You are on page 1of 5

SAVREMENA OBRAZOVNA TEHNOLOGIJA I FUNKCIJE NASTAVNIKA

Doc. dr Gordana Budimir–Ninković


Pedagoški fakultet, Jagodina

1. UVOD
Vreme u kome živimo karakteriše brzi razvoj nauke, tehnike i tehnologije kao i naglo
povećavanje znanja. Eksplozija i ekspanzija naučnih znanja je sve veća i snažnija. Brojni rezultati
naučnih istraživanja sve više se primenjuju u proizvodnji, tehnici, tehnologiji...A to doprinosi da se
borba za naučni i tehnički progres vrši i u oblasti obrazovanja, što znači da se obrazovanje ne može
steći dobijanjem diplome, već je nužno permanentno obrazovanje. Jer, obrazovanje je preduslov
produktivnosti i kvaliteta proizvodnje. „Otuda ciljevi i principi koncepcije savremenog obrazovanja
impliciraju potpunu rekonstrukciju tradicionalnog vaspitno – obrazovnog sistema, aktualizovanje
njegovih ciljeva i sadržine, između njegove metodološke osnove i prestruktuiranje institucionih i
organizacionih oblika.“ (Parlić, 1977; str. 744.) Dakle, savremeno obrazovanje nalaže promene
tradicionalnog vaspitno – obrazovnog sistema, metoda, oblika, principa. Aktivnost je osnova za razvoj i
napredovanje ličnosti jer nova škola afirmiše učenika kao aktivnog subjekta u nastavi. Zbog toga je, u
cilju podsticanja razvoja, nužno obezbediti uslove za aktivno učešće mladih – učenika pa i nastavnika.
Za savremenu organizaciju vaspitno – obrazovnog rada, posebno za primenu savremene
nastavne tehnologije, potrebno je obezbediti odgovarajuće materijalno – tehničke uslove. Znano je da
je našu zemlju i vaspitno – obrazovni sistem „zapljusnuo“ talas modernizacije, proizišao iz naučno –
tehnološke revolucije; on zahteva i promene u svim oblastima obrazovanja. To je značajno uticalo na
razvoj, programiranje i praktično uvođenje savremene obrazovne tehnologije u svim sferama
obrazovanja. „Dve oblasti moderne nauke najviše su doprinele da se razvije vrhunska nastavna
tehnologija: elektronika i informaciona tehnologija. Zahvaljujući ovim dvema naučnim oblastima, bilo
je moguće razvijati modernu pedagošku tehnologiju (multimedijsku, televizijsku i kompjutersku) koja
je doprinijela i doprinosi unapređivanju nastave, motivacije učenika, podizanju kvaliteta učenja i
nastave. Ovo je, svakako, tačno samo pod uslovom da se pedagoška tehnologija stručno opremi
programima, da se koristi na način kako to preporučuje pedagoška nauka i da se ne preferira nastavniku
čija uloga se ne može zamijeniti tehnologijom pa ma koliko ona bila savršena.“ (Mandić, 1995; str. 12)
Dakle, nastavnik je nezamenljiv ne samo za nastavu i vannastavnu aktivnost već i za saradnju
škole i društvene sredine, porodice i škole. On se oslobađa predavanja i poučavanja, a više se bavi
planiranjem, pripremanjem, organizovanjem, vaspitnim radom – vaspitanjem.

2. ULOGA NASTAVNIKA U SAVREMENOJ NASTAVI


Razvoj nauke, tehnike, tehnologije, kulture kao i društveno – političke, proizvodno –
ekonomske i tehničko – tehnološke promene uslovljavaju teškoće i probleme u ostvarivanju sadržaja
vaspitno – obrazovnog rada na svim nivoima. Uvođenjem automatizacije, kibernetike i elektronike u
obrazovanje, vaspitno – obrazovna delatnost zauzima sve značajnije mesto u društvu. „Nova
koncepcija nastave izazvala je mnoge promjene u teoriji i praksi. Drukčije su postavljeni cilj i zadaci
odgoja, promijenio se položaj učenika i nastavnika u nastavi, došlo je do promjena u organizaciji, a
napose u tehnologiji nastave. Ovdje će se nastojati identificirati neka obilježja tehnologije nastave u
„novoj školi“ s namenom da se te promjene dovedu u vezu s funkcijom nastavnika.“ (Bezić, 1983; str.
115.)
Dakle, „nova škola“ afirmiše učenika kao aktivnog subjekta u nastavi. Učenik upoznaje i
koristi nova tehnička otkrića, neposredno manipuliše nastavnim sredstvima u cilju proširivanja i
produbljivanja znanja, istraživanja novih mogućnosti tehnike. Tako nastava prestaje biti strogo
regulisan, organizovan proces koji se odvija po planu nastavnika. Očigledno je da „uvođenje
informacione tehnologije u edukativni proces omogućiće da učenici i nastavnici koriste moćne baze
podataka, da komuniciraju sa ekspertnim sistemom, koriste medije kao što su kompjuteri, interaktivna
TV itd. Takav saznajni sistem neuporedivo je celovitiji i efikasniji nego kada je najbolji pojedinac –
ekspert izvor informacije, odnosno znanja. Nastavnikovu predavačku funkciju sve više će potiskivati
nove uloge i zadaci za koje se nastavnici moraju osposobiti.“ (Ilić, 1991; str. 10.) Očekuje se da
učiteljski fakulteti doprinesu osposobljavanju učitelja pa i nastavnika za nove uloge i zadatke
primenjujući kompjutere i ostala savremena nastavna sredstva. Značajno bi bilo da se usavršavaju
sadržaji, organizacija i tehnologija obrazovanja nastavnika jer su oni kreatori tokova i ishoda
pedagoškog procesa. Nova znanja, pronalasci i tehnologije deluju, direktno ili indirektno, na reformu i
usavršavanje sistema obrazovanja, promene nastavnih sadržaja i drugih izvora znanja, unapređivanje
tehnike i tehnologije. A sve to doprinosi kvalitetu nastave.
S obzirom da živimo u vremenu koje je bogato informacijama i sredstvima za sticanje znanja,
značajno je da razvijamo sposobnosti za brže i kvalitetnije sticanje znanja. Korišćenje znanja u cilju
poboljšanja kvaliteta života, društveno – ekonomskog i kulturnog razvoja predstavlja garanciju
progresa koji služi čoveku i značajan je činilac opstanka ljudskog roda pa je nužno da savremeno
obrazovanje traje doživotno. Informaciona tehnologija doprinosi procesima i ishodima permanentnog
obrazovanja – učenja kao što omogućava sticanje znanja. To posebno važi za korišćenje kompjutera,
Interneta...
Pri tom je potrebno uvažavati specifične potrebe učenika, njihove mogućnosti, težnje, želje,
sposobnosti, interesovanja, predznanja. To znači da treba sadržaje i metode rada prilagoditi
individualnim mogućnostima i potrebama učenika. „Pošto škola treba da bude osnova za doživotno
obrazovanje, nastavne metode i postupci moraju biti fleksibilni i produktivni. Da bi se to ostvarilo,
potrebno je radikalno promeniti sadržaje obrazovanja, upoznati nastavnike sa efikasnim metodama rada
i oblikovanja ličnosti učenika, izraditi i proširiti sisteme merenja i efikasnosti nastavnog rada, na
adekvatan način nagraditi nastavnike, izdvajati i podsticati one koji postižu najbolje rezultate.“
(Đorđević, 1997; str. 8.i 9.) Znači, nužno je organizovati individualizovanu nastavu jer je praksa
pokazala da je kvalitet nastave i obrazovanja nezadovoljavajući, izražena je i posebno naglašena
potreba za novom nastavnom tehnologijom praćenom primenom kompjutera. „Individualizovati
nastavu znači orijentisati se na realne tipove učenika, uzeti u obzir razlike među njima, uskladiti i
varirati metode i postupke pedagoškog delovanja prema tim razlikama, pomoći učenicima da napreduju
vlastitim tempom i prema svojim mogućnostima. Glavni cilj individualizacije je naučiti učenike
učenju, formirati kod njih pozitivnu motivaciju za učenje i osloboditi potencijalne sposobnosti svakog
pojedinog učenika.“ (Đorđević, 1997; str. 394.). Cilj individualizacije je naučiti učenike kako treba
učiti, motivisati ih za učenje i omogućiti razvoj sposobnosti svakog pojedinca. „Strukturalni preobražaj
škole (i nastave) i proširivanje njenog pedagoškog delovanja, dovode do dubokih promena uloga svih
članova ove institucije, a posebno nastavnika. Nove funkcije škole i nastave zahtevaju drugačiji tip,
ulogu i funkciju nastavnika. U savremenoj školi nastavnik ne „drži“ samo časove i nije samo glavni
izvor informacija, već osoba koja posmatra, organizuje, stimuliše, vrednuje, favorizuje različite procese
učenja i zna da primeni, kada je to potrebno, određene strategije kompenzacije.“ (Đorđević, 1997; str. 9
i 10). To nalaže izmene uloga vaspitanika i nastavnika jer se očekuje da će moderna tehnika i
tehnologija omogućiti brže i kvalitetnije sticanje znanja, a to znači da će dosadašnje uloge nastavnika
predavača, ocenjivača biti prevaziđene, zamenjene novim ulogama. „Angažovanje u nastavi je osnovni
i najvažniji segment uloge nastavnika. Ta sfera njegove uloge objedinjava a) obaveze i očekivanja
koja obrazovni sistem definiše kroz ciljeve, zadatke i sadržaje nastavnog programa i b) neposrednu
komunikaciju sa učenicima kao pojedincima i odeljenjem kao grupom. Uloga nastavnika uključuje
određene aktivnosti u odnosu na stvaranje nastavne situacije, obradu nastavnog programa, izbor i
primenu oblika i metoda rada, učenike kao pojedince i odeljenje kao grupu.
Nastavnik je stvaralac posebne, vrlo složene vrste situacija kojom se odvijaju brojni i veoma
raznovrsni procesi na personalnom i interpersonalnom planu.“ (Havelka, 2000; str. 124.) Prema tome,
nastavnik je izuzetno značajan učesnik u nastavi. Imajući u vidu njegove brojne uloge presudno od
njega zavisi kvalitet nastave. Da bi taj kvalitet bio što viši – bolji nastavnik mora svoj rad prilagoditi
ostalim činiocima nastave prvenstveno učenicima: njihovim intelektualnim sposobnostima, predznanju,
interesovanjima, motivaciji...U tom smislu, u interpersonalnim odnosima nastavnika i učenika nastavni
sadržaji su takođe bitan činilac nastave. Oni moraju biti primereni uzrastu učenika. A svemu tome,
„didaktičkom trouglu“ (nastavnik, učenik, sadržaji) dodaju se odgovarajući ostali činioci nastave:
nastavna sredstva, nastavne metode, oblici rada, uz poštovanje principa i ostalih determinanti kvalitetne
nastave. Sve to zajedno omogućuje ostvarivanje ciljeva nastave i vodi ka tome da učenici postaju sve
sposobniji, obrazovaniji, samostalniji i produktivniji u radu, a uz to i emotivno stabilni, socijalno –
integrisani u društveni život, te se tako razvijaju u zrele ličnosti.
To dalje znači da je put do zrele ličnosti ispunjen odgovarajućim radom i razvojem, a na
uzrastu učenika (osnovnih i srednjih škola) najznačajniji rad se odvija upravo putem učenja i to kroz
kvalitetnu nastavu. U svemu tome uloga nastavnika je velika i nezamenljiva. „Na delu su krupne
promene u ulozi nastavnika na svim područjima njegovog rada. Te promene su izazvane novim
shvatanjima o ulozi znanja, zadacima nastave i odnosom neposrednih faktora nastave; uticajem novih
naučnih saznanja o prirodi procesa učenja; uticajem psiholoških saznanja o prirodi deteta; ulogom
nastavne tehnologije, didaktičkih sredstava i opreme; primenom raznovrsnih medija u nastavi;
razvojem vannastavnih aktivnosti u školi i primenom kulturne uloge škole u društvenoj sredini.“
(Janković, 1994; str. 9) Vaspitno-obrazovna uloga nastavnika u savremenoj nastavi je sve složenija,
značajnija i delikatnija jer on treba da unosi promene u cilju unapređivanja i osavremenjivanja prakse i
aktiviranja učenika.
Imajući u vidu da je u savremenoj školi prisutan širok krug izvora znanja za koja se koriste
određena tehnička pomagala, povećava se kvantitet znanja, a primenom obrazovne tehnologije
poboljšava se kvalitet znanja. U cilju postizanja što boljeg kvaliteta, nužno je što više koristiti
savremenu obrazovnu tehnologiju. „Nastavnik ima integrativnu ulogu – od njega se očekuje da poveže
u jedinstvenu akcionu celinu školski ambijent, nastavni program, učeničko ponašanje i svoj način rada.
Iz te integrativne uloge proizilaze mnoge manje ili više specifične uloge nastavnika, kao što su
planiranje, iniciranje, podsticanje, organizovanje, usmeravanje, vođenje, modelovanje, praćenje,
analiziranje, vrednovanje, korigovanje i inoviranje toka i dinamike nastavnog procesa.“ (Havelka,
2000; str. 125) Očigledno je da su uloge nastavnika brojne, raznovrsne, međuzavisne, specifične i
kompleksne. Da bi ih uspešno realizovao nastavnik mora biti orijentisan na nove pedagoške zakonitosti
vaspitno – obraznovne delatnosti utemeljene na naučnim postavkama. Od ličnosti i aktivnosti
nastavnika mnogo zavisi celokupni život i rad u školi: organizacija i izvođenje vaspitno – obrazovnog
rada, kvalitet usvojenih činjenica kao i njihova funkcionalna povezanost sa objektivnom stvarnošću.
Od nastavnika se traži da poseduje solidnu opštu kulturu, da poznaje sadržaje – predmete koje
predaje, pedagogiju i psihologiju, vaspitne probleme mladih koje uči, njihova lična svojstva;
interesovanja, predznanja i sposobnosti, da poznaje sebe kao čoveka i vaspitača te da vlada sobom. Od
njega se ne traži da bude savršen nego je značajno da ima stabilne karakterne i druge kvalitete i da
takve kvalitete izgrađuje kod učenika. Nastavnički poziv zahteva ulaganje energije, izdržljivost, dobru
koncentraciju, emocionalnu stabilnost i mentalni integritet ličnosti. Za uspešnu akciju, komunikaciju i
interakciju značajna je fleksibilnost, strpljenje, tolerancija, ljubaznost, razumevanje za probleme,
entuzijazam, sposobnost da se učenici podstiču primedbama i pohvalama, osposobljavanje učenika da
sami rešavaju svoje probleme i da objektivno vrednuju rezultate svoga rada.
Na osnovu izloženog, može se konstatovati da je uloga nastavnika u savremenoj nastavi
sadržana u:
• uključivanju u informatizaciju obrazovanja;
• praćenju novih otkrića u struci i nauci kao i promena u društvu;
• povećanoj angažovanosti u planiranju i realizaciji ciljeva i zadataka vaspitanja i
obrazovanja;
• shodno potrebi za uvođenje inovacija i savremenoj tehnologiji nastave pomeranje težišta
rada nastavnika sa etape realizovanja na etapu pripremanja nastave;
• optimalno korišćenje nastavnih sredstava, dijafilmova, nastavnih filmova, kompjutera...;
• povećanoj odogvornosti u razvijanju društvene svesti mladih i njihovom osposobljavanju
za samoobrazovanje;
• većoj usmerenosti na vaspitanje i motivaciju učenika;
• nužnosti da više koristi obrazovnu tehnologiju u cilju bolje očiglednosti i kvaliteta rada;
• većoj odgovornosti za kvalitet komunikacije sa učenicima jer to utiče na prenošenje,
prijem, razumevanje i usvajanje informacija;
• neminovnosti da se bavi istraživanjem i da rezultate svojih i drugih istraživanja primenjuju
u praksi.

3. POLIVALENTNE FUNKCIJE SAVRMENOG NASTAVNIKA USLOVLJENE


PRIMENOM – KORIŠĆENJEM SAVREMENE OBRAZOVNE TEHNOLOGIJE
Uvažavajući uslove života i rada danas, a naročito razvoj društva, nauke i tehnike, naučno –
tehnološka revolucija je usmerena da savremenim obrazovanjem osposobi čoveka da shvati i usvoji
osnovna naučna i tehničko – tehnološka dostignuća, da pomoću njih razvija i obogaćuje svoju ličnost,
da se njima koristi u procesu sticanja novih znanja, unapređivanja društvenih odnosa i afirmacije
vlastite ličnosti. Obrazovni sistem treba da omogući temeljnije obrazovanu ličnost, sposobnu da prati
tehničko – tehnološka i kulturna dostignuća, da se permanentno obrazuje i da svoje obrazovanje stavlja
u funkciju izgradnje boljeg života – društva. Ukoliko je u mogućnosti da realizuje ciljeve vaspitanja, da
omogući svakom pojedincu da razvije svoje potencijale, ispolji određene sposobnosti obrazovanje
realizuje neke od osnovnih zadataka. S obzirom da brzi razvoj nauke i tehnike utiče na proširivanje
obima znanja, jedan od zadataka škole je usklađivanje sadržaja obrazovanja sa zahtevima naučnog i
tehnološkog progresa. Buduće društvo će biti, u velikoj meri, obeleženo školom, biće ono što škola
učini od njega. To znači da škola znatno utiče na formiranje i razvoj mladih, kao i na vrednosti i
vrednosne orijentacije, a samim tim i na razvoj društva u celini. Uvažavajući uslove života i rada
danas, a naročito razvoj društva, nauke, tehnike, tehnologije-treba istaći da je poziv nastavnika
odgovorniji, zahtevniji, delikatniji i složeniji nego ranije. Za uspešan rad savremenog nastavnika u
školi, značajno je obezbediti odgovarajuću demokratsku atmosferu i sve druge preduslove za razvoj
demokratskih odnosa i ispoljavanje duha demokratije. Glavni zadatak savremenog nastavnika je da
formira korisne i odgovorne članove ovog društva, da osposobi učenike da, u što većoj meri, sami
dolaze do novih znanja, da se osposobe za samoobrazovanje. Za uspešan vaspitno – obrazovni rad
veoma je značajno da nastavnik ima visoko razvijene intelektualne sposobnosti, da je motivisan za rad i
spreman da uloži napor da bi pokrenuo i održao aktivnosti učenika na optimalnom nivou. Primenjujući
savremenu obrazovnu tehnologiju, funkcija nastavnika je transformisana, jer se deo njegove uloge
prenosi na nastavna sredstva. U skladu sa ciljem vaspitanja i obrazovanja, funkcije nastavnika su da
planira, programira, organizuje i realizuje vaspitno – obrazovne sadržaje i aktivnosti redovne,
dopunske i dodatne nastave, slobodnih aktivnosti, saradnje sa roditeljima i društvenom sredinom...(on
je: vaspitač, savetnik, dijagnostičar, prognostičar, terapeut, koordinator, istraživač, verifikator).

4. NASTAVNIK – PLANER, PROGRAMER, ORGANIZATOR I REALIZATOR


VASPITNO – OBRAZOVNOG RADA
Nastavnik priprema i planira vaspitno – obrazovni proces polazeći od nastavnog plana i
programa. On planira fond časova, tipove časova, oblike i metode rada, korišćenje nastavnih sredstava,
kao i načine praćenja i vrednovanja nastave. U zavisnosti od motivacije, te stepena pedagoške i
tehničke kulture, nastavnik planira korišćenje audio – vizuelnih nastavnih sredstava, uključujući i
kompjuter.
Savremenom nastavniku naučna i tehnička dostignuća nalažu traganje za novim izvorima
znanja, efikasnim metodama i oblicima rada, kao i savremenim nastavnim sredstvima u cilju
osavremenjivanja nastave. U uslovima brzog razvoja nauke i tehnike, funkcije savremenog nastavnika
se osavremenjuju, te je u njegovom radu nužno i programiranje. Programiranje nas upućuje na to da se
predvidi šta, kada i ko će izvršiti, kako će se pratiti izvršenje i kako će se vrednovati određena
aktivnost.
Nastavnik u funkciji organizatora treba da kontroliše i usmerava aktivnosti učenika i tako
doprinosi podsticanju samostalnog rada, slobode, kreativnosti, inicijativnosti i radoznalosti, te
povećanju kvaliteta vaspitno obrazovnog rada u celini.
Znano je da je nastavnik najodgovorniji za realizaciju plana i programa vaspitno – obrazovnog
rada, kao i za rezultate toga rada. Da bi u tome bio uspešan, mora dobro poznavati sadržaje – svoju
struku – predmet koji predaje, pedagogiju, psihologiju, didaktiku, metodike. Mora da voli decu, da ima
razvijene stvaralačke sposobnosti, da ume uspešno da komunicira i podstiče odgovarajuće
interpersonalne odnose, da stvara povoljnu pedagošku klimu u učeničkom i nastavničkom kolektivu, da
poznaje učenike i adekvatno sarađuje sa roditeljima i društvenom sredinom.

5. NASTAVNIK – VASPITAČ, SAVETNIK, DIJAGNOSTIČAR, PROGNOSTIČAR I


TERAPEUT
Savremena nastava traži da nastavnik poznaje učenike koje vaspitava, ciljeve i zadatke
vaspitanja, nastave i učenja, sadržaje koje realizuje, obrazovnu tehnologiju i standarde koje škola mora
da zadovolji – poštuje. „Savremeni nastavnik obavljaće svoju pedagošku funkciju uspešnije ako bude
osposobljen da se koristi televizijom, video – sistemima, kompjuterima, Internetom i posebno
savremenim multimedijalnim sistemima; ako bude u stanju da prilagođava nastavne baze dinamičnim
oblicima savrmene nastave i učenja, koristi se novinama u nauci, tehnici, kulturi i umetnosti i tim
osvežava sadržaje koje realizuje“„ (Mandić P. i D., Radovanović, 1998, str. 333). Da bi sve to uspeo
nužno je da se kontinuirano stručno usavršava.
Nastavnik, pored navedenih, ima pedagošku funkciju. Pri tom treba imati u vidu da nastavnik
nije odgovoran samo za nastavu već i za svestrani razvoj mlade, kritičke i stvaralačke ličnosti. Znači da
poziv nastavnika podrazumeva i funkciju vaspitača. Da bi bio uspešan „stalno mora biti iskren, odan
svome pozivu, pravičan, vredan, uredan, principijelan, samokritičan, tačan, estetskog i kulturnog
izgleda, da ima razvijeno socijalno osjećanje, smisao za suradnju i sposobnost empatije, da ga krasi
vedrina i staloženost, optimistička osjećanja.“„ (Stevanović, Ajanović, 1997, str. 153). Dakle, da bi
nastavnik bio pravi vaspitač, on mora voleti decu i poštovati njihovu ličnost.
U cilju usmeravanja, pomaganja i rešavanja školskih, životnih (ličnih i porodičnih) problema
učenika i roditelja neminovno je da nastavnik ima i funkciju savetnika. Savetodavni rad treba da ima
cilj da kod mladih formira uverenja, stavove i poglede na društvene i međuljudske odnose, a to je bitan
faktor socijalizacije i samoaktualizacije. Suština savetodavnog rada se ne može svesti samo na
rešavanje problema već je on sastavni deo celokupne vaspitno – obrazovne delatnosti.
Da bi bio uspešan savetnik, značajno je da nastavnik odredi dobru dijagnozu na osnovu čega
će moći predvideti odgovarajuću prognozu i terapiju. Pedagoška dijagnostika se određuje kao postupak
kojim se utvrđuju karakteristike individualnih ili kolektivnih teškoća i zaostajanja vaspitanika u učenju
i ponašanju. Pri tom se utvrđuju simptomi poteškoća i istražuju njihovi uzroci. Na osnovu svega toga se
postavlja dijagnoza a na osnovu toga se traže najefikasniji postupci da se otklone uzroci. Imajući u vidu
da je ova funkcija izuzetno značajna za uspešan vaspitno – obrazovni rad, nužno je da savremeni
nastavnik bude osposobljen za njenu realizaciju.

6. NASTAVNIK – KOORDINATOR, ISTRAŽIVAČ I VERIFIKATOR


U celokupnom vaspitno – obrazovnom radu, saradnji sa porodicom i društvenom sredinom i
drugim aktivnostima, veoma je značajna sposobnost nastavnika da koordinira faktore vaspitnog
delovanja. Uspešnu koordinaciju najčešće remete nejedinstveni stavovi roditelja i nastavnika pa i
društvene sredine. Da bi to prevazišli, značajna je kontinuirana saradnja, međusobno blagovremeno i
korektno informisanje, poštovanje i uvažavanje.
Imajući u vidu da se nastavnik u vaspitno – obrazovnom radu suočava sa nizom problema,
dilema, prepreka i teškoća, značajno je da se, u cilju boljeg upoznavanja učenika, bavi istraživanjem.
Da bi u tome bio što uspešniji, potrebno je da jasno formuliše problem, te da pripremi instrumente
(testove znanja, upitnike) i načine njihove obrade i interpretacije. „Pošto su ta odeljenska istraživanja
motivisana praktičnim razlozima ona omogućuju nastavniku da unese odgovarajuću izmenu u svoj rad
ili rad odeljenja ili pojedinih učenika“ (Havelka, 2000, str. 133). Istraživačka funkcija nastavnika će
biti uspešno realizovana ukoliko nastavnik uspe da dobijene rezultate istraživanja primeni u praksi, u
cilju usavršavanja uspeha.
U cilju praćenja i kontinuiranog ocenjivanja aktivnosti učenika, u toku učenja i na kraju
aktivnosti, od nastavnika se očekuje da daje adekvatnu povratnu informaciju o postignutom (ne)
uspehu. Ocena treba da ima motivacionu, evaluativnu, informativnu i instruktivnu funkciju. Zbog toga
je značajno da nastavnik postignuti uspeh učenika prezentuje pojedincu i kolektivu. Savremenom
nastavnik nova naučna i tehnička otkrića – znanja nalažu da primenjuje i vrednovanje svoga rada, i da
učenike osposobljava za tu aktivnost.

7. LITERATURA
1. Bezić, K. (1983): Tehnologija nastave i nastavnik, Pedagoško – književni zbor, Zagreb
2. Budimir-Ninković, G. (2002) Funkcije savremenog učitelja, zbornik radova br. 6, Učiteljski
fakultet, Jagodini
3. Budimir-Ninković, G. (2005): Nastavnik i savremena obrazovna tehnologija, (zbornik br. 3
Tehnologija, informatika, obrazovanje), Institut za pedagoška istraživanja, Beograd
4. Gordon, T. (2001): Kako biti uspešan nastavnik, Kreativni centar, Beograd
5. Danilović, M. (1996): Savremena obrazovna tehnologija, Institut za pedagoška istraživanja,
Beograd
6. Đorđević, J. (1997): Nastava i učenje u savremenoj školi, Učiteljski fakultet, Beograd
7. Ilić, M. (1991): Nastavnik u uslovima savremenih promjena (zbornik), Pedagoška akademija,
Banjaluka
8. Janković, P. (1994): Profesionalno usmeravanje, selekcija i obrazovanje učitelja, Pedagoška
akademija, Novi Sad
9. Mandić, P. (1995): Individualna kompleksnost i obrazovanje, „Naučna knjiga“, Beograd
10. Mandić, P., Radovanović I. i Mandić D. (1998): Uvod u opštu i informatičku pedagogiju,
Učiteljski fakultet, Beograd
11. Nadrljanski, Đ. (1986): Kompjuteri, nastava i učenje, „Misao“, Novi Sad
12. Parlić, J. (1997): Permanentno obrazovanje i savremena obrazovna tehnologija – imperativ
našeg vremena, „Pedagoška stvarnost“, br. 9, Novi Sad
13. Stevanović M., Ajanović DŽ. (1997): Školska pedagogija, „Tonimir“, Varaždinske Toplice
14. Suzić, N. (2005): Nastavnik kao vaspitač, (zbornik radova posvećen jubileju prof. dr Jovana
Đorđevića), Savez pedagoških društava Vojvodine, Novi Sad
15. Havelka, N. (2000): Učenik i nastavnik u obrazovnom procesu, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Beograd

You might also like