KLIMATOLOGIJA

Vrijeme i klima
Vrijeme je momentalno stanje atmosfere na određenom mjestu. Klima je
prosječno stanje atmosfere nad određenim mjestom u određenom razdoblju uzimajući u
obzir prosječna i ekstremna odstupanja. Ona je skup svih klimatskih elemenata. Da bi se
odredila klima jednog mjesta potreban je dugogodišnji niz pouzdanih podataka kako bi
iz toga izvedeni srednjaci bili reprezentativni. Za dobivanje ovih podataka potreban je
period od 25-35 godina motrenja.

Klimatologija i geografija
U širem smislu geografija je znanost koja istražuje sadržaj prostora. U užem
smislu geografija je interdisciplinarna znanost, skup posebnih znanosti koje istražuju
sadržaj i uzročno-posljedične odnose u geografskom prostoru. Klimatologija je znanost
o klimi. Svrha joj je prikaz klima raznih dijelova svijeta, njihova klasifikacija i
rasprostranjenost. Može se podijeliti na 2 dijela: opću (fizičku), koja istražuje fizičke
osnove prosječnih stanja atmosfere i klimatografiju, prikaz klime pojedinih krajeva.
Granice između pojedinih klima-u onom dijelu koji nas zanima postoji oštro
izdvojen prizemni poremećen sloj (oko 1,5-2 m) u kojem postoje golemi gradijenti
vlage i temperature, velike razlike brzine vjetra. Neki smatraju da se ovaj sloj treba zvati
mikroklimom, a znanost o tom sloju mikroklimatologija.

Klimatski elementi i faktori

Stanje atmosfere je skup njezinih fizičkih osobina. Veličine koje utječu na klimu
dijele se na: klimatske elemente i klimatske faktore. Klimatski elementi su promjenjive,
meteorološke prirode, a klimatski faktori su stalni. Klimatski elementi su: radijacija
(kratkovalna i dugovalna), temperatura (zraka i površine Zemlje), tlak zraka, smjer i
brzina vjetra, vlaga zraka i evaporacija, naoblaka i trajanje sijanja Sunca, padaline i
snježni pokrivač. Klimatski faktori su: Zemljina rotacija, Zemljina revolucija,
geografska širina, atmosfera, nadmorska visina, raspodjela kopna i mora, morske struje,
udaljenost od mora, jezera, reljef, vrste tala i biljni pokrov i rad čovjeka. Klimatski
elementi neprestano se mijenjaju pod utjecajem klimatskih faktora, pa se ti nazivaju
modifikatorima klime. Periodičke promjene vremena su promjene s određenim
periodom. To su promjene meteoroloških elemenata u dnevnom i godišnjem hodu.
Neperiodičke promjene vremena su promjene meteoroloških elemenata koje su različite
od dnevnog hoda. U vezi su s naglom smjenom zračnih masa, prolaznom frontom
ciklona i anticiklona.

ATMOSFERA

Najpovoljniji uvjeti za postanak, razvoj i opstanak života postoje na dodiru

litosfere, hidrosfere i atmosfere. Atmosfera je mehanička mješavina nekoliko plinova
čiji je udio u donjim dijelovima atmosfere ostaje manje ili više konstantan (N=78%,
0=20,9%, Ar=0,9%, CO2=0,03%.). U atmosferi postoje:
a) Permanentni sastavni dijelovi: dušik, kisik, ugljikov dioksid i dr. Dva glavna
plina, dušik i kisik, čine 99% volumena atmosferskih plinova. Atmosfera, koja se sastoji

1
samo od permanentnih sastavnih dijelova, tj. atmosfera bez vodene pare i tekućih i
krutih primjesa, zove se suhi zrak.
b) Primjese su: vodena para te razne krute i tekuće čestice.
Dušik je inertan plin i nema gotovo nikakvu aktivnu ulogu u atmosferskim procesima.
Kisik je klimatski važan zato što slabi Sunčevu radijaciju. Ima ga malo više ljeti. Iako u
atmosferu dolazi u malenim količinama ugljik-dioksid je važan dio jer apsorbira dio
dugovalne radijacije, pa time utječe na bilancu radijacije. Od primjesa vrlo važna je
vodena para. Nje u zraku ima 4%. Ona utječe na bilancu radijacije. Njezin je relativni
dio vrlo promjenjiv. U zraku ima i čađe (čistog ugljika koji nastaje izgaranjem
organskih tvari bogatih ugljikom pri nedovoljnom pristupu zraka). Aerosol su sve krute
primjese koje su koloidalno raspršene u atmosferi. Obična kiša je zbog prisutnosti
ugljične kiseline kisela. Poveća li se kiselost onda se govori o kiselim kišama. Uzrok
tome su otopljeni sumporovi i dušikovi oksidi, koji kemijskim reakcijama prelaze u
sumpornu i dušičnu kiselinu.

Vertikalna struktura atmosfere

U klimatologiji je uobičajena podjela na sfere uzimajući temperaturu kao temelj
njihovu diferencijaciju. Ako se za bazu uzme vertikalna promjena temperature, onda se
atmosfera dijeli na: troposferu, stratosferu, mezosferu i termosferu. Troposfera je sloj
između površine Zemlje i tropopauze, čija visina varira između 7-10 km na polovima i
18-20 km iznad ekvatora. Tropopauza je prekinuta (polarna, umjerena, tropska), ona
nije kontinuiran sloj oko Zemlje. Bitna karakteristika troposfere je konstantan pad
temperature s porastom visine. Između tropopauze i stratopauze (12-45 km) nalazi se
stratosfera. Mezosfera je sloj između stratopauze i mezopauze koja se nalazi na visini od
45-80 km. Do stratopauze temperatura opet raste (jaka apsorpcija ultraljubičastih zraka
koju obavija ozon). Sloj između tropopauze i stratopauze zove se ozonosferom.
Troposferu karakterizira stalni porast temperature s visinom. Zbog visokog stupnja
ionizacije atmosfera iznad 80 km zove se ionosfera.

Energetika atmosferskih procesa

Svi se atmosferski procesi prije ili poslije svode na izmjenu topline između
dijelova kopna, mora i atmosfere, koji se nalaze na različitim energetskim razinama.
Energija koja dolazi sa Sunca je jedini konačni uzrok svih energetskih promjena u
atmosferi. Trajanje sijanja Sunca je insolacija, a ukupna elektromagnetska radijacija
koju emitira Sunce zove se Sunčeva radijacija. Onaj dio Sunčeve radijacije koji dospije
do gornje granice atmosfere zove se ekstraterestričkom radijacijom. 7% radijacije koja
dolazi do Zemlje otpada na ultraljubičasti dio spektra, 46% na vidljivu radijaciju, a 47%
na infracrvene zrake.

Solarna konstanta
Količina radijacijske energije što je Zemlja prima u 1 minuti na 1 cm 2 na gornjoj
granici atmosfere, pri srednjoj udaljenosti Zemlje o Sunca i okomito na Sunčeve zrake
zove se solarna konstanta. Ona nije konstanta zato što se njezina veličina mijenja u toku
godine ovisno o udaljenosti Zemlje od Sunca. U perihelu (zima na sjevernoj hemisferi)
kad je Zemlja najbliža Suncu (147 milijuna km) ona se poveća na 8,42 J, a u afelu (ljeti
na sjevernoj hemisferi) kad je Zemlja najdalje od Sunca (152 milijuna km) smanji se na
7, 87 J.

2
Utjecaj atmosfere na Sunčevu radijaciju
Fizička svojstva atmosfere su takva da se Sunčeva radijacija pod njenim
utjecajem modificira. Zato Sunčeva radijacija dopire do površine Zemlje oslabljena. U
tom se smislu govori o propustljivosti atmosfere za Sunčevu radijaciju. Ona ovisi o
fizičkim svojstvima plinova koji čine zrak, o broju lebdeći čestica. Koeficijent
propustljivosti ili transmisijski koeficijent pokazuje koliko od Sunčeve radijacije koja
dođe do gornje granice atmosfere dospije do površine Zemlje. Slabljenje ili ekstinkcija
Sunčeve radijacije na njezinu putu kroz atmosferu ovisi o apsorpciji i o raspršivanju
Sunčevih zraka. Optička masa je broj koji pokazuje kroz koliko puta veću debljinu
atmosfere moraju proći Sunčeve zrake kad padaju koso nego kad padaju vertikalno na
površinu Zemlje. Jediničnom optičkom masom smatra se masa atmosfere kroz koju bi
Sunčeve zrake prolazile od vrha atmosfere do razine mora pri zenitnom položaju Sunca.

Direktna Sunčeva radijacija

Radijacijska energija koja dolazi sa Sunca sastoji se od paralelnog snopa
elektromagnetskih valova čija je valna duljina između 0,2-4 m. To je kratkovalna
radijacija. Sunčeva radijacija sastoji se od mlaza fotona različite energije. Onaj dio
Sunčeve radijacije koji se uspije netaknut probiti kroz atmosferu do površine Zemlje
zove se direktna radijacija.

Apsorpcija Sunčeve radijacije u atmosferi

Dio Sunčevih zraka koje prolaze kroz atmosferu apsorbirati će vodena para. Dio
Sunčeve radijacije na putu kroz atmosferu apsorbira ugljikov dioksid, kisik i ozon.
Budući da oni apsorbiraju samo u strogo ograničenom području spektra takva se
apsorpcija zove selektivna apsorpcija.

Difuzna radijacija
Raspršivanje je proces koji ima izraziti dnevni hod. Raspršivanjem Sunčeve radijacije
difuzne zrake do površine Zemlje sredinom dana donose najviše kratkih valova, odatle
nebu modra boja. Modrina raste i onda ako u atmosferi ima mnogo sitnih čestica
prašine. Spuštanjem Sunca prema horizontu relativni udio kratkovalne radijacije u
ukupnoj raspršenoj radijaciji sve se više smanjuje, a povećava se udio radijacije iz
crvenog dijela spektra. Nebo sve više gubi modru boju, postaje bjelkasto, a nešto prije
zalaza odnosno prije i poslije izlaza Sunce dobiva narančastu i crvenu boju. Sunčeva
radijacija koja do nas ne dolazi direktno, nego joj se ili difuznom refleksijom ili
raspršivanjem na putu kroz atmosferu promijeni smjer ili spektralni sastav zove se
difuzna radijacija ili nebesko zračenje. Zbog ove radijacije svjetlost dolazi sa svih
strana, na Zemlji nije mrak ni kad je nebo danju potpuno prekriveno oblacima. Sunčeve
zrake dolaze do Mjeseca kroz praktički prazan prostor u kojem nema difuzne radijacije,
pa te zrake ne vidimo. Vidimo samo one Sunčeve zrake koje se s Mjeseca reflektiraju
do našeg oka.

Rasvjeta
Vidljiv dio spektra zove se svjetlošću. Intenzitet svjetlosti mjeri se fotometrom, a
količina toka svjetlosti na jedinicu površine zove se rasvjetom. Rasvjeta se mjeri u
luksima, to je rasvjeta što je daje svjetlosni tok od 1 lumena na 1 m2 površine.

Trajanje sijanja Sunca

3
Trajanje obasjavanja Zemlje direktnom Sunčevom radijacijom zove se trajanjem sijanja
Sunca. Na geografskoj karti se prikazuje izohelama koje povezuju točke s istim
trajanjem sijanja Sunca u označenom periodu. Trajanje sijanja Sunca određeno je
astronomskim faktorima, tj. ne može biti duže od trajanja dana, određeno je stanjem
atmosfere i ovisi o reljefu koji bacanjem sjene skraćuje trajanje sijanja Sunca. Trajanje
sijanja Sunca povećava se prema jugu.

Globalna radijacija
Sunčeva radijacija dolazi do površine Zemlje na 2 načina: direktno i difuzno. Zbroj
direktne i difuzne radijacije koja dospije do horizontalne plohe na površini Zemlje zove
se globalnom radijacijom. Ona se mjeri piranometrom, a registrira se piranografom.

Albedo
Broj koji pokazuje moć reflektiranja Sunčeve radijacije s tijela koje samo ne svijetli
zove se albedo ili koeficijent refleksije. Najveći albedo imaju svježi snijeg i oblaci
obasjani odozgo i sa strane. Za istu podlogu albedo je manji kad je ona vlažna. Albedo
ovisi o upadnom kutu Sunčevih zraka, manji je kad je Sunce visoko. Albedo je sve
manji u nižim geografskim širinama. Planetarni albedo je kratkovalna radijacija koje
se sa Zemljine površine, s oblaka i sastavnih dijelova atmosfere reflektira u svemir i ne
sudjeluje u energetskim procesima na našem planetu. Faktori koji utječu na albedo na
površini Zemlje i u atmosferi su: raspodjela kopna i mora (ako je vedro onda je albedo
kopna veći od albeda mora na istim geografskim širinama), naoblaka, snježni pokrivač,
ledeni pokrov i zaleđeno more. Za toplinske procese u atmosferi i u podlozi ispod nje
bitno je da se zna koliki postotak globalne radijacije ostaje u podlozi, a koliki se
reflektira. Onaj dio globalne radijacije koji se apsorbira u podlozi, na površini Zemlje
zove se apsorbirana globalna radijacija ili efektivna kratkovalna radijacija.
Apsorbiranu globalnu radijaciju neki zovu bilancom kratkovalne radijacije. Atmosfera
je za dugovalnu radijaciju teško propusna (adijatermna).

TEMPERATURA
Atmosfera se najvećim dijelom zagrijava od podloge. Atmosfera i podloga zagrijavaju
se i hlade: apsorpcijom kratkovalne radijacije te apsorpcijom i emisijom dugovalne
radijacije, kondukcijom ili vođenjem topline, konvekcijom, turbulentnom difuzijom,
molekularnom difuzijom. Apsorpcijom kratkovalne radijacije tijelu se povisuje
unutrašnja energija. Prenošenje topline kondukcijom svodi se na prenošenje jednog
dijela kinetičke energije molekula toplijeg tijela na molekule hladnijeg tijela.
Kondukcija je jedini način prenošenja topline u krutim tijelima. Toplina je energija koja
prelazi s tijela više temperature na tijelo niže temperature sve dok se njihove
temperature ne izjednače. Tekućine i plinovi su loši vodiči topline. Voda je bolji vodič
topline od zraka (zrak>snijeg>voda>led>kamen). Konvekcijom se toplina prenosi tako
da se tijelo u kontaktu s podlogom ugrije kao cjelina, pa tako postaje lakše od hladnije
podloge. Konvekcijom se toplina prenosi visoko u atmosferu. Turbulentni prijenos
topline nastaje tako da se ugrijane vrlo male količine zraka zamjenjuju isto tako malim
količinama relativno hladnijeg zraka, pa tako nastaje vrlo burno komešanje zraka.
Toplina je energija, a stupanj topline je temperatura. Termometar mjeri temperaturu
zraka s kojim se nalazi u termičkoj ravnoteži. Znatna količina Sunčeve radijacije koja
dospije do površine Zemlje troši se za evaporaciju vode. Ta toplina sadržana u vodenoj
pari zove se latentna toplina. Na temperaturu atmosfere utječu i kompresija i ekspanzija.
Dizanjem zraka njegov stanoviti volumen dolazi iz područja višeg tlaka u područje

4
nižeg tlaka, pa će ekspandirati. Ekspanzija uzrokuje sniženje temperature zraka koji se
izdiže. Suprotno se događa pri kompresiji. Zrak se spušta iz područja nižeg tlaka na
visini u područje višeg tlaka pri tlu. Kompresija uzrokuje povišenje temperature zraka.
Spuštanje zraka u atmosferi zove se supsidencijom.

Horizontalna izmjena topline

Horizontalna izmjena topline je izmjena između nižih i viših geografskih širina.
Horizontalna izmjena topline između pojedinih dijelova Zemlje zove se advekcija
topline.

Termička svojstva kopna, mora i zraka

Termička svojstva atmosfere bitno ovise o količini topline sadržane u podlozi. Količina
topline biti će veća što je veća masa i viša temperatura. Specifična toplina je količina
topline koju treba dovesti jedinici mase neke stvari da se ona zagrije za 1°C. Voda ima
veću specifičnu toplinu nego sva kruta tijela koja grade Zemljinu koru. U usporedbi s
vodom sastavni dijelovi kopna imaju malenu specifičnu toplinu, pa će se brzo ugrijati.
U usporedbi s morem, kopno akumulira znatno manju količinu topline. Toplina taljenja
je količina topline potrebna da se rastali 1 kg neke tvari računajući od početka taljenja.
Toplina sublimacije je toplina koju treba dovesti 1 kg leda ili snijega da se pri određenoj
temperaturi iz kristaličnog stanja neposredno pretvori u vodenu paru. Isparavanje
(evaporacija) dinamički je proces pri kojemu se tijelu koje isparava mora dovoditi
toplina. Toplina isparavanja ili latentna toplina isparavanja je toplina koja je potrebna da
jedinična količina neke tekućine na temperaturi vrelišta potpuno ispari. Isparavanje će
rasti s povećanjem brzine vjetra, a bit će veće u suhu nego u vlažnu zraku. Ono naglo
raste kad je zrak hladniji od vode. Mnogo se više topline troši nad morima nego nad
kopnom na istoj geografskoj širini. Nad morima se najviše topline troši za evaporaciju u
suptropskim područjima visokog tlaka, jer je apsorpcija radijacije jaka, a neprestano
pušu vjetrovi koji odnose višak vodene pare. S povećanjem geografske širine
evaporacija se smanjuje. Kontinentsku klimu karakteriziraju velike amplitude
temperature, tj. velike razlike između noćnih i dnevnih odnosno zimskih i ljetnih
temperatura, a za maritimnu (oceansku) klimu značajne su malene razlike između
dnevnih i noćnih odnosno zimskih i ljetnih temperatura.

Dnevni hod temperature zraka

Dnevni hod temperature je promjena temperature u tijeku dana. Dnevni hod temperature
u jednoj točki posljedica je odnosa primljene i odane energije, odnosno topline.
Temperatura nije najniža u trenutku izlaska Sunca, niti je najviša kad ono prolazi kroz
meridijan promatrane postaje. Najniža je nešto poslije izlaza Sunca, a najviša nešto
poslije njegova najvišeg položaja. Kad se izmjena energije izjednači, temperatura je na
najnižoj točki. Kad je primljena energija veća od potrošene, temperatura raste.
Maksimalna je temperatura onda kad se izjednače apsorpcija i emisija energije.
Ledeni dan, dan s Tmin. -10°.
Studeni dan, dan s Tmax. < 0°.
Hladni dan, dan s Tmin. < 0°.
Dan s toplom noći, dan s Tmax.  20°.
Topli dan, dan s Tmax.  25°.
Vrući dan, dan s Tmax.  30°.
U dnevnom hodu temperature razlikuju se 2 osnovna tipa: maritimni (oceanski) i
kontinentski. Kopno se brže zagrijava i hladi od vodene površine. Periodička amplituda
5
temperature je razlika najviše i najniže temperature u srednjem dnevnom hodu
temperature za mjesec. Aperiodička amplituda temperature je razlika između srednje
maksimalne i srednje minimalne mjesečne temperature. Dnevne amplitude temperature
iznad horizonta naglo opadaju s visinom. Vedrina povećava dnevnu amplitudu. Po
vedru vremenu jaka je kratkovalna radijacija, a znatan se dio apsorbira u tlu i intenzivno
zagrijava zrak. Najveće dnevne amplitude temperature bit će u pustinjama jer se danju
toplina ne troši za evaporaciju vode, a noćna terestrička radijacija zbog male količine
vodene pare u zraku lako se probije kroz atmosferu i izgubi u svemiru. Srednja dnevna
amplituda temperature zraka nad oceanima uvijek je manja nego nad kopnom na istoj
geografskoj širini.

Godišnji hod temperature

Godišnji hod temperature je niz srednjih mjesečnih temperatura izračunatih iz
višegodišnjih nizova. Osim blizine mora, na godišnji hod temperature u nekim
dijelovima svijeta znatno utječu i termičke osobine tog mora, tj. važno je teče li uz obale
hladna ili topla morska struja, puše li vjetar s mora na kopno ili obratno. Promjene u
prividnom gibanju Sunca po nebeskom svodu i godišnji hod naoblake glavni su uzrok
diferencijacije četiriju osnovnih tipova godišnjeg hoda temperature:
1) Za ekvatorski tip karakteristična je neznatna godišnja amplituda temperature.
Temperatura je neprekidno visoka.
2) Tropski tip karakterizira jedan maksimum i jedan minimum temperature, koji se
pojavljuju poslije solsticija. Godišnja amplituda temperatura je malena, zbog
monsunskih kiša.
3) Tip umjerenih širina. Najviša i najniža srednja mjesečna temperatura nastupa
poslije solsticija.
4) Polarni tip. Zbog dugog trajanja polarne noći najhladniji je mjesec veljača ili
ožujak, a najtopliji je srpanj ili kolovoz.

Vertikalna raspodjela temperature

Atmosfera se najvećim dijelom zagrijava od podloge, pa temperatura mora postupno
opada s povećanjem topline. Promjena temperature na svakih 100 m visinske razlike
zove se vertikalnim gradijentom temperature. U planinskim krajevima temperatura
opada za 0, 56°C na svakih 100 m. U vedrim i toplim danima, kad se planinske padine
intenzivnije zagrijavaju vertikalni gradijent temperature iznosi i do 1°C na 100 m.
Temperatura opada s visinom. Najveći gradijent temperature je u prizemnom sloju,
postupno opada s visinom, pa na granici troposfere prestaje daljnji pad temperature. U
atmosferi se nerijetko događa suprotno, tj. temperatura povremeno ili trajnije, lokalno ili
regionalno, pa čak i u kontinentskim razmjerima, u tanjem ili debljem sloju raste s
visinom (topliji zrak iznad hladnijeg). To stanje atmosfere zove se inverzijom
temperature. Uzroci postanka inverzije temperature su:
1) Radijacijska (prizemna) inverzija nastaje u prizemnim slojevima atmosfere,
neposredno uz površinu Zemlje, koja se kao dobar radijator topline u tijeku noći
brže i jače ohladi od zraka neposredno iznad nje. Za postanak jake radijacijske
inverzije potrebni su: duge noći, kad dugovalna radijacija tla izrazito nadvladava
slabo kratkovalno zračenje apsorbirano danju; vedrina ili niski tanki oblaci, tako
da se protuzračenje atmosfere smanji na minimum; malene količine vodene pare
u zraku, pa je protuzračenje atmosfere bitno slabije; neznatno miješanje već
ohlađena zraka s višim toplijim zrakom; snježni pokrivač koji reflektira veći dio
kratkovalne radijacije u tijeku kratkog dana.

6
 2) Visinska inverzija nastaje u slobodnoj atmosferi u graničnom pojasu između
dviju zračnih masa čije su relativne brzine gibanja različite.
3) Frontalna inverzija nastaje na kontaktu dviju različitih zračnih masa, i to
advekcijom zraka, stoga je takva inverzija dinamičkog tipa jer nastaje tako da
hladni zrak u obliku klina prodre ili se potkopa pod topliji zrak, ili topliji zrak
nalegne na hladniji zrak ispod njega.
4) Inverzija spuštanja ili anticiklonska inverzija nastaje u slobodnoj atmosferi
spuštanjem zraka, koji se pritom dinamički zagrijava i suši, pa može biti topliji
od zraka uz podlogu. Takva inverzija nastaje u stabilnoj anticiklonskoj situaciji
iznad kopna. Ova inverzija važna je za procese u atmosferi (raspadanje
naoblake, onemogućavanje konvekcije).

Horizontalna (geografska) raspodjela temperature

Najniža apsolutna minimalna temperatura na sjevernoj hemisferi izmjerena je 1938.g. u
Ojmjakonu (istočni Sibir) – 77,8°C, a na južnoj hemisferi na antarktičkoj postaji
izmjerena je 1983.g. u Vostoku –89,2°C. Najviša temperatura izmjerena je u El Aziziju
u Tripolitaniji (Afrika) +57,8°C, a isto toliko izmjereno je 1933.g. u San Luisu,
Meksiko. Izoterme su krivulje koje na geografskoj karti spajaju mjesta s jednakom
temperaturom. Da bi se eliminirao utjecaj različite nadmorske visine pojedinih postaja,
temperatura se reducira na razinu mora, tj. za svakih 100 m nadmorske visine postaje
njezinoj se stvarnoj temperaturi dodaje 0,5°C. Na pružanje izotermi utječu raspodjela
kopna i mora, ali je taj utjecaj evidentan tek izvan ekvatorske zone. Zbog različitih
termičkih osobina vode i kopna, u zimskoj polovici godine izoterme na kopnu povijaju
se i dalje prodiru prema ekvatoru, nego one nad oceanima, pa će mjesto na kopnu biti
hladnije od mjesta na moru koje se nalazi na istoj geografskoj širini. Suprotno je ljeti.
Zbog termičkog kontrasta ocean-kopno, utjecaj hladnih struja izrazitiji je ljeti nego
zimi. Ljeti je more hladnije od susjednog kopna bez obzira na to kakva struja teče uz
obalu. Domet i intenzitet utjecaja mora, prije svega njegov termički utjecaj bitno ovisi o
općoj cirkulaciji, a u nekim dijelovima svijeta i o sekundarnoj cirkulaciji. Linija koja
povezuje točke s najvišom temperaturom zove se termički ekvator. On nije izoterma, jer
ne spaja mjesta s najvišom godišnjom ili najvišom srednjom mjesečnom temperaturom,
bez obzira na to koliko ona iznosi. Termički ekvator se ne poklapa s geografskim
ekvatorom, jer je sjeverna hemisfera toplija od južne. To je posljedica nejednake
raspodjele kopna i mora. Na kontinentima se termički ekvator udaljuje od ekvatora
(ljeti), a na oceanima se približuje.

Broj hladnih dana

Potrebno je znati koliko dana u godini minimalna dnevna temperatura padne ispod 0°C.
Ta se veličina zove hladni dan. Broj hladnih dana u godini pokazuje u koliko dana
minimalna dnevna temperatura padne ispod 0°C. Drugi naziv za hladni dan je dan s
mrazom. Mraz nastaje onda kada na površini tla temperatura padne na 0°C ili nešto niže
od 0°C, jer se temperatura mjeri iznad površine tla. Najpovoljniji uvjeti za mraz postoje
rano ujutro neposredno prije izlaza Sunca, kad je temperatura najniža. Ako su sinoptički
uvjeti povoljni (vedro, slab povjetarac, suhi zrak) onda do potrebnog pada temperature
dolazi radijacijskim procesom, pa se taj mraz zove radijacijskim mrazom. Raspodjela
broja hladnih dana ovisi o: geografskoj širini, raspodjeli kopna i mora, radijacijski uvjeti
u konkavnim oblicima reljefa. Mraz se ne pojavljuje u najvećem dijelu tropskog pojasa.
Broj dana s mrazom raste s porastom geografske širine. I reljef utječe na geografsku

7
raspodjelu broja hladnih dana. Ekvatorska granica mraza približava se ekvatoru nad
kontinentima, a udaljava se d njega nad oceanima.

Godišnja amplituda temperature

Razlika između srednje mjesečne temperature najtoplijeg mjeseca i srednje mjesečne
temperature najhladnijeg mjeseca daje srednju godišnju amplitudu temperature. Linije
koje na geografskoj karti spajaju točke s istom srednjom godišnjom amplitudom
temperature zovu se izoamplitude. Godišnja amplituda temperature površinske vode
mora manja je od amplitude temperature površine kopna. Godišnja amplituda
temperature vode manja je na južnoj nego na sjevernoj hemisferi. Najveća godišnja
amplituda svjetskog mora je u sjevernom Atlantiku i Pacifiku. Atmosferska cirkulacija
ima golemu važnost za godišnju amplitudu temperature. Srednja godišnja amplituda
temperature zraka raste s udaljavanjem od obale mora.

Anomalija temperature
Razlika između reducirane srednje temperature nekog mjesta i srednje temperature
paralele na kojoj se ono nalazi zove se anomalija temperature. Ona pokazuje stupanj
utjecaja terestričkih faktora klime. Linije koje na geografskoj karti spajaju mjesta s
istom anomalijom temperature zovu se izoanomale. Ako neka postaja ima višu srednju
temperaturu godine nego što odgovara njezinoj geografskoj širini, onda ona ima
pozitivnu anomaliju temperature. Anomalija temperature je mjera kontinentalnosti,
odnosno maritimnosti, pa je anomalija temperature veća na sjevernoj nego na južnoj
hemisferi, a više je izražena zimi. Najveću pozitivnu anomaliju na svijetu ima
Skomvaer na Lofotskim otocima, pred obalom Norveške, a iznosi 25,7°C. Najveću
negativnu anomaliju ima istočni Sibir. Karakteristično je da je anomalija temperature
manja iznad stalno zaleđenog Grenlanda i centralnog dijela Sjevernog ledenog mora. To
je posljedica hladnog ljeta. Svi oceani istodobno imaju negativnu anomaliju
temperaturu.

DINAMIKA ATMOSFERSKIH PROCESA

Tlak zraka
Molekule plinova koje čine zrak u neprekidnom su gibanju. Djelovanje udaraca
golemog broja molekula na svaku površinu definira se kao sila (F) koja se zove tlakom
zraka (p=F/s). Tlak zraka na jediničnoj površini jednak je težini stupca zraka iznad te
površine do gornje granice atmosfere. 1 bar= 750,062 mm Hg; 1mbar=1hPa. Tlak
od 760 mm Hg ekvivalentan je tlaku od 1013,25 mbar. Promjene tlaka posredno su vrlo
važne jer uzrokuju gibanje zraka (vjetar), a time utječu na niz promjena u atmosferi.
Promjene tlaka uzrokuju vertikalno i horizontalno premještanje zraka.

Vertikalna raspodjela tlaka

Tlak zraka opada s porastom nadmorske visine. Ali tlak zraka ne opada jednoliko s
porastom nadmorske visine. Promjena tlaka s visinom razmjerna je gustoći zraka na toj
razini. Tlak zraka mora opadati s visinom brže u donjim gustim slojevima atmosfere
nego u rijetkim gornjim slojevima. Veličina koja pokazuje koliko tlak zraka opada s
visinom zove se barometrijska stopa. To je broj metara za koji se treba dignuti da bi tlak
pao za jedinicu. Budući da barometrijska stopa ovisi o gustoći zraka, ona se mijenja

8
zajedno s promjenom temperature i tlaka, odnosno s visinom. Za najniži dio troposfere
karakterističan je nagli pad tlaka zraka. Što je zrak topliji, barometrijska stopa je veća.

Temperatura i promjena tlaka

Gustoća zraka mijenja se s promjenom temperature zraka. Izobarne plohe su zamišljene
atmosferi u kojima je u svakoj točki tlak zraka jednak. S povećanjem temperature zraka
izobarne plohe će se izdizati, a s hlađenjem zraka spuštati. Izobare povezuju mjesta na
geografskoj karti s istim tlakom.

Barički reljef
Na nehomogenoj Zemlji izobare čine zatvorene, skoro koncentrične sisteme. Prikaz
raspodjele tlaka zraka pomoću izobara i izohipsa zove se baričkim reljefom. Depresija
(barometarski minimum), područje niskog tlaka (N) nastaje ako su zatvorene izobare
raspodijeljene koncentrične, tako da je tlak najniži u središtu, a raste prema periferiji. To
je ciklona. Barometarski maksimum, područje visokog tlaka (V) nastaje ako su
zatvorene izobare raspodijeljene tako da je najviši tlak u centru, a opada prema
periferiji. To je anticiklona. Baričko sedlo je područje između dviju ciklona i dviju
anticiklona. Od sedla prema anticiklonama tlak raste, a od sedla prema ciklonama pada.
Barička dolina je područje niskog tlaka s izduženim izobarama, pa postoji izrazita os
doline. Barička dolina je dio ciklone čije su izobare izdužene u jednom smjeru. Barički
greben ili klin visokog tlaka je područje visokog tlaka s izduženim izobarama u jednom
smjeru, pa se može uočiti os grebena. Greben je dio anticiklone čije su izobare izdužene
u jednom smjeru, u smjeru osi grebena. Sekundarna ciklona nastaje kada se u baričkoj
dolini formiraju zatvorene izobare, pa se sekundarna ciklona odvoji od matične ciklone
kao poseban barički sistem. Sekundarna anticiklona nastaje kada se u baričkom grebenu
formiraju zatvorene izobare, pa tako nastane posebna anticiklona. Izohipse su krivulje
koje spajaju mjesta neke izobarne plohe s istom nadmorskom visinom.

Geografska raspodjela tlaka zraka na Zemlji

Neposredno uz geografski ekvator bio bi ekvatorski pojas niskog tlaka. Sjeverno i južno
od njega na oko 30°C N i 30°C bila bi 2 suptropska pojasa visokog tlaka. Na širinama
sjeverne i južne polarnice nalaze se subpolarna područja niskog tlaka. U polarnim
područjima nalaze se polarna područja visokog tlaka. Na kartama srednjeg tlaka u svim
mjesecima postoje akcijski centri. To su velika područja visokog tlaka i niskog tlaka u
više ili manje točno određenim geografskim područjima. Sve akcijske centre možemo
podijeliti na:
1) Permanentni akcijski centri postoje cijele godine. U permanentne akcijske
centre ubrajaju se: ekvatorski pojas niskog tlaka u subpolarnom pojasu na
sjevernoj hemisferi i kontinuirani pojas niskog tlaka oko Antarktika;
područja visokog tlaka iznad Arktika i Antarktika.
2) Sezonski akcijski centri su područja visokog ili niskog tlaka iznad
kontinenata koji postoje samo u jednom dijelu godine, a u drugom dijelu
godine je suprotna raspodjela tlaka. Termičkog su postanka. Tako nad
kontinentima zimi nastaje polje visokog tlaka, a ljeti niskog tlaka.

9
 VJETAR
Utjecaji na horizontalno gibanje zraka
Gibanje zraka u atmosferi zove se strujanjem. Horizontalna komponenta strujanja zove
se vjetar. Vjetar je posljedica djelovanja više sile. To su: sila gradijenta tlaka, sila teže,
devijacijska sila rotacije Zemlje ili Coriolisova sila, trenje. Vrlo je važan horizontalni
gradijent tlaka. Tlak će najbrže padati ako su izobare guste. Gradijent tlaka izražava se u
hPa/100 km. Posljedica djelovanja Coriolisove sile-činjenica da vjetar na sjevernoj
hemisferi skreće udesno, a na južnoj hemisferi ulijevo. Vjetar koji puše paralelno s
izobarama u homogenom polju tlaka, a rezultanta je uravnoteženja sile gradijenta tlaka i
Coriolisove sile zove se geostrofičkim vjetrom. On puše samo u atmosferi gdje se ne
osjeća utjecaj trenja s podlogom, iznad 600-1000 m. Razlika između geostrofičkog
vjetra na dvije razine zove se termički vjetar.

Mehanička svojstva vjetra

Vjetar je definiran ako mu odredimo brzinu i smjer. Vjetar se prikazuje vektorom.
Brzina vjetra kontinuirano se mjeri pomoću anemometra, a brzina i smjer se istodobno
bilježe na vrpci anemografa. Samo smjer prizemnog vjetra određuje se pomoću
vjetrulje. Jačina vjetra izražava se u boforima. Trajektorija je linija u prostoru koja spaja
točke kroz koje je uzastopno prošao fluid. Strujnica je krivulja čija je tangenta u bilo
kojoj točki fluida paralelna sa smjerom gibanja u toj točki.

Dnevni hod brzine vjetra

Dnevni hod brzine vjetra je promjena brzine vjetra u tijeku dana. Svi se dnevni hodovi
brzine vjetra mogu podijeliti u 2 osnovna tipa: kontinentski i maritimni. Kod
kontinentskog tipa maksimalna je brzina vjetra u podne, a minimalna je noću. Maritimni
tip dnevnog hoda brzine vjetra je obrnut.

Geografska raspodjela vjetrova na površini Zemlje

Glavni smjerovi vjetra na Zemlji moraju odgovarati prostornoj raspodjeli tlaka. Vjetrovi
mogu puhati samo iz područja višeg tlaka u područje nižeg tlaka, pa kad se uzme u
obzir utjecaj rotacije Zemlje i trenje zraka s podlogom, može se načiniti shema vjetrova
na površini Zemlje. Iz suptropskih maksimuma prema ekvatorskom pojasu niskog tlaka
pušu pasati ili tropski istočni vjetrovi. Pod utjecajem trenja i Coriolisova efekta oni na
sjevernoj hemisferi skreću udesno, a na južnoj ulijevo. Tipični pasati pušu samo nad
oceanima. Iz suptropskih maksimuma , zbog anticiklonske cirkulacije, zrak se razilazi
na sve strane: na zapadnim periferijama suptropskih maksimuma strujanje je južno, a
zatim sve više skreće da bi konačno prešli u zapadni vjetar. Ti se vjetrovi zovu
zonalnim zapadnim vjetrovima ili glavnim zapadnim vjetrovima. Njihova brzina raste s
povećanjem geografske širine. Iz polarnih područja visokog tlaka prema subpolarnim
područjima niskog tlaka pušu vjetrovi s izrazitom istočnom komponentom. To su
polarni istočni vjetrovi.

10
 ZRAČNE MASE I KLIMATSKE FRONTE

Postanak zračnih masa

U određenim dijelovima svijeta nalaze se velika područja s jednolikom podlogom. U
tim se prostorima u određenim vremenskim uvjetima meteorološki elementi u
horizontalnom smjeru mijenjaju. Takva je područja troposferskog zraka homogenih
svojstava Bergeron nazvao zračnim masama. Prostori na površini Zemlje u kojima se
stvaraju zračne mase zovu se izvorišna područja zračnih masa. Postoje 3 osnovna tipa
izvorišnih područja: prostrane morske površine, unutrašnjost kontinenata i područja
prekrivena snijegom i ledom. Za postanak zračnih masa najpovoljnija su prostrana
anticiklonska područja sa slabim divergentnim strujanjem.

Transformiranje zračnih masa

Zračne mase su glavni prenosioci energije iz nižih geografskih širina u više. Zračna
masa počinje polagano poprimati fizičke kvalitete nove prirodne sredine; počinje proces
transformiranja zračne mase. Postoje dvije vrste izmjene zračnih masa:
1) Termodinamičko transformiranje zračne mase nastaje izmjenom topline
između donjih slojeva zračne mase i podloge iznad koje se ona kreće. Brzina
kojom se zračna masa transformira ovisi o prirodi podloge, o putanji zračne
mase i o trajanju putovanja zračne mase. Ovo transformiranje pojačava se sa
povećanjem vlage koja nastaje evaporacijom s podloge ili kapi kiše što
padaju iz tople zračne mase koja se nalazi iznad hladne zračne mase.
2) Mehaničko transformiranje zračne mase nastaje pod utjecajem turbulencije, a
ona nastaje ili trenjem između zračnih masa i podloge ili vertikalnim
miješanjem zraka termičkom turbulencijom.

Klasifikacija zračnih masa

Zračne mase mogu se klasificirati s više stajališta. Najčešće se upotrebljava
termodinamička i geografska klasifikacija zračnih masa. Termodinamička klasifikacija
zračnih masa temelji se na tome prelazi li toplina iz podloge na zračnu masu ili obratno.
Zračna masa koja se zagrijava od podloge zove se hladna zračna masa. Ako se podloga
zagrijava od zračne mase zove se topla zračna masa. Geografska klasifikacija zračnih
masa temelji se na geografskoj raspodjeli izvorišnih područja. Na toj se osnovi zračne
mase dijele na: arktičke, polarne, tropske i ekvatorske. Geografska klasifikacija zračnih
masa temelji se na još jednom kriteriju: fizička svojstva zraka bitno ovise o tome
potječe li on s mora ili s kopna. Kontinentske zračne mase potječu s kopna, a oceanske
(maritimne) s oceana. Kontinentske su mase suhe, a oceanske vlažne. Ako je zračna
masa stabilna, ona zaobilazi visoku planinsku barijeru, a ako je labilna, manji dio zraka
zaobilazi barijeru, a veći se dio izdiže preko nje, pa nastaje kondenzacija.

Frontalne plohe i fronte

Budući da su zračne mase relativno postojane, one se ne miješaju slobodno i bez
posljedica. Između dviju zračnih masa nastaje frontalna zona široka 100 km, u kojoj se
prelazi iz jedne zračne mase u drugu. Frontalna zona može se širiti ili sužavati. Sužena
frontalna zona zove se frontalna ploha ili ploha diskontinuiteta, jer svojstva jedne zračne
mase brzo prelaze u svojstva druge zračne mase. Presjek frontalne zone ili plohe s
površinom Zemlje zove se fronta. Da bi nastala frontalna ploha moraju postojati:
1) Dvije zračne mase s izrazitim temperaturnim kontrastima.

11
 2) Atmosfersko strujanje treba biti konvergentno. Na Zemlji postoje frontalne
plohe koje odvajaju 4 vrste zračnih masa:
a) Između arktičkog i polarnog zraka nalazi se arktička fronta (AF),
odnosno između antarktičkog i polarnog zraka je antarktička fronta
(AAF).
b) Između polarnog i tropskog zraka je polarna fronta (PF).
c) Na sukobu tropskog i ekvatorskog zraka su intertropska fronta (IF),
tropska fronta (TF), ekvatorska fronta (EF) i intertropska
konvergencija (ITC).
Proces nastanka frontalnih ploha zove se frontogeneza, a područja u kojima one nastaju
zovu se frontogenetskim područjima.

Geografska raspodjela zračnih masa i klimatskih frontalnih ploha

Kanadska arktička fronta je na krajnjem sjeveru Sjeverne Amerike, pruža se od Aljaske
do Hudsonovog zaljeva. Atlantska arktička fronta pruža se pred istočnom obalom
Grenlanda preko otočja Svalbard do duboko u centralni Arktik. Dalje na istoku uzima se
da postoji azijska arktička fronta, a bila bi nastavak atlantske arktičke fronte. Pacifička
arktička fronta zimi se pruža od Ohotskog mora preko aleutskog minimuma na južnu
Aljasku, a ljeti se povlači na sjever. Atlantska polarna fronta zimi se u prosjeku pruža
od Floride do Biskajskog zaljeva i Skandinavije, a ljeti od podnožja Stjenjaka preko
Newfoundlanda do zapadne Europe i Skandinavije. Ona se ljeti povlači na sjever. U
hladnom dijelu godine Sredozemno more mnogo je toplije od europskog kopna sjeverno
od njega, pa zimi nad Sredozemnim morem nastaje sredozemna ili mediteranska
polarna fronta. U široj obalnoj zoni Indijskog oceana nastaje jedna druga grana polarne
fronte od Arabije do Burme (Mianmar). To je iranska polarna fronta. U sjevernom
Pacifiku postoji pacifička polarna fronta. Ljeti se povlači na sjever. Sredozemna polarna
fronta ljeti nestaje, a ljeti je za istočnu Europu vrlo važna istočno-europska polarna
fronta. U istočnoj i srednjoj Aziji postoje 2 grane polarne fronte: jedna je mongolska
polarna fronta, a istočno od nje je pacifička polarna fronta. Bitne su za monsunsku
cirkulaciju.

VODA U ATMOSFERI

Vodena para
Vodena para koja se nalazi u atmosferi zove se vlagom zraka. Ona je zapravo jedna od
najvažnijih primjesa zraka. Višestruka je uloga i važnost vodene pare u atmosferi:
1) O količini vodene pare u atmosferi ovisi vjerojatnost pojave padalina.
2) Vodena para efikasno apsorbira dugovalnu radijaciju Zemlje.
3) Vodena para sadrži znatnu količinu latentne topline koja se kondenzacijom
vodene pare oslobađa.
Voda se pojavljuje u sva 3 agregatna stanja. Na temperaturi od 0°C ili niže voda prelazi
u kruto agregatno stanje. Između temperature ledišta i vrelišta voda se nalazi i u
plinovitu i u tekućem stanju, a iznad 100°C sva prelazi u plinovito stanje. U stanovitim
uvjetima voda može ostati u tekućem stanju ispod 0°C, to je prehlađena ili pothlađena
voda. Prijelaz tekućine u kruto stanje zove se kristalizacija, a prijelaz vode iz tekućeg u
kruto stanje zove se smrzavanje. Isparavanje (evaporacija) je prijelaz iz krutog ili
tekućeg stanja u plinovito, a prijelaz vodene pare u tekuće stanje zove se
kondenzacijom. Pri temperaturi znatno nižoj od 0°C nastaje sublimacija, neposredni
prijelaz iz plinovitog u kruto stanje. Prijelaz leda u vodu zove se taljenje. Prelaženjem

12
krutog agregatnog stanja u tekuće ili prelaženjem krutog u plinovito ili tekućeg u
plinovito toplina se troši. Prelaženjem iz plinovitog u tekuće ili kruto ili iz tekućeg u
kruto toplina se oslobađa. Za isparavanje vode troši se toplina koja je vezana u vodenoj
pari. To je latentna toplina evaporacije.

Evaporacija (isparavanje)
Pod evaporacijom se misli na količinu isparene vode s neke površine. Ona se mjeri u
milimetrima u određenom razdoblju. Brzina evaporacije ovisi o: veličini površine tijela
koje isparava, temperaturi tijela koje isparava, brzini vjetra iznad površine vode ili tla,
tlaku zraka i količini padalina koja pada na tu površinu. Evaporacija na kopnu će ovisiti
i o reljefu. Ona je veća iznad oceana nego iznad kontinenata. S porastom geografske
širine evaporacija sa svjetskih mora vrlo naglo opada, jer opada temperatura vode.

Vlaga zraka
Ako se u zraku nalazi maksimalna količina vodene pare onda je zrak zasićen. Apsolutna
vlaga (vlažnost) je broj grama vodene pare u 1m3 zraka. S porastom temperature raste
apsolutna maksimalna vlaga. Specifična vlaga je broj grama vodene pare u 1 kg vlažna
zraka. Relativna vlaga je broj koji u postotcima pokazuje odnos između količine vodene
pare koja postoji u zraku u određenom trenutku i maksimalne količine vodene pare koju
bi zrak na toj temperaturi mogao primiti da bi bio zasićen. Relativna vlaga se mjeri
higrometrom. Kontinentski tip relativne vlage ima maksimum zimi, a minimum ljeti.
Oceanski tip relativne vlage ima maksimum ljeti, a minimum zimi.

Magla, oblaci i naoblaka

Kondenzacija i sublimacija vodene pare
Najvažniji proces koji uvjetuje kondenzaciju i sublimaciju je snižavanje temperature.
Temperatura na kojoj vodena para pri konstantnom tlaku i sadržaju vodene pare postaje
zasićena zove se rosište.

Magla
Magla se sastoji od vrlo sitnih kapljica vode ili ledenih kristala. Ona smanjuje
horizontalnu vidljivost u prizemnom sloju atmosfere na 1 km ili manje. Horizontalna
vidljivost može biti i veća od 1 km, ali se primjećuje da je vidljivost manja nego u
potpuno čistom zraku. To je sumaglica. Magla je oblak koji se nalazi pri tlu. Pri
temperaturi od –30°C redovito se pojavljuju ledeni kristali, a njihov se broj povećava
sniženjem temperature, pa se na temperaturi nižoj od –45°C magla sastoji samo od
ledenih kristala. To je ledena magla. Za postanak magle važan je vjetar. Vlažna magla je
nestabilna, a suha je postojana. Magla nastaje samo kad relativna vlaga postane vrlo
velika, tj. kad se temperatura zraka približi rosištu. Magle se prema postanku mogu
klasificirati u 2 skupine:
1) Magle zračnih masa, magle u sklopu jedne zračne mase.
2) Frontalne magle, magle koje nastaju na granici između dviju zračnih masa.
One se mogu podijeliti na 4 dijela:
a) Advekcijski tipovi magle nastaju horizontalnim premještanjem zraka
iz jednog područja u drugo. Najčešće nastaju zimi u primorjima gdje
su prisutna dva glavna uzroka njihova postanka: obilje vodene pare i
veliki temperaturni kontrasti između mora i kopna. Budući da postoji
hladna i topla advekcija, advekcijske se magle prema postanku dijele
na 2 vrste: alt (magla koja nastaje advekcijom toplog zraka, tako

13
 nastaje: obalna magla, morska magla i magla tropskog zraka) i alh
(magle koje nastaju advekcijom hladnog zraka, tako nastaje: arktički
morski dim, magle nad jezerima i nad rijekama.
b) Radijacijski tipovi magle nastaju onda kad se prizemni slojevi zraka
jako ohlade u dodiru s podlogom koja se dugovalnom radijacijom
noću ohladi ispod rosišta. Za stvaranje ove magle potrebno je slabo
dnevno zagrijavanje tla i jako dugovalno izračivanje noću.
c) Advekcijsko-radijacijska magla nastaje kad vlažan zrak dođe na
hladno kopno, pa se i on sam ohladi dugovalnom radijacijom.
d) Ulazna ili padinska magla nastaje kad vlažan zrak naiđe na reljefnu
prepreku. Zrak se prisilno izdiže uz padine i pri tome se hladi za 1°C
na svakih 100 m uspona.
Frontalne magle nastaju na graničnoj plohi između dviju zračnih masa i to evaporacijom
kapljica kiše ili evaporacijom vode s tla i vegetacije prožetih vodom neposredno poslije
kiše. Djelovanjem jačeg vjetra diže se i stvara stratus.

Geografska raspodjela magle

Na kontinentima su najčešći radijacijski tipovi magle. Najmaglovitiji dio Atlantskog
oceana je područje južno i jugoistočno od Newfoundlanda. Uzrok tome je sukob tople
Golfske i hladne Labradorske struje. Najmaglovitiji dio Tihog oceana je obalno
područje ispred Čilea i Perua. Uzrok tome je hladna Humboldtova struja. Indijski ocean
je najmanje maglovit. Za kontinente je karakteristična magla u hladnom dijelu godine.
U planinskim dolinama pretežu radijacijske magle, a na prostranim ravnicama magle
tropskog zraka i advekcijsko-radijacijske magle. U unutrašnjosti kontinenta magle su
radijacijske. Magla je česta i na Arktiku, najmanje je ima zimi, a ljeti je češća.

Postanak oblaka i padalina

Oblaci su vidljive nakupine kapljica vode ili čestica leda. Ako je hlađenje naglo,
0,1°Cs-1, a to odgovara izdizanju oko 15 ms-1, nastaje nagla kondenzacija. Posljedica je
postanak velikog broja vrlo sitnih kapljica. Oblak je vrlo gust i bijele je boje, jer mu je
albedo vrlo velik. Vidljivost se u takvu oblaku smanjuje na 0,5 m. To su kumulusi. Ako
se zrak hladi polagano onda kondenzacija nastaje na jednom dijelu jezgara
kondenzacije. Oblak je više siv, jer mu je albedo relativno malen, a vidljivost je desetak
metara. To su kumulonimbusi i stratokumulusi. Hlađenje zraka u velikim dimenzijama
je jedini važan proces u prirodi kojim se stvaraju oblaci. Svi se oblaci klasificiraju u 10
rodova oblaka. To su: cirus, cirokumulus, cirostratus, altokumulus, altostratus,
nimbostratus, stratokumulus, stratus, kumulus i kumulonimbus. Pojedini rodovi oblaka
pojavljuju se na različitim visinama. Dio atmosfere u kojemu se pojavljuju oblaci dijele
se u 3 kata: visoki, srednji i niski. Budući da je debljina troposfere u raznim
geografskim širinama različita, to će i dimenzije katova biti različite u raznim
dijelovima svijeta. U tropima oblaci nastaju do 18 km, u umjerenim širinama do 13 km,
a u polarnim krajevima do 8 km. Cirus, cirokumulus i cirostratus su oblaci visokog kata.
Altokumulus je oblak srednjeg kata. Altostratus je najčešće u srednjem katu, a može biti
i u visokom katu. Nimbostratus se javlja u srednjem katu, ali može biti i u niskom katu.
On daje trajnu kišu ili snijeg. Kumulus i stratokumulus su oblaci niskog kata. Kumulus i
kumulonimbus imaju bazu u niskom katu, ali se izdižu i u srednji kat (kumulus) i u
visoki kat (kumulonimbus). Klasifikacija oblaka moguća je i prema načinu gibanja
zraka. Prvo su stratiformni oblaci. Tu se svrstavaju slojasti oblaci nastali
rasprostranjenim nepravilnim miješanjem zraka; oni su plitki i niski (stratus,
14
stratokumulus), zatim slojasti oblaci rasprostranjenog pravilnog dizanja (cirus,
stratokumulus, altostratus, altokumulus, nimbostratus). Drugo su kumuliformni oblaci
(kumulus, kumulonimbus). Kumulusi su maleni i razbacani za lijepa i relativno mirna
vremena. Kumulonimbusi nastaju naglim izdizanjem zraka u labilnoj atmosferi.
Kumulonimbusi daju padaline promjenljiva intenziteta, a praćene su silnom naoblakom.
Treće, ako je reljefna barijera dovoljno visoka, na njoj se može ubrzati razvoj gotovo
svih rodova oblaka. Tako nastaju orografski oblaci. Oni nalikuju na oblačni zid. Na
velikim visinama mogu se opaziti neki specijalni oblaci obuhvaćeni općom
klasifikacijom oblaka. To su sedefasti oblaci koji se pojavljuju na 22-30 km visine i
noktilucentni oblaci (svijetleći noćni oblaci) na 80-90 km.
Padaline su kapljice vode i zaleđene vode. Padalina je ono što pada iz oblaka na tlo u
mjerljivoj količini. Može se dogoditi da kiša ne padne na tlo nego ispari, tako nastaju
virge, pruge. Kondenzacijom na tlu i predmetima nastaje rosa, a sublimacijom mraz i
inje. Padaline se dijele na tekuće i krute, ali za klimu su važnije kiša, snijeg i tuča. Kiša
je padalina u obliku kapi s promjerom do 3 mm. Smrzavanjem pothlađenih kišnih kapi
pri dodiru s hladnim predmetima na tlu, granama nastaje poledica. Iz oblaka mogu
padati vrlo sitne kapljice koje su tako lagane da se dobiva dojam kao da lebde, a zanosi
ih i najslabija struja zraka. Ta padalina zove se rosulja. Snijeg se sastoji od ledenih
kristala koji su uglavnom slijepljeni u pahuljice. Tuča ima oblik velikih čestica leda
(0,5-1 kg) ili snježnih kuglica. Kišne kapi mogu nastati na više načina, ali su važna 3
procesa:
1) Prema Bergeron-Findeisenovoj teoriji za postanak kapljica kiše potrebna je
temperatura u oblaku niža od 0°C. Pri temperaturi ispod ledišta nastaju
kristali leda koji rastu na račun pothlađenih kapljica vode. Kad ledeni kristal
postane dovoljno težak da počne padati na zemlju, onda se on na svom putu
može spojiti s više ledenih kristala u snježnu pahuljicu. Padajući kroz topliji
zrak ispod baze oblaka snježni kristali i pahuljice se tale i tako od njih
nastaju kišne kapi. Ako je zrak ispod oblaka iz kojeg pada snijeg hladan,
onda se snijeg neće rastaliti, pa će na podlogu padati snijeg.
2) Istraživanja u toplijim krajevima pokazala su da kiša pada i iz oblaka koji se
čitavi nalaze na temperaturi iznad 0°C tako da u njima nema ledenih kristala
ili snježnih pahuljica. U takvim toplim oblacima kapljice vode imaju
različitu temperaturu, pa je maksimalni tlak zasićene vodene pare nad toplom
kapljicom viši od maksimalnog tlaka zasićene vodene pare nad hladnijom
kapljicom. Vodena para u oblaku je nezasićena za toplije kapljice, a
prezasićena za hladnije kapljice. Tim procesom toplije kapljice evaporiraju, a
na njihov račun rastu hladnije kapljice.
3) Kišne kapi mogu nastati na još jedan način, međusobnim spajanjem. U
oblaku u kojemu već postoje velike i malene kapljice vode, one padaju
različitom brzinom, koja je za svaki radijus kapljice ograničena. Kad se
postigne ta brzina, kapljica se dalje giba jednolikom brzinom. Velike će
kapljice padati brže od malih, pa će se na svom putu sudarati s njima i tako
povećavati svoju veličinu. Zrna tuče može nastati samo u oblaku s jakim
uzlaznim strujama koje mogu zrno tuče ili njezinu jezgru i više puta dizati da
bi zatim opet padala kroz oblak u čijim raznim slojevima postoji različita
količina vodene pare. Zrna tuče najčešće se sastoje od nekoliko slojeva
prozirna i neprozirna leda, koji su omotani oko jezgre, najčešće
neprozirnog leda. Smatra se da zrno tuče nastaje gibanjem smrznutih kapi
kroz oblak.
15
 Naoblaka
Naoblaka je količina oblaka koji zastiru nebo. Ona je kvantitativno određena kad se
ocijeni koliki je dio neba zastrt oblacima. Taj se dio neba izražava desetinama neba.
Potpuno vedro nebo ima naoblaku o, a nebo potpuno zastrto oblacima ima naoblaku 10.
Zbog nehomogenosti Zemlje i vrlo kompleksne opće cirkulacije atmosfere naoblaka
nije jednoliko raspodijeljena. U godišnjem hodu naoblake utvrđena su 2 glavna tipa,
koji se označuju kao dinamički i statički tip. Ta se dva tipa razlikuju po odnosu hoda
naoblake prema hodu padalina. Za dinamički godišnji hod naoblake karakteristična je
usporednost naoblake i padalina. Kod statičkog (inverzijskog) hoda naoblake njezin je
maksimum u onom dijelu godine u kojemu pada najmanja količina padalina.

Geografska raspodjela naoblake

Za geografsku raspodjelu naoblake vrijedi pravilo da je naoblaka veća nad morem nego
nad kopnom, zato je naoblaka veća na južnoj hemisferi. Najmanju naoblaku imaju
područja suptropskih anticiklona. Naoblaka raste prema ekvatoru i prema višim
geografskim širinama. Izonefe su krivulje koje na geografskoj karti spajaju mjesta s
jednakom naoblakom u određenom periodu.

Padaline
Mjerenje i intenzitet padalina
Za što potpunije motrenje kiše u teško pristupačnim krajevima upotrebljavaju se
totalizatori u kojima se nakuplja padalina tijekom dužeg razdoblja. Sve je češća
upotreba autoregistrirajućih instrumenata, pluviografa, kojima se bilježi padalina i u
najkraćim razdobljima. Padaline se mjere svakog dana u 7 h ujutro, a dobiveni podatak
daje dnevnu količinu za prethodni dan. Zbroj svih dnevnih količina padalina u tijeku
mjeseca daje mjesečnu količinu padalina. Zbroj svih 12 mjesečnih količina u tijeku
jedne godine daje godišnju količinu padalina. Kiša je (prolom oblaka) najintenzivnija
10-20 minuta, a s duljinom trajanja nepogode intenzitet kiše se smanjuje. Utjecaj šume
na količinu padalina koje dospiju do tla: biljke ne mogu uzimati padalinsku vodu
neposredno iz zraka, nego samo iz tla. Kiša je za vegetaciju najpovoljnija vrsta padaline.
Mnoge kišne kapi zadrže se na listovima i granama i odmah počinju isparavati, te su
izgubljene za tlo. To zadržavanje vode zove se intercepcijom.

Količina vode u atmosferi

Budući da more ima mnogo veću površinu nego kopno, najveća količina padalina vrati
se na more. Nejednolika raspodjela kopna i mora uzrokuje i nejednaku raspodjelu
padalina. Za upoznavanje kruženja vode u atmosferi i za njezinu geografsku raspodjelu
vrlo je važan odnos evaporacije i količine padalina, koji se dobiva odbijanjem prosječne
godišnje evaporacije. Tako se diferenciraju 2 dijela svijeta: aridni (suhi), ako su
padaline manje od evaporacije, i humidni (vlažni), ako su padaline veće od evaporacije
u godišnjem prosjeku. Aridna se područja poklapaju sa suptropskim pojasima visokog
tlaka, ili se nalaze u zavjetrini velikih planina (južna Argentina, zapad SAD-a).

Adijabatske promjene temperature

Pri adijabatskoj se promjeni temperature nekoj česti zraka ne dovodi niti odvodi toplina,
nema izmjene topline s okolinom. Adijabatskom kompresijom plin se ugrije, a
adijabatskom ekspanzijom ohladi. Promjene temperature koje nastaju ekspanzijom ili
kompresijom plina prikazuju se krivuljama koje se zovu adijabate. Adijabatsko
16
ohlađivanje zraka zbog njegova dizanja i ekspanzije glavni je proces koji uzrokuje
stvaranje oblaka. Da bi proces bio adijabatski, ne smije predugo trajati, inače bi mogla
otpočeti izmjena topline s okolicom. Pri adijabatskom dizanju nezasićeni se zrak na
svakih 100 m ohladi za 1°C. To je adijabatska stopa ohlađivanja ili adijabatski gradijent
temperature. Broj koji pokazuje koliko se ohladi zrak u kojemu je vodena para zasićena,
kad se adijabatski digne za 100 m zove se zasićena adijabatska stopa ohlađivanja ili
mokroadijabatski gradijent temperature. U mokroadijabatskom procesu stalno se
stvaraju oblaci, pa treba lučiti pojavu kad voda, koja je nastala kondenzacijom, ostaje u
česti zraka, od pojave kad proizvodi kondenzacije padaju na zemlju. Zato razlikujemo:
1) Kondenzacijsko-adijabatski proces-proizvodi kondenzacije ostaju u česti.
2) Pseudoadijabatski proces-kad proizvodi kondenzacije padaju na podlogu i
više ne utječu na procese u česti. On počinje onda kad zračna struja mora
prelaziti preko planinske barijere.
Adijabatsko hlađenje zraka jedini je proces koji može ohladiti goleme mase zraka,
jedini proces koji uzrokuje padaline na golemim prostranstvima. Slapoviti vjetrovi (fen,
bura) i nejednaka raspodjela padalina na planinskim padinama: važna je cirkulacijska
ekspozicija, tj. odnos pružanja planine prema dominantnim vjetrovima. Tako nastaju
izdvajanja privjetrine od zavjetrine i velike razlike u količini padalina te sve razlike koje
proizlaze iz toga. Zračna struja koja puše s juga u Alpama (2 700 m) ima temperaturu
10°C, a relativna vlaga iznosi 70%. Zbog postojanja barijere zrak se prisilno izdiže,
pritom ekspandira, adijabatski se hladi, pa na visini od 700 m temperatura padne na
4°C, a relativna vlaga će biti 100%. Počinje kondenzacija, stvaraju se oblaci. Daljnjim
uzlaznim gibanjem zrak se i dalje hladi, pa vodena para stalno ostaje zasićena, ali
temperatura zbog oslobađanja latentne topline opada sporije. Tako će temperatura na 2
000 m biti -3,8°C, a na vrhu -8°C. U zavjetrini počinje suprotan proces, suhoadijabatsko
zagrijavanje zraka, koji se zagrijava 1°C na 100 m, pa će u svakoj točki u zavjetrini
temperatura biti viša, a relativna vlaga niža nego na istoj razini na privjetrini. Na 500 m
relativna vlaga bit će samo 30%, a temperatura 14°C. Tako je vjetar koji se spušta s
Alpa (fen) suši i topliji nego vjetar koji se izdiže na privjetrini. Privjetrina je vlažna, a
zavjetrina suha. Kolike će biti posljedice fenskog efekta, ovisi o čestini smjera glavnog
vjetra.

Dinamika postanka padalina

Adijabatsko hlađenje zraka je najvažniji mehanizam postanka padalina. Postoje 3 načina
postanka padalina, 3 procesa koji uzrokuju hlađenje zraka vrlo velikih dimenzija:
1) Termička konvekcija
2) Prisilno izdizanje zraka na reljefnim barijerama
3) Polagano izdizanje zraka uz toplu frontu i burnije izdizanje zraka na hladnoj
fronti u ciklonama.
Najjednostavniji je postanak termičke konvekcije nad malom površinom i u malenu
volumenu zraka. Posljedica toga je postanak oblaka kumulusa. Pretpostavka za njezin
postanak je naglo zagrijavanje podloge. Drugi važan uvjet je da između stupca zraka u
kojemu se zrak izdiže i okolnog zraka gotovo i nema razmjene topline. Termička
konvekcija postoji samo u toplom dijelu godine i u popodnevnim satima nad kopnom, a
u hladnom dijelu godine i noću samo nad morem.
Orografske (planinske) padaline nastaju onda kad je masa zraka, pod utjecajem većeg
strujanja u većem području, prisiljena da se izdiže uz planinske padine. Prisilnim
izdizanjem zraka nastaje adijabatsko hlađenje i kondenzacija vodene pare. Raspodjela
orografskih padalina u vlažnim tropima: kompariranjem brojnih istraživanja zaključilo

17
se da se u vlažnim tropima pojas maksimalne količine kiše nalazi na 500-1400 m. S
porastom nadmorske visine količina kiše smanjuje se po stopi prosječno 100 mm/100
m. Uzrok tome je naglo opadanje specifične vlage s visinom, te dominantna uloga
konvekcijske naoblake. Tako najviše kiše padne u predgorjima i na manjim visinama, a
manje na većim visinama, pa se može govoriti o inverziji padalina. Utjecaj reljefa i
advekcije vlage na frontalnim plohama: granica između njih teško se može postaviti.
Zato je bolje lučiti:
1) Orografske padaline u pravom smislu riječi, tj. one padaline kojih ima samo
u planinama, a u susjednim nižim krajevima ih nema.
2) Orografske komponente u ukupnoj količini padalina, kao posljedice
djelovanja orografije na konvekcijski ili frontalni mehanizam postanka
padalina.
Orografske padaline su malokad posljedica samo prisilnog izdizanja zraka uz planinske
padine. One nisu samo posljedica prisilnog izdizanja. Osim reljefa, najčešće su izraženi
sljedeći utjecaji:
1) Razvijanje jake dnevne konvekcijske struje uz prisojnu padinu u sklopu
dnevne cirkulacije u planinama.
2) Zaustavljanje ciklona odnosno frontalnih ploha ako je planinska barijera
velika.
3) Stanoviti utjecaj planine na kanaliziranje strujanja.
4) Prisilno izdizanje stabilnog zraka koji nakon početka kondenzacije postaje
konvekcijsko labilan.
Treći način postanka padalina, frontalne padaline. One nastaju u sloju relativno toplog i
vlažnog zraka koji klizi uz frontalnu plohu ispod koje se nalazi teži hladni zrak. Tako
najahivanje toplog zraka nastaje u konvergentnim sistemima, u ciklonama. Kliženjem
nastaje adijabatsko hlađenje, povećava se labilnost zraka, nastaju uvjeti za razvoj
oblaka, odnosno za postanak padalina. Takvo izdizanje zraka pojavljuje se na
frontalnim plohama na svim geografskim širinama. Budući da frontalna ploha zatvara s
površinom malen kut, vlažni se zrak sporo diže i pritom se sporo hladi, pa frontalne
padaline najčešće nisu tako intenzivne kao konvekcijske i orografske. Frontalne
padaline traju dugo, kiša najčešće pada polagano, ali zahvaća velika prostranstva, cijelo
je nebo zastrto oblacima i po više dana. Nakon toplog zraka prodire hladan i težak zrak
koji se potkopava pod topliji zrak. Pritom mora svladati otpor toplog zraka i trenje s
podlogom, pa se često dogodi da hladni zrak na hladnoj fronti brže prodre na visini
nego pri tlu. Pojavljuje se klin hladnog zraka iznad vrlo toplog zraka pri tlu. Takav
klin hladnog zraka iznad vrlo toplog i vlažnog zraka ne može se trajnije zadržati. On će
prije ili kasnije, na jednom ili drugom području potonuti, spustiti se prema tlu i pri
tome će izdignuti topliji i vlažniji zrak koji postaje labilan. Tako pred hladnom frontom
nastaje niz kumulonimbusa, niz grmljavinskih nepogoda.

Dnevni hod padalina

Dnevni hod padalina može biti jedino kad je za postanak padalina važna temperaturna
razlika između dana i noći, odnosno između podloge i atmosfere, tj. kad je padalina
pretežno konvekcijskog postanka. Najbolji su uvjeti da se to postigne u vlažnoj i toploj
prašumskoj klimi, zatim u vlažnijem dijelu tropa uopće u kišnom periodu, ili u kišnom
razdoblju u sušnijem dijelu tropa i u ljetnim mjesecima u kontinentskim krajevima
umjerenih geografskih širina. U kontinentskom tipu dnevnog hoda padalina najviše kiše
padne u popodnevnim satima, a opada u noćnim satima. Suprotno tome je maritimni tip
dnevnog hoda padalina: padalina ima najviše u noćnim i ranim jutarnjim satima.
18
Postanak ovog tipa dnevnog hoda padalina objašnjava se činjenicom da se temperatura
morske vode noću malo mijenja u odnosu prema temperaturi vode prethodnog dana,
tako da more noću zagrijava donje slojeve zraka.

Godišnji hod padalina

Na godišnji hod padalina utječe niz faktora: najglavniji je sezonsko gibanje divergentnih
i konvergentnih zona u smjeru sjever-jug i obratno, zatim slijedi utjecaj diferenciranog
zagrijavanja kopna i mora. Pojačanje padalina nazire se u periodu kad je Sunce u zenitu,
a to je 2 puta godišnje. Maksimum kiše nalazi se onda kad je Sunce u zenitu, to su
zenitne kiše. S porastom geografske širine ljetne su kiše sve slabije i kratkotrajnije, to su
suhi tropi. S obzirom na godišnji hod naoblake, godišnji hod padalina dijeli se na 2 tipa:
dinamički, ako je godišnji hod padalina paralelan s godišnjim hodom naoblake i statički
(inverzni), ako su suprotni. To znači da kod dinamičkog hoda padalina najviše padalina
ima u godišnjem dobu s najvećom naoblakom, a kod statičkog najviše padalina ima u
vedrijem dijelu godine. Dinamički tip je najbolje razvijen u krajevima s orografskim
padalinama. Inverzni tip je najčešći u unutrašnjosti kontinenata s maksimumom
naoblake zimi, a maksimumom kiše ljeti. U krajevima s izrazitim godišnjim dobima
dinamički je tip godišnjeg hoda padalina s kišovitim zimama karakterističan za
maritimne krajeve, a inverzni tip s najvećom količinom padalina u toplom dijelu godine
karakterističan je za kontinentske krajeve.

Geografska raspodjela padalina

Izohijete su linije koje na geografskoj karti spajaju mjesta s jednakom količinom
padalina. Sve padaline nastaju adijabatskim hlađenjem zraka. Za raspodjelu padalina na
Zemlji posebno su važna strujanja u suptropskim maksimumima i odnos tih strujanja
prema raspodjeli kopna i mora. Na raspodjelu padalina utječe i sezonsko premještanje
zonalnih pojasa tlaka i glavnih vjetrova paralelno s prividnim gibanjem Sunca. Pojas
najvećih padalina nalazi se u tropskoj zoni.

Broj dana s padalinama

Na kontinentima u cjelini ima godišnje prosječno 106 dana s padalinama. Arica u Čileu
uopće nema dana s kišom, a Ponape na Karolinškim otocima u Pacifiku ima godišnje
311 dana s kišom.

Anomalija padalina
Srednja godišnja količina padalina izračunava se iz višegodišnjeg niza, ali ima malo
vjerojatnosti da će u bilo kojem razdoblju pasti upravo onoliko padalina koliko iznosi
njihov srednjak. U promatranom razdoblju padne više ili manje padalina od
dugogodišnjeg srednjaka. Ta se pojava zove anomalija temperature.

Varijabilnost padalina
Kao i za sve ostale klimatske elemente, tako se i za godišnje padaline uzima srednja
vrijednost, tj. uzima se zbroj od niza godišnjih padalina i podijeli se brojem godina.
Dobivena je veličina srednja godišnja količina padalina. Ako usporedimo srednje
godišnje padaline s godišnjim padalinama u svakoj promatranoj godini, vidjeti ćemo da
svake godine padne više ili manje od višegodišnjeg srednjaka. To srednje odstupanje
godišnjih padalina od višegodišnjeg srednjaka zove se varijabilnost padalina.

19
Snijeg
Snijeg je druga po važnosti padalina. Udio snijega u godišnjoj količini padalina raste s
porastom geografske širine. Udio snijega u ukupnim padalinama ovisiti će i o porastu
nadmorske visine. Kod snijega se osim debljine snježnog pokrivača mjeri i količina
vode koju on sadrži. Broj dana s padanjem snijega je broj dana u kojima je palo snijega
za  0,1 mm vodenog ekvivalenta. Srednja godišnja količina snijega je višegodišnja
srednja količina snijega koji padne na tlo. Srednji datum pojave prvog snijega i
posljednjeg snježnog pokrivača odredi se za svaku godinu, pa se tako dobije srednji
datum pojave prvog i posljednjeg snježnog pokrivača. Snježna zima je razdoblje između
prvog i posljednjeg snježnog pokrivača koji je jednoliko prekrivao tlo. To razdoblje
može biti prekinuto razdobljem bez snijega na tlu, između kojih je snijeg opet prekrivao
tlo. Trajanje snježnog prekrivača je broj dana u kojima se snijeg održao na tlu. Kad
snijeg pada s jakim vjetrom onda je to snježna mećava. Ako je tlo prekriveno rahlim
snijegom pa počne puhati jak vjetar, onda on uzvitla snježne kristale i podiže ih s tla do
manje ili veće visine, ovisno o brzini vjetra, onda je to snježna vijavica. Vrlo jake
snježne vijavice, kad vjetar otpuhne s podloge čitave oblake snježnih pahuljica i izdiže
ih čak i po više stotina metara iznad tla zovu se blizardima. Obilan suhi snijeg padati će
onda kad je u sloju atmosfere ispod oblaka iz kojeg pada snijeg temperatura niža od
0°C. Veličina snježnih pahuljica smanjuje se s padom temperature, tako da pri nižoj
temperaturi padaju samo ledeni kristali. Dubina do koje prodire Sunčeva radijacija u
snježni pokrivač ovisi o veličini snježnih kristala, temperaturi i gustoći snijega. S
povećanjem dubine snijeg na nekoliko desetaka metara prelazi u firn, ledenu masu u
kojoj se nazire znatna struktura, a na oko 100 m firn pod istim utjecajima prelazi u
kompaktivnu ledenu masu.

Vertikalna raspodjela snijega

Broj dana s padanjem snijega najveći je u najhladnijem mjesecu. Trajanje snježnog
pokrivača raste s porastom nadmorske visine, odnosno snježni se pokrivač prije
pojavljuje i kasnije nestaje u planinama nego u nizini. Na većoj nadmorskoj visini
količina snijega je veća.

Snježna granica
Ploha iznad koje snijeg ostaje neokopnjen cijele godine zove se snježna granica.
Njezina visina je različita i ovisi o više faktora, od kojih su najvažniji temperatura,
vlažnost zraka, količina padalina, reljef. Snježna granica strmije pada na južnoj
hemisferi nego prema Sjevernom polu. To je posljedica veće maritimnosti južne
hemisfere i postojanja Antarktičkog ledenog pokrova. Približavanjem Antarktiku, zbog
vrlo niske temperature, snježna granica se spušta na razinu mora. Zbog smanjenja
količine padalina, visina snježne granice raste prema unutrašnjosti kontinenta, a zbog
razlike u insolaciji, snježna granica je niža na osojnoj nego na prisojnoj padini planine.

Geografska raspodjela snijega

Stvaranje i održavanje snježnog pokrivača ovise o temperaturi i količini palog snijega.
U humidnim (vlažnim) krajevima dominantno značenje ima temperatura, a u suhim
(aridnim) krajevima količina palog snijega. S porastom kontinentalnosti raste i trajanje
snježnog pokrivača. U sjevernoj Europi veliku važnost ima reljef i naglo povećanje
kontinentalnosti, pa trajanje snježnog pokrivača naglo raste.

20
 Tuča
Više od svake druge padaline tuča je prostorno i vremenski ograničena jer postoje
strogo određeni meteorološki uvjeti za njezin postanak, a ti se uvjeti rijetko ispunjavaju.
U zrnu tuče postoji više slojeva prozirnog i neprozirnog leda, a to znači da se zrno tuče
više puta diže i spušta u oblaku prije nego što padne na tlo. Jaka konvekcija je
pretpostavka za postanak tuče, ona nastaje samo u kumulonimbusima. Tuča najčešće
nastaje u toplom dijelu godine na hladnim frontama gdje postoje optimalni uvjeti za vrlo
jaku prisilnu konvekciju. Tuča najviše pogađa kontinentsku unutrašnjost u umjerenim
geografskim širinama.

Rosa i mraz
Ako se prizemni vlažni sloj zraka, a zajedno s njim i vodena para, u vedrim noćima
dugovalnim ižarivanjem toliko ohlade da im temperatura padne na temperaturu rosišta
ili ispod nje, tada će se na predmetima kondenzirati vodena para u obliku sitnih kapljica
vode. To je rosa. Ona nastaje kad je rosište iznad 0°C. S jutarnjim porastom temperature
zraka rosa brzo nestaje. Najviše rose nastaje na plohama okrenutim prema gore, na
vanjskim plohama objekata izloženih noćnoj dugovalnoj radijaciji. To je gornja rosa.
Ako je noćno hlađenje dovoljno jako i ako ima puno vodene pare u zraku i dosta vode u
tlu, onda rosa nastaje i na plohama okrenutim prema tlu. Važna je činjenica da dio rose
nastaje u vegetacijskom periodu, čak i u ljetnim mjesecima. Rosa smanjuje evaporaciju
iz tla. Ako je rosište ispod 0°C nastati će mraz. Vodena para neposredno prelazi u kruto
stanje, ona sublimira. Za postanak rose i mraza uvjeti su isti: mora postojati mogućnost
gubitka dugovalne radijacije podloge noću, a to je moguće samo u tihim i vedrim
noćima.

CIRKULACIJA ATMOSFERE
Tipovi cirkulacije atmosfere
Strujanje ili cirkulacija zraka opći je naziv za gibanje zraka u atmosferi. Strujanje zraka
je prirodni mehanizam kojim se nastoje izjednačiti razlike u tlaku zraka, odnosno
razlike u temperaturi. Sva strujanja u atmosferi mogu se podijeliti u 3 skupine:
1) Opću ili planetarnu cirkulaciju
2) Sekundarnu cirkulaciju
3) Tercijarnu, odnosno lokalnu i regionalnu cirkulaciju.
Opća cirkulacija je cirkulacija velikih, planetarnih dimenzija koja u biti postoji cijele
godine, bez obzira na godišnje doba. Svodi se na temperaturni kontrast između uvijek
toplih tropa i uvijek hladnih polarnih krajeva.
Sekundarnu cirkulaciju uzrokuju strujanja u putujućim ciklonama i anticiklonama, tj.
vezana je uz frontalne plohe. Tu se ubrajaju razni poremećaji manjih dimenzija: tropski
cikloni i uopće nepogode, te smjena cirkulacije pod utjecajem diferenciranog
zagrijavanja kopna i mora, koja se obuhvaća zajedničkim nazivom monsuni.
Tercijarna (regionalna i lokalna) cirkulacija zahvaća male prostore, pa se brzo smjenjuje
u vremenu. Posljedica je termičkih razlika na manjen prostranstvu. Tako nastaje
cirkulacija između kopna i mora, kopna i jezera, planine i doline.
Promatrano vremenski, sva bi se strujanja mogla podijeliti na stalna i sezonska. Stalna
je planetarna cirkulacija, a u sezonsku se ubrajaju sva ostala strujanja, jer su ona
vremenski ograničena.

Lokalna i regionalna cirkulacija

21
 Dnevna cirkulacija uvjetovana diferenciranim zagrijavanjem i hlađenjem
kopna i mora
Razlike u zagrijavanju i hlađenju kopna i mora u dnevnom periodu uzrok su lokalnim
razlikama tlaka, a to dovodi do dnevne smjene cirkulacije između kopna i mora. Tako
nastaje zmorac i kopnenjak. Uzrok ove cirkulacije je termičke prirode. Zmorac (vjetar s
mora) nastaje jačim i bržim zagrijavanjem kopna nego mora, tako da su nakon
određenog vremena izobare pri tlu nagnute prema kopnu, pa u tom smjeru puše vjetar s
mora. S postupnim padom temperature zmorac slabi, pa u kasnim poslijepodnevnim
satima prestane puhati, a početkom noći počinje suprotan proces. More ostaje toplo, a
kopno se dugovalnom radijacijom ohladi, pa i zrak iznad njega. Izobarne se plohe nad
kopnom zagrijavaju, a nad morem razrjeđuju. Vjetar počinje puhati u smjeru pada
izobara, tj. s kopna na more. To je kopnenjak.

Dnevna cirkulacija uvjetovana reljefom

Dnevna cirkulacija u planinskim krajevima ovisi o diferenciranom zagrijavanju
podloge. Ona se temelji na diferenciranom zagrijavanju i hlađenju planinskih i brdskih
padina, dolina i ravnica u podnožju planina. Pritom treba razlikovati dvije cirkulacije:
cirkulaciju na padinama i cirkulaciju u dolini. Planinske se padine danju različito
zagrijavaju. To je posljedica različite ekspozicije, jer ujutro zrake padaju gotovo
okomito na jednu padinu, a druga je prilično dugo u sjeni i prima samo difuznu
radijaciju. Poslijepodne je obratno. Posredno zagrijavanje zraka od podloge je važno.
Čim počne zagrijavanje prizemnog sloja zraka nastupa promjena tlaka, pa se izobarne
plohe izdižu na višu razinu. U sloju toplijeg zraka tlak zraka opada prema brijegu.
Istodobno s postajanjem uzgona po paralelogramu sila, nastaje sila paralelna s padinom
usmjerena prema gore. Tako nastaje vjetar uz padinu, koji je najjači na padini okrenutoj
prema Suncu. Vjetrovi sličnog podrijetla nastaju u onim konkavnim reljefnim oblicima
većih dimenzija gdje je moguće nagomilavanje hladnog zraka koji se noću dugovalnom
radijacijom još više ohladi. U stanovitim sinoptičkim uvjetima taj se zrak pokrene iz
ravnotežnog stanja, prelije se preko planinske barijere velikom snagom, a najveća se
brzina postiže u uskim planinskim prolazima. Tipičan predstavnik takvih vjetrova je
bura. Brzina bure naglo opada na pučini. Svi vjetrovi takve vrste zovu se katabatički
(slapoviti) vjetrovi. Vjetrovi koji pušu uz padinu zovu se anabatičkim vjetrovima. Danju
je u dolini strujanje divergentno, a na susjednim vrhovima konvergentno. Zagrijavanjem
uzlaznog zraka na padinama i dinamičkim zagrijavanjem onog dijela tog zraka koji se
spušta u dolinu, zrak se u cijeloj dolini ugrije na višu temperaturu nego zrak na istoj
visini izvan doline. Suprotno je noću. Na Grenlandu su dobro razvijeni fjordovski
vjetrovi. Zbog diferenciranog zagrijavanja, vanjski dijelovi fjordova i obale bliže moru
ljeti su hladniji od unutarnjeg kraja fjordova i nezaleđenog dijela kopna dalje od obale.

Sekundarna cirkulacija
Divergencija i konvergencija
Skup meteoroloških procesa koji zajednički sudjeluju u postanku fronti zovemo
frontogenetskim procesima. Barički reljef nastaje uvijek kad izobarne plohe sijeku
horizontalne ravnine. Ako su izobare zakrivljene i zatvoren, postoje samo dvije
mogućnosti raspodjele tlaka:
1) Tlak je najviši u centru i pada prema periferiji
2) Tlak je najniži u centru i pada prema periferiji.
Budući da je Coriolisova sila okomita na smjer gibanja česti zraka, te zbog djelovanja
gradijentske sile tlaka, čest će na sjevernoj hemisferi kružiti oko središta niskog tlaka
22
suprotno gibanju kazaljki na satu, pa se govori o protusatnoj rotaciji. Obratno je na
južnoj hemisferi. Osnovna strujanja u ciklonama i anticiklonama su pri tlu zatvorena i
drukčija su pri tlu nego u većim visinama. Tako se dolazi do divergencije (razilaženja) i
konvergencije (primicanja). Spuštanjem zraka povisuje se tlak u podlozi, pa se zrak
mora razilaziti. Posljedica spuštanja je dinamičko zagrijavanje zraka. U divergentnom
sistemu prevladava lijepo, vedro vrijeme. Konvergiranjem zraka u najdonjem sloju zrak
se izdiže, pa se dinamički hladi i na određenoj visini počinje kondenzacija te se stvaraju
oblaci. Konvergentni sistemi praćeni su lošim vremenom. Za anticiklone je
karakteristična divergencija u donjim slojevima, a konvergencija u gornjim slojevima
troposfere. Obratno vrijedi za ciklone.

Klasifikacija poremećaja u atmosferi

Pod poremećajima u atmosferi misli se na ciklone. Klasifikacija nije ujednačena:
1) Ciklona ili depresija je valni poremećaj na fronti između dviju zračnih masa.
2) Ciklona je valni poremećaj na fronti između dviju zračnih masa.
3) Tropski ciklon bi bio vrlo intenzivan poremećaj s izrazitim spiralnim
strujanjem, ali bez fronte u samom tropskom ciklonu.
4) Depresija je područje niskog tlaka u jednoj zračnoj masi.
5) Ciklona je golemo područje niskog tlaka na kartama srednje raspodjele tlaka,
a na sinoptičkoj karti u tom području najčešće postoji familija ciklona.
Ako se promjene u polju tlaka vide na sinoptičkoj karti u obliku barem jedne zatvorene
izobare onda je to poremećaj. Ako se promjene u polju tlaka ne vide na sinoptičkoj karti
onda je to nepogoda. U poremećaje spadaju: ciklone, odvojene ciklone (hladne kaplje),
orografske (zavjetrinske) depresije, termičke depresije, tropske depresije, istočni valovi,
tropski cikloni i anticiklone. Nepogode bi bile sve manje i kratkotrajnije, ali intenzivne
promjene vremena praćene sijevanjem, grmljavinom, jakim vjetrom i kišom.

Ciklone
Za umjerene širine, za pojas zonalnih zapadnih vjetrova obiju hemisfera, karakteristična
je neprekidna smjena ciklona i anticiklona koje u nizovima dolaze iz određenih dijelova
svijeta i putuju uglavnom od zapada prema istoku dok ne iščeznu. U nižim geografskim
širinama temperatura zraka je viša nego u višim geografskim širinama. Onda negdje u
umjerenim širinama mora postojati prijelazna zona između toplijeg i hladnijeg dijela
atmosfere, zona u kojoj se visina izobarnih ploha naglo mijenja,. Taj uski prijelazni
pojas zove se frontalnom zonom. Na granici između dvaju fluida koji imaju različitu
gustoću, a gibaju se različitim smjerovima, pojavljuju se valovi. Veličina valova ovisi o
razlici gustoća i o brzini gibanja obaju fluida. Izobare su u cikloni izdužene, eliptičnog
su oblika. Početak stvaranja ciklone nastaje kad se lijeva polovica polarne fronte
pomakne na jug pod utjecajem hladnog vjetra sjeverno od fronte. Taj je proces praćen
padom tlaka pri tlu i pritjecanjem zraka prema tom području nižeg tlaka nego što je u
okolici. Izobare pri tlu već su zatvorene u jedan koncentričan sistem. Životni tijek
ciklone počinje kao nestabilni val na stacionarnoj fronti. Budući da je val nestabilan,
njegova se amplituda povećava. Hladni polarni zrak, kao specifično teži, sve se više
potkopava pod lakši tropski zrak, koji se mora izdizati uz frontalnu plohu. U fazi C
troski zrak prodire na sjever, a polarni zrak na jug. Cirkulacija zraka je izrazito spiralna.
Tako je nastala mlada ciklona, u kojoj topli zrak čini topli sektor koji u obliku klina
prodire u područje s hladnim zrakom. Dio fronte na prednjoj strani toplog sektora, gdje
topli zrak potiskuje hladni zrak, zove se toplom frontom, a dio fronte na stražnjoj strani
toplog sektora zove se hladnom frontom. U zoni hladne fronte hladni zrak potiskuje

23
topli zrak na jug. Hladni se zrak zbog veće gustoće i dalje širi na stražnjoj strani ciklone
prema jugu, a istodobno skreće i u stranu, a topli i dalje prodire na sjever. Hladna se
fronta giba brže od tople fronte, pa se topli sektor počinje sužavati. Ciklona stupa u fazu
zrelosti. Hladna fronta sustiže toplu frontu, potkopani topli zrak sve se više izdiže iznad
tla, pa u jednom trenutku hladna fronta sustigne toplu frontu u svoj njezinoj duljini.
Topli zrak je potpuno izdignut u visinu, a pri tlu je ostala hladna zračna masa. To je faza
okluzije (zatvaranja) ciklone (e). Fronta koja nastaje spajanjem tople i hladne fronte
zove se okludiranom frontom. Temperaturni se kontrasti izgube i životni tijek ciklone
završava kao vrtlog toplog zraka iznad tla (f). Razvoj ciklone od frontalnog vala do
mlade ciklone traje 1-2 dana, a daljnja evolucija traje još oko 2-3 dana. Okluzija počinje
s porastom tlaka u centru ciklone, pa se razlika u tlaku između centra i periferije
smanjuje, ciklona se ispunjava. Konačna posljedica okluzije je frontoliza, iščezavanje
frontalnih ploha. Ciklona završava svoj životni put kao vrtlog zraka izdignut iznad tla.
To ne mora biti definitivan završetak njezina razvoja. U stanovitim fizičkim uvjetima
ciklona se može regenerirati, može se ponovno produbiti okludirana ciklona. Do
regeneracije ciklone najčešće dolazi kada u šire područje okludirane ciklone dolazi
hladni zrak, pa ponovno nastaje temperaturna asimetrija.

Utjecaj reljefa na gibanje ciklona

Ako je planinska barijera nešto veća, ona će utjecati na procese u ciklonama jer utječe
na njezino strujno polje i na premještanje ciklone kao cjeline. Orografska deformacija
hladne fronte nastati će pod utjecajem planina koje se pružaju više ili manje okomito na
smjer gibanja fronte. Tako nastaje orografska okluzija.

Odvojene ciklone (hladne kaplje)

Hladan zrak se odcijepi od njegove osnovne mase na sjeveru, tj. masa hladnog zraka sa
svih je strana opkoljena toplim zrakom. Za tu masu hladnog zraka, koja je odcijepljena
od svog izvora, postoji niz naziva: odvojena ciklona, visinska ciklona, hladna kaplja.

Orografske (zavjetrinske) depresije

Ako neka struja zraka naiđe na neki planinski lanac ili na veliki otok, koji se pružaju
više ili manje okomito na zračnu struju, u njoj se mora pojaviti deformacija strujnog
polja. Nailazeći na reljefnu barijeru, na privjetrini zrak zastane, nastoji zaobići barijeru
ili prijeći preko nje. Istodobno u zavjetrini tlak zraka pada. Tako nastaje orografska
(zavjetrinska) depresija.

Termičke depresije
U određenom području u nekoj zračnoj masi može nastati polje niskog tlaka u kojemu
nema frontalne plohe. Iz samog se naziva može zaključiti da je riječ o baričkom sistemu
koji nastaje samo u najtoplijem dijelu godine iznad kontinenata, kao posljedica
diferenciranog zagrijavanja pojedinih dijelova kopna u smirenim vremenskim
situacijama. Najpoznatije termičke depresije nastaju ljeti iznad Sahare, jugozapadne
Azije, pa sve do sjeverozapadnog dijela Indijskog poluotoka.

Tropske depresije
Najvažnije obilježje tropskih depresija je da su one praćene vrlo razvijenim sistemom
oblaka, pa su količina kiše i smjer vjetra jedini indikatori prema kojima se može lako
utvrditi njihovo postojanje. Bitna karakteristika tropskih depresija je mala razlika u

24
tlaku između njezina centra i periferije. Idealno područje za razvoj tropskih depresija je
južna i jugoistočna Azija.

Istočni valovi (valovi u pasatima)

Istočni valovi imaju veliku valnu duljinu, a relativno malu amplitudu. Oni često prelaze
u tropske poremećaje. Gibaju se brzo od istoka prema zapadu, a češći su na sjevernoj
nego na južnoj hemisferi.

Tropski cikloni
Najintenzivnije nepogode na Zemlji su tropski cikloni. Tropski cikloni su vrtložni
sistemi u kojima vjetar (orkan) puše brzinom 65 čvorova. Tropski cikloni pojavljuju se
u različitim dijelovima svijeta, ali imaju neke zajedničke karakteristike. Prvo je
izvanredno nagli pad tlaka od periferije prema centru, izobare su gotovo koncentrične.
Pri takvoj raspodjeli izobara vjetar mora biti vrlo jak i mora spiralno strujati prema
središtu niskog tlaka u tropskom ciklonu. Tropski cikloni gibaju se polako. Na
zapadnim obalama sjevernog Pacifika i u južnom Pacifiku zovu se tajfuni, na
Filipinskim otocima baguios, u istočnom dijelu sjevernog Pacifika, u Srednjoj Americi i
na Atlantiku harikeni. Postoji 6 glavnih područja u kojima se pojavljuju i gdje pustoše
tropski cikloni:
1) Južni i jugozapadni dio tropskog Atlantika
2) Pacifička obala Meksika i pučina sjevernog Pacifika ispred nje
3) Jugozapadni dio sjevernog Pacifika
4) Sjeverni dio Indijskog oceana
5) Južni dio Indijskog oceana od Mozambičkog kanala i Madagaskara
6) Južni Pacifik.

Anticiklone
Anticiklone se tretiraju kao poremećaji koji se ne mogu odvojiti od ciklona, nego čine
jedinstvenu cjelinu. Skup procesa kojim nastaju anticiklone zove se anticiklogeneza.
Pod anticiklonom se misli na sinoptički barički sistem, polje visokog tlaka, prostorno i
vremenski strogo definiran. Bitna karakteristika anticiklone je da nastaje u jednoj
zračnoj masi, a frontalne plohe se nalaze na njezinoj periferiji. Gustoća izobara naglo se
povećava prema periferiji, pa je za anticiklonu karakteristična tišina ili slab vjetar u
središtu, a jači na periferiji.

Suptropske anticiklone
Najveće dimenzije i najveću važnost u općoj i sekundarnoj cirkulaciji imaju suptropske
anticiklone. Za njih se kaže da su dinamičke tvorevine jer ne ovise o termičkom režimu
podloge ispod njih, nego su u vezi s općom cirkulacijom atmosfere.

Hladne anticiklone
Na kontinentima u umjerenim i višim geografskim širinama, koji su zimi prekriveni
snijegom, te nad zaleđenim Sjevernim ledenim morem i nad antarktičkim ledenim
pokrovom, prizemni se zrak jako ohladi na velikim prostranstvima da se supsidencijom
teškog, hladnog zraka stvaraju uvjeti za postanak hladnih anticiklona.
Blokirajuće anticiklone
Postanak blokirajućih anticiklona je suprotno postanku odvojenih ciklona. Taj je proces
genetski vezan uz opću cirkulaciju atmosfere, tj. one nastaju raspadanjem dugih ili

25
Rossbyevih valova. Blokirajuće anticiklone nastaju pred zapadnom obalom Europe i
nad Skandinavijom, te pred zapadnom obalom Sjeverne Amerike.

Termodinamičke anticiklone
Analizom sinoptičkih karata utvrđeno je da se anticiklone često nalaze u području Alpa,
Kavkaza, Balkana, Pireneja i Skandinavije. Za dio tih anticiklona uzima se da nastaju u
visokim planinski područjima zbog jakog trenja nakon prolaza hladne fronte. Tako se
hladni zrak zaustavlja ili se smanjuje brzina njegova gibanja, te se zrak koncentrira u
obliku hladne kalote u relativno manjem prostoru.

Završne anticiklone
One imaju golemu važnost u sekundarnoj cirkulaciji atmosfere, a preko nje i u općoj
cirkulaciji atmosfere, jer se pomoću njih hladni polarni zrak na polarnoj strati polarne
fronte, a isto tako i arktički zrak prenose u suptropske i tropske širine, gdje se
transformiraju u tropske zračne mase. Imaju goleme dimenzije, pa ih zatvara niz gotovo
koncentričnih izobara. Završna anticiklona nastaje na kraju, na stražnjoj strani jedne
obitelji ciklona, odnosno na najjužnijem dijelu visinske doline. Završna anticiklona,
koja se sastoji od polarnog ili arktičkog (ili antarktičkog) zraka, zapravo se prelije
prema ekvatoru kroz pukotinu, kroz prekid između dviju grana polarne fronte.

Anticiklone unutar obitelji ciklona

Ona nastaje između dvije ciklone iste obitelji ciklona na polarnoj fronti u hladnoj
zračnoj masi, na polarnoj strani hladne fronte. Nastati će onda ako je prodor hladnog
zraka vrlo jak. Ako nije tako onda umjesto anticiklone nastane samo greben visokog
tlaka.

Nepogode
U atmosferske se nepogode ubrajaju povremene, relativno manje i kratkotrajnije
promjene vremena čija je zajednička osobina, osim prostorne i vremenske
ograničenosti, velika intenzivnost. Zajedničko im je da u njima nema frontalnih ploha
koja bi odvajale kontrastne zračne mase.

Postanak termičke konvekcije

U većem dijelu svijeta, u tropima i izvan njih, osim u hladnim polarnim krajevima,
pojavljuju se nepogode koje su po intenzitetu, trajanju i površini vrlo različite. Osnovni
uzrok svih tih nepogoda najrazličitijeg intenziteta je isti, a to je konvekcija.
Najjednostavniji je primjer zagrijavanje zraka od toplije podloge. U prirodi, osobito na
kopnu, ne postoji savršena uniformnost ili homogenost podloge. Već na samo nekoliko
stotina metara udaljenosti postoje različiti nagibi padine, vrste i boje tla, vlage tla, tipovi
vegetacije. Konačna je posljedica diferencirano zagrijavanje podloge, pa i na malenoj
udaljenosti nastane razlika u temperaturi od 0,5°C. Tako se stvaraju česti zraka koje su
toplije od okolice, a to znači da ih uzgon, sila suprotna smjeru djelovanja gravitacije,
počinje izdizati.

Nepogode u tropima
Atmosfera iznad tropskih oceana i iznad kopna u blizini ekvatora nešto podalje od
suptropskih anticiklona veći je dio godine u stanju latentne labilnosti. To znači da je
potreban najslabiji impuls i već će se masa zraka izdignuta iz donjih slojeva atmosfere,
podignuti sve do srednje i gornje troposfere.

26
 Izvantropske nepogode
U atmosferske nepogode izvan tropa ubrajaju se sve pojave koje prate vrlo razvijene
kumulonimbuse, a to su vrlo jaki vjetrovi, kiša ili tuča, sijevanje, grmljavina. Bitna
karakteristika svih izvantropskih nepogoda je relativno kratko trajanje, velik intenzitet,
male horizontalne dimenzije. Nepogode nastaju vrlo jakim naglim izdizanjem toplog i
vlažnog zraka u kumulonimbusima, pa je oslobođena latentna toplina kondenzacije i
sublimacije izvor energije za njihov razvoj.

27