveđe kože pravila se obuća,
tzv. oputnjaci.
KUĆNA RADINOST I ZANIMANJA MUŠKARACA
Nije poznato da je prije Drugog svjetskog rata netko iz Stranjana i

Matoševaca izučio kakav zanat ili stručnu školu. Bilo je, međutim, dosta
samoukih ljudi koji su se razumjeli u različite poslove, a neki su u njima
bili pravi majstori. Tako je među muškarcima bilo zidara, stolara, tesara,
bačvara, kolara, kovača, kopača bunareva, ciglara, ćumurdžija.
Bili su vrlo korisni u selu, pa da im se sačuva uspomena, navest ću neka
imena i naznačiti njihova zanimanja kojima su se, uz zemljoradnju, još
bavili.
Priučeni majstori: zidari, stolari, kovači

Dobri zidari su bili: Mato Ljevar, Josin, koji se bavio i kopanjem
bunareva, Mato Blažević, Stipin, Ivica Pranjić, Markov, Ivo Blažević,
Pajin, Joso Majdandžić (Joža), Ivin.
Vješti bačvari, koji su izrađivali kace, burad, breme, škafove, bili su u
Stranjanima: Joso, Stipo, Vlado i Mirko Blažević, sinovi Markovi, zatim
Stipo Blažević, sin Ivin, i Marko, sin Stipin; a u Matoševcima to su bili:
Toma i Jerko Majdandžić, sinovi Lovričini.
Priučeni tesari i stolari su bili: Joso Blažević, Markov, Ivica Pranjić,
Markov, i Ivo Blažević, Pajin.
Kola za vodenice izrađivao je Toma Majdandžić, zvani Stole, Matin, i
Stipo Blažević, Markov.
Kovačkim zanatom su se u Stranjanima bavili Andrija i Ivo Tubić, a
kovač je bio prije njih i njihov otac Stipo. Po ocu Stipi, sinovi Andrija i Ivo
su prozvani ‘kovačevi’. Oni su kovali i otkivali motike, sjekire, plugove, i
druge alatke te okivali točkove od kola i potkivali konje. Osim njih, bilo je i
u Matoševcima nekih koji su imali kovački alat i znali kovati, npr. Pero i
Marko Batković,Mate Rajnoga, i Mirko Blažević, Josin.
Izradom kola se bavio, i u tom poslu bio dobar majstor, Joso Blažević,
Markov. Ivan Ljevar, Jurin, pravio je drvene plugove, a zbog vještine
kojom je to radio dobio je nadimak ‘majstor’, i bio je poznatiji po tom
nadimku nego po prezimenu. Po njemu su i njegovu djecu zvali
‘majstorovi’.
U pravljenju cigle vješt je bio Marko Pranjić, Perin.
Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se na zanate, i među prvima s
izučenim zanatima bili su: Jakov Blažević, Josin, Mirko Pranjić, Perin,
Franjo Ljevar, Antin, i Marko Pranjić, Pajin, koji su završili za
metalostrugare. Petar Pranjić, Markov, završio je stolarski zanat, a Marko
Bogdanović, Ićin, Franjo Blažević, Josin, i Mirko Batković, Anđukin,
izučili su za električare.
Kasnije je već bilo više onih koji su svršavali i druge zanate, npr.
bravarski, tokarski, zavarivački, vodoinstalaterski, te je većina njih odlazila
od svojih kuća i zapošljavala se i živjela negdje drugdje u ondašnjoj
Jugoslaviji ili u inozemstvu.
Izrada cigle i ćerpića

U Stranjanima i Matoševcima se početkom 20. stoljeća za gradnju kuća
uglavnom upotrebljavala cigla, a za štale i neke druge gospodarske objekte
cigla i ćerpić. Taj se materijal, kao i kreč, češće proizvodio na licu mjesta i
u domaćoj radinosti.
Cigla se pravila tako što bi se prekopala zemlja ilovača, u nju dodalo
sitnog pijeska, te ta smjesa nakvasila vodom, dobro razgazila i izmiješala.
Tada bi se tako stvorena masa stavljala na veliki stol, od nje posebnim
zakrivljenim nožem odsijecali komadi i stavljali u drvene ili željezne
kalupe, te udaranjem kalupa o stol dobro nabijali. Dječaci bi napunjene
kalupe preuzimali od onoga tko je zemljanu masu stavljao u njih, odnosili
na plac i na njega iz kalupa istresali oblikovane kocke, da se suše na suncu.
Nakon nekog vremena cigla bi se prevrtala i okretala na kant, da se suši
sa svih strana, a onda skupljala i slagala u griču, da se potpuno isuši, a i da
se oslobodi prostor na placu za novu ciglu.
Dobro isušena cigla se slagala u peć, koja je imala jedan ili više otvora
kroz koje se ložila jaka vatra. Vatra je gorila i cigla se pekla neprekidno tri
dana, a potom se peć zatvarala i ostavljala da se cigla ohladi. Ohlađena peć
se zatim razgrađivala i cigla vadila i, ako je bila žurba, odmah ugrađivala, a
ako se nije žurilo, ona se preslagivala u veće kupe da se može pokriti i
zaštititi od propadanja dok ne dođe vrijeme za njezinu ugradnju.
Na jednak način, kao masa za ciglu, pripremala se i masa za ćerpić, samo
što ta masa nije bila od ilovače, nego od obične zemlje, i u nju se miješala
pljeva, i nije se pekla nego samo sušila na suncu.
Paljenje kreča
Uz druge djelatnosti ljudi u Stranjanima i Matoševcima su se bavili i
paljenjem kreča od kamena čvrstaca, rustinjaša. Moglo ga se nešto nakupiti
na površini zemlje, ali se uglavnom morao vaditi iz zemlje, ili razbijati i
odvaljivati od stijena.
Za krečanu bi se iskopala u zemlji ne odveć duboka rupa i oko nje bi se
od pruća oplela ograda dvostrukog pletera, a između bi se nabila zemlja.
Potom bi se unutar slagalo kamenje u kupu, pri dnu krupnije a prema vrhu
sitnije, i kupa bi se postepeno sužavala. Kamenje bi se tako slagalo da se
unutra ostavi praznina, a s vanjske strane otvor za umetanje drva i loženje.
Vanjski otvor se zatvarao limom radi čuvanja topline, a otvarao bi se samo
prilikom loženja. Na samom vrhu krečane bi se ostavio manji otvor za izlaz
dima.
Kameni kreč se pekao tri dana i potom se krečana ostavljala da se polako
hladi. Kad se kreč dobro ohladio, krečana su se razvaljivala i kreč vadio te
sklanjao na suho mjesto.
Ljudi su palili kreč za svoje potrebe, a netko također i za prodaju.
U novije vrijeme u paljenju kreča bio je vješt Slavko Ljevar, Pejin, ali se
sada više ne bavi tim poslom. Danas to više nije ni potrebno, jer se lako
dođe do industrijski proizvedenog jeftinijeg kreča.
Paljenje drvenog ćumura

Kako su se u Stranjanima i Matoševcima neki bavili kovačijom, za taj
posao im je bio potreban drveni ugalj. Taj se ugalj upotrebljavao i za
zagrijavanje pegli u domaćinstvima. Zato su se neki u Stranjanima i
Matoševcima bavili i proizvodnjom drvenog ćumura ili uglja za svoje
potrebe, a i za prodaju.
Drveni ćumur se dobivao najčešće od kestenova drveta. Cjepanice drveta
bi se slagale u velike kupe, slične plastiću sijena ili trapu za krumpir, te
oblagale mekom ilovačom ili glinom da unutra ne prodire zrak. Na tako
podignutoj ćumurani ostavio bi se privremeno samo otvor za potpaljivanje
vatre unutra, a odmah zatim bi se i on potpuno zatvorio. Vatra bi gorila tri
dana i cjepanice postepeno sagorijevale, pretvarajući se u ugljen. Nakon
toga bi se ćumurana polijevala vodom, da se ohladi, vanjska obloga od
zemlje odstranila i ćumur pokupio i spremio na suho mjesto.
Ćumurane su se najviše podizale i palile po Zovci, Poljašnici i
Čapljenici, a osobito vješt u pravljenju ćumurana i paljenju ćumura bio je u
Matoševcima Mato Batković, Petrov.
KUĆNA RADINOST I ZANIMANJA ŽENA
Domaća obrada lana i konoplje

Iz osušenih stabljika lana i konoplje trebalo je odvojiti liko ili vlaknasti
dio. To se postizalo nabijanjem uz pomoć naprave koja se zove nožna
stupa, ili jednostavno stupa. Ona se sastoji iz dva dijela, načinjena od
masivnih komada drveta. Donji dio, kraći, koji priliježe uz zemlju, je
nepomičan, i u njemu su uzdužno, s gornje strane, urezana 3-4 žljeba, zuba.
Gornji dio stupe je nešto duži, a u njegovu prednjem dijelu, s donje strane,
također su urezana 2-3 žljeba, zuba, koji naliježu na one u donjem dijelu
stupe. Gornji dio stupe je s donjim tako spojen da se pritiskivanjem nogom
na njegov zadnji dio, koji nije pokrivao donji dio stupe, podizao prednji dio
i pravio otvor u obliku položenog slova V nad donjim dijelom. U taj otvor
bi se umetale rukoveti lana ili konoplje, malo zagrijane na suncu ili peći da
se lakše nabijaju, te se, podizanjem i spuštanjem gornjeg dijela stupe,
stabljike na zubima lome i drobe, i od lika se odvaja kruta tvar, pozder. Sa
strana zadnjeg dijela stupe udarila bi se dva direka, a na njih se vodoravno
pričvršćivala prečka na koju bi se, da stabilnije stoji, oslanjao onaj tko na
stupi nabija. Na stupi su radile dvije osobe, obično po dvije žene, i to
predvečer, a katkad je muškarac, momak, gazio, a žena ili djevojka koja je
sjedila sa strane stupe umetala rukoveti.
Nakon nabijanja na stupi dobivene ručice vlakna, ako su bile preduge,
trgale su se da budu kraće. To se činilo tako što bi se lijevom nogom stalo
na jedan kraj ručice, drugi kraj bi se uzeo u desnu ruku i vlakna pomalo
izvlačila, čime su se ručice skraćivale. Ako bi i nakon toga bile preduge,
prerezale bi se popola.
Nabijanjem na stupi nisu se mogla dobiti posve čista vlakna, pa je
trebalo dodatno čišćenje od pozdera. Tome je služila naprava koja se zove
trlica. Donji dio je činila daščica, dužine oko 60 cm, usko užljebljena i
ploštimice postavljena, a gornji se sastojao od dvije daščice međusobno
sljubljene i između njih umetnut tup nož, s ručkom u produžetku. Oba dijela
su bila spojena s prednje strane tako da se slobodni dio s nožem mogao
pomoću ručke podizati i spuštati. U otvor trlice koji bi nastao podizanjem
noža umetala bi se ručica vlakana, zatim bi se nož spustio i vlakna ručice
povlačila, i tim povlačenjem između dva dijela trlice otklanjao pozder koji
je još ostao nakon nabijanja stupom.
Sljedeća faza u obradi ručica lana i konoplje je vlačenje, čime su se
dobivala posve čista i fina vlakna. Vlačenje se obavlja pomoću para
grebena, oblika velikog slova T, dužine i širine oko 20 cm, koji imaju
rukohvate i glave izrađene od tvrdog drveta ili od životinjskih rogova, a u
koje su u 3 reda udareni kovani čavli, u razmaku od pola cm, a između
redova je razmak nešto veći. Vlačenje se obično obavljalo uvečer i u noćno
vrijeme, na unaprijed zakazanim sijelima. Vlačilje su bile djevojke i mlade
žene, a tu su se onda skupljali i momci, pa je rad prolazio uz pjesmu i u
vedrom raspoloženju.
Vlačilo se tako što bi se vlakna nataknula na jedan greben, a drugim bi
se grebenom vlakna zakačila i povlačila, odatle i naziv za tu radnju
vlačenje. Radnja izvlačenja bi se više puta ponavljala i dobivao bi se
očišćen i iščešljan snopić jednako dugih vlakanaca, pri čemu su ona i
klasificirana. Najkvalitetnija su bila ona najduža, tanka vlakna, vlas, na
zubima grebena kojim se izvlačilo, a na grebenu na kojem su vlakna bila
nataknuta ostajala su kraća, gruba i debela vlakna, zvana kučine.
Ručice od vlasa su se motale u kudjelju, i time bile pripremljene za
sljedeću fazu, predenje niti u pređu za tkanje.
U starini je umjela presti skoro svaka djevojka i žena u Stranjanima i
Matoševcima. Prelo se tako što bi se na preslicu, na njezin prošireni dio,
privezala kudjelja, a donji kraj preslice prelja bi zatakla za pojas s lijeve
strane, lijevom rukom bi izvlačila vlasi i usukivala ih u niti pomoću vretena
koje je držala i okretala desnom rukom u smjeru kazaljke na satu, a kad
ispredena nit dosegne dužinu desne ruke namotavala bi se na vreteno, i tako
se radilo dok se ne isprede cijela kudjelja.
Nit s vretena bi se premotavala na rašak, račvasto drvo s letvicom
pričvršćenom na suprotnoj strani, dužine oko 80 cm. Pređa premotana na
rašak zove se kančilo, a sva kančila su morala imati jednak broj namotanih
žica.
Nakon što sve kudjelje budu ispredene i predivo premotano u kančila,
ona se stavljaju na vitlo, napravu od dvije križno postavljene uske letve,
nasađene u sredini na osovinu postolja na kojem se mogu okretati u krug. S
vitla se niti prediva premotavaju na mosure postavljene na stećki tako što se
ona okreće pomoću čekrka i niti povlače s vitla te premotavaju na mosure
(kaleme).
Postupak obrade lana i konoplje i priprema prediva za tkanje time su
dovršeni.
Tkanje i tkalje
Dosta žena u Stranjanima i Matoševcima, osobito starijih, uz kućanske
poslove bavilo se tkanjem.
Tkanje se vršilo na napravi zvanoj tkalački stan ili razboj. Radi se o
uređaju koji je složeniji i teže ga je opisati, pa ću navesti samo njegove
glavne dijelove i navesti koja im je funkcija.
Kostur konstrukcije tkalačkog stana čine dvije bočne stranice, u obliku
četverekutnog okvira, zvane stative, sohe, statvenice, i poprečne letve,
sastavci, koje s gornje strane povezuju i učvršćuju bočne stranice. Bočne
stranice povezuju sve ostale dijelove stana. Između njih na zadnjoj strani
nalazi se stražnje vratilo, na koje se namotava osnova, a s prednje strane je
prednje vratilo, i na njega se namotava izatkana tkanina. Vratila imaju
glavu s četiri rupe, da se umetnutim štapom mogu okretati, odnosno
zapinjati. S gornje strane okvira, na poprečnoj letvici uzicom na koloturama
je obješen jedan, ili dva para nita, okvira s končanim kotlacima, kroz koja
se provlači osnova. Nita su jačom uzicom vezana za podložnike ili
podnoške, koso položene poluge koje se jednim krajem učvršćuju uz donji
kraj okvira stana, a broj podložnika (dva ili četiri) ovisi o broju nita,
odnosno vrsti tkanja. Pritiskom nogu na podložnike nita se dižu i spuštaju te
se razdvaja osnova i stvara razmak i prolaz između parnih i neparnih niti,
kroz koje se lijevo i desno provlači čunak i uvlači potka. Ispred nita nalazi
se okvir rešetkastog brda od trstike ili željeza, obješen na bočne stranice
stana, i niti osnove koje dolaze sa zadnjeg vratila i prolaze kroz nita,
provlače se kroz brda, te se njihovim povlačenjem naprijed-nazad potka
koja je utisnuta u niti osnove ravnomjerno zbija, čime nastaje tkanina koja
se polako, okretanjem prednjeg vratila, na njega namotava, a osnova sa
zadnjeg vratila se odmotava.
Tkalačke stanove su uglavnom radili vještiji seoski majstori, neki od
naprijed spomenutih stolara. Veličina stanova je bila prilagođena prostoru u
kući, a bili su tako izrađeni da su se lako mogli rastaviti i sastaviti, jer stan
nije bio u stalnoj upotrebi, nego bi se unosio uglavnom u zimskim
mjesecima, kad nije bilo vanjskih poslova i moglo se više baviti tkanjem.
Izrada tkanina započinje snovanjem osnove, tj. raspoređivanjem niti
određene dužine i širine, između kojih se, nakon napinjanja tih niti na
tkalačkom stanu, isprepliću poprečne niti potke. Snovanje je bilo složen
postupak, i znale su ga samo vještije tkalje, a o njegovoj važnosti kazuje
narodna uzrečica: „Dobro osnovano, pola otkano“.
Na tkalačkom stanu su se tkale različite vrste tkanina, zavisno od
‘finoće’ materijala upotrebljavanog za osnovu, a najviše od materijala koji
se koristio kao potka. Najfinija tkanina je bio bez koji se dobivao tkanjem s
tanjim lanenim nitima osnove i potke, i od njega su se izrađivali odjevni
predmeti: muške košulje s dugim širokim rukavima, duge široke gaće, duge
ženske haljine, zatim čaršafi, peškiri, i slični predmeti.
Odjevni predmeti se nisu kupovali, ili su se kupovali malo i rijetko, nego
su se ‘proizvodili’ za vlastite potrebe u ‘kućnoj radinosti’. Ja sam za prvu
pričest i krizmu 1944. imao vrlo lijepo bijelo odijelce koje su mi sašile
časne sestre u Nazaretu od beza što ga je otkala moja majka Ljuba. To je
odijelce poslije dano mojoj majci, i služilo je i drugima za slične zgode, dok
ga jedne noći nije ukrao neki Ciganin koji je prenoćio u našoj kući, a
prethodnog je dana obilazio po selu i krpio sude, probušene lonce i zdjele.
Ponjave su se tkale s osnovom od konoplje i s kučinama kao potkom, a
za šarenice kao potka korištene su prnje. Bijeljevi (biljci) su izrađivani s
konopljom kao osnovom i ovčijom vunom deblje ispredenom kao potkom.
U Stranjanima i Matoševcima bilo je više starijih žena koje su znale ne
samo tkati, nego također snovati, tj. namotati osnovu na vratilo i uvesti je
kroz nita i brdo u tkalački stan. To su u Stranjanima bile: Manda Ljevar r.
Ćosić, Ane Tubić r. Blažević, Mare Tubić r. Debeljak, Ljuba Blažević r.
Batković, Mare Pranjić r. Brkić, Stipina, Marija Pranjić r. Brkić, Matijeva;
a u Matoševcima: Ruža Debeljak (Đuđa), Ruža Batković, Bojkova, Luca
Batković, Matina.
Bilo je među ženama i vještih prelja, pletilja, a i vezilja. Presti vunu, lan
i konoplju, te plesti čarape, priglavke, majice, šalove, kape, rukavice i druge
upotrebne predmete naučila bi skoro svaka žena, i time su se u starija
vremena preko zime žene dosta bavile.
Pranje ‘aljina’ – parjenice, starinske ‘vešmašine’

Istom u novije vrijeme rublje i drugi platneni predmeti su se počeli prati
u vešmašinama i uz pomoć različitih deterdženata. Ranije su se za pranje
koristile parjenice, pepeo, palica ili prakljača, i voda.
Parjenica je bila drvena kačica bez dna. U nju bi se naslagali, po vrsti,
slojevi rublja za pranje, a na vrh bi se stavila kakva stara krpa, i u nju nasuo
lug (prosijani pepeo od sagorjelog drveta), a zatim bi se na krpu s lugom u
parjenicu nalila vrela voda; ili bi se lug nasuo u proključalu vodu, i zajedno
s vodom izlio u parjenicu. Voda bi prolazila kroz parjenicu i natapala sve
rublje. Nakon nekog vremena, kad se parjenica s vrelom vodom ohladi, ona
bi se izvrnula i povadilo rublje. Rublje bi se naslagalo na oba kraja drvenog
aljinskog koca, dužine 2-3 m, kojeg bi netko pridržavao u vodoravnom
položaju, ili bi bio postavljen na kakav potporanj. Kolac s rubljem se
stavljao na rame i nosio na Bukovac, najčešće kod Studenca, na Zovcu,
Živaju, Tubića potok, a kad su bile obilnije kiše i na druge potoke koji su
tada nastajali bliže kućama.
Obično su rublje nosile na potok djevojke ili mlade žene, i prale ga od
prljavštine i luga tako što se komad po komad stavljao na koso položenu
kamenu ploču ili na deblju dasku, zvane lupatak, postavljene na rub potoka,
te na njih drvenom plosnatom palicom ili prakljačom nabacivala voda, a
zatim prakljačom više puta udaralo i rublje prevrtalo, dok se iz pojedinih
komada ne bi istjerala prljavština. Na kraju bi se sve dobro isplahnulo,
iscijedilo, ponovno stavljalo na aljinski kolac i nosilo kući, te razastiralo po
plotu ili na rastegnuti štrik, da se osuši.
GRAĐEVINE STARIH SEOSKIH DOMAĆINSTAVA
Seoska domaćinstva su se u starini sastojala od više građevina,

pravljenih od različitog materijala, različitih veličina i za različite namjene.
Središnja građevina u svakom domaćinstvu bila je prizemna kuća,
pravilnog četverokutnog oblika, s krovom na dvije vode. Za nas su
zanimljive starije, riglovane kuće, građene u prošlosti i sve do pred Drugi
svjetski rat, kojih više nema, a ponetko od živućih ljudi još ih se sjeća, pa
ćemo malo detaljnije opisati njihovu gradnju i izgled.
Na četiri ćoška kuće postavljali su se obrađeni veći kamenovi, na koje su
se polagale podne drvene grede (temeljnjače), a kamen se podmetao i uzduž
cijele kuće, ili barem na sredini greda po uzdužnim stranama kuće. Na
ćoškove podnih greda i na određenim razmacima po njihovoj dužini bi se u
utore umetali uspravni direci, a ovi opet međusobno povezivali i ojačavali
kosim potpornim gredicama. Na uspravne direke bi se postavljale
potkrovne grede (vjenčanice), a na njih rogovi ravnomjerno razmaknuti za
krov. Za ispunu drvene skeletne konstrukcije ili za zid upotrebljavao se
ćerpić i pečena cigla. Kuće su pokrivane tesanim daščicama (šindrom), a
kasnije crijepom, a ponekad je za pokrivanje korištena i raževa slama.
Podovi u kućama su bili od tvrdo nabijene zemlje.
Kuće su se redovito sastojale od dvije veće prostorije: kuće, u užem
smislu riječi, i sobe, a poneke su imale i dvije sobe, po jednu sa svake
strane kuće koja je ostajala u sredini. Kuća u užem smislu nije imala stropa,
nego samo krov; a iznad soba je bio strop načinjen od poprečnih greda i po
njima poredanih tesanih dasaka (sašavci), i nad njim tavan. Na tavan se
penjalo iz kuće ljestvama ili merdevinama. Izvana se najprije ulazilo u
kuću, a iz kuće se išlo u sobu.
U kući se na sredini nalazilo ognjište, iznad kojega su visjele verige na
koje bi se objesio lonac kad se nešto kuhalo. Dim s ognjišta se dizao pod
krov i kroz otvor-badžu je izlazio napolje. Ognjište je korišteno i za pečenje
kruha pod sačem i za kuhanje kupusa, graha, pure, mlijeka, a i hrane za
svinje. U kući su se običavali držati: naćve na kojima se mijesio kruh, i
sanduk za brašno; dolap-ormar s policama prislonjen uza zid (duvar) ili u
zid ugrađen, koji je služio za čuvanje kruha, mlijeka i drugoga; zatim sofra
s koje se jelo; stalaže s policama za zemljane lonce, drvene čanke i drugo
posuđe, stap-izdužena drvena posuda u kojoj se mlatilo kiselo mlijeko i
proizvodio maslac; brema-plosnata drvena posuda koja se prema vrhu
sužavala, u kojoj se donosila i držala voda za piće.
U sobi se jelo i spavalo. U njoj se nalazila zidana peć, koja je služila za
grijanje te pečenje kruha i pripremanje druge hrane.
Riglovana kuća
u Matoševcima
(Sančevica),
nekad vlasništvo
Ante Bogdanovića
(Bebe)
Budući da kuće najčešće nisu bile toliko velike da se

u njih mogla smjestiti sva kućna čeljad, osobito na spavanje, uz kuće su
podizane zgrade. Za gradnju zgrada upotrebljavana je drevena tesana građa:
grede, direci i daska. U temeljne grede, koje su se na krajevima oslanjale na
kamen, umetani su u utore na određenim razmacima uspravni direci, na njih
postavljale krovne grede i na ove rogovi. Na uspravne direke prikivane su
sa sve četiri strane debele daske. Zgrade nisu imale stropa, a pod im je bio
od tvrdo nabijene zemlje. Krov na dvije vode je bio od otesanih daščica ili
od crijepa.
Zgrade su kod brojnijih obitelji uglavnom služile za spavanje odraslijih

članova, najčešće mladih bračnih parova, ali su u njima rado spavala i
djeca. Korištene su i za držanje odjeće, pa bi se s jedne ili s obje unutarnje
strane zgrade ob- jesile drvene pritke, zvane vrljika, i na njih se vješalo
rublje i odjevni predmeti.
Gotovo svako domaćinstvo je imalo ambar, spremište za bijela strmna
žita: pšenicu, ječam, raž, zob. Osim žita, u ambar su se stavljala također
burad s rakijom. Pravljen je od tesane drvene građe, kao i zgrada. Temeljne
grede, direci i rogovi su, po mogućnosti, bili od hrastovine. Daske koje su
sa svih strana zatvarale ambar umetane su jedna na drugu u utore uspravnih
direka ili su na direke vodoravno prikivane. Krov na dvije vode je bio od
drvenih daščica-šindre ili od crijepa. Ambar je bio potpođen dobro
povezanim drvenim brvnima da ne propada žito i da ne mogu prolaziti
miševi, a unaokolo, ili uz jednu stranu, nalazila su se okna od dasaka dobro
međusobno spojenih, da između njih ne izlazi žito.
Neka domaćinstva su imala i manja spremišta ili ostave u kojima su se

držali brašno, naćve za mijesenje tijesta, stap za mlaćenje kiselog mlijeka,
zemljani lonci s mlijekom, sir u kačicama, grah, a u nekima se držalo i žito.
Ta su se spremišta ili ostave nazivale kiljer. Bili su manji i niži od ambara,
pravljeni od drvene građe. Držali su se pod ključem, a u njih su pristup
redovito imale samo domaćice. Nad ulaznim vratima je bila malo podignuta
strija (streha) da bi se lakše ulazilo, ali i tada pognuto. Bilo je i kiljera koji
nisu imali vrata za ulaz u njih, nego na dumi, iznad poprečne grede,
vratašca. Ti kiljeri su služili samo za žito koje se u njih izvana sipalo kroz
spomenuta vratašca, a kada bi se žito vadilo, netko bi se kroz vratašca
spustio unutra, a drugi bi vani žito preuzimao.
U seoskim domaćinstvima su za spremanje i sušenje kuku ruza u klipu
podizane košane različite dužine, visine 3-4 m, a širine oko 1 m. Prav ljene
su tako da su se na uspravne stupove u dvoredu, redovito od hrastovine, na
visini iznad jednog metra u ureze postavljale jake drvene grede, i na tim se
gredama dalje pleo koš od pruća. Koš se pravio također i od letava okomito
gusto prikovanih. Iznad koša dolazile su tanje grede, a na njima kraći
rogovi i krov od šindre ili od crijepa. S prednje strane košane su se nalazila
drvena vrata kroz koja se ulazilo u košanu i unosio ili iznosio kukuruz. Ljeti
se nekad u košani i spavalo, osobito stariji ljudi.
Seoska domaćinstva se nisu mogla zamisliti bez štale za goveda. Imale

su drvenu konstrukciju, sličnu kućama, koja je popunjavana ćerpićem ili
ciglom. Zidovi su nekad pravljeni tako da se između dvostrukog reda gusto
prepletenog pruća nabijala zemlja pomiješana s isitnjenom slamom ili
pljevom. Štale su pokrivane najčešće raževom slamom, a kasnije crijepom.
Za goveda, i osobito za ovce, pravile su se jednostavnije staje, zvane
košare. One nisu bile posve zatvorene, niti su imale čvrstih zidova, nego su
vanjske stijenke bile od prošća u dva reda, a između njih je nabijana zemlja
pomiješana s pljevom, ili drugim kakvim materijalom. Pokrivane su
stabljikama kukuruza-kuruzovinom ili slamom i bujadom.
Za zatvaranje svinja, osobito hranjenika ili tovljenika za klanje, građeni

su od greda, direka, brvana i dasaka svinjci. Pod svinjca je bio od dobro
posloženih debljih dasaka, da može izdržati i teže svinje, a ispod temeljnih
greda na ćoškovima je podmetan kamen, i svinjac je bio izdignut iznad
zemlje, da nečist može otjecati i lakše se uklanjati. Svinjci su se, po potrebi,
pregrađivali za razdvajanje manjih od većih svinja, ili tovljenika od ostalih.
Korita s poklopcem iznad njih su bila malo isturana prema vani, da se
svinjama lakše daje hrana.
Kako je svako domaćinstvo držalo kokoši i drugu pernatu živad, za njih
su također pravljeni zatvoreni prostori, kokošinjci, koji su štitili kokoši od
nevremena i od lisica, i u kojima su nosile jaja. Redovito su se gradili od
dasaka i letava, i prislanjali uz štalu ili uz svinjac.
Pojedina domaćinstva su imala kačare, a neka i kolare. Na uspravne
stupove i grede postavljan je krov od različitog materijala, a preko stupova i
greda, obično s tri strane, prišivane su letve ili daske. U kačarama su držane
kace u koje su se stresale šljive, kruške i jabuke za kom, od kojih se pekla
rakija. U kolarama su držana kola i druga oprema za vuču, kao i plugovi,
brnače i druga oruđa za bavljenje zemljoradnjom.
Od druge polovice 20. stoljeća počeo se primjenjivati suvremeniji način
gradnje kuća i stambenih zgrada, kao i gospodarskih objekata, a korišten je
i drugačiji građevinski materijal. Drvo kao nosivi materijal u najvećoj mjeri
zamijenjeno je betonom, a uz običnu ciglu za zidanje se upotrebljavaju
elementi šuplje cigle i betonski blokovi, a za pokrivanje crijep. Kuće se
grade s podrumima, balkonima i visokim potkrovljima; imaju više
prostorija: kuhinju, sobu za dnevni boravak i sobe za spavanje, ostavu,
kupatilo s WC-om, predsoblje i ulazno predvorje. Podovi su dijelom od
betona, preko kojeg se postavljaju keramičke pločice, a u sobama za dnevni
boravak i za spavanje stavlja se brodski pod i parket, iznad kojih često
dolaze tepisi i ćilimi.
Uz ovakve moderne kuće, s prostorijama koje su imale, neke ranije
spomenute građevine postaju suvišne, i nestajalo ih je.
Gradnji suvremenijih, ljepših, funkcionalnijih i većih kuća doprinijelo je
osobito to što su mnogi, radeći širom bivše države Jugoslavije, i osobito u
inozemstvu, imali prilike vidjeti kako drugdje kuće izgledaju, i sa svojim
zaradama i ušteđenim novcem mogli su sebi graditi bolje i konfornije kuće,
kojih je u Stranjanima i Matoševcima bio podignut priličan broj.
Nažalost, sve su kuće u Stranjanima i Matoševcima kobne 1995. godine
morale biti napuštene, a one u koje nisu uselile pridošle srpske izbjeglice,
posve su razrušene ili su teško demolirane i oštećene. A što u prvo vrijeme
nisu učinili različiti vandali i pljačkaši, učinilo je vrijeme, što pokazuje i
slikovni dodatak na kraju ove knjige.
SEOSKA KLEPALA POZIVAJU NA ZBOR
U vrijeme kad još nije bilo suvremenih javnih sredstava za prenošenje

obavijesti, upozorenja i naredaba koje su se ticale stanovništva u selu,
seoski knez bi, da ne ide od kuće do kuće, posebnom napravom sazivao
domaćine na zajednički sastanak. Ta naprava se zvala klepalo ili klepetalo.
Bila je to suha daska, najčešće od bukovog ili hrastovog drveta, dužine
oko 1 m i širine oko 30 cm, obješena vodoravno na kakvom stablu na
brijegu, uz koju su išla jedan ili dva drvena čekića. Kad je trebalo
stanovništvu nešto važno saopćiti ili prenijeti kakvu zapovijed općinskih
vlasti, knez ili neki drugi muškarac koji je za to bio zadužen, udaranjem
čekićima, naizmjenično jednim pa drugim, oglašavao bi da iz svake kuće
treba doći domaćin ili najstariji član na sastanak.
U vrijeme Stare Jugoslavije postojalo je zajedničko klepalo za Stranjane
i Matoševce, koje se nalazilo na Vrtačama, kod kuće Andrije Ljevara. U
vrijeme NDH i na početku FNRJ oba sela su imala vlastita klepala; za
Stranjane nalazilo se u Ljevarima, na ceru iznad kuće Stipe Blaževića, a za
Matoševce na Ružića brdu, iznad kuće Tome (Toje) i Janje Debeljak. U
Stranjanima, na glas klepala ljudi su se okupljali na Pranjića raskršću, u
bašči Marka Pranjića, Perinog, a u Matoševcima na Danlovu brdu.
Stariji stanovnici Stranjana i Matoševaca se još sjećaju kad su u
poratnim godinama, poslije Drugog svjetskog rata, klepalom i klepetanjem
pozivani na zborna mjesta, gdje su im najčešće iz Mjesnog ureda u
Dragočaju prenošene naredbe o predaji državi tzv. ‘viška’ žita, graha, mesa,
i drugih živežnih namirnica, ili je omladina pozivana da ide na
‘dobrovoljne’ radne akcije izgradnje putova, željezničkih pruga, tvornica, i
sl.
VJERSKI ŽIVOT STRANJANČANA
I MATOŠEVLJANA
Katolička vjera je u Stranjanima i Matoševcima bila, i do najnovijeg

vremena ostala čvrsto u narodu ukorijenjena, i u skladu s njom se uređivao i
provodio svakodnevni život. Naročito se to pokazivalo kroz molitvu, post,
pohađanje svete mise i primanje sakramenata.
U svim katoličkim kućama do molitve se jako puno držalo, tako da
zajednički objed sve čeljadi nije započinjao niti je završavao bez molitve
„za berićet i Božji blagoslov“ nad jelom, i zahvale Bogu na njegovom daru.
Isto tako se po svim kućama prakticirala zajednička jutarnja i osobito
večernja molitva ‘uovćenu’. U ljetno i toplije jesensko vrijeme na
zajedničku večernju molitvu okupljalo se i po više susjednih obitelji na
jednom mjestu, u nečijoj bašči. Redovito je zajedničku molitvu predvodila
koja od žena ili djevojaka, a djeca i ostali bi odgovarali. Molio se Anđeoski
pozdrav Gospi, zatim raširenih ruku ‘propetje’: 7 Očenaša, Zdravomarija,
Slavaocu, i to 5 na čast pet rana Isusovih, na rukama, nogama i na boku, i 2
na druge nakane; iza toga su se redale ‘priporuke’ Gospi, sv. Josipu, sv.
Vidu, sv. Anti, Anđelu Čuvaru, … i po jedan Očenaš, Zdravomarija i
Slavaocu na različite nakane; slijedila su ‘četiri dila’: vjere, ufanja, ljubavi i
skrušenja; a završavalo se s 3 Zdravomarije, triput: „Svet, svet, svet,
Gospodin nad vojskama, puna su nebesa i zemlja Tvoje slave. Slava Ocu,
slava Sinu, slava Duhu Svetom“, zatim triput: „Bože sveti, Bože jaki, Bože
neumrli, smiluj nam se“, uz pravljenje palcem križića na čelu, ustima i
prsima, i na kraju je dolazila molitva: Zahvaljujemo ti ….
Dakako, zajednička molitva se prakticirala više u starija vremena, kad su
se svi članovi obitelji držali na okupu i radili na svojim imanjima, a sve
manje od pedesetih godina prošlog stoljeća, kad su se obitelji počele
razbijati odlaskom nekih od kuća na ‘državni’ posao. Osim toga, u pogledu
napuštanja zajedničke obiteljske večernje molitve i televizija je činila svoje.
Uglavnom se pazilo i na obdržavanje posta i nemrsa, i to još strožijega
nego što je crkvenim zakonima bilo propisano. Nemrs se shvaćao tako da je
uključivao uzdržavanje ne samo od mesa, nego i od jaja i mliječnih
proizvoda. Isto tako su mnoge žene i djevojke, najčešće radi zavjeta, držale
post tako da su čitav dan, i uz najteže poslove, ‘sušile’ samo o kruhu i vodi.
Nemrs, odnosno post se obdržavao u sve petke i uoči velikih svetkovina, a
postile su se i razne devetnice te 13 utoraka sv. Anti.
Sva novorođenčad je neizostavno krštavana, a dječaci i djevojčice
pristupali na prvu svetu ispovijed i pričest, te primali sakrament potvrde ili
krizmu. Pristupanje sakramentima ispovijedi i pričesti u starije doba je,
zbog više razloga, bilo dosta otežano, ali se korizmena ili uskrsna ispovijed
nije propuštala. Otkad se u župnoj crkvi u Barlovcima slavi Porciunkula ili
Gospa od anđela, bilo je dosta i onih koji su se ispovijedali za taj dan radi
porciunkulskog oprosta; a ispovijedalo se također za sv. Antu pustinjaka
(zimskog) i sv. Antu Padovanskog (ljetnog) na Petrićevcu, te na hodočašću
kod sv. Ive u Trapistima ili u Podmilačju.
Bilo je pobožnih žena i djevojaka iz Matoševaca i Stranjana koje su
obavljale pobožnosti prvih petka Presvetom Srcu Isusovu kroz 9 uzastopnih
mjeseci i prvih subota Bezgrešnom Srcu Marijinu kroz 5 uzastopnih
mjeseci, te su od kuće odlazile u Barlovce na ispovijed i pričest. Kad bi se
netko ispovjedio tada bi se i pričestio, i nije se išlo na pričest u druge dane,
a euharistijski post je sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.–1965.)
trajao od ponoći pa do vremena pričešćivanja.
Može se reći da su odrasli u Stranjanima i Matoševcima uglavnom
umirali opremljeni sakramentima umirućih. U maticama umrlih najčešće
piše: „proviđen/a sakramentima“, „proviđen/a svim sakramentima
umirućih“, „okrijepljen/a svetim sakramentima“, „osnažen/a svetim
sakramentima“, „primivši sve sakramente umirućih“, „proviđen/a
sakramentom ispovijedi“, „osnažen/a sakramentom ispovijedi i posljednjeg
pomazanja“, „proviđen/a sakramentom ispovijedi, posljednjeg pomazanja i
apostolskim blagoslovom“. A za neke koji prije smrti nisu primili
sakramenata umirućih piše da su umrli: „bez sakramenata zbog nagle
smrti“, „nije okrijepljen/a sakramentima zbog iznenadne smrti“. A u rjeđim
slučajevima, ako su umrli neopremljeni sakramentima, navodi se da je to
bilo „zbog nemarnosti ukućana“, „zbog nemarnosti svojih“, „zbog nebrige
svojih ukućana“, i „jer nisu pozvali svećenika“.
Ne znamo ništa podrobnije o tome kako su Stranjančani i Matoševljani
obdržavali zapovijed svetkovanja nedjelje i zapovjednih blagdana u ranijim
vremenima. Sigurno je da se u te dane nije radilo. Možemo pretpostaviti da
u vrijeme otomanske vlasti pohađanje mise nije moglo biti naročito
masovno, kako zbog straha od Osmanlija tako i zbog udaljenosti kapela,
bilo one na Crkvenama, ili na Damjanovcu, do kojih se moralo pješačiti.
Nešto više znamo i možemo govoriti o pohađanju mise u župnoj crkvi u
Barlovcima i o ‘misarima’ kroz vrijeme od prvih desetljeća prošlog stoljeća
pa naovamo.
Na misu se išlo pješice. Išli su uglavnom odrasliji i, po mogućnosti,
barem netko iz svake kuće, tako što bi se ukućani redali. Zbog daljine puta,
djeca i stare osobe nisu išle na misu u Barlovce, osim u rjeđim prilikama ili
uz veće blagdane, ili ako je netko imao kola i konje pa povezao svoje
ukućane i još koga iz sela. Slabije pohađanje mise bilo je često uzrokovano
i neimaštinom, pa su posebno djevojke i mlađe žene, da bi mogle otići ‘k
misi’, posuđivale odjevne predmete jedne od drugih. Pred polazak na misu
‘misari’ iz jednog zaseoka bi formirali manje ili veće grupe, spuštali se od
svojih kuća stazama i puteljcima do glavnih putova i spajali s grupama iz
drugih zaselaka, a onda u većim skupinama zajedno išli do barlovačke
crkve.
Do raskršća na Ojdanića brdu se išlo putem, a zatim poprijeko preko
Lukčine obale na Dikevački put, i tim putem na staru prijedorsku cestu, te
dalje putem koji se kod kuće Anice Lovrić i nekadašnjeg zadružnog Doma
odvaja i ide kroz Ramiće prema crkvi u Barlovcima. Ako bi vrijeme bilo
kišovito, a staze i putovi blatnjavi, obuća bi se, tko ju je imao, izuvala i išlo
bosih nogu do potoka ispod barlovačke crkve, gdje bi se noge oprale i
obuća ponovno obuvala.
Raspoloženje ‘misara’, osobito mladića i djevojaka, bilo je veselo, i
često, na povratku kući, popraćeno pjesmom i igrom u kolu, naročito uz
božićne blagdane, kad bi se okupilo više svijeta.
Običnim nedjeljama i blagdanima, kad je bilo lijepo vrijeme u proljeće,
ljeto i jesen, mladi bi došli svojim kućama i nešto ručali, a zatim bi odlazili
na Pranjića raskršće, ili na barice Mile Tubića i Vida Šalića u Stranjanima, i
na Ravnicu ili na Danlovo brdo u Matoševcima. Momci i djevojke bi se tu
zabavljali uz pjesmu i u kolu, a drugi, stariji i djeca, sa strane promatrali.
Starije žene, koje nisu mogle ići na misu, otišle bi obići ‘kip’ u Stranjanima
ili na Ravnici u Matoševcima, a mladim nedjeljama bi išle velikom
drvenom križu iznad Batkovića groblja.
To nedjeljno okupljanje mladih u kolu je bilo uobičajeno, i jedina zabava
sve dok pedesetih godina prošlog stoljeća nije podignut zadružni dom u
Dragočaju, ili dok u selo nisu počeli stizati radioaparati, a kasnije i
televizori. Od tada je zabave i pjesme na otvorenim prostorima bivalo sve
manje.
Među Stranjančanima i Matoševljanima nije bilo velikih psovača ni
psovki, niti se moglo čuti bogohulstvo i bogokletva, pa ni u vrijeme
komunističke vladavine. Kod ženskih osoba mogle su se čuti tzv. ‘male
psovke’, a i kod muškaraca se rjeđe čula kakva ‘velika psovka’. Neki su
psovali iz navike, a većinom je to bilo u ljutnji i svađi, ili kad nekome nije
išao od ruke neki posao kako treba.
Manjih psovki se moglo čuti i od djece, ali su roditelji najčešće djecu
opominjali i zbog toga korili, prijeteći da će im „pratar osjeći jezik“, makar
da su i sami znali pred djecom psovati i tako im davati loš primjer.
Narod u Stranjanima i Matoševcima je dosta miroljubiv. Do razmirica i
svađa je moglo doći zbog zalaženja kokošiju i stoke u tuđe vrtove ili bašče i
zasijane njive, te nanošenja štete povrću i usjevima, zbog tuče među
djecom, a naročito kod diobe zemljišta. Rijetko se događalo da je dolazilo
do tuče među odraslim ljudima.
PRAKARATURI I DRUGI KOJI SU SE ISTICALI
SVOJIM VJERSKIM ŽIVOTOM I DOBROTOM
Kao i druge župe u Bosni, i župa Barlovci je također od davnine imala

‘prakarature’ za pojedina sela. Svoje prakarature su imali i Stranjani i
Matoševci. Oni su kupili ‘lemojzinu’-milostinju pod misom, skupljali
godižbinu za župnika, pomagali svećeniku kod misa na grobljima i kod
blagoslova polja, pratili svećenika kod sprovoda i uz blagoslov kuća za
Božić, a neko vrijeme i sami obavljali taj blagoslov. Tko je sve u starini
bio, i kada, prakaratur u Stranjanima i Matoševcima, ne može se znati.
Poznato je iz matice umrlih samo da je u Stranjanima (iako u matici
umrlih piše da je umro u Matoševcima) prije 1847. godine prakaratur bio
Ivo Ljevar. 109
Pred Drugi svjetski rat i prvih godina toga rata u Stranjanima je
prakaratur bio Marko Šalić. Njega je kao prakaratur naslijedio Joso
Blažević, Markov, a iza njega je došao Josip Ćosić, Jospov. Godine 1966.
za prakaratura je postavljen Slavko Blažević, Stipin i Ružin, koji je na toj
službi ostao sve do 1995., kad je skupa s drugima protjeran u Hrvatsku. Po
povratku iz Hrvatske 2002. godine Slavko je nastavio vršiti službu
prakaratura u Stranjanima, i vrši je do danas.
U Matoševcima je iza Drugog svjetskog rata prakaratur postao Juro
Majdandžić, Matulin, koji je na toj službi bio tridesetak godina. Prije njega
prakaraturi su bili i Jurin otac, Mato-Matula Majdandžić, umro 8. veljače
1956., i djed Joso Majdandžić. Kad je Juro umro, 8. veljače 1990., za
prakaratura je župnik fra Juro Šalić postavio Josu Batkovića, Milkovog.
Navedeni prakaraturi su bili vrlo odani župnicima u Barlovcima, pa i kad
su sami zbog toga bili izloženi prijetnjama i maltretiranju komunističke
vlasti. Veoma su se trudili da u svom selu ujesen skupe, a nekad do župne
kuće i odvezu, ako su imali čime, žito ili šljive, ili uz božićni blagoslov
kuća da preuzmu meso i drugo što bi kućedomaćini rado davali
svećenicima i svojim župnicima.
109
Nekadašnje prakarature u župama sada zamjenjuje župno pastoralno
vijeće. Godine 2003. u župno pastoralno vijeće župe Barlovci imenovan je i
Mile Debeljak, iz Matoševaca.
Uz prakarature, svakako treba spomenuti i neke koji su se isticali kao
praktični vjernici i kao ugledni i poštovani ljudi u svom selu, i bili snažan
oslonac župnicima u novije vrijeme. U Stranjanima to su bili: Marko
Pranjić, Perin, umro 1988., i Franjo Blažević, Josin, umro u Zagrebu
1996. Obadvojica su, uz drugo, bili pokretači i snažno podupirali akcije oko
gradnje kapele u Stranjanima.
Posebno zavrjeđuje da bude spomenuta Mara Pranjić, Stipina, koja je
poklonila zemlju na kojoj je podignuta kapela u Stranjanima, i dala da se iz
njezine kuće kroz zemlju provede struja u kapelu. Mara je oboljela od
osteoporoze (bolest kostiju) i dosta se patila, ali je to strpljivo podnosila.
Umrla je pred Božić 1994. kod svoje kuće. I njezin sin Stjepan i snaha
Ankica r. Ćosić su, osobito u poratnim godinama i u novije vrijeme,
nesebično slali iz Njemačke svoje novčane priloge, a poticali i druge da
pomognu uređivanje crkvice u Stranjanima i prostora oko nje.
U Matoševcima su se darežljivošću i pomaganjem svećenicima u
Barlovcima iskazali Anđa Batković, Mate Rajinog, i njezini sinovi Pero i
Marko Batković, zatim Vid Majdandžić, sin Stipe i Janje r. Blažević,
Janja Batković r. Majdandžić, Filipova. Janja je redovito nedjeljama i
blagdanima išla na misu u Barlovce, i obično bi za svećenike nešto donijela,
nekad kokoš, sira, a najčešće koje jaje i voća.
OBIČAJI VEZANI ZA RAZDOBLJA CRKVENE GODINE
I ZA NEKE BLAGDANE
Ne možemo govoriti o nekim običajima koji su karakteristični samo za

Stranjane i Matoševce. U tim selima su vladali običaji koje nalazimo i u
drugim, okolnim katoličkim selima. Ukratko ćemo prikazati neke od njih,
posebno one vezane za predbožićno i božićno, preduskrsno i uskrsno
vrijeme, te za neke blagdane i svetkovine.
Advent ili došašće

Vrijeme od 4 tjedna prije Božića naziva se u Crkvi došašće ili advent. To
je razdoblje duhovne priprave za proslavu rođendana Isusa Krista. Kroz to
vrijeme obično se nije išlo na prela i sijela, nisu se vršila vjenčanja i
priređivale svadbe. Odatle potječe i uzrečica u narodu: „Sveti Andrije,
curske zavezanije“.
Na sv. Luciju, 13. prosinca, u plitke posude s nešto vode stavljala se
pšenica, ili drugo strmno žito, koja bi do Božića dovoljno narasla te se
postavljala ispod božićnog drvceta. Od sv. Lucije do Božića ima 12 dana, i
oni predstavljaju 12 mjeseci u godini. U narodu se kaže da će vrijeme u
mjesecima sljedeće godine u pogledu padalina biti onakvo kakvi su redom
bili dani od sv. Lucije pa do Božića.
Badnji dan ili badnjica

Dan uoči Božića naziva se badnji dan ili badnjica. Naziv se povezuje s
riječima bdjeti i buditi. Označavao je, dakle, budnost i bdijenje uoči Božića.
Prije badnjice usjekao bi se hrastić ili hrastova grana i ostavili na
vidljivom mjestu pokraj kuće. Na badnje jutro netko bi iz susjedstva uranio
i došao da pripremljeni hrastić ili hrastovu gramu uspravi uza zid kuće, ili
podigne na krov. To drvo, odnosno grana nazivali su se badnjak, po tome
što su podizani na badnje jutro.
Badnjakom se pokazivala spremnost da se na konak u kuću prime
Isusova majka Marija i poočim Josip, pa se njegovo podizanje odvijalo uz
određeni ritual. Onaj tko bi prvi stigao nekoj kući da podigne badnjak, a
obično su to bili dječaci ili mladići, pozivao bi triput: „Domaćine, čuješ li?“
A domaćin bi istom na treći upit odgovorio: „Čujem, čujem“. Tada bi onaj
na vani uzeo badnjak u ruke i prislanjajući ga uza zid, najčešće pokraj ulaza
u kuću, govorio: „Badnjak na kuću, Bog i Gospa u kuću“. Nakon toga on
bi, na poziv domaćina, ulazio u kuću, pri čemu bi ga ukućani i djeca
posipali zrnjem kukuruza, orasima i lješnjacima, te pozdravio i čestitao:
„Faljen Isus i Marija! Čestita vam badnjica!“, a domaćin i ukućani bi
uzvratili: „Vavijek (uvijek) faljen Isus! Čestita ti vjera i duša!“.
Nakon toga bi se onoga tko je podigao badnjak darivalo novcem, voćem,
kolačima i slatkišima, ako su to djeca ili netko mlađi, a odraslijeg bi se
pozvalo da sjedne i ponudilo rakijom i kavom.
Običavalo se u kućama, u glavnoj prostoriji ili prostoriji dnevnog
boravka, na stolu uza zid ili u kojem ćošku sobe podizati i božićno drvce –
‘krizman’ (od njem. Christbaum), a redovito je to bila smreka, koju je u
novije vrijeme zamijenio borić ili grana jele. Božićno drvce bi se okitilo
svjećicama, suhim kolačima različitog oblika, plodovima jabuka, orasima,
umotanim bombonama, a u novije vrijeme raznobojnim staklenim kuglama,
nitima staniola i sličnog materijala i svjetlećim malim sijalicama nanizanim
na tankoj izoliranoj žici i priključenim na struju. Ispod božićnog drvceta
postavljala bi se već dobro izrasla pšenica koja je posijana na sv. Luciju, te
ostavljali pokloni djeci za božićno jutro, ili su se pokloni stavljali ispod
jastuka svakog djeteta, i djeca bi se ujutro žurila da pogledaju što im je
donio mali Isus. U novije vrijeme se u kućama, na prikladnom mjestu, uz
božićno drvce postavljaju i betlehemske jaslice od različitog materijala, s
figuricama koje predstavljaju Mariju, Josipa i malog Isusa, te figurice vola i
magarca, pastira s ovcama i triju kraljeva s Istoka. Božićno drvce je ostajalo
u kući do Bogojavljenja, a tada bi se raskitio, a jabuke, kolači i slatkiši
razdijelili djeci.
Na badnjicu se pekla na ražnju pečenica, ukoliko nije ispečena već koji
dan ranije. Cijeli taj dan obdržavao se strogi post i nemrs, jednak onome na
Čistu srijedu i Veliki petak. Za večeru bi se jeo zgnječeni posni grah.
Pripremio bi se tako što bi se grah skuhao, iscijedila sva voda i zatim zrnje
kuhanog graha dobro izgnječilo i izmiješalo s isjeckanim bijelim lukom. Uz
grah se pripremala i ribana crna rotkva. Specijalitet za badnju večer je bila
gibanica. Pripremana je tako što bi se jufke pšeničnog tijesta razvile,
ispekle na plati šporeta i redale u tepsiji jedna na drugu, te bi se svaka
prelijevala zaslađenom vodom, a između jufki posipali samljeveni orasi. Na
kraju bi se sve dobro zalilo slatkim prelijevom. Redovito se na badnjoj
večeri ne bi potrošila sva gibanica, pa se rado jela i na Božić, i poslije
Božića.
U predvečerje badnjeg dana u kuću se unosila slama. Ona se stavljala u
ćošak sobe, i prije spavanja bi se razgrnula po podu, a u starini je to bila
gola zemlja, te bi na njoj djeca prespavala badnju noć. Ujutro bi se slama
zgrnula u ćošak, da bi se uvečer opet razgrnula za spavanje djece, i tako se
to ponavljalo uz sve božićne dane, do Vodokršća (Bogojavljenja ili Sveta tri
kralja). To je predstavljalo štalu, jaslice i slamu na kojoj se Isus rodio u
Betlehemu.
Božić
Ukućani, rodbina, prijatelji i poznanici čestitali bi jedni drugima Božić
riječima: „Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!“, a na to se odgovaralo:
„Čestita ti vjera i duša!“.
U starija vremena, pa sve do 70-ih i 80-ih godina minulog stoljeća, za
Božić se na misu ponoćku, ako se ona održavala, ili rano ujutro na misu
zornicu, običavalo ići u crkvu u Barlovce pješice, s upaljenim svjetiljkama-
fenjerima. Manje grupe osobito mlađih ‘misara’, mladića i djevojaka,
počinjale su se okupljati od Ševnjaka, Sančevice i Paetnjaka, spajale se
putem u veće grupe s onima iz Batkovića, Blažića i Ružića u Matoševcima,
te se priključivale stranjanskim grupama iz Čardaka, Ljevara i Pranjića,
čime se stvorila poveća skupina, i ona se na putu dalje do barlovačke crkve
spajala s grupama ‘misara’ iz Ojdanića, Orlovca, Dikevaca i Ramića.
U crkvi je na misi, razumljivo, vladalo veselo raspoloženje, uz pjevanje
pučkih božićnih pjesama. Nakon mise bi se izmjenjivala božićna čestitanja
te bi se prema svojim selima i kućama krenulo istim pravcem kojim se i
došlo, opet u velikoj skupini ‘misara’ iz Ramića i sela cijelog Dragočaja.
Na povratku s misa preko božićnih dana pravile bi se stanke na više
mjesta. Tako bi prvo zaustavljanje bilo kod dućana u Dragočaju, na
prostoru između kuća Pere Komljenovića i Dimitrija Blagojevića, gdje bi se
zaigralo kolo i zapjevalo. Nakon nekog vremena krenulo bi se dalje, a
skupina bi se počela razdvajati i smanjivati. Kraj kuće Kaje Jurić i Ive
Šalića-Žice, nastavili bi put ‘misari’ iz Stranjana, Matoševaca, i iz dijela
Orlovca i Dikevaca, a kraj Lužara bi išao drugi dio Orlovčana i ‘misari’ iz
Marića i Ojdanića. Stranjančani i Matoševljani bi se iza Žicine kuće rastali
od Dikevčana te bi pošli uz Lukčinu obalu, preko Raskršća (Kruševlje) do
Mrtvačkog mosta i Stevića potoka, gdje bi se sačekalo one koji su malo
izostali, zaigralo kolo i zapjevalo, a zatim s pjesmom nastavilo do Pranjića
raskršća. Idući kroz Stranjane izdvajali su se oni koji bi stigli do svojih
kuća, a na raskršću u Pranjićima bi se mladi ponovno uhvatili u kolo i
zapjevali. Tu bi se odvajali i krenuli svojim kućama oni iz Ljevara i iz
Čardaka, dok bi Matoševljani pošli dalje zajedno do Danlova brda u
Matoševcima, te se tu još jednom zaustavili, zapjevali i zaigrali kolo, a
potom pozdravili i krenuli svatko prema svojoj kući u pojedinim dijelovima
sela.
Na dnevnu misu prvog dana Božića išli su uglavnom domaćini ‘na
ljubljenje i darivanje križa’. Toga dana se nije išlo od svoje kuće na
čestitanje drugima, nego se Božić slavio u obiteljskom krugu.
Na Božić, po dolasku s mise ponoćke, odnosno zornice, bio bi svečani
doručak, ili po povratku s prijepodnevne božićne mise ručak, u kojima je
glavno jelo bila pečenica, a nju se najviše jelo, jasno uz druga još jela,
preko svih božićnih blagdana. Svaki put kad se preko Božića jelo, prije
molitve bi se upalila svijeća, usađena u pšenicu. Po završetku molitve
domaćin bi svijeću ugasio tako što bi uzeo komadić kruha i njime pritisnuo
fitilj.
Sveti Stjepan i sveti Ivan

I drugi i treći dan po Božiću, na blagdane sv. Stjepana, prvomučenika, i
sv. Ivana, apostola i evanđeliste, išlo se na misu u Barlovce na jednak način
kao i na mise Božića. Misa na svetog Ivan se slavila uz nazočnost većeg
broja vjernika iz okolnih župa: Ivanjske i Petrićevca, osobito Motičana i
Šargovčana, župljana Petrićevca. Poslije mise nazočni bi se kod crkve
zadržavali malo duže, čestitali jedni drugima Stjepandan: „Čestit Božić i
sveti Stjepan!“, i Ivanjdan: „Čestit Božić i sveti Ivan!“, na što se uzvraćao:
„Čestita ti vjera i duša!“ Stariji su se međusobno nudili rakijom, a bilo je
kod crkve nakon mise i pjesme, a povratak kućama u Stranjane i Matoševce
odvijao se na jednak način kao i na Božić.
Drugog i trećeg dana Božića išlo se rodbini i prijateljima na čestitanje
Božića i sv. Stjepana, odnosno sv. Ivana.
Božićni blagoslov kuća i obitelji

U starija vremena kuće su blagoslivljali prakaraturi, svaki u svom selu, a
često ih je pratio i koji drugi čovjek. Počeli bi obilaziti kuće već na Božić
poslije pučke mise.
Pripovijeda se da su jedne godine prije ili u vrijeme Drugog svjetskog
rata prakaratur i s njim u pratnji još jedan čovjek došli po snijegu na Božić
do kuće Mile Ljevara, zvanog Milać, u Paetnjaku, u Matoševcima. Zatekli
su ga kako peče pečenicu. Pozdrave ga i čestitaju Božić, a on se čudi! Kako
je živio na osami i daleko od župne crkve u Barlovcima, ni on ni nitko od
njegovih nije u nedjelju prije Božića bio na misi, da bi u župnim oglasima
čuo točno kada je Božić, a nije imao ni kalendara po kojem bi se ravnao.
Zovne ženu Anđu i rekne joj da je toga dan zapravo već Božić, a ne
badnjica, kako su oni mislili, i naredi joj da ponese rakiju, jer je stigao
prakaratur da blagoslovi kuću.
Prakaraturi se nisu previše žurili da što prije obave blagoslov, a kako je
bilo kuća međusobno dosta udaljenih, pogotovo u Matoševcima, obavljali
su blagoslov kuća kroz nekoliko dana, i noćivali u kućama u kojima bi se
uvečer zatekli ukoliko su bili daleko od svoje.
Ulazeći u kuće, prakaraturi bi najprije pozdravili i ‘nazvali’ Isusa i
Mariju te uobičajenim načinom čestitali Božić i božićne blagdane. Sa
sobom su nosili križ i u tikvici blagoslovljenu vodu i njome, uz molitvu
Vjerovanja, škropili kuću i ukućane, a križ davali domaćinu da ga, klečeći,
prvi poljubi, a za njim i ostali ukućani.
Na svoj željezni križ, na kojem je bilo obješeno zvonce, osobito se
ponosio Juro Majdandžić, Matulin, prakaratur u Matoševcima. Naslijedio
ga je, kako je govorio, od svog oca i djeda, koji su također bili prakaraturi u
selu. Domaćini bi prilikom blagoslova prakarature obdarivali slaninom,
sudžukom, pletenim priglavcima, paklićem duhana, i sl.
Poslije Drugog svjetskog rata blagoslove kuća i obitelji počeli su
obavljati svećenici, župnik i kapelan. Sada je s njima u pratnji obično išao
prakaratur ili, ako on nije mogao, neki drugi čovjek ili mladić iz sela.
Redovito bi u kući svećenika dočekao na stolu križ i blagoslovljena voda, a
i svećenik je sa sobom nosio križ i blagoslovljenu vodu, ako negdje ne bi
bili pripremljeni. Molile bi se molitve predviđene crkvenim obrednikom, te
ukućani i kućne prostorije škropile blagoslovljenom vodom. Svećenik bi
poslije blagoslova na kućnim vratima kredom napisao najprije dvije prve
znamenke nadolazeće ili započete godine, zatim velika slova G+M+B, tj.
početna slova imena triju mudraca (kraljeva) s Istoka (Gašpar, Melhijor,
Baltazar), koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom Isus, i na
kraju zadnje dvije znamenke nadolazeće ili započete godine. U novije
vrijeme umjesto pisanja na vrata, daju se naljepnice svetih sličica s
upisanim navedenim slovima i godinom.
Kod blagoslova kuća i obitelji svećenika se, kao i ranije prakarature,
također obdarivalo, i to: suhom slaninom, vješalicama, kobasicama
(sudžukom), jabukama i narandžama, te pletenim priglavcima ili čarapama,
ručnicima, što je tko već imao. U novije vrijeme, prigodom blagoslova
kuća, davan je svećeniku i novčani dar. Prakaraturi su to preuzimali i kad bi
se skupilo toliko da više nisu mogli nositi, Juro Majdandžić bi dao nekome
da to odnese ili do njegove kuće, ili do kuće sinova Mate Rajnoga u
Batkovićima, a Slavko Blažević da se odnese do Marka Pranjića. Odatle je
to odvoženo u Barlovce.
Pokladni dani i zabave

Prije početka vremena pokore u korizmi, dani su poklada. U Stranjanima
i Matoševcima u te dane su se mladi, momci i cure, skupljali uvečer na
sijela u kućama, kako se dogovore, te se veselili i zabavljali igrajući razne
igre. Jedna od pokladnih igara zvala se igra ‘buve’. Igralo se tako što bi
jednoga od momaka izabrali da bude buva (buha), a drugi bi momak uzeo u
ruke kaiš i njime udarao ‘buvu’ koja je bila okrenuta zidu ili ležala, i
govorio: „Okreni se buvo“, a ‘buva’ bi odgovorila: „Neću“. Na pitanje:
„Zašto nećeš“, odgovorila bi: „Neću dok N. N. (navodi ime momaka) ne
poljubi curu N. N. (navodi ime cure)“. Momak kojeg ‘buva’ prozove morao
je poljubiti određenu curu. Nisu se smjeli protiviti, nego izvršiti što je
‘buva’ odredila. Igra bi potrajala dok se svi momci i cure ne bi izredali.
Druga je bila igra ‘ikune’. Uz vrata bi stao momak ili cura. Ako je to
cura, momci bi se redali i prilazili curi da je poljube. Ukoliko ona to ne
dopušta, petom kucne o vrata i daje znak da ga neće; a koga hoće, ne kuca, i
momak prilazi te je poljubi. On tada stane na mjesto cure-ikune, i prilaze
cure da ga poljube, a ako momak neće da ga neka cura poljubi, kuca o
vrata, a ako se tome ne protivi, ne kuca, i cura prilazi te ga poljubi. Ovo se
ponavljalo dok se svi momci i cure ne bi izredali.
Na pokladnu nedjelju, prije Čiste srijede ili Pepelnice, zabava bi
potrajala cijelu noć, a na pokladni utorak ostajalo se do ponoći, kad je
započinjalo korizmeno vrijeme.
Dok bi se mladi na svoj način zabavljali, stariji bi razgovarali i igrali
prstena ili kapanja.
Korizmeno vrijeme
Cijele korizme naš narod običaje činiti pokoru, osobito u korizmene
petke, kada je nemrs, koji je u starini uključivao uzdržavanje ne samo od
mesa, nego i od jaja i mliječnih proizvoda, a na Čistu srijedu i na Veliki
petak obdržavao se strogi post i nemrs – pa bi se ručak sastojao od kruha i
vode, a uvečer je bila posna večera (grah). U novije vrijeme neki muškarci,
skloniji piću, uzdržavali bi se od rakije.
Nije bilo zabava, nego su se kod večernjih okupljanja u pojedinim
kućama molile i pjevale korizmene molitve i pjesme, a žene i djevojke su
plele ili se bavile kakvim drugim ručnim radom, te su izrađene predmete
prodavale i od zarade nabavljale djeci što im je trebalo.
Redovito se obavljala korizmena ili uskrsna ispovijed, a za sve odrasle iz
svake kuće u župnom uredu bi se podizale ceduljice, i one su se predavale
svećeniku na početku ispovijedi, pa se po tome moglo ustanoviti i koliko je
vjernika izvršilo crkvenu zapovijed godišnje ispovijedi i uskrsne pričesti.
Rado su vjernici sudjelovali u obavljanju pobožnosti križnog puta koji bi
bio nedjeljom prije pučke mise.
Cvjetna nedjelja i blagoslov grančica

Spomendan Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem posebno se obilježavao.
Djeca i djevojke bi se ujutro umivale vodom u koju bi se stavile latice
cvijeća, naročito ljubičica, pa se taj čin po tome nazivao ‘cvjetanje’ ili
‘ljubičanje’.
U crkvu na misu bi se ponijele jelove grančice na posvetu i za procesiju
oko crkve. Ako iz neke kuće, zbog udaljenosti, nitko nije išao na misu i
posvetu grančica, dao je svome susjedu da ih odnese i posvećene vrati.
Posvećene grančice bi se zadijevale na prikladnom mjestu, najčešće za rog
kuće, i držale bi se preko cijele godine. Kada bi zaprijetilo kakvo
nevrijeme, domaćica bi te grančice uzimala i stavljala na žar na maši i
iznosila na kućni prag, te okrenuvši se na onu stranu na kojoj su munje
sijevale i odakle je dolazila grmljavina i prijetilo nevrijeme, molila da
nevremena ne bude, ili da ono prestane. Molilo se Vjerovanje i ‘preporuke’
da Bog očuva selo od tuče, poplave, općenito od zla vremena. Također su
se posvećene grančice stavljale u rascijepljeni štap koji se zabadao na
njivama u zasijano žito, za obranu od vremenskih nepogoda i svih mogućih
šteta.
Veliki petak i subota

Na dane Velikog petka i subote nije se radilo, osobito se nije orala
zemlja. To je imalo podsjećati na Isusovo umiranje na križu, kad se zemlja
potresla, pećine raspucale, grobovi otvarali. Strogi post se na Veliki petak
obdržavao tako što se za jelo uzimao kruh, luk, posni grah, kopriva ili zelje,
a neki bi postili samo o kruhu i vodi.
Interesantna je i molitva koju su na Veliki petak u Stranjanima i
Matoševcima molile pojedine žene. Ta molitva je glasila:
„Oj dušice grješna, budi u vjeri krepna (snažna); kada pođeš putovati
dugim putem, uskim klancem, susrest će te duh nemili, duh nečisti. Pitat će
te: Dušo ili si moja il si Božja? Nisam tvoja već sam Božja. Ja sam Bogu
odredila sto Isusa sto Jezusa, sto križića, sto amena, sto se puta prekrstiti na
blagdanak Veliki petak Isusov“.
Postilo se u starini i na Veliku subotu. Toga su se dana kuhala, bojila i
šarala jaja, čemu su se posebno radovala djeca. Jaja su se bojila uz pomoć
prirodnih tvari: crvenog luka i koprive, a šarala istopljenim voskom; u
novije vrijeme se boje kupljenim umjetnim bojama i šaraju posebnim
kiselinama.
Uskrs i uskrsni blagoslov jela

U Crkvi je uobičajeno u različitim krajevima da se na Veliku subotu ili
na sam Uskrs ujutro na ranoj misi blagosliva jelo: kruh, janjeće meso, suho
kuhano meso, kuhana jaja i mladi luk. To se ‘posvećenje’ uzima kao prvo
na početku uskrsnog doručka. Domaćin prije jela zajedno s ukućanima
izmoli: Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu „za rod i berićet, za voke (volove)
i težake“.
Nakon doručka spremalo se i odlazilo na misu. Išli su svi koji mogu, a
kod kuće je ostajao netko da sprema ručak i da pazi na stoku. Na Uskrs se
kuca obojenim jajima, osobito djeca. Onaj tko svojim jajetom razbije tuđe,
pobjeđuje i uzima sebi jaje koje je razbio.
Iza mise se nije zadržavalo kod crkve, niti su se pravile stanke na
pojedinim mjestima kao na božićne dane, nego su svi odlazili kućama na
ručak. Iza ručka mladi su se okupljajli na ‘igranku’ i zabavu, pjesmu i kolo.
Sveti Ivo, Krstitelj – Ivanjdan

Od običaja vezanih uz slavljenje sv. Ive Krstitelja, 24. lipnja,
najpoznatije je paljenje vatre uoči toga dana, uz pjevanje prigodnih
pjesama, igranje kola i preskakivanje vatre. Djeca, a i odraslija mladež,
posebno se veselila paljenju lila, žiški i velikih vatri od granja ili od strnjike
i slame.
Za pravljenje lila gulila se kora s trešnje, izrezala na komade veličine
listova veće školske bilježnice te sušila. Osušeni listovi kore, po 6-7,
naslagali bi se jedan na drugi, učvršćivali komadima letvica, i umetali u
rascjep povećeg štapa, dužine do 1,5 m, te sve uvezivalo žicom da se pri
sagorijevanju ne raspadne. U novije vrijeme za lile umjesto kore od trešnje
koristila se koža od starih cipela ili guma od opanaka, a za velike vatre
umjesto strnjike i slame gume od auta.
Žiške su se pravile tako da se sirovi hrastov štap, dužine do 1,5 m, na
jednom kraju tucanjem uzduž rascjepka u sitnije iverje. Štap se zatim sušio
i za sv. Ivu se potpaljivao onaj rascjepkani dio.
Lile i žiške su se palile na uzvišenijim mjestima da se dalje vide, i njima
se mahalo, što je stvaralo čarobniji dojam, a podsjećalo je na Ivanjske
svjetlucave krijesnice. U Stranjanima i Matoševcima lile, žiške i vatre su se
palile na više mjesta; za gornji dio Stranjana na Čardaku, a u donjim
Stranjanima kod Jurićeve kuće; na Mijatovom brijegu, iznad Kajine kuće,
palili su ih Pranjići, a na Šalića biljegu, kod Nine, palili su Šalići; Ljevari su
vatre, lile i žiške palili na Vrtačama, kod cera iznad kuće Stipe Blaževića. U
Matoševcima, na Danlovu brdu lile, žiške i vatru palili su Ružići
(Debeljaci) i Blažići, na Trešnjicama i gdje danas stoji veliki drveni križ
palili su Batkovići, a u Živaji su lile, žiške i ivanjdanske vatre paljene na
brijegu iznad kuće Pere Debeljaka, Jelajskog.
ŽENIDBENI OBIČAJI
Upoznavanje momaka i cura i ašikovanje

Mladi kad se zamomče i zacure počinju ašikovati i tražiti sebi cure za
ženidbu, odnosno momke za udaju. U starija vremena prilike za susrete i
upoznavanje bile su nedjeljama i svetkovinama kod crkve, na povratku iz
crkve kućama, ili kod popodnevnog igranja u kolu, zatim na njivama u
vrijeme poljskih radova i žetve žita, branja i komušanja (perušanja)
kukuruza, kod čuvanja goveda na livadama i pašnjacima i u šumama, te u
zimske dane na večernjim sijelima i prelima. U tim prigodama momak bi
pitao curu koja mu se sviđa je li slobodna i mogu li se sastajati. Ako se i on
njoj sviđao, i ako je bila slobodna, te pristala da joj dolazi i da se sastaju,
započeli bi češći susreti i viđanja, međusobno bolje upoznavanje i tješnje
zbližavanje i ašikovanje. U početku bi se sastajali vani, u prirodi, na
putovima, pokraj kućnih ograda, a tek kasnije bi momak dolazio djevojci u
kuću, kad vidi da se curini roditelji ne protive njihovu sastajanju i mogućoj
ženidbi. To vrijeme ašikovanja je moglo trajati i godinu-dvije, a momci su
se obično ženili nakon što bi odslužili vojni rok, a cure udavale s navršenih
18-20 godina.
Nošenje ‘milošće’ i ‘jabuke’

Nakon što se momak i cura odluče za sklapanje ženidbe, momkovi
roditelji idu curinim roditeljima da vide protive li se oni da im se kći uda za
njihova sina. Momkovi roditelji bi curinim donijeli kakav skroman poklon,
ako ništa drugo litru rakije, i ako bi oni poklon primili to je bio znak da
pristaju na udaju svoje kćeri za njihova sina. Taj čin i dogovor se zvao
nošenje ‘milošće’.
Poslije nekog vremena, u dogovoreno vrijeme, nosila bi se curi ‘jabuka’
i išlo na prošnju cure ili na zaruke. Išli bi momkovi roditelji, ili barem jedno
od njih, te još netko od rodbine i prijatelja. Momkovi roditelji i pratnja bi
ponijeli hrane i pića za sve koji će biti nazočni kod prošnje, a curi bi
donijeli haljinu, nekada i cipele, te prsten ili lančić, po mogućnosti zlatni ili
barem pozlaćen, te joj ih predali a ona primila, što bi značilo da cura
prihvaća ponudu i pristaje na vjenčanje.
Momak se ne bi pojavljivao odmah kod predavanja ‘milošće‘ i ‘jabuke‘,
nego bi čekao negdje u blizini, i priključio bi se ostalima u slavlju nakon što
se uobičajeni ritual i prošnja uspješno obave i završi dogovor o vjenčanju
momka i cure.
Odlazak župniku ‘na upis’

Ubrzo nakon prošnje momak i cura, u pratnji koje starije žene bližeg
roda ili svojte, odlaze župniku ‘na upis’, tj. da se prijave za vjenčanje i da
on obavi propisani zaručnički ispit. Župnik bi, prema crkvenim propisima,
ispitao ozbiljnost njihove odluke da se vjenčaju, ustanovio da ne postoji
nikakva crkvena smetnja za ženidbu, te provjerio njihovo znanje iz
vjeronauka. Znalo se dogoditi i da se koje od zaručnika ‘smete’ na ispitu iz
vjeronauka. Bila je veća sramota ako se to dogodi curi, a događalo se češće
momcima nego curama, pa je u tom slučaju trebalo doći ponovno na ispit.
Poslije ‘upisa’ obavljani su kroz tri nedjelje na pučkim misama
ženidbeni oglasi ili navještaji onih koji se spremaju za vjenčanje i ženidbu.
Jedne nedjelje prije vjenčanja momkovi bi roditelji odlazili curinim
roditeljima i odnosili ‘torbu’. Nosili su hranu: kruh, pečenu kokoš, rakiju i
još ponešto, te su to zajedno jeli, a trebalo je biti znak da je cura njihova i
da će je oni hraniti do svadbe. Dolazio bi tim zgodama i momak, ali se, kao
i kod nošenja ‘milošće’ i zaruka, ne bi pokazivao, nego je s curom bio u
dvorišnoj zgradi.
Kada započnu ženidbeni navještaji u crkvi, počinje i ozbiljnije
pripremanje momka i cure za vjenčanje, odnosno curinih roditelja za
‘prsten’ a momkovih za svadbu. Za vjenčanje je trebalo naći kuma,
prikumka, djevera i djeverušu. Momak odabire kuma, a on sebi određuje
prikumka, dok cura izabire djevera, a on djeverušu. Redovito djeveruša
bude djeverova supruga, ukoliko je oženjen. Kum i djever su kod vjenčanja
svjedoci, a imaju svoje posebne uloge u odvijanju svadbe.
Tjedan dana prije dogovorenog dana za ‘prsten’ i vjenčanje, cura za
udaju obiđe rodbinu, susjede i prijatelje, odnosno prijateljice, te ih pozove
na ‘prsten’. Isto tako i momak za ženidbu, ili njegov brat ili koji bliži rođak
pozivaju rodbinu, prijatelje i susjede na svadbu i na pir. On uzvanike časti
rakijom iz posebne svatovske ploske, a oni njega darivaju maramicama i
peškirima.
‘Prsten’
Na dan vjenčanja, ili uoči toga dana, uzvanici se okupljaju kod curine
kuće na ‘prsten’. Momkovi rođaci se skupe kod njegove kuće, te zajedno s
njim idu curinoj kući, noseći sa sobom poklone hrane: pečeno meso, kruh,
kolače, rakiju, a za curu cipele za vjenčanje, vjenčanu haljinu, šlajer,
vijenac i cvijeće. Poslije dolaze kum i djever sa svojim konjskim
zapregama, kao i ostali mladenkini i mladoženjini uzvanici. Mladenkini
uzvanici: rodbina, prijatelji, prijateljice i susjedi donose i predaju joj svoje
poklone, npr.: pokrivače, deke, ponjave šarenice, peškire, haljine, rakijske i
kavene servise, i sl.
U curinoj kući bi svi posjedali i gostili se uz pjesmu, obično na ručku, jer
se vjenčanje redovito obavljalo poslije podne. Kroz to vrijeme mladenka bi
s drugim djevojkama zakitila ružmarinom i maramicama sve ukućane,
kuma, prikumka i djevera te sve svatove koji će ići u crkvu na vjenčanje,
kao i svatovska kola i konjsku opremu s praporcima na konjima. Nakon
toga bi i djeveruša opremila mladenku za vjenčanje.
Dok se pri kraju ručka pije kava, mladoženjin aščija (stari svat) poziva
da se dovede mladenka. Nju dovodi njezina sestra, snaha ili koja druga
bliža rodica, i nazočne pozdravi s: „Hvaljen Isus“. Ona ili mladenkini
roditelji pitaju: „Šta vi od nas tražite“? Aščija na to odgovara: „Tražimo od
Boga sreću, a od vas djevojku“. Izvodili bi najprije druge djevojke, ali bi ih
aščija odbijao, dok se ne bi pojavila ona prava. Predajući mu djevojku, rekli
bi: „Dosad je bila Božja i naša, a odsad je Božja i vaša, i opet naša“.
Popije se još ‘slatka čaša’ rakije koju nalijeva djeveruša, a mladenka
rakiju najprije pruža budućem svekru, zatim svome ocu te redom kumu,
djeveru, prikumku i ostalim svatovima. Kićenje svatova, kao i slatka rakija,
nagrađuju se novcem. Kada za to dođe vrijeme, djever upozorava svatove
da treba krenuti u crkvu, i zamoli mladenkine roditelje da mladence
blagoslove i da se s kćerkom oproste. Curin otac blagoslovi mladence,
upozori ih na njihove međusobne obveze i odnose te im poželi sreću u
životu. Nakon toga se mladenka oprosti sa svojim roditeljima i bližom
rodbinom, što ne prođe bez suza, te svatovska povorka zaprežnih kola, a u
novije vrijem automobila, kreće u crkvu.
Mladoženjin aščija od mladenkine kuće ide odmah mladoženjinoj kući,
da bi dočekao svatove kad se vrate s vjenčanja iz crkve, a s njim pođu i 2-3
djevojke, mladenkine rodice, noseći u njezin novi dom poklone koje su joj
uzvanici donijeli.
Vjenčanje i pjer (pir)

Na čelu svatovske kolone išla bi kola djevera i djeveruše s mladenkom, a
potom bi slijedila i ostala kola sa svatovima. Momak bi sjedio s kumom u
njegovim kolima. Kad svi svatovi stignu, ulazi se u crkvu i obavlja
vjenčanje kako je predviđeno crkvenim propisima i obredima.
Poslije vjenčanja župnik s kumom i djeverom, svjedocima ženidbe,
odlazi u župni ured gdje se u župnu maticu vjenčanih ubilježavaju imena
mladenaca koji su sklopili ženidbu, tko je vjenčanje obavio i kada, te tko su
bili svjedoci na vjenčanju. Kroz to vrijeme svatovi čestitaju mladencima,
pjevaju i nazdravljaju rakijom iz ploski, a u tome im se potom pridruže
također kum i djever.
Svatovi na vjenčanju
Franje Pranjića,
Ivinog, i Finke r. Tomić,
kod crkve u Barlovcima
Nakon kraćeg zadržavanja kod crkve, svatovska povorka kreće prema
mladoženjinoj kući. Sada na čelu kolone idu kumova kola, a s njim sjede
mladoženja i mladenka. Svatovi bi na putu na više mjesta nailazili na
prepreke koje im postavljaju djeca. Ona uzvikuju „Kume, izgore kesa“. Da
bi im put bio ponovno otvoren za prolaz, kum mora djeci to platiti, i on im
iz kola izbacuje sitni novac, pripremljen ranije za tu namjenu.
Na mjestima gdje bi naišli na više okupljenog svijeta svatovi bi se
zaustavljali, te bi mladenka izlazila s djeverušom iz kola i ljubila žene i
djecu u obraz, a starije muškarce u ruku. Kad se već približe mladoženjinoj
kući, djever i prikumak se izdvoje iz kolone i požure naprijed da dojave
dolazak svatova i ugrabe muštuluk. Kod mladoženjine kuće već je
okupljeno dosta svijeta, onih koji su pozvani kao gosti na pir, a i radoznalih
da vide svatove i ‘mladu’.
Kada svatovi stignu, mladenka u pratnji djeveruše pozdravi nazočne
nazivanjem Isusa, te poljubi kućni prag prekriven peškirom, a zatim ljubi
svekrvu i ukućane. U krilo joj stavljaju malo dijete, a ona žensku djecu
obično dariva haljinicom, a mušku bombonama i drugim slatkišima. Poslije
kraćeg zadržavanja svatova pred kućom, a prije sjedanja za stol i ručak,
‘baca se jabuka’. Mladoženja, kum, prikumak i djever prebacuju preko
krova kuće jabuke u kojima je utisnut metalni novac, ili ih bacaju niz kakvu
nizbrdicu pokraj kuće, gdje su se okupila djeca i čekaju da bačenu jabuku s
novcem ugrabe. Svoju jabuku baca i mladenka tako da je nastoji ubaciti u
krilo svekrvi, a druge žene je pokušavaju sebi ugrabiti. Snaha daje svekrvi
drugi kakav dar, a također i ostalim ukućanima.
Iza bacanja jabuke najprije bi djever pozvao djecu ‘za sopru’ (sofru), da
idu jesti, pa da se prije večeri raziđu kućama. Na kraju jela koje je za njih
pripravljeno došla bi pita, koje djeci nikad dosta, pa bi je oni odmah
razgrabili i razbježali se.
Kako uzvanici pristižu na svadbenu gozbu ili ‘pjer’ (pir), predaju aščiji
svoje buklije, tj. poklone hrane i pića: pogače, pečene kokoši, gurabije,
torte, rakiju i druga pića. Kada za to dođe vrijeme, najčešće je to kasno
poslije podne ili uvečer, djever poziva svatove i uzvanike na večeru i
raspoređuje ih za stolove, tako da na čelu bude momkov otac i
kućedomaćin, vjenčani kum sa svojom suprugom i aščija, a zatim drugi
uzvanici. Curini roditelji ne dolaze na pjer kod momkove kuće.
Kad se svatovi i ostali gosti smjeste, mladenka u pratnji djeveruše kiti
ružmarinom i novopristigle uzvanike i goste. Prije nego se počne jesti,
djever traži od kuma dopuštenje za pranje ruku. Kod pranja ruku djever nad
lavorom polijeva vodu iz bokala, a pomaže mu mladenka ili koja druga
djevojka, držeći peškir za brisanje ruku. Djever to naplati, kao što će se i
kasnije naplaćivati također duge neke njegove i mladenkine usluge i znaci
pažnje. Nakon što se, opet na traženje djevera i uz dopuštenje kuma, izmoli
molitva prije jela, dijelila se slatka rakija i postavljalo se jelo za večeru, i
ona bi prolazila u veselju i pjesmi. U tijeku večere djever bi oglašavao i
javno prikazivao poklone kojima kum i kuma obdaruju mladence, te uz
različite šale i dosjetke nazočne zabavljao i uveseljavao.
Kad bi večera već poodmakla i ušlo se duboko u noć, redovito oko
ponoći, kum bi zatražio da mladoženja i mladenka sjednu kraj njega, s
jedne i druge strane. Prije nego što bi sjela kraj kuma, mladenka bi otišla i
skinula vijenac, šlajer i umjesto vjenčane obukla drugu haljinu. Dok bi ona
sjedila kraj kuma, djever bi pustio pod stol dječaka da joj ukrade cipelu. Za
ukradenu cipelu, da se vrati mladenki, kum je djeveru morao platiti.
Svadbena gozba je završavala slatkom rakijom i kavom, a gosti se počnu
razilaziti iza ponoći i u rane jutarnje sate. Kum sa svojom pratnjom i djever
odlazili bi posljednji, kad se već razdani.
Obično sljedećeg dana iza vjenčanja ide se kumu na večeru i uzvraća
buklija, a prve nedjelje iza vjenčanja roditelji mladoženje i mladenci, te
svatovski kum i kuma, djever i djeveruša idu roditeljima mladenke ‘na
povratak‘ i nose im darove.
Običaji koji su ovdje opisani u novije vrijeme su, promjenom načina
života na selu, sve više ili posve nestajali ili poprimali neke nove oblike.
KRŠTENJE DJECE I BABNE
Rođenje djece s nestrpljenjem se iščekuje u svakoj obitelji, posebno kod

mladih bračnih parova, i uvijek je radostan događaj. Čim bi se dijete rodilo,
to se odmah javljalo vjenčanom kumu ili kumi, koji su redovito postajali i
krsni kumovi, i obično su bili kum ili kuma svoj djeci dotičnoga bračnog
para. Onaj tko bi prvi donio tu vijest kumu, odnosno kumi, dobivao bi za
muštuluk kakav dar.
Djeca su se nosila na krštenje dan-dva nakon poroda. U vrijeme dok nije
bilo prijevoznih sredstava (automobila), vozilo se u zaprežnim kolima, a
najčešće se išlo pješice. S kumom ili kumom išla je još neka žena, koja je
pomagala kod nošenja djeteta. Djeci su nadijevana imena prema želji
roditelja, a najviše su se muškoj djeci davala imena svetaca i svetica: Ivo,
Marko, Joso, Nikola, Stjepan, Ilija, Petar (Pejo), Pavao (Pajo), Anto, Mijat
(Mile), a ženskoj: Mare, Ane, Kate, Janja, Ruža, Jele, Ivka, Luce, Ljuba. U
novije vrijeme sve je više narodnih imena, za muške: Željko, Marinko,
Drago, Zlatko, a kod ženskih su učestalija: Snježana, Nada, Ljiljana, Mira.
Po povratku s krštenja napravio bi se malo bolji ručak za kuma ili kumu i
ženu koja je pomagala nositi dijete na krštenje.
U današnje vrijeme krštenje djece se ne obavlja odmah prvi dana nakon
njihova rođenja, nego se pomiče za kasnije, kako je kumu ili kumi zgodnije,
a i da bi krštenju, nakon što se dovoljno oporavi, mogla biti nazočna i
majka s ocem djeteta.
Majka novorođenčeta je nakon poroda mirovala oko šest tjedana, a kroz
to vrijeme, tzv. babinja, dolazile bi rođakinje i susjede u posjetu i da vide
kako su majka i dijete. Kad se majka dovoljno oporavi priređivale su se
babne, svečani objed na koji bi se pozvali kum i kuma te bliža rodbina i
prijatelji. Oni bi donosili i obdarivali majku i novorođenče različitim
darovima, kao što su: prijesna kokoš, rakija, pečeni kruh, kotur pite, voće i
sl.
NATALITET U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA
POSLIJE OSNUTKA ŽUPE BARLOVCI 1879. GODINE
Nije poznato da je u prošlosti bilo crkveno nevjenčanih bračnih parova i

raskida ženidbene veze, a takvih slučajeva nije bilo ni u novije vrijeme. U
starini su bili vrlo rijetki slučajevi rađanja vanbračne ili nezakonite djece.
Nakon Drugog svjetskog rata, kada je ostalo mnogo udovica, ili djevojaka
koje su se teško mogle udati, vanbračne djece je bilo nešto više, ali ipak ne
tako mnogo.
U staro doba bilo je dosta obitelji s brojnom djecom, ali je puno djece i
umiralo. Mentalitet suvremenog svijeta je ipak prodro i u Stranjane i
Matoševce, pa je u novije vrijeme broj djece u obiteljima jako opao.
Evo i statističkih podataka o broju rođene djece u pojedinim godinama
od osnutka župe Barlovci godine 1879. pa do 1995. Poslije 1995. u
Stranjanima i Matoševcima nije rođeno nijedno dijete, jer se u ta sela
vratilo samo nekoliko starijih osoba.
Godina Rođena djeca

Sranjani Matoševci
1879. 3 6
1880. 6 8
1881. 11 12
1882. 2 6
1883. 6 9
1884. 5 4
1885. 3 12
1886. 9 9
1887. 8 8
1888. 6 10
1889. 5 9
1890. 5 7
1891. 9 8
1892. 3 8
1893. 6 8
1894. 6 10
1895. 7 7
1896. 6 4
1897. 9 8
Sranjani Matoševci
1898. 4 7
1899. 5 7
1900. 10 10
1901. 7 12
1902. 7 2
1903. 11 10
1904. 8 13
1905. 12 3
1906. 11 12
1907. 13 14
1908. 7 12
1909. 11 13
1910. 11 10
1911. 8 8
1912. 12 16
1913. 11 11
1914. 12 16
1915. 6 11
1916. 5 5
1917. 7 4
1918. 2 9
1919. 8 7
1920. 9 19
1921. 8 19
1922. 10 12
1923. 11 14
1924. 7 18
1925. 9 11
1926. 9 15
1927. 7 18
1928. 10 15
1929. 10 24
1930. 9 17
1931. 8 20
1932. 12 21
1933. 10 17
1934. 11 27
1935. 11 16
1936. 12 28
1937. 16 24
Sranjani Matoševci
1938. 15 15
1939. 15 26
1940. 15 17
1941. 13 14
1942. 14 20
1943. 13 15
1944. 12 27
1945. 5 4
1946. 10 9
1947. 9 5
1948. 8 12
1949. 10 19
1950. 7 16
1951. 6 7
1952. 8 18
1953. 7 13
1954. 5 15
1955. 2 14
1956. 8 18
1957. 7 7
1958. 8 17
1959. 9 17
1960. 7 15
1961. 12 12
1962. 11 18
1963. 6 19
1964. 12 20
1965. 9 11
1966. 9 14
1967. 6 12
1968. 8 4
1969. 7 12
1970. 4 7
1971. 8 6
1972. 8 6
1973. 2 5
1974. 7 4
1975. 5 2
1976. 5 0
1977. 2 1
Sranjani Matoševci
1978. 4 1
1979. 5 1
1980. 5 1
1981. 1 1
1982. 3 2
1983. 5 2
1984. 0 3
1985. 0 0
1986. 1 1
1987. 3 1
1988. 7 1
1989. 4 3
1990. 2 4
1991. 2 4
1992. 2 1
1993. 1 1
1994. 1 0
1995. 1 0
Ukupno 803 1.235
U Stranjanima je od osnutka župe 1879. pa do 1995. godine ukupno

rođeno 803 djece. Prosječno se kroz čitavo to vrijeme po bračnom paru
rađalo 2,5 djece. U periodu od 1900. do 1970. prosjek rođene djece po
bračnom paru bio je veći, i rađalo se 3-4 djece. Najviše je djece rođeno
godine 1937., ukupno njih 17-ero; a u godinama 1938., 1939. i 1940. po 15-
ero. U desetgodišnjim razdobljima najveći broj djece je rođen od 1931. do
1940., njih 126-ero; a zatim od 1901. do 1910. njih 97-ero, i od 1921. do
1930. ukupno 90-ero.
Desetero i više djece rođeno je u čak 25 obitelji, s tim da su se neki očevi
ženili dva puta.
Najviše je djece, 19-ero, imao Matija Pranjić (Jure i Mande r. Pezić), u 1.
braku sa suprugom Jelom r. Šalić 12-ero, a u 2. braku s Marijom r. Brkić 7-
ero, a rađala su se u vremenu od 1893. do 1933. Joso Ljevar (Damjana i
Vide r. Tucić) je imao 14-ero djece, u braku s Katom r. Lopar imao je 12-
ero, a u 2. braku s Katom r. Jurić još 2, koja su se rađala u vremenu od
1832. do 1860. Ljevar Ivo (Jure i Mare r. Bukvić) u je imao 13-ero djece, u
1. braku s Vidom r. Popović 5-ero, a u 2. braku s Janjom r. Pavlović imao
ih je 8-ero, koja su rođena u vremenu od 1879. do 1913. Ljevar Joso (Petra i
Kate r. Kozić/Adžam) također je imao 13-ero djece, u braku s Anom r.
Ćosić imao je 7-ero, a u 2. braku s Anđom r. Brkić imao ih je još 6-ero,
rođenih u vremenu od 1900. do 1930. Petar-Pejo Blažević (Pave-Paje i Kate
r. Ivanković) imao je 13-ero djece, u braku s Marijom r. Bijelić imao je 11-
ero djece, a s Janjom r. Kaurin još 2, rođene u vremenu od 1889. do 1909.
Joso Ćosić (Ive i Anastazije r. Kasapović) u braku s Ivkom r. Kaurinović
imao je 12-ero djece, rođene u vremenu od 1867. do 1891. godine.
Gornji red, s lijeva

na desno: Mare
Bogdanović r. Debeljak,
supruga Andrijeva, Ljuba,
Marina sestra, Mare
Majdandžić r. Blažević,
supruga Bosiljkova, i Jeka
Pranjić r. Blažević,
supruga Antina,
sa svojom djecom
Desetljeća s najnižim natalitetom bila su: od 1891. do 1900., rođeno je

65-ero djece; od 1881. do 1890. rođeno ih je 62; od 1971. do 1980. njih 52;
a od 1981. do 1990. rođeno je samo 21 dijete.
U Matoševcima je od 1879. do 1995. godine rođeno ukupno 1.235 djece.
Po bračnom paru je u prosjeku rođeno nešto manje od 2,4 djece, s tim da je
za period od 1900. do 1970. taj prosjek znatno viši, i kretao se između 3 i 4
djece. Najviše je djece rođeno: 1936. godine, 28-ero; 1944. godine 27-ero;
1939. godine 26-ero; a 1929. i 1937. po 24-ero. U razdobljima od po deset
godina najveći broj djece je rođen od godine 1931. do 1940., njih 211-ero; a
zatim od 1921. do 1930. njih 163, i od 1951. do 1960. njih 151.
Desetljeća s najmanje rođene djece bila su: od 1891. do 1900., njih 76-
ero; od 1881. do 1890. rođeno ih je 88-ero; od 1971. do 1980. njih 34-ero, i
od 1981. do 1990. samo 18-ero djece.
Desetero i više djece bilo je u čak 35 obitelji; u nekim slučajevima se
radilo o očevima koji se ženili po 2 puta.
Petar Blažević (Jure i Mare r. Majdandžić) u dvije ženidbe imao je 16-
ero djece, s Marijom r. Bijelić 8-ero, i s Anđom r. Debeljak još 8-ero,
rođenih u vremenu od 1923. do 1962. godine. Mato-Mata Majdandžić
(Nikole i Ivke r. Ljevar) također u dvije ženidbe imao je 15-ero djece, u 1.
braku s Janjom r. Marušić imao je 6-ero, a u 2. braku s Lucijom r. Uvalić 9-
ero, koja su se rodila u vremenu od 1895. do 1936. godine. Joso Batković
(Jure i Anđe r. Ljevar) je u dvije ženidbe imao 13-ero djece, u braku s
Katom r. Grgić 7-ero djece, a u 2. braku s Lucom r. Klasan 6-ero, rođenih u
vremenu od 1881. do 1903. Stipo Majdandžić (Marka i Janje r. Vidić) s
Janjom r. Blažević-Adžić imao je 13-ero djece, rođene od 1901. do 1921.
godine.
DUHOVNA ZVANJA:
ČASNE SESTRE I SVEĆENICI
IZ MATOŠEVACA I STRANJANA
Stranjani i Matoševci, makar da je u njima vjerski život bio na priličnoj

visini, i da je u tim selima bilo dosta obitelji s većim brojem djece, nisu
imali puno duhovnih zvanja. Za raniji period to je i razumljivo, jer osim
franjevaca, drugih redovničkih ustanova, ni muških ni ženskih, nije u Bosni
i Hercegovini ni bilo sve do zadnjih desetljeća 19. stoljeća.
Poslije dolaska 1879. godine iz Austrije časnih sestara družbe
Klanjateljica Krvi Kristove u blizinu Banje Luke i osnivanja samostana
‘Nazaret’, u tu Družbu je stupilo nekoliko djevojaka iz Matoševaca i
Stranjana.
– Iz Matoševaca to su:
1. Vida Majdandžić, rođena 20. srpnja 1899., od roditelja Mate i Janje r.
Marušić. U novicijat je stupila 15. kolovoza 1929., položila je prve
redovničke zavjete 15. kolovoza 1930., a doživotne 15. kolovoza 1935.
Kao časna sestra dobila je ime s. Vida.
Umrla je 17. prosinca 1962. u samostanu u Novoj Topoli, i sahranjena na
mjesnom groblju.
2. Marija Majdandžić, rođena 28.

rujna 1912., od roditelja oca Stipe i
majke Janje r. Adžić-Blažević. Stupila
je u novicijat 15. kolovoza 1938., prve
zavjete položila godinu dana kasnije,
15. kolovoza 1939., a doživotne 15.
kolovoza 1945. Kao časna sestra dobila
je ime s. Ilinka.
Umrla je 9. kolovoza 2003. u Ivancu,
Hrvatska, i sahranjena na groblju u
istom mjestu.
– Iz Stranjana su u družbi
Klanjateljica Krvi Kristove bile:
3. Jela Blažević, rođena 21. siječnja
1902., od roditelja Pave (Paje) i
Mande r. Tubić. Stupila je u novicijat
15. kolovoza 1928., položila prve
redovničke zavjete 15. kolovoza
1929., a doživotne 15. kolovoza 1934.
Kao časna sestra dobila je ime s.
Blaška.
Umrla je 16. ožujka 1986. u Novoj
Topoli, i tu je i sahranjena.
4. Ruža Blažević, rođena 13. travnja 1904.,

od roditelja Pave (Paje) i Mande r. Tubić.
Stupila je u novicijat 15. kolovoza 1929.,
položila prve redovničke zavjete 15. kolovoza
1930., a doživotne 15. kolovoza 1935. Kao
časna sestra dobila je ime s. Andreja.
Umrla je 28. srpnja 1992. u Bosanskom
Aleksandrovcu, a sahranjena na groblju sv.
Marka, u Banjoj Luci.
Družbi sestara Milosrdnica, koja u Banjoj Luci ima svoj samostan od

1872. godine, pripada iz Matoševaca:
5. Ljuba Majdandžić, rođena 3. studenoga
1959., od roditelja Mate i Jozefine
(Finke) r. Batković. Stupila je u novicijat
14. kolovoza 1983., položila prve
redovničke zavjete 15. kolovoza 1985., a
doživotne 15. kolovoza 1990. Kao časna
sestra dobila je ime s. Mirela.
Stranjani su dali i jednog redovnika – franjevca i svećenika, fra Velimira
Blaževića.
6. Fra Velimir je rođen 9. svibnja
1936., od roditelja Ive i Ljubice r.
Batković. U novicijat je ušao 14.
srpnja 1953., položio prve zavjete 15.
srpnja 1954., a doživotne 8. prosinca
1957. Za svećenika je zaređen 15.
srpnja 1962. godine, a prvu ili mladu
svetu misu slavio u Barlovcima 2.
kolovoza 1962.
Nakon završenih studija teologije u Sarajevu i kanonskog prava u Rimu,

skoro punih 35 godina je predavao kanonsko pravo na Franjevačkoj
teologiji u Sarajevu, a trenutno, kao umirovljenik, boravi u franjevačkom
samostanu Petrićevac, Banja Luka.
PRETCI BISKUPA FRANJE KOMARICE
POTJEČU STARINOM IZ STRANJANA
Pouzdani pisani izvor iz 1743. godine, izvještaj apostolskog vikara u

Bosni i Hercegovini, biskupa fra Pavla Dragičevića, kazuje kako su u
Stranjanima u to vrijeme postojale dvije obitelji, odnosno domaćinstva
prezimenom Komarica. Na čelu jedne obitelji, koja je imala 6 članova, 4
odrasla i 2 djece, bio je Mile Komarica, a na čelu druge, s 4 člana, 2 odrasla
i 2 djece, bio je Ivo Komarica. 110 A prema drugom pisanom izvoru,
izvještaju apostolskog vikara, biskupa fra Marijana Bogdanovića, iz godine
1768., u to vrijeme su u Stranjanima bile dvije porodične zajednice ili
zadruge Komaričića (Komarica): Franje Komaričića, sa 17 članova, od toga
11 odraslih, i 5-ero manje djece, 111 te Jose Komaričića, u kojoj je bilo 7
članova, 5 odraslih i 2 male djece. 112
Za pretpostaviti je da su Mile i Ivo Komarica bili braća, te da je Mile
godine 1743. mogao imati oko 40 godina, što znači da je rođen negdje oko
1700. U tom slučaju Milin i Ivin otac, čije nam ime nije poznato, mogao je
biti rođen 20-25 godina ranije, dakle oko 1675-1680., a njihov djed, čije
ime također ne znamo, najkasnije oko 1650-1655. Na temelju tih
pretpostavki zaključujemo da su najstarije Komarice živjele u Stranjanima
prije više od 350 godina. Odakle su oni u Stranjane mogli doseliti, nije
poznato, niti ima ikakvih indicija iz kojih bi se to dalo zaključiti. U Bosni i
Hercegovini, osim u Stranjanima, godine 1743. nalazimo jednu obitelj
Komarica (Ivo Comariza, s 3 odrasla člana i 2 djece) još samo u
Trnovcima, župa Vareš. 113
Rod Komarica se u Stranjanima kasnije dosta povećao, ali zbog kuge
koja je vladala od 1815. do 1817. njihov broj se i naglo smanjio. Koliko se
moglo pratiti prema župnim maticama župe Ivanjska, samo u godini 1815.
od kuge je u Stranjanima umrlo 29 Komarica. Nakon toga u Stranjanima je
ostalo, i kroz narednih 30-ak godina živjelo svega nekoliko obitelji
Komarica, među kojima i obitelj Jure Komarice i Marije r. Blažević, s 10-
110
Vidi: D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae …., str. 43.
111
Radilo se sigurno o rodovskim zajednicama koje su obuhvaćale više bračnih parova i
obitelji koje su živjele skupa u jednom domaćinstvu.
112
113
ero djece, rođene između 1821. i 1845. godine, i Marka Komarice i Mare r.
Knežević, s 5-ero djece, rođene između 1846. i 1857. 114
U drugoj polovici 19. st. Komarica posve nestaje u Stranjanima, 115 a
pojavljuju se u Dikevcima, Orlovcu i Novakovićima, selima tada još uvijek
u sastavu župe Ivanjska, a koja su od 1876. prešla u sastav župe Petrićevac,
s tim da su Dikevci i Orlovac 1879. odvojeni od Petrićevca i ušli u sastav
novoosnovane župe Barlovci.
Od Komarica koji su otišli u Dikevce, i tu se zadržali kraće vrijeme,

samo jednu generaciju, a odatle preselili u Novakoviće, potječe i mons. dr.
114
Kao posljednja rođena od Komarica u Stranjanima je Markova kći Anđa, rođena 1.
studenoga 1856., a umrla 6. svibnja 1857. Vidi: Matica krštenih župe Ivanjska, za g. 1828-
1859, g. 1856., br. 610; Matica umrlih župe Ivanjska, za g 1809-1857., g. 1857., br. 590.
Navedene matične knjige župe Ivanjska nalaze se u franjevačkom samostanu Petrićevac.
115
U Matici umrlih župe Ivanjska za g. 1809-1857., g. 1867., br. 328, piše da je Anastazija
Komarica, žena Petrova, umrla 23. ožujka 1867. Ona bi mogla biti posljednja od Komarica
koja je živjela i umrla u Stranjanima, a njezin muž Petar je umro šest godina ranije, 22.
prosinca 1860.
Franjo Komarica, biskup banjolučki, koji je rođen 3. veljače 1946. 116 od
oca Ive Komarice, rođenog 1910., i majke Ivke r. Marić, iz Kuljana, rođene
1912., koji su sklopili brak u Banjoj Luci 25. studenoga 1932. 117 U braku
Ive i Ivke, osim Franje, rođeno je još 10-ero djece, 5 sinova: dvojica Anta,
Ivo, Mirko i Stipo, i 5 kćeri: Ruža, Ljuba, Jela, Jelena i Mirjana.
Djed i baka biskupa Komarice, s očeve strane, bili su Ilija i Jela r.
Bajlović. Ilija je rođen u Novakovićima 12. svibnja 1881., a Jela u
Dikevcima 11. listopada 1878. Oni su se vjenčali i sklopili brak na
Petrićevcu 22. studenoga 1899. 118 Ilija i Jela Komarica su osim Ilije imali
još 7-ero djece, 4 sina: Nikolu, Stjepana-Vladimira, Milu i Franju, i 3 kćeri:
Ružu, Mariju i Anđu.
Ilijin otac i majka bili su Stjepan-Stipo Komarica i Kaja r. Jurić, iz
Dikevaca, 119 vjenčani na Petrićevcu oko 1867. Oni su pradjed i prabaka
biskupa Komarice.
Stjepan je rođen u Dikevcima 18. veljače 1845. od oca Ive Komarice,
rođenoga 1826., i majke Ane r. Blažević-Adžić, 120 doseljenih u Dikevce iz
Stranjana, vjerojatno 1844. Stjepan i Kaja su imali uz Iliju također sina
Franju, te kćeri Jelu i Ružu. Franjo se oženio s Anom r. Laštrić, i vjenčali
su se 18. studenoga 1891. Jela se udala za Stipu Blaževića, a vjenčali su se
23. studenoga 1891. Ruža se udala za Antu Laštru, i vjenčali se 21.
studenoga 1894. Stjepanov otac i baka, Ivo Komarica i Ana r. Blažević-
Adžić, vjenčani oko 1844., biskupu Komarici su šukundjed i šukunbaka.
Uz Stjepana imali su još 3 sina: Franju, Nikolu i Josu, i 2 kćeri: Mandu i
Petronilu, a svi su rođeni u Dikevcima.
Otac Ive Komarice, Juro Komarica, rođen u Stranjanima 1798., i
njegova majka Marija r. Blažević, iz Stranjana, vjenčani oko 1820., biskupu
Komarici su prašukundjed i prašukunbaka. Imali su ukupno 11-ero djece, 7
kćeri: Ružu, Katu, Janju, Mandu, Ružu, Katu i Mandu, i 4 sina, osim Ive
još Marka, Pavla i Antu.
116
Vidi: Biskupski Ordinarijat Banja Luka, Prijepis: Matica krštenih župe Petrićevac, za g.
1946-1957., g. 1946., br. 25. Izvorne župne matice župe Petrićevac ne postoje. Kad je
1995. srušena samostanska i župna crkva te zapaljen samostan, u njemu je potpuno izgorio
župni ured sa svim matičnim knjigama. U župnom uredu u Petrićevcu sada postoji preslik
prijepisa matice krštenih iz Biskupskog Ordinarijata u Banjoj Luci.
117
Vidi: Matica vjenčanih župe Banja Luka, sv. 4, str. 128, br. 55.
118
Vidi: Matični ured Zalužani, Matična knjiga vjenčanih (prijepis matične knjige župe
Patrićevac), sv. I, str. 341.
119
Isto
120
Vidi: Maticu krštenih župe Ivanjska, za g. 1828-1859., g. 1845., br. 920. Matica se čuva
u arhivu Franjevačkog samostana Petrićevac.
Jurin otac i majka bili su Anto Komarica, rođen u Stranjanima oko
1765., i Kata r. Bartulović, iz Barlovaca. Vjenčali su se u Ivanjskoj 1793.
Imali su još dva sina, jednoga koji se zvao također Juro, ali je ubrzo nakon
rođenja umro, i Luku. Anto i Kata su biskupu Komarici pra-prašukundjed i
pra-prašukunbaka.
Antin otac je bio Blaž Komaričić, a majka Jela r. Čivčić (Čipčić),
vjerojatno rodom iz Čivčija, vjenčani oko godine 1768. Imali su 8 sinova:
dvojicu Nikola, dvojicu Marka, te Antu, Bonaventuru, Matu i Ivu. Blaž
Komaričić je mogao biti sin naprijed spomenutog Mile Komarice ili Ive
Komarice, koje apostolski vikar u Bosni i Hercegovini, biskup fra Pavao
Dragičević, navodi u svom popisu g. 1743., ali se to pisanim izvorima nije
moglo utvrditi, tako da se zasad o tome može samo nagađati.
Ostaje, međutim, posve sigurno da su najstariji poznati pretci biskupa
Komarice u Stranjanima, njegovi pra-praprašukundjed i pra-
praprašukunbaka, bili Blaž Komaričić i Jela r. Čivčić, iz 2. polovice 18.
stoljeća. Moguće je, dakle, pratiti rodoslovlje biskupa Komarice unazad do
7. koljena izravne linije ili loze.
OSNIVANJE BATKOVIĆA GROBLJA
Svaka župa treba imati svoje groblje za sahranu pokojnika, a može ih

imati i više. Katolici iz cijeloga Dragočaja, pa tako i iz sela Matoševaca i
Stranjana, od starine su se, sigurno u 18. stoljeću, a vrlo vjerojatno i znatno
ranije pokopavali, kako stoji u maticama umrlih, u groblju Zarkvine,
Crkvine i Crkvene.
Crkvene su Matoševljanima bile daleko, pa se krajem prvog ili početkom
drugog desetljeća 20. stoljeća počelo razmišljati o otvaranju groblja negdje
u Matoševcima.
Za otvaranje groblja dopuštenje je trebalo dobiti od mjesnog ordinarija
ili biskupa. U arhivu Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci nije moguće
pronaći, a ne zna se ni da li postoji pismena molba župnika iz Barlovaca, da
se odobri otvaranje današnjeg Batkovića groblja u Matoševcima. Isto tako
nema ni pismene isprave ili odgovora banjolučkog biskupa kojim se takvo
odobrenje daje. Može se, međutim, smatrati sigurnim da je odobrenje
zatraženo, i da je dano, a možda je i jedno i drugo bilo samo usmeno. To je
moralo biti prije 20. travnja 1915. Toga je, naime, dana župnik fra Ambroža
Radmanović napismeno zamolio od biskupa ovlast „da može pravo i
valjano blagosloviti novo groblje u selu Matoševci, za ukop kršćana i
kršćanaka, koji u Gospodinu kršćanski umiru“. 121 Te ovlasti ne bi mogao
tražiti, niti bi je dobio, da groblje prethodno nije otvoreno s biskupovim
odobrenjem.
Traženu ovlast za blagoslov groblja Biskupski ordinarijat je 20. travnja
1915. podijelio župniku fra Ambroži Radmanoviću, 122 a on je groblje
blagoslovio 1. svibnja 1915. U izvještaju kojeg je spomenuti župnik nakon
toga, 4. svibnja 1915. poslao biskupu, uz ostalo piše: „Blagoslovio sam
prema propisanom crkvenom obredu novo groblje i proglasio ga
blagoslovljenim mjestom za ukapanje mrtvih tjelesa kršćana i kršćanaka,
koji umiru s Gospodinom Isukrstom u ljubavi i miru, a tako i dolični križ u
greblju postavljen“. 123
Groblje je uspostavljeno i otvoreno na zemljištu koje je dotad bilo
vlasništvo Filipa Batkovića. A u maticama umrlih ono se spominje pod
121
Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1915., primljeno pod br. 214.
122
Biskupski arhiv u Banjoj Luci, god. 1915., br. 215.
123
različitim nazivima. Tako se kao mjesto sahrane pokojnika navodi
jednostavno naziv sela, tj. Matoševci, ili Matoševačko groblje, a u početku
je uz naziv sela nekad stajalo još: novo groblje, mjesno groblje, novo
mjesno groblje, groblje sv. Filipa i Jakova, zatim groblje u Batkovićima, a
najčešće Batkovića groblje. Desetak puta se navodi groblje Okruglica, i
sahrana pokojnika prezimenom Batković, a svi su živjeli u Matoševcima, i
naziv Okruglica je vjerojatno vezan uz zemljišnu parcelu na kojoj se
Batkovića groblje nalazilo.
U groblju je u početku bio podignut najprije veći drveni križ, a uskoro
potom mala kapela, od drvenih greda i između njih umetnutih dasaka,
pokrivena također sitnijim daščicama. Ta kapela je postojala negdje do iza
1960. godine, kada su je, budući da je već bila dotrajala, Pero i Marko
Batković, Mate Rajnoga, zamijenili zidanom i pokrili crijepom.
Na Batkovića groblju prva je sahranjena 30. siječnja 1915. Ruža r. Milić,
supruga Petra Batkovića. Većina onih koji su pokopani u Batkovića groblju,
pomrli su u najranijoj dobi, dječjoj i mladenačkoj – do 20. godina starosti
njih preko 80; u dobi od 21 do 50 godina više od 35; a preko 50 godina
imalo je 30-ak osoba.
Osobe sahranjene na tom groblju, koje su doživjele najveću starost, bili
su: Ivka Batković r. Josipović (80 g.), Janja Batković r. Majdandžić (81 g.),
Zorka Batković r. Bogdanović (82 g.), Božo (Bojko) Batković (83 g.), Ruža
Batković r. Tubić (83 g.), Luca Batković r. Majdandžić (83 g.), i Nikola
Batković (86 g.).
U maticama umrlih se navode i bolesti ili uzroci smrti. Odatle
doznajemo da su najčešći uzroci smrti bili: španjolska gripa, tifus,
srdobolja; a zatim dolaze: sušica-tuberkuloza, prehlada, kašalj, proljev-
dizenterija, nemoć, opća slabost, srčana bolest, srčana kap, starost, rak, itd.
Treba napomenuti da su odrasle osobe u Matoševcima u velikoj većini
umirale ‘opremljene’ svetim sakramentima ili sakramentima umirućih. Od
njih 80-ak iznad 10 godina, koji su pokopani na Batkovića groblju,
sakramente umirućih je primilo više od 40 osoba, dok se još za 12-ero kaže
da su se redovito ispovijedali, ili da su se ispovjedili prije kraćeg vremena,
a samo za 10 njih stoji da im nisu podijeljeni sakramenti umirućih, u
nekoliko slučajeva zato jer svećenik nije bio pozvan, a u drugim
slučajevima jer se radilo o nagloj smrti.
Kroz dugi vremenski period pokojnici su sahranjivani bez svećenika.
Glavni razlog tomu bila je svakako udaljenost Matoševaca od sjedišta župe
u Barlovcima. U maticama umrlih stoji da su pokojne ukopavali: komšije,
susjedi, ukućani, rodbina, roditelji, a od 1943. su upisivana imena po
dvojice ljudi. Istom od 1971. obred sahrane redovito obavlja svećenik, pa se
navode imena župnika i kapelana, odnosno župnih vikara u župi Barlovci
koji su vodili sprovode, a to su bili: fra Franjo Josipović, fra Vlado Ljevar,
fra Dujo Ljevar, fra Ivo Jakovljević, fra Juro Šalić, fra Berislav Kasalo, fra
Krešo Vukadin i fra Anto Ivanović.
Mnogi su iz Matoševaca i poslije otvaranja Batkovića groblja i dalje
ukopavani u Crkvenama, a za neke se navodi da su ukopani u groblju Gig,
Damjanovac, Motike, Petrićevac, Banja Luka (sv. Marka, Misna bašča,
Vojno groblje).
Od 1915. pa do 1995. godine, dakle kroz 80 godina, prema maticama
umrlih, na Batkovića groblju je ukopano ukupno više od 150 osoba, među
kojima i 3 iz Stranjana. Poslije 1995. na Batkovića groblju prvi je sahranjen
Božo (Bojko) Batković, umro 1. travnja 1998. godine kod svoje kćeri Ane u
Orlovcu, gdje je proveo posljednje godine života. Nakon njega su dovezeni
sa strane i pokopani na tome groblju još Ruža Batković, Šimina, umrla
sredinom kolovoza 2005. u Sarajevu, i Angela Batković, Antina, umrla 24.
ožujka 2007. u Sisku.
Gornjom brojkom ukupno ukopanih na Batkovića groblju obuhvaćeni su
samo oni koji su u župnim maticama ‘ispisani’. Vjerojatno je stvarna brojka
nešto veća, budući da ima i onih koji su u Matoševcima ili u Batkovića
groblju sahranjeni, a da to uopće nije provedeno u župnim matičnim
knjigama.
Broj onih koji su pokopani na Batkovića groblju i nije malen, ali grobnih
mjesta, s križevima i sa spomenicima, bilo za jednu sahranjenu osobu ili
više njih, sada je vidiljivo svega oko 55. Znači da se za blizu 100 pokojnika
više ni ne zna gdje im kosti na Batkovića groblju počivaju. Ako se ne
poduzme nešto ozbiljnije da se iz groblja iskorijeni trnje i drača, i ako
svatko ne bude redovito održavao grobove svojih pokojnika, nije teško
predvidjeti što će se u dogledno vrijeme dogoditi i s preostalim križevima i
spomenicima, i s cijelim grobljem.
Na Batkovića groblju, od njegova osnutka, misa se držala svake godine
na 1. svibnja, svetkovinu svetih apostola Filipa i Jakova, odnosno u novije
vrijeme na svetog Josipa Radnika. Tada je za selo Matoševce bio i poljski
blagoslov. Misa na Batkovića groblju je kasnije uvedena i za Dušni dan ili
Dan mrtvih, početkom mjeseca studenoga. S protjerivanjem katolika na
kraju rata 1995. nastupio je i prekid u slavljenju tih misa, ali je slavljenje na
1. svibnja ponovno uvedeno 2004. godine.
OSNIVANJE MATOŠEVAČKOG I STRANJANSKOG
GROBLJA ‘GRADINA’
U selu Matoševci od 1915. postoji Batkovića groblje, ali se većina

pokojnika toga sela i nakon te godine pokopavala u Crkvenama. Župnik fra
Josip Loparević je 2. ožujka 1927., u ime 33 kuće sela Matoševaca i
nekoliko kuća iz sela Stranjana, zamolio Biskupski ordinarijat u Banjoj
Luci da se dozvoli otvaranje novog groblja, na 4 dunuma zemlje koju su u
tu svrhu dali Luka Debeljak i Petar Debeljak. Za otvaranje novoga groblja
naveo je ove razloge: groblje Crkvene je daleko od sela; često nabujaju
rijeke (potoci) Stranjanka i Orlovka, te se i po nekoliko dana ne može s
mrtvacom doći do Crkvena; putovi su neprohodni u jesen, zimu i proljeće,
pa kad se mrtvaci prevoze preko njiva, tada vlasnici zemlje vrijeđaju
psovkom i drugim uvredama i one koji voze, i mrtvaca. U molbi se navodi:
„Ima jedno groblje u tome selu, ali na kraju, na zemlji nekih Batkovića, koji
traže za svakog mrtvaca 50 dinara, što će se ukopati u to groblje, a uz to /je/
podvodno tako da se svaki mrtvac meće u vodu, te /ljudi/ najviše bježe od
toga groblja.“ 124 Također je u molbi navedeno da se seljani obvezuju da
neće ni drugima, koji se još nisu izjasnili za to mjesto, osobito onima iz
Stranjana, smetati ukopavanje mrtvaca. U molbi je zatraženo i da groblje
bude pod zaštitom sv. Luke. Biskupski ordinarijat je 7. ožujka 1927.
odobrio otvaranje novog groblja, i da zaštitnik može biti sv. Luka, ali da se
slavi na najbližu nedjelju prije ili poslije sv. Luke, da se ne umnožavaju
svetkovine. 125
Župnik fra Josip Loparević je 30. travnja 1929. zatražio ovlast da
blagoslovi groblje na Gradini, i u dopisu kaže „da su Matoševljani već
ogradili u tarabe novo groblje i napravili kapelicu s oltarom“. 126 Traženu
ovlast Biskupski ordinarijat je dao 22. svibnja 1929., 127 nakon čega su
groblje i kapelica sigurno i blagoslovljeni; a kad je to točno bilo, nije se
moglo ustanoviti, budući da o tome u arhivu Biskupije nema nikakvog
izvještaja. Od toga vremena se mrtvi iz Matoševaca većinom sahranjuju u
groblju na Gradini, manje u Batkovića groblju, a iznimno na Crkvenama.
124
125
126
127
Kapela u groblju Gradina je bila od drvenih greda i dasaka, pokrivena
crijepom. Ta drvena kapela je oko 1970. zamijenjena zidanom od cigle.
Od godine 1944. i većina obitelji iz Stranjana, umjesto na Crkvenama,
počinje pokopavati svoje mrtve na Gradini, pa je zbog toga groblje
prošireno, vjerojatno 1943., a zemlja za proširenje je uzeta od Petra
Debeljaka. Obitelji Ćosića, Pranjića i Šalića su nastavile i dalje, sve do
najnovijeg vremena, svoje pokojne sahranjivati na Crkvenama.
Groblje se u matici umrlih označava na više načina: najčešće Gradina, a
zatim novo groblje-Matoševci, Matoševačko groblje, Ružića groblje,
groblje u Ružićima, Ružići, ponekad samo Matoševci, a u jednom ili dva
slučaja groblje u Stranjanima. Kad se navode samo Matoševci, budući da se
tako nekad označavalo i groblje u Batkovićima, nije uvijek lako odrediti o
kojem se od ta dva groblja zapravo radi.
Prvi koji je sahranjen u groblju na Gradini bio je Toma Debeljak (Lovre
i Janje r. Kovačević), u dobi od 7 mjeseci. Sahranjen je 19. svibnja 1928.
Od 1928. pa do 1995. u tom groblju je, prema ubilježbama u matici umrlih
župe Barlovci, sahranjeno oko 310 pokojnika, iz Matoševaca više od 210, a
iz Stranjana više od 90. Poslije 2000. godine sahranjene su četiri osobe:
Ljuba i Mirko Blažević, muž i žena, koji su umrli nakon povratka iz
Hrvatske kući u Stranjane, Ana Ljevar, pok. Ilije, koja je umrla 12. prosinca
2003. u Zagrebu, i dovezena da se sahrani na groblju Gradina, i Mile
Debeljak, Tomin, umro u bolnici u Zagrebu 5. siječnja 2008..
Bolesti od kojih se najviše umiralo bile su: prehlada, slabost srca, tifus,
kašalj, tuberkuloza, rak, srčani udar, starost, upala pluća, a bilo je i nekoliko
nesretnih slučajeva. Većina odraslih pokojnika iz Matoševaca i Stranjana,
koji su sahranjeni na Gradini, u bolesti i prije smrti su bili ‘opremljeni’
sakramentima umirućih, a za određeni broj drugih se kaže da su se redovito
ispovijedali. Iz Ma- toševaca sakramente umirućih primilo je njih oko 80;
samo se ispovjedilo njih 12; a nisu primili sakramente umirućih njih 9. Iz
Stranjana ‘opremljenih’ je bilo oko 40, redovno su se ispovijedali njih 8,
dok nisu bili ‘opremljeni’ njih 11.
Sigurno da među sahranjenima na Gradini ima i onih koji nisu uneseni u
maticu umrlih, pa njihov ukupni broj mora biti veći od naprijed navedenih
310.
Među najstarijima, s osamdeset i više godina starosti, na Gradini su, iz
Matoševaca, ukopani: Marko Majdandžić /Ive i Marije r. Brkić/ (80 g.), Ivo
Majdandžić (80 g.), Marko Majdandžić /Ive i Kate r. Debeljak/ (80 g.),
Ruža Debeljak r. Majdandžić (82 g.), Mato Majdandžić (84 g.), Vid
Majdandžić (87 g.), Kaja Debeljak r. Josipović (87 g.), Juro Blažević (92
g.), Marija Majdandžić (93 g.) i Anđa Majdandžić r. Jurić (101 g.).
Iz Stranjana, u dobi iznad 80 godina, umrli su i sahranjeni na Gradini:
Ruža Blažević r. Pranjić (82 g.), Ana Pranjić r. Barišić (82 g.), Mara Ljevar
r. Šalić (84 g.), Mara Ljevar r. Blažević (84 g.), Jela Ljevar r. Debeljak (92
g.).
U većem dijelu prošlog stoljeća velika je bila smrtnost djece i mlađih
osoba. Do navršene 20. godine života umrlo je i na Gradini sahranjeno iz
Matoševaca oko 95, od 21 do 50 godina oko 30, a preko 50 godina oko 85
umrlih osoba.
Iz Stranjana je od 1944. do 2002. pokopano djece i mladih, do navršenih
20 godina, preko 30; od 21 do 50 godina, njih 13; preko 50 godina starosti
imalo je njih oko 45.
Na groblju Gradini, koje se od 2000. godine redovito čisti i održava u
veoma dobrom stanju, ima oko 200 grobova, s jednim ili više pokojnika u
njima, i s križevima i spomenicima koji su dobrim dijelom obnovljeni ili
zamijenjeni novim. U matoševačkom dijelu groblja ima vidljivih oko 130, a
u stranjanskom oko 70 grobova.
Sveta misa na Gradini se uobičajeno slavila svake godine na 1. nedjelju
iza Male Gospe. Na tu misu se nekada skupljalo dosta naroda ne samo iz
Matoševaca i Stranjana, nego i iz Ojdanića i Orlovca, a također i iz Čivčija i
Motika, petrićevačke župe, i iz župe Ivanjske. Na groblju Gradini u
predratno vrijeme, do 1995. godine, slavljena je misa i molila se opijela na
grobovima i u povodu Dušnog dana ili Dana mrtvih, početkom mjeseca
studenoga.
ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
U Drugom svjetskom rata (1941.–1945.), u različitim vojskama

(domobrani, ustaše, partizani) bilo je i dosta mladića i ljudi iz Stranjana i
Matoševaca, a više ih je bilo uključeno i u tzv. seosku miliciju. Malo njih se
vratilo kući, a većina je nestala pri ‘povlačenju’, na završetku rata. Više
osoba: starijih ljudi, žena i mladića, koji nisu bili ni u kakvoj vojsci, pobili
su partizani pri kraju ili nakon završetka rata kod njihovih kuća.
Ovdje donosimo popis žrtava rata za koje se mogle doznati ili iz iskaza
svjedoka ili iz Matice umrlih župe Barlovci.
Stranjani
1. Batković Andrija, rođen 5. lipnja 1911.; sin oca Jure i majke Anđe r.
Brkić; oženjen s Kajom r. Ljevar; imali 2 djece; poginuo kao hrvatski
vojnik 1945.
2. Blažević Andrija, rođen 17. rujna 1922.; sin Tome i Jeke r. Domić;
oženjen s Anom r. Jakovljević; bez djece; nestao kao hrvatski vojnik pri
povlačenju na kraju rata 1945.
3. Blažević Anto, rođen 30. siječnja 1921.; sin Stipe i Ruže r. Pranjić;
neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945.
4. Blažević Ivo, rođen 4. kolovoza 1909.; sin Paje i Mande r. Tubić;
oženjen s Ljubom r. Batković; imali 5-ero djece; poginuo kao pripadnik
seoske milicije pri povlačenju hrvatske vojske 1945.
5. Blažević Ivo, rođen 8. veljače 1923.; sin Stipe i Ruže r. Pranjić;
neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju 1945.
6. Blažević Juro, rođen 5. kolovoza 1915.; sin Mate i Jele r. Blažević;
neoženjen; nestao pri povlačenju s hrvatskom vojskom na kraju rata
1945.
7. Blažević Marko, rođen 2. srpnja 1909.; sin Mate i Jele r. Blažević;
oženjen s Anđom r. Šalić; imali 5-ero djece; nestao kao pripadnik seoske
milicije pri povlačenju s hrvatskom vojskom 1945.
8. Blažević Marko, rođen 13. srpnja 1881.; sin Pave i Mare r. Bijelić;
oženjen s Jelom r. Ljevar; imali 11-ero djece; partizani ga ubili kod kuće
1. siječnja 1944.
9. Blažević Mato, rođen 4. travnja 1925.; sin Tome i Jeke r. Domić;
neoženjen; ispraćao je brata Andriju u vojsku i teško je ozlijedio nogu
koja mu se zatrovala i morala biti amputirana; od toga je ubrzo umro 2.
travnja 1943. u bolnici smještenoj u samostanu časnih sestara u
Nazaretu, kod Banje Luke, te pokopan na groblju sv. Marka u Banjoj
Luci.
10. Blažević Mirko, rođen 8. srpnja 1913.; sin Andrija i Marije r. Brkić;
oženjen s Anom r. Majdandžić; imali 2 djece; nestao kao hrvatski vojnik
na kraju rata 1945.
11. Blažević Pavao-Pajo, rođen 15. prosinca 1912.; sin Mate i Jele r.
Marić; oženjen s Marom r. Šalić; imali 2 djece; bio pripadnik seoske
milicije i nestao pri povlačenju hrvatske vojske 1945.
12. Blažević Petar, rođen 17. travnja 1915.; sin Paje i Mande r. Tubić;
neoženjen; nestao kao hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju rata 1945.
13. Blažević-Tubić Petar, rođen 28. kolovoza 1914.; sin Andrija i Anice r.
Kuljančić; neoženjen; nestao kao hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju
rata 1945.
14. Blažević Stipo, rođen 2. svibnja 1900.; sin Ive i Jele r. Majdandžić;
oženjen s Ružom r. Pranjić; imali 10-ero djece; poginuo 16. travnja
1943.
15. Blažević-Tubić Anto, rođen 26. travnja 1924.; sin Andrija i Marije r.
Bijelić; neoženjen; nestao kao hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju
rata 1945.
16. Blažević-Tubić Ivo, rođen 17. lipnja 1928.; sin Andrija i Marije r.
Bijelić; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju
rata 1945.
17. Blažević-Tubić Josip, rođen 21. listopada 1916.; sin Andrija i Anice r.
Kuljančić; oženjen sa Zorkom r. Ljevar; imali 1 dijete; poginuo kao
hrvatski vojnik kod Nove Topole 22. veljače 1945.
18. Bogdanović Juro, rođen 23. travnja 1912.; sin Andrija i Ane r.
Kurtović; oženjen s Jelom r. Majdandžić; imali 3 djece; nestao kao
hrvatski vojnik pri povlačenju na kraju rata 1945.
19. Ćosić Ane, r. Pranjić, rođena 1895.; kći Matija Pranjića i Jele r. Šalić;
udana za Josu Ćosića; imali 6-ero djece; umrla u logoru Jasenovac 26.
veljače 1942.
20. Ljevar Ivka, r. Bogdanović, rođena 1886.; kći Stipe i Mare r. Marić;
udana za Juru Ljevara; imali 12-ero djece; partizani je ubili kod kuće 1.
siječnja 1944.
21. Ljevar Ivo, rođen 29. kolovoza 1893.; sin Ive i Janje r. Pavlović;
oženjen s Marijom r. Dimitrija; partizani ga ubili kod kuće 1. siječnja
1944.
22. Ljevar Ivo, rođen 27. ožujka 1926.; sin Jose i Anđe r. Brkić; neoženjen;
nestao u vrijeme rata.
23. Ljevar Joso, rođen 6. kolovoza 1910.; sin Marka i Mande r. Ćosić; bio
u partizanima, četnici ga odveli od kuće i ubili u Piskavici.
24. Ljevar Juro, rođen 21. srpnja 1908.; sin Ive i Janje r. Pavlović; oženjen
s Ružom r. Marušić; bio u tadašnjoj miliciji i poginuo kod Bosanskog
Petrovca 1943.
25. Ljevar Juro, rođen 18. veljače 1886.; sin Petra i Kate r. Kozić-Adžam;
oženjen s Ivkom r. Bogdanović; imali 12-ero djece; poginuo 1943.
26. Ljevar Marko, rođen 6. srpnja 1912.; sin Ante i Anice r. Kaurin;
oženjen s Marom r. Vulić; imali 5-ero djece; ubili ga komunisti u
Piskavici 11. lipnja 1942.
27. Ljevar Pejo, rođen 21. lipnja 1900.; sin Jose i Anice r. Ćosić; oženjen s
Jekom r. Debeljak; imali 10-ero djece; kao hrvatski vojnik odveden od
kuće i ubijen 1944.
28. Pranjić Anto, rođen 25. siječnja 1928.; sin Petra i Marije r. Josipović;
neoženjen; partizani ga krajem 1945. odveli u Prijakovce i tu mučili,
nakon čega je ubrzo kod kuće umro.
29. Pranjić Ivica, rođen 21. veljače 1924.; sin Petra i Marije r. Josipović;
bio hrvatski vojnik i partizani ga ubili u Prijakovcima po završetku rata
1945.
30. Pranjić Ivo, rođen 24. lipnja 1907., sin Matija i Jele r. Šalić; oženjen s
Marom r. Marušić; imali 5-ero djece; poginuo u Bosanskom Petrovcu
1941.
31. Pranjić Juro, rođen 20. travnja 1923.; sin Nikole i Kate r. Domić;
neoženjen; bio u seoskoj miliciji i nestao pri povlačenju s hrvatskom
vojskom na kraju rata 1945.
32. Pranjić Marko, rođen 21. siječnja 1872.; sin Franje i Anđe r. Pezić;
oženjen s Katom r. Bijelić; imali 9-ero djece; partizani ga ubili kod kuće
1. siječnja 1944.
33. Pranjić Marko, rođen 22. studenoga 1902.; sin Petra i Ivke r. Bijelić;
oženjen s Ivkom r. Bogdanović; imali 5-ero djece; bio pripadnik seoske
milicije i ubijen na Jorgića Klupama 1944.
34. Pranjić Marko, rođen 3. studenoga 1921.; sin Ivke Pranjić; kao
hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945.
35. Pranjić Mato, rođen 1. listopada 1910.; sin Luke i Ivke r. Brkić;
oženjen s Anom r. Jurić; imali 1 dijete; bio pripadnik seoske milicije i
nestao pri povlačenju na kraju rata 1945.
36. Pranjić Mijat, rođen 12. srpnja 1901.; sin Jure i Anđe r. Ojdanić-
Pajdić; oženjen s Mandom r. Stojčević; imali 5-ero djece; kao hrvatski
vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945.
37. Pranjić Pajo-Franjo, rođen 23. siječnja 1903.; sin Marka i Kate r.
Bijelić; oženjen s Jelom r. Batković; imali 10-ero djece; kao pripadnik
seoske milicije nestao pri povlačenju s hrvatskom vojskom na kraju rata
1945.
38. Pranjić Stjepan, rođen 9. svibnja 1910.; sin Nikole i Kate r. Domić;
oženjen s Marom r. Brkić; imali 2 djece; partizani ga uhvatili i ubili kod
groblja Crkvene 1. siječnja 1944..
39. Šalić Alojzije, rođen 11. veljače 1920.; sin Marka i Cele r. Smilčić;
40. Šalić Ivo, rođen 21. kolovoza 1908.; sin Jose i Marije r. Josipović;
oženjen s Janjom r. Durbić; imali 4-ero djece; kao hrvatski vojnik
41. Šalić Marko, rođen 1. kolovoza 1913.; sin Jose i Marije r. Josipović;
oženjen s Marom r. Vidović; imali 4-ero djece; kao hrvatski vojnik
42. Tubić Anto, rođen 21. svibnja 1922.; sin Stipe i Jele r. Batković;
neoženjen; kao hrvatski vojnik poginuo 1. siječnja 1944. u blizini kuće,
bježeći pred partizanima.
Matoševci
1. Batković Andrija, rođen 24. siječnja 1903.; sin Jose i Lucije r. Klasan;
oženjen s Jelom r. Jakobašić; imali 1 dijete; partizani ga zarobili kao
hrvatskog vojnika kod Sanskog Mosta i strijeljali. Navodno je
zapovjednik koji je izdao naredbu za strijeljanje kasnije izjavio:
„Pogrešnog smo ubili“!
2. Batković Anto, rođen 28. siječnja 1906.; sin Jose i Jele r. Josipović;
oženjen najprije s Janjom r. Lovrenović, s kojom je imao 5-ero djece, a
potom s Ankom r. Kašljević, i s njom imao 1 dijete; kao hrvatski vojnik
poginuo pri napadu partizana 20. siječnja 1945.
3. Batković Anto, rođen 17. travnja 1903.; sin Nikole i Janje r. Tubić;
oženjen s Ružom r. Majdandžić i s njom imao 6-ero djece, a zatim sa
Zorkom r. Bogdanović i s njom imao 5-ero djece; civil, ubili ga partizani
u Piskavici 17. rujna 1944.
4. Batković Anto, rođen 9. rujna 1921.; sin Vida i Ruže r. Brkić;
5. Batković Filip, rođen 16. svibnja 1914.; sin Nikole i Janje r. Tubić;
oženjen s Janjom r. Majdandžić; imali 7-ero djece; bio pripadnik seoske
milicije i nestao pri povlačenju hrvatske vojske kod Bosanske Gradiške
1945.
6. Batković Ivo, rođen 17. studenoga 1909.; sin Petra i Ruže r. Milić;
oženjen s Mandom r. Pranjić; imali 6-ero djece; bio žandar i poginuo
22. rujna 1945.
7. Batković Ivo, rođen 21. lipnja 1920.; sin Vida i Ruže r. Brkić; oženjen s
Vidom r. Bogdanović; imali 1 dijete; kao hrvatski vojnik poginuo u
Bosanskoj Gradišci 1945.
8. Batković Juro, rođen 19. travnja 1919.; sin Marka i Marije r. Josipović;
oženjen s Lucijom r. Batković; kao hrvatski vojnik nestao na kraju rata
1945.
9. Batković Mato, rođen 23. veljače 1906.; sin Marka i Marije r.
Josipović; oženjen s Anđom r. Čivčić-Džolić; imali 8-ero djece; kao
hrvatski vojnik nestao pri povlačenju na kraju rata 1945.
10. Batković Mato, rođen 11. veljače 1904.; sin Peje i Anđe r. Pranjić;
oženjen najprije s Mandom r. Batković, s kojom je imao 3 djece, a zatim
s Lucom r. Majdandžić i s njom imao 9-ero djece; pripadao seoskoj
miliciji i partizani ga ubili pred vlastitom kućom 3. kolovoza 1944.
11. Batković Nikola, rođen 24. rujna 1913.; sin Ive i Kate r. Bijelić;
oženjen s Ružom r. Batković; imali 7-ero djece; nestao tijekom rata.
12. Batković Renko, rođen 14. ožujka 1925.; sin Nikole i Anđe r.
Lagumdžić; neoženjen; kao hrvatski vojnik poginuo kod Bjelovara.
13. Batković Ruža, rođena 25. studenoga 1910.; kći Tome i Ruže r.
Komarica; udana za Batković Nikolu; imali 7-ero djece; partizani je
ubili kod kuće 3. rujna 1944., nakon porođaja sina Josipa.
14. Batković Stipo, rođen 30. studenoga 1906.; sin Nikole i Janje r. Tubić;
oženjen najprije s Perkom r. Josipović, i s njom imao 5-ero djece, a
zatim s Jelom r. Bijelić i s njom još 3 djece; bio pripadnik seoske
milicije i nestao kod Bosanske Gradiške pri povlačenju na kraju rata
1945.
15. Batković Stipo, rođen 15. svibnja 1923.; sin Vida i Ruže r. Brkić;
16. Batković Šimo, rođen 20. studenoga 1908.; sin Ive i Kate r. Bijelić;
oženjen s Anom r. Debeljak-Ružić; imali 9-ero djece; pripadao seoskoj
miliciji i partizani ga ubili pred vlastitom kućom 3. kolovoza 1944.
17. Blažević Mato, rođen 12. listopada 1923.; sin Petra i Marije r. Bijelić;
neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao u ratu.
18. Debeljak Anto, rođen 6. travnja 1912.; sin Pave i Vide r. Batković;
poginuo kod Staljingrada 1943.
19. Debeljak Filip, rođen 3. veljače 1890.; sin Andrija i Ruže r. Blažević-
Tubić; oženjen s Ružom r. Blažević; imali 6-ero djece; civil, ubijen od
partizana 7. siječnja 1942.
20. Debeljak-Ružić Ivan, rođen 13. ožujka 1898.; sin Matija i Marije r.
Blažević; oženjen s Katom r. Batković; imali 11-ero djece; pripadao
seoskoj miliciji i poginuo od bombe 24. studenoga 1943.
21. Debeljak Joso, rođen 19. ožujka 1901.; sin Andrija i Ruže r. Marić;
oženjen s Jelom r. Pezić; imali 12-ero djece; bio hrvatski vojnik i ubili
ga partizani.
22. Debeljak Joso, rođen 19. travnja 1921.; sin Filipa i Ruže r. Blažević;
neoženjen; bio u hrvatskoj vojsci i nestao tijekom rata.
23. Debeljak Joso, rođen 24. ožujka 1909.; sin Ive i Marije r. Kozić;
oženjen s Ružom r. Bogdanović; imali 7-ero djece; kao pripadnik seoske
milicije poginu kod Bosanske Gradiške pri povlačenju hrvatske vojske
1945.
24. Debeljak Juro, rođen 10. travnja 1901.; sin Mile i Vide r. Blažević;
oženjen s Jekom r. Josipović; imali 7-ero djece; kao hrvatski vojnik
poginuo u borbi kod Sanskog Mosta 16. svibnja 1943.
25. Debeljak Lovro, rođen 30. svibnja 1894.; sin Luke i Kaje r. Rimac-
Šalić; oženjen s Janjom r. Kovačević; imali 7-ero djece; bio civil a
partizani ga ubili 1. siječnja 1944. nedaleko od Batkovića groblja.
26. Debeljak(ović) Mara, rođena 26. travnja 1925.; kći Filipa i Ruže r.
Blažević; neudata; zbog pomaganja poslije rata onima koji su se skrivali
po šumi, partizani je ubili kod Piskavice.
27. Debeljak Marko, rođen 10. travnja 1923.; sin Filipa i Ruže r. Blažević;
neoženjen; kao hrvatski vojnik stradao na ‘križnom putu’.
28. Debeljak Marko, rođen 20. siječnja 1920.; sin Josipa i Ane r. Kozić-
Adžam: neoženjen; poginuo kao hrvatski vojnik u borbi s četnicima u
Čelincu 30. siječnja 1942.
29. Debeljak Marko, rođen 25. siječnja 1914; sin Tome i Marije r.
Batković; bio žandar i poginuo kod Glamoča u borbi s odmetnicima 28.
studenoga 1941.
30. Debeljak Mato, rođen 21. studenoga 1919.; sin Tome i Marije r.
Batković; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao tijekom rata.
31. Debeljak Mile, rođen 10. srpnja 1912.; sin Josipa i Ane r. Kozić-
Adžam; oženjen sa Zorkom r. Majdandžić; imali 2 djece; kao hrvatski
vojnik nestao tijekom rata.
32. Debeljak Nikola, rođen 17. ožujka 1912.; sin Ivana i Marije r. Kozić;
oženjen s Mandom r. Batković; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik
poginuo na Istočnom frontu.
33. Debeljak Nikola, rođen 26. svibnja 1916.; sin Marka i Stažije r. Marić;
oženjen s Ružom r. Majdandžić; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik
poginuo tijekom rata.
34. Debeljak Pero, rođen 4. ožujka 1922.; sin Marka i Stažije r. Marić;
neoženjen; bio hrvatski vojnik i nestao u ratu.
35. Debeljak Petar, rođen 24. ožujka 1890.; sin Matija i Marije r. Blažević;
oženjen s Katom r. Batković-Blažević; imali 5-ero djece; partizani ga
odveli od kuće i ubili u šumi kod današnjeg ‘kipa’ na Ravnici 1. siječnja
1944.
36. Debeljak Toma, rođen 12. travnja 1913.; sin Marka i Ane r. Blažević;
oženjen s Janjom r. Bogdanović; imali 5-ero djece; bio u seoskoj miliciji
i poginuo 24. srpnja 1943.
37. Debeljak Toma, rođen 23. ožujka 1881.; sin Petra i Marije r.
Komljenović; oženjen s Marijom r. Batković; imali 4-ero djece; poginuo
11. svibnja 1943.
38. Debeljak-Ružić Ivan, rođen 13. ožujka 1898.; sin Matija i Marije r.
Blažević; oženjen s Katom r. Batković; imali 11-ero djece; kao
pripadnik seoske milicije poginuo od bombe u Banjoj Luci 24.
studenoga 1943.
39. Ljevar Mile, rođen 2. kolovoza 1881.; sin Ivana i Vide r. Popović;
oženjen s Mandom r. Pezić; imali 7-ero djece; civil, ranjen od partizana
i umro 16. veljače 1944.
40. Majdandžić Ivo, rođen 3. lipnja 1903.; sin Stipe i Janje r. Blažević;
oženjen s Kajom r. Batković; imali 7-ero djece; kao hrvatski vojnik
nestao kod Bosanske Gradiške pri odstupanju krajem rata 1945.
41. Majdandžić Janja, rođena 7. ožujka 1936.; kći Tome i Jele r. Tomić;
ranjena od partizana, umrla kod kuće 25. ožujka 1945.
42. Majdandžić Juro, rođen 20. travnja 1910.; sin Mate i Ruže r. Debeljak;
oženjen s Ivkom r. Bogdanović; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik
poginuo u borbi kod Ljubije 4. travnja 1942.
43. Majdandžić Luka, rođen 20. listopada 1909.; sin Marka i Ruže r.
Majdandžić; oženjen s Katom r. Majdandžić; imali 2 djece; ubili ga
partizani.
44. Majdandžić Marko, rođen 31. ožujka 1908.; sin Mate i Ruže r.
Debeljak; oženjen prvo s Marijom r. Batković i imali 1 dijete, a zatim s
Katom r. Bogdanović; kao hrvatski vojnik poginuo u borbi kod Ljubije
1942.
45. Majdandžić Marko, rođen 22. ožujka 1911.; sin Stipe i Janje r.
Blažević; oženjen s Anom r. Idžan; imali 2 djece; kao hrvatski vojnik
46. Majdandžić Mile, rođen 9. rujna 1928.; sin Vida i Ane r. Batković;
nestao u ratu.
47. Majdandžić Mirko, rođen 25. lipnja 1925.; sin Ante i Ruže r.
Bogdanović; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao u zarobljeničkom
logoru poslije rata.
48. Majdandžić Nikola, rođen 9. ožujka 1908.; sin Mate i Anice r. Kukić;
oženjen s Anđom r. Pranjić; imali 4-ero djece; nesposoban za vojsku,
ubijen od partizana kod kuće 12. rujna 1944.
49. Majdandžić Petar, rođen 3. srpnja 1907.; sin Ive i Marije r. Brkić;
oženjen s Ljubicom r. Batković; imali 6-ero djece; ubili ga partizani pri
pokušaju bijega od kuće 1. siječnja 1944.
50. Majdandžić Petar, rođen 31. srpnja 1906.; sin Mate i Anice r. Kukić;
oženjen s Anđom r. Majdandžić; imali 7-ero djece; bio u seoskoj miliciji
i nestao prilikom povlačenja krajem rata 1945.
51. Majdandžić Stipo, rođen 27. srpnja 1922.; sin Ante i Ruže r.
Bogdanović; neoženjen; kao hrvatski vojnik nestao u zarobljeničkom
logoru nakon završetka rata.
52. Majdandžić Tomo, rođen 7. veljače 1908.; sin Stipe i Janje r. Blažević;
oženjen s Jelom r. Tomić; imali 5-ero djece; kao hrvatski vojnik nestao
pri završetku rata 1945.
Kako se iz prethodnih popisa vidi, žrtava je u oba sela bilo mnogo,
ukupno 94, ne samo vojnika i naoružanih osoba, nego i civila, staraca i
žena. Gotovo da i nije bilo obitelji a da iz nje nitko nije smrtno stradao.
Iz nekih obitelji je stradalo i više članova – braće, braće i sestra, očeva i
sinova. Tako su stradali iz Stranjana braća Anto i Ivo, sinovi Andrija
Blaževića-Tubića i Marije r. Bijelić; Andrija i Mato, sinovi Tome Blaževića
i Jeke r. Domić; Ivo i Petar, sinovi Paje Blaževića i Mande r. Tubić; Anto i
Ivo, sinovi Stipe Blaževića i Ruže r. Pranjić, a poginuo im je i otac Stipo;
Joso i Petar, sinovi Andrija Blaževića i Anice r. Kuljančić; Juro i Marko,
sinovi Mate Blaževića i Jele r. Blažević; Ivo i Juro, sinovi Ive Ljevara i
Janje r. Pavlović; Anto i Ivo, sinovi Petra Pranjića i Marije r. Josipović;
Juro i Stjepan, sinovi Nikole Pranjića i Kate r. Domić; Ivo i Marko, sinovi
Jose Šalića i Marije r. Josipović; Anto i Juro, sinovi Stipe Tubića i Jele r.
Batković.
U Matoševcima su stradala četvorica braće: Anto, Filip, Stipo i Renko,
sinovi Nikole Batkovića i Janje r. Tubić; trojica braće: Anto, Ivo i Stipo,
sinovi Vida Batkovića i Ruže r. Brkić; Ivo, Marko i Toma, sinovi Stipe
Majdandžića i Janje r. Blažević; Joso, Marko i sestra Mara, sinovi i kći
Filipa Debeljaka i Ruže r. Blažević, a također je stradao i njihov otac Filip;
po dvojica braće: Juro i Mato, sinovi Marka Batkovića i Marije r. Josipović;
Nikola i Šimo, sinovi Ive Batkovića i Kate r. Bijelić; Marko i Mato, sinovi
Tome Debeljaka i Marije r. Batković, a stradao je i njihov otac Toma;
Nikola i Pero, sinovi Marka Debeljaka i Stažije r. Marić; Stipo i Mirko,
sinovi Ante Majdandžića i Ruže r. Bogdanović; Petar i Ivan, sinovi Mate
Majdandžića i Marije r. Blažević; Juro i Marko, sinovi Mate Majdandžić i
Ruže r. Debeljak; Nikola i Petar, sinovi Mate Majdandžića i Anice r. Kukić.
VELIKI KRIŽ I ‘KIPOVI’ U MATOŠEVCIMA
Drveni križ u Batkovićima

Iznad Batkovića groblja, na udaljenosti od oko 150 m, na uzvisini koja je
pripadala Ivi Debeljaku, Tominom, nalazi se nekoliko metara visok drveni
križ. Podignut je svakako poslije Prvog svjetskog rata, a kada točno, nitko
od živućih se ne sjeća. Ne zna se ni tko ga je podigao. Tu je stajao duže
vremena, dok ga oko 1970. godine nije grom polomio.
U vrijeme župnika fra Duje Ljevara križ je na istom mjestu ponovno

podignut oko g. 1975., i fra Vlado Ljevar ga je blagoslovio. Taj križ je
preživio prošle nedaće, i stoji još i danas, a kakva će mu biti daljnja
sudbina, i hoće li uopće opstati, zavisi od toga da li će se naći netko da o
njemu vodi brigu.
‘Kip’ na Ravnici
Uobičajeno je u mnogim krajevima da se u katoličkim selima, pored
puta, najčešće na raskršćima, podižu kapelice s malim oltarićima na koje se
postavljaju križevi, kipovi ili slike Gospe i svetaca. Često se križevi, kipovi
i slike postavljaju na postolja ili u udubljenja zidanih stupova i na pročelja
kuća. Takav spomenik se obično naziva poklonac, a naš ga narod u
Matoševcima i Stranjanima zove jednostavno ‘kip’.
U Matoševcima, na mjestu Ravnica, gdje se s matoševačkog puta odvaja
put koji vodi prema groblju Gradina, jedan takav ‘kip’ je podignut odmah
nakon svršetka Drugog svjetskog rata, a podigao ga je Ivo Debeljak, Tomin,
kao ispunjenje zavjeta kojeg je učinio u vrijeme rata, i dok se nalazio u
ratnom zarobljeništvu. ‘Kip’ se sastojao od male kapelice i križa u njoj.
Godine 1956. ‘kip’ je obnovljen, a kad je Ivo Debeljak s obitelji 1959.
odselio iz Matoševaca u Čepin, kod Osijeka, brigu za njega je preuzelo
selo, osobito kuće Debeljaka (Ružića) i Majdandžića. Obnovljeni ‘kip’ je
ozidan betonskim elementima, pokriven zaobljenim bačvastim betonskim
svodom, te ožbukan i okrečen u bijelo. Strane su mu široke oko 1,5 m, a
visina je 2,5 m. Nakon protjerivanja Matoševljana godine 1995. kapela nije
uništena, ali je s križa bio skinut raspeti Krist i odbačen u šumu, a drveni
križ je polomljen.
‘Kip’ na Danlovom brdu

Ispod gornjeg matoševačkog puta, blizu mjesta na kojem je nekad stajala
kuća Ive Majdandžić (Danlova), podigao je Petar Debeljak, Josipov, godine
1972. trostrano betonsko postolje, visine oko 2 m, i na njemu betonsku
kućicu pokrivenu limom i zatvorenu prozorčićem, u koju su stavljeni manji
kipovi, Gospin i sv. Ante.
Kako se taj ‘kip’ nalazio među kućama, svijet je tu rado dolazio, molio
se, stavljao cvijeće i palio svijeće, posebno na mladu nedjelju i pojedine
Gospine svetkovine.
Iza kako su Matoševljani 1995. morali seliti, a u njihovo selo došle i
zauzele ga srpske izbjeglice, prozorsko staklo je razbijeno, a razbijena su
također oba kipića koji su se nalazili u kućici.
PODIZANJE I BLAGOSLOV ‘KIPA’ U STRANJANIMA
Kad se na završetku Drugog svjetskog rata 1945. iz zarobljeništva vratio

kući Andrija Tubić, on je u jesen te godine, kao ispunjenje svoga zavjeta:
ako se živ vrati kući, dao da se na Pranjića raskršću ozida ‘kip’ od kamena i
unutra je postavio križ od kovine, a ispod je pisalo: 1945. g. Župnik
barlovački, fra Vlado Ljevar je u proljeće 1946. slavio na tom mjestu svetu
misu i obavio blagoslov ‘kipa’.
Za taj događaj Pranjića raskršće je bilo posebno ukrašeno slavolucima i
cvijećem. Jedan slavoluk je bio iznad glavnog puta između bašče Ivke
Pranjić i Mare Pranjić, Stipine; isplele su ga od zelenih grana i cvijeća
djevojke iz donjeg dijela Stranjana. Drugi je bio iznad puta između ograde
Kaje Batković, žene Andrijeve, i Marka Pranjića, Perinog; splele su ga
djevojke iz gornjeg dijela Stranjana (Čardaka) i iz Matoševaca. Treći
slavoluk je bio postavljen iznad puta koji od Pranjća raskršća vodi prema
Duganji, između kuće Marka Pranjića, Perinog, i potoka koji tuda protječe;
njega su splele stranjanske djevojke iz Šalića i Ljevara.
Marko Batković, Vidov

I Vlado Ljevar, Perin,
Ispred stranjanskog 'kipa'
Blagoslov ‘kipa’ je svečano proslavljen, uz učešće, za ono vrijeme,
velikog broja katolika iz cijelog Dragočaja, te iz Čivčija i Motika,
petrićevačke župe. Ali je taj dan zapamćen i po žestokoj tuči koja se razvila
poslije podne između Dragočajaca i Motičana. Razlog tuči je bila
provokacija Motičana, proizašla iz ometanja igre kola momaka i cura u bari
Vida Šalića. U tuči je korišteno kamenje, kolje, a i noževi, i bilo je
povrijeđenih, a najteže je stradao Marko Ljevar, Antukinčin, kojem je ruka
bila rasječena. Te godine su odnosi između Stranjančana i Motičana ostali
napeti, pa su se Stranjančani bojali prolaziti kroz Motike idući u Banju
Luku.
Stranjanski ‘kip’ je srušen u zemljotresu 1969., a kako je Andrije Tubić
tada već bio mrtav, nije se u to vrijeme našao nitko da ga obnovi.
GRADNJA KAPELE U STRANJANIMA
Vjernici iz Stranjana i Matoševaca, zbog dosta velike udaljenosti i

nedostatka bilo kakvog javnog prijevoza, teško su mogli ići redovito na
misu u župnu crkvu u Barlovce, osobito stariji i djeca zimi i po lošem
vremenu. Zato se počelo razmišljati i govoriti o podizanju kapele na nekom
pogodnom mjestu. Matoševljani su predlagali da se ona gradi na Danlovu
brdu, a Stranjančani su željeli da to bude negdje u Stranjanima. Kao
najprikladniji, predlagani su Jošik Marka Pranjića, Ivinog (‘Perinog’), i
brijeg Mare Pranjić, Stipine, na kojem se nalazila njezina stara kuća. Od
Jošika se moralo odustati, jer je nakon rata bio oduzet i u državnom
vlasništvu, a Marin brijeg nije bio pogodan za dovoz građevnog materijala,
i posebno jer bi starijim osobama pristup kapeli bio težak. Mare je zatim, u
dogovoru s djecom, ponudila komad zemlje uz stranjanski put, i to kao
poklon. Ponuđena lokacija je bila prikladna i odmah je prihvaćena. Bilo je
to negdje pred kraj šezdesetih godina minulog stoljeća, u vrijeme župnika
fra Franje Josipovića.
Kako se 1969. dogodio snažan zemljotres u banjolučkom kraju, u kojem
je teško oštećena i barlovačka crkva, morala se izvršiti njezina sanacija, pa
se tada nije moglo pristupiti i gradnji kapele u Stranjanima. Istom je u
veljači 1974., u razgovoru tadašnjeg župnika fra Duje Ljevara s Franjom
Blaževićem i Slavkom Blaževićem, dogovoreno da se odmah u proljeće te
godine započne s njezinom gradnjom. Tako je i bilo.
Budući da od državnih vlasti u ono vrijeme nikako nije bilo moguće
dobiti propisanu građevinsku dozvolu, gradilo se i bez nje. Zbog toga su se
dogovori o gradnji i potrebne pripreme s nekolicinom ljudi, prije svega s
Markom Pranjić, Franjom Blažević, Slavkom Blažević, Josom Ćosić,
Matom Debeljak i Markom Batković, koji su sačinjavali građevinski odbor,
vršili tajno.
Kad je odlučeno da se pristupi gradnji kapele, skupljani su za nju
dobrovoljni novčani prilozi bilo po kućama (što je također državnim
zakonima bilo zabranjeno) bilo kod crkve u Barlovcima, i nabavljen je
materijal: šljunak, cement, željezo, betonski blokovi i crijep. Sve je dovezao
Mile Debeljak, Sekin, kamionom trgovine u kojoj je bio zaposlen. Na
brzinu je dobrovoljnim radom iskopana zemlja za temelje, izliveni temelji i
započelo zidanje kapele. Zidali su Franjo Marić i Tomo Majdandžić, a kako
je to išlo jako sporo, i uz neke probleme, građevinski odbor se pogodio s
Markom Ljevar, pok. Ante, iz Petrićevca, i sa Stipom Tubić, pok. Ive, da
oni nastave i dovrše zidanje do vijenca, nakon čega će im rad biti isplaćen.
Građu za krov su dali Franjo Blažević, Mare Pranjić, Joso Blažević i još
neki koji su imali svoju šumu. Trupci su dovezeni u luku Mirka Pranjića,
Perinog, u blizini mjesta na kojem se kapela gradila, i tu su ih besplatno
izrezali Ilija Marković, pravoslavac, iz Bistrice, i Slavko Ljevar, Pejin.
Krov je srezao Pero Brkić, pok. Ilije.
U tijeku gradnje radovi su se morali na kratko prekinuti, i prijetila je
opasnost da se sve što je izgrađeno moradne porušiti. Fra Dujo je svojom
snalažljivošću, i uz potajnu pomoć i savjet Vlade Markovića, iz Banje Luke
(koji je radio u Općini na izdavanju dozvola), tu opasnost izbjegao i rušenje
spriječio. Gradnja je nastavljena i kapela je do kraja 1974. pokrivena, te su
na nju postavljena željezna vrata i prozori koje je izradio Zdravko Vidović,
Ilijin, iz Trna.
Kapela se mogla već krajem godine koristiti, i u njoj je slavljena prva
sveta misa na Božić 1974. Za tu prigodu je od kuće Mare Pranjić, Stipine,
dovedena i struja kabelom ukopanim u zemlju, i tako je struja korištena sve
dok je kapela bila u uporabi, do ljeta 1995. godine. S redovitim slavljenjem
misa u njoj nastavilo se u proljeće 1975., ali samo triput mjesečno, a četvrti
put, da se ne bi potpuno prekinula veza s vlastitom župom, trebalo je ići u
župnu crkvu u Barlovce. Misa u kapeli u Stranjanima je uvijek bila dobro
posjećivana, a dolazili su ne samo Stranjančani i Matoševljani, nego i
vjernici iz Ojdanića i Orlovca, dok se u Barlovce odlazilo vrlo slabo. Zato
je nakon nekog vremena župnik odlučio da se misa u Stranjanima slavi
svake nedjelje i blagdana.
U gradnji kapele mnogi su sudjelovali bilo dobrovoljnim novčanim
prilozima, bilo dobrovoljnim radom. Imena darovatelja župnik je bilježio i
oglašavao svake nedjelje. Bilo je i onih koji su pomagali ili novčano ili na
drugi način, a nisu željeli da se to zna i razglašava. Među tima treba
spomenuti Iliju Pranjića, Jurinog, koji je bio član komunističke partije, ali je
zaslužan da gradnja nije posve zaustavljena i da se mogla privesti kraju. I
oni slabijeg imovinskog stanja su tražili načina kako dati svoj doprinos.
Vrijedno je navesti primjer dječaka Marka Marića, sina Josipa i Jele r.
Pranjić, koji je ujesen brao gljive te su njegovi roditelji novac dobiven od
prodaje gljiva davali za kapelu.
Za fra Dujinog vremena, godine 1978., podignut je dobrovoljnim
prilozima mještana također metalni montažni zvonik pokraj kapele, a
izradio ga je Ferdo Topić, iz Orlovca. Iste godine je nabavljeno i zvono
težine 50 kg, koje je platio Marko Blažević, Nikin, rodom iz Stranjana, a
koji je odselio u Australiju, dok je jaram za zvono platila Zorka Kočić-
Tomić, r. Ćosić, Josipova. Kasnije je stavljena lamperija od plastičnog
materijala na zidove i strop. Župnik fra Juro Šalić je 1989. uz kapelu
dogradio malu sakristiju i nabavio drvene klupe.
VREMENSKE NEPOGODE I BORBA
ZA PREŽIVLJAVANJE
Sušne godine
Zemlja u Stranjanima i Matošecima, uz to što je većinom bila neplodna,
obrađivana na primitivan način i đubrena samo stajskim đubrom, a i njega
nije bilo dovoljno jer je bilo malo stoke, slabo je rađala. Urod je ipak
najviše zavisio od vremenskih uvjeta. U sušnim godinama od ljetine,
naročito kukuruza, ne bi bilo skoro ništa.
Kao veoma sušna zapamćena je godina 1950. Te godine nije bilo
nikakvog uroda, pa je u godini 1951. vladala glad. Velika većina ljudi je
bila i inače jako siromašna, pa se u toj godini jedva preživljavalo s malo
pure, nerijetko od mekinja, sa zobenim kruhom i kravljim mlijekom, tko ga
je imao. Velika je blagodat bila ako je netko mogao kupiti 10-15 kg
kukuruznog brašna u Banjoj Luci, i donijeti ga na ramenim kući, da se koji
put skuha prava pura i djeca nahrane. Oni koji su malo bolje stajali, npr. u
Stranjanima Marko Blažević (Tubić), Ivo Tubić, Josip Ćosić, a u
Matoševcima Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, Ivo Majdandžić,
Ankin, Tomo Majdandžić, Lovričin, znali su pomoći drugima, bilo da su im
ponekad davali badava, ili uzajmljivali koji čanak kukuruznog brašna.
Sušna je bila i godina 1953., ali manje nego 1950., i nekako se lakše
preživljavalo, valjda i zbog toga što su se neki već počeli zastalno
zapošljavati u državnim poslovima, pa se za zaradu moglo nešto hrane
kupiti.
Zemljotresi
Banja Luka s okolicom spada u tzv. trusna područja, podložna
zemljotresima. Jedan snažan zemljotres, od oko 7 stepeni Merkalijeve
ljestvice, desio se tako u nedjelju, 26. listopada 1969., nešto prije 17 sati,
Nakon niza manjih potresa tijekom noći, u ponedjeljka, 27. listopada, u 9
sati i 11 minuta, uslijedio je na banjolučkom području katastrofalan
zemljotres jačine 8,5 stepeni Merkalijeve ljestvice.
Velike štete su prouzrokovane i u Stranjanima i Matoševcima. Posebno
su teže stradale zidane kuće i drugi zidani objekti. U prvo vrijeme nakon
toga ljudi su živjeli uglavnom u šupama i improviziranim skloništima od
kuruzovine. Komisije su poslije izlazile na teren i klasificirale kuće prema
stupnju oštećenosti, a prema tome kriteriju dobivana je od države i neka
pomoć za obnovu.
Povodanj i poplava
Stranjane i Matoševce znao je zadesiti i veliki povodanj nakon obilnih
kiša. Jedan takav se dogodio u ljeto 1976. Kiša je počela jako padati jedne
večeri, i padala neprekidno cijelu noć i idući dan. Bujice vode su se
slijevale s brda i uzvišenja prema nizinama i potocima, provaljivale su i
odnosile putove, a koje su tekle pokraj kuća odnosile su svinjce, kokošinjce
i drugo na što su nailazile. U nizine voda je nanijela panjeve i naplavila ih
kamenjem i muljem. Požnjeveno žito, jer nije bilo zaštićeno, u naslonima i
stogovima je zakisnulo i u klasju proklijalo, tako da ga je puno propalo.
Odlasci na sezonske poslove

Obrađivanje zemlje nije moglo osigurati dovoljno hrane za mnogočlane
obitelji, pogotovo u poslijeratnim (Drugog svjetskog rata) i sušnim
godinama. Zato su mnogi, muškarci i žene, pojedinačno ili grupno, odlazili
na sezonski rad u druge krajeve: Muškarci su najčešće odlazili u sječu i
prorjeđivanje šuma i izvlačenje drva u šumama Psunja i Gornjih
Podgradaca, a mladež u Vojvodinu i Slavoniju na okopavanje kukuruza i
drugog poljoprivrednog bilja, na berbu kukuruza i vađenje šećerne repe.
Grupa Stranjančana i Matoševljana na sezonskom radu u Podravskoj Slatini

Na sječi i prorjeđivanju šuma i izvlačenju ogrjevnog i industrijskog
drveta radilo se uglavnom od mjeseca listopada pa do svibnja iduće godine.
Radnici su stanovali u bajtama, drvenim barakama, koje su sami podizali, a
uz novčanu plaću imali su i zdravstveno i mirovinsko osiguranje.
U sezoni ljetnih i jesenskih radova momci i cure su na državnim
poljoprivrednim dobrima, ali i na imanjima privatnika, ostajali do jeseni, a
smještaj im je bio na salašima ili u štalama.
Među cure iz naših krajeva dolazili bi momci iz obližnjih slavonskih
mjesta, npr. iz Kutine i Podravske Slatine, i nije bila rijetkost da se koja
cura na sezonskom radu upozna s kojim momkom iz navedenih mjesta, pa
da se i uda za njega, i ostane živjeti u Slavoniji. S obzirom da se curama u
Stranjanima ili Matoševcima u to vrijeme nije bilo lako ni udati, budući da
su u Drugom svjetskom ratu mnogi momci izginuli, razumljivo je da su
koristile priliku koja im se pružala. Majkama koje su se bojale da bi im
kćeri mogle ostati neudane, Pranjić Mara, r. Marušić, žena Ive Pranjića
(Vulinovca) u šali je govorila: „Ma, ne bojte se dok je Kutine i Podravske
Slatine, nijedna cura neće ostati neudana. Oni primaju sve!“
Nadnice za okopavanje kukuruza i za vađenje repe plaćane su u novcu, a
za branje kukuruza, kao naknadu za rad, berači su uglavnom uzimali
kukuruz u klipu, koji je željezničkim vagonima dovožen do stanice u
Ramićima, a odatle je svatko svoje prevozio kući kako je znao.
Tako se kroz jedno desetljeće nakon Drugog svjetskog rata, i u sušnim
godinama, kako-tako osiguravala prehrana za preživljavanje stanovništva
Stranjana i Matoševaca.
Odlazilo se često raditi na poljima bez unaprijed osiguranog posla, pa se
događalo da ga neki ni ne nađu, a ako je bio i dogovoren, nije bilo sigurno
da će ga i dobiti. Jedan takav slučaj se desio skupini u kojoj je bio i Niko
Blažević, Adžić. On, vidjevši da od berbe kukuruza te godine neće biti
ništa, počeo je pjevušiti: „Mili moji, kuda koji, a ja sam kuda znam“!
Skupina se te godine vratila kući razočarana i tužna.
KULTURNI I GOSPODARSKI RAZVOJ
STRANJANA I MATOŠEVACA
POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA
Školovanje i izgradnja škole u Stranjanima

Nije poznato da li je netko iz Stranjana i Matoševaca završio kakvu
školu u vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. To je malo
vjerojatno, jer u blizini nije ni bilo nikakve škole. U vrijeme tzv. Stare
Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske postojala je osnovna škola u
Rosuljama, Orlovac, uz prijedorsku cestu. Imala je u početku samo jednu
učionicu, i nije mogla primiti sve učenike odjednom, pa su djeca išla u
školu naizmjence, jedan dan dva razreda, a drugi dan druga dva. U školu su
pošla i neka djeca iz Stranjana, ali je zbog ratnih prilika rad škole morao
biti prekinut.
Po završetku rata škola na Rosuljama je proširena i opet započela s
redovitom nastavom. U nju je, međutim, u početku išao iz Stranjana samo
Anto Ćosić, Josipov. Drugu djecu iz Stranjana i Matoševaca roditelji nisu
puštali, govoreći: „Nedamo da djeca idu u školu, gdje uče da nema Boga“.
Kasnije su krenuli u školu na Rosuljama i drugi, a među njima prvi su bili
Slavko Blažević, Stipin i Rùžin, i Frano Ljevar, Antin i Marin. Da bi ih
Rùža i Mare (Antukinca) pustile u školu, njih dvojica su se poslužili jednim
malim lukavstvom. Prema dogovoru, Slavko ode kod Mare i rekne joj:
„Meni je majka dozvolila, i ja krećem u školu, pa i ti pusti Franu“. Mare je
na to pristala. A iza toga Frano dođe kod Slavkove majke i rekne: „Rùža,
mene će mama pustiti da pođem u školu, dopusti i ti Slavku“. Na to i Rùža
pristane pustiti Slavka, te se on i Frano tako upišu u 2. razred, gdje su zbog
rata bili i prekinuli svoje školovanje, a za njima su krenula i druga djeca iz
Stranjana i Matoševaca, ne samo muška, kao što je ranije bio slučaj, nego i
ženska.
Kako su neki, zbog kasnijeg polaska u školu, bili već veliki, druga djeca
su im se rugla da su za ženidbu, a ne za osnovnu školu, te ih je bilo stid ići
u školu. Zbog toga Frano podgovori Slavka da njih dvojica pređu u školu u
Motikama. Učiteljica ih je, da provjeri njihovo znanje, ispitala, i kad je
vidjela da dobro znaju, odmah ih je primila u 3. razred. Iako su pokušali
prikriti svoj bijeg u motičku školu, druga su djeca u školi na Rosuljama to
otkrila i prijavila svom učitelju Radi Mariću. On je pozvao Slavkovu i
Franinu majku na razgovor, nakon čega su se Slavko i Frano morali vratiti
natrag u svoju školu na Rosuljama i nastaviti 2. razred, i tu su potom
osnovnu školu i završili.
Još u vrijeme Stare Jugoslavije razmišljalo se o gradnji osnovne škole za
Stranjane i Matoševce, pa je za nju i zemlja kupljena u Stranjanima, na
Jošiku Marka Pranjića, Perinog. Pribavljen je bio i kamen za temelje, ali je
izbio svjetski rat i od planirane škole tada nije bilo ništa.
Kasnije se ponovno pokrenulo pitanje podizanja škole u Stranjanima. U
proljeće 1950. je od Mare Pranjić, Stipine, kupljena stara kuća i mali komad
zemlje, i na tu zemlju, blizu današnje škole, stara Marina kuća prenesena i
od nje podignuta škola s jednom učionicom, a uz školu i manji stan. U jesen
te godine škola je počela s radom upisom đaka u 1. razred, a u tu školu su
prešli i đaci starijih razreda, koji su dotad išli na Rosulje. Osim đaka iz
Stranjana i Matoševaca, školu u Stranjanima su pohađala i neka djeca iz
Gradine.
Đaci stranjanske osnovne škole, sva četiri razreda,

s učiteljom Franjom Darmopilom, godine 1952.
Kad je u Bosni i Hercegovini pokrenut program izgradnje 1.000 škola, u

taj je program ušla i izgradnja nove, veće škole u Stranjanima. Trebalo je
najprije kupiti zemlju, i dogovoreno je da se kupi zemlja Miše Ljevara,
Antinog, ali to nije išlo glatko. Iako je Mišo bio voljan zemlju prodati, s tim
se nije slagala njegova žena Anđa. Zemlju je trebalo što prije kupiti, jer bi u
pitanje došla i gradnja škole. Ljudi koji su brinuli o tome, iskoriste priliku
kad Anđe nije bilo kod kuće, i nagovore Mišu da proda zemlju, i da to
potpiše. Tako je zemlja otkupljena, i moglo se početi s radovima. Ciglu su
ručno pravili mještani iz Stranjana i Matoševaca, a također obavljali i neke
druge radove. Država je platila preostali materijal, plaćala radnike te
opremila školu svime što je bilo potrebno. Škola je imala 2 učionice i
stambene prostorije za nastavnike. Gradnja i opremanje škole su završeni
1967. i ujesen te godine škola je otvorena i otpočela s radom, a u nju su
osim djece iz Stranjana i Matoševaca upisivana i djeca iz Ojdanića, Čivčija
i iza Gradine.
U zemljotresu 1969. škola je bila oštećena, ali je ubrzo o trošku države
sanirana i mogla je nastaviti s redovitim radom, a on je za djecu iz
Stranjana i Matoševaca trajao do ljeta 1995.
Stranjanska nova škola, više ne radi
Prva učiteljica u prvoj školi u Stranjanima bila je Ljubica Roksandić, a

dalje su se u toj i u novoj školi nizali učitelji i učiteljice: Miroslav Čičić,
Zemka …, Franjo Matić, Franjo Darmopil, Safet i Razija, Savka Đukić,
Momčilo Dedović, Vukašin Šukalo, Mirjana Lučić, Nada Savić, Nada
Donjak, Ankica Brkić, Mile Jurić, Zdenka …, Valentina Šalić i ponovno
Mile Jurić.
Podvorkinje u školi su bile: Finka Ante Pranjića, kraće vrijeme, a nju je
zamijenila Mira Pranjić, Mijatova, potom je neko vrijeme bila Ana Pranjić,
Ivina, koja je pred svoju udaju mjesto prepustila mlađoj sestri Jeli, a ona je
na tom mjestu ostala do odlaska u mirovinu, pred rat 1992. godine.
Uvođenje autobusne linije iz Banje Luke za Stranjane

i asfaltiranje puta do Pranjića raskršća
Grad Banja Luka je za stanovnike iz Stranjana i Matoševaca bio vrlo

važan, kako za kupovinu u trgovinama stvari koje su im bile potrebne tako i
za prodaju svojih proizvoda i stoke na tržnici i na pijaci, kao i za odlazak na
posao, ako ga je netko mogao dobiti. A do Banje Luke, udaljene 15-ak km,
odlazilo se dugo vremena pješice, ili pješice do željezničke stanice u
Ramićima, a odatle vlakom; ili se, kada bi netko nešto odvozio na prodaju,
ili kupio u gradu pa dovozio kući, to prevozilo u zaprežnim kolima koja su
vukli volovi, a rjeđe konji. Tako je uglavnom bilo još kroz više godina
nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Stanje se posve promijenilo kad je iz Banje Luke za Stranjane uvedena
redovna autobuska linija, što se desilo negdje krajem 70-ih godina prošloga
stoljeća.
Za vožnju autobusa bilo je potrebno osposobiti put kroz Orlovac do
Stranjana. Postojao je seoski put koji se povremeno popravljao: pokraj
njega čistili kanali, sasijecala živica i put nasipao tvrdim materijalom i
pijeskom koji je sa Ićine glavice dovožen volovskom i konjskom zapregom.
Ispočetka se na putu radilo tako da su pojedinim domaćinstvima
dodjeljivane dionice puta, i svatko je znao što na njega spada da uradi, a
radilo se sve ručnim alatom. Kasnije se na putu radilo zajedničkim
akcijama, i to je bilo učinkovitije. Putovi su bili uski, i nikada dovoljno
nasuti. Sedamdesetih godina počelo se raditi ozbiljnije: put proširivati
bagerom, kopati šljunak i dovoziti ga traktorima. Bilo je puno lakše, a i
radilo se brže. Za uređenje puta je tijekom vremena uveden mjesni
samodoprinos za put, tako da je na svaki skupljeni dinar samodoprinosa
mještana država davala još po dva dinara.
Potkraj 70-ih godina put do Stranjana i kroz Stranjane bio je dovoljno
proširen, nasut šljunkom i valjkom uvaljan, i mogao je njime krenuti
autobus. U proljeće 1980. iz Banje Luke je za Stranjane uvedena redovna
autobusna linija, br. 37. Na dan otvaranja autobusne linije autobus je
prevozio putnike besplatno, a u školi je bila proslava, koja je prošla bez
pjesme zbog bolesti predsjednika države, Josipa Broza – Tita. U početku je
na dan od Banje Luke do Stranjana i natrag autobus vozio 12 puta, a kad je
uvedena za Gradinu linija 7A, broj dnevnih tura za Stranjane spušten je na
10.
Nije prošlo puno vremena od uvođenja autobusne linije za Stranjane kad
se krenulo i s asfaltiranjem puta kroz Orlovac i Stranjane, do autobusne
stanice na Pranjića raskršću. Najprije je asfaltiran dio kroz Stranjane, a
potom prema Orlovcu i kroz Orlovac, da Orlovčani, nakon položenog
asfalta u njihovu selu, ne bi prestali davati mjesni samodoprinos za
nastavak asfaltiranja puta dalje. Tada je postavljen i solidan Mrtvački most
na Bukovcu kod Stevića potoka.
Elektrifikacija Stranjana i Matoševaca
Žitelji Stranjana i Matoševaca su se potkraj šezdesetih godina odlučili za

akciju elektrifikacije svojih sela. Dogovor je bio da svako domaćinstvo iz
tih sela jednako učestvuje u radu i u novčanom doprinosu za nabavku i
ukopavanje električnih bandera. Na taj način je električnu mrežu trebalo
dovesti do svake kuće, a svako domaćinstvo je samo snosilo troškove za
uvođenje struje u svoju kuću. Zamisao se teško provodila, jer neki nisu bili
u stanju sudjelovati u toj akciji, a neki koji su to i mogli, nisu htjeli, jer su
mislili da će kasnije proći jeftinije.
U to vrijeme je postojala visokonaponska linija koja je išla od Kočića za
Gradinu. S te je linije u Podastrani Vlade Blaževića odvojena linija za
Stranjane i Matoševce, koja je išla iznad kuća Ane Lukinčine i Mijata
Petrova, preko Božinjca, pa ispod kuće Nike Blaževića-Adžića i Ive
Debeljaka, te iznad Kovačevih kuća do trafostanice podignute u Čardaku,
na brijegu kod kuće Iće Bogdanovića.
Niskonaponska linija od trafostanice je razvedena u više pravaca. Za
veći dio Stranjana jedna linija je vodila pored puta ispod Kovačevih kuća,
preko Pranjića raskršća, pokraj škole do Ćosića. Kod škole se odvaja linija
za Šaliće i kraj Ante Vulića, Jurinog (Škrge), do gornjih Ojdanića. Druga
linija od trafostanice išla je za Ljevare, do Markana Ljevara, Perinog, a
odatle je produžena prema Batkovićima, do Luce (Lucke) Batković,
Matine, Vida Stijina i Ive Ankina. Treća niskonaponska linija je išla od
trafostanice preko Ružića i Blažića do Ive Majdandžića, Josinog, i Debeljak
Ruže, Nikine (Đuđe), a od njih silazila u Živaju, pa išla dalje do Ante
Mandičnog na Mijaljevici i Mate Antukina u Kosi. U Ševnjak, Paetnjak i
Sančevicu struja je dovedena iz Ivanjske.
Od početka su se u akciju elektrifikacije iz Stranjana uključili Mato
Ljevar, Anđin, Marko Pranjić, Perin, Mirko Pranjić, Perin, Stjepan Pranjić,
Stipin, Ilija Pranjić, Mijatov, Pajo Blažević, Ivin, Joso Ćosić, Josipov, Mijat
Pranjić, Petrov, Ivo i Mato Pranjić, Markovi, Franjo i Toma Šalić, Anto
Pranjić, Markov, i Vlado Blažević, Josin. A iz Matoševaca uključili su se
Marko Majdandžić, Ivćev, Juro Majdandžić, Matulin, Marko Batković,
Vidov, Anto i Markan Majdandžić, Matini, Pero i Marko Batković, Mate
Rajnoga, Mile Debeljak, Sekin, Mato Debeljak, Petrov, Anto Debeljak,
Lovrin, Vid Blažević, Tomin, i Pavo Blažević, Petrov.
Struja je u 1970. godini zasvijetlila u manjem broju kuća, i oni koji su
dobili struju počeli su odmah sebi nabavljati radioaparate, televizore,
vešmašine, frižidere i druge manje kućanske aparate, a neki i električne
mlinove. Kad su oni koji nisu sudjelovali u akciji elektrifikacije sela vidjeli
kolika je blagodat imati struju u kući, počeli su postepeno i oni priključivati
svoje kuće na električnu mrežu i uvoditi struju u svoje kuće. A potpuna
elektrifikacija Stranjana i Matoševaca je potrajala više od 10 godina.
ODSELJAVANJE I ODSELJENICI
IZ STRANJANA I MATOŠEVACA
IZMEĐU 1946. I 1995. GODINE
Opći progon i egzodus Hrvata iz okolice Banje Luke i skoro cijele

Bosanske Krajine, pa tako i iz Stranjana i Matoševaca, dogodio se u
kolovozu 1995. Međutim, više obitelji ili bračnih parova je otišlo iz
Stranjana i Matoševaca još prije, a iseljavanje, pretežno u Hrvatsku, a zatim
u Australiju i Ameriku, počelo je odmah poslije 1945. godine.
Odseljavanje iz Stranjana
Neki su napustili Stranjane, u potrazi za poslom, i prije nego što su se
oženili, i sklapali su brakove u mjestima kamo su odselili. To nije svaki put
javljano u rodnu župu Barlovce, pa zbog nedostatka podataka o njima, na
popisu koji niže donosim neće se naći svi koji su odselili iz Stranjana. Ali
makar popis bio i nepotpun, ipak dovoljno jasno pokazuje da su u vremenu
između 1946. i 1995. Stranjani ostali bez više od jedne trećine obitelji i
stanovništva koje je tu trebalo živjeti.
Donosim ovdje samo imena i prezimena supružnika, s naznakom mjesta
ili barem države kamo su odselili ili gdje su našli privremena boravišta.
Nisam baš siguran da je taj podatak uvijek točan. Nije mi bilo moguće u
svim slučajevima ustanoviti ime i djevojačko prezime supruga, a ni broj
djece svakog bračnog para, pa te podatke također ne navodim.
1. Batković Feliks (Andrija i Kaje r. Ljevar) i Iva r. Škegro

– Njemačka
2. Batković Toma (Ive i Anđe r. Bogdanović) i Marija r. Varadin
– Novska
3. Blažević Anto (Marka i Ljubice r. Marušić) i Branka r. Žanić
– Zagreb
4. Blažević Božo (Marka i Ruže r. Kaurin) i Dragomira r. Šakić
– SAD, Chicago
5. Blažević Ferdo (Nike i Jele r. Debeljak) i Hijacinta r. Vukadinović
– Derviši
6. Blažević Ivo (Jose i Kate r. Žižak) i Ivka r. Pranjić
– Zagreb
7. Blažević Ivo (Franje i Ivke r. Pranjić) i Ljubica r. Gagula
– Petrićevac
8. Blažević Joso ( Marka i Ruže r. Kaurin) i Zora r. Lovrić
– Čepin
9. Blažević Marko (Andrija i Anice r. Kuljančić) i Ruža r. Kaurin
– Čepin
10. Blažević Marko (Tome i Ivke r. Ljevar) i Ana r. Majdandžić
– Australija
11. Blažević Marko (Nike i Jeke r. Debeljak) i Ana r. Majdandžić
– Australija
12. Blažević Mato ( Paje i Mare r. Šalić) i Danica r. Trifković
– Vojvodina
13. Blažević Mato (Marka i Ruže r. Kaurin) i Slavica r. Rozing
– SAD, Chicago
14. Blažević Mile (Marka i Ruže r. Kaurin) i Dragica r. Pranjić
– Beograd
15. Blažević Toma (Andrija i Mare r. Bijelić) i Mara r. Kočić-Tomić
– Vojvodina
16. Blažević Zorka, r. Ljevar, Josina, sa sinom Stipom
– Čepin
17. Bogdanović Andrija (Ante i Mande r. Blažević) i Marija r. Debeljak
– Čepin
18. Bogdanović Anto (Andrija i Ane r. Kurtović) i Mande r. Blažević
– Čepin
19. Bogdanović Ilija (Ante i Mande r. Blažević) i Nada r. Žerdin
– Zagreb
20. Bogdanović Josip (Andrija i Mare r. Debeljak) i Ružica r. Pencinger
– Čepin
21. Bogdanović Juro (Andrija i Mare r. Debeljak) i Anka r. Jakić
– Čepin
22. Bogdanović Marko (Ive i Ruže r. Debeljak) i Ane r. Blažević
– Petrićevac
23. Ćosić Anto (Jose i Ane r.Pranjić) i Ana r. Ljevar
– Zagreb
24. Ćosić Marko (Jose i Milke r. Batković) i Tanja r. Jadrešić
– Zagreb
25. Ćosić Mato (Jose i Milke r. Batković) i Jela r. Bijelić
– Banja Luka
26. Ćosić Rudo (Jose i Milke r. Batković) i Anđa r. Josipović
– Petrićevac
27. Ganić Juro (Živka i Zorke r. Ljevar) i ……….
– Bjelovar
28. Kaurin Ivo (Ante i Anice r. Domić) i Verica r. Ivaštinović
– Novska
29. Kaurin Marko (Peje i Mare r. Marušić) i Margareta r. Kniepeis
– Austrija
30. Kaurin Mato (Ive i Mare r. Jurić) i Mira r. Damjanović
– Trn
31. Kaurin Toma (Ante i Anice r. Domić) i Marija r. Poleta
– Kutina
32. Ljevar Andrija (Ante i Marije r. Blažević) i Gizela r. ……….
– Njemačka
33. Ljevar Anto (Andrija i Janje r. Majdandžić) i Ana r. Ivić
– Zagreb
34. Ljevar Anto (Marka i Mare r. Vulić) i Dragica r. Bujanić
– Zagreb
35. Ljevar Anto (Miše i Anđe r. Batković) i Mirjana r. Rožić
– Novska
36. Ljevar Ferdo (Tome i Kate r. Kuljančić) i Jozefina r. Ćosić
– Petrićevac
37. Ljevar Franjo (Stjepana i Jele r. Bogdanović) i Olga r. Blažević
– Zagreb
38. Ljevar Ivica (Mate i Marije r. Debeljak) i Silvija r. Domjen
– Zagreb
39. Ljevar Ivo (Tome i Kaje r. Kuljanac) i Ana r. Bandić
– Petrićevac
40. Ljevar Ivo (Pere i Mare r. Šalić) i Marijana r. Stojčević
– Zagreb
41. Ljevar Josip (Miše i Anđe r. Batković) i Manda r. Radoš
– Novska
42. Ljevar Marko (Ante i Marije r. Blažević) i Jela r. Keserović
– Petrićevac
43. Ljevar Mato (Tome i Kate r. Kuljančić) i ………
– Australija
44. Ljevar Petar (Peje i Jeke r. Debeljak) i Dragica r. Pranjić
– Zagreb
45. Ljevar Stjepan (Franje i Olge r. Blažević) i Vilena-Marija r. Sasa
– Zagreb
46. Ljevar Toma ( Pere i Mare r. Šalić) i Anđa r. ………
– Zenica
47. Ljevar Vlado (Pere i Mare r. Šalić) i Zora r. Stojčević
– Zagreb
48. Pranjić Anto (Matija i Mare r. Brkić) i Jela r. Blažević
– Zagreb
49. Pranjić Anto (Jose i Dragomire r. Ljevar) i Sanda r. Džemhur
– Česma
50. Pranjić Ferdo (Jose i Dragomire r. Ljevar) i Dražena r. Rašić
– Zagreb
51. Pranjić Ivica (Mirko i Ana r. Pranjić) i Viktorija r. Pranjić
– Zagreb
52. Pranjić Ivo (Marka i Janje r. Dedić-Batković) i ……….
– Novska
53. Pranjić Ivo (Nike i Ruže r. Blažević) i Ankica r. Pranjić
– Zagreb
54. Pranjić Joso (Ante i Marije r. Kaurin) i Ana r. Žižak
– Zagreb
55. Pranjić Juro (Ilija i Ana r. Kaurin) i Dubravka r. Radić
– Split
56. Pranjić Karlo-Drago (Mijata i Anice r. Stojanac) i Dušanka r.
Vukadinović
– Zagreb
57. Pranjić Marko (Mato i Zorka r. Vulić) i Slavica r. Brkić
– Slovenija
58. Pranjić Marko (Franje-Paje i Jele r. Batković) i Veronika r. Domić
– Zagreb
59. Pranjić Matija (Nike i Ruže r. Blažević) i Ana r. Markovinović
– Zagreb
60. Pranjić Niko (Ante i Marije r. Kaurin) i Marica r. Kezić
– Derviši
61. Pranjić Pavao-Pajo (Franje-Šaje i Jele r. Batković) i Ana r. Marić
– Novska
62. Pranjić Petar (Mijata i Ane r. Stojanac) i Dragica r. Gabrić
– Zagreb
63. Pranjić Slavko (Franje-Paje i Jele r. Batković) i Ana r. Tubić
– Beograd
64. Pranjić Toma (Mate i Zorke r. Vulić) i Franciska r. Pleško
– Zagreb
65. Pranjić Vlado (Marka i Janje r. Dedić-Batković) i Milka r. Jurišić
– Njemačka
66. Pranjić Zlatko (Ive i Janje r. Stojčević) i ……….
– Banja Luka
67. Šalić Joso (Marka i Mare r. Vidović) i Jelica r. Matošević
– Vojvodina
68. Šalić Pavo (Marka i Cele r. Smilčić) i Drenka r. ………
– Prijedor
69. Šalić Zlatko (Ante i Dragice r. Ljevar) i
– Vojvodina
70. Tubić Anto (Stipe i Anđe r. Brkić) i Marica r. Krijan
– Zagreb
71. Tubić Božo (Stipe i Anđe r. Brkić) i Vesna r. Serec
– Švicarska
72. Tubić Vlado (Ive i Mare r. Debeljak) i Anka r. Kamber
– Zagreb
Ako se zna da je u Stranjanima između 1945. i 1995. sklopljeno 90-ak

brakova onih koji su tu ostali živjeli, broj od 68 odseljenih bračnih parova i
obitelji iz Stranjana, skupa s onima koji su u tom periodu sklapali brakove u
mjestima u koja su odselili od godine 1946. do 1994., zaista je vrlo velik
(90:72).
Odseljavanje iz Matoševaca
Poslije 1945. godine pa do 1995. iz Matoševaca je odselio veliki broj
obitelji. Bilo je dosta muškaraca koji su otišli tražiti posla, pa su se i oženili
i ostali živjeti u državama ili mjestima gdje su se zaposlili. Za većinu je
ustanovljeno gdje su odselili i živjeli, pa je mjesto navedeno, ali za neke
nije navedeno s kim su vjenčani, budući da nisam mogao doći do tih
podataka.
Evo toga popisa:
1. Batković Andrija (Jose i Danice r. Batković) i Božica r. ……..
– Kutina
2. Batković Anto (Mile i Ruže r. Batković) i Ana r. Batković
– Kutina
3. Batković Anto (Nike i Ruže r. Batković) i Manda r. Debeljak
– Sombor
4. Batković Anto (Ive i Mare r. Bogdanović) i Ana r. Uvalić
– ………
5. Batković Anto (Bože i Anice r. Bajlović) i Ivka r. Josipović
– Slovenija
6. Batković Anto (Mate i Mande r. Balvan) i Jozefina r. Batković
– Kutina
7. Batković Anto (Mate i Anđe r. Čivčić-Džolić) i Kata r. Pranjić
– Čepin, pa Australija
8. Batković Anto (Mate i Mare r. Debeljak) i Katarina r. Dukarić
– Slovenija
9. Batković Anto (Ive i Mare r. Jakovljević) i Zora r. Mandeka
– Zagreb
10. Batković Blaž (Petra i Mare r. Debeljak) i Dragica r. Majdandžić
– Vojvodina
11. Batković Filip (Mile i Ruže r. Batković) i Manda r. Radman
– Kuljani
12. Batković Ivo (Mate i Luce r. Majdandžić) i Janja r. Batković
– Slovenija
13. Batković Ivo (Ante i Janje r. Lovrenović) i Marija r. Pezić
– Novska
14. Batković Joso (Ante i Janje r. Lovrenović) i Ankica r. Domić
– Šargovac
15. Batković Joso (Mate i Luce r. Majdandžić) i Terezija r. Ralešić
– Njemačka
16. Batković Joso (Nikole i Jeke r. Debeljak) i Manda r. Batković
– Kutina
17. Batković Juro (Bože i Ruže r. Tubić) i Marija r. Majdandžić
– Australija
18. Batković Juro (Pere i Mare r. Batković) i Milanka r. Bartula
– Dubrovnik
19. Batković Marijan (Bože i Anice r. Bajlović) i Dragica r. Batković
– Daruvar
20. Batković Marijan (Vida i Ruže r. Brkić) i Nikoleta r. Lučev
– Zagreb
21. Batković Marko (Mate i Mande r. Balvan) i Jela r. Batković
– Kutina
22. Batković Mato (Nikole i Jeke r. Debeljak) i Ana r. Debeljak
– Kutina
23. Batković Mile (Nike i Ruže r. Batković) i Marija r. Tubić
– Daruvar
24. Batković Mirko (Šime i Anice r. Debeljak) i ……….
– Daruvar
25. Batković Pero (Ive i Mande r. Pranjić) i ………
– Vojvodina
26. Batković Pero (Jose i Danice r. Batković) i Đurđa r. ………
– Njemačka
27. Batković Toma (Filipa i Ruže r. Majdandžić) i Jelica r. Majdandžić
– Čepin
28. Batković Vlado (Stipe i Jele r. Bijelić) i Kata r. Topalović
– Bjelovar
29. Batković Zvonko (Filipa i Janje r. Majdandžić) i Ana r. Ljevar
– Čepin
30. Blažević Anto (Ive i Kate r. Batković) i Mara r. Majdandžić
– Australija
31. Blažević Ilija (Jose i Mare r. Batković) i Zorka r. Vulić
– Novska
32. Blažević Juro (Petra i Mare r. Bijelić) i Kata r. Blažević
– Zagreb
33. Blažević Mato (Petra i Anđe r. Debeljak) i Janja r. Majdandžić
– Zagreb
34. Blažević Mato (Ive i Kate r. Batković) i Katica r. Debeljak
– Švicarska
35. Blažević Pavo (Petra i Anđe r. Debeljak) i Marina r. Pejaković
– Švicarska
36. Debeljak Alojzije (Jakova i Janje r. Kurtović) i ……..
– Bugojna
37 Debeljak Andrija (Jose i Jele r. Pezić) i Jela r. Bogdanović
– Kutina
38. Debeljak Anto (Marka i Stažije r. Marić) i Jela r. Debeljak
– Petrićevac
39. Debeljak Borislav (Nike i Ruže r. Majdandžić) i Marica r. Kozić
– Zagreb
40. Debeljak Ferdo (Ante i Ivke r. Debeljak) i Ruža r. Jagić
– Zagreb
41. Debeljak Franjo (Ante i Ivke r. Debeljak) i Stana r. Lužić
– Zagreb
42. Debeljak Franjo (Jure i Jeke r. Josipović) i Marica r. Josipović
– Čepin
43. Debeljak Ivo (Jose i Jele r. Pezić) i …………
– Kutina
44. Debeljak Ivo (Marka i Stažije r. Marić) i Marija r. Ljevar
– Stranjani
45. Debeljak Ivo (Mate i Jeke r. Batković) i Ankica r. Bogdanović
– Zagreb
46. Debeljak Ivo (Tome i Marije r. Batković) i Anđa r. Debeljak
– Čepin
47. Debeljak Joso (Jure i Jeke r. Josipović) i Mara r. Majdandžić
– Čepin
48. Debeljak Luka (Marka i Stažije r. Marić) i ……..
– Banja Luka
49. Debeljak Marko (Tome i Janje r. Bogdanović) i Marica r. Klouček
– Zagreb
50. Debeljak Marko (Pave i Ana r. Blažević) i Anđa r. Blažević
– Čepin
51. Debeljak Mato (Ante i Ivke r. Debeljak) i Vesna r. Vešruk
– Zagreb
52. Debeljak Mato (Ive i Kate r. Batković) i Jela r. Pranjić
– Australija
53. Debeljak Mato (Lovre i Janje r. Kovačević) i Manda r. Tomić
– Dikevci
54. Debeljak Mišo (Ive i Kate r. Batković) i Antonija r. ……..
– Budžak
55. Debeljak Petar (Mate i Jele r. Batković) i Jelica r. Majdandžić
– Zagreb
56. Debeljak Slavko (Ive i Kate r. Batković) i Ruža r. ………..
– Čepin
57. Debeljak Slavko (Petra i Kate r. Blažević) i Mira r. ………
– Beograd
58. Debeljak Zvonko (Ante i Ivke r. Debeljak) i Marica r. Batković
– Zagreb
59. Kozić Marko (Jure i Jele r. Batković) i Anđa r. Batković
– Bjelovar
60. Ljevar Ilija (Mile i Anđe r. Pezić) i Mara r. Batković
– Kutina
61. Ljevar Josip (Ilije i Mare r. Batković) i Kata r. Debeljak
– Kutina
62. Majdandžić Anto (Jure i Mare r. Bogdanović) i Katica r. Majdandžić
– Australija
63. Majdandžić Anto (Petra i Anđe r. Majdandžić) i Jela r. Tubić
– Vojvodina
64. Majdandžić Anto (Marka i Lucije r. Ljevar) i Ruža r. Žižak
– Motike
65. Majdandžić Bosiljko (Marka i Ivke r. Domić) i Mara r. Blažević
– Čepin
66. Majdandžić Božo (Lovre i Cele r. Brkić) i Kata r. Batković
– Čepin
67. Majdandžić Božo (Tome i Jele r. Tomić) i Anđa r. Debeljak
– Vojvodina
68. Majdandžić Franjo (Ante i Ljube r. Debeljak) i Josipa r. Pranjić
– Rijeka
69. Majdandžić Ivo (Jose i Ljube r. Batković) i Nada r. ………
– Zagreb
70. Majdandžić Ivo (Marka i Ivke r. Domić) i Ivka r. Ljevar
– Zagreb
71. Majdandžić Ivo (Petra i Ruža r. Majdandžić) i Ana r. Blažević
– Banja Luka
72. Majdandžić Jerko (Lovre i Cele r. Brkić) i Anđa r. Stojanac
– Australija
73. Majdandžić Joso (Ive i Ivke r. Bijelić) i Ana r. Batković
– Australija
74. Majdandžić Joso (Marka i Ane r. Idžan) i ……….
– Zagreb
75. Majdandžić Marko (Jose i Vide r. Batković-Blažević) i Smilja r.
Begovac
– Čepin
76. Majdandžić Marko (Nike i Anđe r. Debeljak) i Anđa r. ……….
– Zagreb
77. Majdandžić Marko (Tome i Jele r. Tomić) i Ana r. Batković
– Kutina
78. Majdandžić Mato (Ante i Ljube r. Debeljak) i Mara r. Pranjić
– Austrija
79. Majdandžić Mato (Ive i Ivke r. Bijelić) i ….
– Australija
80. Majdandžić Mato (Tome i Mande r. Kuljančić) i Mira r. Debeljak
– Banja Luka
81. Majdandžić Mato (Jure i Mare r. Bogdanović) i Elena r. Pranjić
– Zagreb
82. Majdandžić Mile (Petra i Anđe r. Majdandžić) i Zorka r. Tubić
– Vojvodina
83. Majdandžić Mirko (Tome i Mande r. Kuljančić) i Kaja r. Batković
– Australija
84. Majdandžić Niko (Lovre i Cele r. Brkić) i Ljubica r. Majdandžić
– Australija
85. Majdandžić Niko (Marka i Anđe r. Pobrić) i Ruža r. Majdandžić
– Čepin
86. Majdandžić Nikola (Vida i Ane r. Batković) i Ljuba r. Batković
– Zagreb
87. Majdandžić Pero (Marka i Ane r. Majdandžić) i ………
– Zagreb
88. Majdandžić Stipo (Ive i Ivke r. Bijelić) i Nada r. Pranjić
– Rovinj
89. Majdandžić Stjepan (Tome i Jele r. Tomić) i Mira r. Batković
– Vojvodina
90. Majdandžić Toma (Marka i Lucije r. Ljevar) i Zora r. Martinović
– Vojvodina
91. Pranjić Luka (Ive i Mare r. Bogdanović) i Jela r. Bogdanović
– Vojvodina
Broj onih koji su iz Matoševaca odselili prije 1995., i onih koji su ostali
u Matoševcima do 1995., kada su i oni morali iseliti, skoro je izjednačen
(97:92).
KAKO SE ŽIVJELO I ŠTO SE DOGAĐALO
RATNIH GODINA 1992.–1995.
Referendum o izdvajanju Bosne i Hercegovine iz sastava SFRJ i o

uspostavljanju samostalne države, održan 29. veljače i 1. ožujka 1992., u
kojem Srbi nisu htjeli sudjelovati, a Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati se
izjasnili za osamostaljenje, označio je početak ratnog stanja i oružanih
sukoba između Srba, na jednoj strani, i Muslimana i Hrvata, na drugoj.
Istina, rat se nije vodio oko Banje Luke, ali su mnogi Srbi u njega bili
direktno uključeni jer su išli na borbene linije na drugim frontovima u
Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj.
Na sv. Anu 1992. je kod škole u Stranjanima održan sastanak na koji su
došli predstavnici vlasti i jedan oficir, a na njemu se govorilo o
posjedovanju oružja i skloništima. Nedugo iza toga održan je sastanak u
Dragočaju, na kojem je bio i predsjednik Skupštine općine Banje Luke,
Predrag Radić, te jedan visoki oficir JNA. Cilj sastanka je bio da se zaustavi
pucanje po krovovima, prozorima i vratima kuća. Na sastanku je govorilo i
nekoliko Hrvata, a Srbi su ih ušutkivali. Riječ je uzeo i Mićo Savić, koji je
kazao kako nije lijepo da se metcima rešetaju kuće Hrvata. Jedan Srbin je
na to Mići odvratio: „Što ti blatiš vojsku Republike Srpske? To Hrvati rade,
i nama podmeću“! Nasilje je nastavljeno i nakon tog sastanka, i to još
većom žestinom.
Na ratišta i u borbu na srpskoj strani se pokušavalo tjerati i Hrvate iz
Stranjana i Matoševaca, pri čemu se nije puno gledalo na starosnu dob
muškaraca. Oni su morali biti na stalnom oprezu, i čim se čulo za dolazak
ili pojavu vojne policije ili kakvih drugih uniformiranih ljudi, mladići su
bježali od kuće i krili se po šumama.
Stranjančani i Matoševljani su uspijevali izbjeći da idu na ratište, ali su
morali ići na radne obveza. Tako su na tim obvezama bili Tomo
Majdandžić, Marka Ivćevog, Franjo Pranjić, Vulin, Darko Mirka Pranjića,
Juro Majdandžić, Tomin, Joso Blažević, Vladin. Dogovoreno je s
Dubravkom Malinić, iz Mjesnog ureda u Dragočaju, da svaki odrasli
muškarac usječe po 10 m3 drva za obitelji srpskih vojnika iz Mjesne
zajednice, i bit će oslobođen druge obveze, ali pod uvjetom da ne ide
nikamo od kuće.
Mladići su tražili načina kako da se domognu slobode. Nekim su Srbima
plaćali veće iznose novca samo da ih prebace preko granice u Hrvatsku. A
nakon odlaska mladih, počelo se i roditeljima prijetiti: „Što ne idete; djecu
ste poslali Tuđmanu u vojsku, kupite se i idite!“ I pored tih pritisaka, ljudi
se nisu dali otjerati od svojih kuća. Ali kako su se sve učestalije događala
noćna ubojstva negdje jednog čovjeka ili žene, negdje obadvoga, a u
Ramićima cijele jedne obitelji (Malčević) s tri člana, u sve se počeo uvlačiti
strah, a kako je vrijeme prolazilo strah se povećavao, jer se nije znalo što
donosi dan a što noć. Ponetko i od starijih je odlazio uz pomoć Crvenog
križa na spajanje obitelji, te su se Stranjani i Matoševci sve više
prorjeđivali. Teške prilike i pogibelj po vlastiti život prisilili su tako mnoge
ljude tijekom rata od 1992. do 1995., da napuste svoje domove u
Stranjanima i Matoševcima i da odsele ili pobjegnu u Hrvatsku. Odlazile su
i cijele obitelji koje su preko Srbije i Mađarske odvozile i dio svojih stvari,
ako su mogle platiti prijevoz, a plaćalo se velikim novcem.
Ratna 1995. je bila najteža, i za banjolučke Hrvate kobna. Počeli su
izgoni Hrvata najprije iz kuća i stanova u gradu i prigradskim dijelovima
Banja Luke, koji su se privremeno sklanjali kod rodbine izvan grada. Tada
su nekadašnji Stranjančani, Marko i Ana Bogdanović, i Ruža, Markova
majka, iz Petrićevca prešli Mili i Mari Debeljak, Aninoj sestri u Matoševce,
a isto tako i Franjo Blažević, Marin brat, koji je istjeran iz stana u Banjoj
Luci, i kod Mile i Mare su ostali oko 8 mjeseci, prije nego što su otišli u
Hrvatsku.
Već i prije, a od petog mjeseca 1995. pojačano, u selo su dolazili neki
Srbi civili i oduzimali auta, traktore, druge stvari i stoku, često se
izgovarajući da je to za vojsku, a ustvari su najviše uzimali sebi. Bilo je,
međutim, i Srba koji su takve postupke svojih sunarodnjaka osuđivali. Srbi
susjedi iza Gradine nisu u Stranjanima i Matoševcima činili ništa zloga, ali
se to ne bi moglo reći i za one iz Bistrice, ili iz Ramića. U mnoge se uvukao
velik strah, što je dovelo i do psihičkog rastrojstva i jednog samoubojstva u
Matoševcima. Anto Debeljak, Nikolin, toliko je bio prestrašen da je sam
sebi prerezao vrat.
Poslije hrvatske tzv. vojno-redarstvene akcije ‘bljesak’ u Zapadnoj
Slavoniji, početkom svibnja 1995., kad su Srbi iz tog područja prebjegli u
Banju Luku, za Hrvate banjolučkog kraja ionako teško stanje još se više
pogoršalo. A kad je početkom kolovoza 1995. u Hrvatskoj, na Kordunu, u
Baniji i Lici, izvedena akcija ‘oluja’, te iz tih područja pristigle nove kolone
srpskih izbjeglica, Hrvati Banje Luke i okolice, a i šire, različitim su
sredstvima prisiljavani da napuste svoje kuće i stanove i da sele iz
Republike Srpske u Hrvatsku, ili gdje već hoće. U Stranjane i Matoševce su
dolazili pojedinci ili grupe ljudi, uglavnom Srba pridošlih sa strane, hvatali,
klali i pekli janjce i zauzimali dijelove kuća i prije nego što bi ih napustili
njihovi vlasnici, Hrvati. Tada su iz Stranjana i Matoševaca protjerani svi
Hrvati katolici koji su u njima još živjeli. Dio njih se iselio na Veliku
Gospu 1995. Drugi su na taj blagdan pošli na misu u kapelu u Stranjanima,
pa kad je stigao župnik fra Jurica Šalić i kazao da će svi morati seliti,
odmah su se, a da mise nije ni bilo, svi razišli kućama da se spreme za
odlazak. Istoga dana već je počelo zauzimanje njihovih kuća. Najprije su
srpske izbjeglice ušle u kuće Marka Pranjića, Perinog, Ilije Mijatovog i
Mare Stipine. Sljedećeg dana ljudi, žene i djeca su se prebacivali, kako je
tko mogao, do sabirnog centar kod Veterinarskog zavoda u Banjoj Luci,
ostavljajući iza sebe svu svoju imovinu. Odlazak autobusima iz Banje Luke
prema Srbcu, i dalje preko Save čamcima u Davor, na hrvatskoj strani, bio
je 17. kolovoza.
Svi koji su u Davoru prešli u Hrvatsku odmah su popisivani, 128 neki
odlazili svojoj rodbini koja je živjela u Hrvatskoj, najviše u Zagrebu, a
većina ih je autobusima razvoženo po raznim mjestima Hrvatske, koja su
ostala pusta nakon što su iz njih izbjegli ili istjerani Srbi. Tako se najviše
Stranjančana i Matoševljana privremeno, a neki i za stalno, naselilo u
Zagrebu i u okolici Siska, Petrinje, Sunje, Karlovca, Vrgin Mosta, Vojnića,
Okučana, Daruvara, te u Plaškom i Korenici.
128
Popis svih prognanih stanovnika s banjolučkog područja, koji su čamcima prevoženi iz
Srbca na bosanskoj strani u Davor na hrvatskoj strani od 14. 08. do 31. 12. 1995. objavio je
Šimun Penava: Davor – humani centar svijeta, Progon Hrvata i Muslimana s banjalučkog
područja 1995., Slavonski Brod, 2003., knj. 1, str. 263-685.
IZBJEGLI I PROTJERANI HRVATI KATOLICI
U VRIJEME RATA 1992.–1995.
Donosim popis onih koji su se odlučili za iseljavanje tijekom rata, te svih

koji su od strane srpskih vlasti bili prisiljeni na odlazak u kolovozu 1995.
Na popisu nema onih koji su stalno radili negdje u inozemstvu, i od prije
rata nisu boravili kod svojih kuća.
Izbjeglice i prognanici iz Stranjana
a) Izbjeglice od početka 1992. do početka kolovoza 1995.
Ime i prezime God. Roditelji Dan odlaska

rođ. ili bračni drug
Barišić Danijel 1992. Žarko i Marija,
r. Subotić
Barišić Marija, r. Subotić Žarko, suprug
Barišić Žarko Mato i Marija,
r. Vuk
Batković Vlado 1965. Ljubomir i Ljuba,
r. Blažević
Blažević Angela, Ferdo, suprug
r. Mihalčuk
Blažević Anđa, r. Pranjić Vlado, suprug
Blažević Ferdo 1948. Vlado i Mara,
r. Ivanković
Blažević Franjo 1932. Joso i Kata,
r. Žižak
Blažević Gordana, Stjepan, suprug
r. Debeljak
Blažević Ivica 1971. Pajo i Zora-Ruža,
r. Pranjić
Blažević Ivo 1973. Vlado i Anđa,
r. Pranjić
Blažević Jelica, Mirko, suprug
r. Lipovac
Blažević Josip 1970. Vlado i Anđa,
r. Pranjić
Blažević Karolina 1979. Ferdo i Angela,
r. Mihalčuk
Blažević Katarina 1979. Vlado i Anđa,
r. Pranjić
Blažević Kazimir 1971. Slavko i Manda,
r. Čivčić
Blažević Mirjana 1971. Vlado i Anđa,
r. Pranjić
Blažević Mirko 1965. Božo i Ana,
r. Batković
Blažević Slađana 1975. Ferdo i Angela,
r. Mihalčuk
Blažević Stipo 1967. Božo i Ana,
r. Batković
Blažević Stjepan 1968. Mirko i Ljubica,
r. Šalić
Blažević Velimir 1976. Pajo i Zora-Ruža,
r. Pranjić
Blažević Vera, 1945. Franjo, suprug
r. Kurtović
Blažević Vlado 1945. Joso i Kata,
r. Žižak
Bogdanović Ane 1972. Mato i Vida,
r. Majdandžić
Bogdanović Anto 1945. Juro i Jele,
r. Majdandžić
Bogdanović Jelena 1974. Mato i Vida,
r. Majdandžić
Bogdanović Ruža, 1910. Ivo, suprug
r. Debeljak
Bogdanović Ruža, 1944. Anto, suprug
r. Majdandžić
Kaurin Ivo 1956. Pejo i Mara,
r. Marušić
Kaurin Tonka, r. Nikifor Ivo, suprug
Ljevar Anita 1975. Marko i Jelica,
r. Pranjić
Ljevar Jelica, r. Pranjić 1949. Marko, suprug
Ljevar Pejo 1971. Marko i Anđa,
r. Tubić
Ljevar Sanela 1982. Marko i Jelica,
r. Pranjić
Majdandžić Draćenka, Pero, suprug
r. Bojić
Majdandžić Ivo 1966. Tomo i Ljuba,
r. Bogdanović
Majdandžić Marinko 1972. Tomo i Ljuba,
r. Bogdanović
Majdandžić Pero 1963. Tomo i Ljuba,
r. Bogdanović
Marić Jela Josip, suprug
Marić Ljilja 1974. Franjo i Zora,
r. Šalić
Marić Ljubica 1976. Josip i Jela,
r. Pranjić
Pranjić Anđa Marko i Janja
r. Dedić
Pranjić Drago 1951. Mato i Zorka,
r. Vulić
Pranjić Ivana Zoran i Zlata,
r. Filipović
Pranjić Marko 1990. Zoran i Zlata,
r. Filipović
Pranjić Matije 1983. Drago i Ruža,
r. Vulić
Pranjić Niko 1927. Matije i Marija,
r. Brkić
Pranjić Ruža, r. Blažević 1934. Niko, suprug
Pranjić Ruža, r. Vulić Drago, suprug
Pranjić Valentina 1978. Drago i Ruža,
r. Vulić
Pranjić Zlata, r. Filipović Zoran, suprug
Pranjić Zoran 1961. Franjo i Finka,
r. Tomić
Pranjić Zorica 1983. Drago i Ruža,
r. Vulić
Pranjić Željko 1979. Marko i Ana,
r. Pranjić
Šalić Anto 1965. Toma i Ana,
r. Bijelić
Šalić Josip 1967. Toma i Ana,
r. Bijelić
Šalić Marko 1963. Franjo i Jela,
r. Pranjić
Tubić Anđa, r. Brkić Stipo, suprug
Tubić Božo 1970. Stipo i Anđa,
r. Brkić
Tubić Franjo 1993. Juro i Jožefa,
r. Štemberger
Tubić Jožefa, Juro, suprug
r. Štemberger
Tubić Juro 1962. Mile i Mara,
r. Brkić
Tubić Monika 1991. Juro i Jožefa,
r. Štemberger
Tubić Zoran 1971. Mile i Mara,
r. Brkić
Prema gornjem popisu, ukupno je od početka 1992. do početka kolovoza

1995. odselile iz Stranjana u Hrvatsku 65 osoba. Vjerojatno je taj broj
morao biti nešto veći.
b) Prognanici u kolovozu 1995.

Ime i rezime God. Roditelji Dan odlaska
Barišić Franjo 1979. Mato i Kata, 15.08.1995.
r. Vuk
Barišić Kaja r. Vuk 1940. Mato, suprug 15.08.1995.
Barišić Mato 1940. Anto i ….. 23.08.1995.
Barišić Milka 1977. Mato i Kata, 15.08.1995.
r. Vuk
Barišić Petar 1976. Mato i Kata, 15.08.1995.
r. Vuk
Barišić Šimo 1980. Mato i Kata, 15.08.1995.
r. Vuk
Batković Ivo 1961. Ljubomir i Ljuba, 15.08.1995.
r. Blažević
Batković Kaja r. Ljevar 1922. Andrija, suprug 16.08.1995.
Blažević Anto 1960. Franjo i Ivka, 15.08.1995.
r. Pranjić
Blažević Anto 1980. Josip i Jela, 15.08.1995.
r. Briševac
Blažević Bojan 1988. Anto i Ruža 15.08.1995.
r. Bajlović
Blažević Božo 1941. Mirko i Ana, 18.08.1995.
r. Majdandžić
Blažević Dragica 1935. Mijat Pranjić i 17.08.1995.
r. Pranjić Mande r. Stojčević
Blažević Ivica 1975. Marko i Marica, 15.08.1995.
r. Italo
Blažević Ivka, r. Pranjić 1930. Franjo, suprug 15.08.1995.
Blažević Josip 1970. Vlado i Anđa, 15.08.1995.
r. Pranjić
Blažević Ljuba, r. Šalić 1929. Mirko, suprug 15.08.1995.
Blažević Manda, 1936. Slavko, suprug 17.08.1995.
r. Čivčić
Blažević Mario 1986. Anto i Ružica 17.08.1995.
r. Bajlović
Blažević Marko 1946. Vlado i Mara, 15.08.1995.
r. Ivanković
Blažević Mirko 1923. Marko i Jela, 15.08.1995.
r. Ljevar
Blažević Niko 1914. Mato i Jela, 17.08.1995.
r. Majdandžić
Blažević Ruža 1964. Mirko i Ljubica, 15.08.1995.
r. Šalić
Blažević Ruža-Zora, 1942. Pajo, suprug 15.08.1995.
r. Pranjić
Blažević Ružica, 1961. Anto, suprug 15.08.1995.
r. Bajlović
Blažević Slavko 1933. Stipo i Ruža, 17.08.1995.
r. Pranjić
Bogdanović Snježana 1978. Mato i Vida, 15.08.1995.
r. Majdandžić
Bogdanović Vida, 1944. Mato, suprug. 15.08.1995.
r. Majdandžić
Ćosić Joso 1916. Joso i Ana, 14.08.1995.
r. Pranjić
Ćosić Milka r. Batković 1913. Joso, suprug 14.08.1995.
Debeljak Mirko 1932. Filip i Ruža, 18.08.1995.
r. Blažević
Ganić Zorka r. Ljevar 1924. Živko, suprug 15.08.1995.
Kaurin Anto 1961. Pejo i Mara, 15.08.1995.
r. Marušić
Kaurin Marina 1990. Anto i Kata, 15.08.1995.
r. Slipčević
Kaurin Pejo 1928. Juro i Mara r. Kozić- 15.08.1995.
Adžam
Ljevar Anđa, r. Debeljak 1966. Josip, suprug 15.08.1995.
Ljevar Danijel 1989. Josip i Anđa r. 15.08.1995.
Debeljak
Ljevar Josip 1961. Mato i Marija, 15.08.1995.
r. Debeljak
Ljevar Slavko 1934. Pejo i Jeka, 15.08.1995.
r. Debeljak
Ljevar Zlatko 1987. Josip i Anđa 15.08.1995.
r. Debeljak
Majdandžić Goran 1969. Jurica I Nada, 15.08.1995.
r. Josipović
Majdandžić Jurica 1960. Tomo I Ljuba, 15.08.1995.
r. Bogdanović
Majdandžić Ljuba 1940. Tomo, suprug 15.08.1995.
r. Bogdanović
Majdandžić Nada 1962. Jurica, suprug 15.08.1995.
r. Josipović
Majdandžić Tomislav 1994. Jurica I Nada, 15.08.1995.
r. Josipović
Majdandžić Tomo 1940. Petar i Ljuba, 15.08.1995.
r. Batković
Majdandžić Željka 1987. Jurica I Nada, 15.08.1995.
r. Josipović
Marić Franjo 1939. Ivo i Mara r. Jurić 16.08.1995.
Marić Zorka, r. Šalić 1940. Franjo, suprug 16.08.1995.
Milaković Renata 1983. Marinko i Marica, 16.08.1995.
r. Marić
Pranjić Ana r. Pranjić 1937. Mirko, suprug 17.08.1995.
Pranjić Anica 1912. Nikola i Kata, 15.08.1995.
r. Domić
Pranjić Antonio 1980. Marko i Ana, 15.08.1995.
r. Pranjić
Pranjić Danijela 1980. Marko i Ana, 15.08.1995.
r. Pranjić
Pranjić Franjo 1932. Ivo i Mara, 15.08.1995.
r. Marušić
Pranjić Jozefina 1935. Ilija, suprug 18.08.1995.
r. Blažević
Pranjić Marko 1952. Anto i Marija, 15.08.1995.
r. Kaurin
Pranjić Mirko 1933. Pero i Marija, 17.08.1995.
r. Josipović
Šalić Janja r. Durbić 1905. Ivo, suprug 16.08.1995.
Šalić Jela r. Pranjić 1936. Franjo, suprug 16.08.1995.
Šalić Lahor 1977. Alojzije i Ljilja, 15.08.1995.
r. Grgić
Šalić Vid 1928. Marko i Cele, 15.08.1995.
r. Smilčić
Šlat Jela r. Pranjić 1930. Anton, suprug 15.08.1995.
Vulić Anđelka 1963. Ljubomir Batković 16.08.1995.
r. Batković i Ljuba, r. Blažević
U Davoru na Savi, mjestu prelaska u Hrvatsku, registrirano je ukupno 68

osoba protjeranih iz Stranjana. Taj broj je morao biti veći, jer je sigurno
bilo i onih koji se tu nisu registrirali.
Izbjeglice i prognanici iz Matoševaca
a) Izbjeglice od konca 1991. do početka kolovoza 1995.

rođ. ili bračn drug
Batković Ana 1969. Ivo i Mara, 1994.
r. Jakovljević
Batković Ana 1959. Marko i Nada, 1992.
r. Blažević
Batković Ana 1972. Stipo i Ivka, 1992.
r. Debeljak
Batković Andreja-Mirela Marko i Katica,
r. Majdandžić
Batković Anđelka 1972. Mato, suprug 1992.
r. Batković
Batković Angela Anto i Ruža
r. Majdandžić
Batković Anka 1991. Anto i Nedeljka, 1993.
r. Čubra
Batković Anto 1964. Joso i Ane, 1993.
r. Blažević
Batković Anto 1969. Petar i Mara, 1992.
r. Batković
Batković Anto 1964.. Marko i Nada, 1993.
r. Blažević
Batković Božana 1974. Joso i Ana, 1992.
r. Blažević
Batković Danica Joso, suprug 1992.
Batković Danica, Marko, suprug 1993.
r. Debeljak
Batković Dragica 1970. Stipo i Ivka, 1992.
r. Debeljak
Batković Dubravka, Ivo, suprug 1993.
r. Hauzer
Batković Franjo 1963. Marko i Jela,
r. Batković
Batković Ivanka 1971. Joso i Ana, 1992.
r. Blažević
Batković Ivka, Stipo, suprug 1994.
r. Debeljak
Batković Ivo 1933. Šimo i Anica, 1994.
r. Debeljak
Batković Ivo 1966. Stipo i Ivka, 1992.
r. Debeljak
Batković Ivo 1965. Marko i Nada, 1993.
r. Blažević
Batković Janja 1970. Ivica i Jela, 1994.
r. Batković
Batković Janja Luka i Dragica
r. Batković
Batković Jela 1960. Marko i Danica, 1994.
r. Debeljak
Batković Jelka Ivica, suprug 1994.
Batković Josip 1973. Marko i Danica, 1992.
r. Debeljak
Batković Josip 1967. Petar i Mara, 1993.
r. Batković
Batković Joso 1929. Andrije i Jele, 1992.
r. Jakobašić
Batković Katica, Marko, suprug
r. Majdandžić
Batković Mara, Ivo, suprug 1994.
r. Jakovljević
Batković Mara, 1921. Mato, suprug 1994.
r. Debeljak
Batković Mara, Pero, suprug
r. Batković
Batković Marijana, Božo, suprug
r. Bogdanović
Batković Marko 1931. Vid i Ruža r. Brkić 1994.
Batković Mato 1965. Stipo i Ivka, 1992.
r. Debeljak
Batković Mato 1918. Petra i Mande, 1994.
r. Bijelić
Batković Mato 1965. Anđelka, supruga 1992.
Batković Mile 1962. Joso i Ana, 1993.
r. Blažević
Batković Nada, Marko, suprug 1994.
r. Blažević
Batković Nedeljka, Anto, suprug 1993.
r. Čubra
Batković Petar 1995. Božo i Marijana,
r. Bogdanović
Batković Sanela, r. Žižak Josip, suprug 1993.
Batković Silvana 1975. Joso i Ana, 1992.
r. Blažević
Batković Stipo 1958. Marko i Jela,
r. Batković
Blažević Kata, Ivo, suprug 1992.
r. Batković
Blažević Mirko 1936. Joso i Mara,
r. Batković
Blažević Pero 1962. Mirko I Miholjka, 1992.
r. Batković
Debeljak Anto 1930. Lovro I Janja, 1992.
r. Kovačević
Debeljak Antonela 1972. Mile i Marica, 1992.
r. Blažević
Debeljak Biljana, Tomo, suprug 1993.
r. Kaurin
Debeljak Dalibor 1981. Mato i Zlatka, 1993.
r. Blažević
Debeljak Ivka, Anto, suprug 1992.
r. Debeljak
Debeljak Ivo 1992. Mato i Zlatka, 1993.
r. Blažević
Debeljak Janja 1982. Mato i Zlatka, 1993.
r. Blažević
Debeljak Jela, Mato, suprug 1992.
r. Batković
Debeljak Josip 1967. Anto i Janja, 1993.
r. Majdandžić
Debeljak Marica, Mile, suprug 1995.
r. Blažević
Debeljak Marko 1982. Mile i Marica, 1993.
r. Blažević
Debeljak Marko 1936. Vid i Marija, 1994.
r. Sedić
Debeljak Mato 1931. Petar i Kata, 1992.
r. Blažević
Debeljak Mato 1956. Petar i Janja, 1993.
r. Majdandžić
Debeljak Mile 1941. Toma i Janja, 1995.
r. Bogdanović
Debeljak Mirjana 1975. Mile, Markov 1992.
Debeljak Nikola 1966. Anto i Janja, 1993.
r. Majdandžić
Debeljak Tomo 1969. Mile i Marica, 1993.
r. Blažević
Debeljak Zlatka, Mato, suprug 1993.
r. Blažević
Majdandžić Anđelko Ivo i Mara 1992.
r. Debeljak
Majdandžić Ankica Josip, suprug 1993.
Majdandžić Anto 1958. Joso i Ljuba, 1992.
r. Batković
Majdandžić Anto 1923. Mato i Lucija, 1994.
r. Vulić
Majdandžić Anto 1964. Ivo i Mara,
r. Debeljak
Majdandžić Anto 1920. Mile i Marija,
r. Majdandžić
Majdandžić Dragica, Mirko, suprug 1993.
r. Debeljak
Majdandžić Franjo 1971. Pero i Jelica, 1993.
r. Batković
Majdandžić Ivanka, Mato, suprug 1993.
r. Pranjić
Majdandžić Ivo 1966. Pero i Jelica, 1993.
r. Batković
Majdandžić Ivo 1964. Anto i Ljuba, 1993.
r. Debeljak
Majdandžić Ivo 1912. Mato i Ana, 1993.
r. Batković
Majdandžić Ivo 1939. Toma i Ana,
r. Kuljanac
Majdandžić Josip 1969. Juro i Mara, 1993.
r. Bogdanović
Majdandžić Josip 1987. Mile i Ljiljana, 1992.
r. Matić
Majdandžić Ljiljana, Mile, suprug 1992.
r. Matić
Majdandžić Ljuba, Joso, suprug
r. Batković
Majdandžić Ljuba, Ivo, suprug 1993.
r. Brkić
Majdandžić Ljuba, Anto, suprug 1994.
r. Debeljak
Majdandžić Ljuba, Anto, suprug 1992.
r. Džolić
Majdandžić Maja Anto i Ljubica, 1992.
r. Džolić
Majdandžić Manda, Mato i Anđa 1993.
r. Batković r. Čivčić/Džolić
Majdandžić Mara, Juro, suprug 1994.
r. Bogdanović
Majdandžić Mara, Anto, suprug 1992.
r. Batković
Majdandžić Mara, Ivo, suprug
r. Debeljak
Majdandžić Marija, Mato, suprug 1993.
r. Pranjić
Majdandžić Marijana 1990. Josip i Ankica, 1993.
r. Bogdanović
Majdandžić Matej 1991. Ivo i Ljuba, 1993.
r. Brkić
Majdandžić Melani 1984. Mile i Ljiljana, 1992.
r. Matić
Majdandžić Mile 1963. Anto i Vida, 1991.
r. Majdandžić
Majdandžić Mirko 1932. Ivo i Kaja, 1993.
r. Batković
Majdandžić Nikola 1974. Ivo i Danica, 1994.
r. Debeljak
Majdandžić Pero 1953. Toma i Ane,
r. Batković
Majdandžić Rudo 1964. Pero i Jelica, 1993.
r. Batković
Majdandžić Zlatko 1973. Pero i Jelica, 1993.
r. Batković
Prema prethodnom popisu, iz Matoševaca u vremenu od početka 1992.

do početka kolovoza 1995. izbjegla je i odselila 101 osoba.
b) Prognanici u mjesecu kolovozu 1995.
Ime i prezime God. Roditelji Dan

Rođ. ili bračni drug odlaska
Batković Božo 1962. Petar i Mara, 16.08.1995.
r. Batković
Batković Ivka, 1951. Anto, suprug 17.08.1995.
r. Josipović
Batković Marko 1960. Petar i Mara, 16.08.1995.
r. Batković
Batković Mirela 1991. Marko i Katica, 18.08.1995.
r. Majdandžić
Batković Petar 1927. Mato i Anđa, 16.08.1995.
r.Čivčić-Džolić
Batković Ruža, 1949. Filip i Ruža, 16.08.1995.
r. Batković r. Majdandžić
Blažević Borislav 1958. Vid i Sumbulka, 16.08.1995.
r. Majdandžić
Blažević Ivana 1989. Borislav i Ljilja, 16.08.1995.
r. Debeljak
Blažević Ljilja, 1969. Borislav, suprug 16.08.1995.
r. Debeljak
Blažević Mato 1948. Vid i Sumbulka, 17.08.1995.
r. Majdandžić
Debeljak Ana, 1963. Mirko I Dragica, r. 15.08.1995.
Batković
Debeljak Angela, 1928. Mirko, suprug 18.08.1995.
r. Matić
Debeljak Dragica, 1938. Ljubomir, suprug 15.08.1995.
r. Batković
Debeljak Janja 1932. Pajo, suprug 17.08.1995.
Debeljak Josip 1958. Mirko I Anđa, 18.08.1995.
r. Matić
Debeljak Mara 1942. Sebastijan, suprug 17.08.1995.
Debeljak Marica 1959. Mirko I Anđa, 18.08.1995.
r. Matić
Debeljak Marija, 1927. Petar, suprug 15.08.1995.
r. Bogdanović
Debeljak Mile 1935. Marko i Stažija, 17.08.1995.
r. Marić
Majdandžić Ana 1938. Marko, suprug 18.08.1995.
Majdandžić Anto 1959. Ivo i Ana, 16.08.1995.
r. Blažević
Majdandžić Danica, 1932. Ivo, suprug 16.08.1995.
r. Debeljak
Majdandžić Ivica 1912. Mato i Ana, 16.08.1995.
r. Batković
Majdandžić Ivo 1949. Toma i Ana, 16.08.1995.
r. Batković
Majdandžić Jelica, 1939. Petar, suprug 15.05.1995.
r. Batković
Majdandžić Katica, 1963. Ivo, suprug 16.08.1995.
r. Šimić
Majdandžić Mara 1935. Vid i Ana, 16.08.1995.
r. Batković
Majdandžić Marko 1936. Mato i Lucija, 18.08.1995.
r. Vulić
Majdandžić Petar 1962. Marko i Ana, 15.08.1995.
r. Majdandžić
Majdandžić Vida 1928. Anto, suprug 16.08.1995.
Ukupno je u Davoru, na prelasku u Hrvatsku, registrirana 31 osoba.

Sigurno svi nisu bili registrirani, pa je taj broj morao biti veći.
ZAUZIMANJE, PLJAČKA I UNIŠTAVANJE KUĆA
KOJE SU MORALE BITI NAPUŠTENE
Nakon što su jedni iz straha odselili tijekom godina 1992.–1995., a svi

drugi istjerani iz svojih kuća u Stranjanima i Matoševcima u kolovozu
1995., i otišli u Hrvatsku, a potom se raspršili i po drugim europskim
državama, u jedan dio njihovih kuća uselili su Srbi. Iz drugih kuća
odneseno je sve što se moglo odnijeti, kuće su devastirane i velikim dijelom
teško oštećene ili posve porušene.
Evo i popisa napuštenih kuća, s naznakom tko je bio njihov vlasnik,
koliko je članova u pojedinim kućama bilo – uzimajući u obzir i one
članove koji u to vrijeme nisu boravili kod svojih kuća, nego su radili i
nalazili se u Hrvatskoj ili negdje drugdje u inozemstvu – te što se dogodilo
sa stranjanskim i matoševačkim kućama, ili tko je u njih uselio. Za neke
kuće je navedeno da su razgrađene, što znači da su većim dijelom uništene,
ili da je barem skinut krov, dijelom zidovi porušeni te povađeni i odneseni
prozori. Na popisu su i novoizgrađene kuće koje su bile nenaseljene jer su
njihovi vlasnici i cijele obitelji boravile u inozemstvu, na privremenom
radu.
Stranjani
Vlasnik kuće Članova Stanje kuće Novi
obitelji stanovnici
1. Ćosić Joso 2 Srbi iz
Glamoča
2. Ćosić Ivo - opljačkana
3. Pranjić Ana, Lukinčina 1 razgrađena
4. Pranjić Jela 1 srušena
5. Barišić Mato 5 Srbi
iz Glamoča
6. Ganić Zorka 2 srušena
7. Pranjić Pajo - demolirana
8. Blažević Vlado 6 Srbi
iz Vozuće
9. Blažević Mirko 4 razgrađena
10. Blažević Franjo 4 srušena
11. Blažević Ruža-Zora 3 Srbi
iz Kupresa
obitelji stanovnici
12. Blažević Joso 5 Srbi
iz Glamoča
13. Blažević Marko 4 Srbi
iz Glamoča
14. Blažević Ferdo 4 demolirana
15. Kaurin Pejo, Jurin 1 razgrađena
16. Kaurin Ivo, Pejin 4 razgrađena
17. Kaurin Marko, Pejin 2 razgrađena
18. Kaurin Juro, Pejin 4 razgrađena
19. Kaurin Toma, Pejin 1 srušena
20. Majdandžić Tomo, 3 razgrađena
Petrov
21. Majdandžić Pero, Tomin 3 Srbi
iz Glamoča
22. Majdandžić Jurica, 5 Srbi
Tomin iz Glamoča
23. Pranjić Zoran 4 korištena kao štala Srbi
iz Glamoča
24. Pranjić Zorka 6 Srbi
iz Glamoča
25. Tubić Drago 3 razgrađena
26. Šalić Vid 4 srušena
27. Šalić Mirko 2 razgrađena
28. Šalić Toma 5 Srbi
iz Glamoča
29. Šalić Franjo 2 Srbi
iz Glamoča
30. Šalić Mira 3 Srbi
iz Glamoča
31. Marić Franjo 5 kći Marica
32. Pranjić Franjo 6 Srbi
iz Glamoča
33. Pranjić Niko 2 Srbi
iz Glamoča
34. Ljevar Ivo 2 Srbi
iz Glamoča
35. Pranjić Drago - Srbi
iz Glamoča
36. Pranjić Manda - razgrađena
37. Pranjić Mirko 6 Srbi
iz Glamoča
obitelji stanovnici
38. Ljevar Pero 2 Srbi
iz Glamoča
39. Pranjić Marko, 1 Srbi
Perin iz Glamoča
40. Pranjić Stjepan 4 Srbi
iz Glamoča
41. Batković Kaja 1 demolirana
42. Blažević Niko 1 zapaljena
43. Debeljak Mara 4 Srbi
iz Glamoča
44. Tubić Mile 3 Srbi
iz Glamoča
45. Tubić Juro 4 srušena
46. Tubić Anđa 2 demolirana
47. Ljevar Marko 3 razgrađena
48. Batković Ljubomir 4 razgrađena
49. Batković Ivo 1 razgrađena
50. Bogdanović Vida 3 razgrađena
51. Bogdanović Luca 2 srušena
52. Bogdanović Anto 4 Srbi
iz Glamoča
53. Pranjić Marko 5 sestra iz B.L.
54. Pranjić Finka 1 srušena
55. Blažević Ivo - Srbi
iz Glamoča
56. Blažević Janja 1 razgrađena
57. Blažević Mato - razgrađena
58. Blažević Marko 2 srušena
59. Blažević Božo 5 srušena
60. Blažević Mirko - razgrađena
61. Bogdanović Mile 4 korištena kao štala Srbi
iz Glamoča
62. Ljevar Marko 5 razgrađena
63. Ljevar Anto 1 razgrađena
64. Ljevar Slavko 3 razgrađena
65. Ljevar Josip 4 razgrađena
66. Ljevar Anto 4 srušena
67. Ljevar Vinko 4 srušena
68. Ljevar Ilija - srušena
69. Ljevar Ana 1 srušena
70. Debeljak Zora 2 srušena
obitelji stanovnici
71. Blažević Slavko 5 srušena
72. Blažević Marko 2 srušena
73. Blažević Dragica 1 Srbi
iz Glamoča
74. Blažević Ivka 5 Srbi
iz Glamoča
75. Šlat Jela 1 Srbi
iz Glamoča
76. Bijelić Pero 2 vikendica/razgr.
77. Jurić Marko 2 vikendica/razgr.
Matoševci
Vlasnik kuće Članova stanje kuće Novi
obitelji stanovnici
1. Debeljak Mile 6 demolirana Srbi
i opljačkana iz Glamoča
2. Debeljak Mato 5 korištena Srbi
kao štala iz Kupresa
3. Debeljak Anto, 2 srušena
Lovrin
4. Debeljak Pero, 1 korištena Srbi
Josipov kao štala iz Kupresa
5. Debeljak Mato 2 oštećena
6. Debeljak Zorka 1 srušena
7. Debeljak Mile, 4 Srbi
Markov iz Kupresa
8. Debeljak Ruža 1 srušena
9. Batković Joso 5 demolirana
i opljačkana
10. Majdandžić Ljuban 2 korištena Srbi
kao štala iz Glamoča
11. Majdandžić Mile 4 razgrađena
12. Majdandžić Joso 2 razgrađena
13. Majdandžić Anto, 4 srušena
Jožin
14. Blažević Pavo - Srbi
iz Kupresa
15. Blažević Borislav 5 Srbi
iz Glamoča
obitelji stanovnici
16. Blažević Mirko 2 Srbi
iz Glamoča
17. Blažević Ivo 1 srušena
18. Blažević Ivica 5 srušena
19. Majdandžić Marko 1 srušena
20. Majdandžić Juro 3 Srbi
iz Kupresa
21. Majdandžić Marko, 2 Srbi
Milin iz Glamoča
22. Majdandžić Anto, 4 Srbi
Matin iz Glamoča
23. Majdandžić Mato, 3 Srbi
Antin iz Glamoča
24. Majdandžić Mato, 4 Srbi
Markov iz Glamoča
25. Batković Marko 3 zamijenjena Srbi
iz Hrvatske
26. Majdandžić Drago - Srbi
iz Glamoča
27. Majdandžić Anto, 2 oštećena
Milin
28. Batković Janja 1 srušena
29. Batković Franjo - srušena
30. Batković Mato 2 srušena
31. Batković Bojko 1 srušena
32. Batković Zorka 1 srušena
33. Batković Niko - srušena
34. Batković Pero 8 Srbi
iz Glamoča
35. Batković Marko 6 Srbi
iz Glamoča
36. Batković Jelka 2 srušena
37. Batković Luka 2 opljačkana
38. Kozić Vinko 1 srušena
39. Batković Joso 2 srušena
40. Batković Mile - srušena
41. Batković Danica 2 srušena
42. Batković Mato, 3 srušena
Stipin
43. Batković Ivka 1 srušena
obitelji stanovnici
44. Batković Ruža 1 srušena
45. Majdandžić Mirko 2 razgrađena
46. Majdandžić Manda 2 razgrađena
47. Majdandžić Mara 4 srušena
48. Majdandžić Ivo 3 srušena
49. Majdandžić Mato, 1 srušena
Finkin
50. Majdandžić Pero 4 srušena
51. Batković Ivo 2 srušena
52. Majdandžić Finka 1 srušena
53. Pranjić Mato 1 srušena
54. Pranjić Ljuba 1 srušena
55. Debeljak Pavo 1 srušena
56. Debeljak Mara 3 srušena
57. Debeljak Anto, 3 srušena
Nikin
58. Debeljak Dragica 2 srušena
59. Debeljak Marko 2 srušena
60. Debeljak Pero, 1 srušena
Markov
61. Majdandžić Ana 2 srušena
62. Batković Anto 3 srušena
63. Debeljak Mirko 3 srušena
64. Ljevar Janja 2 srušena
65. Batković Marko, 4 Srbi
Perin iz Glamoča
Evo kako je novinar Dušan Marić, Srbin, prikazao tadašnja događanja u

Stranjanima: „Kao u filmovima o naseljavanju Divljeg Zapada, u
Stranjanima koji su preko noći ostali ‘ničija zemlja’ nastala je velika trka,
ali ne za napuštenom zemljom i kućama već za stvarima. Za dvadesetak
dana razneto je sve što se moglo odneti: stoka, traktori s priključnim
mašinama, kokoši, hrana, crep, podne prostirke, tehnika, nameštaj,
posteljina, posuđe, garderoba, električne instalacije, kade, vrata, prozori,
lamperija … Od šezdesetak kuća i stotinu drugih objekata desetak je bilo
useljeno izbjeglicama iz Glamoča, isto toliko useljivo pod uslovom da
potencijalni stanari ne cepidlače zbog toga što nema vrata, prozora,
nameštaja i sličnih ‘sitnica’, dok je ostalo pretvoreno u beskorisne zidine,
istinsko, urbano groblje. I tako /.../ do juče lepe kuće u Stranjanima zvrlje
prazne, a iz njih opljačkane stvari čekaju kupce po pretrpanim podrumima
‘snalažljivih’ Srba ili na banjalučkoj pijaci“. 129
To što je napisano o Stranjanima, jednako vrijedi i za Matoševce koji su
u isto vrijeme doživjeli jednaku sudbinu.
Nakon onoga što se Hrvatima katolicima iz Stranjana i Matoševaca
dogodilo tijekom rata 1992.–1995., a naročito sredinom kolovoz 1995.,
malo je tko gajio nadu u povratak u svoj zavičaj.
129
Tekst D. Marića, pod naslovom: „Nekome krov, nekome nebo“ objavljen u listu Blic,
god. I., br. 46, od 15. prosinca 1995., a ovdje je preuzet iz knjige fra Jurice Šalića, Diljem
zavičaja, Banja Luka, 2000., str. 127-128.
Drugi dio
POVRATAK MALOG
BROJA PROGNANIKA
U STRANJANE I MATOŠEVCE
I PRILIKE I DOGAĐANJA
IZ NOVIJEGA VREMENA
1
TRAČAK NADE
Iskustvo iz drugih krajeva svijeta kazuje da se ratni prognanici i

izbjeglice u malom broju vraćaju u svoj zavičaj i svojim kućama. A taj se
broj sve više smanjuje što prođe duži period od kada su prognani ili izbjegli.
Takav je slučaj i s povratkom prognanih Hrvata i katolika banjolučkog
područja općenito, a također i sela Stranjana i Matoševaca.
Odmah po okončanju rata u Bosni i Hercegovini povratak prognanika
nije bio moguć budući da su njihove kuće bile ili zaposjednute od srpskih
izbjeglica, ili toliko demolirane i porušene da se nisu imali gdje vratiti;
zatim jer je trebalo od vlasti novonastale Republike Srpske tražiti povrat
vlastite imovine, a to je išlo veoma sporo i teško. Osim toga kod prognanih
Hrvata i katolika je vladao veliki strah od povratka pod političku vlast i
među one koji su ih iz njihovih kuća i istjerali.
Kod takvog stanja nikome nije bilo lako vratiti se u Stranjane i
Matoševce. Ipak, nekolicina njih se povratila iz Hrvatske na svoje ognjište.
Kako se to dogodilo, i kako oni žive, vrijedno je da ostane zabilježeno i
sačuvano za sjećanje sadašnje, i na znanje budućim generacijama onih čiji
su korijeni i srce u Stranjanima i Matoševcima.
2
OBNOVA KUĆA I POVRATAK ZALJUBLJENIKA
U SVOJ RODNI KRAJ
Prvi povratnici u Stranjane i Matoševce

Jele Šlat, r. Pranjić, Matijeva, nakon odlaska u Hrvatsku 1995. živjela je
sama u trošnoj kućici u Brđani Kosi, kod Sunje. Ona se prva odvažila i
odlučila na povratak svojoj kući u Stranjane, i vratila se 1999. godine.
Srpske izbjeglice iz Glamoča, koje su bile u njezinoj kući, prije toga su
iselile i prešle u kuću Nike Pranjića, Jelinog brata. S nešto kućnog
namještaja Jeli je tada pomogao Caritas banjolučke biskupije. Par godina
kasnije njemački Caritas je stavio novi krov na njezinu kuću i dogradio
kupatilo.
Negdje u istom vremenu kad se u Stranjane vratila Jele Šlat, iz Hrvatske
se vratio i Mato Majdandžić, Finke Stoline. Prije nego što se povratio u
Matoševce (u Sančevicu), kraće vrijeme je proboravio u Motikama kod
Ante Majdandžića, daljnjeg rođaka.
Kuća Jele Šlat, r. Pranjić

Matijeve
Nakon protjerivanja svih Hrvata katolika iz njihovih kuća i s rodne grude

u kolovozu 1995., u Stranjanima nije ostao nitko od dotadašnjih stanovnika.
Uskoro je, međutim, doselila Kata Budić, r. Pranjić, koja je iz Banje Luke, s
Paprikovca, prešla u kuću svojih roditelja Ante i Mare, i brata Marka, a
također i Marica Milaković, r. Marić, koja je s mužem Marinkom došla iz
Banje Luke u kuću svoje majke Zore.
Jele tako nije bila usamljena među pravoslavnim vjernicima i Srbima, pa
joj je bilo lakše. A s povratkom kasnije u Stranjane i Matoševce još nekih
3
drugih, osjećala se sigurnije, i dok je bila zdrava nije zažalila što se odlučila
na povratak.
Kuća Kate Budić, r. Pranjić
Kuća Franje Marića,

Ivinog
Povrat kuća i imanja njihovim vlasnicima

Prvih godina nakon prestanka rata i potpisanog Daytonskog sporazuma,
koji je imao i aneks o reguliranju pitanja povratka izbjeglica i prognanika,
na povratak Hrvata katolika u Republiku Srpsku, pa tako i u Stranjane i
Matoševce, nije se moglo ni pomišljati. Ne samo da nije ništa učinjeno da
im se omogući povratak na rodnu grudu, nego im se to na različite načine
sračunato i namjerno onemogućavalo. Njihovu povratku nisu nikako
pogodovale političke prilike u Republici Srpskoj, stvorenoj u tijeku rata i
ozakonjenoj Daytonskim sporazumom krajem 1995. godine.
Poslije izgona Hrvata i katolika, njihova imanja su proglašavana
napuštenima te su dijeljena drugima. Za povrat svoje imovine natrag,
trebalo je podnositi službene zahtjeve. Gotovo svi vlasnici kuća i imanja u
Stranjanima i Matoševcima su podnijeli takav zahtjev, velik broj njih preko
4
pravne službe Caritasa banjolučke biskupije, a manji dio direktno
nadležnom ministarstvu entiteta Republike Srpske. Ali vlasti Republike
Srpske su se duže vremena oglušivale na te zahtjeve.
Za Matoševce i Stranjane proces povrata imovine krenuo je u drugoj
polovici 2002. godine. Najprije su rješenja o povratu imovine dobili Mile
Debeljak i Mirko Pranjić. Kasnije je taj proces ipak krenuo i tekao
ubrzanije, tako da je do kraja 2005. godine vraćena imovina svima koji su
podnijeli zahtjeve.
Povrat imovine prognanim Hrvatima i katolicima nije ipak značio i
stvarnu mogućnost za njihov povratak. Većina se, zapravo, nije imalo gdje
vratiti, budući da je puno kuća bilo posve porušeno, mnoge teško oštećene,
neke pretvorene u staje za ovce, a sve potpuno opljačkane i opustošene, bilo
od Srba koji su u njima boravili bilo od kojekakvih pljačkaša koji su dolazili
iz okolnih sela.
Kako su godine prolazile, prognanici u Hrvatskoj i po drugim europskim
zemljama nisu mogli čekati na nekakvo povoljnije rješenje političkih prilika
u Republici Srpskoj, a i u cijeloj Bosni i Hercegovini, koje bi im ulijevalo
nadu u vedriju budućnost i sigurnost ako bi se vratili svojim kućama, nego
su morali drugdje tražiti dugoročnija i konačna rješenja. Mnogi su u tome i
uspjeli, pa su si kupili nešto zemlje, napravili ili kupili kuću, ili je dobili
barem na privremeno korištenje u Hrvatskoj. Neki su se uspjeli i zaposliti, a
djeca i mladi su se uključili u redovito školovanje. Sve je to, razumije se,
utjecalo da su mnogi posve izgubili interes za povratak u Stranjane i
Matoševce.
Prve molbe za obnovu kuća

Ipak, uz svu neizvjesnost i nedaće koje su se mogle očekivati, našlo se
među prognanicima u Hrvatskoj, istina mali broj, onih koji su se željeli
vratiti na rodnu grudu. To im, međutim, nije bilo moguće odmah i ostvariti,
budući da su njihove kuće bile posve uništene, i trebalo je praviti nove.
Nitko od njih nije mogao to uraditi sam, pa su se u proljeće 2001. godine
obratili za pomoć banjolučkom Caritasu. Podneseno je pet prijava i zamolbi
za izgradnju potpuno novih kuća, i dvije za obnovu kuća koje su bile teško
oštećene i devastirane.
Zamolbe za gradnju novih kuća, s prijavom broja članova koji bi se imali
vratiti, jer je od toga zavisilo koliko velika kuća bi se gradila, tada su
podnijeli:
1. Mirko Blažević, pok. Marka, 2 člana
2. Slavko Blažević, pok. Stipe, 3 člana
5
3. Luce Bogdanović, pok. Iće, 1 član
4. Zorka Ganić, r. Ljevar, pok. Jure, 1 član
5. Slavko Ljevar, pok. Peje, 3 člana
6. Tomo Majdandžić, pok. Pere, 2 člana
7. Vid Šalić, pok. Marka, 3 člana.
Zauzimanjem banjolučkog Caritasa, Europska Unija je prihvatila da
financira projekt izgradnje i obnove navedenih stranjanskih kuća, i taj posao
je povjeren organizaciji Arbeiter-Samariter-Bund (ASB) iz Njemačke, a ona
je za izvođenje radova angažirala jednu privatnu građevinsku firmu iz Banje
Luke.
Gradnja i obnavljanje prvih kuća

Svi kojima su se kuće trebale graditi ili obnavljati, potpisali su u svibnju
2001. godine odgovarajući ugovor, a uz predstavnika izvođača radova ASB-
a i uz vlasnike budućih kuća, supotpisali su ga također pomoćnik ministra iz
Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske i načelnik općine
Banja Luka.
Oni kojima je ASB trebao graditi nove kuće, sami su morali podići
temelje i izliti betonsku ploču, što su i učinili, a nekima je u tome novčano
pomogao Caritas banjolučke biskupije. Planirana gradnja je započela u
kolovozu 2001., i trajala je nekoliko idućih mjeseci. Građevinski radovi na
kućama, iako su potrajali nešto duže nego što je bilo predviđeno, privedeni
su kraju u mjesecu studenome 2001. Prognanici koji su se odlučili za
povratak nestrpljivo su čekali taj trenutak i kraj svoje neizvjesnosti. Na sv.
Luciju, 13. prosinca 2001. godine, uručeni su im ključevi kuća, i one su im
predane na korištenje i u vlasništvo.
Nove kuće su tada dobili Slavko Blažević, pok. Stipe, Luce Bogdanović,
pok. Iće, Zorka Ganić, r. Ljevar, pok. Jure, Tomo Majdandžić, pok. Pere, i
Vid Šalić, pok. Marka, a obnovljene su i dograđene kuće Mirka Blaževića,
pok. Marka, i Slavka Ljevar, pok. Peje.
Svaka nova i obnovljena kuća imala je mali ulazni hodnik, kuhinjsku
nišu sa sobom za dnevni boravak, spavaću sobu i sanitarni čvor, a dimenzije
su im bile različite, zavisno od toga za koliki broj osoba su predviđene.
Kod onih koji su izrazili želju za povratkom, i zatražili da im se
izgradnjom ili obnavljanjem njihovih kuća u tome pomogne, bilo je u
početku neizvjesnosti i strahovanja hoće li išta biti od obećane pomoći. Još
više sumnje i nevjerice u tom pogledu bilo je kod mnogih koji su sve to
promatrali sa strane, a pogotovo kod onih koji su za sebe već donijeli
6
odluku i stvorili plan da ostanu u Hrvatskoj, i koji su se iščuđavali što uopće
netko razmišlja o povratku.
Zato je 13. prosinca 2001. godine bio važan i zbog toga što se pokazalo
da nisu bila isprazna obećanja i nastojanja Caritasa i drugih organizacija
koje su se angažirale oko stvaranja uvjeta za povratak prognanika svojim
kućama i u svoj kraj.
Kuća Luce Bogdanović,

Ićine
Kuća Slavka Blaževića,

Stpinog
U novosagrađene i obnovljene kuće uvedene su potrebne

elektroinstalacije i vodoinstalacije, ali je ostalo da se do kuća razvede
električna mreža i da se kuće priključe na struju, da svatko sebi uvede vodu,
ako ima odakle, da se zidovi okreče i oboji građevna stolarija i, razumije se,
da se provide potrebnim kućnim namještajem. Stoga se nije moglo računati
na useljenje u kuće odmah, pogotovo što je bio zimski period. Dovod struje
do kuća, što je bila obveza općine Banja Luka, izvršen je tek u rujnu 2002.,
a kuće su priključene na električnu mrežu 10. listopada iste godine. Za
drugo brinuli su se vlasnici kuća sami, a pomoć u namještaju dao im je
banjolučki Caritas.
7
Useljavanje povratnika u nove kuće
Prva je u svoju novu kuću uselila 6. ožujka 2002. godine Luce
Bogdanović, koja je dotad živjela kod sina Rude u Gračcu, nedaleko od
Dugog Sela. Uskoro nakon nje vratili su se u Stranjane Slavko Blažević, a
nakon izvjesnog vremena došla je i njegova supruga Manda, zatim redom
Slavko Ljevar, ali sam, Zorka Ganić, i Mirko i Ljuba Blažević.
Kuća Mirka Blaževića,

Markovog
Kuća Zorke Ganić,

r. Ljevar, Živkove
8
Kuća Slavka Ljevara,
Pejinog
U svoje novosagrađene kuće nisu došli živjeti Tomo Majdandžić i Vid

Šalić, tako da su te kuće do danas ostale prazne. A kasnije je ostala pusta i
kuća Mirka i Ljube Blažević, jer su obadvoje već umrli.
Kuća Tome Majdandžića,

Petrovog
Kuća Vida Šalića,

Markovog
9
Povratak Mile i Mare Debeljak u Matoševce
i Zorke Pranjić u Stranjane
Dok su se gradile i obnavljale kuće za prve povratnike u Stranjane, Mile
Debeljak, Tomin i Sekin, i njegova supruga Mare su često iz Hrvatske
dolazili u Matoševce i uz pomoć Caritasa biskupije banjolučke obnavljali
unutrašnjost svoje kuće, i u njoj, prije konačnog povratka, ostajali kraće ili
duže vrijeme. U to su vrijeme primali pod svoj krov također Slavka
Blaževića, Slavka Ljevara, Tomu Majdandžića i Lucu Bogdanović, koji bi
kod njih prespavali, a ujutro odlazili na ‘gradilišta‘ i pratili kako napreduje i
kako se privodi kraju izgradnja njihovih kuća.
Prognanički život Mile i Mare Debeljak, koji su od 1995. živjeli u
Blinjskom Kutu, kod Sunje, okončan je 23. svibnja 2002. godine. Naime,
oni su toga dana, uz pomoć Međunarodne organizacije za migracije (IOM)
u Hrvatskoj, prevezli, zapravo povratili u svoju kuću u Matoševce stvari
koje su 1995., uz visoku novčanu naknadu, uspjeli izvući i otpremiti u
Hrvatsku.
Kuća Mile i Mare Debeljak
Svojom radinošću i požrtvovnošću Mile i Mare su uspjeli obnoviti svoje

domaćinstvo i dobro se skućiti, te sigurno nisu zažalili što su se vratili u
Matoševce. Što je vrlo važno, i treba istaknuti, njihov povratak i boravak u
Matoševcima značio je jako puno za sve povratnike u Stranjanima, a
također i za mnoge koji su vrlo često dolazili iz Hrvatske, ili iz koje
europske države, i obilazili svoj rodni kraj, te su mogli kod njih navratiti,
prenoćiti, a također zatražiti bilo kakvu uslugu, naročito u raznim uredima u
Banjoj Luci. Na žalost, s Milinom smrću, početkom 2008. godine, puno
toga se promijenilo.
10
U Stranjane se vratila i Zorka Pranjić, Matina. U prvo vrijeme, od jeseni
2002. kroz nekoliko mjeseci je boravila kod kćeri Danice i zeta Mile
Graorca u Petrićevcu, a kad joj je sin Drago malo sredio kuću, od Caritasa
je dobila nešto najnužnijeg namještaja, te je u ožujku 2003. godine prešla u
svoju kuću. S njom su došli u Stranjane također Danica i Mile, i ostali su
skupa više od dvije godine, da bi se oni opet vratili svojoj kući na
Petrićevcu, a Zorka od tada živi sama.
Kuća Zorke Pranjić, Antine
Nove prijave za obnovu kuća

Nakon što su izgrađene ili obnovljene naprijed navedene kuće i
povratnici se u njima nastanili, pojavilo se još zainteresiranih za povratak u
Stranjane i Matoševce. Tako su se Caritasu banjolučke biskupije prvih
mjeseci 2002. godine prijavili i podnijeli molbe da im se izgrade nove kuće,
ili da se obnove oštećene, ili da im se barem pomogne građevinskim
materijalom – iz Stranjana: Ivo Batković, Mirkov, Ferdo Blažević, Vladin,
Marko Blažević, Milin, Mato Blažević, Josin, Mile Bogdanović, Antin,
Anto Bijelić, Nikin, Ivo Kaurin, Pejin, Mirko Pranjić, Perin, zatim Ana
Ljevar, pok. Ilije, i Terezija (Reza) Ljevar, Vinkova; – a iz Matoševaca:
Anto Batković, Josin, Joso Batković, Milkov, Mirko Blažević, Josin, Josip
Debeljak, Perin, Mato Debeljak, Perin, Mato Debeljak, Petrov, i Ivo
Majdandžić, Tomin.
Caritas je želio pomoći, pa je poslao svoga inženjera koji je obišao i
pregledao većinu kuća ili lokacija za kuće onih koji su se javili i podnijeli
zahtjev za pomoć u obnovi ili izgradnji. To je bilo potrebno da bi se mogli
pripremiti potrebni elaborati i dati na uvid nekoj od međunarodnih
organizacija ili donatoru koji se pokažu voljnim da preuzmu obnovu,
odnosno izgradnju kuća koje Caritas predloži.
11
Pomoć banjolučkog Caritasa povratnicima
Kao što je naprijed rečeno, zauzimanjem Caritasa banjolučke biskupije u
Stranjanima je izgrađeno više kuća. Osim te pomoći, Caritas je pomagao
povratnicima u Stranjanima i Matoševcima i na druge načine. U 2001.
novčano je pomogao da se makar malo popravi i naspe put od Pranjića
raskršća u Stranjanima do Danlova brda u Matoševcima, i da se popravi
most na Bukovcu, u Duganji, a dao je novčanu pomoć i za izlijevanje
temelja i mrtve ploče za nekoliko povratničkih kuća.
Kad su povratnici uselili u svoje kuće, iznajmljen im je jedan stari traktor
s plugom, tanjuračom i drljačom, s kojima je radio Mile Debeljak. To je
nakon nekog vremena Mili posve ustupljeno. Oni koji su zatražili, a to su
bili svi povratnici, dobili su potrebnog namještaja za kuće, bilo novog bilo
rabljenog: kreveta s madracima (12), kompleta posteljine (10), deka (18),
ormara za odjeću (12), kuhinjskih stolova (13), stolica (37), štednjaka-
šporeta na tvrdo gorivo (13), veš-mašina (8), frižider (1), bojler za kupatilo
(1), kuhinjsku vitrinu (1), sudoper (1), kompleta rabljenog posuđa (3), te
sobnih vrata (5), ulazna vrata (1), balkonska vrata (1), prozorskih krila
različitih veličina (13). Dvojica povratnika, Mile Debeljak i Slavko
Blažević, dobili su posredovanjem Caritasa steone junice. Također su skoro
svi povratnici (12) u Caritasovoj ambulanti imali kroz čitavo dosadašnje
vrijeme otvorene zdravstvene kartone i liječničku pomoć, a bolesnu Ljubu
Blažević, Mirkovu, i Mirka, te Zorku Pranjić i Jelu Šlat obilazila je
patronažna služba.
Pomoć Kruha sv. Ante iz Sarajeva

Na zamolbu upućenu humanitarnoj organizaciji franjevačke provincije
Bosne Srebrene, Kruhu svetog Ante, u Sarajevu, dobivena je novčana
pomoć u iznosu od 5.000 KM. Tim novcem je ožbukana kuća Reze Ljevar,
postavljena stolarija, ugrađene keramičke pločice, vodoinstalacije i kada u
banji, i razvedena po kući struja.
Isto tako je Kruh svetog Ante dao rabljenih 5 manjih stolova i 10 stolica,
novih 8 kreveta s jogi-madracima, 15-ak jastuka i 20-ak deka, 6 kuhinjskih
šporeta na tvrdo gorivo, a isto tako i 30-ak paketa hrane i nešto odjevnih
predmeta.
Pomoć organizacije Malteser

U Banjoj Luci se nalazilo zastupstvo međunarodne humanitarne
organizacije Malteser Hilfsdienst (Malteška služba pomoći) koja je, kao
partner i u suradnji s UNHCR-om, pomagala održivi povratak i davala
12
podršku poljoprivrednim projektima manjeg obima. Za pomoć su se
Malteseru Hilfesdienst obratili također Mile Debeljak s drugim
povratnicima u Stranjanima. Njihova molba je prihvaćena, te su u ožujku
2003. dobili jedan motokultivator, kosačicu, grn-plug, određenu količinu
umjetnog gnojiva, te sjemena krumpira i kukuruza.
Pomoć njemačkog Caritasa u obnovi kuća

Ispostava njemačkog Caritasa u Banjoj Luci je prihvatila molbe za
pomoć Jele Šlat r. Pranjić i Marice Milaković r. Marić. U listopadu 2001. na
Jelinoj kući je postavljen novi krov i u kući je uređen sanitarni čvor, a
Marici je dozidana kuća nad već prije ozidanim podrumom, te postavljen
krov i pribavljena stolarija, ali je uređenje kuće ostalo nedovršeno jer se
njemački Caritas povukao iz Banje Luke.
Njemački Caritas je preuzeo i izgradnju kuće za Milu Bogdanovića,
Antinog, u Stranjanima. O tome je s Milom u lipnju 2002. potpisan
odgovarajući ugovor. Mile se već ranije pobrinuo da se iskopa zemlja i
izliju temelji i ploča, a sve ostale građevinske radove financirao je
spomenuti Caritas.
Ti radovi su započeli krajem lipnja i brzo su napredovali. U samo 10-ak
radnih dana u mjesecu srpnju izvedeni su vanjski građevinski radovi:
zidanje i postavljanja krova i limarije. Također je ugrađena i sva stolarija te
električne i vodoinstalacije. S obzirom da se radilo o kući za dvije osobe,
ona je dosta malena, a ima malu kuhinju, sobu za dnevni boravak i
spavanje, kupatilo i predsoblje.
Kuća Mile Bogdanovića,

Antinog
Kako je Milina žena Manda teže oboljela na očima, Mile se s njom nije
usudio napustiti Hrvatsku i doći u novu kuću, tako da je i ona ostala prazna,
ali Mile i njegova djeca dolaze povremeno i koriste te kuću te se brinu za
njezino održavanje.
13
Hrvatska vlada pomogla izgradnju dviju kuća
Krajem ožujka 2003. Terezija Ljevar, Vinkova, je s predstavnikom
Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo Republike Hrvatske
potpisala ugovor o isporuci građevinskog materijala za izgradnju svoje
kuće. Kad je krajem 2003. godine ostvarila u Hrvatskoj pravo na mirovinu,
vratila se u Stranjane u proljeće 2004. Budući da su od nekadašnje njezine
kuće ostali samo temelji, zarasli u gustu šikaru, podigla je sebi drvenjaru od
ambara koji joj je dao Stjepan-Braco Pranjić, Marin. U drvenjaru je
smjestila svoje stvari s nešto najnužnijeg namještaja kojeg je dobila od
Caritasa, i u njoj boravila do završetka gradnje svoje nove kuće.
Izlijevanje betonskih temelja, zidanje i pokrivanje kuće i ugrađivanje
građevne stolarije obavljeno je sredinom lipnja 2004. u dosta kratkom
vremenu, i te radove je financijski pomogla gradska uprava Banje Luke –
Odsjek za izbjeglice, raseljena lica i povratnike. Ugradnju elektroinstalacija
i vodoinstalacija, unutarnje žbukanje i uređenje banje financijski je pomogla
humanitarna organizacija Kruh sv. Ante franjevačke provincije Bosne
Srebrene, iz Sarajeva. Reza je uselila u kuću u listopadu 2004. makar da u
njoj još sve nije bilo sređeno, a kao najteži problem ostalo je dovođenja
struje do kuće. Taj problem je riješen istom krajem svibnja i početkom
lipnja 2006.
Kuća Terezije (Reze)

Ljevar, Vinkove
Hrvatska vlada je dosad pomogla građevinskim materijalom izgradnju

još jedne kuće. Prvih mjeseci 2002. prijavilo se Caritasu u Banjoj Luci,
kako smo naprijed vidjeli, više Stranjančana i Matoševljana, sa željom da
im se poprave ili izgrade nove kuće. Spisak prijavljenih proslijeđen je
hrvatskoj vladi, pošto je izrazila spremnost da povratnicima pomogne
14
građevinskim materijalom. Među prijavljenima nalazila se i Ana Ljevar,
pok. Ilije, i bila je među ozbiljnijim kandidatima za dodjelu pomoći.
Kako je Ana ubrzo umrla, njezine kćeri Mira i Ruža su zatražile da se
građevinski materijal preusmjeri njima, pa da u Ljevarima sagrade kuću.
Prošlo je nekoliko godina, a hrvatska Vlada je tek pred kraj 2005. donijela
rješenje o dodjeli građevinskog materijala Ruži, a uručen joj je i
odgovarajući projekt za kuću. Odobreni građevinski materijal je isporučen u
jesen 2006., i odmah se pristupilo gradnji, tako da je u kratkom vremenu
kuća bila ozidana i pokrivena. Drugi radovi: unutarnje pregrađivanje,
razvođenje struje, ugradnja stolarije, žbukanje, kompletno uređenje kupatila
i dovođenje vode, uradili su u proljeće i ljeto 2007. Branko i Ivan, muževi
Mire i Ruže, a njih dvije i djeca su im pomagali.
Kuća Mire i Ruže,

kćeri Ilije i Ane Ljevar
Novu kuću ima i Marko Blažević, Milinčin

Poslije 1995. godine srušena je i kuća Marka Blaževića, Milinčinog. On
se želio vratiti i živjeti u Stranjanima, ali svojom skromnom zaradom nije
bio u mogućnosti sam sebi podići novu kuću. A kako nije mogao prekinuti
posla i odjaviti se u Hrvatskoj, a to je bio uvjet da bi mu neka međunarodna
ili humanitarna organizacija pomogla u gradnji kuće, nije bilo velikih
izgleda da će mu se želja uskoro ispuniti.
Ipak, ujesen 2004. godine, Odsjek za izbjeglice, raseljena lica i
povratnike gradske uprave Banje Luke dodijelio je Marku građevinski
materijal za kuću i sve što je potrebno za banju. Nedugo poslije toga dobio
je i iz Federacije Bosne i Hercegovine nešto građevinskog materijala.
Sredinom ožujka 2005. počelo je zidanje kuće, i ona je stavljena pod krov
15
prije sredine travnja. Sve građevinske radove Marko je platio svojom
ušteđevinom.
Kuća Marka Blaževića,

Milinčinog
Od sredine lipnja 2005. Marko živi u svojoj kući. U prvo vrijeme je bio
na bolovanju, a krajem 2007. godine otišao je u mirovinu.
Kuću dobio i Mato Majdandžić, Finkin

Vrativši se iz Hrvatske, Mato Majdandžić, Finke Stoline, neko je vrijeme
živio u Sančevici, u kući Dragutina Kovačevića, kupljenoj nekad od Ante
Bogdanovića – Bebe. Od proljeća 2003. Mato je živio u daščari koju je sebi
podigao, veličine od svega nekoliko kvadratnih metara. Ujesen 2005.
godine Mato je dobio od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike
Srpske građevinski materijal i sve potrebno za banju. S tim materijalem
sagrađio je sebi novu kuću, a za izvođenje zidarskih i drugih građevinskih
radova dodijeljena mu je novčana pomoć od Odsjeka za izbjeglice, raseljena
lica i povratnike gradske uprave Banje Luke.
Kuća Mate Majdandžića,

Finkinog
16
Pomoć vlasti Republike Srpske
i Federacije Bosne i Hercegovine
Naprijed je navedeno da je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica

Republike Srpske Mati Majdandžiću dalo za kuću građevinski materijal, a
da je Odsjek za izbjeglice, raseljena lica i povratnike u Banjoj Luci
pomogao novčano da se kuća sagradi. Spomenuti Odsjek gradske uprave
Banje Luke dao je građevinski materijal za kuću Marka Blaževića, a
dodijelio je također Mili Debeljaku crijep i građu za zamjenu krova na kući.
Marko Blažević je dobio nešto građevinskog materijala za kuću i od
Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Federacije Bosne i Hercegovine. A
to je Ministarstvo s nešto građevinskog materijala pomoglo također Slavku
Blaževiću za dogradnju kuće, i Mili Debeljaku za zamjenu krova na kući.
Gradska uprava Banje Luke je posredstvom Odsjeka za izbjeglice,
raseljena lica i povratnike dodijelila Tereziji Ljevar i Slavku Ljevaru krave
iz donacije koja je stigla iz Češke.
Pismene zamolbe su više puta upućivane na nekoliko tijela gradske
uprave za popravak putova od Pranjića raskršća do u Matoševce, i uz
Bukovac, do skretanja u Ljevare, i da se zamjeni dotrajali most preko
Bukovca. U dva navrata gradska uprava Banje Luke je nešto malo pomogla
da se naspu kraće dionice puta kroz Matoševce i u Stranjanima, od Pranjića
raskršća prema Matoševcima.
Pomoć tražena od više međunarodnih organizacija, bez rezultata

Put od Pranjića raskršća prema Matoševcima, i gornji i donji, bio je loš,
stalno oštećivan obilnijim kišama i osobito traktorima koji su odvozili drva.
Od više međunarodnih ustanova i organizacija tražena je pomoć da se
putovi poprave, a također i mostić na Bukovcu. Tako su komandi oružanih
međunarodnih snaga SFOR-a, koje su imale svoju bazu u Ramićima, od
2001. pa do 2006. godine u više navrata upućivane molbe, usmeno i
pismeno, da se te snage angažiraju u kopanju kanala i nasipanju puta, tim
prije što su i njihova teška vozila jednom zgodom teže oštetila put od
Pranjića raskršća, kroz Čardak, do Batkovića groblja.
Djelatnici SFOR-a nekoliko su puta dolazili kod Mile Debeljaka i
raspitivali se o potrebama i problemima povratnika, ali na sve zamolbe, a
jedna im je upućena i od Caritasa banjolučke biskupije, SFOR nije ništa
učinio da povratnicima pomogne i popravi put, ili da im pruži drugu neku
pomoć.
17
Za obnovu puta i za dovođenje vode molba je 2002. godine upućena
USAID-u (United States Agency for International Devolpment), a za
popravak puta ARC-u (American Refugee Committee) i WV (World
Vision) u Banjoj Luci, ali na te molbe nije stigao nikakav odgovor.
U siječnju 2003. jedna je predstavnica iz UMCOR-a (United Methodist
Committee of Relief) u Banjoj Luci obišla u Stranjanima kuće Mirka
Pranjića, Perinog, i Zorke Pranjić, Matine, koje je trebalo obnoviti, te
prikupila podatke za gradnju novih kuća Markanu Blaževiću, Milinčinom,
Ani Ljevar, pok. Ilije, i Tereziji Ljevar, Vinkovoj, a također se interesirala
za probleme komunalne infrastrukture povratnika. Na tome je i ostalo, jer
UMCOR poslije ništa nije poduzimao ni učinio u Stranjanima i
Matoševcima.
18
POVRATNIKA MALO, ALI SE IMANJA NE PRODAJU
Unatoč tome što su gotovo sve kuće u Stranjanima i Matoševcima

vraćene vlasnicima i oslobođene od stanovnika koji su ih bili privremeno
zaposjeli, u njih se iz Hrvatske vratilo vrlo malo njihovih vlasnika. U svoje
kuću su, zapravo, ušli i u njima živjeli – u Stranjanima: Jela Šlat, r. Pranjić,
Zorka Pranjić, Zorka Ganić, Slavko Blažević i Manda, Slavko Ljevar,
Terezija Ljevar, Luca Bogdanović, Markan Blažević, a u Matoševcima:
Mato Majdandžić, Mile i Mara Debeljak. Bili su se povratili u Stranjane još
Mirko Blažević i supruga Ljuba, ali su obadvoje već umrli, a umro je i u
Matoševcima Mile Debeljak.
Zorka Pranjić, Antina, Jele Šlat r. Pranjić, Matijeva, Mile Debeljak, Tomin
(u gornjem redu)
Mande i Slavko Blažević, Stipin, Zorka Ganić r. Pranjić, Živkova,
Mare Debeljak, Milina, i Slavko Ljevar, Pejin (donji red)
Povremeno su dolazili i dosta vremena provodili u svojim ‘vikendicama‘

Anto Ljevar sa suprugom Anom, i Ilija Ljevar.
19
Dosad osim Franje Blaževća, Stipinog, i Tome Šalića, Markovog, nitko
drugi u Stranjanima nije prodao svoje kuće i imanja, a u Matoševcima je
samo Marko Batković, Vidov, zamijenio svoju kuću s jednim izbjeglim
Srbinom iz Hrvatske. Srpske izbjeglice su uglavnom napustili hrvatske kuće
u koje su se bili uselili, izuzev onih koji sporazumno s vlasnicima borave u
njihovim kućama, i plaćaju naknadu.
Mnogo razloga za slab povratak prognanika

Prošlo je već 13 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, i kroz
sve to vrijeme najviše se govorilo o problemu prognanika, izbjeglica i
raseljenih osoba, te kako ubrzati i olakšati njihov povratak u predratna
mjesta stanovanja ili prebivališta. Unatoč tomu, proces povratka se sporo i
teško odvijao, a naročito je malen broj povratnika Hrvata u Republiku
Srpsku. Sve dosadašnje izjave visokih funkcionara i predstavnika
međunarodnih tijela u Bosni i Hercegovini, kao i domaćih političara, a
također i brojni apeli biskupa iz Bosne i Hercegovine za povratak izbjeglica
i prognanika, uz naglašavanje temeljnog prava svakog čovjeka da se vrati u
svoj dom i domovinu, ostali su bez odgovarajućeg odjeka i nisu urodili
očekivanim rezultatima i plodovima.
Mnogi pojedinci, dakako, imaju osobnih razloga zbog kojih se ne mogu
ili ne žele vratiti, koje samo oni znaju, i u koje ovdje nije moguće ulaziti.
Ali za slab povratak ima više objektivnih razloga općeg karaktera. Evo
nekih.
– Prošlo je više godina od odlaska ili od protjerivanja ljudi iz njihovih
domova i mjesta, i oni su se, osobito mladi, privikli na novi kraj. Kroz to
vrijeme ljudi nisu stajali skrštenih ruku, pa su se mnogi već snašli i na neki
način riješili pitanje svoje egzistencije u novom mjestu boravka.
– Neki, koji su se htjeli vratiti, nisu kroz dugo vremena mogli to ostvariti
budući da su njihove kuće i imovinu drugi zaposjeli i koristili, a civilne
vlasti su posve sračunato, na različite načine, opstruirale povratak i otezale s
izdavanjem rješenja o povratu kuća i privatne imovine njihovim vlasnicima.
– Jedan dio izbjeglica i prognanika se nije imao gdje vratiti jer su im
kuće bile posve porušene ili teško demolirane i opljačkane, a nikoga nije
bilo da im pomogne u obnovi.
– Mnogi od onih koji su se imali gdje vratiti, i makar da su dobili natrag
svoju imovinu, nisu se odlučili za povratak jer su se opravdano bojali da u
svom opustošenom kraju neće imati uvjeta za preživljavanje i opstanak.
20
– Bio je i ne mali broj izbjeglica i prognanika koji su u Hrvatskoj, ili
negdje drugdje, dobivali od države određenu financijsku i drugu materijalnu
potporu. U danim prilikama to ih je zadovoljavalo i djelovalo
destimulativno na povratak u Bosnu i Hercegovinu.
– Oni koji su proživjeli različita zlostavljanja i koji su u ratnim godinama
izgubili nekoga svog u obitelji bojali su se vratiti među one koji su ih
terorizirali i prisilili na odlazak.
– Svoju odluku da se ne vraćaju u Bosnu i Hercegovinu, osobito u
Republiku Srpsku, dio izbjeglih i prognanih Hrvata i katolika opravdavao je
i time što ne žele da im djeca idu u srpsku ili u muslimansku školu.
Neki bi se, kažu, vratili kada bi se u njihovom kraju, u kojem su Hrvati
nekad imali većinu, uspostavila hrvatska općina kojoj bi oni pripadali.
Razloga da se prognanici ne vraćaju u svoj kraj ima, zaista, dovoljno, i
ne treba se previše čuditi što se malo prognanika vratilo u Stranjane i
Matoševce.
Slabe nade u vedriju budućnost

Jasno je da demografskog oživljavanja i obnavljanja nema nigdje ako se
vraćaju samo stariji. Prava obnova i oživljavanje Stranjana i Matoševaca
bili bi mogući jedino ako bi se vraćali i mladi. A oni se, zasad, na to ne
odlučuju, budući da za sebe ne vide izgledne budućnosti. Sigurno je da ne
postoje potrebni ni politički ni ekonomski uvjeti za miran i bezbrižan život.
Mora se, međutim, znati da te uvjete neće unaprijed osigurati nitko drugi,
nego se prognanici, osobito mladi, moraju odvažiti najprije na povratak, a
zatim, uz pomoć drugih, započeti i raditi na polaganom stvaranju života
kakvog žele. Tek bi se tada i u Caritasu, i u drugim dobrotvornim
organizacijama s kojima Caritas surađuje, moglo razmišljati i o stvaranju
također određenih razvojnih programa, o zapošljavanju i osiguravanju
izvora zarade vlastitim radom. A ako do toga ne dođe, humanitarna pomoć
će i dalje, dokle je bude, a nje je sve manje, biti usmjeravana jednostavno na
puko preživljavanje starih i nemoćnih, do njihovog potpunog izumiranja.
Nitko ne bi smio biti ravnodušan pred mogućnošću takvog konačnog
ishoda. Svatko bi se, stoga, trebao zamisliti i zapitati: Što za naše Stranjane
i Matoševce mogu učiniti i ja sam, a što može učiniti, u dogovoru i
zajednički, više nas koji jednako razmišljamo i isto želimo?! Na žalost, nije
dosad u tom smislu iskazana nikakva inicijativa i nije zajednički ništa
poduzeto.
21
SAMOPOMOĆ I VLASTITA ULAGANJA U OBNOVU
Anto i Ilija Ljevar sagradili sebi male (ljetne) kuće

Anto Ljevar, Andrijev, sa suprugom Anom r. Ivić, i Ilija Ljevar, Vidov,
dolazili su kroz 2003. godinu vrlo često na svoja nekadašnja kućišta u
Ljevarima. Krčili su izraslo žbunje i raščišćavali temelje porušenih svojih
kuća, a privremeni smještaj su nalazili kod Slavka Ljevara. Želja im je bila
da sebi naprave kakvo sklonište u kojem bi mogli povremeno boraviti. I u
tome su u ljeto 2004. godine uspjeli.
Anto je sebi podigao prvo drveni kućerak od ambara kojeg mu je ustupio
Mile Debeljak, a njemu ga dao Joso Ćosić. Taj kućerak je kasnijim
nabavkama materijala i dogradnjama od cigle proširivan, tako da je to sada
zidana kućica s nekoliko prostorija.
Vikend-kuća Ante Ljevara,

Andrijevog
Ilija Ljevar je sebi ozidao nešto kućerka, a podigao i malu drvenu šupu.
Cement i šljunak za temelje, te ciglu, drvene grede i dasku je sam nabavio, a
crijep mu je dao Mile Bogdanovića, sa svoje stare kuće.
U obje navedene kućice je uvedena i voda iz bunara kod Antine i Rezine
kuće, koja dotječe slobodnim padom, ali su sve do ljeta 2006. ostale bez
struje. Anto sa suprugom Anom i Ilija u svojim stranjanskim kućama
proborave dobar dio godine, od proljeća do jeseni.
22
Vikend-kuća Ilije Ljevara,
Andrijevog
Rudo Ćosić uredio očevu kuću

U kuću Jose Ćosića, Josipovog, uselili su i kroz nekoliko godina u njoj
boravili Srbi izbjegli iz Glamoča. Kada su oni kuću napustili, Rudo, sin
Josin, pobrinuo se da je uredi i popravi što je bilo potrebno. Nakon toga,
dok je bio živ, Joso je češće preko godine u nju dolazio, a sada rado dođu i
ostanu po više dana Rudo i supruga, a često se tu skupi i više drugih Ćosića,
naročito prigodom održavanja godišnjih Susreta Stranjančana i
Matoševljana, krajem mjeseca srpnja.
Kuća Jose Ćosića,

Jospovog.
Kuću nadziru i paze Vitomir Šipka i supruga Josipa, kći Zorke Kočić, r.
Ćosić, sestra Jose Ćosića.
23
Mirko Pranjić, Perin, uredio i održava svoju kuću
Izbjeglice Srbi iz Glamoča boravili su u Mirkovoj kući do početka 2002.
godine, kad su, nakon što je Mirko dobio rješenje o povratu imovine,
izbjeglice iz nje izašle i sa sobom odnijele sav namještaj. Mirko je sa
sinovima očistio i okrečio kuću, unio u nju nešto najnužnijeg namještaja
kojeg je dobio od Caritasa banjolučke biskupije, i osposobio je za boravak.
On vrlo često dolazi i ostaje po nekoliko dana u svojoj kući, očisti što treba,
pokosi travu, otrese i pokupi šljive i ispeče rakiju.
Kuća Mirka Pranjića,

Prinog
Vlado Blažević, Josin, kuću svoju nije zapustio

U kući Vlade Blaževića, Josinog, neko vrijeme su bili izbjeglice, Srbi iz
Vozuće. Nakon što su iz nje iselili, Vlado je sa suprugom Anđom i
sinovima Josipom i Ivanom kuću uredio i namjestio najnužnijim stvarima,
te povremeno dolaze i u njoj proborave po nekoliko dana Uz kuću je bila
prije dograđena jedna prostorija, ali nije bila natkrivena krovom, pa je u tom
dijelu prokišnjavalo. Godine 2006. taj dio je natkriven kosim krovom na
jednu vodu, a natkriven je i ulaz u kuću.
Kuća Vlade Blaževića,

Josinog
24
Josip Debeljak, Petrov, uredio dio kuće
Kuću Petra Debeljaka srpske izbjeglice iz Glamoča su koristile kao štalu
u koju su zatvarali ovce. Tako su korištene još neke kuće u Matoševcima
(Ružićima), a u to se uvjerila i Doris Pack, zastupnica u Europskom
parlamentu i predsjednica Odbora za odnose s jugoistočnom Europom, kad
je jednom zgodom s biskupom Komaricom došla u Matoševce.
Josip, sin Petrov, očistio je kuću od zaostalog ovčjeg gnojiva, a u ljeto
2007. godine je podove i zidove dobro očistio, okrečio dvije prostorije i
hodnik, postavio na pod laminat, stavio u sobe dva nova prozora i vrata,
postavio nova ulazna vrata i drvenu ogradu na ulazu u kuću.
Kuća Josipa Debeljaka,

Petrovog
Sada Josip i braća Mato i Mile, sa svojim obiteljima, imaju gdje boraviti
kada dođu iz Hrvatske, a dosad su dolazili vrlo rado i dosta često. Ranije su
ih, dok nije bio uređen dio Josipove kuće, pod svoj krov, ako je trebalo,
primali susjedi Mile i Mare Debeljak.
Novi krov na kući Zore Blažević, Pajine

U kući Zore-Ruže Blažević, Pajine, boravio je više godina mlađi bračni
par iz Kupresa. Kad je Zora dobila rješenje o povratu imovine, oni su iz
kuće iselili i vratili se u Kupres, ostavivši iza sebe kuću zapuštenu i dosta
oštećenu. Još ranije su iz nje prodali peć i instalacije centralnog grijanja.
Da ne bi kuća i dalje propadala, naročito zbog oštećenja na krovu i
dotrajalosti crijepa i vanjskih rogova, Zora se s djecom dogovorila da se na
kući promijeni krov. U proljeće 2007. zamijenjena je skoro sva krovna
građa, postavljen novi crijep i limarija, te očišćena od korozije i obojena
balkonska ograda. Također je promijenjena ograda na bunaru i stavljen na
njega novi krov.
25
Kuća Zore Blažević,
Pajine
U unutrašnjosti kuće su sa zidova poskidani stari tapeti i zidovi su

okrečeni, a bit će potrebno i temeljitije nutarnje uređenje kuće, osobito
kupatila, popravak vodoinstalacija i elektroinstalacija, te djelomična
zamjena parketa i keramičkih pločica.
Marko Blažević, Mirkov, kuću održava i u njoj često boravi

U kući Marka Blaževića na Tučjaku također su bile useljene izbjeglice iz
Glamoča. Kad su izbjeglice iz nje iselile, Marko je kuću posve obnovio,
često sa suprugom Zorom dolazi i u njoj provedu dosta vremena preko
cijele godine. Redovito uređuju i prostor oko kuće, ponešto u vrtu zasade ili
posiju, otresu i pokupe šljive za kom i rakiju.

Mirkovog
26
SOLIDARNOST I MEĐUSOBNO POMAGANJE
POVRATNIKA
U Stranjane i Matoševce u svoju kuću vratila se uglavnom po jedna

osoba, i to starija. Neko vrijeme su samo u tri kuće živjele po dvije osobe:
Mile i Mare Debeljak u Matoševcima, a Mirko i Ljuba Blažević i Slavko i
Mande Blažević, te povremeno Anto i Ana Ljevar, u Stranjanima.
Svatko od povratnika se bori sa svojim poteškoćama kako zna i koliko
može, ali nisu samo primali pomoć, nego su je i jedni drugima pružali, i
sudjelovali u zajedničkim akcijama, a često su i rado odlazili jedni drugima
i družili se uz kavu i kakav posao.
Mile Debeljak na kavi

kod Slavka Ljevara
Slavko Ljevar kod imenjaka

Slavka Blaževića
27
Marija, kći Andrije Ljevara,
u posjeti kod Reze Ljevar
U pružanju pomoći drugima, kao najmlađi i najsnažniji, osobito su se

isticali Mile i Mare Debeljak. Bez njih, zapravo, život povratnika bio bi
nezamisliv. Ako je trebalo nekome uzorati za sijanje, dovući drva za zimu,
nešto nabaviti, odvući nekoga u službu hitne pomoći i na liječnički pregled,
dočekati nekoga na autobusu na dolasku iz Hrvatske, ili izvaditi kakav
dokument i poslati nekome u Hrvatsku, Mile i Mare su to uvijek rado činili.
Kad zatreba neka usluga ‘majstora‘, na pomoći se nađe Slavko Ljevar,
Pejinčin, naročito da nekome sreže dasku, a rado u različitim poslovima
priskoči u pomoć i Stipo Vulić, Grozdin.
Slavko Ljevar, Mile

Debeljak i Markan
Blažević srezuju dasku
Međusobna i uzajamna pomoć jednih drugima naročito je dolazila do

izražaja u poslovima koje treba obaviti u odgovarajuće vrijeme i brzo, kao
što je skupljanje sijena, ili otresanje i kupljenje šljiva. U akcijama za koje je
trebao veći broj radnika, teže poslove su obavljali Mile Debeljak, Markan
Blažević, Milinčin, zatim Anto i Ilija Ljevar, a u lakšim su sudjelovale Mare
Milina, Reza Ljevar, Marica Milaković (Marićka), Luce Bogdanović, Kata
Budić, Ane, supruga Ante Ljevara. Kod Mile i Mare su naročito često
pomagali Dragan Mijatović i Janja, Marina sestra.
28
Bolesnike Ljubu i Mirka Blaževića i Jelu Šlat su obilazile i, koliko su
mogle i znale, pomagale im Luce Bogdanović, Zorka Ganić, Mare
Debeljak, Kata Budić, a isto tako i Slavko Blažević, Ružin.
Mile Debeljak i Slavko

Ljevar kreću s traktorom
na posao
Mare Debeljak, Milina,

njezina sestra Janja
i brat Vlado puče šljive
za pekmez
Vlado Blažević, Josin,

i njegov zet Dragan Mijatović,
kuhaju pekmez
29
Nalazilo se vremena i za razonodu: Mile Debeljak, Slavko Ljevar,
Luce Bogdanović i Mirko Pranjić igraju “žandara”
30
ZAJEDNIČKE AKCIJE POVRATNIKA
I DOBROVOLJACA IZ HRVATSKE
Čišćenje i ograđivanje groblja Gradina i radovi na kapeli

Nakon progona Matoševljana i Stranjančana 1995. iz njihovih sela i
kuća, na groblju Gradina je skinuta i odnesena bodljikava žica kojom je ono
bilo ograđeno, a odneseno je i 5 nadgrobnih spomenika. Groblje je kroz
sljedećih nekoliko godina bilo posve zapušteno.
Kad su godine 2000. pojedini prognanici počeli češće dolaziti da obiđu
svoje zaposjednute ili porušene kuće i imanja, navraćali su i u groblje te
uređivali grobove svojih pokojnika. Godine 2001., prije mise koju je
barlovački župnik fra Mijo Rajič te godine počeo opet slaviti u mjesecu
rujnu, na prvu nedjelju poslije Male Gospe, izvedena je prva radna akcija
čišćenja i uređivanja groblja Gradina. Sudjelovalo je u njoj 10-ak
dobrovoljaca koji su došli iz Hrvatske. Sljedeće, 2002. godine organizirana
je još veća akcija u kojoj su sudjelovali povratnici svojim kućama u
Stranjane i Matoševce i 15-ak osoba pristiglih iz Hrvatske, najviše iz
Blinjskog kuta, kod Sunje.
“Akcijaši” na uređenju groblja Gradina u kolovozu 2002. godine
31
Anto Ljevar, Andrijev,
kosi travu na groblju
Gradini
Akcija čišćenja
groblja Gradina
Kratki odmor
i osvježavanje
u vrijeme čišćenja
groblja Gradina
32
Groblje Gradina
poslije mise
u rujnu 2002. g.
U narednim godinama trava se kosila i groblje čistilo redovito 2-3 puta

godišnje, temeljitije pred misu u rujnu, a brigu o uređivanju i održavanju
groblja vodili su uglavnom povratnici, kojima se priključivao po netko i iz
Hrvatske, ako bi se u to vrijeme zatekao u Stranjanima ili Matoševcima,
osobito Anto i Ana Ljevar, Ilija Ljevar, Markan i Ane Bogdanović, Dragan i
Janja Mijatović.
Da bi se osigurala neka novčana sredstva za održavanje groblja, a
osobito da bi se groblje moglo ograditi, a također i popraviti put do groblja,
barlovački župnik fra Ivo Orlovac je na misi na Gradini, u rujnu 2003.,
predložio i pozvao Matoševljane i Stranjančane koji žive u Hrvatskoj i
drugdje, da pomognu svojim dobrovoljnim prilozima. Prijedlog je naišao na
dobar odziv, tako da je već tada i do rujna sljedeće godine prikupljeno
prilično sredstava.
Matoševljani i Stranjančani koji nisu mogli sudjelovati u naprijed
spomenutim radnim akcijama na čišćenju i uređivanju groblja, a i neki od
onih koji su u njima sudjelovali, iskazali su se davanjem svojih
dobrovoljnih novčanih priloga. Darovatelja iz Stranjana i Matoševaca bilo
je više od 70, a dosta njih je svoje priloge davalo i više puta. 1
1
To su: Ivo Blažević, Josin, Marko Blažević, Milin, Anto Bogdanović, Jurin, Marijan
Batković, Antin, i Kata Dragović, unuka Mile Batkovića, Filipovog, Ana Ljevar, pok. Ilije,
Franjo Ljevar, Antin, Terezija (Reza) Ljevar, Vinkova, Marija Ljevar-Veber, Božo
Majdandžić, Lukin, Tomo Majdandžić, Perin, Jela Pranjić, pok. Ante, Marko Pranjić,
Perin, Anto Debeljak, Lovrin, Bosiljko Majdandžić, Markov, Dragan i Janja Mijatović r.
Blažević, Ivo Blažević, Franjin, Božo Majdandžić, Lovričin, Marko Majdandžić, Matin,
Pero Majdandžić, Franjin, Tomo Blažević, Ivin, Jurica Blažević, Petrov, Mato Blažević,
33
Zauzimanjem župnika fra Ive Orlovca groblje je ponovno ograđeno.
Srećom, nisu bili odneseni, niti su bili polomljeni betonski stupovi, pa su se
za ograđivanje iziskivala manja novčana sredstva. Nabavljena je mreža od
pocinčane žice i groblje je ograđeno u kolovozu 2004. Sa Stipom
Grozdinim, koji je posao vodio, radila su još dvojica plaćenih radnika, a
pomagao im je i Mile Debeljak. Početkom rujna te godine postavljene su i
dvije metalne kapije, s gornje strane veća – dvokrilna, da mogu ući
automobili, a s donje strane manja, samo za pješake. Materijal je kupljen, a
kapije su besplatno izradili i postavili Ivo Blažević, Josin, i Ivo Blažević,
Franjin, koji su za obavljanje toga posla došli iz Zagreba. Malo je proširena
i betonska ploča ispred kapele, a to je uradio Marko Bogdanović, Ićin.
Metalni zvonik koji je stajao kraj kapele, a kasnije kraj crkvice u
Stranjanima, budući da tu više nije bio potreban, dignut je i prevezen te
postavljen na groblju Gradini.
Postavljanje gornje kapije U vrijeme župnika fra Duje Ljevara na

na groblju Gradini
kapeli je u ljeto 2007. promijenjen krov i
Vidov, Pero Blažević, Mirkov, Jozo Debeljak, Sebastijanov, Petar Debeljak, Milin, Josip
Debeljak, Perin, Marko Majdandžić, Nikin, Borislav Blažević, Vidov, Slavko Blažević,
Stipin, Mato Debeljak, Petrov/Katušin, Ilija Ljevar, Vidov, Ferdo Blažević, Nikin, Mato
Majdandžić, Jurin, Tomo Debeljak, Milin, Franjo Majdandžić, Markov, Anto Majdandžić,
Jurin, Anto Batković, Josin, Mirko Blažević, Josin, Vlado Blažević, Josin, Anto Ćosić,
Josipov, Joso Ćosić, Josipov, Mato Debeljak, Ivin, Mile Debeljak, Markov, Tomo Kaurin,
Pejin, Anđelka Majdandžić, Ljubomir Majdandžić, Ivin, Ljubica Rođak, r. Debeljak, Mira i
Ruža, kćeri pok. Ane i Ilije Ljevar, Marko Blažević, Mirkov, Marko Debeljak, Vidov,
Mato Majdandžić, Antin, Ivo Blažević, Josin, Franjo Debeljak, Jurin, Petar Debeljak,
Matin, Ivica Blažević, Ivin, Mato Blažević, Nikin, Zoran Pranjić, Ivin, Jurica Blažević,
Petrov, Zora Blažević, Pajina, Anto Bogdanović, Milin, Mile Bogdanović, Antin, Josip
Debeljak, Perin, Mato Debeljak Petrov, Niko Debeljak, Antin, Joso Majdandžić, Jurin, Ane
Mijatović, r. Debeljak, Franjo Blažević, Markov, Joso Debeljak, Jurin, Božo Majdandžić,
Lovrin, Franjo Debeljak, Joso Debeljak, Jurinčin, Jela Josipović, Stipina, Juro Kaurin,
Pejin, Marko Bogdanović, Ićin, Ilija Debeljak, Stjepan-Braco Pranjić, Stipin, Drago
Majdandžić, Đikin, Janja Debeljak, Antina, Nada Bogdanović, Nada Debeljak, Mato
Majdandžić, Jurin, Dragica Ljevar, Perina, Ane Engre (Tubić), Rudo Ćosić, Josin, Mara
Bogdanović, pok. Andrija.
34
U vrijeme župnika fra Duje Ljevara na kapeli je u ljeto 2007. godine
promijenjen krov i produžen naprijed za više od jednog metra, te stavljena
nova vrata.
Obnovljena kapela
na groblju Gradini
Zahvaljujući Mati Majdandžiću, Jurinom, i Eleni, njegovoj supruzi, u

Zagrebu je nabavljeno i darovano za groblje na Gradini zvono težine 60 kg.
Prije Male Gospe 2007. ono je dovezeno i postavljeno na metalni zvonik.
Radovi na Batkovića groblju

Ograda na Batkovića groblju je nakon 1995. uništena. Žičana mreža je
skinuta i odnesena a betonski stupovi su povađeni ili polomljeni, pa su kroz
groblje prolazili i traktori, i bilo je izloženo raznim oštećenjima. Također su
s kapele skinuti i odneseni krov i vrata.
Otkrivena i devastirana
kapela na
Batkovića groblju
35
Duže vremena nitko od Batkovića i drugih nekadašnjih stanovnika toga
dijela Matoševaca nije dolazio u svoj kraj, i o groblju nije vođena nikakva
briga, te je ono bilo zapušteno i osvojila ga je drača i trnje. Istom je u
travnju 2003. groblje donekle uređeno – iskrčena je drača i drugo visoko
raslinje i očišćeno od trnja i stare polegle trave. To je urađeno zaslugom
Josipa Anušića, sina Jure i Zore r. Batković, iz Kuljana, koji trenutno živi u
Hrvatskoj, koji je platio da se to uradi. Godine 2005., prije blagoslova polja
i mise na Batkovića groblju, ono je ponovno uređivano. Pero i Marko
Batković, Mate Rajnoga, i njihovi sinovi, platili su momke koji su sasjekli
draču i šiblje te pokupili i spalili trnje i travu.
Otkad se 1. svibnja 2004. započelo s blagoslovom polja i slavljenjem
mise na Batkovića groblju, oni čiji su praroditelji, roditelji i rodbina tu
sahranjeni, velikom većinom su to Batkovići, a ima također Majdandžića,
Debeljaka i Pranjića, počeli su pokazivati više brige za svoje groblje.
Novčanim prilozima koje su tada dali, a davali su i kasnije, osobito
prigodom poljskog blagoslova i mise u 2005., 2006. i 2007. godini,
omogućili su da se kapela početkom kolovoza 2004. ponovno pokrije,
okreči i na nju postave nova drvena vrata, te da se u proljeće 2006. godine
groblje ogradi žičanom mrežom. Nažalost, već u ljeto iste te godine dio
žičane ograde nepoznati kradljivci su skinuli i odnijeli, ali je u proljeće
2007. ograda na tom mjestu ponovno postavljena.
Obnovljena kapela
na Batkovića groblju
Za čišćenje Batkovića groblja i pokrivanje kapele, te za krčenje i

nasipanje puta prema groblju svoje dobrovoljne priloge dalo je oko 25
darovatelja, neki i po dva puta, uglavnom Batkovići. 2
2
To su bili: Marko Batković, Mate Rajnoga, Marijan Batković, Antin, Joso Batković,
Antin, Franjo Debeljak, Jurin, Marko Majdandžić, Matin, Nikola Batković, Zorkin, Ivo
36
Radovi oko kapele, odnosno crkvice u Stranjanima
Povratnici su se od početka naročito brinuli i trudili da bude uređen kako
treba prostor oko devastirane i demolirane kapele, a poslije oko
novosagrađene crkvice sv. Franje u Stranjanima. Odmah u početku prostor
je očišćen, a Mile Debeljak i Marinko Milaković, muž Marice Marić,
očistili su od korozije, a zatim obojili crnom lak-bojom montažni metalni
zvonik. Iza toga je prostor ograđen. Nabavljena je žičana mreža i
postavljena na postojeće betonske stupove. To su uradili: Slavko Ljevar,
Slavko Blažević, Tomo Majdandžić, Mile Debeljak, Mato Topić (iz
Orlovca) i Miro Stojčević (iz Orlovca).
Postavljanje ograde
oko kapele
u Stranjanima
Dobrovoljnim radom je zatim iskopan kanal za betonsku podzidu iznad

crkvice, izlivena je betonska podzida, posječeno suho drveće, poravnata
zemlja, a u tome su sudjelovali svi iz Stranjana i Matoševaca koji su mogli.
Vrijedi njihova imena i navesti. Radili su, netko jedan, a netko dva ili tri
dana: Slavko Blažević i njegova kći Nada, Marica Milaković, r. Marić, i
njezin muž Marinko, Slavko Ljevar, Luce Bogdanović, Mile i Mare
Debeljak, i njihov sin Marko, Stipo Grozdin, Danica Zorke Pranjić i njezin
muž Mile. I neki koji nisu mogli sudjelovati u samom radu, kao Jela Šlat,
pomogli su akciju pripremanjem i donošenjem kave radnicima.
Batković, Šimin, Josip Batković, Markov, Anto Batković, Perin, Zdenka Batković, Janjina,
Ane Batković, Matina, Mato Batković, Stipin, Pavo Batković, Perin, Ana Batković, Antina,
Nikmola Batković, Antin, Marijan Batković, Antin, Juro Batković, Bojkov, Josip Batković,
Markov, Janja Batković, Luckina, Ane Dundović r. Batković, Luckina, Zdenka Fuerst, r.
Batković, Janjina, Toma Batković, Pilipov, Mare Ljevar, Slavkova.
37
Fra Jurica Šalić,
bivši barlovački župnik,
u posjeti prilikom
ograđivanja kapele
u Stranjanima
Odmor i osvježenje:
Luce Bogdanović, Slavko
Blažević, Mile Debeljak,
Danica Zorke Pranjić
i Slavlo Ljevar
Borovi ispod kapele, odnosno crkvice u Stranjanima su se počeli sušiti.

Ankica Stjepana-Brace Pranjića je dala novčani prilog da se zasade mlade
lipe. To je i urađeno, a zasadili su ih Mile i Mare Debeljak i Marko
Blažević, Milinčin.
Mile i Mare Debeljak

sade mlade lipe
kod crkvice u Stranjanima
38
Više puta godišnje oko crkvice se kosi trava i čisti prostor, o čemu su
najviše brinuli Mile i Mare Debeljak, a pomagali su Markan Blažević,
Milinčin, Anto i Ilija Ljevar, Mare Milina i Reza Ljevar. Za čišćenje crkvice
i kićenje oltara redovito i najviše se brine Luce Bogdanović, a katkad joj
pomažu Mare Milina i Janja Mijatović, sestra Marina.
Uređivanje prostora
oko crkvice
u Stranjanima
Akcije na putovima
Putovi od Pranjića raskršća prema Čardaku, i dalje kroz Matoševce,
zatim od ‘kipa‘ na Ravnici prema groblju na Gradini, te donji put od
Pranjića raskršća uz Bukovac i za Ljevare, i od škole u Stranjanima do kuće
Nike Bijelića na Tučjaku, vrlo su važni za povratnike u Stranjane i
Matoševce, kao i za motorizirane posjetitelje tim selima. Povratnici, osobito
Mile i Mare Debeljak, Markan Blažević, Anto i Ilija Ljevar, Slavko Ljevar,
Reza Ljevar i Luce Bogdanović u nekoliko navrata su svojim dobrovoljnim
radnim akcijama popravljali te putove i sasijecali zaraslu živicu uz njih.
Neki od njih, te Stranjančani i Matoševljani koji žive u Hrvatskoj,
Njemačkoj i drugim državama, svojim novčanim prilozima također su
pomagali popravak i održavanje naprijed spomenutih putova. 3
3
Tako su svoje priloge za put od matoševačkog ‘kipa’ na Ravnici pa prema groblju
Gradina, ili za put uz Bukovac i prema Ljevarima dali: Anto Batković Josin, Ljubomir
Majdandžić, Ivin, Mirko Blažević, Josin, Jela Pranjić Antina, Vlado Blažević, Josin,
Ljubica Rođak r. Debeljak, Anto Ćosić, Josipov, Ruža i Mira, kćeri pok. Ane Ljevar, i
njihovi muževi, Joso Ćosić, Josipov, Marko Blažević, Mirkov, Anto Debeljak, Lovrin,
Marko Debeljak, Vidov, Mato Debeljak, Ivin, Mato Majdandžić, Antin, Mile Debeljak,
Markov, Ivo Blažević, Josin, Tomo Kaurin, Pejin, Franjo Debeljak, Jurin, Anđelka
Majdandžić, Petar Debeljak, Matin, Mato Majdandžić, Antin, Mato Majdandžić, Markov,
Mato i Anto Majdandžić, Jurini, Slavko Ljevar, Pejinčin, Terezija Ljevar, Anto Ljevar,
Slavkov, Anto Ljevar, Andrijev, Ilija Ljevar, Vidov, i Željko Majdandžić, Matin.
39
PROVOKACIJE I ZASTRAŠIVANJA POVRATNIKA!
Krađe nadgrobnih spomenika

Čim su Stranjani i Matoševci ostali pusti, bez svojih bivših stanovnika, s
groblja u Gradini je pokradeno 7 nadgrobnih spomenika, i to s grobova
Dragice Ljevar, Lovre, Janje i Marijana Debeljaka, Pave Debeljaka, Marka i
Stažije Debeljak, Ive i Kate Blažević, Jure Majdandžića i Pere Ljevara. A s
Batkovića groblja je odneseno 6 spomenika: Anđe Batković, Matine, Luce
Batković, Jurine, Jele Batković, Andrijeve, Andrija Batkovića, Josinog,
Ivice Batkovića, Ivinog, i Anđe Pranjić.
Grobovi na Batkovića groblju

s kojih su spomenici odneseni
Jedan od grobova na Gradini

S kojeg je spomenik odnesen
Pokradeni spomenici su prodavani i prerađivani uglavnom za srpske

vojnike, poginule u ratu 1992.–1995.
40
Smetao je nekome i katolički lik raspetoga Krista!
Više godina ‘kip’ na Ravnici u Matoševcima je bio obrastao u žbunje, da
se jedva i primjećivao. Vidjelo se tek da je u njemu ostao samo manji donji
dio okomitog drveta od nekadašnjeg križa. Od jedne Srpkinje pravoslavne
vjere se doznalo da je raspeti Krist s križa odbačen u šumicu iza ‘kipa’.
Početkom kolovoza 2003. Mile i Mare Debeljak i Luce Bogdanović
iskrčili su žbunje i očistili prostor oko ‘kipa’. Tada su najprije ispred ‘kipa’
našli obje otkinute ruke, a zatim u šumici iza ‘kipa’ i sav preostali dio
raspetog Krista. Djelomice je sa zadnje strane oštećen od truljenja na zemlji,
a nema ni gornjeg dijela glave, koji je, izgleda, odsječen ili se sam odvojio.
Pronađeni dijelovi raspetoga Krista se sada čuvaju kod Mare Miline, a

bilo bi dobro da se na neki način svetinja zaštiti od daljnjeg propadanja i
očuva kao simbol jednog vremena i tragedije katolika i Hrvata iz
Matoševaca i Stranjana.
Kapela u Stranjanima na meti rušitelja, lopova i huligana

Od nekih neodgovornih, kako izgleda, srpskih pridošlica u Stranjane i
Matoševce, i u druga okolna katolička sela, nije bila pošteđena ni kapela sv.
Franje u Stranjanima. Nakon izgona Hrvata katolika sa zvonika je skinuto i
odneseno zvono, a kapela je ostala bez vrata i stakla na prozorima, bez
lamperije, s polupanim crijepom, bez električnih instalacija koje su
počupane i odnesene, i dovedena je u zaista loše stanje.
Kad se u Stranjane i Matoševce vratila iz Hrvatske skupina prognanika,
odmah se počelo razmišljati o saniranju kapele, da bi se u njoj mogla slaviti
nedjeljna sveta misa. Kako ćemo vidjeti kasnije, umjesto saniranja, kapela
je srušena i sagrađena posve nova mala crkvica.
41
Kao što je to redovito činila, Luce Bogdanović je i u nedjeljno jutro, 1.
rujna 2002., otišla da očisti kapelu u Stranjanima, i pripremi je za
popodnevnu svetu misu. S njom je bila i Jele Šlat. Kad su ušle u kapelu,
dočekalo ih je neugodno iznenađenje. Prethodnih dana ili večeri ‘nezvani
gost’, ili više njih, ušao je u kapelu te polomio stol koji služi za misu, razbio
vazu za cvijeće i potrgao zastore koji su postavljeni na prozore radi zaštite
od propuha, i bacio ih u sakristiju.
Devastirana kapela
Sv. Franje u Stranjanima
Slučaj je prijavljen lokalnoj i međunarodnoj policiji (UN IPTF), ali

počinitelj-vandal nije otkriven.
U predbožićno vrijeme 2002. i uz Novu godinu 2003. dogodila su se dva
slučaja koja su povrijedila i uznemirila povratnike u Stranjane i Matoševce.
– Kad su jedne nedjelje, pred Božić, Mare Debeljak i Luce Bogdanović
došle ujutro da malo očiste gradilišnu baraku koja se privremeno koristila i
za slavljenje mise dok je nova crkvica u Stranjanima bila u izgradnji, ulaz u
baraku je bio onečišćen izmetom. To je shvaćeno kao manja provokacija, i
od toga se nije u javnosti pravio nikakav problem.
– U noći sa Stare na Novu godinu 2002./2003. puno se pucalo, i nije se
smatralo ništa neobičnim, niti je to kod ikoga izazivalo zabrinutost. Kad se
na 2. siječnja 2003. u Stranjanima pojavila policija, otkriveno je da se u
blizini nekadašnje vikendice Ive (Tome) Ljevara, u luci Marka Pranjića,
Perinog, nalazi neko eksplozivno sredstvo. Kako i kada je ono dospjelo na
to mjesto nedaleko od novosagrađene crkvice: da li ga je netko tu ostavio
slučajno ili iz nepažnje u novogodišnjem slavlju, ili je u pitanju namjerni i
sračunati čin zastrašivanja i ugrožavanja hrvatskih povratnika, može se
samo nagađati. Mjesto na kojem je eksplozivno sredstvo pronađeno policija
je obilježila žutom trakom, da upozori na opasnost.
To je bilo već nešto što je ozbiljno zabrinulo i izazvalo strah kod Hrvata i
katolika koji su se na svoja ognjišta, u obnovljene kuće, povratili u proljeće
42
2002. godine. O tom slučaju upoznat je Ured ‘Pravda i Mir’ banjolučke
biskupije, a iz toga je Ureda poslana obavijest Međunarodnim policijskim
snagama (UN IPTF-u) u Banjoj Luci, sa zamolbom da se poduzmu potrebni
koraci kako bi se slučaj rasvijetlio, i da se spriječe slični ekscesi u
budućnosti. Kopija toga dopisa je dostavljena također Uredu visokog
predstavnika (OHR-u) u Banjoj Luci, zatim u Sarajevo Organizaciji za
sigurnost i suradnju (OSCE-u), Visokom komesarijatu UN za izbjeglice
(UNHCR-u) i Kancelariji ombudsmana za ljudska prava za Bosnu i
Hercegovinu, u Sarajevu.
Na dopis je reagirala jedino Kancelarija ombudsmana Bosne i
Hercegovine, koja je 31. srpnja 2003. zatražila od Službe javne bezbjednosti
u Potkozarju (Ivanjska) izvještaj o poduzetim mjerama istrage i o njezinim
rezultatima. Iz Policijske stanice Potkozarja odgovoreno je 11. studenoga i.
g., i u dopisu je navedeno što je policija poduzimala u rasvjetljavanju
navedenih slučajeva. Vezano za eksplozivnu napravu u tom dopisu je
rečeno kako policija nije došla do saznanja od kada se navedena minska
eksplozivna naprava nalazila na naprijed spomenutom mjestu, te da je
otklanjanje te naprave obavljeno 24. veljače 2003. A glede nasilničkog
uništavanja stvari u kapeli se kaže: „Dosadašnjim operativnim radom,
obavljenim razgovorima na terenu i u PS nismo došli do korisnih saznanja,
niti otkrivanja izvršilaca ovog djela“. A na kraju dopisa stoji: „Policija ove
PS je poduzimala i dalje poduzima mjere i radnje na zaštiti i punoj
bezbjednosti povratnika jer je to i jedan od naših osnovnih zadataka u ovoj i
prethodnim godinama. Kroz našu redovnu kontrolnu djelatnost vršimo
obilazak povratnika, njihovih vjerskih objekata, pravimo planove i vršimo
obezbjeđenja najavljenih i nenajavljenih vjerskih skupova i poduzimamo
druge mjere i radnje u cilju održavanja što povoljnijeg i bezbjednijeg stanja
kako Hrvata povratnika tako i svog stanovništva“. 4
Koliko se policija ozbiljno angažirala na „održavanju što povoljnijeg i
bezbjednijeg stanja“ povratnika u Stranjanima i Matoševcima, i s kakvim
rezultatima, pokazuju sljedeći događaji.
Sječa i paljenje šume

Sječa šume u Stranjanima i Matoševcima započela je i provodila se od
onog vremena kada su ljudi iz Stranjana i Matoševaca, da bi izbjegli
uključivanje u srpsku vojsku i slanje na ratište, bili prisiljavani da nasijeku i
dovezu po 10 m3 za porodice srpskih vojnika iz Ramića i Dragočaja. Sječu
šume prognanih Hrvata i katolika su nakon rata nastavili i nesmetano kroz
4
Dopis se nalazi u arhivu Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, a kopiju ima i autor ove
knjige.
43
više godina provodili neki od srpskih izbjeglica u Orlovcu i Motikama, te
drvo na traktorskim prikolicama odvozili za svoje potrebe, a i za prodaju.
Što u tome najviše začuđuje, od strane policije i organa vlasti nije se ništa
poduzimalo da se to spriječi i zaustavi.
Istovremeno sa sječom događalo se i paljenje šume. Neki požari šuma su
vjerojatno izazvani nepažnjom, ali s obzirom na to da su oni uglavnom i
najčešće izbijali u šumama u Matoševcima i Stranjanima, koje su pripadale
Hrvatima i katolicima, ne može se isključiti i da je bilo namjernih
podmetanja vatre. Navodim samo požare i paljenja koja su se dogodila kroz
nekoliko posljednjih godina, iza kako su se neki od prognanika povratili u
Stranjane i Matoševce.
U travnju 2003. gorjela je šuma, a također njive i šljivici u Živaji,
vlasnika Ane Majdandžić (Tomine), Vida Debeljaka (Markovog), Ante
Debeljaka (Nikinog), Jakova Debeljaka-Ružića, te još neke šume dalje u
pravcu Ševnjaka.
Na nekadašnjoj zemlji Marka Blaževića, Tubića, a kasnije Ive Debeljaka,
Baćinog, izbjeglica iz Glamoča je palio travu i trnje iznad kuće u kojoj je
živio. Vatra se brzo raširila i zahvatila čitavo Tubića brdo, sve do groblja na
Gradini, a prenijela se i na šumu. Gorjela je tada šuma Ive Debeljaka,
Josiničin gaj, šuma Ante Debeljaka, Mate Debeljaka, Lovrinog, i Mate
Debeljaka, Petrovog.
Na 16. ožujka 2005. netko je potpalio vatru iznad Kovačevih kuća, i ona
se, preko Tubića brda proširila ponovno do groblja na Gradini. Srećom, u
groblje nije prešla. Na svom putu je zahvatila također Kovačev i Tubića gaj,
zatim gaj Josinčin i šumu ispod groblja Gradina, kao i dio šume iza Tubića
brda. Policija je došla da izvidi situaciju kad se vatra već u hladnoj noći
dobrim dijelom ugasila. Narednih dana vatra je u više navrata gorjela i na
strani Ljevara.
Krajem mjeseca listopada 2006. izbio je požar u šumi u Matoševcima,
ispod puta koji vodi na groblje Gradinu, gdje je gorjelo i prije 3 godine.
Moguće je da su vatru prouzrokovali i za nju krivi skupljači kestenja, a kad
je vatra buknula oni su se razbježali. Policija je pozvana, i brzo je stigla, a
ona je pozvala vatrogasce. Došla su jedna vatrogasna kola i vatru su ugasili.
Na mjesto požara došao je i policijski inspektor. On se raspitivao o tome tko
je požar mogao izazvati, pa je iznio svoje mišljenje, da požar nije izazvan
namjerno. Mare Debeljak, Milina, na to mu je uzvratila kako šuma uvijek
gori na hrvatskoj strani, a nikako ne u Gradini na strani srpskoj, te da je
teško pretpostaviti da se to događa baš slučajno ili nenamjerno.
U subotu 17. ožujka 2007. buknula je predvečer vatra na Batkovića
krčevini i zapaljena šuma. Vatra je gorjela cijelu noć i sljedeća 2-3 dana, te
44
se proširila na Poljašnicu, Rastrijebcu, cijelo Ivankovo, Mijaljevicu, Malića
krčevinu, sve do blizu kuće Slavka Blaževića, Ružinog. Kao za šumske
požare u Matoševcima i Stranjanima ranijih godina, tako se ni za ovaj
najnoviji nije otkrilo tko ga je izazvao, i je li to bilo iz nepažnje, ili
namjerno. Vatrogasci i radnici šumarije su istom u ponedjeljak ujutro, dakle
poslije skoro 40 sati, krenuli u akciju kad je već bilo opožareno veliko
područje i uništeno puno šume, također i one mlade na Mijaljevici,
zasađene u posljednje dvije godine.
Požar je buknuo i na 1. svibnja 2007. Opet se ne zna kako je došlo do
zapaljenja, a vatra je zahvatila Pištolice i Čapljenicu.
Stranjani i Matoševci za neke odlagališta smeća i otpada

Neki neodgovorni i nekulturni došljaci u Dragočaj i Motike svoj su
primitivizam iskazivali i tako što su u Matoševce i Stranjane često dovozili
smeće i različit otpad, i istresali ga po šumama, pokraj putova i uz Bukovac,
nedaleko od vrela Studenac.
U svezi s ovim navodim jedan zanimljiv slučaj, koji se dogodio 31.
ožujka 2006. Vraćajući se s pobožnosti križnog puta, Mile Debeljak je
ugledao pokraj puta, iznad kuće Mirka Batkovića, Anđukinog, gomilu
otpada. Zaustavio se i otpad malo razgrnuo, ne bi li otkrio kakav trag
njegova porijekla. Našao je jedan papirić na kojem je bio ispisan naziv
„Kosmopolit“ – preduzeća za uvoz i trgovinu suhomesnatih proizvoda, i
naveden broj telefona. Mare Milina je sljedećeg jutra nazvala taj broj, i
saznala da je to skladište robe, te ne govoreći ništa o razlogu svog poziva,
raspitala se gdje „Kosmopolit“ ima svoju prodavaonicu. Doznala je za
postojanje „Kosmopolitove“ prodavaonice u Dervišima, i da se ona
renovira. Zatražila je i dobila njezin telefonski broj. Nazvala je taj broj, i
kad je rekla muškarcu koji joj se javio da je otpad iz te prodavaonice
dovezen u Stranjane i istresen na rub puta, i da će to prijaviti inspekciji, taj
muškarac je zamolio da ništa ne prijavljuje, i obećao da će sav otpad biti
pokupljen i odvezen. Tako je i bilo, i oni koji su otpad dan ranije ostavili, u
subotu, 1. travnja 2006., pokupili su ga i odvezli.
Inače naši povratnici, ako bi i primijetili nekoga da dovozi i istresa
smeće, bojali su se intervenirati i nisu mogli spriječiti takvo ponašanje i
zagađivanje prirode. Policija iz Ivanjske, ni bilo kakva komunalna služba iz
Banje Luke, nisu pokazivali nikakvog zanimanja i volje da to zaustave.
45
Provala u novu crkvicu u Stranjanima i oštećenje ograde
kod crkvice, te krađa žičane ograde s Batkovića groblja
Uvečer 12. svibnja 2004. izvršena je provala u crkvicu u Stranjanima.

Osim na samoj bravi vrata, nije nanesena druga znatnija šteta. Iako se u
kapeli nalazio i neki alat, samo je iz korpice, pokraj oltara, pokupljeno i
odneseno nekoliko konvertibilnih maraka.
Provalu je sljedećeg jutra primijetio Mile Debeljak, kad je došao da
uređuje prostor oko kapele. Iza njega je ubrzo stigao i župnik fra Ivo
Orlovac, te je zatim o događaju telefonom obaviještena policija u Ivanjskoj.
Nakon kraćeg vremena stigla su dvojica policajaca, a nešto kasnije su došli i
izvršili uviđaj djelatnici kriminalističke policije iz Banje Luke. Policija je
razgovarala s Milom i fra Ivom te uzela otiske tragova s vrata kapele i s
vratašca na oltaru, koja je provalnik također otvorio da vidi ima li što
unutra. Pohvalno je to što su organi sigurnosti brzo reagirala, ali se nije
doznalo je li policija otkrila provalnika.
Ne zna se kada točno, a vjerojatno negdje oko nedjelje, 13. kolovoza, ili
na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2006., s Batkovića groblja je ukradeno oko
100 metara žičane ograde. Mreža je skinuta s cijele donje strane, te 15-ak
metara na istočnoj strani i s većeg dijela na zapadnoj strani, prema
Batkovićima.
Župnik fra Dujo Ljevar je 17. kolovoza o krađi žice s groblja izvijestio
telefonom policiju u Ivanjskoj, a 18. kolovoza je s Milom Debeljak bio u
policijskoj postaji u Ivanjskoj te razgovarao o toj krađi, kao i o drugim
nasrtajima srpskih izbjeglica na imovinu Hrvata i katolika. Nakon
razgovora u policiji, istoga dana su izašla dvojica policajaca i obavili uviđaj,
ali poslije nikakvo priopćenje nije dano o eventualnom otkrivanju
počinitelja drske krađe i drugih pljačkaških pokušaja.
U mjesecu rujnu iste godine oštećena je žičana ograda iznad crkvice u
Stranjanima, u dužini od 10-ak metara. Da li je netko imao nakanu i nju
skinuti i odnijeti, ili ju je htio samo oštetiti, ne zna se. I taj je slučaj
prijavljen policiji u Ivanjskoj, koja je došla i izvršila uviđaj, ali opet bez
ikakvog rezultata.
46
VISOKE LIČNOSTI U POSJETI
STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA
Prva poslijeratna posjeta biskupa Komarice

Na dan sv. Juraja, 23. ožujka 2002., biskup Komarica je, u pratnji fra
Velimira Blaževića, u popodnevnim satima prvi put nakon rata pohodio
Stranjane i Matoševce. Želio se susresti i razgovarati s povratnicima i
drugim Stranjančanima koji su se slučajno tu zatekli. Susret se zbio kod
devastirane kapele u Stranjanima, i najprije se razgovaralo o njezinu
obnavljanju, a zatim također o problemima i potrebama povratnika u
Stranjanima i Matoševcima.
Biskup Komarica sa skupinom povratnika i nekima koji su pomišljhali

da se varte, ali su se predomislili
Nakon tog susreta i razgovora biskup je otišao na kavu kod Mile i Mare
Debeljak. Tu je, nepredviđeno, zatekao jednog vojnog dužnosnika SFOR-a
iz baze u Ramićima, koji je došao da izvidi problem povrata imovine nekih
47
Matoševljana, i provjeri istinitost navoda kako u više kuća u Matoševcima
neke izbjeglice iz Glamoča drže svoje ovce.
Biskup Komarica je iskoristio tu priliku i zamolio SFOR-ovog dužnosnik
da prenese svojim nadređenima i mjerodavnima iz međunarodne zajednice
njegovu želju i očekivanja da se Hrvatima i katolicima, povratnicima na ove
prostore, pruži snažnija potpora.
Biskup Komarica u kući

Mile i Mare Debeljak,
razgovora s časnikom SFOR-a
iz baze u Ramićima
Gospođa Doris Pack, zastupnica u parlamentu Europe,

s biskupom Komaricom posjetila Matoševce
U subotu, 7 prosinca 2002., u Matoševcima je, zajedno s biskupom
Komaricom i župnikom fra Mijom Rajičem, bila gospođa Doris Pack,
njemačka zastupnica u Parlamentarnoj skupštini Europske Unije i
predsjednica Odbora za odnose s jugoistočnom Europom. Zvuči
nevjerojatno da je jedna tako visoka ličnost došla u Matoševce, ali evo i
zbog čega je to učinila.
Biskup Komarica se poznaje s gospođom Doris Pack već dugi niz
godina, još iz ratnog vremena. Ona je više puta dolazila u Banju Luku,
zanimala se za stanje, te na koji način bi mogla pomoći. Stigla je u Banju
Luku 6. prosinca 2002., i zadržala se par dana. Biskup joj je predstavio
poteškoće koje i dalje postoje, osobito u pogledu povratka prognanika, te je
iznio slučaj zauzetih kuća u Matoševcima, koje su pretvorene u štale i u
kojima srpske izbjeglice drže svoje ovce, a vlasnicima tih kuća se
onemogućuje da uđu u posjed i da raspolažu svojom imovinom. Kako se
gospođa Pack tom zgodom sastala i s gospodinom Mladenom Ivanićem,
dotadašnjim premijerom Republike Srpske, i kad mu je u razgovoru
skrenula pozornost na pojave za koje je doznala od biskupa Komarice, on
joj je odgovorio da mu to nije poznato, i neka mu biskup Komarica navede
neki konkretan takav slučaj.
48
Da bi se osobno uvjerila kako stvari stoje, gospođa Doris Pack je s
biskupom Komaricom otišla u Matoševce. Kod Mile Debeljaka se raspitala
o stvarima koje su je zanimale te snimila kuće koje se, doista, koriste za
smještaj ovaca.
Gospođa Doris Pack

i biskup Komarica u razgovoru
s Milom Debeljak
Biskup Komarica u obilasku i razgledanju

novosagrađene crkvice u Stranjanima
Biskup Franjo Komarica je 11. svibnja 2004., poslije podne, pohodio
Stranjane, a dopratio ga je fra Velimir. Kod kapele ih je dočekao Mile
Debeljak, gdje je ubrzo stigao i župnik fra Ivo Orlovac. Biskup je obišao i
razgledao novu crkvicu iznutra i izvana te izrazio svoje zadovoljstvo
njezinim izgledom, a i dao neke prijedloge što bi još bilo dobro i potrebno
učiniti.
Delegacija Velike Britanije u Stranjanima i Matoševcima

Višečlana delegacija Doma lordova i Parlamenta Velike Britanije stigla
je 30. svibnja 2004. u Sarajevo, u posjetu Bosni i Hercegovini, s osobitim
ciljem upoznavanja situacije oko povratka izbjeglica i prognanika svojim
kućama i problema s kojim se povratnici susreću. U sklopu te posjete, 1.
lipnja su došli i u Republiku Srpsku, u Banju Luku. Uvečer toga dana su bili
i u Matoševcima. Nikad ranije Stranjani i Matoševci nisu imali tako visoke
goste. Dovezli su se do kuće Mile Debeljaka jednim manjim autobusom, u
pratnji milicijskih kola u kojima je bio i fra Velimir Blažević, i pokazivao
put. S visokim gostima iz Velike Britanije bio je i dr. Mile Aničić, direktor
banjolučkog Caritasa, koji je zapravo i predložio tu posjetu i susret s
povratnicima u Dragočaj, odnosno u sela Stranjane, Matoševce i Orlovac.
49
Posjetitelje je kod Miline kuće dočekala poveća skupina povratnika u
navedena sela, a našlo se među njima i nekoliko drugih osoba.
Vođa delegacije, gosp. Toni Kalman, pozdravio je okupljene i istaknuo
koji je cilj njihove posjete, te napomenuo da, zbog kratkoće vremena, neće
moći govoriti svi koji bi to, možda, željeli, nego samo troje od nazočnih.
Tako su se za riječ javili najprije Mile Debeljak, iz Matoševaca, a iza njega
Miro Stojčević i Ivo Bogdanović, iz Orlovca. Oni su uglavnom isticali kako
su prepušteni sami sebi, da vlasti Republike Srpske ne vode o njima
nikakvu brigu i da im jedino pomaže banjolučki Caritas. Od većih problema
navodili su: kako su im putovi loši i bez ikakvog održavanja; da imaju
problema sa opskrbom struje kao i vode, te da vodu crpe iz bunareva koje
nisu u stanju očistiti niti znaju kakve je kvalitete voda koju piju i koriste za
sve druge potrebe; da ne mogu doći ni do kakvog zaposlenja, a ni
poljoprivredom se ne mogu baviti jer nemaju nikakve mehanizacije. O
problemu nezaposlenosti Hrvata rekao je nekoliko riječi i dr. Aničić,
istaknuvši da su on i biskup Komarica o tome nedavno razgovarali s
predstavnicima vlasti Republike Srpske.
Neki od povratnika u Dragočaj

razgovaraju kod kuće
Mile Debeljaka
s parlamentarnom delegacijom
iz Velike Britanije
Vođa delegacije iz Velike Britanije je obećao da će još iste večeri u bazi

SFOR-a u Ramićima razgovarati o mogućnosti popravka puta kroz
Stranjane i Matoševce, a da će također o prilikama i problemima povratnika
koje su čuli izvijestiti svoju vladu.
Mile Debeljak se, kao domaćin susreta, zahvalio gostima iz Velike
Britanije na posjeti i zanimanju za povratničke probleme, te također izrazio
nadu u njihovu pomoć. Na kraju im je ponudio po čašicu domaće rakije, što
oni nisu odbili.
Iako se od te posjete očekivao neki pozitivan rezultat, nije se dogodilo
ništa. Narod bi rekao: Tresla se gora, rodio se miš!
50
PRIGODE KADA STRANJANI I MATOŠEVCI
SNAŽNIJE OŽIVE
Povratnici su unijeli malo života u Stranjane i Matoševce. A u ljetno

vrijeme više živosti unose Stranjančani i Matoševljani koji dolaze iz
Hrvatske i drugih zemalja da posjete svoj rodni kraj. Međutim, posebno
živo i veselo je u prigodama kad se u isto vrijeme u rodnom kraju okuplja i
po par stotina osoba, od male djece do staraca i starica.
Slavljenje redovitih svetih misa u Stranjanima

U kapeli sv. Franje u Stranjanima posljednja sveta misa prije
protjerivanja Hrvata i katolika iz Stranjana i Matoševaca slavljena je
početkom mjeseca kolovoza 1995. A kad se u Stranjane i Matoševce, nakon
skoro 7 godina, povratila mala skupina prognanika, na 12. svibnja 2002.
ispred devastirane kapele župnik fra Mijo Rajič je slavio prvi put svetu
misu, kojoj je prethodio i ‘blagoslov polja’, a došao je i velik broj
Stranjančana iz Hrvatske, ukupno oko 150 osoba. O tome će malo više
riječi biti nešto kasnije.
Na 9. lipnja 2002. sveta misa je slavljena ponovno, taj put u devastiranoj
kapeli, a od 21. srpnja 2002. u Stranjanima su se svete mise počele
nedjeljama i blagdanima redovito slaviti u 14 sati, neko vrijeme u
devastiranoj kapeli, a kad je ona srušena i počela gradnja crkvice, slavila se
na otvorenom, ili u maloj gradilišnoj drvenoj baraci.
Povratnici i vjernici
pristigli iz Hrvatske,
tužnih lica i pogleda,
prisustvuju s. misi
u devastiranoj kapeli
u Stranjanima,
u srpnju 2002. g.
Vjernici pred kapelom
u Stranjanima
nakon jedne od misa
u srpnju 2002. godine
Fra Anto Nedić,

bivši kapelan u župi
Barlovci, s vjernicima
i župniko fra Mijom
Rajičem, poslije
Mise na sv. Franju
2002. godine
U novosagrađenoj crkvici sveta misa je prvi put slavljena 1. lipnja 2003.

godine, i otad se u njoj slavi redovito.
Kad je u Barlovce za župnika u ljeto 2003. došao fra Ivo Orlovac, mise
su nedjeljama i blagdanima slavljene u 9 sati, a on je uveo i popodnevne
mise s krunicom četvrtkom u mjesecima svibnju i listopadu, a također s
križnim putom petcima kroz korizmu. A od ljeta 2006., nakon što je
župnikom u Barlovcima postao fra Dujo Ljevar, misa se nedjeljom i
blagdanom opet počela slaviti poslije podne, u 15 ili u 14 sati, zavisno od
godišnjeg doba.
Na svetim misama u Stranjanima su redovito bili nazočni i sudjelovali
skoro svi povratnici, obično njih 10-12, a preko ljeta je vrlo često bilo i
znatno više osoba, jer su na mise dolazili, ako bi se zatekli u Stranjanima ili
Matoševcima, i neki koji žive u Hrvatskoj, ili u nekoj drugoj europskoj
državi.
Fra Velimir i župnik
fra Ivo Orlovac, slave
s. misu u Stranjanima,
u nedjelju poslije sv. Franje,
2003. godine
Vjernici na svetoj misi

u crkvici u Stranjanima,
u studenome 2008. g.
S. Marina Domić
s ‘pjevačima’
na misi u crkvici
u Stranjanima
u listopadu 2006. g.
Pjevači sa sviračicom
s. Marinom Domić,
na misi u Stranjanima,
Vjernici poslije mise,

na ulazu u crkvicu
u Stranjanima,
Mise na Gradini i na Batkovića groblju

Sveta misa na groblju Gradina slavila se u prijašnja vremena prve
nedjelje poslije Male Gospe, dakle u vremenu između 9. i 15 rujna, a u
Batkovićima na 1. svibnja. Okupljao se, osobito na Gradini, velik broj
vjernika ne samo iz Matoševaca i Stranjana, nego i iz drugih bližih sela,
tako iz Orlovca, Dikevaca, Ojdanića, te Čivčija i Motika.
Nakon izgona katoličkih i hrvatskih obitelji iz njihovih kuća i
protjerivanja u Hrvatsku godine 1995., prestalo je i slavljenje misa na
groblju Gradini i na Batkovića groblju, i gotovo da tada i nije bilo nade da
će se one opet tu slaviti.
To se ipak dogodilo, i na 9. rujna 2001. na Gradinu je došlo, i bilo na
svetoj misi skoro 150 vjernika. Tada su od katolika u Stranjanima živjele
samo povratnica Jela Šlat, r. Pranjić, Matijeva, te Marica Milaković r.
Marić, i Kata Budić, r. Pranjić, tako da su svi drugi došli sa strane, najviše
iz Hrvatske. Zanimljivo, veća skupina je iz Zagreba došla unajmljenim
autobusom.
Sveta misa na groblju

Gradini,
u rujnu 2002. g.
Sudionici na misi na groblju Gradini u rujnu 2002. godine

Od tada se na Gradini mise slave svake godine, a na njih je dolazilo od
250 do 300 vjernika. Za neke je dolazak na misu na Gradini bio prvi
dolazak u rodni kraj poslije 1991., ili poslije 1995. godine, a Boro Ljevar,
Stjepanov, 12. rujna 2004. došao je iz Zagreba poslije više od 30 godina.
Skupina vjernika na misi
na groblju Gradini, u
nedjelju poslije Male
Gospe, u rujnu 2003. g.
Stipo Pranjić, Antin,

i Ivo Pranjić, Nikin,
s kćerkicom Ivanom
na misi na groblju Gradini
u rujnu 2003. g.
Sudionici na misi
na groblju Gradini,
u nedjelju poslije
Male Gospe,
u rujnu 2003. g.
Skupina vjernika
na misi na groblju
Gradini, u nedjelju
poslije Male Gospe,
u rujnu 2003. g.
Joso Ćosić, sin Rudo

i kćer Finka,
s gostima na ručku
poslije mise na Gradini,
u rujnu 2003. g.
'Svraćanje' u prirodi, u Ljevarima: Josip Ljevar, Matin, sa suprugom Anđom,

Vera, Josipova sestra, s mužem, i Joso Marić, iz Motika, sa suprugom,
poslije mise na Gradini u rujnu 2003. g
Skupina sudionika
na misi u studenom
2003. g., pred kapelom
na groblju Gradini
Župnik fra Dujo Ljevar

slavi misu na groblju
Gradini u rujnu 2006. g.
Vjernici prisustvuju
misi na groblju Gradini,
u rujnu 2006. godine
Na groblju Gradini,
u rujnu 2007. g.,
Mato Majdanžić, Jurin,
sa suprugom Elenom,
kod očevog groba
Na groblju Gradini:
Mile Debeljak, Boro Blažević,
Marija Debeljak r. Batković,
Anita Debeljak, Tomina,
Toma Debeljak-Ružić, Petrov,
Juro Bogdanović, Andrijev,
i Tomo Majdandžić, Petrov,
poslije mise u rujnu 2007.
Fra Dujo, fra Velimir

i s. Marina Domić,
poslije mise na groblju
Gradini u rujnu 2007. g.,
osvježavaju se u
Ljevarima, kod kuće
Ruže i Mire, kćeri
pok. Ilije i Ane
Na Gradini su se počele slaviti mise i moliti opijela za pokojne također
uz Dan mrtvih. Prvi put poslije 1995. to je bilo 9. studenoga 2003., a
nazočnih je bilo svega 16 osoba.
Iduće godine, 31. listopada 2004., broj je porastao, pa ih je bilo više od
50, a 6. studenoga 2005. samo 16, dok ih se 5. studenoga 2006. skupilo 40-
ak, a toliko ih je bilo i 4. studenoga 2007. godine.
Na Batkovića groblju sveta misa se uobičajeno slavila 1. svibnja svake
godine Poslije 1995. prvi put je misa opet slavljena 1. svibnja 2004. Skupilo
se oko 50 osoba, najviše Batkovića, uglavnom pristiglih iz Hrvatske.
Sa slavljenjem misa na Batkovića groblju nastavilo se i idućih godina, s
tim da je 2006. to bilo 30. travnja umjesto 1. svibnja, a broj nazočnih se
kretao između 30 i 60 osoba.
Uz 10-ak stanovnika koji su se iz Hrvatske povratili i žive u svojim
novopodignutim ili obnovljenim kućama u Stranjanima i Matoševcima, na
groblje Gradinu i na Batkovića groblje redovito ih najviše dolazi iz
Hrvatske, kamo su neki odselili prije puno godina, ili gdje su našli utočište
nakon izgona iz rodnog kraja, zatim iz Njemačke, Austrije, Švicarske,
Danske i još nekih europskih država, kamo su svojevremeno otišli u potrazi
za zaposlenjem, i gdje žive već duži niz godina. Iz Hrvatske, osim iz
Zagreba, najviše ih je dolazilo, i najčešće, iz Sunje, Petrinje, Novske,
Kutine, Bjelovara, Ivanić Grada, Čepina, Daruvara, Okučana, Vojnića,
Velike Gorice, gdje su i najviše naseljeni, a po netko i iz Splita, Rijeke i
Dubrovnika. Bilo je i par posjetitelja iz Australije i Sjedinjenih Američkih
Država.
Poljski blagoslovi za Stranjane i Matoševce

Blagoslov polja za Stranjane, kako smo već naprijed vidjeli, nakon 1995.
prvi put je obavljen ispred devastirane kapele 12. svibnja 2002. Tada se
okupio i najveći broj, čak više od 150 osoba.
Godine 2003. u Stranjanima, radi gradnje nove crkvice, nije bilo
blagoslova polja, pa je idući blagoslov bio 16. svibnja 2004., a skupilo se
40-ak osoba, dok ih je kod sljedećih blagoslova, 22. svibnja 2005. i 14.
travnja 2006. bilo oko 30, a 13. svibnja 2007. svega 17-ero.
Proljetni poljski blagoslov za Matoševce ponovno je uveo župnik fra Ivo
Orlovac, i prvi put nakon rata obavljen je na Batkovića goblju 1. svibnja
2004., a skupilo se oko 50 osoba, uglavnom pristiglih iz Hrvatske. Od tada
se blagoslov polja u Matoševcima obavljao redovito, a broj vjernika koji su
u njemu sudjelovali bio je relativno dosta velik, tako ih se 1. svibnja 2005.
okupilo nešto više od 50, zatim 30. travnja 2006. između 55 i 60, i 29.
travnja 2007. oko 70 osoba.
Župnik fra Mijo Rajič
obavlja kod kaple
u Stranjanimablagoslov
polja u svibnju 2002. g.
Skupina vjernika
prati blagoslov polja
u Stranjanima 2002. g.
Vjernici na blagoslovu
polja i misi u Stranjanima,
u svibnju 2002.
Sudionici na misi i
blagoslovu polja
u Stranjanima,
u svibnju 2002. g.
Okupljanje vjernika
na Batkovića
groblju za misu i
blagoslov polja
u Matoševcima,
u svibnju 2004. g.
Župnik fra Ivo Orlovac,
s poslužiteljima
Slavkom Blažević,
Milom Debeljak i
Stipom Vulić, obavlja
na Batkovića groblju
blagoslov polja za
Matoševce
u svibnju 2004. g.
Pero i Marko Batković, Mate Rajnoga, sa svojom djecom

i unucima, i drugom rodbinom iz loze Batkovića,
na Batkovića groblju 1. svibnja 2004. godine
IZGRADNJA NOVE CRKVICE U STRANJANIMA
Nakon što su Hrvati katolici 1995. godine istjerani iz Stranjana i

Matoševaca, neki Srbi došljaci u ta i obližnja sela, a možda i neki domaći,
teško su demolirali i devastirali kapelu sv. Franje Asiškog u Stranjanima.
Stoga, kad se u Stranjane i Matoševce vratilo nekoliko prognanika, koji
zbog svoje dobi i nedostatka prijevoznih sredstava nisu bili u mogućnosti
nedjeljom ići na misu u župnu crkvu u Barlovce, počelo se razmišljati o
obnavljanju kapele.
O tome se razgovaralo s biskupom Komaricom, kad je 23. ožujka 2002.
pohodio Stranjane. Pred teško oštećenom i devastiranom kapelom dočekali
su ga i pozdravili Mile i Mara Debeljak, Slavko Blažević, Tomo
Majdandžić, Mirko Pranjić, Luca Bogdanović, Kata Budić, Zorka Ganić i
Jela Šlat. Razgovor se poveo o problemima i potrebama povratnika svojim
kućama. Povratnici nisu tražili nikakvu pomoć za sebe niti su izravno molili
da im se obnovi kapela, nego su rekli: „Biskupe, mi bismo željeli da ovdje
redovito imamo svetu misu“! Takvo razmišljanje i želja povratnika biskupu
su se svidjeli i nakon što je razgledao kapelu iznutra i izvana, razgovor se
poveo o tome što sve treba obnavljati, koliko u svemu može pomoći
biskupija, te mogu li što učiniti i doprinijeti Stranjančani i Matoševljani koji
su se vratili na svoja ognjišta, a i drugi koji se nalaze i žive u Hrvatskoj ili
negdje drugdje. Biskup je preporučio da se odmah ogradi prostor oko
kapele, da se preboji montažna metalna konstrukcija zvonika i na njega
postavi zvono koje su lopovi bili skinuli i odnijeli, ali je kasnije pronađeno,
da se izvrše neki nužni radovi na krovu i da se kapela zaštiti od daljnjeg
propadanja, te da to treba uraditi već do blagoslova polja u Stranjanima,
predviđenog za 12. svibnja 2002. godine. Kako je tada zamišljeno, glavnina
posla na cjelovitoj sanaciji kapele slijedila bi nakon toga, čim se osiguraju
potrebna sredstva.
Kao što je na sastanku s biskupom dogovoreno, neki poslovi kod kapele
u Stranjanima su uskoro otpočeli i obavljeni. Iskrčen je i očišćen prostor
oko teško oštećene i devastirane kapele. U toj radnoj akciji su sudjelovali,
uz Milu Debeljaka i Tomu Majdandžića, koji su bili i organizatori akcije,
dobrovoljci pristigli u većem broju iz Hrvatske: Ivo Blažević, Josin, Ivo
Blažević, Franjin, Ivo Blažević, Markov, Marko Blažević, Anto Blažević,
Mato Blažević, Borislav Blažević, Marko Bogdanović, Ana Bogdanović,
Anto Bogdanović, Mara Debeljak, Anto Kaurin, Anto Ljevar, Slavko
Ljevar, Ilija Ljevar, Josip Ljevar, Josip Majdandžić, Marko Majdandžić i
Mato Majdandžić.
Mile Debeljak i pravoslavac Marinko Milaković, suprug Marice Marić,
očistili su od korozije i obojili crnim lakom montažni metalni zvonik. Prije
blagoslova polja crkveni prostor je ograđen žičanom mrežom, postavljenom
na postojeće betonske stupove.
Kako je bilo i predviđeno, počelo se ozbiljnije razmišljati o obnovi
kapele, te je inženjer izašao na teren i pogledao u kakvom je ona stanju, i
što bi sve trebalo na njoj uraditi. Ustanovljeno je da su oštećenja na kapeli
mnogo teža nego što se zaključivalo prema onome što se na prvi pogled
moglo vidjeti, te da bi to iziskivalo ulaganje znatnijih materijalnih
sredstava. Stoga je zaključeno da je bolje staru kapelu posve srušiti, a
umjesto nje podići manju crkvica. Uskoro je plan za crkvicu bio gotov, a
izradio ga je ing. Isak Medić, musliman, arhitekt koji živi u Sarajevu, a
odabran je i izvođač radova, građevinska firma d. o. o. „Instalacije”, iz
Sanskog Mosta. S početkom radova čekalo se nešto duže zbog kišnog
vremena. Rušenje stare kapele je započelo 3. listopada 2002. godine, i
obavljeno je u nekoliko sljedećih dana. Čišćenje terena, a zatim kopanje
zemlje za temelje, postavljanje armature i betoniranje temelja obavljeno je
tijekom studenoga 2002., a tada je, zbog lošeg vremena i nastupa zime, rad
morao biti prekinuti.
Krajem mjeseca ožujka 2003., s dolaskom toplijeg vremena, radovi su
nastavljeni. Najprije je nasuta zemlja i izlivena mrtva ploča, a zatim je prvih
dana travnja započelo zidanje. Do kraja toga mjeseca završeno je zidanje do
krova, izliven gornji vijenac, podignut krov, izvana nabačena žbuka i
započelo zidanje zvonika, a tijekom svibnja ozidan je zvonik i u njega
postavljeno zvono koje je bilo na metalnom zvoniku uz prijašnju kapelu,
crkvica iznutra ožbukana i okrečena, stavljen strop od brodskog poda,
ugrađena stolarija i elektroinstalacije, te također izbetonirana pristupna
staza i stepenice od ceste do ulaza u crkvicu.
Nakon što su na crkvici otklonjeni neki uočeni nedostaci, u subotu, 27.
rujna 2003. godine obavljen je i njezin tehnički prijem. Bili su nazočni:
gosp. Šaban Mujdžić, vlasnik firme „Instalacije“, sa suradnicima, nadzornik
gradnje, ing. Ljubica Kos, iz Banje Luke, te ispred Biskupskog ordinarijata
biskupijski ekonom, preč. mg. Ivica Božinović, kao i novi župnik u
Barlovcima, fra Ivo Orlovac.
Dimenzije crkvice su 7,50x5,80 m. Ukupna površina je oko 35 m2, a od
toga prostor za vjernike je nešto veći od 24 m2. Prednja strana je malo
izbočena za oltar, a u dnu crkvice je, s desne strane, mali prostor za
oblačenje svećenika, a s lijeve strane je na stropu otvor za penjanje na
zvonik. Ispred ulaznih vrata u crkvicu, na četiri drvena potporna stupa,
natkriveni je trijem, veličine 8,50 m2.
Gradnju crkvice je financirao ekonomat banjolučke biskupije, ali treba
istaknuti da su se svojim dobrovoljnim prilozima za unutarnje uređenje
crkvice i opskrbljivanje potrebnim namještajem iskazali mnogi Stranjančani
i Matoševljani, njih oko 50. 1
Nova crkvica sv. Franje Asiškoga u Stranjanima
1
Zavrjeđuju da im se ovdje navedu imena, pa to i činim. Gradnju, osobito unutarnje
uređivanje crkvice, novčano su pomogli: Mile Bogdanović, Antin, Franjo Debeljak, Jurin,
Ana Ljevar, Nikina, Dragica Ljevar, Perina, Ilija Ljevar, Vidov, Terezija Ljevar, Vinkova,
Anto Pranjić, Matijev, Ivica Blažević, Pajin, Slavenko Blažević, Pajin, Ivo Ćosić, Josin,
Mato Ćosić, Josin, Rudo Ćosić, Josin, Jozefina Ljevar, r. Ćosić, Ferdina, Dragan
Mijatović, Markov, i Janja r. Blažević, Danijel i Ivanka Petričević, r. Blažević, Stjepan-
Braco Pranjić, Stipin, i Ankica r. Ćosić, Sanda i Stipo Pranjić, Stjepanovi, Mirko Pranjić,
Perin, Jela Šlat, r. Pranjić, Božo Blažević, Markov, sa suprugom Dragom i sinom Markom,
Marko Blažević, Mirkov, i supruga Zora, Ferdo Blažević, Nikin, Anto Majdandžić, Jurin,
Stipo Blažević, Zorkin, Mara Bogdanović, Markova, Franjo Debeljak, Jurin, Joso
Debeljak, Jurin, Marko Debeljak, Pavin, Nada Debeljak, Ivina, Bosiljko Majdandžić,
Markov, Božo Majdandžić, Lovrin, Božo Majdandžić, Lukin, Mato Majdandžić, Perin,
Ljuba Rođak, r. Debeljak, Markova, Mato i Manda Vukelić, Mirjana Kraljević, r.
Majdandžić, Bosiljkova, Snježana Gladić, r. Majdandžić, Bosiljkova, Mato Debeljak, Ivin,
Marija Veber, r. Ljevar, Mile Šakić, iz Prijakovaca, Mato Majdandžić, Jurin, i supruga
Elena, Anto Majdandžić, Jurin, Božo Brkić, iz Ojdanića.
Bilo je i kasnije pomoći u vidu radnih akcija čišćenja i uređivanja
prostora oko crkvice. Iznad crkvice je raščišćen prostor i izlivena niska
betonska podzida, a oko crkvice je nasuta zemlja i poravnat teren. Krajem
rujna i početkom listopada 2004. godine postavljena je željezna kapija na
ulazu u prostor crkvice, a izradio ju je Brane Princ, iz Kuljana; u crkvici su
postavljene keramičke pločice, a to je uradio Zoran Šalić, iz Orlovca;
izrađen je manji drveni oltar, a izradio ga je Ilija Savarin, iz Zalužana,
postavljene postaje križnoga puta, koje su stigle u humanitarnoj pomoći iz
Njemačke franjevačkom samostanu na Petrićevcu, i ustupljene za crkvicu u
Stranjanima, a također su nabavljeni manji kipovi sv. Franje i Srca
Marijina, dar Marka Blaževića, Mirkovog, i Marice Milaković, r. Marić, te
crkvica priključena na električnu mrežu i u nju uvedena struja.
Za crkvicu je također nabavljen električni muzički instrument
(synthesizer), a za to su priloge dali župnik fra Dujo Ljevar, fra Velimir, te
Mare Debeljak, Luce Bogdanović, Jele Šlat, Zorka Pranjić, Matina, i Mato
Ćosić, Josin.
BLAGOSLOV CRKVICE U STRANJANIMA
U nedjelju, 3. listopada 2004. godine, za Stranjane i Matoševce bila je

velika svečanost. Toga dana, uoči sv. Franje Asiškoga, crkvica sv. Franje je
blagoslovljena. Budući da blagoslova nije mogao obaviti biskup Franjo
Komarica, a što je ranije bilo planirano, obavio ga je i predvodio slavlje
svete mise u popodnevnim satima generalni vikar banjolučke biskupije,
msgr. dr. Anto Orlovac.
Msgr. Dr. Anto Orlovac

i svećenici koji su
slavili svetu misu i
nazočni bili blagoslovu
crkvice sv. Franje
u Stranjanima
Slavlju blagoslova crkvice bilo je nazočno i u njemu sudjelovalo više od

100 vjernika: svi povratnici u Stranjane i Matoševce, te više vjernika iz
drugih dijelova župe Barlovci, kao i iz župe Petrićevca, a najviše iz
Hrvatske, te iz Njemačke Stjepan Pranjić, čija je majka, pok. Mara,
poklonila zemlju za nekadašnju kapelu, a na kojoj je sagrađena i sadašnja
crkvica. Uz msgr. dr. Antu Orlovca i župnika fra Ivu Orlovca, kod
blagoslova i u koncelebriranoj svetoj misi bila su još 5-orica franjevaca: fra
Franjo Josipović, fra Josip Božić, fra Ivica Jurišić i fra Velimir Blažević,
svi iz samostana Petrićevac, i fra Anto Ivanović, župnik u Okučanima, te
svjetovni svećenik, vlč. Ante Marijan, župnik u Mrkonjić Gradu. Iza
misnog slavlja na večeri se priključio i preč. mg. Ivica Božinović, koji je
vodio izgradnju crkvice.
Škropljenje blagoslovljenom
vodom zidova crkvice
i nazočnih vjernika
Stranjančani i Matoševljani nazočni kod mise i blagoslova crkvice

u Stranjanima 3. listopada 2004. godine
PONOVNO PODIZANJE ‘KIPOVA‘
Podizanje ‘kipa’ u Stranjanima

Stariji Stranjančani i Matoševljani se sjećaju ‘kipa’ i raspela na Pranjića
raskršću u Stranjanima, ozidanog od kamena. Njega je 1945. podigao
Andrije Tubić, kao ispunjenje svoga zavjeta iz vremena Drugog svjetskoga
rata. Međutim, poslije 25 godina, u zemljotresu 1969. ‘kip’ se srušio. Tada
‘kip’ nije obnovljen, jer se razmišljalo o skorom podizanju kapele u
Stranjanima. A to se pitanje ni kasnije, sve do najnovijeg vremena, više nije
pokretalo.
Negdje sredinom godine 2004. mogao se čuti prijedlog od Stranjančana
koji više ne žive u Stranjanima, da se ‘kip’ na Pranjića raskršću ponovno
podigne. U proljeće 2005. odlučeno je da se započne s pripremama za
realizaciju toga prijedloga.
U posao se krenulo 3. lipnja 2005. Raščišćen je teren gdje je ranije stajao
‘kip’, a također poravnat i sav teren oko ‘kipa’. Mile Debeljak je nabavio
potreban materijal, a betoniranje podloge i zidanje ‘kipa’ fasadnom ciglom
je započelo početkom srpnja i završeno je za 10-ak dana. Uz pristanak
Feliksa Batkovića i Jelice, Kajčine, ‘kip‘ je s ruba puta malo uvučen u
Kajčinu bašču.
Dimenzije su mu 117x91x175 cm, a udubljenja ili niše za raspelo
67x53x77 cm. Pomišljalo se u početku da se stavi isto raspelo koje je tu
stajalo od 1946. do 1969., a koje je sačuvala Anđa, kći Andrija Tubića, te
poklonila Stipi Blaževiću, Slavkovom, ali se od toga odustalo i u ‘kip’ je
postavljeno raspelo kojeg je nešto prije Ane Bogdanović-Ninica, iz
Ojdanića, bila poklonila za stranjansku crkvicu.
Na ‘kip’ je postavljena ploča s urezanim natpisom: Bogu na slavu, a
nama ljudima na spasenje!
Čitavo vrijeme dok je ‘kip’ rađen, Mile Debeljak je nadgledao posao i
pribavljao što je bilo potrebno. Početkom svibnja 2006. on je uz pomoć
Stipe Grozdinog ‘kip’ ogradio drvenom ogradom, kakao bi se spriječilo da
se ‘kipu’ približavaju ovce i koze, a također i autobus koji tu ima svoju
stanicu.
Za podizanje ‘kipa’, tj. čišćenje i uređenje prostora, nabavku potrebnog
materijala i plaćanje majstora, te ograđivanje ‘kipa’, veći dio potrebnih
novčanih sredstva prikupio je od Stranjančana u Wiesbadenu, u Njemačkoj,
Stjepan Pranjić (Braco), pok. Stipe i Mare, a svoje priloge je dalo i više
sudionika kod blagoslova ‘kipa’. 2
Novopodignuti križ
na Pranjića raskršću
Obnovljen ‘kip‘ na Ravnici u Matoševcima

U prošlom ratu nije od vandalizma bio pošteđen ni ‘kip’ na Ravnici u
Matoševcima. Lik raspetog Krista je skinut s križa i bačen u obližnju
šumicu, a željezna rešetka koja je zatvarala nišu s raspelom odvaljena je i
odnesena.
Nakon što je ponovno podignut ‘kip’ u Stranjanima, pristupilo se također
obnavljanju ‘kipa’ na Ravnici u Matoševcima. Poticaj za njegovo
obnavljanje došao je od Ilije Ljevara, Vidovog, koji je prenio prigovor što
2
Ovo su darovatelji koji su omogućili ponovno podizanje ‘kipa’ na Pranjića raskršću: Ivica
Blažević, Pajin, Slavenko Blažević, Pajin, Rudo Ćosić, Josin, Mato Ćosić, Josin, Ivo
Ćosić, Josin, Darijo Jurić, Marinko Stojčević, Marinko Majdandžić, Tomin, Stjepan-Braco
Pranjić, Stipin, Ferdo Blažević, Nikin, Vlado Blažević, Josin, Ivo Blažević, Vladin,
Stjepan Blažević, Mirkov, Marko Blažević. Mirkov, Ivo Blažević, Josin, Ivica Blažević,
Ivin, Franjo Blažević, Mirkov, Mišo Blažević, Antin, Pero Majdandžić, Tomin, Ivica
Majdandžić, Tomin, Marko Ljevar, Perin, Pero Pranjić, Mirkov, Marko Blažević, Milin,
Mirko Pranjić, Perin, Ruža Tomas, r. Ljevar, Anina.
ga je čuo u Hrvatskoj, da se Mile Debeljak zauzeo za ‘kip’ u Stranjanima, a
ne brine se o ‘kipu’ u svome selu.
U kolovozu 2005. teren oko ‘kipa’ je raščišćen, oštećenja na kapeli
popravljena, a zatim je na novi drveni križ postavljeno oveće raspelo od
metala, doneseno iz samostana na Petrićevcu. ‘Kip’ je obnovljen trudom
Mile i Mare Debeljak i sina Marka te zeta Marija Ćosića, a novčano su
pripomogli svojim prilozima Luca Bogdanović, Ićina, Markan Blažević,
Milinčin, i Ilija Ljevar.
Župnik fra Ivo Orlovac

s Milom Debeljak,
Lucom Bogdanović
i Marom Debeljak,
kod novog križa
na Ravnici
Obnovljeni ‘kip’ na Ravnici blagoslovljen je 11. rujna 2005., nakon mise

na groblju Gradina, a blagoslovio ga je župnik fra Ivo Orlovac.
Radi zaštite ‘kipa’, bilo je potrebno ograditi ga. To je krajem travnja
2006. i urađeno, a drvenu ogradu i kapiju postavili su Mile i Mare Debeljak.
Obnovljen ‘kip’ na Danlovom brdu i učvršćen Batkovića križ

Oštećeni ‘kip’ na Danlovom brdu u Matoševcima obnovili su početkom
rujna 2005. Josip, Mato i Mile, sinovi pok. Pere Debeljaka. Betonsku
kućicu na betonskom podnožju pokrili su novim limom, a u kućicu stavili
omanji Gospin kip, i zatvorili ga staklenim prozorčićem. Istog dana kad je
blagoslovljen ‘kip’ na Ravnici, blagoslovljen je i ovaj na Danlovom brdu.
Veliki drveni križ u Batkovićima držao se nekako da ne padne. Ipak dio
koji se nalazio u zemlji istrunuo je, i prijetila mu je opasnost da se sruši.
Zato se Mile Debeljak, Sekin, pobrinuo da se u zemlju ukopa betonski
držač koji inače služi za učvršćivanje električnih bandera, i križ je sada uz
njega pričvršćen.
Gospin kip
na Danlovom
brdu
Mile Debeljak i barlovački župnik fra Dujo Ljevar

MISA I BLAGOSLOV NOVOPODIGNUTOG ‘KIPA’ NA
PRANJIĆA RASKRŠĆU
Biskup Franjo Komarica, zbog drugih obveza koje je imao, nije mogao
doći da blagoslovi u Stranjanima novu crkvicu sv. Franje, ali je došao 23.
srpnja 2005. godine blagosloviti ‘kip’ koji je nanovo podignut na Pranjića
raskršću u Stranjanima.
Uz nazočnost i sudjelovanje oko 180 vjernika, biskup Komarica je
predvodio misno slavlje pred crkvicom sv. Franje, a s njim su zajedno misu
slavili biskupov pomoćnik i zamjenik, gen. vikar msgr. dr. Anto Orlovac,
župnik barlovački, fra Ivo Orlovac, i fra Velimir Blažević. Biskup je u
propovijedi istaknuo čvrstinu vjere i časno ponašanje katolika i Hrvata iz
Stranjana i Matoševaca, i uopće iz banjolučkog kraja, kako u davnim
vremenima tako i u nedavnoj prošlosti, te potaknuo nazočne da takvi ostanu
gdje god se nalazili i živjeli, a također je ohrabrivao na povratak one koji o
tome razmišljaju i koji bi to poželjeli. Sve je posebno pozvao da svoga
kraja, iz kojega vuku korijene, ne zaborave, pa da se makar u određenim
prigodama – a takvi su Stranjanski dani ili susreti Stranjančana i
Matoševljana, uvedeni 2004. godine – okupljaju na zajednička bogoštovna
slavlja i radosna cjelodnevna druženja.
Biskup Komarica i msgr. dr. Anto Orlovac slave svetu misu

na ulazu u crkvicu u Stranjanima 23. srpnja 2005. godine
Tom prigodom je odao posebno priznanje, izrekao zahvalu i uručio
pisanu povelju Stjepanu Pranjiću-Braci, Stipinom i Marinom, i supruzi
Ankici, a zahvala je upravljena i pok. Mari. Mare je s djecom poklonila
zemljište na kojem je bila ranije podignuta kapela, a sada nova crkvica u
čast sv. Franje Asiškoga, a Stjepan i Ankica su pomagali u održavanju
kapele te su davali novčanu pomoć, a prikupljali su je i od drugih, za
unutrašnje uređenje nove crkvice.
Biskup Komarica
predaje Stjepanu-
Braci Pranjiću
i supruzi Ankici
povelju priznanja
i zahvale
Na kraju mise biskup Komarica je zahvalio svima koji su svojom

nazočnošću uzveličali taj dan, osobito roditeljima koji su doveli svoju
djecu, zatim onima koji su organizirali i pripremili što je potrebno da sve
prođe što ljepše.
Iza svete mise, oni koji su joj bili nazočni i u njoj sudjelovali, pošli su u
procesiji do novopodignutog ‘kipa’ na Pranjića raskršću, kojeg je biskup
blagoslovio.
Biskup Komarica
kadi križ prilikom
blagoslova 'kipa'
u Stranjanima,
23. srpnja 2005.
Vjernici koji prisustvuju
blagoslovu
novopodignutog križa
na Pranjića raskršću,
u Stranjanima
Skupina vjernika s biskupom Komaricom, uz novi 'kip'

u Stranjanima
SVOGA KRAJA NE ZABORAVLJAJU
I NE OKREĆU MU LEĐA
Mnogi prognani Stranjančani i Matoševljani su po završetku rata, a

naročito nakon što su se neki vratili svojim kućama u Stranjane i
Matoševce, dolazili pojedinačno i u grupama iz Hrvatske, a i iz drugih
država, da posjete i obiđu svoj rodni kraj. Naročito ih je puno dolazilo na
Dane ili Susrete Stranjančana i Matoševljana, koji se od 2004. godine
održavaju svake godine krajem mjeseca srpnja.
Ima dosta onih koji dođu samo nakratko, da pogledaju svoju napuštenu
kuću, da odu na groblje i zapale svijeću na grobovima svojih najbližih, i da
posjete nekoga od povratnika, a neki su se zadržavali i po više dana, da
štogod i urade u kući i oko nje.
Tako je Joso Ćosić, Josipov, dok je bio živ, često i rado dolazio svojoj
kući u Stranjane, i dok ona još nije bila uređena, za boravak i konačenje je
odsjedao kod Mile i Mare Debeljak, u Matoševcima. Isto tako su često Luci
Bogdanović, ili Mili i Mari Debeljak, dolazili brat Lucin Marko i njegova
supruga Ana, Marina sestra.
Josip Ćosić, Jospov, i fra Velimir Blažević

na ručku kod Mile i Mare Debeljak
Mare i Mile Debeljak
pred svojom kućom s
Markanom i Anom
Bogdanović
Markan Bogdanović
sa suprugom Anom,
kod Markanove sestre
Luce
Među češćim posjetiteljima u Stranjanima bili su također Marko

Blažević, Mirkov, i supruga Zora; Mirko Pranjić, Perin, i njegovi sinovi;
sinovi i kćeri Slavka i Mande Blažević; Vlado Blažević, Josin, i supruga
Anđa; Ruža-Zora Blažević i sin Velimir; Tomo Majdandžić, Petrov, i
supruga Ljuba; Zorki Pranjić je češće dolazio sin Drago sa suprugom
Ružom.
Otkad su u Ljevarima napravili sebi skromne kućice, Anto Ljevar sa
suprugom Anom i Ilija Ljevar dolaze i ostaju u njima i duže vremena, od
proljeća do jeseni.
Iz Njemačke su više puta dolazili Rudo i Mato Ćosić, Josini sinovi,
zatim Stjepan-Braco Pranjić, Marin, i supruga Ankica.
Luce Bogdanović,
Zora-Ruža Blažević
i Mare Debeljak
s Ankicom i
Stjepanom-Bracom
Pranjić, a čuče
Mile Debeljak i
Mirko Pranjić
Svojoj rodnoj kući u Stranjanima, da štogod uradi, ili u posjetu Mili i

Mari Debeljak u Matoševcima, a također da se susretne i vidi i s drugim
povratnicima, barem kod mise u crkvici u Stranjanima ili na groblju
Gradina, često i rado iz Budžaka dolazi Angela Mijatovčina s kćerkom
Silvanom.
Marko Debeljak, sin Milin, i Slavko Ljevar (lijevo),

Angela Šukalo-Pranjić, s kćerkom Silvanom i fra Velimir (u sredini),
Mile Debeljak, Reza Ljevar i Luce Bogdanović (desno)
U Matoševce su više puta dolazili: Josip i Mato Debeljak, sinovi Perini,
sa svojim ženama i djecom; Mirko Majdandžić i žena Dragica, te njihovi
sinovi i snahe s djecom; Anto Batković, Josin, sa ženom i djecom; Borislav
Blažević i žena Ljilja; Mato Majdandžić, Antin, sa ženom; Markan
Majdandžić, Matin, sa sinovima; Marko Batković, Mate Rajnoga, i njegovi
sinovi.
Osim prognanih Stranjančana i Matoševljana, dolazili su i oni koji su
prije mnogo godina odselili u Hrvatsku, a najviše ih je u Čepinu.
Bosiljko Majdandžić
sa suprugom Marom
i kćerima Snježanom
i Mirjanom, i Marin
brat fra Velimir, kod
Mile i Mare u posjeti
Bosiljko i Pero
Majdandžić, Markovi,
i Slavko Ljevar (stoje),
Gladić Emil, Bosiljkov
zet, i Stipo Tubić,
Zorkin (čuče)
Ivo Pranjić, Nikin,
Jeka Pranjić, pok.
Ante (lijevo),
Ana Pranjić,
supruga Ivina,
i Ruža Pranjić, pok.
Nike (desno),
kod Mare i Mile
Debeljak (u sredini)
Mili i Mari Debeljak veoma često su dolazili iz Hrvatske, i ostajali po

više dana, sinovi Marko i Tomo sa suprugom Biljanom i djecom, a iz
Njemačke kći Antonela s mužem Marijom i djecom.
Mile i Mare Debeljak sa sinovima Tomom i Markom,

snahom Biljanom i unucima Nikolinom i Andrijom, te Marinom
sestrom Janjom i njezinim suprugom Draganom Mijatović
Dragan Mijatović i supruga Janja, Marina sestra, koji su radili u
Njemačkoj, gdje imaju i boravište, dolaze redovito u proljeće svojoj kući u
Ramiće te ostaju do kasne jeseni. Dok su kod svoje kuće, vrlo često dolaze
Mili i Mari te se s njima uključuju u razne akcije i poslove.
Među posjetiteljima svome rodnom kraju svakako treba spomenuti više
Matoševljana koji su stizali iz Australije, kamo su odselili prije puno
godina. Tako su u mjesecu srpnju 2003., nakon boravka kroz neko vrijeme
u Hrvatskoj, u Matoševcima bili Ane, kći pok. Jure Majdandžića, i njezin
sin. U ljeto 2004. svoju rodbinu u Hrvatskoj je posjetio također Anto
Majdandžić, Jurin sin, a s njim su bili i njegova supruga Kata i 4 kćeri, te su
bili i u Matoševcima. Rodni kraj Matoševce su posjetili i Anto Batković,
Mate Rajnoga, sa suprugom Katom. Oni su otišli iz Matoševaca i neko
vrijeme živjeli u Čepinu, a godine 1969. su iselili u Australiju. U Hrvatsku
su dolazili i ranije, a u svibnju 2007. su posjetili rodni kraj prvi put poslije
20 godina. Anto je sa suprugom obišao grobove svojih pokojnika na
Batkovića groblju i kuće svoje braće Pere i Marka. Početkom mjeseca
lipnja 2006. u Matoševcima je u kraćoj posjeti, od svega nekoliko sati, bio
Joso Majdandžić, Ive Ankinoga, i njegova supruga Ana, r. Batković. Oni su
iz Matoševaca odselili u Čepin prije skoro 40 godina, a potom su otišli u
Australiju. Poslije toliko godina to je bilo prvi put da su posjetili rodni kraj.
Dragan i Janja Mijatović,

s Markanom Blažević,
Milinčinim, i barlovačkim
župnikom fra Ivom
Orlovcem, osvježavaju se
u hladnjaku Josipa i Mate
Debeljaka
Godine 2003. Stranjane i Matoševce su posjetili Dragomira (Draga)

Blažević, r. Šakić, udana za Božu Blaževića, Markovog, i njezin sin Marko,
koji već dugo godina žive u Sjedinjenim Američkim Državama, u Chicagu.
Dragomira je došla najprije s bratom Milom Šakić i njegovom suprugom
Marinom 2. kolovoza 2003. da pogledaju novu crkvicu, za čiju izgradnju su
Božo i Draga također poslali svoj prilog.
Par dana kasnije, Dragomira je ponovno došla u Stranjane, a s njom je
tada bio i sin Marko, koji je obišao mjesto na kojem se nekad nalazila kuća
njegova djeda Marka Blaževića, u kojoj je rođen i njegov otac Božo, a koju
je Božin otac prodao i odselio u Čepin.
Posjetitelji su prigodom svojih dolazaka u rodni kraj svraćali u kuće
povratnika u Stranjanima i Matoševcima, osobito Mili i Mari Debeljak, a
neizostavno su posjećivali Batkovića groblje i groblje Gradinu, da se na
grobovima svojih pokojnika, sahranjenih u tim grobljima, za njih pomole,
upale svijeću i polože cvijeće.
Dragomira Blažević,
r. Šakić, s bratom
Milom i njegovom
suprugom Marinom,
pred crkvicom u
Stranjanima
Marko Blažević, Božin, s

majkom Dragomirom, kod
stranjanske škole
Rado su u Stranjane i Matoševce dolazili u obilazak, i bili gosti kod Mile

i Mare, i nekadašnji župnici i kapelani (župni vikari): fra Franjo Josipović,
fra Rafo Lipovac, fra Jurica Šalić, fra Anto Nedić, fra Anđelko Barun, fra
Anto Ivanović, kao i svjetovni svećenici Anto Orlovac i Ivica Božinović.
Mili i Mari su navraćali i mnogi drugi, među kojima je bilo i
pravoslavaca i Srba, kako starosjedilaca tako i doseljenika. Posebno treba
spomenuti Radenka (Radana) Božića i suprugu Dragicu, i njihovog zeta
Gorana Vrtića, koji su im, kao dobri prijatelji, vrlo rado navraćali i često
priskakali u pomoć čineći različite usluge.
Fra Franjo Josipović,
fra Velimir Blažević
i fra Rafael Lipovac
s Milom Debeljakom
kod njegove kuće
Fra Jurica Šalić

s preč. Ivicom
Božinovićem,
'kod kotla' s
Milom Debeljak
Biskup Komarica i
barlovački župnik
fra Ivo Orlovac,
na kavi kod Mile i
Mare Debeljak
Župnik fra Dujo
Ljevar i s. Marina
Domić, s Lucom
Bogdanović i
Marom Debeljak
Fra Ivo Orlovac i fra

Dujo Ljevar, s čč. ss.
Marinom Domić i
Katicom Tušek,
na ručku kod Mile i
Mare Debeljak
Radenko (Radan) Božić sa suprugom Dragicom, iz Dragočaja,

u jednoj od posjeta Mili i Mari Debeljak
POKRETANJE I IZDAVANJE LISTA – NOVINA
NAŠ ZAVIČAJ
Prije sedam godina, u kolovozu 2001., pokrenut je list – novine: NAŠ

ZAVIČAJ – Stranjani i Matoševci nekad i sad. U uvodniku 1. broja, u
riječi priređivača, najavljeno je da će list izlaziti povremeno, na malo
stranica i u malom broju primjeraka.
Pokretanje toga lista, namijenjenog Stranjančanima i Matoševljanima,
ovako je u uvodniku obrazloženo:
„Ne znam gdje se sve ovog trenutka nalazite raspršeni po svijetu, od
Hrvatske i Njemačke do Danske i Švedske, od Europe do Amerike i
Australije. Neki ste u godinama nakon 2. svjetskog rata, u potrazi za
kruhom i sigurnijim životom, odselili iz Stranjana i Matoševaca na razne
strane svijeta posve i zauvijek; dio vas je desetljećima odlazio u strane
zemlje, u potragu za poslom i zaradom, kako biste osigurali sredstva za
život sebi i svojima koje ste ostavili kod vlastitih kuća, ali s namjerom da se
u njih jednom opet vratite; a svi vi koji ste ostali u Stranjanima i
Matoševcima i od 1991. do 1995. proživljavali strahote rata i raznih zločina
u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, godine 1995. ste bili prisiljeni napustiti
svoje kuće i iseliti se iz svoga rodnog kraja.
Poslije svega što vam se dogodilo i poslije tolikih promjena koje su se
posljednjih godina zbile, ne znam tko i koliko vas još pomišlja i želi se
vratiti na svoje ognjište. Vjerujem, međutim, da nitko ne zaboravlja svoga
zavičaja, pa ako već ne može i ne namjerava se u njega vratiti, da želi pratiti
i doznavati što se u njemu događa, i da li se išta mijenja, a isto tako
upoznati i nešto više iz prošlosti svoga kraja.
Upravo iz toga razloga – da se barem donekle udovolji vašoj želji –
rodila se misao da bi bilo vrijedno pokrenuti jedan ‘listić‘, koji bi izlazio
povremeno, s malo stranica i u malom broju primjeraka, a u kojemu bi se
objavljivale informacije o selima Stranjani i Matoševci, u Dragočaju, kraj
Banje Luke.
Možda će informacije i podaci koje budemo donosili utjecati da se nitko
od vas olako i prebrzo ne odrekne svoje očevine i djedovine, odnosno da se
barem netko lakše odluči za povratak u svoj zavičaj.
Imajući pred očima navedene razloge, odlučili smo da naziv ‘lista‘ bude:
NAŠ ZAVIČAJ, s podnaslovom: Stranjani i Matoševci – nekad i sad.“
NAŠ ZAVIČAJ je kroz sve ovo vrijeme najčešće izlazio jednom
mjesečno, a ponekad jednom u dva mjeseca. Redovito je imao po 4
stranice, nekada 6, a par puta 8. List je umnažan u 50 do 60 primjeraka, pa
je mogao doći u ruke manjem broju čitalaca. Ipak, osim u Hrvatsku, stizao
je u Njemačku i još neke države Europe, pa i do Sjedinjenih Američkih
Država. Zahvaljujući Marinku Majdandžiću, u Njemačkoj, svi brojevi
Našeg zavičaja su stavljeni i na njegovu web stranicu na Internetu
(www.stranjani.de), i na taj je način list postao dostupan mnogima širom
svijeta.
U NAŠEM ZAVIČAJU su objavljivane vijesti iz Stranjana i
Matoševaca, i o povratnicima i njihovu životu u tim selima. Iako je
postojala želja da se objavljuju vijesti i prikazi također o događajima i
životu Stranjančana i Matoševljana u progonstvu, i daleko od rodnog kraja,
na poziv da se o tome šalju pisani prilozi, nije bilo odaziva, pa informacija
o tome nije bilo moguće donositi.
SRPANJSKI SUSRETI STRANJANČANA
I MATOŠEVLJANA
Marinko Majdandžić, Tomin, koji od protjerivanja iz Stranjana godine

1995. živi i radi u Njemačkoj, došao je, zajedno s još nekim drugima, na
zamisao da se upriliči jedan susret Stranjančana i Matoševljana u njihovu
rodnom kraju, iz kojega su 1995. prignani, ili kojega su još ranije, zbog
različitih razloga, po vlastitoj odluci napustili, a potom živjeli najviše u
Hrvatskoj, a mnogi i širom Europe, pa i svijeta. U osobnim kontaktima i na
druge načine, a naročito putem Interneta, zainteresirao je mnoge za tu ideju,
i kad se u proljeće 2004. vidjelo da među Stranjančanima i Matoševljanima
postoji za to veliko zanimanje i podrška, donesena je odluka da se u ljeto te
godine organizira u Stranjanima okupljanje i susret Stranjančana i
Matoševljana.
Marinko Majdandžić i Pero Pranjić, Mirkov, nakon što su čuli mišljenja i
prijedloge i drugih, oglasili su da će se susret Stranjančana i Matoševljana
održati 23. i 24. srpnja 2004., i da će se odvijati u Duganji, u luci Angele
Šukalo, r. Pranjić, Mijatovčine, te su pozvali da na toj manifestaciji
sudjeluju svi Stranjančani i Matoševljani koji žele i mogu.
Prvi Stranjanski susreti – 2004. godine

Marinko i Pero su se dali na posao oko osiguranja svega što je bilo
potrebno za okupljanje većeg broja sudionika, i uspješno ga obavili. S
nekoliko drugih suradnika došli su u petak ujutro, 23. srpnja 2004., da bi
uredili igralište za nogomet i pobrinuli se za ostalo što je trebalo.
Poslije podne i uvečer 23. srpnja 2004. stigla je poveća skupina
Stranjančana i Matoševljana. Njihovo veselje, uz pjesmu i svirku
harmonike, počelo je ubrzo po dolasku, i trajalo je do kasno u noć. Drugi su
stizali u brojnim osobnim automobilima u subotu ujutro i do podne 24.
srpnja 2004. Većina njih najprije je pohitala prema svojim porušenim ili
devastiranim kućama, a mnogi zatim na Batkovića groblje i na groblje
Gradinu, da se pomole na grobovima svojih roditelja ili rodbine.
Organizatori su predvidjeli i sa župnikom dogovorili da za posjetitelje i
sudionike susreta bude i sveta misa. Misu je sa nazočnima u subotu slavio
pred crkvicom župnik fra Ivo Orlovac.
Misu pred crkvicom
u Stranjanima
23. srpnja 2004. g.
predvodi župnik
fra Ivo Orlovac
Djeca pred crkvicom

na prvim Susretima
u srpnju 2004. godine
Sudionici na
svetoj misi u
srpnju 2004. g.
Postojala je kod organizatora susreta želja da misu slavi banjolučki
biskup Franjo Komarica, ali se to nije moglo ostvariti zbog drugih obveza
koje je biskup imao toga dana.
Poslije mise, u ranim popodnevnim satima svi su se našli u Duganji, i
smjestili se jedni pod podignuti šator, a drugi u hladovinu obližnje šumice,
te se krijepili hranom i osvježavali pićem koje su sa sobom donijeli, ili koje
su, brigom organizatora susreta, mogli dobiti na samom mjestu.
Nije bio predviđen nikakav službeni program, nego se svatko zabavljao
kako je htio. Dok su se mlađi zabavljali u nogometu, stariji su povremeno,
sve do kasno u noć, davali oduška svome zadovoljstvu pjesmom. A u
pjesmi su se združili posebno oni malo stariji: Marko Blažević, Mirkov,
Tomo Majdandžić, Stipo Grozdin, Mile Debeljak, Ferdo Blažević, Nikin,
Ivo Blažević, Franjin, Vlado Batković, Mirkov. Tomo i Vlado su također
harmonikom pratili pjesmu.
Tomo Majdandžić
svira na harmonici i
uveseljava društvo
Stranjanski i matoševački nogometni ‘veterani’,

pojačani s nekoliko juniora, koji su nastupali na turniru
na srpanjskim Susretima u srpnju 2004. g.
Prizor s nogometne
utakmice
u srpnju 2004. g.
Marica Milaković, r. Marić,

Franjina, i Ivanka Petričević,
r. Blažević, Pajina, na Susretima
u Stranjanima 2004. godine
Ćosić Joso, Josipov, rado

je sudjelovao na prvim
srpanjskim Susretima u
Stranjanima 2004. g.
Vlado Blažević sa sinom
Josipom i unucima
Ivica i Ivanka, brat i

sestra, djeca Paje i
Zore Blažević
Biskup Komarica je oko 19. sati ipak došao u Stranjane da se susretne ili
makar vidi s okupljenim Stranjančanima i Matoševljanima. U Duganji su ga
raradosni dočekali i pozdravili svi koji trenutno žive u Stranjanima i
Matoševcima, i svi koji su toga dana stigli u svoj rodni kraj. Biskup je u
pozdravnim riječima koje im je uputio izrazio zadovoljstvo i zahvalio što ih
se okupilo tako mnogo, i iz više generacija – roditelja s djecom, djedova i
baka s unučadima – te ih potaknuo i ohrabrio da se ne odriču svoga rodnog
kraja i da ostanu čestiti ljudi i pripadnici svoga hrvatskog naroda i
Katoličke crkve, ma gdje odlučili da žive.
Biskup Komarica, uz kojeg su
fra Ivo Orlovac i vlč. Ilija
Piličić, obraća se sudionicima
prvih Susreta Stranjančana i
Matočevljana, u Stranjanima,
u srpnju 2004. g.
Biskup Komarica u razgovoru sa sudionicima na prvim

Susretima Stranjančana i Matoševljana u srpnju 2004. g.
Nakon skupnog fotografiranja s nazočnima, biskup se zadržao u

razgovoru oko dva sata. Na rastanku ponovno im je zahvalio što se nisu
odrekli i zaboravili svoga mjesta i svojih korijena, te pozvao Stranjančane i
Matoševljane da sa započetim i sličnim okupljanjima i manifestacijama
nastave i ubuduće.
Na prvim Stranjanskim susretima našlo se ukupno oko 250 osoba,
pristiglih iz više država Europe, tako iz: Švedske, Danske, Nizozemske,
Njemačke, Francuske, Švicarske, a ponajviše iz Hrvatske. Prilikom tih
prvih Susreta u posjetu svome zavičaju, u Stranjane i Matoševce, došlo je
dosta Stranjančana i Matoševljana, kako onih koji su tijekom rata 1992.–
1995. zbog straha ili pod prisilom morali napustiti svoje kuće, tako i onih
koji su iz Stranjana i Matoševaca otišli ranije u Hrvatsku ili u neku drugu
zemlju radi zaposlenja. Nekima od njih je to bio i prvi dolazak u rodni kraj
nakon 10-ak i više godina. Došle su i cijele obitelji, tako da su roditelji sa
sobom doveli i svoju djecu, rođenu u mjestima njihova sadašnjeg boravka
ili prebivališta. Nisu propustili da se na tom skupu nađu i Anto Majdanžić,
pok. Jure, sa suprugom Katom i četiri kćeri, koji su došli iz Australije, i u to
vrijeme se nalazili kod prognane rodbine u Hrvatskoj. Uz one koji su već
zašli u poodmakle godine, a najstariji među njima bio je Joso Ćosić,
Josipov (88 godina), veliku većinu su činili mlađi: mladići i djevojke, te
mladi bračni parovi sa svojom djecom, a najmlađa je bila curica Mihaela
(Michaelle) Josipa Blaževića, Vladinog, od 9 mjeseci. Naročito su brojni
bili članovi porodice Jose (Milkovog) i Ane Batkovića, iz Matoševaca –
njih 19, zatim Tome i Ljube Majdanžića, iz Stranjana – 17, te Mile i Mare
Debeljak i Marka i Jele Batković, iz Matoševaca, s više od po 10 članova iz
svake od tih porodica.
Svi koji su došli da posjete Stranjane i Matoševce, i koji su kroz dan i
pol bili sudionici prigodnog skupa, pokazivali su radost i zadovoljstvo što je
do takvog okupljanja došlo, te također izražavali želju da se ovakva i slična
okupljanja i susreti rodbine, prijatelja i poznanika, koji u tuđini nemaju
prilike da se baš često sastaju i viđaju, organiziraju i ubuduće. Inicijator i
organizatori su već tada odlučili uvesti godišnja okupljanja Stranjančana i
Matoševljana (Stranjanske susrete) kao tradicionalne, i da se održavaju
svake godine subotom, pred kraj mjeseca srpnja.
Drugi Stranjanski susreti – 2005. godine

Organiziranje i održavanje redovitih godišnjih Stranjanskih susreta
nastavljeno je. Drugi susreti po redu održani su u subotu, 23. srpnja 2005.
Sudionika je bilo više od 200, različite dobi, ali su većinu činili mladi i
djeca, što je okupljanje i susretanje u svom rodnom kraju činilo veselijim i
življim. Na skupu se uz povratnike koji žive u Stranjanima i Matoševcima
našao lijep broj Stranjančana i nešto manje Matoševljana koji su došli iz
Hrvatske, zatim Njemačke, Nizozemske, Danske, Francuske, Austrije, pa i
iz daleke Australije. Sudionika je bilo nešto manje nego godinu dana ranije,
vjerojatno jer su se neki uplašili kiše, a Matoševljana je bilo manje zbog
dviju svadbi u Hrvatskoj, koje nisu mogli propustiti a da na njima ne budu.
Glavni dio programa bila je sveta misa biskupa Franje Komarice u
koncelebraciji s još nekoliko svećenika u 15 sati ispred crkvice sv. Franje, a
poslije nje blagoslov novopodignutog kipa na Pranjića raskršću. O tome je
već bilo govora ranije.
Vjernici na misi
u Stranjanima,
u srpnju 2005. g.
Nakon svete mise i blagoslova ‘kipa’ druženje je, uz jelo i piće, te

nogomet, pjesmu i igru u kolu, nastavljeno. Biskup Komarica je sudjelovao
i u ovom dijelu programa, a pridružio se i dopredsjednik Republike Srpske,
gosp. prof. Ivo Tomljenović, koji tu funkciju obavlja kao predstavnik
hrvatskog naroda. Uz biskupa Komaricu, koji je ponovno uputio nekoliko
riječi i osvrnuo se na probleme povratnika u banjolučkom kraju, pa i u
Stranjanima i Matoševcima, okupljenima se obratio i gosp. Tomljenović,
istaknuvši također probleme hrvatskih povratnika, i naznačivši što bi bilo
potrebno poduzeti s njihove strane, da bi se mogli problemi uspješnije
rješavati.
Biskup Komarica se obraća skupini sudionika na drugim

Susretima u srpnju 2005. godine
Pero i Marinko
Majdandžić, Tomini,
s prof. dr. Ivom
Tomljanovićem,
potpredsjedniko RS,
i Pero Pranjić, Mirkov
Ivo Batković, Markov, sa

suprugom Dubravkom
i kćerima
Ivo Blažević, Vladin, s djecom

Markom i Oliverom, i Ana, kći Marija
Ćosića i Antonele r. Debeljak
Već po dolasku u prijepodnevno vrijeme, u luci Angele Mijatovčine u
Duganji započelo je i odvijalo se veselo druženje i nogometna nadmetanja.
Dalibor Debeljak, Matin,
Tomo Majdandžić
i Marijan Topić,
stranjanski zet,
promatraju utakmicu
Biskup Komarica
sa stranjanskim
'nogometašima'
I drugi Susreti Stranjančana i Matoševljana prošli su u dobrom

raspoloženju i na zadovoljstvo svih nazočnih, a zasluge za to su imali
osobito Pero Pranjić, Mirkov, te Pero (Žabac), Marinko i Ivica (Gile),
sinovi Tome Majdandžića.
Treći Stranjanski susreti – 2006. godine

Treći susreti Stranjančana i Matoševljana održani su u subotu, 29. srpnja
2006. godine, a privukli su očekivano velik broj sudionika, više od 200.
Neki su došli u Stranjane i Matoševce, svojim kućama ili u kuće nekog
svoga, već u četvrtak 27. srpnja 2006. Toga dana su stigli i organizatori,
Marinko i Ivica Majdandžić, Tomini, i Pero Pranjić, Mirkov, da pripremo
što je bilo potrebno. U Duganji, gdje su održavani i prethodni Susreti, oni
su pokupili travu koju je par dana ranije pokosio Mile Debeljak, te postavili
nove golove i mreže za nogomet. Jedna veća skupina Stranjančana i
Matoševljana je došla u petak, 28. srpnja, i kod Mile i Mare Debeljak u
Matoševcima veselje je započelo uvečer, a pjesma uz harmoniku je
potrajala do iza ponoći.
Ujutro 29. srpnja 2006. pristiglo je u autima iz Njemačke, Švicarske,
Danske, Francuske i Švedske, a najviše iz Hrvatske, na treće Stranjanske
susrete više od 200 sudionika. Najbrojniji su bili automobili s registarskim
pločicama Zagreba i Siska, a bilo ih je i iz Karlovca, Ogulina, Kutine i
Osijeka.
Sveta misa je bila kraj crkvice sv. Franje, a slavili su je s okupljenim
vjernicima, s početkom u 11,15 sati, fra Ivo Orlovca, župnik u Barlovcima,
i fra Franjo (Mile) Josipović, nekadašnji višegodišnji župnik u Barlovcima,
a koji kao umirovljenik boravi u samostanu na Petrićevcu. Sudionicima
Susreta se poslije mise, na nekoliko sati, priključio i fra Dujo Ljevar,
također nekadašnji župnik u Barlovima, a cijelo vrijeme je bio nazočan i fra
Velimir.
Vjernici koji su
sudjelovali u
svetoj misi kod
crkvice u
Stranjanima na
trećim Susretima
u srpnju 2006. g.
Nakon mise neki su otišli do svojih kuća, a većina je krenula u Duganju,
na mjesto zajedničkog veselja. Tu su se krijepili hranom i pićem koje su
donijeli sa sobom, a mnogi pečenom janjetinom i ćevapima te hladnim
pivom i sokovima koje su, kao i na ranijim Susretima, nudili Vitomir Šipka
i njegova supruga Josipa, kći Zorke Kočić.
U prvom planu,
lijevo, Nada
Batković,
Markova, i Ana
Ljevar, Ivina,
a desno Mato i
Finka, Jose
Ćosića
U prvom planu su Ferdo i Mato Blažević, Nikini,

Zoran Pranjić, Ivin, i župnik fra Dujo Ljevar
Program Susreta je predviđao i više nogometnih utakmica, a igrale su
ekipe sastavljene prema različitoj dobi (mladi, stari), pripadnosti selu
(Stranjani, Matoševci), ili zaseocima (Batkovići, Debeljaci). Stariji
(oldboysi i oldtimeri) se baš i nisu mogli nositi s mladićima, pa ni s
dječacima okupljenim u ekipi ‘Žapci‘.
Ekipa stranjanskih dječaka
Stoje Marko Debeljak, Milin,

Kristijan Btaković, Pajin,
Pero Pranjić, Mirkov,
i Ivan Majdandžić, Matin
Velimir i Ivica Blažević,

Pajini, sa strane, i Pero
Pranjić, Mirkov,
u sredini
Nogometne utakmice su u dva navrata prekidane radi pljuskova kiše.
Onima koji su se bili ugrijali i oznojili trčeći za loptom, to je osvježenje
dobro došlo; a onima koji su ispod šatora promatrali utakmice, zabavljali se
pjesmom ili ugodno razgovarali, kiša i nije smetala, i nije im kvarila
raspoloženje.
Mali nogometaš Luka, sin

Ive i Ankice Debeljak
Tomo Debeljak, u sredini,

i supruga Biljana, lijevo, s
djecom Andrijom i
Nikolinom, a s njima još
Ivo Blažević, Franjin, i
Josip Debeljak, Petrov
Istodobno dok su se odigravale nogometne utakmice, pod šatorima se

orila pjesma i harmonika na kojoj su svirali Vlado Batković, Mirkov, i
Tomo Majdandžić.
Neki su dolazak u Stranjane ili Matoševce iskoristili i da obiđu
Batkovića groblje i groblje na Gradini, i da se pomole na grobovima svojih
starih.
Glavni pečat Susretima davali su sudionici pridošli sa strane, a okupili su
se i svi ‘domaći’, tj. sadašnji Stranjančani i Matoševljani, među njima, kao
najstarije, cijelo vrijeme su bile nazočne Zorka Pranjić i Zorka Ganić.
Najstariji koji su došli izvana, bili su Marko Batković, Mate Rajina, i Mirko
Majdandžić, Kajkin. Marko Batković i njegovi sinovi, snahe i unučad,
predstavljali su i najbrojniju matoševačku skupinu. Između Stranjančana
najbrojniji su bili Majdandžići, Tomo i Ljuba, sa sinovima, snahama i
unučadima, te Ćosići, pristigli iz Njemačke i iz Zagreba.
Najljepše je na trećim Stranjanskim susretima bilo to što su veliku
većinu sudionika činili mladi i mala djeca. To daje nadu da će oni, i kad
porastu, pokazivati zanimanje za susrete Stranjančana i Matoševljana, i da
će polako od starijih preuzimati i organiziranje tih Susreta.
Djevojčice Batkovića se
druže i zabavljaju na
svoj način
Unuke Ivice Blaževića.

Ivinog, a u sredini Anto
Batković, Josin
Kao i dosadašnja dva, i ovi treći Stranjanski susreti su prošli u najboljem

redu, i na opće zadovoljstvo svih sudionika.
Četvrti Stranjanski susreti – 2007. godine
Na četvrtim po redu Stranjanskim susretima našlo se oko 170 osoba.
Velika većina pristiglih su bili Stranjančani, a znatno manje Matoševljana.
Iz Njemačke i Hrvatske, uz ostale, došli su skoro svi Ćosići, sinovi, kćeri
pok. Jose Ćosića, Josipovog. Nekima od njihove djece ovo je bio prvi
dolazak nakon 16-17 godina. S Tomom i Ljubom Majdandžić bili su i
njihovi sinovi s obiteljima, ukupno 18 članova. Tomina unuka Jelena, kći
Ivice, bila je i najmlađi sudionik Susreta, stara svega 7-8 mjeseci. Od
Matoševljana najviše je bilo Debeljaka, Milina i Marina djeca i unučad,
Mato i Mile, sinovi Pere Josipovog, s obiteljima, i nekoliko Majdandžića.
Bio je i manji broj sudionika koji nisu rodom iz Stranjana i Matoševaca,
nego iz obližnjih mjesta.
Manja skupina je došla već u četvrtak, 26. srpnja 2007., a većina tijekom
petka i u subotu prije podne. U petak uvečer u Duganji se okupio veći broj
pristiglih sudionika četvrtih Stranjanskih susreta i uz pečenje i piće, kojim
ih je častio Slavenko Blažević, sin Pajin i Zorin, pjevalo se i zabavljalo do
ranih jutarnjih sati, a na harmonici je svirao Vlado Batković, pok. Mirka.
Slavenko Blažević, Pajin,

poslužuje 'uzvabike'
na večeri pod šatorom
Zoran Ćosić, Rudin,

Ljilja, kći Finke
Ljevar, Rudine sestre,
i Silvana Mate Ćosića,
prvi troje desno,
okrenuti licem
Anđa Blažević, Vladina,
Ankica Pranjić,
Stjepanova,
Finka Ljevar, Ferdina,
Janja Mijatović,
Draganova,
na lijevoj strani
'Harmonikaš' Vlado
Batković, Mirkov
U subotu, 28. srpnja 2007., nešto prije 11 sati župnik fra Dujo Ljevar je
započeo svetu misu. Misa se nije slavila kod crkvice u Stranjanima, kao
prethodnih godina, nego u hladovini šumice na Mijatovčinoj luci. Pod
misom je fra Dujo održao sadržajnu i poticajnu propovijed, a na kraju mise
je zahvalio svima koji su došli na svoju očevinu makar i na dan-dva, i
posebno savjetovao da nitko ne prodaje svoje zemlje, jer samo u tom
slučaju će i ubuduće imati gdje dolaziti u Stranjane i Matoševce, i imat će
volje dolaziti u rodni kraj, bilo oni bilo njihova djeca.
Pod misom je svirala s. Marina Domić, koja inače svira nedjeljom pod
misom u barlovačkoj crkvi i u Stranjanima, a s njom su pjevale: Mare
Milina, Luce Bogdanović, Ankica Pranjić, Bracina, Zora Blažević, Pajina,
Janja Mijatović, Marina sestra, Finka Ljevar, Ferdina, Anđelka Ćosić,
Rudina, a priključivali su im se i drugi.
Okupljeni vjernici u
Duganji čekaju
početak mise
Zorka Ganić, r. Ljevar,

Jurićeva, i Ilija Ljevar,
Vidov, s drugima čekaju
početak mise
Župnik fra Dujo

Ljevar slavi svetu
misu u Duganji
Vjernici slušaju
propovijed na
svetoj misi
Nazočan je bio i fra Velimir, i na završetku mise istaknuo kako je lijepo

vidjeti tolike okupljene, a među njima osobito puno djece i mladih, jer to
ulijeva nadu da će i u budućnosti, kada stariji više ne mognu dolaziti, ili ih
više ni ne bude, i dalje u Stranjane i Matoševce dolaziti njihova djeca i
unučad.
Vitomir Šipka i supruga Josipa, r. Kočić, kao i na svim ranijim
Stranjanskim susretima, podigli su šator, postavili stolove i klupe, te
posluživali ćevapima i ražnjićima i hladnim pićem. Od Vitomira su uzete i
klupe za misu, tako da su skoro svi u vrijeme mise mogli sjediti.
Sudionici četvrtih Susreta Stranjančana i Matoševljana u srpnju 2007. g.

Marko Ljevar, Perin,
Markan Bogdanović,
Ićin, fra Dujo Ljevar,
Ljuba Blažević, Ivina,
i Ane Bogdanović,
Markanova
Trava na igralištu u Mijatovčinoj luci u Duganji na vrijeme je pokošena,

a Radenko Božić, iz Dragočaja, dovezao je u subotu ujutro s dragočajskog
igrališta metalne stative za nogomet. Tijekom subotnjeg popodneva
odigrano je nekoliko nogometnih utakmica između više ekipa, sastavljenih
od dječaka i mladića, a bilo je i ekipa s igračima koje se već može svrstati
među starije.
Nogometna ekipa
Stranjanskih
'veterana'
Matoševački veterani i
nogometne 'nade'
Predvečer u subotu stigli su s muzičkim instrumentima i ozvučenjem
poznanici Slavenka Blaževića, rodom iz Šurkovca, koji sada borave u
Wiesbadena, te su se zabava i veselje, uz muziku i pjesmu, produžili od
večeri u subotu do 2 sata iza ponoći u nedjelju. Stranjane i Matoševce je u
subotu večer napustio jedan dio posjetilaca, a dosta ih je ostala do nedjelje
prije podne, a neki su se zadržali i do poslije podneva.
Od povratnika u Stranjane i Matoševce na misi i druženju bili su svi
osim bolesne Jele Šlat i stare Zorke Pranjić, te Slavka Ljevara, Pejinčinog,
koji se također toga dana nije dobro osjećao.
Četvrti Stranjanski susreti su protekli u dobrom raspoloženju. Neki su
mišljenja da je bilo ljepše nego prijašnjih godina. Tome je sigurno
doprinijelo i to što je bilo više mjesta za noćenje u kućama kod Ćosića,
Slavenka Pajnog i Zorinog, Mirka Perinog, Mile i Mare Debeljak, Josipa i
Mile Debeljaka, Petrovih, pa je veći broj posjetilaca u Stranjanima i
Matoševcima proveo dvije noći, s petka na subotu i sa subote na nedjelju.
RASTE SAMO BROJ GROBOVA NA GROBLJIMA
Neki od prognanika odlučili su se za povratak u svoj rodni kraj sa željom

da u njemu umru. A neki su umrli u drugim krajevima ili mjestima, a prije
su izrazili želju, ili su to željeli njihovi najbliži, da se pokopaju na svom
groblju u rodnom mjestu.
Dosad je na groblju Gradini i na Batkovića groblju, od sredine 2002.
godine, ukopano 8 pokojnika, rođenih u Stranjanima ili Matoševcima.
Smrt Ljube i Mirka Blaževića

Rano ujutro, 23. srpnja 2002. godine, nakon duge bolesti i prikovanosti
za krevet, opremljena svetim sakramentima, umrla je Ljuba Blažević, r.
Šalić, supruga Mirka Blaževića. Kao što je poznato, Mirko i Ljubica su se
povratili iz Hrvatske, i ušli su u svoju obnovljenu kuću u travnju 2002.
godine.
Pokojna Ljubica je sljedećeg dana sahranjena na groblju Gradina, a na
posljednjem ispraćaju i svetoj misi koju je za pokojnicu na groblju prije
ukopa slavio župnik fra Mijo Rajič bilo je nazočno oko 120 osoba, bliže i
daljnje rodbine, prijatelja i poznanika, među kojima i 15-ak pravoslavnih
Srba. Najviše je bilo osoba iz različitih mjesta Hrvatske, odakle su došla i
četvorica mladića, koji su iskopali grob.
Na 27. prosinca 2004. ujutro umro je u svojoj kući u Stranjanima i Mirko
Blažević, Ljubin muž. Na samrti su se kraj njega našle kćeri Jelka i Ruža te
sin Marko sa suprugom Zorom, a tijekom dana je stigla i kćer Mara i sin
Franjo sa suprugom Jelom. Mirko je bolovao nekoliko godina. Podijeljeni
su mu sakramenti bolesnih krajem kolovoza, a pred Božić se opet
ispovjedio i pričestio.
Mirko je sahranjen 28. prosinca na groblju Gradina, u grobnici pokraj
supruge Ljube, a iza sprovoda za njega je u crkvici u Stranjanima slavljena
sveta misa. Usprkos lošem vremenu, sahrani i svetoj misi, uz sinove i kćeri
te drugu bližu i daljnju rodbinu, bilo je nazočno više od 50 osoba. Najviše
ih je bilo iz Hrvatske: iz Okučana, Novske, Kutine, Ivanić Grada, Sunje,
Zagreba i Karlovca, a bilo ih je i iz Njemačke.
Mirkova smrt, a prije njegove i Ljubina, iako nije došla neočekivano,
svakako je teško pogodila i ražalostila njegove najbliže, ali je predstavljala
težak gubitak i za ono malo Hrvata i katolika u Stranjanima i Matoševcima,
jer se njihovom smrću broj Stranjančana povratnika još više smanjio, a
jedna kuća ostala pusta.
Ukopna misa na
groblju Gradini
za pok. Ljubu
Blažević, r. Šalić,
Mirkovu
Povratak, makar i u zavičajno groblje

Mnogo je prognanika i izbjeglica kroz desetak posljednjih godina
pomrlo u tuđini, a da nisu dočekali da se živi vrate u svoja rodna mjesta i
zavičaje. U većini slučajeva oni su sahranjivani u mjestima svoga trenutnog
boravka, ili gdje su i umrli.
Neke, koji su čeznuli za povratkom i o povratku sanjali, a nije im se želja
za života ispunila, njihova djeca ili najbliža rodbina povratili su mrtve, da
počivaju u grobljima rodne grude. Tako je Anica Pranjić, Nikole Pranjića i
Kate r. Domić, umrla 21. lipnja 1998. u Blinjskom Kutu, dovezena i
sahranjena 24. lipnja 1998. na Crkvenama, uz brata Stipu i snahu Maru.
Misu i obrede sahrane predvodio je fra Jurica Šalić. I Dragica Blažević, r.
Pranjić, koja je umrla 1. listopada 2001. u Kinjačkoj, kod Sunje, i bila
sahranjena u groblju u Komarevu, ekshumirana je iz tog groblja i 6.
prosinca 2002. prevezena i sahranjena na groblju Crkvene, na kojem počiva
i njezin muž Mato.
Velik broj rodbine, prijatelja i poznanika, osobito Stranjančana i
Matoševljana, bio je na Aničinoj sahrani na Crkvenama, kao i na
Dragičinom sprovodu u Komarevu, a nešto manje i na njezinoj sahrani koju
je obavio barlovački župnik fra Mijo Rajič.
Potrebno je ovdje napomenuti da su pokojne Anica i Dragica jako željele
vratiti se na svoju rodnu grudu. Kao i u mnogim drugim slučajevima,
vjerojatno je upravo ta želja i bezizglednost da bi se mogla uskoro vratiti na
svoje ognjište ubrzala i njihovu smrt.
Smrt i pokop Ane Ljevar

U Zagrebu je 12. prosinca 2003. iznenadno umrla Ana Ljevar, pok. Ilije.
Imala je veliku želju vratiti se u Ljevare, ali nije mogla jer je njezina kuća
bila posve uništene. Podnijela je bila molbu hrvatskoj vladi za pomoć u
građevinskom materijalu, i molba je pozitivno riješena, te se čekala
isporuka materijala da se započne s izgradnjom nove kuće.
Kad nije dočekala da se vrati živa u svoju kuću, ispunila joj se barem
druga želja, da bude ukopana na groblju Gradina. Iz Zagreba je prevezena
13. prosinca, i istog dana je u 13 sati za nju župnik fra Ivo Orlovac slavio
svetu misu, a zatim je sahranjena u grob u kojem je 1969. sahranjen i njezin
muž Ilija.
Na misu i sprovod, uz njezine najbliže – kćeri, zetove, unučad i drugu
rodbinu – došao je lijep broj našega svijeta iz Hrvatske. Nazočni su bili i
skoro svi sadašnji katolički žitelji Stranjana i Matoševaca, koji su mogli
uzaći na groblje. Ukupno je na misi i sprovodu bilo više od 40 osoba.
Ruža Batković pokopana na Batkovića groblju

Poslije više godina od zadnjeg ukopa (Bože-Bojka Batkovića), na
Batkovića groblju u Matoševcima je 20. kolovoza 2005. sahranjena Ruža
Batković, kći Šime i Anice Batković. Umrla je u Sarajevu, gdje je dugo
godina živjela. Za prijevoz iz Sarajeva i sahranu svoje tetke pobrinuo se
Zvonko Batković, sin Ive, i njegova žena Zdenka. Svetu misu za pokojnicu
prije sahrane je slavio i sahranu obavio župnik fra Ivo Orlovac, a
prisustvovalo je 40-ak osoba.
Angela Batković, Antina, sahranjena na rodnoj grudi

Angela (Anđela) Batković, kći Ante i Ruže r. Majdandžić, umrla je 24.
ožujka 2007. u Sisku. Pokojnica je sahranjena 27. ožujka na Batkovića
groblju. Na vječni počinak su je ispratili bliža i daljnja rodbina koja je došla
iz Hrvatske, a i većina sadašnjih žitelja Matoševaca i Stranjana. Pogrebnu
misu je slavio i sahranu obavio župnik fra Dujo Ljevar.
Iznenadna smrt i veličanstveni sprovod Mile Debeljaka – Sekinog
Poslije kraće i ozbiljne bolesti u zagrebačkoj bolnici Rebro preminuo je
uvečer 5. siječnja 2008. Mile (Tome) Debeljak – Sekin. U bolesti prije
Božića se ispovjedio i pričestio, a u bolnici mu je podijeljeno bolesničko
pomazanje. Iz Zagreba je kovčeg s njegovim tijelom dovezen 8. siječnja, i
nekoliko sati bio izložen u vlastitoj kući. Tu je pokojnom Mili, pristupajući
njegovu lijesu, poštovanje izrazila rodbina i velik broj prijatelja i
poznanika.
Župnik fra Dujo Ljevar je dio pogrebnog obreda obavio u kući i pred
njom, a zatim se duga povorka uputila prema groblju na Gradini. Na groblju
su najprije ispred kapele fra Dujo i fra Velimir slavili svetu misu za pok.
Milu, a u kratkoj dirljivoj propovijedi fra Dujo je prikazao pokojnog Milu
kao čovjeka miroljubivog, velikodušnog i spremnog svakom pomoći, kao
praktičnog vjernika-katolika, a kroz više posljednjih godina člana
Pastoralnog vijeća u župi Barlovci te pouzdanog suradnika i pomoćnika
svećenicima koji su kao župnici, kapelani ili župni vikari djelovali u
barlovačkoj župi, a iznad svega kao uzornog supruga i oca. Na njemu su ta
obilježja prepoznali mnogi nazočni, katolici i nekatolici, Hrvati i Srbi,
osobito Stranjančani i Matoševljani, i zato su se okupili na njegovoj sahrani
u zaista velikom broju, skoro 350 osoba. Puno ih je došlo iz Njemačke, a
najviše iz raznih mjesta Hrvatske. Sabrao se i lijep broj katolika iz Orlovca,
Motika, Zalužana, Petrićevca i Ivanjske. Prisustvovanjem Milinoj sahrani,
poštovanje mu je izrazilo i više pravoslavnih vjernika, njegovih prijatelja i
poznanika.
Uz fra Velimira i fra Duju svetoj misi i sahrani su prisustvovali iz
Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci msgr. dr. Anto Orlovac, generalni
vikar ili pomoćnik i zamjenik biskupa Komarice, i preč. Ivica Božinović,
ekonom banjolučke biskupije i ravnatelj Katoličkog školskog centra u
Banjoj Luci, te časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove, iz Budžaka, s.
Marina Domić i s. Arkanđela Brkić. A kod molitve i ispraćaja pokojnika od
kuće bio je nazočan i nekadašnji barlovački župnik, a sada gvardijan u
samostanu na Petrićevcu, fra Ivo Orlovac.
Nakon mise završni obredi su obavljeni kod groba u koji je položeno
Milino mrtvo tijelo. Prema njegovoj izričitoj želji, koju je više puta
izražavao dok je bio posve zdrav, sahranjen je pokraj groba Paje Blaževića,
kojemu je bio vjenčani kum i koji su se za života jako voljeli i pazili.
Milina smrt je, bez dvojbe, nenaknadiv gubitak. Nije ona teško i
neutješno pogodila samo suprugu Maru, djecu Tomu, Antonelu i Marka,
sestru Mandu, snahu Biljanu i zeta Maria, unuke, drugu rodbinu i brojne
bliske prijatelje, nego i mnoge druge. To vrijedi u prvom redu za povratnike
u Stranjane, koji su se na povratak u svoj zavičaj odvažili ohrabreni upravo
povratkom Mile i Mare u Matoševce, i koji su u njima često imali i jedini
oslonac i veliku pomoć kad god je to bilo potrebno.
Gradina – posljednje počivalište Ane i Ljubomira Majdandžića
Ljubomir Majdandžić i supruga Ana, r. Debeljak, nakon što su morali

napustiti Matoševce, svoj prognanički život su provodili u mjestu Plaško u
Hrvatskoj. Ana je umrla 13. veljače 2000., i pokopana na groblju u
Ogulinu. Ali Ljubomirova je želja bila da se njezino tijelo, a i njegovo, kada
za to dođe vrijeme, polože u zemlju u rodne matoševačke grude, na groblju
Gradini. I čim je to bilo moguće ostvariti, Anini posmrtni ostaci su u
svibnju 2002. ekshumirani i prevezeni na Gradinu, i tu sahranjeni.
Nakon smrti supruge Ane, Ljubomir Majdandžić, sin Ive i Kaje r.
Batković, ostao je sam. Neko vrijeme je proživio u staračkom domu, a
posljednje dane je proveo u bolnici za plućne bolesti u Klenoviku, gdje je
umro 22. veljače 2008. Mrtvo njegovo tijelo je iz Hrvatske prevezeno 26.
veljače 2008., i istoga dana, u nazočnosti brata Mirka i druge rodbine,
pristigle iz Hrvatske, te povratnika u Matoševce, Stranjane i Orlovac,
položeno na Gradini u grob pokraj pokojne supruge Ane.
Svetu misu zadušnicu za Ljubomira i obred sahrane obavio je župnik fra
Dujo Ljevar, a misi i sahrani je prisustvovao i fra Velimir, daljnji
Ljubomirov rođak.
BUDUĆNOST STRANJANA I MATOŠEVACA
OVISI I O STRANJANČANIMA
I MATOŠEVLJANIMA U TUĐINI
Hrvati i katolici iz sela Stranjana i Matoševaca, kao i iz čitavog

banjolučkog kraja i s područja današnje Republike Srpske, doživjeli su
1995. žalosnu sudbinu progona iz svoga zavičaja i svojih kuća. Spomenuta
sela i dio kuća u njima zaposjeli su drugi – srpske izbjeglice, najviše iz
Glamoča, Grahova i Kupresa – dok su sve druge kuće najprije potpuno
opljačkane, zatim teško oštećene, a mnogo njih do temelja porušeno. Dosta
gospodarskih zgrada: ambari, košane, štale, svinjci, i ostalo, ako nije
uništeno, razgrađene su i prenesene u nečija tuđa dvorišta. To se vidi na
fotografijama koje su u ovoj knjizi donesene u Slikovnom dodatku.
Premda su se prilike donekle promijenile i vlasnicima u Stranjanima i
Matoševcima povraćena njihova nepokretna imovina, posebno onima koji
su zatražili da im se ona vrati, ipak je povratnika na svoja ognjišta vrlo
malo. Naprijed su navedene teškoće i problemi vezani za povratak, i treba
razumjeti sve one koji na povratak ne pomišljaju, nego su odlučili ostati u
Hrvatskoj, i tu se donekle već snašli.
Makar se prognanici i ne vraćali na svoje, u situaciji kakva jest, ne bi
bilo dobro da ljudi prodaju svoje kuće i zemlju budzašto. Treba računati na
promjenu i poboljšanje prilika, posebice kad jednog dana i Bosna i
Hercegovina postane dijelom Europske Unije, pa tada ni Republika Srpska
neće više biti ovo i ovakva kakva je danas.
Sigurno da se ne može očekivati da će se to dogoditi tako brzo, a stariji
to sigurno neće ni doživjeti, ali je lijepo, makar povremeno, dolaziti iz
Hrvatske i provesti po koji dan u svojoj kući i u svom zavičaju, udisati čisti
zrak svoga rodnog kraja i uživati plodove svoje zemlje. Pa ako i ne bude
volje i interesa za stalni povratak na svoje, ili barem za povremene obilaske
svoga kraja, i kasnije će se imanja moći prodati, ako prilike budu na to
silile, i sigurno povoljnije nego što bi se to sada učinilo.
Zato, ako se išta može savjetovati Stranjančanima i Matoševljanima,
neka svoje ne rasprodaju. S onim što bi mogli dobiti za svoju prodanu
zemlju i kuću ne bi se sada puno okoristili. A jednog dana bi oni koji svoje
prodaju mogli teško zažaliti što su to učinili. Mogu to zažaliti i njihova
djeca koja ih sada, možda, čak nagovaraju da prodaju što imaju.
Ne sumnjam u to da ima itko od Stranjančana i Matoševljana tko ne bi
želio da se Stranjani i Matoševci sačuvaju kao „naš zavičaj“ – katolički i
hrvatski. Da bi se to i postiglo, oni koji su se dosad odlučili za povratak
čine što mogu, ali to neće biti dovoljno. I svi drugi mogu i trebaju tome dati
svoj doprinos, a dat će ga već i samim tim što će barem povremeno dolaziti,
i neće se olako odreći svoga i prepustiti ga nekom drugom tko bi došao
odnekud sa strane i naselio se u Stranjanima ili Matoševcima.
Treći dio
POPIS BRAČNIH PAROVA

I ROĐENE DJECE
BRAČNI PAROVI I OBITELJI
OD 1768. DO 1995. GODINE
Ovdje su – na temelju župnih matičnih knjiga župe Ivanjska, kojoj su

Stranjani i Matoševci pripadali do 1876., i župe Barlovci, koja postoji od
1879. – popisani bračni parovi i obitelji u Stranjanima i Matoševcima za
period od 1768. pa do 1995., kad su od strane Srba prognani iz Stranjana i
Matoševaca svi Hrvati i katolici. U popis su uneseni samo oni bračni parovi i
obitelji čiji su brakovi sklopljeni u župi Ivanjska i župi Barlovci, ili ako su
sklopljeni negdje drugdje i to javljeno u barlovačku župu krštenja. Popis je
napravljen prema abecednom redu supružnika, odnosno očeva i majki, i
unutar toga kronološki ili po godinama sklapanja braka. Navode se prezime i
ime muža, imena njegova oca i majke, a za majku i njezino djevojačko
prezime, ime i djevojačko prezime supruge, te godina sklapanja braka, ako se
ona mogla utvrditi. Iza toga se navode njihova djeca, uglavnom rođena u
Stranjanima i Matoševcima i upisana u matici krštenih župe Ivanjska ili
Barlovci, i godina rođenja, ako je poznata.
Imena su u maticama vjenčanih i krštenih, pa nekad i za istu osobu,
upisivana u različitim oblicima, npr. muška: Andrija i Andrije; Filip, Pilip i
Piljo; Franjo i Frano; Josip, Joso i Jozo; Matija, Matije i Mato; Mihovil,
Mijat i Mile; Nikola i Niko; Stjepan i Stipo; Petar i Pero, a često i Pejo;
Pavao, Pavo i Pajo; ili ženska: Ana, Ane, Anica i Anka; Kata, Kate, Katica i
Kaja; Jela, Jele, Jelica i Jeka; Mande i Manda, Marija, Marica, Mara i Mare;
Lucija, Luca i Luce, itd. I u ovom su popisu većinom ta imena navedena u
obliku u kojem su i upisana u župnim maticama. Također se i neka
prezimena javljaju u dva ili tri oblika: Marijić, Mariić i Marić, Bijelić i
Bjelić; a isto tako u dužoj i kraćoj varijanti, npr.: Debeljaković i Debeljak;
Kaurinović, Kaurčić, Kaurin, Kaurac; Kuljančić i Kuljanac; ili se uz ime iste
osobe navode dva prezimena, tako: Debeljak-Ružić, Blažević-Adžić, Čivčić-
Džolić, Kozić-Adžam, Blažević-Batković, Tomić-Kočić.
Popis koji slijedi nije potpun ni s obzirom na bračne parove ni s obzirom
na njihovu djecu. Neki bračni parovi, svakako njih manji broj, ili djeca, nisu
navedena zbog toga što su neke župne matice oštećne ili nepotpune, a za
period između 1876. i 1880., kad su Stranjani i Matoševci pripadali župi
Petrićevac, župne matice su uništene. Poteškoća je naročito kod utvrđivanja
stvarnog stanja za brakove sklopljene negdje drugdje, izvan župe Ivanjska,
odnosno Barlovci, jer to ili nije uvijek javljano u rodnu župu, ili nije
ubilježeno u maticu krštenih rodne župe.
OBITELJI U STRANJANIMA
Barišić Mato (Anto i … ) i Kata r. Vuk, vj. ? – iz Zasavica, ž. Dobretići

Anto – ?
Perka – ?
Žarko – ?
Petar – 1976.
Milka – 1977.
Franjo – 1979.
Šimo – 1980.
Barišić Žarko (Mato i Kata r. Vuk) i Marija r. Subotić, vj. 1991.
Danijel – 1992.
Batković Andrija (Blaž i Anđa r. Lipovac), 1. brak, i Anica
r. Banović, vj. ?
Marija – 1880.
Ivka – 1880.
Ana – 1881.
Jela – 1883.
Juro – 1886.
Luka – 1888.
Nikola – 1890.
Mato – 1891.
Batković Andrija (Blaž i Anđa r. Lipovac), 2. brak, i Anđa
r. Ćorković, vj. 1893.
Batković Juro (Andrija i Anica r. Banović) i Anđa r. Brkić, vj. 1906.
Andrija – 1911.
Anica – 1913.
Batković Ivo (Toma i Vida r. Marušić) i Anđa r. Bogdanović,
vj. 1926.
Toma – 1929.
Ana – 1932.
Ljubomir – 1934.
Anto – 1937.
Batković Andrija (Juro i Anđa r. Brkić) i Kaja r. Ljevar, vj. 1941.
Jelica – 1942.
Feliks – 1944.
Batković Ljubomir-Mirko (Ivo i Anđa r. Bogdanović) i Ljuba
r. Blažević, vj. 1959.
Ivo – 1961.
Katica – 1969.
Anđelka – 1963.
Vlado – 1965.
Batković Toma (Ivo i Anđa r. Bogdanović) i Marija r. Varadin,
vj. 1964.
Odselili u Krapje (Jasenovac)
Batković Feliks (Andrija i Kaja r. Ljevar) i Iva r. Škegro, vj. 1976.
Otišli na privremeni rad
u Njemačku
Blažević Anto ( ) i Vida r. Lovrić/Mlinarević, vj. oko 1790.
Mile – 1791.
Pavao – 1793.
Mile – 1795.
Marija – 1801.
Marko – 1804.
Jela – 1807.
Ivo – 1810.
Petar – ?
Blažević Mile (Anto i Vida r. Lovrić) i Marija r. Ljevar, vj. 1818.
Ana – 1821.
Stjepan – 1832.
Ilija – 1834.
Manda – 1836.
Vida – 1838.
Juro – 1842.
Blažević Pavao (Anto i Vida r. Lovrić), 1. brak, i Lucija r. Tucić,
vj. 1818.
Ruža – 1819.
Marija – 1821.
Juro – 1824.
Blažević Marko (Anto i Vida r. Lovrić), 1. brak, i Jela r. Bajlović,
vj. 1824.
Joso – ?
Mato – ?
Blažević Ivo (Anto i Vida r. Lovrić), 1. brak, i Anđa r. Ljevar,
vj. 1829.
Anđa – 1831.
Mato – 1833.
Ruža – 1833.
Ivo – 1835.
Ivka – 1838.
Ivo – 1841.
Jela – 1845.
Lucija – 1848.
Ivka – 1852.
Blažević Marko (Anto i Vida r. Lovrić), 2. brak, i Klara r. Ljevar,
vj. 1832.
Lucija – 1833.
Ivan – ?
Toma – 1836.
Janja – 1838.
Ivo – 1839.
Janja – 1841.
Marija – 1844.
Ruža – 1844.
Mato – 1846.
Ruža – 1847.
Blažević Pavao (Anto i Vida r. Lovrić), 2. brak, i Anđa r. Domić,
vj. 1833.
Blažević Pavao (Anto i Vida r. Lovrić), 3. brak, i Manda r. Matijević,
vj. 1837.
Mato – 1839.
Blažević Petar (Anto i Vida r. Lovrić) i Ana r. Batković, vj. 1837.
Andrija – 1839.
Mato – 1841.
Marija – 1844.
Ruža – 1846.
Marija – 1847.
Pavao – 1850.
Luka – 1853.
Blažević Marko (Mile i Vida r. Markanović) i Janja r. Kurinović
– vidi Matoševci
Blažević Andrija (Petar i Ana r. Batković), 1. brak, i Ana r. Debeljak,
vj. ?
Ivo – ?
Blažević Andrija (Petar i Ana r. Batković), 2. brak, i Kata r. Marušić,
vj. ?
Luka – 1863.
Marija – 1864.
Anđa – 1866.
Ruža – 1868.
Jela – 1870.
Andrije – 1873.
Blažević Toma (Marko i Klara r. Ljevar) i Marija r. Batković,
vj. 1861.
Jela – 1862.
Ruža – 1865.
Marko – 1867.
Marija – 1869.
Pavao-Pajo– 1871.
Ruža – 1873.
Petar – 1875.
Ana – 1876.
Marko – 1880.
Andrija – 1886.
Blažević Ivo (Anto i Vida r. Lovrić), 2. brak, i Janja r. Lipovac,
vj. 1863.
Blažević Ivo (Ive i Anđe r. Ljevar), 1. brak, i Manda r. Topić,
vj. 1864.
Petar – 1868.
Blažević Ilija (Mile i Marija r. Ljevar) i Lucija r. Marić, vj. 1868.
Blažević Mato (Marko i Klara r. Ljevar) i Ivka r. Majdandžić, vj. ?
Vida – 1880.
Luka – 1882.
Blažević Pavao (Petar i Ana r. Batković), 1. brak, i Kata r. Ivanković,
vj. 1868.
Petar – 1869.
Ivo – 1871.
Luka – 1873.
Ana – 1874.
Blažević Ivo (Ivo i Anđa r. Ljevar), 2. brak, i Anđa r. Vuković, vj., ?
……………..
Jele – 1881.
Blažević Pavao (Petar i Ana r. Batković), 2. brak, i Marija r. Bijelić,
vj. ?
……………..
Marko – 1881.
Mande – 1883.
Ruža – 1885.
Matije – 1887.
Ivka – 1889.
Toma – 1891.
Blažević Petar (Pavao i Kata r. Ivanković), 1. brak, i Marija r. Bijelić,
vj. 1887.
Andrije – 1889.
Anđa – 1890.
Božica – 1891.
Andrije – 1894.
Anto – 1895.
Anđa – 1896.
Kata – 1898.
Anto – 1900.
Joso – 1901.
Anđa – 1903.
Nikola – 1905.
Blažević Andrija (Andrija i Kata r. Marušić), 1. brak, i Anđa
r. Debeljak, vj. 1892.
Ivan – 1896.
Blažević Ivo (Pavo i Kata r. Ivanković) i Jele r. Majdandžić, vj. 1894.
Stipo – 1900.
Marko – 1903.
Janja – 1906.
Marija – 1908.
Slavko – ?
Blažević Pavao-Pajo (Toma i Mara r. Batković) i Mande r. Tubić,
vj. 1895.
Toma – 1896.
Joso – 1898.
Janja – 1899.
Jele – 1902.
Ruža – 1904.
Kata – 1906.
Ivo – 1909.
Ane – 1912.
Petar – 1915.
Blažević Andrija (Andrija i Kata r. Marušić), 2. brak, i Anica
r. Kuljančić, vj. 1897.
Mara – 1899.
Jele – 1901.
Mande – 1903.
Marko – 1906.
Ivan – 1909.
Ruža – 1912.
Pero – 1914.
Josip – 1916.
Blažević Luka (Pavo i Kata r. Ivanković) i Agata r. Debeljak(ović),
vj. 1898.
Ivka – 1902.
Janja – 1904.
Ivka – 1905.
Marija – 1908.
Petar – 1910.
Ljubica – 1913.
Mande – 1917.
Blažević Marko (Pavao-Pajo i Marija r. Bjelić) i Jele r. Ljevar,
vj. 1901.
Mande – 1902.
Ruža – 1904.
Kate – 1905.
Joso – 1907.
Stjepan – 1910.
Ivan – 1913.
Mare – 1914.
Ivka – 1916.
Janja – 1919.
Vlado – 1920.
Mirko – 1923.
Blažević Mato (Toma i Mara r. Batković) i Jele-Jeka r. Blažević,
vj. 1906.
Ivka – 1907.
Marko – 1909.
Marija – 1912.
Juro – 1915.
Pavao-Pajo – 1920.
Blažević Petar (Pavao i Kata r. Ivanković), 2. brak, i Janja r. Kaurin,
vj. 1906.
Juro – 1907.
Pavao – 1909.
Blažević Andrija (Toma i Marija r. Batković) i Marija r. Brkić,
vj. 1910.
Božo – 1911.
Mirko – 1913.
Ruža – 1915.
Blažević Mato (Pavao i Marija r. Bjelić) i Jela r Marić, vj. 1910.
Pavao – 1912.
Niko – 1914.
Ljubica – 1917.
Toma – 1919.
Mato – 1922.
Blažević Andrija (Petar i Marija r. Bjelić) i Manda r. Lovrić, vj. 1911.
Blažević Andrija (Andrija i Kata r. Marušić) i Marija r. Bjelić,
vj. 1920.
Ivo – 1921.
Toma – 1922.
Anto – 1924.
Ana – 1926.
Ivo – 1928.
Blažević Stipo (Ivo i Jela r. Majdandžić) i Ruža r. Pranjić, vj. 1920.
Anto – 1921.
Ivo – 1923.
Ana – 1925.
Nikola – 1927.
Mato – 1929.
Marko – 1931.
Slavko – 1933.
Dragica – 1935.
Nada – 1937.
Ilija – 1939.
Blažević Toma (Pavao-Pajo i Manda r. Tubić) i Jele-Jeka r. Domić,
vj. 1921.
Andrije – 1922.
Mato – 1925.
Ana – 1927.
Joso – 1929.
Ana – 1931.
Stipo – 1935.
Anto – 1937.
Ljubica – 1939.
Blažević Marko (Andrija i Anica r. Kuljančić) i Ruža r. Kaurin,
vj. 1926.
Andrije – 1930.
Mile – 1931.
Franjo – 1933.
Anica – 1935.
Ljuba – 1938.
Božo – 1940.
Mato – 1943.
Josip – 1948.
Odselili u Čepin
Blažević Joso (Marko i Jela r. Ljevar) i Kata r. Žižak, vj. 1930.
Franjo – 1932.
Jakov – 1932.
Ivo – 1935.
Marija – 1936.
Ana – 1938.
Jozefina – 1940.
Marko – 1943.
Vlado – 1945.
Janja – 1947.
Marica – 1950.
Blažević Ivo (Pajo i Manda r. Tubić) i Ljuba r. Batković, vj. 1932.
Ruža – 1934.
Velimir – 1936.
Mare – 1938.
Jela – 1941.
Pajo – 1943.
Blažević Marko (Mato i Jela r. Blažević) i Anđa r. Šalić, vj. 1934.
Jozefina – 1935.
Olga – 1938.
Ane – 1940.
Nevenka – 1941.
Ane – 1943.
Blažević Stjepan (Marko i Jela r. Ljevar) i Janja r. Šalić, vj. 1934.
Dragica – 1936.
Anica – 1938.
Vinko – 1940.
Kaja – 1942.
Dragica – 1947.
Jelica – 1948.
Franjo – 1951.
Blažević Pajo (Mato i Jela r. Marić) i Mare r. Šalić, vj. 1936.
Mato – 1938.
Ivo – 1940.
Blažević Niko (Mato i Jela r. Marijić) i Jele-Jeka r. Debeljak,
vj. 1937.
Anđa – 1938.
Mile – 1940.
Marko – 1942.
Ane – 1944.
Mato – 1946.
Tonka – 1947.
Ferdo – 1949.
Finka – 1951.
Blažević Mirko (Andrija i Marija r. Brkić) i Ana r. Majdandžić,
vj. 1939.
Božo – 1941.
Marko – 1944.
Blažević Toma (Mato i Jela r. Marić) i Ivka r. Ljevar, vj. 1940.
Jela – 1941.
Marko – 1945.
Ana – 1947.
Mato – 1950.
Jelica – 1953.
Ankica – 1953.
Blažević Vlado (Marko i Jela r. Ljevar) i Mara r. Ivanković, vj. 1940.
Nada – 1941.
Marko – 1943.
Marko – 1946.
Ferdo – 1948.
Anto – 1950.
Josip – 1952.
Anto – 1954.
Jela – 1956.
Blažević Andrija (Toma i Jeka r. Domić) i Ana r. Jakovljević,
vj. 1942.
Blažević Josip (Andrija i Anica r. Kuljančić) i Zorka r. Ljevar,
vj. 1942.
Stjepan – 1944.
Blažević Joso (Toma i Jeka r. Domić) i Janja r. Bijelić, vj. 1948.
Mato – 1949.
Ivica – 1951.
Jela – 1955.
Blažević Mirko (Marko i Jele r. Ljevar) i Ljubica r. Šalić, vj. 1948.
Marko – 1949.
Mare – 1952.
Franjo – 1954.
Slavko – 1957.
Ivica – 1957.
Jelica – 1958.
Ruža – 1964.
Stjepan – 1968.
Blažević Marko (Stipo i Ruža r. Pranjić) i Ljubica r. Marušić,
vj. 1951.
Ana – 1952.
Jela – 1954.
Stipo – 1956.
Anto – 1959.
Ivo – 1962.
Franjo – 1966.
Blažević Toma (Andrija i Mara r. Bijelić) i Mara r. Kočić-Tomić,
vj. 1952.
Odselili u Vojvodinu
Blažević Mile (Marko i Ruža r. Kaurin) i Dragica r. Pranjić, vj. 1954.
Odselili u Beograd
Blažević Andrija (Marko i Ruža r. Kaurin) i Dragica r. Ljevar,
vj. 1956.
Slavica – 1960.
Blažević Franjo (Joso i Kata r. Žižak) i Ivka r. Pranjić, vj. 1956.
Jelka – 1957.
Milka – 1957.
Ivo – 1958.
Anto – 1960.
Antonija – 1964.
Josip – 1965.
Blažević Jakov (Joso i Kata r. Žižak) i Ana r. Pranjić, vj. 1956.
Drago – 1957.
Ivo – 1958.
Ivanka – 1961.
Josip – 1963.
Blažević Mato (Stipo i Ruža r. Pranjić) i Dragica r. Pranjić, vj. 1956.
Gordana – 1958.
Blažević Slavko (Stipo i Ruža r. Pranjić) i Manda r. Čivčić-Džolić,
vj. 1958.
Mara – 1959.
Nada – 1960.
Ivanka – 1962.
Ruža – 1964.
Francika – 1965.
Franjo – 1967.
Mara – 1969.
Kazimir – 1971.
Stjepan – 1974.
Blažević Ivo (Joso i Kata r. Žižak) i Ivka r. Pranjić, vj. 1960.
Odselili u Zagreb
Blažević Pajo (Ivo i Ljubica r. Batković) i Ruža-Zora r. Pranjić,
vj. 1962.
Ivanka – 1964.
Slavenko – 1968.
Ivica – 1971.
Velimir – 1976.
Blažević Božo (Mirko i Ane r. Majdandžić) i Ana r. Batković,
vj. 1963.
Božana – 1962.
Mirko – 1965.
Stipo – 1967.
Blažević Mato (Pajo i Mara r. Šalić) i Danica r. Trirfković, vj. 1964.
Blažević Marko (Niko i Jeka r. Debeljak) i Ana r. Majdandžić,
vj. 1968.
Odselili u Australiju
Blažević Marko (Mirko i Ane r. Majdandžić) i Jela r. Vulić, vj. 1969.
Ana – 1970.
Blažević Vlado (Joso i Kata r. Žižak) i Anđa r. Pranjić, vj. 1969.
Josip – 1970.
Mirjana – 1971.
Ivan – 1973.
Katarina – 1979.
Blažević Mato (Joso i Janja r. Bijelić) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1970.
Zora – 1971.
Franjo – 1973.
Frederik – 1978.
u Francusku
Blažević Marko (Vlado i Mara r. Ivanković) i Marica r. Italo,
vj. 1974.
Ivica – 1975.
Dario – 1980.
Blažević Ferdo (Vlado i Mara r. Ivanković) i Angelina r. Mihalčuk,
vj. 1975.
Slađana – 1975.
Karolina – 1979.
Blažević Franjo (Mirko i Ljuba r. Šalić) i Jelena r. Bogdanović,
vj. 1975.
Igor – 1976.
Davor – 1979.
Blažević Mato (Niko i Jela r. Debeljak) i Angelina r. Josipović,
vj. 1975.
Blažević Josip (Marko i Ruža r. Kaurin) i Zora r. Lovrić, vj. 1977.
Odselili u Čepin
Blažević Franjo (Stipo i Janja r. Šalić) i Marinka r. Kurtović, vj. 1978.
Blažević Ivica (Joso i Janja r Bijelić) i Marija-Jagoda r. Matošević,
vj. 1978.
Kornelija – 1975.
Norbert/Marko – 1979.
u Njemačku
Blažević Josip (Vlado i Mara r. Ivanković) i Jela r. Briševac, vj. 1979.
Anto – 1980.
Željko – 1983.
Snježana – 1988.
Blažević Marko (Mirko i Ljubica r. Šalić) i Zorka r. Radovančević,
vj. 1979.
u Njemačku
Blažević Ferdo (Niko i Jela r. Debeljak) i Hijacinta r. Vukadinović,
vj. 1982.
Blažević Ivo (Franjo i Ivka r. Pranjić) i Ljubica r. Gagula, vj. 1983.
Odselili u Petrićevac
Blažević Anto (Franjo i Ivka r. Pranjić) i Ružica r. Bajlović, vj. 1984.
Mario – ?
Bojan – ?
Blažević Mirko (Božo i Ana r. Batković) i Jelica r. Lipovac, vj. 1989.
Kornelija – 1985.
Blažević Slavenko (Pajo i Ruža-Zora r. Pranjić) i Katarina
r. Kovačić-Lukić, vj. ?
u Njemačku
Blažević Anto (Marko i Ljubica r. Marušić) i Branka r. Žanić,
vj. 1990.
Odselili u Zagreb
Blažević Stjepan (Slavko i Mande r. Čivčić) i Vera r. Kaurin,
vj. 1995.
Bogdanović Anto (Nikola i Kata r. Majdandžić), 1. brak, i Kata
r. Marušić, vj. ?
Andrije – ?
Marija – 1892.
Nikola – 1893.
Bogdanović Anto (Nikola i Kata r. Majdandžić)), 2. brak, i Anđa
r. Jurić, vj. ?
Kate – 1895.
Marko – 1897.
Bogdanović Andrija (Nikola i Kata r. Majdandžić) i Ana r. Kurtović,
vj. 1898.
Kaja – 1899.
Anto – 1902.
Juro – 1904.
Marija – 1905.
Ivo – 1907.
Ivka – 1909.
Janja – 1911.
Juro – 1912.
Janja – 1914.
Bogdanović Ivo-Ića (Andrija i Ana r. Kurtović) i Ruža r. Debeljak,
vj. 1934.
Marko – 1935.
Janja – 1937.
Mato – 1939.
Luce – 1941.
Ane – 1943.
Bogdanović Juro (Andrija i Ana r. Kurtović) i Jele r. Majdandžić,
vj. 1938.
Ljuba – 1940.
Petar – 1942.
Anto – 1945.
Bogdanović Marko (Ivo i Ruža r. Debeljak) i Ana r. Blažević,
vj. 1959.
Franjo – 1960.
Marica – 1962.
Ankica – 1966.
Bogdanović Mato (Ivo i Ruža r. Debeljak) i Vida r. Majdandžić,
vj. 1966.
Ljubica – 1967.
Marinka – 1969.
Anto – 1971.
Ana – 1972.
Jelena – 1974.
Snježana – 1978.
Bogdanović Mile (Anto i Mande r. Blažević) i Manda r. Ljevar,
vj. 1966.
Mirjana – 1967.
Anto – 1969.
Ankica – 1972.
Bogdanović Anto (Juro i Jele r. Majdandžić) i Ruža r. Majdandžić,
vj. 1967.
Ana – 1968.
Ljiljana – 1969.
Marija – 1971.
Gordana – 1974.
Bukvić-Ćosić Ivo ( ) i Anastazija r. Kasapović, vj. ?
Jela – 1833.
Joso – 1838.
Ćosić Joso (Ivo i Anastazija r. Kasapović) i Ivka r. Kaurin(ović), vj. ?
Ivo – 1867.
Ivo – 1868.
Anđa – 1871.
Marija – 1873.
Jele – 1875.
……………..
Ane – 1880.
Marija – 1881.
Jele – 1884.
Marko – 1886.
Josip – 1887.
Marija – 1891.
Ćosić Josip (Joso i Ivka r. Kaurin), 1. brak, i Ruža r. Brkić, vj. 1913.
Ćosić Josip (Joso i Ivka r. Kaurin), 2. brak, i Ane r. Pranjić, vj. 1915.
Joso – 1916.
Ivka – 1920.
Mande – 1923.
Marija – 1925.
Zorka – 1928.
Anto – 1932.
Ćosić Joso (Joso i Ane r. Pranjić) Miholjka-Milka r. Batković,
vj. 1935.
Rudolf – 1937.
Jozefina – 1939.
Marko – 1942.
Mato – 1944.
Ana – 1947.
Ivo – 1949.
Ćosić Anto (Joso i Ane r. Pranjić) i Ana r. Ljevar, vj. 1956.
Odselili u Zagreb
Ćosić Rudolf (Joso i Miholjka r. Batković) i Anđa r. Josipović,
vj. 1961.
Zoran – 1962.
Renata – 1967.
Ćosić Mato (Joso i Miholjka r. Batković) i Jela r. Bijelić, vj. 1969.
Silvana – 1971.
Ivica – 1975.
Odselili u Banju Luku
Ćosić Marko (Joso i Miholjka r. Batković) i Tanja r. Jadrešić,
vj. 1973.
Odselili u Zagreb
Ćosić Ivo (Joso i Miholjka r. Batković) i Kata r. Pejić-Deronja,
vj. 1974.
Klaudija – ?
Josip – ?
u Njemačku
Ganić Živko (Nikola i Jozefina r. Pujić) i Zorka r. Ljevar, vj. 1958.
Jozefina – 1958.
Ivka – 1961.
Juro – 1964.
Ljiljana – 1968.
Kaurin Marko ( ) i Janja r. Sedić-Kozić, vj. ?
Joso – 1872.
Marija – 1873.
Ruža – 1875.
……………..
Kaurin Juro (Petar i Janja r. Kozić), 1. brak, i Marija r. Jurić, vj. 1896.
Petar – 1897.
Luka – 1899.
Janja – 1901.
Ruža – 1904.
Anto – 1906.
Ivo – 1907.
Ana – 1910.
Anto – 1912.
Jela – 1914.
Kaurin Juro (Petar i Janja r. Kozić), 2. brak, i Mare r. Kozić-Adžam,
vj. 1923.
Mande – 1924.
Pejo – 1928.
Kaurin Ivo (Juro i Marija r. Jurić) i Mara r. Jurić, vj. 1926.
Mato – 1929.
Dragutin – 1932.
Ana – 1934.
Zvonko – 1937.
Velimir – 1939.
Odselili u Trn
Kaurin Anto (Juro i Marija r. Jurić) i Anica r Domić, vj. 1940.
Ivo – 1943.
Drago – 1945.
Toma – 1947.
Marica – 1949.
Kaurin Pejo (Juro i Mare r. Kozić-Adžam) i Mara r. Marušić,
vj. 1947.
Juro – 1948.
Marko – 1951.
Ivo – 1956.
Ankica – 1960.
Anto – 1961.
Toma – 1964.
Kaurin Ivo (Anto i Anica r. Domić) i Verica r. Ivaštinović, vj. 1966.
Odselili u Novsku
Kaurin Mato (Ivo i Mara r. Jurić) i Mira r. Damjanović, vj. 1966.
Odselili u Trn
Kaurin Toma (Anto i Anica r. Domić) i Marija r. Poleta, vj. 1970.
Odselili u Novsku
Kaurin Juro (Pejo i Mara r. Marušić) i Danica r. Vučić, vj. 1976.
Kaurin Marko (Pejo i Mara r. Marušić) i Margareta r. Kniepeis,
vj. 1976.
Kaurin Ivo (Pejo i Mara r. Marušić) i Tonka r. Nikifor, vj. 1988.
Snježana – 1989.
Kaurin Anto (Pejo i Mara r. Marušić) i Kata r. Slipčević, vj. 1990.
Marina – 1990.
Kaurin Toma (Pejo i Mara r. Marušić) i Vera r. Šalić, vj. ?
Ljevar Nikola ( ) i Ana r. Tukara, vj. ?
Damjan – ?
Ivo – ?
Marko – ?
Filip – ?
Kata – ?
Ljevar Damjan (Nikola i Ana r. Tukara) i Vida r. Tucić/Knežević,
vj. ?.
Ana – ?
Anto – ?
Joso – ?
Stjepan – ?
Ruža – 1820.
Ljevar Ivo (Nikola i Ana r. Tukara) i Vida r. Marić/Babić,
vj. oko g. 1815.
Juro – 1817.
Ivka – 1818.
Mijat – 1820.
Ruža – 1824.
Ivo – 1827.
Damjan – 1833.
Ljevar Marko (Nikola i Ana r. Tukara) i Marija r. Pejaković-Jukić,
vj. ?
Petar – ?
Luka – ?
Marija – 1818.
Ilija – 1821.
Mato – 1827.
Ljevar Filip (Nikola i Ana r. Tukara), 1. brak, i Marija r. Kozić, vj. ?
Anđa – 1817.
Ana – 1822.
Ana – 1826.
Damjan – 1828.
Ruža – 1831.
Ljevar Anto (Damjan i Vida r. Tucić), 1. brak, i Anđa r. Ivanović,
vj. 1823.
Ivo – 1825.
Mile – 1826.
Marko – 1828.
Mile – 1830.
Marko – 1832.
Ljevar Petar (Marko i Marija r. Pejaković), 1. brak, i Ana r. Kozić,
vj. 1831.
Ljevar Joso (Damjan i Vida r. Tucić), 1. brak, i Kata r. Lopar,
vj. 1831.
Mato – 1832.
Ivo – 1835.
Jela – 1836.
Mijat – 1838.
Ivka – 1839.
Marija – 1841.
Juro – 1844.
Ilija – 1847.
Anđa – 1848.
Marko – 1852.
Ruža – 1852.
Jela – 1855.
Ljevar Stjepan (Damjan i Vida r. Tucić), 1. brak, i Jela r. Batković,
vj. 1833.
Marko – 1835.
Juro – 1838.
Ivka – 1841.
Ivka – 1844.
Juro – 1847.
Ljevar Petar (Marko i Marija r. Pejaković), 2. brak, i Ana r. Pranjić,
vj. ?
Ruža – 1836.
Manda – 1838.
Marko – 1841.
Petar – 1843.
Ljevar Luka (Marko i Marija r. Pejaković) i Ana r. Durbić, vj. ?
Manda – 1834.
Marija – 1837.
Ivka – 1840.
Ljevar Anto (Damjan i Vida r. Tucić), 2. brak, i Jela r. Martinović,
vj. 1838.
Joso – 1840.
Jozo – 1842.
Ruža – 1845.
Ljevar Filip (Nikola i Ana r. Tukara), 2. brak, i Anđa r. Tadić,
vj. 1838.
Mato – 1840.
Ilija – 1842.
Damjan – 1842.
Marija – 1843.
Filip – 1845.
Marija – 1847.
Ljevar Juro (Ivo i Vida r. Tucić), 1. brak, i Ruža r. Batković, vj. 1838.
Petar – 1840.
Mijat – 1841.
Ljevar Ilija (Marko i Marija r. Pejaković) i Ruža r. Tucić, vj. 1844.
Marko – 1848.
Petar – 1849.
Marko – 1852.
Marija – 1855.
Ljevar Juro (Ivo i Vida r. Tucić), 2. brak, i Marija r. Šalić, vj. 1844.
Vida – 1845.
Kata – 1847.
Ivka – 1850.
Anđa – 1853.
Janja – 1856.
Ivo – 1858.
Ljevar Ivo (Ivo i Vida r. Tucić) i Ana r. Žižić, vj. 1847.
Ljevar Stjepan (Damjan i Vida r. Tucić), 2. brak, i Ruža r. Marić,
vj. 1848.
Ljevar Stjepan (Damjan i Vida r. Tucić), 3. brak, i Kata r. Jurić, vj. ?
Ljevar Mato (Joso i Kata r. Lopar) i Kata r. Jakovljević, vj. 1855.
Ivo – ?
Ljevar Joso (Damjan i Vida r. Tucić/), 2. brak, i Kata r. Jurić, vj. 1857.
Juro – 1858.
Juro – 1860.
Ljevar Damjan (Ivo i Vida r. Tucić) i Marija r. Pranjić, vj. 1859.
Marko – 1863.
Mato – 1866.
Ljevar Petar (Petar i Ana r. Pranjić) i Kata r. Kozić/Adžam, vj. ?
Kata – 1869.
Mato – 1872.
Joso – 1875.
Anto – ?
Jela – 1881.
Anđa – 1883.
Juro – 1886.
Janja – 1888.
Marko – 1891.
Marija – 1896.
Ljevar Ivo (Juro i Mara r. Bukvić), 1. brak, i Vida r. Popović,
vj. oko 1876.
……………..
Ane – 1879.
Mile – 1881.
Nikola – 1883.
Marija – 1886.
Ruža – 1888.
Ljevar Ivo (Mato i Kata r. Jakovljević) i Kata r. Piljić, vj. ?
Andrija – 1886.
Lucija – 1887.
Marija – 1889.
Ljevar Ivo (Juro i Mara r. Bukvić), 2. brak, i Janja r. Pavlović,
vj. 1890.
Ljubica – 1891.
Ivan – 1893.
Anto – 1896.
Juro – 1899.
Mare – 1902.
Petar – 1905.
Juro – 1908.
Anica – 1913.
Ljevar Juro (Ivo i Ana r. Marić) i Anđa r. Pranjić, vj. 1890.
Ljevar Matije (Petar i Kata r. Adžam/Kozić) i Anđa r. Komarica,
vj. 1893.
Ivan – 1895.
Kate – 1900.
Jele – 1903.
Lucija – 1905.
Ruža – 1908.
Perka – 1910.
Zorka-Ruža – 1911.
Toma – 1914.
Ljevar Marko (Damjan i Mara r. Pranjić) i Mande r. Ćosić, vj. 1896.
Nikola – 1901.
Ivka – 1903.
Ivka – 1905.
Marija – 1907.
Joso – 1910.
Vid – 1913.
Šimun – 1916.
Ljevar Joso (Petar i Kata r. Kozić-Adžam), 1. brak, i Ana r. Ćosić,
vj. 1898.
Petar – 1900.
Stjepan – 1903.
Andrije – 1906.
Stjepan – 1910.
Toma – 1913.
Luka – 1914.
Ivka – 1917.
Ljevar Anto (Petar i Kata r. Kozić-Adžam) i Anica r. Kaurin, vj. 1900.
Kate – 1903.
Anđa – 1904.
Janja – 1906.
Marija – 1908.
Marko – 1912.
Anđa – 1915.
Pero – 1916.
Ivo – 1919.
Petar – 1920.
Zorka – 1922.
Ljevar Juro (Petar i Kata r. Kozić), 1. brak, i Ivka r. Bogdanović,
vj. 1904.
Luka – 1906.
Ilija – 1907.
Ana – 1909.
Jele – 1911.
Ljubica – 1913.
Mare – 1915.
Mande – 1918.
Ljubica – 1919.
Kata – 1022.
Zorka – 1924.
Dragica – 1926.
Martin – 1929.
Ljevar Mile (Ivo i Vida r. Popović), 1. brak, i Marija r. Žižak,
vj. 1910.
Ljevar Anto (Ivo i Janja r. Pavlović), 1. brak, i Marija r. Kaurinović,
vj. oko g. 1915.
Zorka – 1917.
Ljevar Anto (Ivo i Janja r. Pavlović), 2. brak, i Marija r. Blažević,
vj. 1919.
Mišo – 1920.
Marko – 1922.
Andrije – 1925.
Ilija – 1928.
Andrije – 1930.
Franjo – 1932.
Ljevar Joso (Petar i Kata r. Kozić-Adžam), 2. brak, i Anđa r. Brkić,
vj. 1919.
Ana – 1921.
Mato – 1923.
Mare – 1924.
Ivo – 1926.
Ljubica – 1927.
Janja – 1930.
Ljevar Nikola (Marko i Mande r. Ćosić) i Ruža r. Kozić, vj. 1919.
Marko – 1921.
Ana – 1923.
Mato – 1925.
Marija – 1927.
Ivo – 1929.
Dragica – 1932.
Manda – 1935.
Ljevar Mile (Ivo i Vida r. Popović), 2. brak, i Anđa r. Pezić, vj. 1919.
Nikola – 1920.
Stažija – 1922.
Preselili u Matoševce
Ljevar Pavao (Stipo i Mande r. Brkić) i Manda r. Blažević, vj. 1920.
Ljevar Petar-Pejo (Joso i Ana r. Ćosić) i Jeka r. Debeljak, vj. 1921.
Petar – 1922.
Ivo – 1924.
Anđa – 1926.
Niko – 1927.
Joso – 1929.
Ivo – 1932.
Slavko – 1934.
Ruža – 1937.
Ane – 1937.
Ljevar Ivo (Ivo i Janja r. Pavlović) i Marija r. Dimitrija, vj. ?
Ljevar Petar (Ivo i Janja r. Pavlović) i Marija r. Šalić, vj. 1927.
Zorka – 1928.
Anđa – 1931.
Toma – 1934.
Ivo – 1938.
Vlado – 1940.
Marko – 1942.
Marinka – 1944.
Marko – 1946.
Ljevar Andrija (Joso i Anica r. Ćosić) i Janja r. Majdandžić, vj. 1930.
Jelica – 1931.
Martin – 1932.
Joso – 1933.
Ivo – 1936.
Anto – 1938.
Anica – 1941.
Petar – 1943.
Petar – 1944.
Anica – 1947.
Toma – 1949.
Anđa – 1950.
Marija – 1953.
Ljevar Marko (Anto i Anica r. Kaurin) i Mara r. Vulić, vj. 1933.
Dragomira– 1936.
Ana – 1937.
Anto – 1939.
Ljubica – 1940.
Ivka – 1942.
Ljevar Toma (Matija i Anđa r. Komarica) i Kaja r. Kuljanac(čić),
vj. 1934.
Ferdo – 1936.
Anđa – 1937.
Matije – 1939.
Ivo – 1941.
Antonija – 1943.
Ljevar Stjepan (Joso i Anica r. Ćosić) i Jele r. Bogdanović, vj. 1935.
Vinko – 1936.
Dragica – 1937.
Ana – 1939.
Mande – 1940.
Franjo – 1942.
Nada – 1943.
Vinko – 1945.
Borislav – 1950.
Ljevar Vid (Marko i Manda r. Ćosić) i Ana r. Bogdanović, vj. 1936.

Marko – 1938.
Ilija – 1939.
Jozefina – 1946.
Ilija – 1949.
Ana – 1952.
Mato – 1954.
Manda – 1956.
Ljevar Juro (Ivo i Janja r. Pavlović) i Ruža r. Marušić, vj. 1937.
Ljevar Ivo (Anto i Ana r. Pejaković) i Marija r. Majkić, vj. 1939.
Odselili u Jablan
Ljevar Mato (Joso i Anđa r. Brkić) i Marija r. Debeljak, vj. 1943.
Ankica – 1948.
Zlatko – 1952.
Ivica – 1955.
Veronika – 1957.
Josip – 1961.
Katica – 1962.
Ljevar Juro (Petar i Kata r. Kozić), 2. brak, i Marija r. Bogdanović,
vj. 1944.
Ljevar Marko (Anto i Marija r. Blažević), 1. brak, i Jela r. Keserović,
vj. 1947.
Ljevar Mišo (Anto i Marija r. Blažević) i Anđa r. Batković, vj. 1948.
Anica – 1950.
Anto – 1952.
Josip – 1953.
Josip – 1956.
Ljevar Ilija (Anto i Marija r. Blažević) i Ana r. Ljevar, vj. 1953.
Mira – 1954.
Ruža – 1958.
Ljevar Petar (Petar i Jeka r. Debeljak) i Dragica r. Pranjić, vj. 1955.
Odselili u Zagreb
Ljevar Joso (Andrija i Janja r. Majdandžić) i Jelica r. Durbić,
vj. 1958.
Ljevar Ferdo (Toma i Kata r. Kuljančić) i Jozefina r. Ćosić, vj. 1960.

Ljiljana – 1961.
Ljevar Franjo (Stjepan i Jela r. Bogdanović) i Olga r. Blažević,
vj. 1960.
Stjepan – 1962.
Odselili u Zagreb
Ljevar Slavko (Petar i Jeka r. Debeljak) i Mara r. Batković, vj. 1960.
Toma – 1961.
Anto – 1966.
Snježana – 1972.
Ljevar Franjo (Anto i Marija r. Blažević), 1. brak, i Jozefina
r. Pranjić, vj. 1961.
Ljevar Franjo (Anto i Marija r. Blažević), 2. brak, i Marija
r. Pranjić, vj. 1963.
Odselili u Zagreb
Ljevar Ivo (Pero i Mara r. Šalić) i Marijana r. Stojčević, vj. 1964.
Odselili u Zagreb
Ljevar Anto (Marko i Mara r. Vulić) i Dragica r. Bujanić, vj. 1965.
Odselili u Zagreb
Ljevar Ivo (Toma i Kata r. Kuljančić) i Ana r. Bandić, vj. 1965.
Ljevar Vlado (Pero i Mara r. Šalić) i Zora r. Stojčević, vj. 1965.
Odselili u Zagreb
Ljevar Marko (Pejo i Jeka r. Debeljak) i Anđa r. Tubić, vj. 1966.
Pejo – 1971.
Ljevar Vinko (Stjepan i Jele r. Bogdanović) i Terezija r. Idžan,
vj. 1967.
Zlatko – 1971.
Violeta – 1982.
Ljevar Anto (Andrija i Janja r. Majdandžić) i Ana r. Ivić, vj. 1968.
Odselili u Zagreb
Ljevar Marko (Pero i Mare r. Šalić) i Jelica r. Pranjić, vj. 1970.
Damir – 1971.
Anita – 1975.
Sanela – 1982.
Ljevar Ilija (Vid i Ane r. Bogdanović) i Jozefina r. Majdandžić,
vj. 1974.
Odselili u Zagreb
Ljevar Ivo (Ilija i Mara r. Batković) i Ana r Debeljak, vj. 1978.
Ljevar Stjepan (Franjo i Olga r. Blažević) i Vilma r. Saso, vj. 1980.
Odselili u Zagreb
Ljevar Ivo (Pejo i Jeka r. Debeljak) i Marija r. Jelak, vj. 1982.
Odselili u Zagreb
Ljevar Anto (Mišo i Anđa r. Batković) i Mirjana r. Rožić, vj. 1983.
Odselili u Novsku
Ljevar Josip (Mišo i Anđa r. Batković) i Manda r. Radoš, vj. 1983.
Odselili u Novsku
Ljevar Anto (Slavko i Mare r. Batković) i Ana r. Bogdanović,
vj. 1988.
Adrijana – 1988.
Tomislav – 1991.
Ljevar Josip (Mato i Marija r. Debeljak) i Anđa r. Debeljak, vj. 1988.
Ljevar Mile (Ilija i Mara r. Batković) i Nada r. Barać, vj. 1989.
Odselili u Kutinu
Ljevar Anto (Ilija i Mara r. Batković) i Snježana r. Kadvolt, vj. 1991.
Odselili u Kutinu
Majdandžić Tomo (Petar i Ljuba r. Batković) i Ljubica r.
Bogdanović, vj. 1959.
Juro – 1960
Pero – 1963.
Marko – 1964.
Ivica – 1966.
Marinko – 1972.
Goran – 1973.
Preselili iz Matoševaca
Majdandžić Juro (Tomo i Ljuba r. Bogdanović) i Nada r. Josipović,
vj. 1987.
Željka – 1987.
Goran – 1989
Tomislav – 1994.
Majdandžić Pero (Toma i Ljuba r, Bogdanović) i Draženka r. Bojić,
vj. 1992.
Dražen – 1992.
……………….
Majdandžić Ivica (Tomo i Ljuba r. Blažević) i Ljilja r. Matošević,
vj. 1992.
………………
Marić Franjo (Ivo i Mare r. Stojčević) i Zora r. Šalić, vj. 1961.
Marica – 1961.
Kata – 1963.
Ivanka – 1966.
Ivica – 1972.
Ljiljana – 1974.
Marić Josip ( ) i Jela r. Pranjić, vj. ?
Marko – 1965.
Mirjana – 1966.
Ana – 1968.
Mirko – 1972.
Ljubica – 1976.
Pranjić/Jurić Petar ( ) i Kata r. Josipović, vj. oko g. 1825.
Cecilija – 1826.
Juro – 1827.
Petar – 1829.
Franjo – 1831.
Lucija – 1833.
Anđa – 1835.
Lucija – 1841.
Ivo – 1843.
Lucija – 1845.
Joso – 1850.
Pranjić Juro (Petar i Kata r. Josipović), 1. brak, i Luca r. Mihić,
vj. 1851.
Pranjić Franjo (Petar i Kata r. Josipović) i Anđa r. Pezić, vj. 1857.
Ruža – 1859.
Mato – 1861.
Petar – 1864.
Ana – 1867.
Mato – 1869.
Marko – 1872.
Anto – 1873.
Andrija – 1875.
……………..
Pranjić Juro (Petar i Kata r. Josipović), 2. brak, i Manda r. Pezić,
vj. oko 1865.
Mato – 1867
Ana – 1869.
Ilija – 1873.
Marko – ?
……………..
Pranjić Ivo (Petar i Kata r. Josipović) i Jela r. Pranjić, vj. 1868.
Luka – 1872.
Juro – 1875.
……………..
Kata – 1880.
Marta – 1884.
Ane – 1888.
Pranjić Ivo ( ) i Lucija r. Josipović, vj. oko g. 1867.
Anđa – 1868.
Mijat – 1871.
Jela – 1874.
Petar – 1875.
Juro – ?
Nikola – 1881.
Lucija – 1881.
Pranjić Ivo ( ) i Marija r. Matoš-Marušić, vj. oko 1881.
Luka – 1882.
Anto – 1884.
Franjo – 1886.
Kata – 1887.
Anđa – 1891.
Pranjić Marko (Juro i Mande r. Pezić) i Mara r. Šalić, vj. 1885.
Ivo – ?
Petar – 1889.
Mande – 1891.
Juro – 1893.
Mande – 1896.
Ruža – 1900.
Ivka – 1903.
Pranjić Petar (Franjo i Anđa r. Pezić) i Jela r. Topić, vj. 1889.
Ivo – 1891.
Franjo – 1893.
Marija – 1894.
Ruža – 1897.
Marko – 1900.
Anica – 1904.
Mijat – 1907.
Anica – 1911.
Pranjić Mato/Matije (Juro i Mande r. Pezić), 1. brak, i Jele r. Šalić,
vj. 1891.
Mande – 1893.
Anica – 1895.
Anto – 1897.
Anđa – 1899.
Juro – 1901.
Ivka – 1903.
Marija – 1905.
Ivo – 1907.
Jele – 1909.
Juro – 1912.
Ilija – 1914.
Marko – 1919.
Pranjić Luka (Ivan i Jele r. Pranjić), 1. brak, i Marija r. Tubić,
vj. 1892.
Anđa – 1893.
Ivan – 1895.
Pranjić Marko (Franjo i Anđa r. Pezić) i Kate r. Bjelić, vj. 1895.
Ruža – 1896.
Marko – 1899.
Marija – 1900.
Franjo/Pajo–1903.
Anto – 1906.
Anđa – 1909.
Anica – 1912.
Matije – 1914.
Ivo – 1919.
Pranjić Petar (Ivo i Lucija r. Josipović) i Ivka r. Bjelić, vj. 1895.
Marija – 1897.
Ivo – 1900.
Marko – 1902.
Pranjić Juro (Ivo i Lucija r. Josipović) i Anđa r. Ojdanić-Pajdić,
vj. 1899.
Mijat – 1901.
Mijat – 1905.
Toma – 1907.
Luka – 1909.
Anto – 1912.
Ilija – 1917.
Pranjić Matije (Frano i Ruža r. Pezić) i Kata r. Kuljančić, vj. 1899.
Niko – 1901.
Ruža – 1903
Petar – 1905.
Pranjić Luka (Ivo i Jela r. Pranjić), 2. brak, i Anica r. Marić, vj. 1900.
Juro – 1902.
Pranjić Luka (Ivo i Jela r. Pranjić), 3. brak, i Ivka r. Brkić, vj. 1904.
Jele – 1905.
Anđa – 1906.
Mande – 1907.
Marija – 1909.
Mato – 1910.
Anto – 1913.
Anto – 1915.
Pranjić Nikola (Ivo i Ljucija Josipović) i Kate r. Domić, vj. 1906.
Ruža – 1908.
Stipo – 1910.
Anica – 1912.
Mande – 1917.
Zorka – 1921.
Juro – 1923.
Petar – 1926.
Jozefina – 1930.
Pranjić Ivo (Marko i Mare r. Šalić) i Ruža r. Bogdanović, vj. 1907.
Marko – 1910.
Juro – 1914.
Anto – 1918.
Pranjić Juro (Marko i Mara r. Šalić) i Anđa Batković r. Brkić,
vj. ?
Andrije – 1911.
Pranjić Petar (Marko i Mara r. Šalić), 1. brak, i Ruža r. Batković,
vj. 1914.
Pranjić Matije (Juro i Manda r. Pezić), 2. brak, i Marija r. Brkić,
vj. 1919.
Mande – 1920.
Lucija – 1921.
Janja – 1923.
Zorka – 1925.
Nikola – 1927.
Jele – 1930.
Anto – 1933.
Pranjić Ivo (Petar i Ivka r. Bjelić) i Ana r. Barišić, vj. 1920.
Frano – 1923.
Ivka – 1930.
Marko – 1934.
Mare – 1937.
Ilija – 1939.
Ana – 1946.
Pranjić Marko (Petar i Jela r. Topić) i Janja r. Dedić-Batković,
vj. 1921.
Anđa – 1922.
Marija – 1925.
Ivo – 1927.
Ljubica – 1929.
Mirko – 1932.
Vlado – 1935.
Anđa – 1933.
Jele – 1937.
Šimo – 1939.
Pranjić Marko (Petar i Ivka r. Bjelić) i Ivka r. Bogdanović, vj. 1921.
Marija – 1923.
Zorka – 1925.
Ljubica – 1926.
Petar – 1929.
Ilija – 1932.
Pranjić Franjo-Pajo (Marko i Kate r. Bjelić) i Jela r. Batković,
vj. 1922.
Nikola – 1926.
Ane – 1928
Slavko – 1930.
Dragica – 1932.
Marko – 1934.
Franjo – 1936.
Mare – 1939.
Ivka – 1941.
Pajo – 1945.
Zorka – 1945.
Pranjić Petar (Marko i Mara r. Šalić), 2. brak, i Marija r. Josipović,
vj. 1923.
Ivo – 1924.
Mato – 1926.
Anto – 1928.
Dragica – 1930.
Mirko – 1933.
Mare – 1939.
Pranjić Mijat (Juro i Anđa r. Ojdanić) i Mande r. Stojčević, vj. 1925.
Mirko – 1928.
Mira – 1931.
Dragica – 1935.
Toma – 1938.
Anđa – 1941.
Pranjić Ivo (Matija i Jela r. Šalić) i Mara r. Marušić, vj. 1930.
Franjo – 1932.
Ana – 1934.
Jela – 1936.
Jozefina – 1939.
Manda – 1942.
Pranjić Marko (Ivo i Ruža r. Bogdanović) i Anica r. Majdandžić,
vj. 1930.
Joso – 1931.
Ivo – 1933.
Pranjić Anto (Marko i Kata r. Bjelić) i Marija r. Kaurin, vj. 1933.
Jozefina – 1934.
Ana – 1937.
Niko – 1938.
Kata – 1940.
Joso – 1942.
Jelena – 1943.
Tonka – 1946.
Niko – 1949.
Franjo – 1950.
Marko – 1952.
Pranjić Anto (Juro i Anđa r. Ojdanić) i Anđa r. Madžo, vj. 1934.
Pranjić Mijat (Petar i Jela r. Topić) i Anica r. Stojanac, vj. 1934.
Olga – 1935.
Petar – 1937.
Karlo – 1939.
Vikica – 1942.
Marko – 1944.
Rozalija – 1946.
Jelica – 1949.
Angelina – 1952.
Pranjić Mato (Marko i Kata r. Bjelić) i Zorka r. Vulić, vj. 1937.
Ivka – 1938.
Toma – 1942.
Danica – 1946.
Marko – 1948.
Drago – 1951.
Pranjić Ilija (Juro i Anđa r. Ojdanić) i Ana r. Kaurin, vj. 1938.
Nada – 1941.
Juro – 1942.
Janja – 1944.
Drago – 1947.
Pranjić Mato (Luka i Ivka r. Brkić) i Ana r. Jurić, vj. 1938.
Jozefina – 1941.
Pranjić Stjepan-Stipo (Nikola i Kata r. Domić) i Marija r. Brkić,
vj. 1938.
Ruža-Zorka –1942.
Stjepan – 1944.
Pranjić Ivo (Marko i Kate r. Bjelić) i Jozefina r. Vulić, vj. 1947.
Anđa – 1948.
Mira – 1949.
Josip – 1953.
Zoran – 1959.
Marina – 1962.
Pranjić Ivo (Marko i Janja r. Dedić) i …, vj. ?
Odselili u Novsku
Pranjić Josip (Marko i Anica r. Majdanžić) i Dragomira r. Ljevar,
vj. 1955.
Ferdo – 1956.
Anto – 1959.
Pranjić Nikola (Matija i Mare r. Brkić) i Ruža r. Blažević, vj. 1955.
Matije – 1957.
Ljubana – 1959.
Ivica – 1964.
Mirjana – 1965.
Pranjić Slavko (Franjo-Pajo i Jele r. Batković) i Ana r. Tubić,
vj. 1956.
Odselili u Beograd
Pranjić Marko (Franjo-Pajo i Jele r. Batković) i Veronika r. Domić,
vj. 1957.
Slavica – 1958.
Franjo – 1960.
Odselili u Zagreb
Pranjić Ilija (Marko i Ivka r. Bogdanović) i Jozefina r. Blažević,
vj. 1958.
Mara – 1959.
Josipa – 1961.
Ivanka – 1965.
Marko – 1970.
Pranjić Franjo (Ivo i Mare r. Marušić) i Finka r. Tomić, vj. 1959.
Zoran – 1961.
Ankica – 1966.
Pranjić Mirko (Pero i Mare r. Josipović) i Ana r. Pranjić, vj. 1959.
Elena – 1961.
Ivica – 1962.
Pero – 1963.
Darko – 1966.
Pranjić Vlado (Marko i Janja r. Batković) i Milka r. Jurišić, vj. 1959.
Odselili u Novsku
Pranjić Ivo (Marko i Anica r. Majdandžić) i Janja r. Stojčević,
vj. 1961.
Snježana – 1963.
Zlatko – 1964.
Pranjić Anto (Matija i Marija r. Brkić) i Jela r. Blažević, vj. 1962.
Mirjana – 1963.
Ana – 1964.
Stjepan – 1965.
Svjetlana – 1973.
Odselili u Zagreb
Pranjić Toma (Mijat i Mande r. Stojčević) i Marica r. Majdandžić,
vj. 1965.
Goran – 1966.
Pranjić Karlo-Dragutin (Mijat i Anica r. Stojanac) i Dušanka
r. Vukadinović, vj. 1967.
Odselili u Zagreb
Pranjić Petar (Mijat i Anica r. Stojanac) i Dragica r. Gabrić, vj. 1967.
Odselili u Zagreb
Pranjić Stjepan (Stipo i Mare r. Brkić) i Ana r. Ćosić, vj. 1967.
Sanda – 1968.
Stjepan – 1974.
Na privremenom radu
u Njemačkoj
Pranjić Tomo (Mato i Zorka r. Vulić) i Franciska r. Pleško, vj. 1967.

Odselili u Zagreb
Pranjić Pajo (Franjo-Pajo i Jele r. Batković) i Ankica r. Marić,
vj. 1970.
Jelena – 1972.
………………..
Odselili u Novsku
Pranjić Marko (Mato i Zorka r. Vulić) i Slavica r. Brkić, vj. 1972.
Odselili u Sloveniju
Pranjić Joso (Anto i Marija r. Kaurin) i Ana r. Žižek, vj. 1973.
Odselili u Zagreb
Pranjić Drago (Ilija i Ane r. Kaurin) i Dragica r. Žižak, vj. 1974.
Ivica – 1974.
Francika – 1976.
Marica – 1979.
Ilija – ?
Pranjić Drago (Mato i Zorka r. Vulić) i Ruža r. Vulić, vj. 1977.
Valentina – 1978.
Zorica – 1982
Matije – 1983.
Pajo – 1987.
Pranjić Josip (Ivo i Jozefina-Finka r. Vulić) i Ana r. Vulić, vj. 1978.
Sanela – 1981.
Ivana – 1983.
Pranjić Juro (Ilija i Ana r. Kaurin) i Dubravka r. Rodić, vj. 1979.
Odselili u Split
Pranjić Marko (Anto i Marija r. Kaurin) i Ana r. Pranjić, vj. 1979.
Željko – 1979.
Antonijo – 1980.
Danijela – 1980.
Pranjić Matija (Nikola i Ruža r. Blažević) i Ana r. Markovinović,
vj. 1982.
Nikola – ?
Ivan – ?
Odselili u Zagreb
Pranjić Ivica (Mirko i Ana r. Pranjić) i Viktorija r. Pranjić, vj. 1983.

Odselili u Zagreb
Pranjić Niko (Anto i Marija r. Kaurin) i Marica r. Kezić, vj. 1983.
Pranjić Zoran (Ivo i Jozefina-Finka r. Vulić) i Vera r. Vulić, vj. 1983.
Ivo – 1983.
Danijel – 1986.
Monika – ?
Pranjić Franjo (Marko i Veronika r. Domić) i Nadica r. Latinc,
vj. 1986.
Odselili u Zagreb
Pranjić Ferdo (Josip i Dragomira r. Ljevar) i Dražena r. Rašić,
vj. 1987.
Odselili u Zagreb
Pranjić Zoran (Franjo i Finka r. Kočić-Tomić) i Zlata r. Filipović,
vj. 1987.
Ivana – ?
Marko – 1990.
Slaven – ?
Pranjić Darko (Mirko i Ane r. Pranjić) i Nada r. Malinić, vj. 1988.
Siniša – 1989.
Dejan – 1995.
Pranjić Ivica (Nikola i Ruža r. Blažević) i Ankica r. Pranjić, vj. 1988.
Antonijo – ?
Iva – ?
Odselili u Zagreb
Pranjić Anto (Joso i Dragomira r. Ljevar) i Anđa r. Džumhur,
vj. 1989.
Pranjić Goran (Tomo i Marica r. Majdandžić) i Marina r. Marić,
vj. 1991.
Pranjić Mato (Pero i Marija r. Josipović) i Ruža r. Knežević, vj. 1995.
Šalić Nikola ( ) i Janja r. Blažević-Adžić, vj. ?
Mande – 1864.
Jela – 1866.
Marko – 1868.
Vid – 1870.
Petar – 1873.
……………..
Joso – ?
Marija – 1881.
Šalić Ivo ( ) i Marija r. Popović, vj. ?
……………..
Ruža – 1880.
Jakov – 1880.
Jele – 1884.
Marko – 1886.
Ane – 1887.
Vida – 1890.
Mande – 1890.
Šalić Andrija ( ) i Kata r. Domić, vj. ?
Anica – 1888.
Šalić Vid (Nikola i Janja r. Blažević-Adžić) i Ivka r. Josipović, vj. ?
Anto – 1888.
Mato – 1890.
Vida – 1892.
Ivka – 1894.
Marko – 1895.
Šimun – 1897.
Anto – 1900.
Nikola – 1905.
Šalić Joso (Nikola i Janja r. Blažević) i Marija r. Josipović, vj. 1894.
Toma – 1895.
Janja – 1897.
Niko – 1897.
Stažija – 1898.
Manda – 1900.
Janja – 1902.
Jele – 1904.
Nikola – 1906.
Ivo – 1908.
Marija – 1911.
Marko – 1913.
Šalić Marko (Ivo i Mara r. Popović) i Jela r. Matić, vj. 1909.
Odselili u Trn
Šalić Marko (Vid i Ivka r. Josipović), 1. brak, i Janja r. Domić,
vj. 1912.
Lucija – 1914.
Franjo – 1918.
Šalić Anto (Vid i Ivka r. Josipović) i Ruža r. Bogdanović, vj. 1917.
Šalić Marko (Vid i Ivka r. Josipović), 2. brak, i Cele r. Smilčić,
vj. 1919.
Alojzije – 1920.
Marija – 1922.
Ivka – 1924.
Pavo – 1926.
Vid – 1928.
Jelica – 1931.
Anto – 1934.
Franjo – 1936.
Toma – 1938.
Šalić Ivo (Joso i Marija r. Josipović) i Janja r. Durbić, vj. 1933.
Jela – 1933.
Ana – 1935.
Mira – 1938.
Zorka – 1940.
Šalić Marko (Joso i Marija r. Josipović) i Mara r. Vidović, vj. 1935.
Joso – 1936.
Jozefina – 1939.
Manda – 1941.
Mira – 1944.
Šalić Vid (Marko i Cele r. Smilčić) i Jela r. Vulić, vj. 1948.
Alojzije – 1951.
Ivo – 1953.
Zora – 1954.
Marinka – 1959.
Ana – 1964.
Šalić Anto (Marko i Cele r. Smilčić) i Dragica r. Ljevar, vj. 1955.
Zlatko – 1956.
Šalić Franjo (Marko i Cele r. Smilčić) i Jela r. Pranjić, vj. 1959.
Mirko – 1960.
Marko – 1963.
Ana – 1968.
Šalić Toma (Marko i Cele r. Smilčić) i Radmila-Ana r. Bjelić,
vj. 1961.
Jelica – 1961.
Ana – 1963.
Ljuba – 1964.
Anto – 1965.
Antonija – 1965.
Josip – 1967.
Šalić Joso (Marko i Mara r. Vidović) i Jelica r. Matošević, vj. 1965.
Šalić Alojzije (Vid i Jele r. Vulić) i Mira r. Grgić, vj. 1973.
Marko – 1980.
Lahor – ?
…………..
Šalić Ivo (Vid i Jele r. Vulić) i Angela r. Majdandžić, vj. 1974.
Dragana – 1976.
Drago – 1977.
Šalić Mirko (Franjo i Jela r. Pranjić) i Antonija r. Blažević, vj. 1983.
Tubić Andrija ( ) i Anđa r. Debeljak, vj. ?
Anica – 1894.
Tubić Ivo ( ) i Marija r. Lovrić, vj. ?
Stjepan – ?
……………..
Tubić Luka ( ) i Jela r. Vulić, vj. ?
……………..
Anđa – 1879.
Tubić Stjepan-Stipo (Ivo i Mariaj r. Lovrić) i Ruža r. Komarica, vj. ?
……………..
Anđa – 1880.
Ivo – 1883.
Jele – 1884.
Ivo – 1885.
Stjepan – 1886.
Marko – 1891.
Tubić Stipo (Stipo i Ruža r. Komarica) i Jele r. Batković, vj. 1904.
Andrije – 1906.
Ivo – 1907.
Juro – 1909.
Ruža – 1912.
Juro – 1913.
Ane – 1917.
Ane – 1919.
Marko – 1920.
Anto – 1922.
Tubić Andrija (Stipo i Jela r. Batković) i Ane r. Blažević, vj. 1925.
Zorka – 1929.
Dragica – 1932.
Anđa – 1934.
Dragica – 1937.
Mirko – 1940.
Jele – 1943.
Anto – 1946.
Tubić Ivo (Stipo i Jela r. Batković) i Mara r. Debeljak, vj. 1927.
Ivka – 1929.
Ane – 1933.
Stipo – 1937.
Marko – 1939.
Vlado – 1941.
Tubić Juro (Stipo i Jela r. Batković) i Ivka r. Čivčić, vj. 1936.
Ruža – 1937.
Mile – 1940.
Marija – 1943.
Jelica – 1946.
Tubić Mile (Juro i Ivka r. Čivčić) i Mara r. Brkić, vj. 1960.
Juro – 1961.
Juro – 1962.
Drago – 1964.
Jelena – 1968.
Zoran – 1971.
Tubić Stipo (Ivo i Mara r. Debeljak) i Anđa r. Brkić, vj. 1961.
Ivo – 1962.
Marica – 1964.
Ankica – 1966.
Anto – 1969.
Božo – 1970.
Tubić Vlado (Ivo i Mara r. Debeljak) i Anka r. Kamber, vj. 1966.
Odselili u Zagreb
Tubić Juro (Mile i Mare r. Brkić) i Jožefa r. Štemberger, vj. 1990.
Monika – 1991.
Franjo – 1993.
OBITELJI U MATOŠEVCIMA
Batković Franjo ( ) i Anđelija r. Aleksić, vj. ?

Mande – 1763.
Petar – 1769.
Petar – 1771.
Mande – 1774.
Kata – 1777.
Ilija – 1781.
Batković Matija ( ) i Barbara r. Ančić, vj. ?
Ilija – 1764.
Batković Mijat ( ) i Ana r. Marić, vj. ?
Andrija – 1764.
Filip – 1770.
Luka – 1772.
Barbara – 1774.
Vid – 1775.
Andrija – 1777.
Luce – ?
Vid – 1784.
Batković Martin ( ) i Ana r. Blažević, vj. oko 1770.
Nikola – 1771.
Jerko – 1773.
Joso – 1775.
Jele – 1777.
Joso – 1780.
Ivka – 1782.
Ivo – 1784.
Lucija – 1789.
Batković Matija ( ) i Barbara r. Majdandžić, vj. ?
Lucija – 1771.
Batković Pavao ( ) i Manda r. Ojdanić, vj. ?
Ružica – 1771.
Batković Toma ( ) i Marija r. Žižić, vj. ?
Vida – 1774.
Ruža – 1786.
Batković Marko ( ) i Manda r. Žižić, vj. ?
Juro – 1777.
Janja – 1781.
Batković Lovro ( ) i Marija r. Blažević, vj. ?
Juro – 1783.
Kata – 1786.
Ruža – 1789.
Mile – 1791.
Petar – 1794.
Petar – 1795.
Mato – 1799.
Batković Marko ( ) i Anđa r. Matić, vj. ?
Ivo – 1785.
Batković Toma (Martin i Anastazija r. Vidović) i Kata r. Mirković,
vj. 1787.
Pavao – 1789.
Pavao – 1792.
Vida – 1795.
Batković Filip (Mile i Ana r. Marić), 1. brak, i Franciska r. Blažević,
vj. 1788.
Brigita – 1789.
Vid – 1791.
Barbara – 1795.
Batković Joso (Anto i Ivka r. Jakovljević) i Mande r. Čabrajić,
vj. 1788.
Batković Marko ( ) i Ana r. Orlovčić, vj. ?
Mile – 1791.
Batković Luka (Mile i Ana r. Marić) i Ana r. Pezić, vj. 1791.
Jerko – 1793.
Mato – 1797.
Ivka – 1801.
Batković Franjo (Luka i Ivka r. Grgić) i Ruža r. Domazetović,
vj. 1792.
Petar – 1792.
Batković Nikola ( ) i Ana r. Debeljaković, vj. 1793.
Ruža – 1795.
Anđa – 1802.
Mato – 1805.
Lucija – 1809.
Batković Joso (Martin i Ana r. Blaževć) i Marija r. Vidović, vj. 1799.
Anto – 1801.
Lovro – 1802.
Lovro – 1804.
Janja – 1806.
Anto – 1809.
Lucija – 1812.
Marko - 1812
Ana – 1817.
Batković Martin ( ) i Kata r. Jurić, vj. ?
Anto – 1800.
Kata – 1800.
Anto – 1802.
Batković Filip (Mile i Ana r. Marić), 2. brak, i Manda r. Valentić,
vj. ?
Stjepan – 1802.
Toma – 1805.
Martin – 1807.
Franciska – 1808.
Kata – 1812.
Batković Andrija (Mile i Ana r. Marić) i Ruža r. Grgić, vj. ?
Marijan – 1802.
Pavao – ?
Blaž – 1810.
Blaž – 1813.
Batković Ivo (Marko i Manda r. Žižić) i Anđa r. Matić, vj. 1810.
Marko – 1812.
Batković Mile (Lovro i Marija r. Blažević) i Ivka r. Uvalić, vj. 1810.
Petar . 1812.
Jele – 1815.
Kate – 1817.
Ruža – 1819.
Marija – 1821.
Juro – 1823.
Ane – 1825.
Janja – 1827.
Batković Vid (Filip i Franciska r. Lalić) i Mande r. Uvalić, vj. 1810.
Batković Juro ( ) i Marija r. Matković, vj. ?
Marija – 1814.
Batković Ivo ( ) i Anđa r. Domić, vj. ?
Barbara – 1815.
Batković Franjo (Nikola i Ana r. Debeljaković) i Lucija r. Grgić,
vj. 1823.
Ružica – 1824.
Nikola – 1828.
Nikola – 1835.
Batković Jerko (Luka i Ana r. Pezić) i Anastazija r. Ojdanić, vj. 1823.
Janja – 1827.
Anto – 1828.
Ivka – 1831.
Ivo – 1833.
Ivka – 1836.
Ana – 1838.
Batković Marijan (Andrija i Ruža r. Grgić) i Manda r. Radman,
vj. 1826.
Batković Stjepan (Filip i Manda r. Valentić), 1. brak, i Marta
r. Vidović, vj. 1827.
Manda – 1831.
Petar – 1834.
Ivo – 1836.
Batković Toma (Filip i Manda r. Valentić) i Kata r. Grgić, vj. 1828.
Marija – 1829.
Lucija – 1832.
Mile – 1834.
Marija – 1836.
Mande – 1839.
Ivo – 1841.
Joso – 1843.
Ivo – 1845.
Mande – 1848.
Ane – 1851.
Batković Pavao (Andrija i Ruža r. Grgić) i Jela r. Matijević, vj. 1828.
Jakov – 1830.
Ruža – 1834.
Janja – 1836.
Anđa – 1838.
Lucija – 1840.
Marija – 1842.
Andrija – 1846.
Batković Lovro (Joso i Marija r. Vidović) i Marija r. Matošević,
vj. 1833.
Batković Anto (Joso i Marija r. Vidović), 1. brak, i Marija
r. Komljenović, vj. 1834.
Ane – 1837.
Kata – 1838.
Batković Stjepan (Filip i Manda r. Valentić), 2. brak, i Lucija
r. Grgić, vj. ?
Anđa – 1838.
Stjepan – 1839.
Filip – 1841.
Stjepan – 1844.
Marko – 1847.
Batković Juro (Mile I Ivka r. Uvalić) i Anđa r. Ljevar, vj. 1838.
Jela – 1841.
Marko – 1843.
Mile – 1846.
Miroslav – 1849.
Joso – 1853.
Jela – 1857.
Batković Blaž (Andrija i Ruža r. Grgić), 1. brak, i Marija r. Filanović,
vj. oko 1840.
Batković Mato (Nikola i Ane r. Maztković, vj. 1841.
Mato – 1843.
Batković Anto (Joso i Marija r. Vidović), 2. brak, i Anđa r. Stojčević,
vj. 1844.
Ilija – 1845.
Joso – 1847.
Ruža – 1852.
Lovro – 1855.
Marija – 1858.
Ivo – 1861.
Janja – 1863.
Batković-Blažević Vid (Jerko i Anastazija r. Ojdanić), 1. brak,
i Kata r. Tucić, vj. 1847.
Batković Blaž (Andrija i Ruža r. Grgić), 2. brak, i Ruža r. Pranjić,

vj. 1849.
Andrija – 1851.
Marija – 1856.
Batković Blaž (Andrija i Ruža r. Grgić), 3. brak, i Ana r. Ćosić, vj. ?
Ivo – 1859.
Batković-Blažević Vid (Jerko i Anastazija r. Ojdanić), 2. brak,
i Janja r. Tasić, vj. 1851.
Juro – 1851.
Janja – 1857.
Toma – 1859.
Batković-Blažević Anto (Jerko i Anastazija r. Ojdanić) i Ivka
r. Markanović, vj. 1852.
Ivo – 1855.
Stjepan – 1858.
Nikola – 1861.
Ana – 1864.
Anđa – 1867.
Batković Ivo (Franjo i Lucija r. Grgić) i Janja r. Matić,vj. 1853.
Batković Petar (Stjepan i Marta r. Vidović) i Kata r. Marić, vj. ?
Marija – 1857.
Ivo – 1858.
Marija – 1861.
Ruža – 1864.
Batković Mijat (Toma i Kata r. Grgić), 1. brak, i Lucija
r. Užar-Petrović, vj. 1859.
Ilija – 1861
Toma – 1862.
Mato – 1865.
Batković Filip (Stjepan i Lucija r. Grgić), 1. brak, i Ivka r. Tadić, vj. ?
Marko – 1864.
Janja – 1868.
Batković Toma (Filip i Mande r. Džilit) i Janja r. Sedić, vj. 1866.
Batković Marko (Stjepan i Lucija r. Grgić) i Marija r. Lipovac, vj. ?
Juro – 1868.
Ivka – 1871.
Marko – 1874.
……………..
Batković Mijat (Toma i Kata r. Grgić), 2. brak, i Ruža r. Banović,
vj. ?
Petar – 1868.
Luka – 1870.
Kata – 1871.
Ane – 1873.
……………..
Batković Stjepan-Stipo (Stjepan i Lucija r. Grgić) i Jela r. Marušić,
vj. ?
Marko – 1873.
Nikola – ?
……………..
Manda – 1879.
Lucija – 1881.
Marija – 1883.
Pero – 1885.
Anto – 1888.
Božo – 1890.
Jela – 1893.
Batković Andrija (Blaž i Ruža r. Pranjić) i Janja r. Ljevar, vj. 1874.
Marija – 1875.
Batković Mijat (Toma i Kata r. Grgić), 3. brak, i Marija r. Marić, vj. ?
Vid – 1879.
Kata – 1880.
Manda – 1882.
Ivka – 1884.
Batković Ivo (Anto i Ivka Markanović), 1. brak, i Vida r. Šalić, vj. ?
……………..
Marko – 1880.
Batković-Blažević Toma (Vid i Janja r. Tasić), 1. brak,
i Janja r. Majdandžić, vj. ?
……………..
Božo – 1880.
Batković-Blažević Toma (Mijat i Lucija r. Užar) i Ruža r. Knežević,
vj. ?
……………..
Mile – 1880.
Lucija – 1883.
Mato – 1885.
Kata – 1887.
Mijat – 1890.
Ljubica – 1892.
Vid – 1897.
Batković Joso (Juro Anđa r. Ljevar), 1. brak, i Kata r. Grgić, vj. ?
……………..
Mile – 1881.
Jela – 1882.
Anto – 1885.
Vida – 1887.
Mile – 1889.
Anđa – 1890.
Franjica – 1892.
Batković Ivo (Petar i Kata r. Marić) i Manda r. Marušić, vj. ?
……………..
Janja – 1881.
Kata – 1883.
Janja – 1885.
Marija – 1887.
Luka – 1889.
Ljubica – 1891.
Matije – 1893.
Mato – 1895.
Kata – 1898.
Batković Filip-Pilip (Stjepan i Lucija r. Grgić), 2. brak, i Marija
r. Lipovac, vj. ?
……………..
Mato – 1881.
Ilija – 1881.
Batković Mato (Mijat i Lucija r. Užar) i Anđa r. Marijić, vj. ?
……………..
Ivo – 1882.
Marko – 1885.
Batković Filip (Stjepan i Lucija r. Grgić), 3. brak, i Mande
r. Kurtović, vj. 1883.
Janja – 1885.
Toma – 1886.
Ana – 1889.
Zorka – 1891.
Mile – 1893.
Ivan – 1896.
Franjo – 1897.
Ruža – 1900.
Batković Stipo (Anto i Ivka Markanović) i Ruža r. Kozić-Mišić, vj. ?
Mato – 1884.
Anica – 1886.
Nikola – 1888.
Batković Toma (Vid i Janja r. Tasić), 2. brak, i Vida r. Kozić, vj. ?
Janja – 1885.
Luka – 1887.
Stjepan – 1889.
Toma – 1892.
Marija – 1894.
Luka – 1895.
Joso – 1897.
Marko – 1900.
Stipo – 1904.
Anđa – 1906.
Cvijeta – 1908.
Vid – 1912.
Batković Ivo (Blaž i Ana r. Ćosić) i Anđa r. Majdandžić, vj. ?
Andrija – 1885.
Ivanica – 1887.
Vid – 1888.
Stipo – 1892.
Janja – 1894.
Ivka – 1899.
Anica – 1904.
Batković Ivo (Anto i Ivka r. Markanović), 2. brak, i Anđa
r. Majdandžić, vj. ?
Andrija – 1885.
Ivanica – 1887.
Vid – 1888.
Stipo – 1892.
Janja – 1894.
Ivka – 1899.
Anica – 1904.
Batković Joso (Toma i Kata r. Grgić), i Jeka r. Majdandžić, vj. 1886.
Batković Petar-Pejo (Mile i Ruža r. Banović) i Anđa r. Pranjić,
vj. 1889.
Marko – 1890.
Marija – 1893.
Ruža – 1895.
Petar – 1898.
Ivo – 1901.
Matije – 1904.
Mile – 1906.
Josip – 1908.
Mile – 1910.
Batković Ivan (Blaž i Anica r. Ćosić) i Lucija r. Kasapović, vj. 1892.
Batković Marko (Stjepan i Jela r. Marušić), 1. brak, i Mare r. Tubić,
vj. 1891.
Marijan – 1893.
Andrija – 1893.
Ruža – 1895.
Batković Juro (Marko i Marija r. Lipovac), i Ivka r. Matošević,
vj. 1892.
Ilija – 1893.
Petar – 1894.
Juro – 1895.
Anica – 1897.
Jele – 1899.
Kate – 1900.
Ilija – 1903.
Marija – 1904.
Vida – 1907.
Lucija – 1909.
Batković Joso (Juro i Anđa r. Ljevar), 2. brak, i Luce r. Klasan,
vj. 1894.
Ruža – 1894.
Anđa – 1896.
Marija – 1899.
Joso – 1900.
Ivo – 1901.
Andrije – 1903.
Batković Marko (Marko i Mara r. Lipovac) i Marija r. Josipović,
vj. 1898.
Mande – 1901.
Jele – 1903.
Mato – 1906.
Božica – 1908.
Ljubica – 1910.
Miholjka – 1913.
Anđa – 1916.
Juro – 1919.
Batković Nikola (Stjepan i Jele r. Marušić), 1. brak, i Janja r. Tubić,
vj. 1900.
Marija – 1901.
Anto – 1903.
Anica – 1905.
Stipo – 1906.
Filip – 1908.
Ruža – 1910.
Ljubica – 1913.
Pilip – 1914.
Jelica – 1915.
Batković Toma (Mijat i Lucija r. Užar) i Vida r. Marušić, vj. 1902.
Ljubica – 1904.
Ljubica – 1907.
Ivo – 1909.
Batković Ivo (Mato i Anđa r. Marić) i Kate r. Bijelić, vj. 1903.
Marko – 1906.
Šimun – 1908.
Nikola – 1913.
Mato – 1918.
Batković Petar (Stipo i Jela r. Marušić), 1. brak, i Ruža r. Milić,
vj. 1903.
Anđa – 1907.
Ivo – 1909.
Toma – 1911.
Jelica – 1915.
Batković Joso (Juro i Anđa r. Ljevar), 3. brak, i Jele r. Josipović,
vj. 1905.
Anto – 1906.
Niko – 1906.
Batković Toma (Filip i Manda r. Kurtović) i Ruža r. Komarica,
vj. 1906.
Marija – 1908.
Ruža – 1910.
Kata – 1912.
Pilip – 1914.
Batković Marko (Stipo i Jela r. Marušić), 2. brak, i Lucija r. Milić,
vj. ?
Marija – 1907.
Kata – 1909.
Batković Luka (Ivo i Manda r. Marušić) i Jele r. Brkić, vj. 1910.
Marija – 1911.
Ivo – 1913.
Ane – 1914.
Ruža – 1915.
Batković-Mato (Stipo i Ruža r. Kozić), 1. brak, i Marija r. Bjelić,
vj. 1910.
Batković Božo (Stipo i Jela r. Marušić) i Janja r. Kaurin(ović),
vj. 1911.
Mande – 1915.
Mirko – 1917.
Augustin – 1921.
Odselili u Ramiće
Batković Marko (Stipo i Jela r. Marušić), 3. brak, i Mande r. Lipovac,
vj. 1911.
Vida – 1912.
Lucija – 1914.
Božo-Bojko – 1915.
Danica – 1918.
Paula – 1920.
Batković Vid (Ivo i Anđa r. Majdandžić) i Ruža r. Brkić, vj. 1913.
Marijan – 1915.
Janja – 1918.
Ivka – 1919.
Ivo – 1920.
Anto – 1921.
Stjepan – 1923.
Anđa – 1924.
Ilija – 1925.
Ilija – 1927.
Marko – 1931.
Marija – 1933.
Dragica – 1935.
Batković Petar (Stipo i Jela r. Marušić), 2. brak, i Mande r. Bijelić,
vj. 1914.
Matije – 1918.
Anđa – 1920.
Jelka – 1922.
Blaž – 1924.
Jozo – 1926.
Batković Mato (Stipo i Ruža r. Kozić), 2. brak, i Mande r. Balvan,
vj. 1916.
Stipo – 1921.
Marko – 1924.
Antun – 1926.
Marija – 1928.
Zorka – 1930.
Mara – 1932.
Batković Joso (Joso i Luca r. Klasan), i Ana r. Debeljak-Ružić,
vj. 1917.
Ruža – 1918.
Ferdinand – 1920.
Zorman – 1922.
Batković Mile (Filip i Mande r. Kurtović) i Ivka r. Josipović,
vj. 1918.
Mande – 1919.
Ivo – 1921.
Anđa – 1922.
Jela – 1924.
Danica – 1926.
Ljubica – 1928.
Anto – 1930.
Janja – 1931.
Ane – 1934.
Mile – 1936.
Pero – 1937.
Josip – 1940.
Batković Nikola (Stipo i Jela r. Marušić), 2. brak, i Janja r. Domić,
vj. 1918.
Batković Nikola (Stipo i Ruža r. Kozić) i Jele-Jeka r. Debeljak-
Ružić, vj. 1919.
Ivo – 1920.
Ana – 1921.
Ljubica – 1923.
Ana – 1925.
Dragica – 1928.
Joso – 1931.
Mato – 1933.
Anto – 1936.
Jelica – 1939.
Batković Mato (Petar i Anđa r. Pranjić), 1. brak, i Mande r. Batković,
vj. 1919.
Jela – 1921.
Petar – 1922.
Pavo – 1924.
Batković Nikola (Stipo i Jela r. Marušić), 2. brak, i Anđa
r. Lagundžić, vj. 1919.
Zorka – 1920.
Marijan – 1923.
Renko – 1925.
Petar – 1927.
Batković Ivo (Joso i Lucija r. Klasan) i Janja r. Blažević, vj. 1920.
Ana – 1924.
Mato – 1926.
Jozefina – 1928.
Mande – 1931.
Ljubica – 1933.
Miholjka – 1935.
Ivo – 1939.
Batković Marko (Toma i Vida r. Kozić) i Janja r. Kaurin, vj. 1920.
Vida – 1921.
Marija – 1924.
Ivka – 1925.
Dragica – 1926.
Anto – 1927.
Filip – 1929.
Jelica – 1934.
Joso – 1935.
Drago – 1937.
Mira – 1939.
Toma – 1942.
Ruža – 1942.
Batković Andrija (Joso i Luce r. Klasan) i Jela r. Jakobašić, vj. 1925.
Joso – 1929.
Batković Anto (Nikola i Janja r. Tubić), 1. brak, i Ruža
r. Majdandžić, vj. 1925.
Juro – 1926.
Ivo – 1928.
Slavko – 1930.
Anđela – 1932.
Mihelina – 1933.
Mara – 1935.
Batković Mato (Marko i Mara r. Josipović) i Anđa r. Čivčić-Džolić,
vj. 1925.
Pavo – 1925.
Petar – 1927.
Marko – 1930.
Jela – 1932.
Anto – 1934.
Manda – 1935.
Pavo – 1938.
Mara – 1940.
Anto – 1943.
Batković Mato (Petar i Anđa r. Pranjić), 2. brak, i Lucija
Joso – 1927.
Ivo – 1929.
Marko – 1929.
Ivan – 1930.
Marko – 1931.
Anđa – 1933.
Kaja – 1935.
Janja – 1936.
Ana – 1942.
Batković Ivo (Petar i Ruža r. Milić) i Manda r. Pranjić, vj. 1927.
Ruža – 1929.
Jozefina – 1931.
Petar – 1933.
Milka – 1936.
Ljubica – 1939.
Nada – 1943.
Batković Šimun (Ivo i Kata r. Bijelić) i Anica r. Debeljak-Ružić,
vj. 1927.
Mare – 1928.
Jozefina – 1930.
Kata – 1932.
Ivo – 1933.
Ruža – 1936.
Dragica – 1938.
Mirko – 1940.
Ljuba – 1942.
Jozo – 1945.
Batković Stipo (Nikola i Janja r. Tubić), 1. brak, i Perka r. Josipović,
vj. 1928.
Dragica – 1930.
Jela – 1931.
Franjo – 1934.
Ana – 1934.
Marko – 1937.
Batković Mile (Petar i Anđa r. Pranjić), 1. brak, i Ruža r. Batković,
vj. 1930.
Anto – 1931.
Ana – 1933.
Janja – 1934.
Manda – 1936.
Vid – 1938.
Jela – 1940.
Filip – 1942.
Petar – 1944.
Ana – 1947.
Batković Anto (Joso i Jela r. Josipović), 1. brak, i Janja r. Lovrenović,
vj. 1931.
Luka – 1932.
Mare – 1934.
Ivo – 1935.
Joso – 1937.
Marijan – 1939.
Batković Božo-Bojko (Marko i Manda r. Lipovac), 1. brak, i Anica
r. Bajilović, vj. 1931.
Mara – 1933.
Marijan – 1936.
Dragica – 1938.
Manda – 1939.
Marko – 1942.
Marko – 1946.
Anto – 1946.
Batković Nikola-Niko (Ivo i Kata r. Bijelić) i Ruža r. Batković,
vj. 1931.
Jela – 1932.
Anto – 1934.
Milka – 1936.
Mile – 1938.
Milka – 1940.
Ljubica – 1942.
Josip – 1944.
Batković Anto (Nikola i Janja r. Tubić), 2. brak, i Zorka
r. Bogdanović, vj. 1935.
Slavko – 1936.
Mare – 1937.
Anđa – 1939.
Manda – 1942.
Nikola – 1944.
Batković Filip (Nikola i Janja r. Tubić) i Janja r. Majdandžić,
vj. 1935.
Mile – 1936.
Zvonko – 1937.
Toma – 1937.
Ljubomir – 1938.
Vinko – 1939.
Zorka – 1941.
Anto – 1944.
Batković Filip (Toma i Ruža r. Komarica) i Ruža r. Majdandžić,
vj. 1936.
Toma – 1938.
Mare – 1939.
Marko – 1943.
Jelica – 1944.
Anđa – 1946.
Petar – 1948.
Ruža – 1949.
Mare – 1952.
Batković Marijan (Vid i Ruža r. Brkić), 1. brak, i Mara r. Čivčić,
vj. 1936.
Mile – 1938.
Janja – 1939.
Dragica – 1942.
Anto – 1944.
Batković Mirko (Božo i Janja r. Kaurinović) i Anđa r. Blažević,
vj. 1936.
Batković Toma (Petar i Ruža r. Milić) i Jele r. Pranjić, vj. 1936.
Stipo – 1938.
Ana – 1941.
Batković-Blažević Vid (Toma i Vida r. Kozić), 1. brak, i Kata
Ana – 1937.
Anđa – 1940.
Tonka – 1942.
Batković Juro (Marko i Marija r. Josipović) i Lucija r. Batković,
vj. 1937.
Batković Stipo (Nikola i Janja r. Tubić), 2. brak, i Jela r. Bijelić,
vj. 1938.
Janja – 1940.
Ljubica – 1942.
Vlado – 1943.
Batković Augustin (Božo i Janja r. Kaurin) i Jelica r. Lipovac,
vj. 1939.
Ivo – 1940.
Ankica – 1942.
Mira – 1944.
Batković Mato (Petar i Mande r. Bijelić) i Marica r. Debeljak-Ružić,
vj. 1941.
Ljubica – 1943.
Tonika – 1944.
Luka – 1946.
Petar – 1948.
Mira – 1950.
Anto – 1953.
Batković Anto (Joso i Jela r. Josipović), 2. brak, i Anka r. Kašljević,
vj. 1942.
Anto – 1944.
Batković Ivo (Vid i Ruža r. Brkić) i Vida r. Bogdanović, vj. 1942.
Petar – 1943.
Batković Joso (Andrija i Jele r. Jakobašić) i Danica r. Batković,
vj. 1946.
Pero – 1948.
Andrije – 1949.
Pero – 1952.
Ljuba – 1954.
Mile – 1956.
Jadranka – 1958.
Batković Božo-Bojko (Marko i Manda r. Lipovac), 2. brak, i Ruža
r. Tubić, vj. 1949.
Juro – 1950.
Ana – 1952.
Jela – 1954.
Batković Anto (Mato i Manda r. Balvan) i Jozefina r. Batković,
vj. 1950.
Jelica – 1954.
Odselili u Kutinu
Batković Marijan (Vid i Ruža r. Brkić), 2. brak, i Nikoleta r. Lučev,
vj. 1950.
Odselili u Zagreb
Batković Joso (Mato i Luce r. Majdandžić) i Terezija r. Ralešić,
vj. 1951.
u Njemačku
Batković Luka (Anto i Janja r. Lovrenović) i Dragica r. Batković, vj.
1951.
Ana – 1952.
Anto – 1956.
Ljubica – 1958.
Jozefina – 1960.
Jelica – 1961.
Marica – 1963.
Janja – 1964.
Josip – 1966.
Marko – 1967.
Ivanka – 1969.
Batković Marko (Mato i Manda r. Balvan) i Jela r. Batković, vj. 1951.
Nada – 1952.
Manda – 1953.
Ana – 1956.
Ruža – 1958.
Stipo – 1960.
Zora – 1963.
Odselili u Kutinu
Batković Marko (Mato i Anđa r. Čivčić-Džolić) i Jela r. Batković,
vj. 1951.
Veronika – 1952.
Mato – 1954.
Anto – 1955.
Ružica – 1955.
Mara – 1956.
Stipo – 1958.
Slavko – 1961.
Franjo – 1963.
Josip – 1966.
Ferdo – 1966.
Anto – 1968.
Ivica – 1970.
Batković Petar (Mato i Anđa r. Čivčić) i Mara r. Batković,
vj. 1951.
Viktorija – 1953.
Juro – 1954.
Ana – 1957.
Jela – 1958.
Marko – 1960.
Božo – 1962.
Pavo – 1964.
Marina – 1965.
Jozo – 1967.
Anto – 1969.
Anđelka – 1972.
Batković Filip (Marko i Janja r. Kaurin) i Dragica r. Majdandžić,
vj. 1952.
Batković Anto (Mile i Ruža r. Batković), 1. brak, i Jozefina
Jozo – 1955.
Batković Joso (Nikola i Jeka r. Debeljak) i Manda r. Batković,
vj. 1955.
Stipo – 1955.
Gordana – 1957.
Anto – 1958.
Ana – 1962.
Marija – 1963.
Odselili u Kutinu
Batković Anto (Mile i Ruža r. Batković), 2. brak, i Ana r. Batković,
vj. 1956.
Vikica – 1957.
Manda – 1958.
Ivo – 1959.
Ruža – 1962.
Božana – 1964.
Odselili u Kutinu
Batković Anto (Niko i Ruža r. Batković) i Manda r. Debeljak,
vj. 1956.
Nikola – 1957.
Ana – 1958.
Mile – 1960.
Odselili u Sombor
Batković Ivo (Šimo i Anica r. Debeljak) i Mara r. Jakovljević,
vj. 1956.
Jelica – 1958.
Zvonko – 1960.
Anto – 1962.
Ana – 1969.
Batković Marko (Vid i Ruža r. Brkić) i Nada r. Blažević, vj. 1956.
Augustin – 1957.
Ana – 1959.
Snježana – 1961.
Anto – 1964.
Ivo – 1965.
Batković Franjo (Stipo i Perka r. Josipović) i Anđa r. Batković,
vj. 1957.
Batković Zvonko (Filip i Janja r. Majdandžić) i Ana r. Ljevar,
vj. 1957.
Filip – 1960.
Vinko – 1962.
Odselili u Čepin
Batković Ivo (Anto i Janja r. Lovrenović) i Marija r. Pezić, vj. 1958.
Odselili u Novsku
Batković Marko (Mato i Luce r. Majdandžić) i Danica r. Debeljak,
vj. 1958.
Jela – 1960.
Vera – 1963.
Ljubica – 1967.
Anđelka – 1972.
Josip – 1973.
Batković Ivo (Ivo i Janja r. Blažević) i Jelka r. Batković, vj. 1959.
Josip – 1960.
Niko – 1963.
Ana – 1964.
Janja – 1970.
Batković Josip (Mile i Ivka r. Josipović) i Ana r. Blažević, vj. 1959.
Marija – 1961.
Mile – 1962.
Anto – 1964.
Kaja – 1967.
Ivo – 1969.
Ivanka – 1971.
Božica – 1974.
Silvana – 1975.
Batković Marijan (Božo i Ana r. Bajilović) i Dragica r. Batković,
vj. 1960.
Odselili u Daruvar
Batković Mato (Nikola i Jeka r. Debeljak) i Ana r. Debeljak,
vj. 1960.
Josip – 1963.
Odselili u Kutinu
Batković Mile (Niko i Ruža r. Batković) i Marija r. Tubić, vj. 1960.
Odselili u Daruvar
Batković Petar (Mato i Manda r. Batković) i Bauela Haunelare,
vj. 1960.
u Njemačku
Batković Stipo (Toma i Jele r. Pranjić) i Ivka r. Debeljak, vj. 1960.
Pero – 1961.
Ana – 1962.
Mato – 1965.
Ivo – 1966.
Marko – 1968.
Dragica – 1970.
Ana – 1972.
Batković Ivo (Mato i Luca r. Majdandžić) i Janja r. Batković,
vj. 1963.
Darinka – 1964.
Matije – 1965.
Batković Toma (Filip i Ruža r. Majdandžić) i Jelica r. Majdandžić,
vj. 1963.
Odselili u Čepin
Batković Joso (Anto i Janja r. Lovrenović) i Ankica r. Domić,
vj. 1964.
Odselili u Šargovac
Batković Mile (Petar i Anđa r. Pranjić), 2. brak, i Jela Ljevar
Batković Filip (Mile i Ruža r. Batković) i Manda r. Radman, vj. 1965.
Odselili u Kuljane
Batković Blaž (Petar i Mande r. Bijelić) i Dragica r. Majdandžić,
vj. 1966.
Batković Anto (Mato i Anđa r. Čivčić) i Katica r. Pranjić, vj. 1967.
Odselili u Čepin
Batković Vlado ( Stjepan i Jela r. Bijelić) i Kata r. Topalović,
vj. 1969.
Odselili u Bjelovar
Batković Andrija (Joso i Danica r. Batković) i Božana r. Žigalić,
vj. 1971.
Odselili u Kutinu
Batković Petar (Mato i Marica r. Debeljak) i Dubravka r. Blažević,
vj. 1972.
Natalija – ?
Mario – ?
u Francusku
Batković Pero (Joso i Danica r. Batković) i Đurđa r. Cestar, vj. 1973.
Odselili u Đakovo
Batković Juro (Božo i Ruža r. Tubić) i Marica r. Majdandžić,
vj. 1975.
Batković Luka (Mato i Mara r. Debeljak) i Zora r. Đurišić, vj. 1976.
Batković Anto (Mato i Mara r. Debeljak) i Katarina r. Dukarić,
vj. 1977.
Batković Stipo (Josip i Manda r. Batković) i Anica r. Cvrtila,
vj. 1978.
Batković Ivo (Anto i Ana r. Batković) i Višnja-Marija r. Šćitnik,
vj. 1981.
Odselili u Slavoniju
Batković Stipo (Marko i Jela r. Batković) i Manda r. Bujdo, vj. 1981.
Odselili u Kutinu
Batković Zvonko (Ivo i Mare r. Jakovljević) i Zdenka r. Cirkl,
vj. 1981.
Divna – 1983.
Danijel – 1990.
Batković Anto (Božo i Anica r. Bajlović) i Ivka r. Josipović, vj. 1982.
Božo – 1983.
Batković Filip (Zvonko i Ana r. Ljevar) i Vesna r. Hrsan, vj. 1983.
Odselili u Čepin
Batković Anto (Ivo i Mara r. Jakovljević) i Zora r. Mandeka, vj. ?
Odselili u Zagreb
Batković Anto (Luka i Dragica r. Batković) i Silvana-Ankica
r. Gagula, vj. 1985.
Batković Pavo (Pero i Mara r. Batković) i Anđelka r. Blažević, vj.
1989.
Batković Juro (Petar Mara r. Batković) i Milanka r. Bartula, vj. ?
Mirjana – 1989.
Odselili u Dubrovnik
Batković Josip (Mato i Ana r. Debeljak) i Ljiljana r. Janjčić, vj. 1988.
Odselili u Kutinu
Batković Slavko (Marko i Jele r. Batković) i Ankica r. Šalić, vj. 1990.
Pavo – 1990.
Batković Anto (Josip i Ane r. Blažević) i Nedeljka r. Čubra, vj. 1991.
Anka – 1991.
Batković Marko (Pero i Mare r. Batković) i Katica r. Majdandžić,
vj. 1991.
Mirela – 1991.
Batković Jozo (Pero i Mara r. Batković) i Sanela r. Žižak, vj. 1992.
Batković Matija (Ivo i Janja r. Batković) i Nataša r. Vesel, vj. 1992.
Batković Mato (Stipo i Ivka r. Debeljak) i Božena r. Mandek,
vj. 1992.
Odselili u Kutinu
Batković Vinko (Zvonko i Ana r. Ljevar) i Branka-Katarina r. Vuk,
vj. 1993.
Batković Božo (Pero i Mare r. Batković) i Marijana r. Bogdanović,
vj. 1995.
Petar – 1995.
Blažević Stjepan ( ) i Anica r. Martić, vj. ?
Juro – 1763.
Blažević Ivan ( ) i Dominka r. Brkić, vj. ?
Jela – 1765.
Jela – 1770.
Andrija – 1773.
Blažević Stjepan ( ) i Anastazija/Stažija r. Barić, vj. ?
Kata – 1769
Ružica – 1776.
Blažević Petar ( ) i Ivka r. Božinac, vj. ?
Matija – 1772.
Marija – 1775.
Marko – 1779.
Marko – 1782.
Blažević Stjepan ( ) i Kata r. Turčić, vj. ?
Andrija – oko 1770.
Blažević Bartol/Bariša ( ) i Lucija r. Jarčević, vj. ?
Paško – 1774.
Ružica – 1778.
Blažević Andrija ( ) i Manda r. Vidović, vj. ?
Josip – 1775.
Anica – 1777.
Janja – 1778.
Mato – 1780.
Mato – 1782.
Marija – 1784.
Ivka – 1786.
Petar – 1788.
Marta – 1790.
Ivka – 1791.
Blažević Ivo ( ) i Kata r. Jurić, vj. ?
Anđelija – 1775.
Blažević Franjo ( ) i Kata r. Ćosić, vj. ?
Vid – 1777.
Blažević Marko ( ) i Ana r. Orlovac, vj. ?
Marija – 1782.
Lucija – 1788.
Mile – 1791.
Blažević Matije ( ) i Kata r. Blažević, vj. ?
Juro – 1782.
Blažević Jakov ( ) i Kata r. Orlovac, vj. ?
Marijan – 1783.
Blažević Marko ( ) i Manda r. Žižić, vj. ?
Janja – 1783.
Blažević Andrija ( ) i Janja r. Užarević, vj. ?
Jela – 1784.
Petar – 1788.
Ivka – 1791.
Ivo – 1797.
Blažević Bartol ( ) i Ivka r. Kozić, vj. ?
Mato – 1785.
Blažević Ilija (Ivo i Dominka r. Brkić) i Klara r. Tucić, vj. 1787.
Blaž – 1793.
Juro – 1796.
Blažević Andrija (Stjepan i Kata r. Turčić) i Ana r. Komarica,
vj. 1792.
Marija – 1794.
Blažević Marko ( ) i Ana r. Marić, vj. ?
Blaž – 1796.
Blažević Franjo ( ) i Anđa r. Marić, vj. ?
Luka – 1796.
Blažević Paško (Bartol i Lucija r Jarčević) i Klara r. Marić, vj. 1798.
Janja – 1798.
Marija – 1804.
Blažević Joso (Andrija i Manda r. Vidović), 1. brak, i Marija
r. Knežević, vj. 1800.
Blažević Joso (Andrija i Manda r. Vidović), 2. brak, i Ruža
r. Valentić, vj. 1804.
Manda – 1804.
Anto – 1809.
Blažević Mato (Bartol i Ivka r. Kozić) i Ivka r. Uvalić, vj. ?
Juro – 1807.
Marta – 1811.
Blažević Mile (Marko i Ana r. Orlovac), 1. brak, i Manda r. Valentić,
vj. 1811.
Blažević Andrija ( ) i Janja r. Abramović, vj. ?
Blažević Mile (Marko i Ana r. Orlovac), 2. brak, i Vida
r. Markanović, vj. 1822.
Marko – 1823.
Ana – 1825.
Petar – 1828.
Lucija – 1831.
Ivo – 1834.
Blažević Mile ( ) i Marija r. Ljevar, vj. ?
Nikola – 1824.
Franjo – 1826.
Blažević Mato (Andrija i Manda r. Vidović) i Marija r. Petrušić,
vj. 1823.
Blažević Juro ( ) i Anđa r. Uvalić, vj. ?
Ivo – 1828.
Blažević Juro (Mato i Ivka r. Uvalić) i Janja r. Tasić, vj. 1832.
Joso – oko 1835.
Mato – 1840.
Lucija – 1842.
Stjepan – 1844.
Marija – 1845.
Blažević Juro ( ) i Janja Klečina, vj. oko 1835.
Jos – 1838.
Blažević Ivo (Andrija i Janja r. Abramović), 2. brak, i Anastazija
r. Ojdanić, vj. 1840.
Jela – 1840.
Andrija – 1843.
Ruža – 1845.
Juro – 1847.
Blažević Marko (Mile i Vida Markanović) i Janja r. Kaurinović,
vj. oko 1845.
Joso – 1847.
Juro – 1848.
Blažević Vid ( ) i Janja r. Klečina /Tešić/, vj. ?
Juro – 1850.
Janja – 1857.
Toma – 1859.
Blažević Anto ( ) i Ivka r. Markanović, vj. ?
Ivo – 1855.
Stjepan – 1858.
Nikola – 1861.
Ana – 1864.
Blažević Joso (Juro i Janja r. Tasić) i Kata r. Markanović, vj. 1855.
Juro – 1864.
Ruža – 1867.
Mato – 1872.
Marija – 1874.
……………..
Anđa – 1881.
Blažević Mato (Juro i Janja r. Tasić) i Ivka r. Majdandžić, vj. 1862.
Marija – 1866.
Petar – 1868.
Anđa – 1870.
Marija – 1872.
Vid – 1873.
Vida – 1880.
Luka – 1882.
Blažević Joso (Juro i Janja r. Klečinović), 1. brak, i Kata
r. Marušić/Matoš, vj. 1868.
Mato – 1872.
Marija – 1874.
Anđa – 1881.
Blažević Andrija (Ivo i Anastazija r. Ojdanić) i Kata r. Marušić, vj. ?
Jela – 1870.
Blažević Ivo ( ) i Marija r. Marić, vj. ?
Marijan - ?
Ana – 1872.
Marko – 1875.
Blažević Ivo ( ) i Anđa r. Vuković, vj. ?
Luka – 1873.
Blažević Juro (Joso i Kata r. Markanović) i Mare r. Majdandžić,
vj. 1885.
Ilija – ?
Jele – 1887.
Vida – 1889.
Ruža – 1891.
Kata – 1894.
Manda – 1897.
Petar – 1901.
Blažević Marijan (Ivo i Marija r. Marić) i Anđa r. Marić, vj. 1885.
Marko – 1886.
Ruža – 1889.
Blažević Joso (Juro i Janja r. Klečinović), 2. brak, i Ruža r. Mišić,
vj. 1894.
Blažević Ilija (Juro i Mara r. Majdadžić) i Ruža r. Kozić, vj. ?
Joso – 1909.
Jele – 1910.
Mato – 1912.
Ivo – 1914.
Mato – 1921.
Blažević Petar (Juro i Mara r. Majdandžić), 1. brak, i Marija
r. Bijelić, vj. 1922.
Mato – 1923.
Mande – 1926.
Anđa – 1926.
Kata – 1929.
Mišo – 1930.
Anto – 1932.
Jozefina – 1935.
Juro – 1937.
Blažević Joso (Ilija i Ruža r. Kozić) i Marija r. Batković, vj. 1927.
Mato – 1929.
Šimun – 1930.
Ana – 1931.
Ljuba – 1934.
Mirko – 1936.
Ilija – 1939.
Ruža – 1941.
Finka – 1943.
Jozefina – 1944.
Janja – 1947.
Blažević Ivo (Ilija i Ruža r. Kozić) i Kata r. Batković, vj. 1932.
Ruža – 1934.
Jozefina – 1937.
Anto – 1939.
Stipo – 1941.
Ivan – 1944.
Kata – 1946.
Toma – 1948.
Anto – 1950.
Jozo – 1950.
Mato – 1953.
Zorka – 1953.
Blažević Vid (Toma i Vida r. Kozić), 1. brak, vidi Batković-Blažević Vid
Blažević Petar (Juro i Marija r. Majdandžić), 2. brak, i Anđa
Mare – 1942.
Ana – 1944.
Anto – 1947.
Ljubica – 1948.
Pavo – 1949.
Ljubica – 1952.
Mato – 1954.
Anto – 1962.
Blažević Vid (Toma i Vida r. Kozić), 2. brak, i Sumbulka
Janja – 1944.
Anđa – 1946.
Mato – 1948.
Stipo – 1949.
Nada – 1954.
Borislav – 1958.
Blažević Mišo (Petar i Marija r. Bijelić) i Ana r. Debeljak, vj. 1956.
Zlatka – 1957.
Blažević Mirko (Joso i Mara r. Batković) i Miholjka r. Batković,
vj. 1959.
Zlatka – 1961.
Pero – 1962.
Janja – 1963.
Mara – 1971.
Blažević Juro (Petar i Mara r. Bijelić) i Kata r. Blažević, vj. 1963.
Odselili u Zagreb
Blažević Ilija (Joso i Mara r. Batković) i Zorka r. Vulić, vj. 1964.
Odselili u Novsku
Blažević-Batković Stipo (Vid i Sumbulka r. Majdandžić) i Sofija …,
vj. ?
Antonija – ?
David – ?
Blažević Ivica (Ivo i Kate r. Batković) i Ljubica r. Batković, vj. 1964.
Petar – 1967.
Katica – 1969.
Anđelka – 1970.
Mato – 1971.
Blažević Toma (Ivo i Kata r. Batković) i Mira r. Trbojević, vj. 1972.
u Švicarsku
Blažević Anto (Ivo i Kata r. Batković) i Mara r. Majdandžić, vj. 1977.
Blažević Mato (Petar i Anđa r. Debeljak) i Janja r. Majdandžić,
vj. 1977.
Odselili u Zagreb
Blažević Mato (Ivo i Kata r. Batković) i Katica r. Debeljak, vj. 1980.
u Švicarsku
Blažević Borislav (Vid i Sumbulka r. Majdandžić) i Ljilja
Ivana – 1989.
Sumbulka – 1993.
Blažević Pavao (Petar i Anđa r. Debeljak) i Marica r. Pejaković,
vj. 1987.
u Švicarsku
Blažević Petar (Ivan i Ljubica r. Batković) i Ankica r. Topić, vj. 1994.
Odselili u Zagreb
Bogdanović Nikola (Juro i Ivka r. Džolić) i Kata r. Majdandžić, vj. ?
Juro – 1873.
Ivka – 1874.
Andrija – 1875.
……………..
Ilija – 1879.
Ilija – 1883.
Cvijeta – 1886.
Bogdanović Juro (Nikola i Kata r. Majdandžić) i Agata r. Debeljak,
vj. 1895.
Ruža – 1898.
Bogdanović Ilija (Nikola i Kata r. Majdandžić) i Mande r. Jurić,
vj. 1906.
Anđa – 1907.
Ruža – 1910.
Zorka – 1911.
Ane – 1914.
Jele – 1917.
Marija – 1919.
Kata – 1921.
Bogdanović Toma (Matija i Manda r. Bijelić) i Jela (Jeka) r. Ljevar,
vj. 1921.
Marko – 1940.
Bogdanović Anto (Andrija i Ana r. Kurtović) i Manda r. Blažević,
vj. 1922.
Andrija – 1923.
Mara – 1925.
Jela – 1928.
Ilija – 1930.
Danica – 1932.
Marko – 1934.
Mile – 1935.
Ruža – 1937.
Ana – 1940.
Nada – 1945.
Preselili u Stranjane
Bogdanović Andrija (Anto i Manda r. Blažević) i Mara r. Debeljak,
vj. 1949.
Dragica – 1950.
Juro – 1952.
Josip – 1957.
Anka – 1958.
Iz Stranjana odselili u
Čepin
Bogdanović Ilija (Anto i Mande r. Blažević) i Nada r. Žerdin, vj. ?
Odselili u Zagreb
Debeljaković Abram ( ) i Cvita r. Majdandžić, vj. ?
Andrija – ?
Marija – ?.
Marta – 1763
Toma – 1764.
Juro – 1767.
Luka – 1769.
Debeljaković Petar ( ) i Kata r. Čolaković, vj. ?
Marko – ?
Debeljaković Anto ( ) i Ivka r. Blažević, vj. 1789.
Toma – ?
Nikola – 1763.
Elizabeta – 1767,
Manda – 1770.
Debeljaković Ivo ( ) i Jele r. Stojčević, vj. ?
Lucija – 1763.
Debeljaković Luka ( ) i Barbara r. Salačković, vj. ?
Klara – 1763.
Ivka – 1770.
Ivo – 1772.
Debeljaković Ilija ( ) i Ružica r. Vidović, vj. ?
Kata – 1768.
Frano – 1771.
Mijat – 1773.
Marija – 1779.
Debeljaković Mato ( ) i Manda r. Cvitković-Kuljanin, vj. ?
Anica – 1775.
Filip – 1778.
Andrija – 1781.
Andrija – 1782.
Ruža – 1786.
Lucija – 1787.
Mile – 1790.
Marija – 1793.
Ilija – 1797.
Ilija – 1799.
Debeljaković Andrija (Abram i Cvita r. Majdandžić) i Manda
r. Ciganović, vj. ?
Andrija – 1782.
Debeljaković Marko (Petar i Kata r.Čolaković) i Kata r. Jurić,
vj. 1782.
Debeljaković Juro (Abram i Cvita r. Majdandžić) i Anđa
r. Komaričić, vj. 1783.
Mile – 1787.
Juro – 1790.
Debeljaković Luka (Abram i Cvita r. Majdandžić) i Klara r. Marić,
vj. 1788.
Ilija – 1789.
Juro – 1791.
Kata – 1794.
Janja – 1796.
Debeljaković Toma (Anto i Ivka r. Blažević) i Ruža r. Marić,
vj. 1789.
Marija – 1791.
Ivo – 1793.
Ivka – 1796.
Debeljaković Joso ( ) i Ruža r. Marić, vj. ?
Anto – 1799.
Debeljaković Filip (Mato i Manda r. Kuljanin) i Kata
r. Uvalić-Blažević, vj. 1799.
Joso – 1802.
Ruža – 1803.
Joso – 1805.
Juro – 1809.
Debeljaković Paško ( ) i Klara r. Marić, vj. ?
Filip – 1802.
Luka – 1807.
Ruža – 1810.
Debeljaković Andrija (Mato i Manda r. Jajčević) i Marija
r. Ojdanić-Vidović, vj. 1804.
Ruža – 1807.
Luka – 1809.
Anto – 1813.
Lucija – 1815.
Debeljaković Filip ( ) i Kata r. Debeljaković, vj. ?
Luka – 1807.
Debeljaković Mile (Mato i Manda r. Cvitković) i Janja
Andrija – 1816.
Debeljak Ivo (Toma i Ruža r. Marić) i Ruža r. Stojčević, vj. 1820.
Toma – 1821.
Juro – 1822.
Joso – 1825.
Marija – 1828.
Marija – 1830.
Ivka – 1831.
Ana – 1835.
Stjepan – 1837.
Ana – 1840.
Debeljaković Anto (Joso i Ruža r. Marić) i Kata r. Uvalić, vj. 1825.
Marko – 1831.
Mile – 1834.
Petar – 1840.
Ilija – 1843.
Petar – 1847.
Zorislav – 1849.
Debeljak Ivo ( ) i Kata r. Uvalić, vj. ?
Manda – 1837.
Debeljak Anto (Filip i Kata r. Ojdanić-Vidović) i Marija
r. Kašljević, vj. ?
Janja – 1847.
Debeljak/ović Toma (Ivo i Ruža r. Stojčević), 1. brak, i Ruža
r. Ljevar, vj. 1845.
Janja – 1845.
Mile – 1846.
Nikola – 1848.
Debeljak/ović Juro (Ivo i Ruža r. Stojčević) i Jela r. Kuljanin,
vj. 1847.
Petar – 1848.
Ana – 1854.
Mato – 1864.
Debeljak/ović Toma (Ivo i Ruža r. Stojčević), 2. brak, i Ruža
r. Matoš, vj. 1852.
Mato – 1854.
Anto – 1856.
Luka – 1858.
Mato – 1861.
Andrija – 1865.
Ivka – 1868.
Manda – 1868.
Ana – 1870.
Janja – 1873.
Debeljak/ović Joso (Ivo i Ruža r. Stojčević) i Ruža r. Majdandžić,
vj. 1863.
Ivo – 1864.
Ivo – 1871.
Vida – 1875.
………………
Debeljak Marko (Anto i Kata r. Uvalić) i Ruža r. Stojanac, vj. ?
Marija – 1864.
Lucija – 1873.
Ilija – ?
Kata – 1880.
Debeljak/ović Stjepan-Stipo (Ivo i Ruža r. Stojčević) i Marija
r. Blažević, vj. ?
Janja – 1866.
Anja – 1868.
Jela – 1871.
Marko – 1874.
Ivo – ?
……………..
Janja – 1881.
Vid – 1884.
Debeljak Ilija (Anto i Kata r. Uvalić) i Ana r. Banović, vj. 1871.
Anđa – 1874.
……………..
Debeljak/ović Mile (Toma i Ruža r. Ljevar) i Vida r. Blažević, vj. ?
Ruža – 1879.
Ivka – 1881.
Joso – 1884.
Jelica – 1886.
Ivka – 1889.
Ljubica – 1892.
Jakov – 1894.
Ivo – 1898.
Juro – 1901.
Debeljak/ović Petar (Anto i Kata r. Uvalić) i Marija r. Komljenović,
vj. ?
……………..
Toma – 1881.
Ana – 1883.
Anđa – 1884.
Juro – 1886.
Debeljakovć Nikola (Toma i Ruža r. Ljevar), 1. brak, i Marija
r. Kuljančić, vj. ?
Jela – 1883.
Debeljak Luka (Toma i Ruža r. Matoš) i Kaja r. Rimac-Šalić,
vj. 1883.
Marijan – 1885.
Ivka – 1888.
Šimo – 1891.
Lovro – 1894.
Debeljak/ović Mato (Toma i Ruža r. Matoš) i Marija r. Blažević, vj. ?
Jele – 1885.
Pavao – 1888.
Petar – 1890.
Ljubica – 1893.
Anica – 1895.
Ivan – 1898.
Jelica – 1900.
Andrije – 1903.
Anto – 1906.
Anđa – 1907.
Debeljak Mato (Juro i Jela r. Komljenović) i Marija r. Marušić, vj. ?
Pavao – 1886.
Debeljak/ović Nikola (Toma i Ruža r. Ljevar), 2. brak, i Vida
r. Grgić-Matoš, vj. ?
Jele – 1887.
Pero – 1888.
Marko – 1891.
Stjepan – 1894.
Jele – 1898.
Debeljak/ović Andrija (Toma i Ruža r. Matoš) i Ruža
r. Blažević-Tubić, vj. 1887.
Silvestar – 1888.
Pilip – 1890.
Zorka – 1892.
Stipo – 1893.
Anto – 1896.
Jele – 1898.
Joso – 1901.
Stipo – 1903.
Anica – 1906.
Kata – 1909.
Debeljak/ović Marko (Stipo i Mare r. Blažević) i Ane r. Blažević,
vj. 1896.
Manda – 1897.
Janja – 1899.
Mare – 1900.
Agata – 1901.
Janja – 1903.
Anđa – 1904.
Vida – 1906.
Juro – 1907.
Ruža – 1910.
Toma – 1913.
Petar – 1915.
Debeljak-Ružić Ilija (Marko i Ruža r. Stojanac), 1. brak, i Kate
r. Blažević, vj. 1898.
Ruža – 1901.
Debeljak/ović Ivo (Stipo i Mara r. Blažević) i Mara r. Kozić, vj. 1903.
Kata – 1904.
Mato – 1907.
Joso – 1909.
Nikola – 1912.
Mato – 1914.
Jele – 1915.
Janja – 1916.
Stipo – 1921.
Debeljak Ilija (Marko i Ruža r. Stojanac), 2. brak, i Mare r. Matić,
vj. ?
Debeljak Anto (Toma i Ruža r. Matoš), 2. brak, i Ivka r. Majdandžić,
vj. 1906.
Marija – 1909.
Ruža – 1913.
Debeljak Marijan (Luka i Kata r. Rimac-Šalić) i Kaja r. Josipović,
vj. 1906.
Debeljak/ović Pavo (Mato i Mara r. Blažević), 1. brak, i Vida
r. Batković, vj. 1906.
Marko – 1907.
Kata – 1910.
Anto – 1912.
Marko – 1914.
Juro – 1917.
Debeljak/ović Josip (Mile i Vida r. Blažević ) i Ana r. Kozić-Adžam,
vj. ?
Jele – 1907.
Vida – 1908.
Kata – 1909.
Vida – 1911.
Mile – 1912.
Vida – 1914.
Marko – 1920.
Petar – 1921.
Anđa – 1922.
Toma – 1924.
Petar – 1928.
Debeljak Toma (Petar i Marija r. Komljenović), 1. brak, i Mande
r. Čivčić, vj. 1906.
Mile – 1907.
Anto – 1909.
Debeljak/ović Ilija (Marko i Ruža r. Stojanac), 3. brak, i Kate
r. Relja, vj. 1911.
Ruža – ?
Marko – 1911.
Kata – 1913.
Debeljak Toma (Petar i Marija r. Komljenović), 2. brak, i Marija
Josip – 1912.
Jeka – 1912.
Marko – 1913.
Ivo – 1917.
Mato – 1919.
Mira – 1922.
Debeljak/ović Vid (Stipo i Mara r. Blažević) i Marija r. Sedić,
vj. 1911.
Petar – 1913.
Anto – 1915.
Zorka – 1920.
Jeka – 1921.
Marko – 1923.
Danica – 1924.
Ivo – 1926.
Kate – 1927.
Vid – 1929.
Mara – 1932.
Ana – 1934.
Marko – 1936.
Debeljak Toma (Mile i Vida r. Blažević) i Ivka r. Bjelić, vj. 1913.
Debeljak/ović Marko (Nikola i Vida r. Matoš) i Stažija r. Marić,
vj. 1915.
Nikola – 1916.
Luka – 1918.
Anto – 1920.
Pero – 1922.
Joso – 1924.
Marija – 1926.
Joso-Ivan – 1929.
Ljubica – 1931.
Mile – 1935.
Debeljak Filip-Piljo (Andrija i Ruža r. Tubić) i Ruža r. Blažević,
vj. 1918.
Josip – 1921.
Marko – 1923.
Marija – 1925.
Ljubica – 1927.
Manda – 1929.
Mirko – 1932.
Debeljak Jakov (Mile i Vida r. Blažević) i Ana Tomić r. Idžan,
vj. 1918.
Debeljak/ović Ivo (Matija i Marija r. Blažević) i Kata r. Batković,
vj. 1919.
Juro – 1920.
Mišo – 1923.
Ljubomir – 1925.
Ana – 1927.
Ana – 1929.
Franjo – 1931.
Ivka – 1934.
Mirko – 1936.
Slavko – 1939.
Mato – 1941.
Manda – 1944.
Debeljak/ović Petar (Matija i Marija r. Blažević) i Kata
r. Batković-Blažević, vj. 1919.
Marija – 1920.
Ljubica – 1922.
Jele – 1929.
Mato – 1931.
Slavko – 1934.
Debeljaković-Ružić Joso (Andrija i Ruža r. Blažević) i Ana
r. Debeljak, vj. ?
Marko – 1920.
Debeljak Lovro-Lovrica (Luka i Kaja r. Rimac-Šalić) i Janja
r. Kovačević, vj. 1920.
Marija – 1921.
Mato – 1923
Toma – 1927.
Anto – 1930.
Luka – 1933.
Dragica – 1936.
Marijan – 1943.
Debeljak/ović Stjepan-Stipo (Nikola i Vida r. Grgić) i Anđa
r. Klečina, vj. 1920.
Ana – 1921.
Vida – 1922.
Marija – 1924.
Ivo – 1927.
Jele – 1928.
Pavo – 1930.
Sebastijan – 1932.
Kaja – 1935.
Dragica – 1939.
Debeljak Pavo (Matija i Marija r. Blažević), 2. brak, i Ana
Anđa – 1921.
Zorka – 1923.
Marko – 1926.
Debeljak Jakov (Mile i Vida r. Blažević) i Janja r. Kurtović, vj. ?
Mirko – 1924.
Vida – 1925.
Alojzije – 1927.
Mirko – 1928.
Anđa – 1930.
Serafina – 1932.
Veronika – 1934.
Julka – 1936.
Drago – 1938.
Mare – 1940.
Ferdo – 1942.
Debeljak Joso (Andrija i Ruža r. Blažević) i Jele r. Pezić, vj. 1925.
Toma – 1926.
Niko – 1927.
Anto – 1927.
Andrija – 1929.
Danica – 1931.
Pero – 1933.
Mare – 1934.
Dragica – 1936.
Franjo – 1937.
Nikola – 1939.
Ivo – 1941.
Filip – 1944.
Debeljak/ović Juro (Mile i Vida r. Blažević) i Jeka r. Josipović, vj. ?
Janja – 1926.
Jozefina – 1929.
Josip – 1931.
Ana – 1934.
Franjo – 1937.
Jela – 1940.
Anđa – 1943.
Debeljak Stipo (Andrija i Ruža r. Blažević) i Lucija r. Matić,
vj. 1925.
Ljubica – 1927.
Ana – 1928.
Anđelka – 1930.
Ana – 1932.
Ivo – 1933.
Ruža – 1936.
Vlado – 1937.
Zorka – 1937.
Anto – 1940.
Filip – 1942.
Dragica – 1944.
Marko – 1948.
Debeljak Joso (Ivo i Marija r. Kozić-Adžam) i Ruža r. Bogdanović,
vj. 1930.
Danica – 1932.
Dragica – 1934.
Ljubomir – 1936.
Mande – 1937.
Ivka – 1939.
Ana – 1942.
Marija – 1944.
Debeljak Toma (Marko i Ana r. Blažević) i Janja r. Bogdanović,
vj. 1935.
Mande – 1936.
Marko – 1937.
Borislav – 1939.
Mile – 1941.
Anto – 1943.
Debeljak Nikola (Ivo i Marija r. Kozić-Adžam) i Manda r. Batković,
vj. 1938.
Anđa – 1939.
Anto – 1943.
Debeljak Petar (Marko i Ana r. Blažević), 1. brak, i Kaja
Debeljak Stipo (Ivo i Marija r. Kozić-Adžam) i Kaja r. Bogdanović,
vj. 1940.
Vinko – 1942.
Jele – 1944.
Ilija – 1949.
Ivo – 1950.
Marija – 1953.
Ivo – 1959.
Manda – 1960.
Debeljak Mile (Josip i Ana r. Pobrić) i Zorka r. Majdandžić, vj. 1941.
Mara – 1941.
Kaja – 1943.
Debeljak Nikola (Marko i Stažija r. Marić) i Ruža r. Majdandžić,
vj. 1941.
Borislav – 1944.
Ankica – 1944.
Debeljak Luka (Marko i Stažija r. Marić), 1. brak, i Anđa
r. Lovrenović, vj. 1946.
Odselili u Budžak
Debeljak Ivo (Toma i Mare r. Batković) i Anđa r. Debeljak, vj. 1947.
Nada – 1949.
Mato – 1950.
Petar – 1953.
Odselili u Čepin
Debeljak Mato (Lovro i Janja r. Kovačević) i Manda r. Tomić-Kočić,
vj. 1947.
Toma – 1950.
Ivica – 1952.
Vlado – 1954.
Ana – 1956.
Petar – 1961.
Odselili u Dikevce
Debeljak Petar (Marko i Ana r. Blažević), 2. brak, i Marija
Ana – 1948.
Nada – 1949.
Tomo – 1951.
Marko – 1954.
Nada – 1956.
Debeljak Toma (Josip i Ane r. Kozić) i Anđa r. Jurić, vj. 1947.
Ljuba – 1949.
Ljuba – 1950.
Josip – 1950.
Rozika – 1951.
Anto – 1954.
Debeljak Marko (Pavo i Anka r. Batković) i Anđa r. Blažević,
vj. 1948.
Anto – 1949.
Tomo – 1951.
Odselili u Čepin
Debeljak Petar-Pero (Josip i Ana r. Pobrić-Adžam) i Janja
Kaja – 1949.
Josip – 1953.
Mato – 1956.
Ankica – 1959.
Mile – 1964.
Debeljak Joso (Marko i Stažija r. Marić) i Helena r. Soldo, vj. ?
Debeljak Andrija (Joso i Jele r. Pezić) i Jela r. Bogdanović, vj. 1951.
Josip – 1952.
Mara – 1954.
Ruža – 1961.
Ljuba – 1963.
Odselili u Kutinu
Debeljak Anto (Marko i Stažija r. Marić) i Jele r. Debeljak, vj. 1951.
Petar – 1952.
Debeljak-Ružić Mišo (Ivan i Kaja r. Batković) i Tonka r. Kribel,
vj. 1952.
Odselili u Budžak
Debeljak Anto (Lovro i Janja r. Kovačević) i Ivka r. Debeljak,
vj. 1953.
Franjo – 1955.
Zvonko – 1957.
Ferdo – 1962.
Mato – 1964.
Ivo – 1969.
Debeljak Mato (Petar i Kate r. Blažević) i Jele-Jeka r. Batković,
vj. 1953.
Petar – 1954.
Anđelka – 1956.
Anto – 1958.
Katica – 1960.
Ivo – 1963.
Slavko – 1966.
Debeljak-Ružić Anto (Joso i Jela r. Pezić) i Mara r. Majdandžić,
vj. 1954.
Ruža – 1956.
Anđa – 1957.
Debeljak Marko (Vid i Mare r. Dedić) i Mara r. Majdandžić,
vj. 1955.
Stipo – 1956.
Ana – 1959.
Kata – 1961.
Anđa – 1966.
Debeljak Josip (Juro i Jeka r. Josipović) i Mara r. Majdandžić,
vj. 1956.
Juro – 1959.
Odselili u Čepin
Debeljak Mirko (Filip i Ruža r. Blažević) i Anđa r. Matić, vj. 1956.
Josip – 1958.
Marica – 1959.
Franjo – 1962.
Ruža – 1967.
Debeljak Ivo-Joso (Marka i Stažije r. Marić) i Mara r. Ljevar,
vj. 1957.
Nikola – 1959.
Zorka – 1960.
Veronika – 1962.
Kata – 1963.
Ruža – 1966.
Ana – 1969.
Preselili u Stranjane
Debeljak Ivo (Stipo i Anđa r. Klečina) i Serafina r. Keserović, vj. ?
Božana – 1959.
Stipo – 1962.
Debeljak Sebastijan (Stipo i Anđa r. Klečina) i Marica r. Matić,
vj. 1958.
Ivica – 1962.
Ankica – 1963.
Jozo – 1965.
Ljilja – 1969.
Gordana – 1973.
Debeljak Alojzije (Jakov i Janja r. Kurtović), 1. brak, i Mara
r. Budimir, vj. 1962.
Odselili u Bugojno
Debeljak Luka (Marko i Stažja r. Marić), 2. brak, i Anica r. Pavleka,
vj. 1962.
Odselili u Banju Luku
Debeljak Ljubomir (Joso i Ruža r. Bogdanović) i Dragica
Ana – 1963.
Josip – 1967.
Anđelka – 1968.
Marina – 1970.
Debeljak Mile (Marko i Stažija r. Marić) i Mara r. Blažević, vj. 1962.
Jelica – 1963.
Marko – 1965.
Anđelka – 1971.
Gordana – 1973.
Mirjana – 1975.
Debeljak Slavko (Petar i Kate r. Blažević) i Mira r. …, vj. ?
Odselili u Beograd
Debeljak Franjo (Juro i Jeka r. Josipović) i Marica r. Josipović,
vj. 1963.
Odselili u Čepin
Debeljak Vlado (Stipo i Luja r. Matić) i Marija r. Debeljak-Ružić,
vj. 1963.
Ivanka – 1964.
Ankica – 1965.
Debeljak Slavko (Ivo i Kata r. Batković) i Ruža r. Zdrimešić,
vj. 1964.
Odselili u Čepin
Debeljak Anto (Niko i Manda r. Batković) i Janja r. Majdandžić,
vj. 1965.
Niko – 1966.
Ana – 1966.
Josip – 1967.
Anđa – 1970.
Božo – 1978.
Debeljak Ivo (Joso i Jele r. Pezić) i Dragica r. …., vj. 1965.
Odselili u Kutinu
Debeljak Alojzije (Jakov i Janja r. Kurtović), 2. brak, i Lucija
r. Tečić, vj. 1966.
Odselili u Gornji Vakuf
Debeljak Filip (Josip i Jela r. Pezić) i Đurđa r. Maksimović, vj. 1968.
Odselili u Kutinu
Debeljak Mile (Toma i Janje r. Bogdanović) i Marica r. Blažević,
vj. 1968.
Toma – 1969.
Antonela – 1972.
Marko – 1982.
Debeljak Mirko (Ivo i Kata r. Batković) i Ana r. Majdandžić,
vj. 1968.
Odselili u Čepin
Debeljak Slavko (Zorka) i Kata r. Debeljak, vj. 1968.
Odselili u Čepin
Debeljak Vinko (Stipo i Kaja r. Bogdanović) i Marija
r. Mijendžiković, vj. 1968.
Odselili u Novsku
Debeljak Borislav (Nikola i Ruža r. Majdandžić) i Marica r. Kozić,
vj. 1969.
Odselili u Zagreb
Debeljak Pavo (Stipo i Anđa r. Klečina) i Janja r. Majdandžić,
vj. 1969.
Anđelka – 1970.
Debeljak Anto (Marko i Anđa r. Blažević) i Ruža r. Lemešević,
vj. 1972.
Odselili u Čepin
Debeljak Ilija (Stipo i Kaja r. Bogdanović) i Ana r. Jurić, vj. 1972.
Odselili u Novsku
Debeljak Marko (Stipo i Luja r. Matić) i Finka r. Pezić, vj. 1972.
Odselili u Kutinu
Debeljak Mato (Ivo i Kata r. Batković) i Jelica r. Pranjić, vj. 1973.
Odselili u Čepin
Debeljak Josip (Andrija i Jela r. Bogdanović) i Katarina-Slavica
r. Kovačić, vj. 1976.
Odselili u Kutinu
Debeljak-Ružić Toma (Petar i Mara r. Bogdanović) i Mara
Debeljak Josip (Petar i Janja r. Majdandžić) i Ruža r. Kolar, vj. 1977.
Debeljak Vlado (Mato i Manda r. Tomić) i Mara r. Rendulić,
vj. 1977.
Debeljak Petar (Ivo i Anđa r. Debeljak) i Ružica r. Majić, vj. 1978.
Odselili u Čepin
Debeljak Zvonko (Anto i Ivka r. Debeljak) i Marica r. Batković, vj. ?
Odselili u Zagreb
Debeljak Franjo (Anto i Ivka r. Debeljak) i Stana-Iva Lužić, vj. 1979.
Debeljak Petar (Mato i Jela r. Batković) i Jelica r. Majdandžić,
vj. 1979.
Odselili u Zagreb
Debeljak Mato (Ivo i Anđa r. Debeljak) i Jadranka r. Jovčić, vj. 1980.
Debeljak Mato (Petar i Janja r. Majdandžić) i Zlatka r. Blažević,
vj. 1980.
Dalibor – 1981.
Janja – 1982.
Ivica – 1992.
Debeljak Tomo (Marko i Anđa r. Blažević) i Veronika
Debeljak Stipo (Marko i Mara r. Majdandžić) i Ivanka r. Šoufek,
vj. 1981.
Odselili u Međurić
Debeljak Juro (Josip i Mara r. Majdandžić) i Branka r. Arnold,
vj. 1983.
Odselili u Čepin
Debeljak Petar (Mato i Manda r. Tomić) i Janja r. Blažević, vj. 1985.
Debeljak Ivo (Stipo i Kaja r. Bogdanović) i Ljubica r. Botić, vj. 1986.
Debeljak Josip (Mirko i Angela-Anđa r. Matić) i Marija
r. Kovačević, vj. 1986.
Mario – 1986.
Ivana – 1989.
Debeljak Ivo (Mato i Jeka r. Batković) i Ankica r. Bogdanović,
vj. 1994.
Debeljak Mile (Petar i Janja r. Majdandžić) i Marija r. Kos, vj. 1988.
Odselili u Zagreb
Debeljak Ivo (Anto i Ivka r. Debeljak) i Jasmina r. Blažević, vj.1989.
Odselili u Zagreb
Debeljak Ferdo (Anto i Ivka r. Debeljak) i Ružica r. Jagić, vj. 1991.
Odselili u Zagreb
Debeljak Stipo (Ivo i Serafina r. Keserović) i Ružica r. Pezić,
vj. 1991.
Debeljak Mato (Anto i Ivka r. Debeljak) i Vesna r. Vešruk, vj. 1992.
Odselili u Zagreb
Debeljak Tomo (Mile i Mare r. Blažević) i Biljana r. Kaurin,
vj. 1993.
Kozić Juro ( ), 1. brak, i Mara r. Marić, vj. ?
Marko – ?
Kozić Juro ( ), 2. brak, i Jela r. Batković – Bijelić, vj. ?
Mare – 1948.
Vinko – 1951.
Kozić Marko (Juro i Mara r. Marić) i Anđa r. Batković, vj. 1973.
Odselili u Bjelovar
Ljevar Mile (Ivo i Vida r. Popović), 2. brak, i Anđa r. Pezić, vj. 1919.,
……………
Luca – 1923.
Pejo – 1926.
Marko – 1929.
Manda – 1932.
Ilija – 1934.
Dragica – 1937.
Doselili iz Stranjana
Ljevar Nikola (Mile i Anđa r. Pezić) i Mara r. Matošević, vj. 1940.
Ljevar Marko (Mile i Anđa r. Pezić) i Janja r. Majdandžić, vj. 1954.
Anđa – 1955.
Juro – 1957.
Mira – 1960.
Ana – 1962.
Mato – 1965.
Ljevar Ilija (Mile i Anđa r. Pezić) i Mara r. Batković, vj. 1955.
Ivo – 1956.
Josip – 1959.
Mile – 1964.
Anto – 1967.
Majdandžić Nikola ( ) i Veronika r. Lipovac, vj. ?
Jerko – 1775.
Josip – 1777.
Josip – 1778.
Marija – 1781.
Marija – 1784.
Marija – 1786.
Marko – 1789.
Kata – 1791.
Majdandžić Anto ( ) i Janja r. Petrušić, vj. ?
Marko – 1782.
Franjo – 1784.
Marija – 1786.
Vid – 1788.
Franjo – 1790.
Janja – 1792.
Vida – 1795.
Mile – 1798.
Lucija – 1806.
Majdandžić Petar ( ) i Ruža r. Kozić, vj. ?
Luka – 1787.
Filip – 1791.
Ruža – 1792.
Nikola – 1793.
Marija – 1795.
Majdandžić Jerko (Nikola i Veronika r. Lipovac) i Manda
r. Knežević, vj. 1794.
Ana – 1797.
Mato – 1798.
Ivo – 1801.
Manda – 1804.
Majdandžić Josip (Nikola i Veronika r. Lipovac) i Marija r. Klečina,
vj. ?
Franjo – 1799.
Barbara – 1800.
Luka – 1803.
Kata – 1805.
Jerko – 1807.
Majdandžić Marko (Nikola i Veronika r. Lipovac) i Ivka r. Klečina,
vj. ?
Jozo – 1809.
Petar – 1811.
Janja – 1813.
Marija – 1817.
Nikola – 1820.
Petar – 1822.
Juro – 1824.
Majdandžić Mile (Anto i Janja r. Petrušič) i Barbara r. Batković,
vj. 1814.
Anto – 1819.
Anto – 1821.
Filip – 1824.
Vid – 1826.
Toma – ?
Ivka – 1832.
Stjepan – 1834.
Marko – 1837.
Majdandžić Ivo (Jerko i Manda r. Knežević) i Marija r. Uvalić,
vj. ?
Ilija – ?
Juro – 1823.
Manda – 1824.
Kata – 1826.
Marta – 1828.
Marko – 1833.
Kata – 1835.
Anđa – 1838.
Ruža – 1841.
Majdandžić Luka (Josip i Marija r. Klečina) i Anđa r. Batković,
vj. 1820.
Marko – 1830.
Luka – 1832.
Nikola – 1834.
Lovro – 1837.
Franjo – 1840.
Ruža – 1840.
Mato – 1845.
Majdandžić Joso (Marko i Ivka r.Klečina) i Franciska r. Batković,
vj. ?
Ivka – 1830.
Janja – 1834.
Pavao – 1835.
Marko – 1837.
Kata – 1839.
Marija – 1841.
Marko – 1843.
Filip – 1845.
Majdandžić Franjo (Josip i Marija r. Klečina) i Marija r. Marić,
vj. ?
Ivka – 1835.
Petar – 1838.
Janja – 1841.
Ivka – 1844.
Mato – 1846.
Nikola – 1850.
Majdandžić Anto (Mile i Barbara r. Batković) i Marija r. Batković,
vj. 1840.
Juro – 1841.
Jozo – 1844.
Kata – 1846.
Anđa – 1849.
Majdandžić Filip (Mile i Barbara r. Batković) i Lucija r. Marić, vj. ?
Anđa – 1847.
Ivo – 1852.
Ivo – 1855.
Stjepan – 1857.
Petronila – 1861.
Majdandžić Jerko (Josip i Marija r. Klečina) i Ana r. Ćosić, vj. ?
Jozo – 1848.
Ivo – 1851.
Majdandžić Ilija (Ivo i Marija r. Uvalić), 1. brak, i Janja r. Batković,
vj. ?
Manda – 1850.
Ivo – 1853.
Jela – 1854.
Majdandžić Vid (Mile i Barbara r. Batković) i Ana r. Blažević,
vj. 1850.
Marko – 1851.
Mile – 1855.
Ivo – 1858.
Juro – 1860.
Majdandžić Stjepan (Mile i Barbara r. Batković) i Marija r. Ljevar,
vj. ?
Janja – 1857.
Majdandžić Toma (Mile i Barbara r. Batković) i Lucija r. Blažević,
vj. ?
Majdandžić Nikola (Luka i Anđa r. Batković) i Ivka r. Ljevar, vj. ?
Jerko – 1861.
Ruža – 1864.
Lucija – 1867.
Lovro – 1871.
Mato – 1874.
Majdandžić Lovro (Luka i Anđa r. Batković) i Janja r. Matoš, vj. ?
Anđa – 1864.
Mato – 1869.
Majdandžić Ilija (Ivo i Marija r. Uvalić), 2. brak, i Vida r. Marušić,
vj. ?
Marija – 1864.
Majdandžić Juro (Anto i Marija r. Batković) i Ruža
r. Batković-Blažević, vj. ?
Marija – 1868.
Majdandžić Ilija (Ivo i Marija r. Uvalić), 3. brak, i Anica r. Popović,
vj. ?
…………….
Marko – 1887.
Majdandžić Joso (Jerko i Ana r. Ćosić) i Vida r. Kozić, vj. ?
Anto – 1870.
Janja – 1872.
Ana – 1874.
……………..
Mato – 1881.
Marko – 1883.
Mile – 1885.
Juro – 1889.
Majdandžić Mato (Franjo i Marija r. Marić) i Marija r. Batković, vj. ?
Jela – 1873.
Kata – 1876.
Ivo – ?
Janja – 1881.
Janja – 1883.
Ivka – 1885.
Anđa – 1888.
Pejo – 1891.
Majdandžić Nikola ( ) i Anđa r. Martinović, vj. ?
Ruža – 1879.
Anto – 1884.
Luka – 1886.
Luce – 1888.
Ruža – 1890.
Majdandžić Mato ( ) i Marija r. Batković, vj. ?
………………
Ivo – 1879.
Janja – 1881.
Janja – 1883.
Ivka – 1885.
Anđa – 1888.
Pejo – 1891.
Majdandžić Jerko (Nikola i Ivka r. Ljevar) i Kate r. Marić, vj. ?
Marko – 1881.
Ivo – 1882.
Toma – 1885.
Ruža – 1886.
Luka – 1888.
Lovro – 1891.
Majdandžić Ivo (Jerko i Ana Ćosić), 1. brak, i Lucija
r. Kozić-Adžam, vj. ?
Marko – ?
Mato – ?
Anto – 1882.
Majdandžić Petar ( ) i Anđa r. Šalić, vj. ?
Janja – 1883.
Majdandžić Mato (Lovren i Janja r. Kozić) i Marija r. Domazetović,
vj. 1892.
Odselili u Ramiće
Majdadžić Ivo (Jerko i Ana Ćosić), 2. brak, i Anđa r. Jurić,
vj. oko g. 1891.
Marija – 1892.
Stjepan – 1895.
Kata – 1897.
Jele – 1900.
Petar – 1903.
Janja – 1908.
Majdandžić Mato ( ) i Lucija r. Kozić-Adžam, vj. ?
Ivo – 1894.
Toma – 1896.
Stipo – 1898.
Juro – 1900.
Ivo – 1902.
Majdandžić Anto (Ivo i Luca r. Kozić), 1. brak, i … , vj. ?
Majdandžić Mato-Mata (Nikola i Ivka r. Ljevar), 1. brak, i Janja
r. Marušić, vj. ?
Marija – 1895.
Ivka – 1897.
Vida – 1899.
Jela – 1901.
Ivka – 1903.
Anđa – 1904.
Majdandžić Marko (Ivo i Lucija r. Kozić) i Ruža r. Lovrić, vj. 1896.
Majdandžić Mato (Ivo i Lucija r. Kozić), 1. brak, i Anđa r. Lovrić,
vj. 1899.
Ilija – 1900.
Majdandžić Stipo (Marko i Janja r. Vidić) i Janja r. Adžić-Blažević,
vj. 1899.
Vid – 1901.
Ivo – 1903.
Anto – 1904.
Marija – 1905.
Ruža – 1907.
Toma – 1908.
Pavao – 1910.
Marko – 1911.
Marija – 1912.
Janja – 1913.
Ane – 1915.
Mande – 1919.
Jele – 1921.
Majdandžić Ivo (Mato i Mara r. Batković), 1. brak, i Kata
Mare – 1901.
Ruža – 1904.
Marko – 1907.
Ljubomir – ?
Majdandžić Mato-Matula (Joso i Vida r. Kozić), 1. brak, i Anica
r. Kukić, vj. 1902.
Janja – 1904.
Petar – 1906.
Nikola – 1908.
Josip – 1910.
Marija – 1912.
Anđa – 1913.
Vida – 1914.
Majdandžić Ivo (Jerko i Kata Marić) i Marija r. Brkić, vj. 1904.
Petar – 1907.
Marko – 1909.
Kata – 1912.
Ruža – 1914.
Ruža – 1920.
Mande – 1923.
Majdandžić Mato (Stipo i Kata r. Dujić), 2. brak, i Ruža r. Debeljak,
vj. 1904.
Toma – 1904.
Marija – 1906.
Marko – 1908.
Juro – 1910.
Kaja – 1914.
Majdandžić Mato (Ivo i Luca r. Kozić), 2. brak, i Anđa r. Marušić,
vj. ?
Luka – 1904.
Majdandžić Marko (Ivo i Luca r. Kozić) i Anđa r. Pobrić-Kozić, vj. ?
Lucija – 1905.
Ruža – 1907.
Ruža – 1909.
Nikola – 1912.
Kate – 1914.
Ana – 1920.
Majdandžić Marko (Joso i Vida r. Kozić), 1. brak, i Ruža
Luka – 1909.
Ilija – 1911.
Majdandžić Anto (Ivo i Luca r. Kozić), 2. brak, i Ruža r. Bogdanović,
vj. 1909.
Anđa – 1911.
Pavao – 1912.
Juro – 1914.
Ivka – 1916.
Zorka – 1918.
Mato – 1920.
Stjepan – 1922.
Marija – 1924.
Mirko – 1925.
Majdandžić Mato (Ivo i Luca r. Kozić), 3. brak, i Ane r. Batković,
vj. 1910.
Ivan – 1912.
Mande – 1914.
Majdandžić Mile (Joso i Vida r. Kozić) i Marija r. Majdandžić,
vj. 1911.
Anica – 1912.
Zorka – 1914.
Vida – 1920.
Anto – 1920.
Vida – 1921.
Zorka – 1921.
Stjepan – 1922.
Majdandžić Toma (Mato i Lucija r. Kozić) i Marija r. Kozić, vj. ?
Ivka – 1915.
Majdandžić-Ružić Filip (Andrija i Ruža r. Tubić) i Ruža r. Blažević,
vj. 1918.
Majdandžić Lovro-Lovrica (Jerko i Kaja r. Marić) i Jele-Cele r. Brkić,
vj. 1918.
Kaja – 1920.
Toma – 1924.
Jerko – 1925.
Nikola – 1927.
Mande – 1928.
Božo – 1929.
Mara – 1932.
Lucija – 1933.
Jela – 1935.
Ivo – 1938.
Majdandžić Ivo (Mato i Marija r. Batković), 2. brak, i Mande
r. Ćosić, vj. 1919.
Majdandžić Mato-Matula (Joso i Vida r. Kozić), 2. brak, i Janja
r. Durbić, vj. 1919.
Juro – 1920.
Sumbulka – 1922.
Janja – 1924.
Majdandžić Mato-Mata (Nikola i Ivka r. Ljevar), 2. brak, i Lucija
r. Vulić, vj. 1919.
Jela – 1920.
Kata – 1921.
Anto – 1923.
Janja – 1926.
Vida – 1928.
Marija – 1930.
Jozefina – 1932.
Ana – 1935.
Marko – 1936.
Majdandžić Marko (Joso i Vida r. Kozić), 2. brak, i Marija r. Marić,
vj. 1922.
Ruža – 1923.
Ilija – 1925.
Janja – 1927.
Ljubica – 1929.
Jakov – 1933.
Vida – 1936.
Anđa – 1939.
Majdandžić Vid (Stipo i Janja r. Blažević) i Ana r. Batković, vj. 1926.
Pavo – 1927.
Mile – 1928.
Anto – 1931.
Franjo – 1933.
Mare – 1935.
Vlado – 1935.
Slavko – 1938.
Pavao – 1940.
Janja – 1944.
Nikola – 1948.
Majdandžić Petar (Ivo i Anđa r. Jurić) i Ruža r. Majdandžić, vj. 1927.
Filip – 1928.
Ivo – 1930.
Janja – 1932.
Dragica – 1936.
Majdandžić Petar-Pero (Ivo i Marija r. Brkić) i Ljuba r. Batković,
vj. 1927.
Jozefina – 1929.
Manda – 1930.
Slavko – 1934.
Mato – 1935.
Tomo – 1940.
Vida – 1944.
Majdandžić Toma (Mato i Ruža r. Debeljak), 1. brak, i Jeka
Majdandžić Ivo (Stipo i Janja r. Blažević) i Kaja r. Batković, vj. 1928.
Josip – 1929.
Mirko – 1932.
Slavka – 1934.
Ljubomir – 1936.
Luca – 1939.
Ana – 1942.
Marko – 1944.
Majdandžić Marko (Ivo i Kata r. Debeljak), 1. brak, i Lucija
r. Ljevar, vj. 1928.
Mato – 1929.
Anto – 1931.
Mare – 1934.
Toma – 1936.
Mato – 1938.
Majdandžić Petar (Mato i Anica r. Kukić) i Anđa r. Majdandžić,
vj. 1929.
Dragica – 1930.
Mile – 1931.
Vida – 1933.
Drago – 1934.
Stipo – 1936.
Ana – 1938.
Anto – 1941.
Ruža – 1944.
Majdandžić Toma (Mato i Ruža r. Debeljak), 2. brak, i Manda
r. Kuljanac, vj. 1929.
Mato – 1931.
Kaja – 1933.
Jozefina – 1936.
Ivo – 1939.
Mirko – 1942.
Anđa – 1945.
Majdandžić Marko (Ivo i Marija r. Brkić) i Ivka r. Domić, vj. 1930.
Mirko – 1931.
Bosiljko – 1934.
Stipo – 1937.
Stipo – 1939.
Ivo – 1941.
Pero – 1944.
Majdandžić Ivo (Matija i Ana r. Batković), 1. brak, i Ivka r. Bijelić,
vj. 1931.
Ljubica – 1932.
Mato – 1934.
Mišo – 1937.
Joso – 1940.
Jelica – 1940.
Stjepan – 1947.
Ane – 1949.
Majdandžić Nikola (Mato i Anica r. Kukić) i Anđa r. Pranjić,
vj. 1932.
Ivo – 1934.
Rudo – 1936.
Marko – 1944.
Kate – 1944.
Majdandžić Toma (Stipo i Janja r. Blažević) i Jele r. Tomić, vj. 1932.
Petar – 1934.
Janja – 1936.
Ruža – 1937.
Božo – 1939.
Marko – 1942.
Stjepan – 1944.
Majdandžić Luka (Marko i Ruža r. Majdandžić) i Kata
Božo – 1937.
Ruža – 1941.
Majdandžić Marko (Mato i Ruža r. Debeljak), 1. brak, i Marija
Ruža – 1937.
Majdandžić Josip (Mato i Anica r. Kukić) i Vida
r. Blažević-Batković, vj. 1937.
Jozefina – 1938.
Marko – 1941.
Ane – 1943.
Petar – 1946.
Jela – 1948.
Anica – 1950.
Mato – 1953.
Veronika – 1955.
Majdandžić Marko (Stipo i Janja r. Blažević) i Ana r. Idžan, vj. 1937.
Janja – 1939.
Joso – 1940.
Majdandžić Nikola (Marko i Anđa r. Pobrić-Kozić) i Ruža
Ivo – 1938.
Ana – 1940.
Mare – 1943.
Anđa – 1946.
Marko – 1948.
Petar – 1949.
Marko – 1951.
Marija – 1953.
Josip – 1956.
Odselili u Čepin
Majdandžić Marko (Ivo i Kata r. Batković), 2. brak, i Kaja
Petar – 1939.
Ane – 1941.
Ivo – 1943.
Ljuba – 1946.
Ruža – 1949.
Vid – 1951.
Majdandžić Marko (Mato i Ruža r. Debeljak), 2. brak, i Kata
Majdandžić Ljubormir (Ivo i Kata r. Batković) i Ana r. Debeljak,
vj. ?
Majdandžić Juro (Mato i Ruža r. Debeljak) i Ivka r. Bogdanović,
vj. 1942.
Ane – 1942.
Josip – 1944.
Majdandžić Anto (Mato i Lucija r. Vulić), 1. brak, i Ruža
r. Jakovljević, vj. 1947.
Majdandžić Juro (Mato i Janja r. Durbić) i Mara r. Bogdanović,
vj. 1947.
Ana – 1951.
Jozefina – 1952.
Ivica – 1955.
Janja – 1958.
Mato – 1960.
Kata – 1962.
Anto – 1964.
Veronika – 1967.
Josip – 1969.
Majdandžić Mato (Anto i Ruža r. Bogdanović) i Jozefina r. Batković,
vj. 1947.
Ruža – 1949.
Mirko – 1949.
Anto – 1950.
Ivo – 1952.
Anto – 1955.
Stipo – 1957.
Ljuba – 1959.
Majdandžić Anto (Mato i Lucija r. Vulić), 2. brak, i Ljuba
Mato – 1949.
Petar – 1953.
Frano – 1955.
Marija – 1957.
Lucija – 1959.
Ivan – 1964.
Majdandžić Toma (Lovrica i Jela-Cele r. Brkić) i Ane r. Batković,
vj. 1948.
Ivo – 1949.
Ruža – 1950.
Jele – 1952.
Pero – 1953.
Jele – 1956.
Majdandžić Anto (Mile i Marija r. Majdandžić) i Vida
Ana – 1950.
Zorka – 1952.
Marija – 1954.
Nada – 1956.
Ivo – 1959.
Mile – 1963.
Mara – 1965.
Majdandžić Ivo (Petar i Ruža r. Majdandžić) i Ana r. Blažević,
vj. 1949.
Dragica – 1950.
Petar – 1952.
Stipo – 1954.
Jasna – 1955.
Ferdo – 1957.
Anto – 1959.
Jelica – 1961.
Niko – 1963.
Majdandžić Mato (Toma i Manda r. Kuljančić) i Mira r. Debeljak,
vj. 1953.
Majdandžić Mile (Petar i Anđa r. Majdandžić) i Zorka r. Tubić,
vj. 1954.
Majdandžić Anto (Marko i Lucija r. Ljevar) i Ruža r. Žižak, vj. 1954.
Odselili u Motike
Majdandžić Josip-Joso (Ivo i Kaja r. Batković) i Ljuba r. Batković,
vj. 1954.
Ivo – 1955.
Anto – 1958.
Mile – 1960.
Anto – 1964.
Ljubica – 1964.
Majdandžić Mirko (Marko i Ivka r. Domić) i Ljubica r. Pranjić,
vj. 1954.
Ankica – 1955.
Stipo – 1956.
Mara – 1958.
Majdandžić Božo (Lovrica i Cele r. Brkić) i Kata r. Batković, vj. 1955.
Anto – 1956.
Ana – 1957.
Odselili u Čepin
Majdandžić Jerko (Lovrica i Cele r. Brkić) i Anđa r. Stojanac,
vj. 1955.
Juro – 1956.
Majdandžić Nikola (Lovrica i Cele r. Brkić) i Ljuba r. Majdandžić,
vj. 1955.
Mara – 1957.
Lovro – 1959.
Majdandžić Franjo (Vid i Ane r. Batković) i Manda r. Batković,
vj. 1956.
Mara – 1957.
Pero – 1959.
Mato – 1963.
Katica – 1966.
Mile – 1969.
Majdandžić Mirko (Ivo i Kaja r. Batković) i Dragica r. Debeljak,
vj. 1956.
Jozefina – 1957.
Jelica – 1959.
Ana – 1961.
Ivo – 1963.
Anto – 1969.
Majdandžić Mato (Petar i Ljuba r. Batković) i Ljubica r. Blažević,
vj. 1958.
Petar – 1958.
Ana – 1961.
Majdandžić Bosiljko (Marko i Ivka r. Domić) i Marica r. Blažević,
vj. 1959.
Jelena – 1960.
Mira – 1964.
Ljubica – 1966.
Snježana – 1969.
Odselili u Čepin
Majdandžić Marko (Mato i Lucija r. Vulić) i Ana r. Majdandžić,
vj. 1959.
Katica – 1961.
Pero – 1962.
Mato – 1964.
Anđelka – 1965.
Luca – 1966.
Drago – 1967.
Drago – 1968.
Majdandžić Toma (Marko i Lucija r. Ljevar) i Zora r. Martinović,
vj. 1961.
Majdandžić Mirko (Toma i Manda r. Kuljančić) i Kaja r. Batković,
vj. 1962.
Majdandžić Petar (Marko i Kate r. Majdandžić) i Jelica r. Batković,
vj. 1962.
Katica – 1963.
Rudo – 1964.
Ivica – 1966.
Josip – 1969.
Franjo – 1971.
Zlatko – 1973.
Majdandžić Ivo (Toma i Manda r. Kuljančić) i Mara r. Debeljak,
vj. 1963.
Anto – 1964.
Anica – 1965.
Anđelko – 1967.
Tomislav – 1973.
Majdandžić Anto (Petar i Anđa r. Majdandžić) i Jela r. Tubić,
vj. 1964.
Majdandžić Božo (Toma i Jela r. Tomić) i Anđa r. Debeljak, vj. 1964.
Majdandžić Ivo (Niko i Ruža r. Majdandžić) i Josipa r. Kezić,
vj. 1964.
Odselili u Čepin
Majdandžić Stipo (Petar i Anđa r. Majdandžić) i Ruža r. Klasan,
vj. 1964.
Majdandžić Joso (Marko i Ana r. Idžan) i …, vj. 1962.
Odselili u Zagreb
Majdandžić Ivo (Marko i Ivka r. Domić) i Ivka r. Ljevar, vj. 1965.
Odselili u Zagreb
Majdandžić Joso (Ivo i Ivka r. Bijelić) i Ana r. Batković, vj. 1965.
Odselili u Čepin,
pa u Australiju
Majdandžić Marko (Joso i Vida r. Batković) i Smilja r. Begovac,
vj. 1965.
Odselili u Čepin
Majdandžić Marko (Toma i Jela r. Tomić) i Ana r. Batković, vj. 1965.
Josip – 1966.
Odselili u Kutinu
Majdandžić Ivo (Marko i Kata r. Majdandžić) i Marija r. Žižak,
vj. 1968.
Majdandžić Stjepan (Toma i Jele r. Tomić) i Mira r. Batković,
vj. 1968.
Majdandžić Ljubomir (Ivo i Kaja r. Batković) i Ana r. Debeljak,
vj. 1968.
Majdandžić Mato (Ivo i Ivka r. Bijelić) i Mira r. Debeljak, vj. ?
Odselili u Srbiju,
pa u Australiju
Majdandžić Nikola (Vid i Ana r. Batković) i Ljuba r. Batković,
vj. 1971.
Odselili u Zagreb
Majdandžić Petar (Niko i Ruža r. Majdandžić) i Branka r. Pranjić,
vj. 1971.
Odelili u Čepin
Majdandžić Petar (Ivo i Vida r. Blažević-Batković) i Perina r. Pezo,
vj. ?
Paul – 1972.
Majdandžić Ivo (Tomo i Ana r. Batković) i Veronika r. Batković,
vj. 1972.
Tomislav – 1974.
Majdandžić Ivo (Matija i Ana r. Batković), 2. brak, i Danica
Nikola – 1974.
Majdandžić Marko (Niko i Ruža r. Majdandžić) i Antonija
r. Mikulica, vj. 1974.
Odselili u Čepin
Majdandžić Stjepan-Stipo (Ivo i Ivka r. Bijelić) i Nada r. Pranjić,
vj. ?
Damir – 1974.
Odselili u Rovinj
Majdandžić Anto (Božo i Kata r. Batković) i Danica r. Klarić,
vj. 1978.
Majdandžić Ivo (Josip i Ljubica r. Batković) i Nada-Terezija
r. Medić, vj. 1976.
Odselili u Zagreb
Majdandžić Mato (Anto i Ljuba r. Debeljak) i Mara r. Pranjić,
vj. 1977.
Željko – 1979.
u Austriju
Majdandžić Josip (Nikola i Ruža r. Majdandžić) i Ljiljana
r. Milović, vj. 1978.
Majdandžić Anto (Mato i Jozefina r. Batković) i Marija r. Batković,
vj. 1980.
Majdandžić Juro (Jerko i Anđa r. Stojanac) i Marija r. Beštek,
vj. 1980.
Majdandžić Pero (Franjo i Manda r. Batković) i Bernardica
r. Prajdić, vj. 1980.
Odselili u Zagreb
Majdandžić Ivo (Mato i Jozefina r. Batković) i Ana r. Majdandžić,
vj. 1981.
Odselili u Čepin
Majdandžić Petar (Mato i Ljubica r. Blažević) i Jadranka r. Beh,
vj. 1982.
Odselili u Čepin
Majdandžić Franjo (Anto i Ljubica r. Batković) i Josipa r. Pranjić,
vj. 1983.
Barbara – 1984.
Odselili u Rijeku
Majdandžić Marko (Niko i Anđa r. Pranjić) i Anđa r. Soldo, vj. 1984.
Odselili u Zagreb
Majdandžić Mato (Juro i Mara r. Bogdanović) i Elena r. Pranjić,
vj. 1984.
Odselili u Zagreb
Majdandžić Mile (Joso i Ljuba r. Batković) i Ljiljana r. Matić,
vj. 1984.
Melani – 1984.
Josip – 1987.
Majdandžić Ivo (Mirko i Dragica r. Debeljak) i Katica r. Šimić,
vj. 1985.
Odselili u Zagreb
Majdandžić Anto (Juro i Mara r. Bogdanović) i Katica
Majdandžić Pero (Marko i Ana r. Mjadandžić) i …, vj. ?
Odselili u Zagreb
Majdandžić Anto (Josip i Ljuba r. Batković) i Ljubica r. Džolić, vj.?
Maja – 1988.
Mario – 1990.
Majdandžić Ivan (Anto i Ljuba r. Debeljak) i Ljuba r. Brkić,
vj. 1990.
Matej – 1991.
Majdandžić Josip (Juro i Mara r. Bogdanović) i Ankica
Marijana – 1990.
Majdandžić Mato (Marka i Ane r. Majdandžić ) i Ivanka r. Pranjić,
vj. ?
Marija – 1991.
Majdandžić Drago (Marko i Ana r. Majdandžić) i Mara r. Barišić,
vj. 1994.
Odselili u Zagreb
Pranjić Ivo (Luka i Marija r. Tubić), 1. brak, i Kata r. Batković,
vj. 1918.
Anđa – 1919.
Josip – 1921.
Jela – 1923.
Jela – 1924.
Pranjić Luka (Pejo i Kaja r. Josipović) i Kata r. Batković, vj. 1921.
Luka – 1927.
Pranjić Ivo (Luka i Marija r. Tubić), 2. brak, i Mara
Cvita – 1928.
Mato – 1929.
Luka – 1931.
Anto – 1932.
Pranjić Josip (Ivo i Kata r. Batković) i Ljubica r. Majdandžić,
vj. 1949.
Katica – 1949.
Nada – 1952.
Jelica – 1955.
Mira – 1959.
Anto – 1962.
Pranjić Mato (Ivo i Mara r. Bogdanović) i Marija r. Debeljak,
vj. 1951.
Ana – 1952.
Nada – 1953.
Viktor – 1956.
Luka – 1959.
Ivica – 1964.
Pranjić Luka (Ivo i Mara r. Bogdanović) i Jele r. Bogdanović,
vj. 1953.
Ivo – 1954.
Anto – 1957.
Pranjić Anto (Ivo i Mara r. Bogdanović) i Ana r. Uvalić, vj. 1955.
Pranjić Luka (Mato i Mara r. Debeljak) i Manda r. Mijatović,
vj. 1980.
Odselili u Rovinj
Pranjić Viktor (Mato i Mara r Debeljak) i Janja r. Klaić, vj. 1980.
Odselili u Rovinj
Pranjić Ivica (Mato i Mara r. Debeljak) i Barica r. Vincetić, vj. 1991.
Odselili u Rovinj
Pranjić Anto (Josip i Ljubica r. Majdandžić) i Ivanka r. Kaza,
vj. 1992.
Odselili u Rovinj
UTVRĐIVANJE VLASTITOG RODOSLOVLJA
Svi koji su uneseni u gornji Popis mogu na temelju njega, ako to žele,
izraditi svoje rodoslovlje ili rodoslovno stablo po očevoj lozi ili liniji. To će
učiniti na sljedeći način:
1) Pronaći svoje prezime i ime, odnosno prezime i ime svojih roditelja.
Pored očevog prezimena i imena, u zagradi, naznačeno je ime njegova oca i
majke, i njezino djevojačko prezime.
2) Pronaći potom to prezime i imena očevih roditelja, odnosno svoga
djeda i bake, a uz djedovo ime, u zagradi su naznačena imena njegovih
roditelja i djevojačko prezime majke.
3) Tražiti dalje to prezime, tj. ime djeda i bake svoga oca, a svoga
pradjeda i prabake. Uz pradjedovo ime u zagradi je također navedeno ime
njegova oca i majke i njezino djevojačko prezime. Oni su očev pradjed i
prabaka, a dotičnoj osobi koja istražuje svoje korijene i želi izraditi svoje
rodoslovlje oni su šukundjed i šukunbaka.
4) Tako se može nastaviti unatrag sve do godine s kojom započinje
gornji popis, negdje do 1765.
Navest ću dva konkretna primjera za utvrđivanje rodoslovlja ili
rodoslovnog stabla krvnog srodstva u izravnoj lozi ili linije, po jedan za
Stranjane i za Matoševce.
Evo najprije rodoslovne loze za Velimira Blažević, sina Paje i Ruže-
Zore r. Pranjić, rođenog 1976. u Strananima.
– Otac Pajin, a Velimirov djed je Ivo Blažević (rođ. 1909.), oženjen
1932. s Ljubom r. Batković;
– Otac Ivin, Pajin djed, a Velimirov pradjed je Pavao (Pajo) Blažević
(rođ.1871.), oženjen s Mandom r. Tubić, vjenčani 1895.
– Pave Blaževića otac, Ivin djed, Pajin pradjed, a Velimirov šukundjed je
Toma Blažević, (rođ. 1836.), oženjen 1861. s Marijom r. Batković.
– Tome Blaževića otac, Pavin djed, Ivin pradjed, Pajin šukundjed, a
Velimirov prašukundjed je Marko Blažević, oženjen 1832. s Klarom r.
Ljevarć.
– Marka Blaževića otac, Tomin djed, Pavin pradjed, Ivin šukundjed,
Pajin prašuknudjed, a Velimirov pra-prašukundjed je Anto Blažević, oženjen
s Vidom Lovrić-Mlinarević.
Za Velimira Blaževića, sina Paje i Ruže-Zore r. Pranjić, čije smo
rodoslovno stablo predstavili, došlo se do najstarijeg pretka kojeg je bilo
moguće utvrditi – pra-prašukundjeda, Ante Blaževića, i pra-prašukunbake
Vide Lovrić-Mlinarević, tako da su Velimir Blažević, rođen 1976. i Anto
Blažević, rođen u drugoj polovici 18. st. (oko 1770.), krvno srodni u 6.
koljenu izravne loze ili linije.
Iz Popisa koji je donesen naprijed u ovom dijelu knjige, može se doznati
i tko su Velimirovi stričevi (braća njegova oca Paje) i tetke (sestre oca Paje),
zatim koja su braća i sestre Velimirovog djeda Ive, pradjeda Paje,
šukundjeda Tome, prašukundjeda Marka i pra-prašukundjeda Ante.
Iz Matoševaca navodim rodoslovnu lozu za Ivicu Batkovića, rođenog
1970., sina Marka i Jele r. Batković.
– Otac Markov, a Ivičin djed je Mato Batković (rođ. 1906.), oženjen s
Anđom r. Džolić-Čivčić;
– Otac Matin, Markov djed, a Ivičin pradjed je Marko Batković
(rođ.1873.), oženjen s Marom r. Josipović, vjenčani 1891.
– Otac Marka Batkovića, Matin djed, Markov pradjed, a Ivičin
šukundjed je Stjepan Batković, (rođ. 1844.), oženjen s Jelom r. Marušić
1870.
– Stjepana Batkovića otac, Markov djed, Matin pradjed, Markov
šukundjed, a Ivičin prašukundjed je Stjepan Batković (rođ. 1802.), oženjen
1837. s Lucijom r. Grgić
– Toga Stjepana Batkovića otac, njegova sina Stjepana djed, Marka
Batkovića pradjed, Matin šukundjed, Matina sina Marka prašukundjed, a
Ivičin pra-prašukundjed je Filip Batković (rođ. 1770.), oženjen se Mandom r.
Valentić oko g. 1800.
Filipov otac Mijat, sina njegova Stjepana djed, Stjepanovog sina
Stjepana pradjed, Markov šukundjed, Matin prašukundjed, Markov pra-
prašukundjed, a Ivičin pra-pra-prašukundjed bio je Mijat Batković, oženjen s
Anom r. Marić, vjenčani oko g. 1762./63.
Za Ivicu Batkovića, sina Marka i jele r. Batković, čije smo rodoslovno
stablo utvrđivali, došlo se do najstarijeg pretka kojeg je bilo moguće utvrditi
– pra-pra-pra šukundjeda, Mijata Batkovića, i pra-pra-prašukunbake Ane r.
Marić, tako da su Ivica Batković, rođen 1970. i Mijat Batković, rođen u
prvoj polovici 18. st. (oko 1740.), krvno srodni u 7. koljenu izravne loze ili
linije.
Iz naprijed donesenog Popisa bračnih drugova i rođene djece može se
doznati i tko su Ivice Batkovića, Markovog, stričevi (braća njegova oca
Marka) i tetke (sestre oca Marka), zatim koja su braća i sestre Ivičinog djeda
Mate, pradjeda Marka, šukundjeda Stjepana, prašukundjeda Stjepana, pra-
prašukundjeda Filipa i pra-pra-prašukundjeda Mijata.
Slikovni prilozi
TUŽNA SLIKA STRANJANA
I MATOŠEVACA
PORUŠENE, OPUSTOŠENE I PRAZNE KUĆE
Da se i slikom ilustrira kakvo je razaranje i pustošenje učinjeno, i što je

ostalo od nekadašnjih živopisnih Stranjana i Matoševaca i njihovih kuća,
neka pokažu i fotografije koje donosim. Na njima je većina kuća koje su u
tim selima postojale godine 1995., kad je izvršen izgon svega hrvatskog i
katoličkog stanovništva.
Porušene kuće u Stranjanima
Kuća Ive Batkovića,

Mirkovog
Kuća Mirka Batkovića,

Anđukinog
Božinog
Kuća Mate Blaževića,

Josinog

Ružinog
Kuća Vide Bogdanović,
Matine
Kuće Jure, Marka, Ive

i Tome Kaurin, Pejinih
Kuća Ante Ljevara,

Andrijevog
Kuća Ante Ljevara,
Slavkovog
Ostaci kuće Ive

Ljevara, Njemčevog
Kuća Josipa Ljevara,

Matinog
Kuća Marka Ljevara,
Pejinog
Kuća Marka Ljevara,

Perinog
Ostaci kuće
Terezije Ljevar,
Vinkove
Kuća Ane Pranjić,
Lukinčine
Kuća Mirka Šalića,

Franjinog
Kuća Jure Tubića,

Milinog
Porušene kuće u Matoševcima
Kuća Ante
Batkovića, Josinog
Kuća Bože-Bojka
Batkovića, Markovog
Ostaci kuće
Franje Batkovića,
Stipinog
Kuća Jure Batkovića,
Andrijevog
Kuća Mate Batkovića,

Petrovog
Kuća Nike Batkovića,

Antinog
Kuća Ivice Blaževića,
Ivinog
Kuća Ante Debeljaka,

Nikinog
Kuća Ruže Debeljak

(Đuđe), Nikine
Kuća Zorke Debeljak
Kuća Ante Majdandžića,

Josinog

Marijinog
Kuća Danice
Majdandžić, Ivine
Kuća Franje
Majdandžića,
Antinog
Kuća Franje Majdandžića,

Vidovog
Kuća Ive Majdandžića,

Matijevog
Matijevog

Tominog
Kuća Mate Majdandžića,

Antinog
Kuća Mile Majdandžića,
Josinog
Kuća Pere
Majdandžića,
Tominog
Opustošene i prazne kuće u Stranjanima
U svojim kućama u Stranjanima stalno žive: Markan Blažević, Mirka

(Mile) i Ane r. Majdandžić; Slavko Blažević, Stipin, i supruga Mande; Luce
Bogdanović, Ive-Iće i Ruže r. Debeljak; Kata Budić, r. Pranjić, Ante i Marije
r. Kaurin; Zorka Ganić, r. Ljevar, Jure i Ivke r. Bogdanović; Slavko Ljevar,
Peje i Jeke r. Debeljak; Terezija Ljevar, r. Idžan, Vinkova; Marica
Milaković, r. Marić, Franje i Zore r. Šalić; Zorka Pranjić, r. Vulić, Matina;
Jele Šlat, r. Pranjić, Matija i Marije r. Brkić. A povremeno svoje kuće
koriste, boraveći u njima: Marko Blažević, Mirka i Ljube r. Šalić, i supruga
Zora; Anto Ljevar, Andrijev, i supruga Ana; Ilija Ljevar, Vidov; Mira i Ruža,
pok. Ilije Ljevara, s obiteljima; i Mirko Pranjić, Pere i Mare r. Josipović.
Sve duge kuće, koje su kroz neko vrijeme bile zaposjednute od srpskih
izbjeglica, nakon što su oni iz njih iselili i sa sobom odnijeli sve što je bilo
vrijedno, sada su prazne. Neke njihovi vlasnici katkad obiđu i ponešto u
njima i oko njih urade, a dokad će to potrajati, neizvjesno je. O drugima se
njihovi vlasnici malo brinu, tako da su u stanju propadanja.
Kuća Ante Barišića,

Matinog
Kuća Mate Barišića

Kuća Kaje Batković,
Andrijeve
Kuća Ferde Blaževića,

Vladinog
Kuća Ive Blaževića,

Franjinog
Kuća Ive Blaževića,
Josinog
Julkina kuća

Vladinog
Kuća Mate Blaževića,
Stipinog
Kuća Vlade Blaževića,

Markovog
Kuća Ante
Bogdanovića,
Jurinog
Kuća Ive Ćosića,
a u pozadini njegova
oca Jose
Kuća Ive Debeljaka,

Baćnog
Vikend-kuća Ane Ljevar,

Ivine
Kuća Jurice Majdandžića,
Tominog
Kuća Pere
Majdandžića,
Tominog
Kuća Finke Pranjić,

r. Blažević, Ilijine
Kuća Franje Pranjića,
Vulinovog
Kuća Ilije Pranjića,

Jurinog
Kuća Marka
Pranjića,
Ivinog ('Perinog')
Kuća Nike Pranjića,
Matijevog
Kuća Paje Pranjića

Pajinog (Franjinog)
Kuća Stjepana-Brace
Pranjića, Stpinog
Kuća Zorana Pranjića,
Ivinog
Kuća Tome Šalića,

Markovog
Kuća Angele Šukalo,

r. Pranjić, Mijatove
Kuća Mile Tubića,
Jurinog
Kuća Stipe Tubića,

Ivinog
Škola u Stranjanima,
prestala s radom
2007. godine
Opustošene i većinom prazne kuće u Matoševcima
U Matoševcima od povratnika u svojoj kući živi samo Mara Debeljak,

pok. Mile. Srpske izbjeglice još stalno borave u kući Marka Batkovića,
Perinog, i Pere Batkovića, Mate Rajnoga, a povremeno koriste kuće Mirka
Blaževića, Josinog, i Pave Blaževića, Petrovog.
Kuća Dragice Batković,

Lukine
Kuća Jose Batkovića,

Milkovog
Kuća Marka Batkovića,

Mate Rajnoga
Perinog

Vidovog (stara)
Vidovog (nova)
Kuća Pere Batkovića,

Mate Rajnoga (stara)
Kuća Pere Batkovića

Mate Rajnoga (nova)
Kuće Mate i Bore
Blažević, Vidovih

Josinog
Kuća Pave Blaževića,

Petrovog
Kuća Mate Debeljaka,

Katušinog
Kuća Mate Debeljaka,
Petrovog
Kuća Mile Debeljaka,

Markovog

Matinog
Marijinog
Kuća Drage Majdandžića,

Petrovog
Kuća Jure Majdandžića,
Matin
Kuća Ljubomira
Majdandžića,
Ivinog
Nekadašnja kuća Kuća Marka

Marka Majdandžića, Majdandžića,
Ivćevog Matinog
Kuća Mate Majdandžića
Antinog
Kuća Mate Majdandžića, STRANJANSKI I

Markovog MATOŠEVAČKI KRAJOLICI
Nekadašnji pitomi i lijepi stranjanski i matoševački krajolici, a takvi su

bili u svako doba godine, sada izgledaju tužno. To svakako vrijedi za veći
dio Stranjana i Matoševaca, gdje ne samo da nema ljudi, nego kao da nema
ni drugih živih bića. Nema žita na njivama; voćnjaci se ne podmlađuju te
propadaju; pašnjaci zarastaju u korov i trnje; divlja sječa prorjeđuje i
uništava šume.
Ružići u Matoševcima i Čardak u Stranjanima, u davno doba
Ružići u Matoševcima i Čardak u Stranjanima u sadašnje vrijeme

U Blažićima, a i po cijelim Matoševcima i Stranjanima,
nečije tuđe ovce travu pasu
Čardak u proljetnom cvatu

Majdandžića Vojdanica, i pogled prema Čistini
Donji dio Stranjana – Adžići i Ćosići

Stranjani, srednji dio, oko škole i crkvice
Ljevari i u pozadini Ćelanovac

Studenac ustrajno istječe, spreman da svojom hladnom vodom
osvježi putnika namjernika
Zovca samuje, i čeka da komu utaži žeđ

Točkovi čuvaju sjećanje na davne matoševačke i stranjanske čobane
i kopače kukuruza u Pištolici, Sančevici i Paetnjaku
SADRŽAJ
Predgovor....................................................................................................... 5
PRVI DIO
STRANJANI I MATOŠEVCI U PROŠLOSTI
TOPOGRAFSKA SLIKA STRANJANA I MATOŠEVACA ...................................... 9
SPOMINJANJE STRANJANA I MATOŠEVACA U
PISANIM CRKVENIM IZVORIMA .................................................................... 11
STRANJANI I MATOŠEVCI U SASTAVU NEKADAŠNJIH KATOLIČKIH ŽUPA:
DRAGOČAJ, IVANJSKA, PETRIĆEVAC........................................................... 17
OBITELJI U 18. STOLJEĆU I STATISTIČKI PODACI O BROJU KATOLIKA U
STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA .................................................................. 19
Katolici u Stranjanima i Matoševcima u 18. stoljeću......................... 19
Brojčano stanje katolika u Stranjanima i Matoševcima
u 19. i 20. stoljeću............................................................................... 23
BRAČNI PAROVI I BROJ NJIHOVE DJECE U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA
PRIJE 1879. GODINE, S PREZIMENIMA KOJIH POSLIJE TE GODINE NEMA
VIŠE U TIM SELIMA ....................................................................................... 26
Stranjani.............................................................................................. 26
Matoševci ........................................................................................... 31
STAROSJEDIOCI STRANJANA I MATOŠEVACA I DOSELJENICI IZ DRUGIH
KRAJEVA, KOJI SU SE ZADRŽALI DO NAJNOVIJEGA VREMENA .................... 34
Batkovići, Blaževići, Debeljaci i Majdandžići
starosjedioci Matoševaca.................................................................... 34
Ljevari, Šalići, Kaurini i Tubići u Stranjane
doselili iz župe Stari Majdan i Sasina................................................. 35
Ćosići potomci starosjedilaca Bukvića............................................... 37
Svi Debeljaci u Matoševcima potječu iz istoga korijena.................... 38
Kada i kako su neki od Debeljaka postali Ružići? ............................. 39
Matoševački Blaževići stariji od stranjanskih .................................... 39
Loza Batkovića-Blaževića u Matoševcima ........................................ 40
Doseljavanje Blaževića u Stranjane ................................................... 41
Neki od stranjanskih Blaževića nose nadimak Adžić......................... 42
Bogdanovići su se u Matoševce i Stranjane naselili iz Ojdanića ....... 43
Matoševački Ljevari ........................................................................... 44
Ivo Majdandžić, Josin, prozvan Danilo, i dobio svoje brdo............... 44
Stranjanski Pranjići potječu od Jurića, doseljenih iz Ojdanić ............ 45
HARANJE KUGE PO STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA
KRAJEM 18. I POČETKOM 19. STOLJEĆA ........................................................ 48
OTMICA DJEVOJKE U STRANJANIMA I VJENČANJE PRED KADIJOM ............ 52
UBILJEŽBE U ŽUPNIM MATICAMA UMRLIH O NEKIM
STRANJANČANIMA I MATOŠEVLJANIMA ..................................................... 53
USTANICI 1878. GODINE UBILI U MATOŠEVCIMA
OCA I TRI SINA .............................................................................................. 56
ZEMLJIŠNI POSJEDI I BAVLJENJE ZEMLJORADNJOM, VOĆARSTVOM I
UZGAJANJEM STOKE .................................................................................... 58
Vlastiti zemljišni posjedi i zauzimanje državne zemlje ..................... 58
Proizvodnja žitarica ............................................................................ 60
Mlinovi-vodenice u kojima se mljelo žito.......................................... 60
Uzgajanje povrća i voća ..................................................................... 62
Uzgoj lana i konoplje.......................................................................... 63
Držanje i uzgoj domaćih životinja...................................................... 64
KUĆNA RADINOST I ZANIMANJA MUŠKARACA ............................................ 65
Priučeni majstori: zidari, stolari, kovači............................................. 65
Izrada cigle i ćerpića.......................................................................... 66
Paljenje kreča...................................................................................... 66
Paljenje drvenog ćumura .................................................................... 67
KUĆNA RADINOST I ZANIMANJA ŽENA ........................................................ 68
Domaća obrada lana i konoplje .......................................................... 68
Tkanje i tkalje ..................................................................................... 69
Pranje ‘aljina’ – parjenice, starinske ‘vešmašine’ ............................. 71
GRAĐEVINE STARIH SEOSKIH DOMAĆINSTAVA .......................................... 73
SEOSKA KLEPALA POZIVAJU NA ZBOR ........................................................ 74
VJERSKI ŽIVOT STRANJANČANA I MATOŠEVLJANA ..................................... 75
PRAKARATURI I DRUGI KOJI SU SE ISTICALI SVOJIM
VJERSKIM ŽIVOTOM I DOBROTOM ............................................................... 83
OBIČAJI VEZANI ZA RAZDOBLJA CRKVENE GODINE
I ZA NEKE BLAGDANE .................................................................................. 85
Advent ili došašće............................................................................... 85
Badnji dan ili badnjica........................................................................ 85
Božić................................................................................................... 87
Sveti Stjepan i sveti Ivan .................................................................... 88
Božićni blagoslov kuća i obitelji ........................................................ 88
Pokladni dani i zabave........................................................................ 89
Korizmeno vrijeme ............................................................................. 90
Cvjetna nedjelja i blagoslov grančica................................................. 91
Veliki petak i subota........................................................................... 91
Uskrs i uskrsni blagoslov jela............................................................. 92
Sveti Ivo, Krstitelj – Ivanjdan ............................................................ 92
ŽENIDBENI OBIČAJI ...................................................................................... 93
Upoznavanje momaka i cura i ašikovanje .......................................... 93
Nošenje ‘milošće’ i ‘jabuke’ ............................................................. 93
Odlazak župniku ‘na upis’................................................................. 94
‘Prsten’ ............................................................................................... 94
Vjenčanje i pjer (pir) .......................................................................... 95
KRŠTENJE DJECE I BABNE ............................................................................ 98
NATALITET U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA POSLIJE
OSNUTKA ŽUPE BARLOVCI 1879. GODINE ..................................................... 99
DUHOVNA ZVANJA: ČASNE SESTRE I SVEĆENICI IZ
MATOŠEVACA I STRANJANA ...................................................................... 105
PRETCI BANJOLUČKOG BISKUPA FRANJE KOMARICE
POTJEČU STARINOM IZ STRANJANA ........................................................... 108
OSNIVANJE BATKOVIĆA GROBLJA ............................................................. 112
OSNIVANJE MATOŠEVAČKOG I STRANJANSKOG GROBLJA ‘GRADINA’ ..... 115
ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA .......................................................... 118
Stranjani ........................................................................................... 118
Matoševci ........................................................................................ 121
VELIKI KRIŽ I ‘KIPOVI’ U MATOŠEVCIMA .................................................. 127
Drveni križ u Batkovićima .............................................................. 127
‘Kip’ na Ravnici ............................................................................. 127
‘Kip’ na Danlovom brdu ................................................................. 128
PODIZANJE I BLAGOSLOV ‘KIPA’ U STRANJANIMA ................................... 129
GRADNJA KAPELE U STRANJANIMA .......................................................... 131
VREMENSKE NEPOGODE I BORBA ZA PREŽIVLJAVANJE ........................... 133
Sušne godine .................................................................................... 133
Zemljotresi ....................................................................................... 133
Povodanj i poplava .......................................................................... 134
Odlasci na sezonske poslove ........................................................... 134
KULTURNI I GOSPODARSKI RAZVOJ STRANJANA I MATOŠEVACA POSLIJE
DRUGOG SVJETSKOG RATA ....................................................................... 136
Školovanje i izgradnja škole u Stranjanima .................................... 136
Uvođenje autobusne linije iz Banje Luke za Stranjane i
asfaltiranje puta do Pranjića raskršća .............................................. 139
Elektrifikacija Stranjana i Matoševaca ............................................ 140
ODSELJAVANJE I ODSELJENICI IZ STRANJANA I MATOŠEVACA
IZMEĐU 1946. I 1995. GODINE ..................................................................... 142
Odseljavanje iz Stranjana ................................................................ 142
Odseljavanje iz Matoševaca ............................................................ 147
KAKO SE ŽIVJELO I ŠTO SE DOGAĐALO RATNIH GODINA 1992.-1995. ........ 153
IZBJEGLI I PROTJERANI HRVATI KATOLICI U VRIJEME RATA 1992.-1995. ... 156
Izbjeglice i prognanici iz Stranjana ................................................. 156
Izbjeglice i prognanici iz Matoševaca ............................................. 162
ZAUZIMANJE, PLJAČKA I UNIŠTAVANJE KUĆA KOJE SU MORALE
BITI NAPUŠTENE ........................................................................................ 168
Stranjani ........................................................................................... 168
Matoševci ........................................................................................ 170
DRUGI DIO
POVRATAK MALOG BROJA PROGNANIKA U STRANJANE I
MATOŠEVCE I PRILIKE I DOGAĐANJA IZ NOVIJEGA VREMENA
TRAČAK NADE ........................................................................................... 177
OBNOVA KUĆA I POVRATAK ZALJUBLJENIKA U SVOJ RODNI KRAJ........... 178
Prva povratnica u Stranjane.............................................................. 178
Povrat kuća i imanja njihovim vlasnicima ...................................... 179
Prve molbe za obnovu kuća ............................................................. 180
Gradnja i obnavljanje prvih kuća .................................................... 181
Useljavanje povratnika u nove kuće ................................................ 183
Povratak Mile i Mare Debeljak u Matoševce i
Zorke Pranjić u Stranjane ................................................................ 185
Nove prijave za obnovu kuća .......................................................... 186
Pomoć banjolučkog Caritasa povratnicima ..................................... 187
Pomoć Kruha sv. Ante iz Sarajeva .................................................. 187
Pomoć organizacije Malteser .......................................................... 187
Pomoć njemačkog Caritasa u obnovi kuća ...................................... 188
Hrvatska vlada pomogla izgradnju dviju kuća ................................ 189
Novu kuću ima i Marko Blažević, Milinčin .................................... 190
Kuću dobio i Mato Majdandžić, Finkin .......................................... 191
Pomoć vlasti Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine . 192
Pomoć tražena od više međunarodnih organizacija, bez rezultata .. 192
POVRATNIKA MALO, ALI SE IMANJA NE PRODAJU .................................... 194
Mnogo razloga za slab povratak prognanika ................................... 195
Slabe nade u vedriju budućnost ....................................................... 196
SAMOPOMOĆ I VLASTITA ULAGANJA U OBNOVU ..................................... 197
Anto i Ilija Ljevar sagradili sebi male (ljetne) kuće ........................ 197
Rudo Ćosić uredio očevu kuću ........................................................ 198
Mirko Pranjić, Perin, uredio i održava svoju kuću .......................... 199
Vlado Blažević, Josin, kuću svoju nije zapustio ............................. 199
Josip Debeljak, Petrov, uredio dio kuće .......................................... 200
Novi krov na kući Zore Blažević, Pajine ......................................... 200
Marko Blažević, Mirkov, kuću održava i u njoj često boravi ......... 201
SOLIDARNOST I MEĐUSOBNO POMAGANJE POVRATNIKA ........................ 202
ZAJEDNIČKE AKCIJE POVRATNIKA I DOBROVOLJACA IZ HRVATSKE ....... 206
Čišćenje i ograđivanje groblja Gradina i radovi na kapeli .............. 206
Radovi na Batkovića groblju ........................................................... 210
Radovi oko kapele, odnosno crkvice u Stranjanima ....................... 212
Akcije na putovima........................................................................... 215
PROVOKACIJE I ZASTRAŠIVANJA POVRATNIKA! ....................................... 216
Krađe nadgrobnih spomenika .......................................................... 216
Smetao je nekome i katolički lik raspetoga Krista! ......................... 217
Kapela u Stranjanima na meti rušitelja, lopova i huligana .............. 217
Sječa i paljenje šume ....................................................................... 219
Stranjani i Matoševci za neke odlagališta smeća i otpada ............... 221
Provala u novu crkvicu u Stranjanima i oštećenje ograde
kod crkvice, te krađa žičane ograde s Batkovića groblja ................ 221
VISOKE LIČNOSTI U POSJETI STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA .................. 223
Prva poslijeratna posjeta biskupa Komarice .................................... 223
Gospođa Doris Pack, zastupnica u parlamentu Europe,
s biskupom Komaricom posjetila Matoševce .................................. 224
Biskup Komarica u obilasku i razgledanju novosagrađene
crkvice u Stranjanima ...................................................................... 225
Delegacija Velike Britanije u Stranjanima i Matoševcima ............. 225
PRIGODE KADA STRANJANI I MATOŠEVCI SNAŽNIJE OŽIVE ..................... 227
Slavljenje redovitih svetih misa u Stranjanima ............................... 227
Mise na Gradini i na Batkovića groblju .......................................... 230
Poljski blagoslovi za Stranjane i Matoševce ................................... 236
IZGRADNJA NOVE CRKVICE U STRANJANIMA ........................................... 240
BLAGOSLOV CRKVICE U STRANJANIMA ................................................... 244
PONOVNO PODIZANJE ‘KIPOVA’ ................................................................ 246
Podizanje ‘kipa’ u Stranjanima ....................................................... 246
Obnovljen ‘kip’ na Ravnici u Matoševcima .................................... 247
Obnovljen i ‘kip’ na Danlovom brdu .............................................. 248
MISA I BLAGOSLOV NOVOPODIGNUTOG ‘KIPA’
NA PRANJIĆA RASKRŠĆU ........................................................................... 250
SVOGA KRAJA NE ZABORAVLJAJU I NE OKREĆU MU LEĐA ...................... 253
POKRETANJE I IZDAVANJE LISTA – NOVINA NAŠ ZAVIČAJ ......................... 262
SRPANJSKI SUSRETI STRANJANČANA I MATOŠEVLJANA .......................... 264
Prvi Stranjanski susreti – 2004. godine ........................................... 264
Drugi Stranjanski susreti – 2005. godine ........................................ 271
Treći Stranjanski susreti – 2006. godine ......................................... 274
Četvrti Stranjanski susreti – 2007. godine ....................................... 280
RASTE SAMO BROJ GROBOVA NA GROBLJIMA ........................................... 286
Smrt Ljube i Mirka Blaževića ......................................................... 286
Povratak, makar i u zavičajno groblje ............................................. 287
Smrt i pokop Ane Ljevar ................................................................. 288
Ruža Batković pokopana na Batkovića groblju .............................. 288
Angela Batković, Antina, sahranjena na rodnoj grudi .................... 288
Iznenadna smrt i veličanstveni sprovod Mile Debeljaka – Sekinog 288
Gradina – posljednje počivalište Ane i Ljubomira Majdandžića ..... 290
BUDUĆNOST STRANJANA I MATOŠEVACA OVISI I O STRANJANČANIMA I
MATOŠEVLJANIMA U TUĐINI ..................................................................... 291
TREĆI DIO
POPIS BRAČNIH PAROVA I ROĐENE DJECE
BRAČNI PAROVI I OBITELJI U STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA
OD 1768. DO 1995. GODINE .......................................................................... 295
Obitelji u Stranjanima ...................................................................... 296
Obitelji u Matoševcima ................................................................... 335
UTVRĐIVANJE VLASTITOG RODOSLOVLJA ............................................... 395
SLIKOVNI PRILOZI
TUŽNA SLIKA STRANJANA I MATOŠEVACA
PORUŠENE, OPUSTOŠENE I PRAZNE KUĆE U
STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA ............................................................... 399
Porušene kuće u Stranjanima ........................................................... 399
Porušene kuće u Matoševcima ........................................................ 405
Opustošene i prazne kuće u Stranjanima ......................................... 412
Opustošene i većinom prazne kuće u Matoševcima ........................ 422
STRANJANSKI I MATOŠEVAČKI KRAJOLICI ................................................ 430
SADRŽAJ ..................................................................................................... 437

Dr. Sc. Velimir Blažević, Rodni Kraj I Vlastiti Korijeni Vole Se I Ne Zaboravljaju (Banja Lika, 2008.)

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dr. Sc. Velimir Blažević, Rodni Kraj I Vlastiti Korijeni Vole Se I Ne Zaboravljaju (Banja Lika, 2008.)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Velimir Blažević

RODNI KRAJ I VLASTITI KORIJENI

Banja Luka, 2008.

U sastavu većeg naselja Dragočaj, koje pripada općini Banje Luke,

Topografska karta gornjeg Dragočaja, sa selima Stranjani i Matoševci

Ne zna se otkad sela Stranjani i Matoševci nose te nazive, i od čega ili

Stara župa Dragočaj, koja je obuhvaćala područje današnjih župa

Katolici u Stranjanima i Matoševcima u 18. stoljeću

Gore smo donijeli popis imena kućedomaćina i broj članova u

1900. 1935. 1960. 1991.

1900. 1935. 1960. 1991.

Godine 1995., prije nego što je u mjesecu kolovozu došlo do masovnog

Donosim popis bračnih parova s naznakom broja djece u Stranjanima i

Gornji popisi sigurno nisu potpuni i konačni ni s obzirom na bračne

Batkovići, Blaževići, Debeljaci i Majdandžići

O Blaževićima, kojih je 1743. bila jedna kuća, 48 i 1768. također jedna

Ljevari, Šalići, Kaurini i Tubići

Pero i Ivica Ljevar,

Prostor koji su Ljevari naselili vjerojatno su dotada naseljavali

Ćosići potomci starosjedilaca Bukvića

Svi Debeljaci u Matoševcima potječu iz istoga korijena

Prema najstarijim poznatim pisanim izvorima, godine 1743. u

Kada i kako su neki od Debeljaka postali Ružići?

Matoševački Blaževići stariji od stranjanskih

Loza Batkovića-Blaževića u Matoševcima

Doseljavanje Blaževića u Stranjane

Ljuba Blažević r. Batković,

Pajo Blažević, Ivin,

Budući da se Blaževići u Stranjanima pojavljuju istom s Antom Blažević

Bogdanovići su se u Matoševce i Stranjane naselili iz Ojdanića

Ivo Majdandžić, Josin, prozvan Danilo, i dobio svoje brdo

Stranjanski Pranjići potječu od Jurića, doseljenih iz Ojdanić

Ivka Pranjić, Mate i Jele r. Šalić,

Seobe u to vrijeme nisu bile ništa neobično, a u ovom slučaju zanimljivo

Jele Pranjić, Ivina, Angela Pranjić,

Marija Pranjić, Matijeva,

Kasnije se sinovi Petra i Kate Jurić/Pranjić: Juro, Franjo i Ivo, i svi

HARANJE KUGE PO STRANJANIMA I MATOŠEVCIMA

Stranjani/Komarice – godine 1815.:

Nisu u doba otomanske vlasti u Bosni bili rijetki slučajevi da su

Tijekom bosansko-hercegovačkog ustanka protiv osmanlijske vlasti

Vlastiti zemljišni posjedi i zauzimanje državne zemlje

Vodenica Jose Ćosića

Neke od navedenih vodenica, kako se vidi iz gornjeg popisa, koristilo je

Uzgajanje povrća i voća

Uzgoj lana i konoplje

Držanje i uzgoj domaćih životinja

Nije poznato da je prije Drugog svjetskog rata netko iz Stranjana i

Priučeni majstori: zidari, stolari, kovači

Izrada cigle i ćerpića

Paljenje drvenog ćumura

Domaća obrada lana i konoplje

Pranje ‘aljina’ – parjenice, starinske ‘vešmašine’

Seoska domaćinstva su se u starini sastojala od više građevina,

Budući da kuće najčešće nisu bile toliko velike da se

Zgrade su kod brojnijih obitelji uglavnom služile za spavanje odraslijih

Neka domaćinstva su imala i manja spremišta ili ostave u kojima su se

Seoska domaćinstva se nisu mogla zamisliti bez štale za goveda. Imale

Za zatvaranje svinja, osobito hranjenika ili tovljenika za klanje, građeni

U vrijeme kad još nije bilo suvremenih javnih sredstava za prenošenje

Katolička vjera je u Stranjanima i Matoševcima bila, i do najnovijeg

Kao i druge župe u Bosni, i župa Barlovci je također od davnine imala

Ne možemo govoriti o nekim običajima koji su karakteristični samo za