Branko Copic

JEEVA KUCICA
SLAVNI LOVAC
Po umi, irom, bez staze, puta
Jeurka Jeic povazdan luta.
Lovom se bavi cesto ga vide,
s trista kopalja na juri ide.
I vuk i medo, pa cak i - ovca,
poznaju jea, slavnoga lovca.
Jastreb ga tuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga arka po svu noc sanja.
Pred njim dan hoda, iri se strava,
njegovim tragom putuje slava.
LIJINO PISMO
Jednoga dana, vidjeli nismo,
Jeic je, kau, dobio pismo.
Medeno pismo, pricao meca,
stiglo u torbi potara zeca.
Adresa kratka, slova k"o jaja:
"Za druga Jea
Na kraju gaja".
U pismu pie:
"Jeurka, brate, sanjam te cesto i
mislim na te.
Evo ti piem iz kamenjara guskinim
perom.
Divno li ara!
Dodji na rucak u moju logu, pouri samo,
ne ali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
cekat cu na te, pouri trkom.
Njeno te grli medena lica
i pozdrav alje lisica Mica"
Je se veseli: - Na gozbu, veli,
tu ale nema, hajd da se sprema.
Jeurka Jeic lukavo kilji,
pregleda bodlje i svaku ilji.
- Ako bi usput dolo do boja,
nek bude spremna obrana moja.
KOD LIJINE KUCE
Suncani krug se u zenit dig"o
kad je Jeurka do lije stig"o.
Pred kucom-logom, kamenog zida,
Jeurka Jeic svoj eir skida,
klanja se, smjeka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
-Dobar dan, lijo, vrlino cista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
koko nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
ivjela vjecno u miru, sreci,
nikada lave ne cula pseci.
I jo ti ovo na kraju velim:
ja sam za rucak trbuhom cijelim!
Otpoce rucak caroban, bajni.
I je i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se nie,
Jeurka cesto zdravicu die:
u zdravlje lije i njene kuce,
za pogibiju lovceva uce.
Nie se rucak cetverosatni,
zategnu trbuh k"o bubanj ratni.
NOC
Evo i noci, nad umom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiric koji
i vjetar nocnik listove broji.
Utihnu uma, nestade graje,

macaka divljih oci se sjaje.

Skitnica svitac svjetiljku pali,
carobnim sjajem putanju ali.
A sova huknu svoj ratni zov:
-Dr"te se, ptice, pocinje lov!
RASTANAK
Jeic se die, njukicu brie.
-Ja moram kuci, dosta je vie.
Dobro je bilo, na stranu ala,
lisice draga, e, ba ti hvala.
-Moja je kuca cvrsta k"o grad,
prenoci u njoj - Kuda ce sad?
Tako ga lija na konak sladi
a je se brani, ta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al" mi je drai moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guce,
moli ga, zove, za ruku vuce.
Al" je tvrdoglav, osta pri svom
-Drai je meni moj skromni dom!
uteci umom je mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu ut.
Ide je, gunda, dok zvijezde sjaju:
-Kucico moja, najljepi raju!
POTJERA
Ostade lija, misli se: - Vraga,
sto mu je kuca toliko draga?
Kad Jeic tako udi za njom,
bit ce to, bogme, bogati dom.
Jo ima moda od perja pod,
pecene eve krase mu svod.
Ta kuca, vjerujem obiljem sja.
Poci cu, kradom da vidim ja.
VUK
Pouri lija, necujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda uri, kai-der lovcu;
moda si negdje pronala ovcu?
-Idem da doznam - lija sve duva zato je kucu toliko cuva.
-Eh, kuca, trice! - veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poci cu s tobom jer volim alu,
hocu da vidim jea - budalu!
MEDO
Dok jure dalje brzo k"o strijela,
srete ih medo, prijatelj pcela.
-Sumnjiva urba - medo ih gleda moda ste nacli jezero meda?
-Ne, nego matu golica moju,
zato je voli kucicu svoju.
-Kucica, glupost! Moje mi njuke,
svoju bih dao za gnjile kruke.
Za satic meda dat cu je svakom!
govori medo na jelo lakom.
- Poci cu s vama, jer volim alu,
hocu da vidim jea - budalu!
DIVLJA SVINJA
Sve troje jure k"o divlja rijeka,
odjednom - evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano kilji i - jelo sanja.
-Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
-Poskoci svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Traimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zato je voli rodeno gnijezdo!
-Rodeno gnijezdo! Tako mi sala,

za pola rucka ja bih ga dala!

Poci cu s vama jer volim alu,
hocu da vidim jea - budalu!
PRED JEEVOM KUCICOM
Svi jure slono ka cilju svom,
kuda god produ - prasak i lom!
Pristigli jea, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lica suha.
TU Jeic ude, pliva u sreci,
uti i pipa gdje li ce leci.
Namjesti krevet, od pedlja dui,
zijevnu, pa lee i noge prui.
Sav blaen, sretan, nie bez broja:
-Kucico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek cu vjeran ostati tebi,
nizato ja te mijenjao ne bi"!
U tebi ivim bez brige, straha
i branit cu te do zadnjega daha!
TRI GALAMDIJE
Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnue gromko prava oluja:
-Budalo jeu, bodljivi soju,
zar tako cijeni stracaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
tenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj ima i buha!
Kucicu takvu, hvalio mali,
za rucak dobar svakom bi dali!
Rekoe tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani uti.
JEEV ODGOVOR
Die se Jeic , oci mu sjaje,
gostima cudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim, bavim se lovom
i mirno ivim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za rucak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
cestite kuce nemate svoje.
ivite, cujem, od skitnje, pljacke
i svrit cete - naopacke!
To slua lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, je ima pravo!
To rece, klisnu jednom cuviku,
a ono troje digoe viku:
-Je nema pravo, na stranu ala:
a i ti, lijo, ba si - budala!
KRAJ
ta dalje bjee, kakav je kraj?
Pricat cu i to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljacka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pcele
I divlja svinja pade k"o kruka,
smace je zimus lovacka puka.
Po umi danas, bez staze, puta
Jeurka Jeic lovi i luta.
Vjetak i majstor u poslu svom,
radi i cuva rodeni dom.