P. 1
Klimatologija

Klimatologija

|Views: 5,253|Likes:
Published by sigi89

More info:

Published by: sigi89 on Nov 22, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/17/2013

pdf

text

original

KLIMATOLOGIJA

Vrijeme i klima
Vrijeme je momentalno stanje atmosfere na određenom mjestu. Klima je prosječno stanje atmosfere nad određenim mjestom u određenom razdoblju uzimajući u obzir prosječna i ekstremna odstupanja. Ona je skup svih klimatskih elemenata. Da bi se odredila klima jednog mjesta potreban je dugogodišnji niz pouzdanih podataka kako bi iz toga izvedeni srednjaci bili reprezentativni. Za dobivanje ovih podataka potreban je period od 25-35 godina motrenja.

Klimatologija i geografija
U širem smislu geografija je znanost koja istražuje sadržaj prostora. U užem smislu geografija je interdisciplinarna znanost, skup posebnih znanosti koje istražuju sadržaj i uzročno-posljedične odnose u geografskom prostoru. Klimatologija je znanost o klimi. Svrha joj je prikaz klima raznih dijelova svijeta, njihova klasifikacija i rasprostranjenost. Može se podijeliti na 2 dijela: opću (fizičku), koja istražuje fizičke osnove prosječnih stanja atmosfere i klimatografiju, prikaz klime pojedinih krajeva. Granice između pojedinih klima-u onom dijelu koji nas zanima postoji oštro izdvojen prizemni poremećen sloj (oko 1,5-2 m) u kojem postoje golemi gradijenti vlage i temperature, velike razlike brzine vjetra. Neki smatraju da se ovaj sloj treba zvati mikroklimom, a znanost o tom sloju mikroklimatologija.

Klimatski elementi i faktori
Stanje atmosfere je skup njezinih fizičkih osobina. Veličine koje utječu na klimu dijele se na: klimatske elemente i klimatske faktore. Klimatski elementi su promjenjive, meteorološke prirode, a klimatski faktori su stalni. Klimatski elementi su: radijacija (kratkovalna i dugovalna), temperatura (zraka i površine Zemlje), tlak zraka, smjer i brzina vjetra, vlaga zraka i evaporacija, naoblaka i trajanje sijanja Sunca, padaline i snježni pokrivač. Klimatski faktori su: Zemljina rotacija, Zemljina revolucija, geografska širina, atmosfera, nadmorska visina, raspodjela kopna i mora, morske struje, udaljenost od mora, jezera, reljef, vrste tala i biljni pokrov i rad čovjeka. Klimatski elementi neprestano se mijenjaju pod utjecajem klimatskih faktora, pa se ti nazivaju modifikatorima klime. Periodičke promjene vremena su promjene s određenim periodom. To su promjene meteoroloških elemenata u dnevnom i godišnjem hodu. Neperiodičke promjene vremena su promjene meteoroloških elemenata koje su različite od dnevnog hoda. U vezi su s naglom smjenom zračnih masa, prolaznom frontom ciklona i anticiklona.

ATMOSFERA
Najpovoljniji uvjeti za postanak, razvoj i opstanak života postoje na dodiru litosfere, hidrosfere i atmosfere. Atmosfera je mehanička mješavina nekoliko plinova čiji je udio u donjim dijelovima atmosfere ostaje manje ili više konstantan (N=78%, 0=20,9%, Ar=0,9%, CO2=0,03%.). U atmosferi postoje: a) Permanentni sastavni dijelovi: dušik, kisik, ugljikov dioksid i dr. Dva glavna plina, dušik i kisik, čine 99% volumena atmosferskih plinova. Atmosfera, koja se sastoji 1

samo od permanentnih sastavnih dijelova, tj. atmosfera bez vodene pare i tekućih i krutih primjesa, zove se suhi zrak. b) Primjese su: vodena para te razne krute i tekuće čestice. Dušik je inertan plin i nema gotovo nikakvu aktivnu ulogu u atmosferskim procesima. Kisik je klimatski važan zato što slabi Sunčevu radijaciju. Ima ga malo više ljeti. Iako u atmosferu dolazi u malenim količinama ugljik-dioksid je važan dio jer apsorbira dio dugovalne radijacije, pa time utječe na bilancu radijacije. Od primjesa vrlo važna je vodena para. Nje u zraku ima 4%. Ona utječe na bilancu radijacije. Njezin je relativni dio vrlo promjenjiv. U zraku ima i čađe (čistog ugljika koji nastaje izgaranjem organskih tvari bogatih ugljikom pri nedovoljnom pristupu zraka). Aerosol su sve krute primjese koje su koloidalno raspršene u atmosferi. Obična kiša je zbog prisutnosti ugljične kiseline kisela. Poveća li se kiselost onda se govori o kiselim kišama. Uzrok tome su otopljeni sumporovi i dušikovi oksidi, koji kemijskim reakcijama prelaze u sumpornu i dušičnu kiselinu.

Vertikalna struktura atmosfere
U klimatologiji je uobičajena podjela na sfere uzimajući temperaturu kao temelj njihovu diferencijaciju. Ako se za bazu uzme vertikalna promjena temperature, onda se atmosfera dijeli na: troposferu, stratosferu, mezosferu i termosferu. Troposfera je sloj između površine Zemlje i tropopauze, čija visina varira između 7-10 km na polovima i 18-20 km iznad ekvatora. Tropopauza je prekinuta (polarna, umjerena, tropska), ona nije kontinuiran sloj oko Zemlje. Bitna karakteristika troposfere je konstantan pad temperature s porastom visine. Između tropopauze i stratopauze (12-45 km) nalazi se stratosfera. Mezosfera je sloj između stratopauze i mezopauze koja se nalazi na visini od 45-80 km. Do stratopauze temperatura opet raste (jaka apsorpcija ultraljubičastih zraka koju obavija ozon). Sloj između tropopauze i stratopauze zove se ozonosferom. Troposferu karakterizira stalni porast temperature s visinom. Zbog visokog stupnja ionizacije atmosfera iznad 80 km zove se ionosfera.

Energetika atmosferskih procesa
Svi se atmosferski procesi prije ili poslije svode na izmjenu topline između dijelova kopna, mora i atmosfere, koji se nalaze na različitim energetskim razinama. Energija koja dolazi sa Sunca je jedini konačni uzrok svih energetskih promjena u atmosferi. Trajanje sijanja Sunca je insolacija, a ukupna elektromagnetska radijacija koju emitira Sunce zove se Sunčeva radijacija. Onaj dio Sunčeve radijacije koji dospije do gornje granice atmosfere zove se ekstraterestričkom radijacijom. 7% radijacije koja dolazi do Zemlje otpada na ultraljubičasti dio spektra, 46% na vidljivu radijaciju, a 47% na infracrvene zrake.

Solarna konstanta
Količina radijacijske energije što je Zemlja prima u 1 minuti na 1 cm2 na gornjoj granici atmosfere, pri srednjoj udaljenosti Zemlje o Sunca i okomito na Sunčeve zrake zove se solarna konstanta. Ona nije konstanta zato što se njezina veličina mijenja u toku godine ovisno o udaljenosti Zemlje od Sunca. U perihelu (zima na sjevernoj hemisferi) kad je Zemlja najbliža Suncu (147 milijuna km) ona se poveća na 8,42 J, a u afelu (ljeti na sjevernoj hemisferi) kad je Zemlja najdalje od Sunca (152 milijuna km) smanji se na 7, 87 J.

2

Utjecaj atmosfere na Sunčevu radijaciju
Fizička svojstva atmosfere su takva da se Sunčeva radijacija pod njenim utjecajem modificira. Zato Sunčeva radijacija dopire do površine Zemlje oslabljena. U tom se smislu govori o propustljivosti atmosfere za Sunčevu radijaciju. Ona ovisi o fizičkim svojstvima plinova koji čine zrak, o broju lebdeći čestica. Koeficijent propustljivosti ili transmisijski koeficijent pokazuje koliko od Sunčeve radijacije koja dođe do gornje granice atmosfere dospije do površine Zemlje. Slabljenje ili ekstinkcija Sunčeve radijacije na njezinu putu kroz atmosferu ovisi o apsorpciji i o raspršivanju Sunčevih zraka. Optička masa je broj koji pokazuje kroz koliko puta veću debljinu atmosfere moraju proći Sunčeve zrake kad padaju koso nego kad padaju vertikalno na površinu Zemlje. Jediničnom optičkom masom smatra se masa atmosfere kroz koju bi Sunčeve zrake prolazile od vrha atmosfere do razine mora pri zenitnom položaju Sunca. Direktna Sunčeva radijacija Radijacijska energija koja dolazi sa Sunca sastoji se od paralelnog snopa elektromagnetskih valova čija je valna duljina između 0,2-4 µ m. To je kratkovalna radijacija. Sunčeva radijacija sastoji se od mlaza fotona različite energije. Onaj dio Sunčeve radijacije koji se uspije netaknut probiti kroz atmosferu do površine Zemlje zove se direktna radijacija. Apsorpcija Sunčeve radijacije u atmosferi Dio Sunčevih zraka koje prolaze kroz atmosferu apsorbirati će vodena para. Dio Sunčeve radijacije na putu kroz atmosferu apsorbira ugljikov dioksid, kisik i ozon. Budući da oni apsorbiraju samo u strogo ograničenom području spektra takva se apsorpcija zove selektivna apsorpcija. Difuzna radijacija Raspršivanje je proces koji ima izraziti dnevni hod. Raspršivanjem Sunčeve radijacije difuzne zrake do površine Zemlje sredinom dana donose najviše kratkih valova, odatle nebu modra boja. Modrina raste i onda ako u atmosferi ima mnogo sitnih čestica prašine. Spuštanjem Sunca prema horizontu relativni udio kratkovalne radijacije u ukupnoj raspršenoj radijaciji sve se više smanjuje, a povećava se udio radijacije iz crvenog dijela spektra. Nebo sve više gubi modru boju, postaje bjelkasto, a nešto prije zalaza odnosno prije i poslije izlaza Sunce dobiva narančastu i crvenu boju. Sunčeva radijacija koja do nas ne dolazi direktno, nego joj se ili difuznom refleksijom ili raspršivanjem na putu kroz atmosferu promijeni smjer ili spektralni sastav zove se difuzna radijacija ili nebesko zračenje. Zbog ove radijacije svjetlost dolazi sa svih strana, na Zemlji nije mrak ni kad je nebo danju potpuno prekriveno oblacima. Sunčeve zrake dolaze do Mjeseca kroz praktički prazan prostor u kojem nema difuzne radijacije, pa te zrake ne vidimo. Vidimo samo one Sunčeve zrake koje se s Mjeseca reflektiraju do našeg oka. Rasvjeta Vidljiv dio spektra zove se svjetlošću. Intenzitet svjetlosti mjeri se fotometrom, a količina toka svjetlosti na jedinicu površine zove se rasvjetom. Rasvjeta se mjeri u luksima, to je rasvjeta što je daje svjetlosni tok od 1 lumena na 1 m2 površine. Trajanje sijanja Sunca 3

Trajanje obasjavanja Zemlje direktnom Sunčevom radijacijom zove se trajanjem sijanja Sunca. Na geografskoj karti se prikazuje izohelama koje povezuju točke s istim trajanjem sijanja Sunca u označenom periodu. Trajanje sijanja Sunca određeno je astronomskim faktorima, tj. ne može biti duže od trajanja dana, određeno je stanjem atmosfere i ovisi o reljefu koji bacanjem sjene skraćuje trajanje sijanja Sunca. Trajanje sijanja Sunca povećava se prema jugu. Globalna radijacija Sunčeva radijacija dolazi do površine Zemlje na 2 načina: direktno i difuzno. Zbroj direktne i difuzne radijacije koja dospije do horizontalne plohe na površini Zemlje zove se globalnom radijacijom. Ona se mjeri piranometrom, a registrira se piranografom. Albedo Broj koji pokazuje moć reflektiranja Sunčeve radijacije s tijela koje samo ne svijetli zove se albedo ili koeficijent refleksije. Najveći albedo imaju svježi snijeg i oblaci obasjani odozgo i sa strane. Za istu podlogu albedo je manji kad je ona vlažna. Albedo ovisi o upadnom kutu Sunčevih zraka, manji je kad je Sunce visoko. Albedo je sve manji u nižim geografskim širinama. Planetarni albedo je kratkovalna radijacija koje se sa Zemljine površine, s oblaka i sastavnih dijelova atmosfere reflektira u svemir i ne sudjeluje u energetskim procesima na našem planetu. Faktori koji utječu na albedo na površini Zemlje i u atmosferi su: raspodjela kopna i mora (ako je vedro onda je albedo kopna veći od albeda mora na istim geografskim širinama), naoblaka, snježni pokrivač, ledeni pokrov i zaleđeno more. Za toplinske procese u atmosferi i u podlozi ispod nje bitno je da se zna koliki postotak globalne radijacije ostaje u podlozi, a koliki se reflektira. Onaj dio globalne radijacije koji se apsorbira u podlozi, na površini Zemlje zove se apsorbirana globalna radijacija ili efektivna kratkovalna radijacija. Apsorbiranu globalnu radijaciju neki zovu bilancom kratkovalne radijacije. Atmosfera je za dugovalnu radijaciju teško propusna (adijatermna). TEMPERATURA Atmosfera se najvećim dijelom zagrijava od podloge. Atmosfera i podloga zagrijavaju se i hlade: apsorpcijom kratkovalne radijacije te apsorpcijom i emisijom dugovalne radijacije, kondukcijom ili vođenjem topline, konvekcijom, turbulentnom difuzijom, molekularnom difuzijom. Apsorpcijom kratkovalne radijacije tijelu se povisuje unutrašnja energija. Prenošenje topline kondukcijom svodi se na prenošenje jednog dijela kinetičke energije molekula toplijeg tijela na molekule hladnijeg tijela. Kondukcija je jedini način prenošenja topline u krutim tijelima. Toplina je energija koja prelazi s tijela više temperature na tijelo niže temperature sve dok se njihove temperature ne izjednače. Tekućine i plinovi su loši vodiči topline. Voda je bolji vodič topline od zraka (zrak>snijeg>voda>led>kamen). Konvekcijom se toplina prenosi tako da se tijelo u kontaktu s podlogom ugrije kao cjelina, pa tako postaje lakše od hladnije podloge. Konvekcijom se toplina prenosi visoko u atmosferu. Turbulentni prijenos topline nastaje tako da se ugrijane vrlo male količine zraka zamjenjuju isto tako malim količinama relativno hladnijeg zraka, pa tako nastaje vrlo burno komešanje zraka. Toplina je energija, a stupanj topline je temperatura. Termometar mjeri temperaturu zraka s kojim se nalazi u termičkoj ravnoteži. Znatna količina Sunčeve radijacije koja dospije do površine Zemlje troši se za evaporaciju vode. Ta toplina sadržana u vodenoj pari zove se latentna toplina. Na temperaturu atmosfere utječu i kompresija i ekspanzija. Dizanjem zraka njegov stanoviti volumen dolazi iz područja višeg tlaka u područje 4

nižeg tlaka, pa će ekspandirati. Ekspanzija uzrokuje sniženje temperature zraka koji se izdiže. Suprotno se događa pri kompresiji. Zrak se spušta iz područja nižeg tlaka na visini u područje višeg tlaka pri tlu. Kompresija uzrokuje povišenje temperature zraka. Spuštanje zraka u atmosferi zove se supsidencijom. Horizontalna izmjena topline Horizontalna izmjena topline je izmjena između nižih i viših geografskih širina. Horizontalna izmjena topline između pojedinih dijelova Zemlje zove se advekcija topline. Termička svojstva kopna, mora i zraka Termička svojstva atmosfere bitno ovise o količini topline sadržane u podlozi. Količina topline biti će veća što je veća masa i viša temperatura. Specifična toplina je količina topline koju treba dovesti jedinici mase neke stvari da se ona zagrije za 1°C. Voda ima veću specifičnu toplinu nego sva kruta tijela koja grade Zemljinu koru. U usporedbi s vodom sastavni dijelovi kopna imaju malenu specifičnu toplinu, pa će se brzo ugrijati. U usporedbi s morem, kopno akumulira znatno manju količinu topline. Toplina taljenja je količina topline potrebna da se rastali 1 kg neke tvari računajući od početka taljenja. Toplina sublimacije je toplina koju treba dovesti 1 kg leda ili snijega da se pri određenoj temperaturi iz kristaličnog stanja neposredno pretvori u vodenu paru. Isparavanje (evaporacija) dinamički je proces pri kojemu se tijelu koje isparava mora dovoditi toplina. Toplina isparavanja ili latentna toplina isparavanja je toplina koja je potrebna da jedinična količina neke tekućine na temperaturi vrelišta potpuno ispari. Isparavanje će rasti s povećanjem brzine vjetra, a bit će veće u suhu nego u vlažnu zraku. Ono naglo raste kad je zrak hladniji od vode. Mnogo se više topline troši nad morima nego nad kopnom na istoj geografskoj širini. Nad morima se najviše topline troši za evaporaciju u suptropskim područjima visokog tlaka, jer je apsorpcija radijacije jaka, a neprestano pušu vjetrovi koji odnose višak vodene pare. S povećanjem geografske širine evaporacija se smanjuje. Kontinentsku klimu karakteriziraju velike amplitude temperature, tj. velike razlike između noćnih i dnevnih odnosno zimskih i ljetnih temperatura, a za maritimnu (oceansku) klimu značajne su malene razlike između dnevnih i noćnih odnosno zimskih i ljetnih temperatura. Dnevni hod temperature zraka Dnevni hod temperature je promjena temperature u tijeku dana. Dnevni hod temperature u jednoj točki posljedica je odnosa primljene i odane energije, odnosno topline. Temperatura nije najniža u trenutku izlaska Sunca, niti je najviša kad ono prolazi kroz meridijan promatrane postaje. Najniža je nešto poslije izlaza Sunca, a najviša nešto poslije njegova najvišeg položaja. Kad se izmjena energije izjednači, temperatura je na najnižoj točki. Kad je primljena energija veća od potrošene, temperatura raste. Maksimalna je temperatura onda kad se izjednače apsorpcija i emisija energije. Ledeni dan, dan s Tmin.≤ -10°. Studeni dan, dan s Tmax. < 0°. Hladni dan, dan s Tmin. < 0°. Dan s toplom noći, dan s Tmax. ≥ 20°. Topli dan, dan s Tmax. ≥ 25°. Vrući dan, dan s Tmax. ≥ 30°. U dnevnom hodu temperature razlikuju se 2 osnovna tipa: maritimni (oceanski) i kontinentski. Kopno se brže zagrijava i hladi od vodene površine. Periodička amplituda 5

temperature je razlika najviše i najniže temperature u srednjem dnevnom hodu temperature za mjesec. Aperiodička amplituda temperature je razlika između srednje maksimalne i srednje minimalne mjesečne temperature. Dnevne amplitude temperature iznad horizonta naglo opadaju s visinom. Vedrina povećava dnevnu amplitudu. Po vedru vremenu jaka je kratkovalna radijacija, a znatan se dio apsorbira u tlu i intenzivno zagrijava zrak. Najveće dnevne amplitude temperature bit će u pustinjama jer se danju toplina ne troši za evaporaciju vode, a noćna terestrička radijacija zbog male količine vodene pare u zraku lako se probije kroz atmosferu i izgubi u svemiru. Srednja dnevna amplituda temperature zraka nad oceanima uvijek je manja nego nad kopnom na istoj geografskoj širini. Godišnji hod temperature Godišnji hod temperature je niz srednjih mjesečnih temperatura izračunatih iz višegodišnjih nizova. Osim blizine mora, na godišnji hod temperature u nekim dijelovima svijeta znatno utječu i termičke osobine tog mora, tj. važno je teče li uz obale hladna ili topla morska struja, puše li vjetar s mora na kopno ili obratno. Promjene u prividnom gibanju Sunca po nebeskom svodu i godišnji hod naoblake glavni su uzrok diferencijacije četiriju osnovnih tipova godišnjeg hoda temperature: 1) Za ekvatorski tip karakteristična je neznatna godišnja amplituda temperature. Temperatura je neprekidno visoka. 2) Tropski tip karakterizira jedan maksimum i jedan minimum temperature, koji se pojavljuju poslije solsticija. Godišnja amplituda temperatura je malena, zbog monsunskih kiša. 3) Tip umjerenih širina. Najviša i najniža srednja mjesečna temperatura nastupa poslije solsticija. 4) Polarni tip. Zbog dugog trajanja polarne noći najhladniji je mjesec veljača ili ožujak, a najtopliji je srpanj ili kolovoz. Vertikalna raspodjela temperature Atmosfera se najvećim dijelom zagrijava od podloge, pa temperatura mora postupno opada s povećanjem topline. Promjena temperature na svakih 100 m visinske razlike zove se vertikalnim gradijentom temperature. U planinskim krajevima temperatura opada za 0, 56°C na svakih 100 m. U vedrim i toplim danima, kad se planinske padine intenzivnije zagrijavaju vertikalni gradijent temperature iznosi i do 1°C na 100 m. Temperatura opada s visinom. Najveći gradijent temperature je u prizemnom sloju, postupno opada s visinom, pa na granici troposfere prestaje daljnji pad temperature. U atmosferi se nerijetko događa suprotno, tj. temperatura povremeno ili trajnije, lokalno ili regionalno, pa čak i u kontinentskim razmjerima, u tanjem ili debljem sloju raste s visinom (topliji zrak iznad hladnijeg). To stanje atmosfere zove se inverzijom temperature. Uzroci postanka inverzije temperature su: 1) Radijacijska (prizemna) inverzija nastaje u prizemnim slojevima atmosfere, neposredno uz površinu Zemlje, koja se kao dobar radijator topline u tijeku noći brže i jače ohladi od zraka neposredno iznad nje. Za postanak jake radijacijske inverzije potrebni su: duge noći, kad dugovalna radijacija tla izrazito nadvladava slabo kratkovalno zračenje apsorbirano danju; vedrina ili niski tanki oblaci, tako da se protuzračenje atmosfere smanji na minimum; malene količine vodene pare u zraku, pa je protuzračenje atmosfere bitno slabije; neznatno miješanje već ohlađena zraka s višim toplijim zrakom; snježni pokrivač koji reflektira veći dio kratkovalne radijacije u tijeku kratkog dana. 6

2) Visinska inverzija nastaje u slobodnoj atmosferi u graničnom pojasu između dviju zračnih masa čije su relativne brzine gibanja različite. 3) Frontalna inverzija nastaje na kontaktu dviju različitih zračnih masa, i to advekcijom zraka, stoga je takva inverzija dinamičkog tipa jer nastaje tako da hladni zrak u obliku klina prodre ili se potkopa pod topliji zrak, ili topliji zrak nalegne na hladniji zrak ispod njega. 4) Inverzija spuštanja ili anticiklonska inverzija nastaje u slobodnoj atmosferi spuštanjem zraka, koji se pritom dinamički zagrijava i suši, pa može biti topliji od zraka uz podlogu. Takva inverzija nastaje u stabilnoj anticiklonskoj situaciji iznad kopna. Ova inverzija važna je za procese u atmosferi (raspadanje naoblake, onemogućavanje konvekcije). Horizontalna (geografska) raspodjela temperature Najniža apsolutna minimalna temperatura na sjevernoj hemisferi izmjerena je 1938.g. u Ojmjakonu (istočni Sibir) – 77,8°C, a na južnoj hemisferi na antarktičkoj postaji izmjerena je 1983.g. u Vostoku –89,2°C. Najviša temperatura izmjerena je u El Aziziju u Tripolitaniji (Afrika) +57,8°C, a isto toliko izmjereno je 1933.g. u San Luisu, Meksiko. Izoterme su krivulje koje na geografskoj karti spajaju mjesta s jednakom temperaturom. Da bi se eliminirao utjecaj različite nadmorske visine pojedinih postaja, temperatura se reducira na razinu mora, tj. za svakih 100 m nadmorske visine postaje njezinoj se stvarnoj temperaturi dodaje 0,5°C. Na pružanje izotermi utječu raspodjela kopna i mora, ali je taj utjecaj evidentan tek izvan ekvatorske zone. Zbog različitih termičkih osobina vode i kopna, u zimskoj polovici godine izoterme na kopnu povijaju se i dalje prodiru prema ekvatoru, nego one nad oceanima, pa će mjesto na kopnu biti hladnije od mjesta na moru koje se nalazi na istoj geografskoj širini. Suprotno je ljeti. Zbog termičkog kontrasta ocean-kopno, utjecaj hladnih struja izrazitiji je ljeti nego zimi. Ljeti je more hladnije od susjednog kopna bez obzira na to kakva struja teče uz obalu. Domet i intenzitet utjecaja mora, prije svega njegov termički utjecaj bitno ovisi o općoj cirkulaciji, a u nekim dijelovima svijeta i o sekundarnoj cirkulaciji. Linija koja povezuje točke s najvišom temperaturom zove se termički ekvator. On nije izoterma, jer ne spaja mjesta s najvišom godišnjom ili najvišom srednjom mjesečnom temperaturom, bez obzira na to koliko ona iznosi. Termički ekvator se ne poklapa s geografskim ekvatorom, jer je sjeverna hemisfera toplija od južne. To je posljedica nejednake raspodjele kopna i mora. Na kontinentima se termički ekvator udaljuje od ekvatora (ljeti), a na oceanima se približuje. Broj hladnih dana Potrebno je znati koliko dana u godini minimalna dnevna temperatura padne ispod 0°C. Ta se veličina zove hladni dan. Broj hladnih dana u godini pokazuje u koliko dana minimalna dnevna temperatura padne ispod 0°C. Drugi naziv za hladni dan je dan s mrazom. Mraz nastaje onda kada na površini tla temperatura padne na 0°C ili nešto niže od 0°C, jer se temperatura mjeri iznad površine tla. Najpovoljniji uvjeti za mraz postoje rano ujutro neposredno prije izlaza Sunca, kad je temperatura najniža. Ako su sinoptički uvjeti povoljni (vedro, slab povjetarac, suhi zrak) onda do potrebnog pada temperature dolazi radijacijskim procesom, pa se taj mraz zove radijacijskim mrazom. Raspodjela broja hladnih dana ovisi o: geografskoj širini, raspodjeli kopna i mora, radijacijski uvjeti u konkavnim oblicima reljefa. Mraz se ne pojavljuje u najvećem dijelu tropskog pojasa. Broj dana s mrazom raste s porastom geografske širine. I reljef utječe na geografsku 7

raspodjelu broja hladnih dana. Ekvatorska granica mraza približava se ekvatoru nad kontinentima, a udaljava se d njega nad oceanima. Godišnja amplituda temperature Razlika između srednje mjesečne temperature najtoplijeg mjeseca i srednje mjesečne temperature najhladnijeg mjeseca daje srednju godišnju amplitudu temperature. Linije koje na geografskoj karti spajaju točke s istom srednjom godišnjom amplitudom temperature zovu se izoamplitude. Godišnja amplituda temperature površinske vode mora manja je od amplitude temperature površine kopna. Godišnja amplituda temperature vode manja je na južnoj nego na sjevernoj hemisferi. Najveća godišnja amplituda svjetskog mora je u sjevernom Atlantiku i Pacifiku. Atmosferska cirkulacija ima golemu važnost za godišnju amplitudu temperature. Srednja godišnja amplituda temperature zraka raste s udaljavanjem od obale mora. Anomalija temperature Razlika između reducirane srednje temperature nekog mjesta i srednje temperature paralele na kojoj se ono nalazi zove se anomalija temperature. Ona pokazuje stupanj utjecaja terestričkih faktora klime. Linije koje na geografskoj karti spajaju mjesta s istom anomalijom temperature zovu se izoanomale. Ako neka postaja ima višu srednju temperaturu godine nego što odgovara njezinoj geografskoj širini, onda ona ima pozitivnu anomaliju temperature. Anomalija temperature je mjera kontinentalnosti, odnosno maritimnosti, pa je anomalija temperature veća na sjevernoj nego na južnoj hemisferi, a više je izražena zimi. Najveću pozitivnu anomaliju na svijetu ima Skomvaer na Lofotskim otocima, pred obalom Norveške, a iznosi 25,7°C. Najveću negativnu anomaliju ima istočni Sibir. Karakteristično je da je anomalija temperature manja iznad stalno zaleđenog Grenlanda i centralnog dijela Sjevernog ledenog mora. To je posljedica hladnog ljeta. Svi oceani istodobno imaju negativnu anomaliju temperaturu.

DINAMIKA ATMOSFERSKIH PROCESA Tlak zraka Molekule plinova koje čine zrak u neprekidnom su gibanju. Djelovanje udaraca golemog broja molekula na svaku površinu definira se kao sila (F) koja se zove tlakom zraka (p=F/s). Tlak zraka na jediničnoj površini jednak je težini stupca zraka iznad te površine do gornje granice atmosfere. 1 bar= 750,062 mm Hg; 1mbar=1hPa. Tlak od 760 mm Hg ekvivalentan je tlaku od 1013,25 mbar. Promjene tlaka posredno su vrlo važne jer uzrokuju gibanje zraka (vjetar), a time utječu na niz promjena u atmosferi. Promjene tlaka uzrokuju vertikalno i horizontalno premještanje zraka. Vertikalna raspodjela tlaka Tlak zraka opada s porastom nadmorske visine. Ali tlak zraka ne opada jednoliko s porastom nadmorske visine. Promjena tlaka s visinom razmjerna je gustoći zraka na toj razini. Tlak zraka mora opadati s visinom brže u donjim gustim slojevima atmosfere nego u rijetkim gornjim slojevima. Veličina koja pokazuje koliko tlak zraka opada s visinom zove se barometrijska stopa. To je broj metara za koji se treba dignuti da bi tlak pao za jedinicu. Budući da barometrijska stopa ovisi o gustoći zraka, ona se mijenja 8

zajedno s promjenom temperature i tlaka, odnosno s visinom. Za najniži dio troposfere karakterističan je nagli pad tlaka zraka. Što je zrak topliji, barometrijska stopa je veća. Temperatura i promjena tlaka Gustoća zraka mijenja se s promjenom temperature zraka. Izobarne plohe su zamišljene atmosferi u kojima je u svakoj točki tlak zraka jednak. S povećanjem temperature zraka izobarne plohe će se izdizati, a s hlađenjem zraka spuštati. Izobare povezuju mjesta na geografskoj karti s istim tlakom. Barički reljef Na nehomogenoj Zemlji izobare čine zatvorene, skoro koncentrične sisteme. Prikaz raspodjele tlaka zraka pomoću izobara i izohipsa zove se baričkim reljefom. Depresija (barometarski minimum), područje niskog tlaka (N) nastaje ako su zatvorene izobare raspodijeljene koncentrične, tako da je tlak najniži u središtu, a raste prema periferiji. To je ciklona. Barometarski maksimum, područje visokog tlaka (V) nastaje ako su zatvorene izobare raspodijeljene tako da je najviši tlak u centru, a opada prema periferiji. To je anticiklona. Baričko sedlo je područje između dviju ciklona i dviju anticiklona. Od sedla prema anticiklonama tlak raste, a od sedla prema ciklonama pada. Barička dolina je područje niskog tlaka s izduženim izobarama, pa postoji izrazita os doline. Barička dolina je dio ciklone čije su izobare izdužene u jednom smjeru. Barički greben ili klin visokog tlaka je područje visokog tlaka s izduženim izobarama u jednom smjeru, pa se može uočiti os grebena. Greben je dio anticiklone čije su izobare izdužene u jednom smjeru, u smjeru osi grebena. Sekundarna ciklona nastaje kada se u baričkoj dolini formiraju zatvorene izobare, pa se sekundarna ciklona odvoji od matične ciklone kao poseban barički sistem. Sekundarna anticiklona nastaje kada se u baričkom grebenu formiraju zatvorene izobare, pa tako nastane posebna anticiklona. Izohipse su krivulje koje spajaju mjesta neke izobarne plohe s istom nadmorskom visinom. Geografska raspodjela tlaka zraka na Zemlji Neposredno uz geografski ekvator bio bi ekvatorski pojas niskog tlaka. Sjeverno i južno od njega na oko 30°C N i 30°C bila bi 2 suptropska pojasa visokog tlaka. Na širinama sjeverne i južne polarnice nalaze se subpolarna područja niskog tlaka. U polarnim područjima nalaze se polarna područja visokog tlaka. Na kartama srednjeg tlaka u svim mjesecima postoje akcijski centri. To su velika područja visokog tlaka i niskog tlaka u više ili manje točno određenim geografskim područjima. Sve akcijske centre možemo podijeliti na: 1) Permanentni akcijski centri postoje cijele godine. U permanentne akcijske centre ubrajaju se: ekvatorski pojas niskog tlaka u subpolarnom pojasu na sjevernoj hemisferi i kontinuirani pojas niskog tlaka oko Antarktika; područja visokog tlaka iznad Arktika i Antarktika. 2) Sezonski akcijski centri su područja visokog ili niskog tlaka iznad kontinenata koji postoje samo u jednom dijelu godine, a u drugom dijelu godine je suprotna raspodjela tlaka. Termičkog su postanka. Tako nad kontinentima zimi nastaje polje visokog tlaka, a ljeti niskog tlaka.

9

VJETAR Utjecaji na horizontalno gibanje zraka Gibanje zraka u atmosferi zove se strujanjem. Horizontalna komponenta strujanja zove se vjetar. Vjetar je posljedica djelovanja više sile. To su: sila gradijenta tlaka, sila teže, devijacijska sila rotacije Zemlje ili Coriolisova sila, trenje. Vrlo je važan horizontalni gradijent tlaka. Tlak će najbrže padati ako su izobare guste. Gradijent tlaka izražava se u hPa/100 km. Posljedica djelovanja Coriolisove sile-činjenica da vjetar na sjevernoj hemisferi skreće udesno, a na južnoj hemisferi ulijevo. Vjetar koji puše paralelno s izobarama u homogenom polju tlaka, a rezultanta je uravnoteženja sile gradijenta tlaka i Coriolisove sile zove se geostrofičkim vjetrom. On puše samo u atmosferi gdje se ne osjeća utjecaj trenja s podlogom, iznad 600-1000 m. Razlika između geostrofičkog vjetra na dvije razine zove se termički vjetar. Mehanička svojstva vjetra Vjetar je definiran ako mu odredimo brzinu i smjer. Vjetar se prikazuje vektorom. Brzina vjetra kontinuirano se mjeri pomoću anemometra, a brzina i smjer se istodobno bilježe na vrpci anemografa. Samo smjer prizemnog vjetra određuje se pomoću vjetrulje. Jačina vjetra izražava se u boforima. Trajektorija je linija u prostoru koja spaja točke kroz koje je uzastopno prošao fluid. Strujnica je krivulja čija je tangenta u bilo kojoj točki fluida paralelna sa smjerom gibanja u toj točki. Dnevni hod brzine vjetra Dnevni hod brzine vjetra je promjena brzine vjetra u tijeku dana. Svi se dnevni hodovi brzine vjetra mogu podijeliti u 2 osnovna tipa: kontinentski i maritimni. Kod kontinentskog tipa maksimalna je brzina vjetra u podne, a minimalna je noću. Maritimni tip dnevnog hoda brzine vjetra je obrnut. Geografska raspodjela vjetrova na površini Zemlje Glavni smjerovi vjetra na Zemlji moraju odgovarati prostornoj raspodjeli tlaka. Vjetrovi mogu puhati samo iz područja višeg tlaka u područje nižeg tlaka, pa kad se uzme u obzir utjecaj rotacije Zemlje i trenje zraka s podlogom, može se načiniti shema vjetrova na površini Zemlje. Iz suptropskih maksimuma prema ekvatorskom pojasu niskog tlaka pušu pasati ili tropski istočni vjetrovi. Pod utjecajem trenja i Coriolisova efekta oni na sjevernoj hemisferi skreću udesno, a na južnoj ulijevo. Tipični pasati pušu samo nad oceanima. Iz suptropskih maksimuma , zbog anticiklonske cirkulacije, zrak se razilazi na sve strane: na zapadnim periferijama suptropskih maksimuma strujanje je južno, a zatim sve više skreće da bi konačno prešli u zapadni vjetar. Ti se vjetrovi zovu zonalnim zapadnim vjetrovima ili glavnim zapadnim vjetrovima. Njihova brzina raste s povećanjem geografske širine. Iz polarnih područja visokog tlaka prema subpolarnim područjima niskog tlaka pušu vjetrovi s izrazitom istočnom komponentom. To su polarni istočni vjetrovi.

10

ZRAČNE MASE I KLIMATSKE FRONTE Postanak zračnih masa U određenim dijelovima svijeta nalaze se velika područja s jednolikom podlogom. U tim se prostorima u određenim vremenskim uvjetima meteorološki elementi u horizontalnom smjeru mijenjaju. Takva je područja troposferskog zraka homogenih svojstava Bergeron nazvao zračnim masama. Prostori na površini Zemlje u kojima se stvaraju zračne mase zovu se izvorišna područja zračnih masa. Postoje 3 osnovna tipa izvorišnih područja: prostrane morske površine, unutrašnjost kontinenata i područja prekrivena snijegom i ledom. Za postanak zračnih masa najpovoljnija su prostrana anticiklonska područja sa slabim divergentnim strujanjem. Transformiranje zračnih masa Zračne mase su glavni prenosioci energije iz nižih geografskih širina u više. Zračna masa počinje polagano poprimati fizičke kvalitete nove prirodne sredine; počinje proces transformiranja zračne mase. Postoje dvije vrste izmjene zračnih masa: 1) Termodinamičko transformiranje zračne mase nastaje izmjenom topline između donjih slojeva zračne mase i podloge iznad koje se ona kreće. Brzina kojom se zračna masa transformira ovisi o prirodi podloge, o putanji zračne mase i o trajanju putovanja zračne mase. Ovo transformiranje pojačava se sa povećanjem vlage koja nastaje evaporacijom s podloge ili kapi kiše što padaju iz tople zračne mase koja se nalazi iznad hladne zračne mase. 2) Mehaničko transformiranje zračne mase nastaje pod utjecajem turbulencije, a ona nastaje ili trenjem između zračnih masa i podloge ili vertikalnim miješanjem zraka termičkom turbulencijom. Klasifikacija zračnih masa Zračne mase mogu se klasificirati s više stajališta. Najčešće se upotrebljava termodinamička i geografska klasifikacija zračnih masa. Termodinamička klasifikacija zračnih masa temelji se na tome prelazi li toplina iz podloge na zračnu masu ili obratno. Zračna masa koja se zagrijava od podloge zove se hladna zračna masa. Ako se podloga zagrijava od zračne mase zove se topla zračna masa. Geografska klasifikacija zračnih masa temelji se na geografskoj raspodjeli izvorišnih područja. Na toj se osnovi zračne mase dijele na: arktičke, polarne, tropske i ekvatorske. Geografska klasifikacija zračnih masa temelji se na još jednom kriteriju: fizička svojstva zraka bitno ovise o tome potječe li on s mora ili s kopna. Kontinentske zračne mase potječu s kopna, a oceanske (maritimne) s oceana. Kontinentske su mase suhe, a oceanske vlažne. Ako je zračna masa stabilna, ona zaobilazi visoku planinsku barijeru, a ako je labilna, manji dio zraka zaobilazi barijeru, a veći se dio izdiže preko nje, pa nastaje kondenzacija. Frontalne plohe i fronte Budući da su zračne mase relativno postojane, one se ne miješaju slobodno i bez posljedica. Između dviju zračnih masa nastaje frontalna zona široka 100 km, u kojoj se prelazi iz jedne zračne mase u drugu. Frontalna zona može se širiti ili sužavati. Sužena frontalna zona zove se frontalna ploha ili ploha diskontinuiteta, jer svojstva jedne zračne mase brzo prelaze u svojstva druge zračne mase. Presjek frontalne zone ili plohe s površinom Zemlje zove se fronta. Da bi nastala frontalna ploha moraju postojati: 1) Dvije zračne mase s izrazitim temperaturnim kontrastima. 11

2) Atmosfersko strujanje treba biti konvergentno. Na Zemlji postoje frontalne plohe koje odvajaju 4 vrste zračnih masa: a) Između arktičkog i polarnog zraka nalazi se arktička fronta (AF), odnosno između antarktičkog i polarnog zraka je antarktička fronta (AAF). b) Između polarnog i tropskog zraka je polarna fronta (PF). c) Na sukobu tropskog i ekvatorskog zraka su intertropska fronta (IF), tropska fronta (TF), ekvatorska fronta (EF) i intertropska konvergencija (ITC). Proces nastanka frontalnih ploha zove se frontogeneza, a područja u kojima one nastaju zovu se frontogenetskim područjima. Geografska raspodjela zračnih masa i klimatskih frontalnih ploha Kanadska arktička fronta je na krajnjem sjeveru Sjeverne Amerike, pruža se od Aljaske do Hudsonovog zaljeva. Atlantska arktička fronta pruža se pred istočnom obalom Grenlanda preko otočja Svalbard do duboko u centralni Arktik. Dalje na istoku uzima se da postoji azijska arktička fronta, a bila bi nastavak atlantske arktičke fronte. Pacifička arktička fronta zimi se pruža od Ohotskog mora preko aleutskog minimuma na južnu Aljasku, a ljeti se povlači na sjever. Atlantska polarna fronta zimi se u prosjeku pruža od Floride do Biskajskog zaljeva i Skandinavije, a ljeti od podnožja Stjenjaka preko Newfoundlanda do zapadne Europe i Skandinavije. Ona se ljeti povlači na sjever. U hladnom dijelu godine Sredozemno more mnogo je toplije od europskog kopna sjeverno od njega, pa zimi nad Sredozemnim morem nastaje sredozemna ili mediteranska polarna fronta. U široj obalnoj zoni Indijskog oceana nastaje jedna druga grana polarne fronte od Arabije do Burme (Mianmar). To je iranska polarna fronta. U sjevernom Pacifiku postoji pacifička polarna fronta. Ljeti se povlači na sjever. Sredozemna polarna fronta ljeti nestaje, a ljeti je za istočnu Europu vrlo važna istočno-europska polarna fronta. U istočnoj i srednjoj Aziji postoje 2 grane polarne fronte: jedna je mongolska polarna fronta, a istočno od nje je pacifička polarna fronta. Bitne su za monsunsku cirkulaciju. VODA U ATMOSFERI Vodena para Vodena para koja se nalazi u atmosferi zove se vlagom zraka. Ona je zapravo jedna od najvažnijih primjesa zraka. Višestruka je uloga i važnost vodene pare u atmosferi: 1) O količini vodene pare u atmosferi ovisi vjerojatnost pojave padalina. 2) Vodena para efikasno apsorbira dugovalnu radijaciju Zemlje. 3) Vodena para sadrži znatnu količinu latentne topline koja se kondenzacijom vodene pare oslobađa. Voda se pojavljuje u sva 3 agregatna stanja. Na temperaturi od 0°C ili niže voda prelazi u kruto agregatno stanje. Između temperature ledišta i vrelišta voda se nalazi i u plinovitu i u tekućem stanju, a iznad 100°C sva prelazi u plinovito stanje. U stanovitim uvjetima voda može ostati u tekućem stanju ispod 0°C, to je prehlađena ili pothlađena voda. Prijelaz tekućine u kruto stanje zove se kristalizacija, a prijelaz vode iz tekućeg u kruto stanje zove se smrzavanje. Isparavanje (evaporacija) je prijelaz iz krutog ili tekućeg stanja u plinovito, a prijelaz vodene pare u tekuće stanje zove se kondenzacijom. Pri temperaturi znatno nižoj od 0°C nastaje sublimacija, neposredni prijelaz iz plinovitog u kruto stanje. Prijelaz leda u vodu zove se taljenje. Prelaženjem 12

krutog agregatnog stanja u tekuće ili prelaženjem krutog u plinovito ili tekućeg u plinovito toplina se troši. Prelaženjem iz plinovitog u tekuće ili kruto ili iz tekućeg u kruto toplina se oslobađa. Za isparavanje vode troši se toplina koja je vezana u vodenoj pari. To je latentna toplina evaporacije. Evaporacija (isparavanje) Pod evaporacijom se misli na količinu isparene vode s neke površine. Ona se mjeri u milimetrima u određenom razdoblju. Brzina evaporacije ovisi o: veličini površine tijela koje isparava, temperaturi tijela koje isparava, brzini vjetra iznad površine vode ili tla, tlaku zraka i količini padalina koja pada na tu površinu. Evaporacija na kopnu će ovisiti i o reljefu. Ona je veća iznad oceana nego iznad kontinenata. S porastom geografske širine evaporacija sa svjetskih mora vrlo naglo opada, jer opada temperatura vode. Vlaga zraka Ako se u zraku nalazi maksimalna količina vodene pare onda je zrak zasićen. Apsolutna vlaga (vlažnost) je broj grama vodene pare u 1m3 zraka. S porastom temperature raste apsolutna maksimalna vlaga. Specifična vlaga je broj grama vodene pare u 1 kg vlažna zraka. Relativna vlaga je broj koji u postotcima pokazuje odnos između količine vodene pare koja postoji u zraku u određenom trenutku i maksimalne količine vodene pare koju bi zrak na toj temperaturi mogao primiti da bi bio zasićen. Relativna vlaga se mjeri higrometrom. Kontinentski tip relativne vlage ima maksimum zimi, a minimum ljeti. Oceanski tip relativne vlage ima maksimum ljeti, a minimum zimi. Magla, oblaci i naoblaka Kondenzacija i sublimacija vodene pare Najvažniji proces koji uvjetuje kondenzaciju i sublimaciju je snižavanje temperature. Temperatura na kojoj vodena para pri konstantnom tlaku i sadržaju vodene pare postaje zasićena zove se rosište. Magla Magla se sastoji od vrlo sitnih kapljica vode ili ledenih kristala. Ona smanjuje horizontalnu vidljivost u prizemnom sloju atmosfere na 1 km ili manje. Horizontalna vidljivost može biti i veća od 1 km, ali se primjećuje da je vidljivost manja nego u potpuno čistom zraku. To je sumaglica. Magla je oblak koji se nalazi pri tlu. Pri temperaturi od –30°C redovito se pojavljuju ledeni kristali, a njihov se broj povećava sniženjem temperature, pa se na temperaturi nižoj od –45°C magla sastoji samo od ledenih kristala. To je ledena magla. Za postanak magle važan je vjetar. Vlažna magla je nestabilna, a suha je postojana. Magla nastaje samo kad relativna vlaga postane vrlo velika, tj. kad se temperatura zraka približi rosištu. Magle se prema postanku mogu klasificirati u 2 skupine: 1) Magle zračnih masa, magle u sklopu jedne zračne mase. 2) Frontalne magle, magle koje nastaju na granici između dviju zračnih masa. One se mogu podijeliti na 4 dijela: a) Advekcijski tipovi magle nastaju horizontalnim premještanjem zraka iz jednog područja u drugo. Najčešće nastaju zimi u primorjima gdje su prisutna dva glavna uzroka njihova postanka: obilje vodene pare i veliki temperaturni kontrasti između mora i kopna. Budući da postoji hladna i topla advekcija, advekcijske se magle prema postanku dijele na 2 vrste: alt (magla koja nastaje advekcijom toplog zraka, tako 13

nastaje: obalna magla, morska magla i magla tropskog zraka) i alh (magle koje nastaju advekcijom hladnog zraka, tako nastaje: arktički morski dim, magle nad jezerima i nad rijekama. b) Radijacijski tipovi magle nastaju onda kad se prizemni slojevi zraka jako ohlade u dodiru s podlogom koja se dugovalnom radijacijom noću ohladi ispod rosišta. Za stvaranje ove magle potrebno je slabo dnevno zagrijavanje tla i jako dugovalno izračivanje noću. c) Advekcijsko-radijacijska magla nastaje kad vlažan zrak dođe na hladno kopno, pa se i on sam ohladi dugovalnom radijacijom. d) Ulazna ili padinska magla nastaje kad vlažan zrak naiđe na reljefnu prepreku. Zrak se prisilno izdiže uz padine i pri tome se hladi za 1°C na svakih 100 m uspona. Frontalne magle nastaju na graničnoj plohi između dviju zračnih masa i to evaporacijom kapljica kiše ili evaporacijom vode s tla i vegetacije prožetih vodom neposredno poslije kiše. Djelovanjem jačeg vjetra diže se i stvara stratus. Geografska raspodjela magle Na kontinentima su najčešći radijacijski tipovi magle. Najmaglovitiji dio Atlantskog oceana je područje južno i jugoistočno od Newfoundlanda. Uzrok tome je sukob tople Golfske i hladne Labradorske struje. Najmaglovitiji dio Tihog oceana je obalno područje ispred Čilea i Perua. Uzrok tome je hladna Humboldtova struja. Indijski ocean je najmanje maglovit. Za kontinente je karakteristična magla u hladnom dijelu godine. U planinskim dolinama pretežu radijacijske magle, a na prostranim ravnicama magle tropskog zraka i advekcijsko-radijacijske magle. U unutrašnjosti kontinenta magle su radijacijske. Magla je česta i na Arktiku, najmanje je ima zimi, a ljeti je češća. Postanak oblaka i padalina Oblaci su vidljive nakupine kapljica vode ili čestica leda. Ako je hlađenje naglo, 0,1°C⋅ s-1, a to odgovara izdizanju oko 15 m⋅ s-1, nastaje nagla kondenzacija. Posljedica je postanak velikog broja vrlo sitnih kapljica. Oblak je vrlo gust i bijele je boje, jer mu je albedo vrlo velik. Vidljivost se u takvu oblaku smanjuje na 0,5 m. To su kumulusi. Ako se zrak hladi polagano onda kondenzacija nastaje na jednom dijelu jezgara kondenzacije. Oblak je više siv, jer mu je albedo relativno malen, a vidljivost je desetak metara. To su kumulonimbusi i stratokumulusi. Hlađenje zraka u velikim dimenzijama je jedini važan proces u prirodi kojim se stvaraju oblaci. Svi se oblaci klasificiraju u 10 rodova oblaka. To su: cirus, cirokumulus, cirostratus, altokumulus, altostratus, nimbostratus, stratokumulus, stratus, kumulus i kumulonimbus. Pojedini rodovi oblaka pojavljuju se na različitim visinama. Dio atmosfere u kojemu se pojavljuju oblaci dijele se u 3 kata: visoki, srednji i niski. Budući da je debljina troposfere u raznim geografskim širinama različita, to će i dimenzije katova biti različite u raznim dijelovima svijeta. U tropima oblaci nastaju do 18 km, u umjerenim širinama do 13 km, a u polarnim krajevima do 8 km. Cirus, cirokumulus i cirostratus su oblaci visokog kata. Altokumulus je oblak srednjeg kata. Altostratus je najčešće u srednjem katu, a može biti i u visokom katu. Nimbostratus se javlja u srednjem katu, ali može biti i u niskom katu. On daje trajnu kišu ili snijeg. Kumulus i stratokumulus su oblaci niskog kata. Kumulus i kumulonimbus imaju bazu u niskom katu, ali se izdižu i u srednji kat (kumulus) i u visoki kat (kumulonimbus). Klasifikacija oblaka moguća je i prema načinu gibanja zraka. Prvo su stratiformni oblaci. Tu se svrstavaju slojasti oblaci nastali rasprostranjenim nepravilnim miješanjem zraka; oni su plitki i niski (stratus, 14

stratokumulus), zatim slojasti oblaci rasprostranjenog pravilnog dizanja (cirus, stratokumulus, altostratus, altokumulus, nimbostratus). Drugo su kumuliformni oblaci (kumulus, kumulonimbus). Kumulusi su maleni i razbacani za lijepa i relativno mirna vremena. Kumulonimbusi nastaju naglim izdizanjem zraka u labilnoj atmosferi. Kumulonimbusi daju padaline promjenljiva intenziteta, a praćene su silnom naoblakom. Treće, ako je reljefna barijera dovoljno visoka, na njoj se može ubrzati razvoj gotovo svih rodova oblaka. Tako nastaju orografski oblaci. Oni nalikuju na oblačni zid. Na velikim visinama mogu se opaziti neki specijalni oblaci obuhvaćeni općom klasifikacijom oblaka. To su sedefasti oblaci koji se pojavljuju na 22-30 km visine i noktilucentni oblaci (svijetleći noćni oblaci) na 80-90 km. Padaline su kapljice vode i zaleđene vode. Padalina je ″ ono što pada iz oblaka″ na tlo u mjerljivoj količini. Može se dogoditi da kiša ne padne na tlo nego ispari, tako nastaju virge, pruge. Kondenzacijom na tlu i predmetima nastaje rosa, a sublimacijom mraz i inje. Padaline se dijele na tekuće i krute, ali za klimu su važnije kiša, snijeg i tuča. Kiša je padalina u obliku kapi s promjerom do 3 mm. Smrzavanjem pothlađenih kišnih kapi pri dodiru s hladnim predmetima na tlu, granama nastaje poledica. Iz oblaka mogu padati vrlo sitne kapljice koje su tako lagane da se dobiva dojam kao da lebde, a zanosi ih i najslabija struja zraka. Ta padalina zove se rosulja. Snijeg se sastoji od ledenih kristala koji su uglavnom slijepljeni u pahuljice. Tuča ima oblik velikih čestica leda (0,5-1 kg) ili snježnih kuglica. Kišne kapi mogu nastati na više načina, ali su važna 3 procesa: 1) Prema Bergeron-Findeisenovoj teoriji za postanak kapljica kiše potrebna je temperatura u oblaku niža od 0°C. Pri temperaturi ispod ledišta nastaju kristali leda koji rastu na račun pothlađenih kapljica vode. Kad ledeni kristal postane dovoljno težak da počne padati na zemlju, onda se on na svom putu može spojiti s više ledenih kristala u snježnu pahuljicu. Padajući kroz topliji zrak ispod baze oblaka snježni kristali i pahuljice se tale i tako od njih nastaju kišne kapi. Ako je zrak ispod oblaka iz kojeg pada snijeg hladan, onda se snijeg neće rastaliti, pa će na podlogu padati snijeg. 2) Istraživanja u toplijim krajevima pokazala su da kiša pada i iz oblaka koji se čitavi nalaze na temperaturi iznad 0°C tako da u njima nema ledenih kristala ili snježnih pahuljica. U takvim ″ toplim oblacima″ kapljice vode imaju različitu temperaturu, pa je maksimalni tlak zasićene vodene pare nad toplom kapljicom viši od maksimalnog tlaka zasićene vodene pare nad hladnijom kapljicom. Vodena para u oblaku je nezasićena za toplije kapljice, a prezasićena za hladnije kapljice. Tim procesom toplije kapljice evaporiraju, a na njihov račun rastu hladnije kapljice. 3) Kišne kapi mogu nastati na još jedan način, međusobnim spajanjem. U oblaku u kojemu već postoje velike i malene kapljice vode, one padaju različitom brzinom, koja je za svaki radijus kapljice ograničena. Kad se postigne ta brzina, kapljica se dalje giba jednolikom brzinom. Velike će kapljice padati brže od malih, pa će se na svom putu sudarati s njima i tako povećavati svoju veličinu. Zrna tuče može nastati samo u oblaku s jakim uzlaznim strujama koje mogu zrno tuče ili njezinu jezgru i više puta dizati da bi zatim opet padala kroz oblak u čijim raznim slojevima postoji različita količina vodene pare. Zrna tuče najčešće se sastoje od nekoliko slojeva prozirna i neprozirna leda, koji su ″ omotani″ oko jezgre, najčešće neprozirnog leda. Smatra se da zrno tuče nastaje gibanjem smrznutih kapi kroz oblak. 15

Naoblaka Naoblaka je količina oblaka koji zastiru nebo. Ona je kvantitativno određena kad se ocijeni koliki je dio neba zastrt oblacima. Taj se dio neba izražava desetinama neba. Potpuno vedro nebo ima naoblaku o, a nebo potpuno zastrto oblacima ima naoblaku 10. Zbog nehomogenosti Zemlje i vrlo kompleksne opće cirkulacije atmosfere naoblaka nije jednoliko raspodijeljena. U godišnjem hodu naoblake utvrđena su 2 glavna tipa, koji se označuju kao dinamički i statički tip. Ta se dva tipa razlikuju po odnosu hoda naoblake prema hodu padalina. Za dinamički godišnji hod naoblake karakteristična je usporednost naoblake i padalina. Kod statičkog (inverzijskog) hoda naoblake njezin je maksimum u onom dijelu godine u kojemu pada najmanja količina padalina. Geografska raspodjela naoblake Za geografsku raspodjelu naoblake vrijedi pravilo da je naoblaka veća nad morem nego nad kopnom, zato je naoblaka veća na južnoj hemisferi. Najmanju naoblaku imaju područja suptropskih anticiklona. Naoblaka raste prema ekvatoru i prema višim geografskim širinama. Izonefe su krivulje koje na geografskoj karti spajaju mjesta s jednakom naoblakom u određenom periodu. Padaline Mjerenje i intenzitet padalina Za što potpunije motrenje kiše u teško pristupačnim krajevima upotrebljavaju se totalizatori u kojima se nakuplja padalina tijekom dužeg razdoblja. Sve je češća upotreba autoregistrirajućih instrumenata, pluviografa, kojima se bilježi padalina i u najkraćim razdobljima. Padaline se mjere svakog dana u 7 h ujutro, a dobiveni podatak daje dnevnu količinu za prethodni dan. Zbroj svih dnevnih količina padalina u tijeku mjeseca daje mjesečnu količinu padalina. Zbroj svih 12 mjesečnih količina u tijeku jedne godine daje godišnju količinu padalina. Kiša je (″ prolom oblaka″ ) najintenzivnija 10-20 minuta, a s duljinom trajanja nepogode intenzitet kiše se smanjuje. Utjecaj šume na količinu padalina koje dospiju do tla: biljke ne mogu uzimati padalinsku vodu neposredno iz zraka, nego samo iz tla. Kiša je za vegetaciju najpovoljnija vrsta padaline. Mnoge kišne kapi zadrže se na listovima i granama i odmah počinju isparavati, te su ″ izgubljene″ za tlo. To zadržavanje vode zove se intercepcijom. Količina vode u atmosferi Budući da more ima mnogo veću površinu nego kopno, najveća količina padalina vrati se na more. Nejednolika raspodjela kopna i mora uzrokuje i nejednaku raspodjelu padalina. Za upoznavanje kruženja vode u atmosferi i za njezinu geografsku raspodjelu vrlo je važan odnos evaporacije i količine padalina, koji se dobiva odbijanjem prosječne godišnje evaporacije. Tako se diferenciraju 2 dijela svijeta: aridni (suhi), ako su padaline manje od evaporacije, i humidni (vlažni), ako su padaline veće od evaporacije u godišnjem prosjeku. Aridna se područja poklapaju sa suptropskim pojasima visokog tlaka, ili se nalaze u zavjetrini velikih planina (južna Argentina, zapad SAD-a). Adijabatske promjene temperature Pri adijabatskoj se promjeni temperature nekoj česti zraka ne dovodi niti odvodi toplina, nema izmjene topline s okolinom. Adijabatskom kompresijom plin se ugrije, a adijabatskom ekspanzijom ohladi. Promjene temperature koje nastaju ekspanzijom ili 16

kompresijom plina prikazuju se krivuljama koje se zovu adijabate. Adijabatsko ohlađivanje zraka zbog njegova dizanja i ekspanzije glavni je proces koji uzrokuje stvaranje oblaka. Da bi proces bio adijabatski, ne smije predugo trajati, inače bi mogla otpočeti izmjena topline s okolicom. Pri adijabatskom dizanju nezasićeni se zrak na svakih 100 m ohladi za 1°C. To je adijabatska stopa ohlađivanja ili adijabatski gradijent temperature. Broj koji pokazuje koliko se ohladi zrak u kojemu je vodena para zasićena, kad se adijabatski digne za 100 m zove se zasićena adijabatska stopa ohlađivanja ili mokroadijabatski gradijent temperature. U mokroadijabatskom procesu stalno se stvaraju oblaci, pa treba lučiti pojavu kad voda, koja je nastala kondenzacijom, ostaje u česti zraka, od pojave kad proizvodi kondenzacije padaju na zemlju. Zato razlikujemo: 1) Kondenzacijsko-adijabatski proces-proizvodi kondenzacije ostaju u česti. 2) Pseudoadijabatski proces-kad proizvodi kondenzacije padaju na podlogu i više ne utječu na procese u česti. On počinje onda kad zračna struja mora prelaziti preko planinske barijere. Adijabatsko hlađenje zraka jedini je proces koji može ohladiti goleme mase zraka, jedini proces koji uzrokuje padaline na golemim prostranstvima. Slapoviti vjetrovi (fen, bura) i nejednaka raspodjela padalina na planinskim padinama: važna je cirkulacijska ekspozicija, tj. odnos pružanja planine prema dominantnim vjetrovima. Tako nastaju izdvajanja privjetrine od zavjetrine i velike razlike u količini padalina te sve razlike koje proizlaze iz toga. Zračna struja koja puše s juga u Alpama (2 700 m) ima temperaturu 10°C, a relativna vlaga iznosi 70%. Zbog postojanja barijere zrak se prisilno izdiže, pritom ekspandira, adijabatski se hladi, pa na visini od 700 m temperatura padne na 4°C, a relativna vlaga će biti 100%. Počinje kondenzacija, stvaraju se oblaci. Daljnjim uzlaznim gibanjem zrak se i dalje hladi, pa vodena para stalno ostaje zasićena, ali temperatura zbog oslobađanja latentne topline opada sporije. Tako će temperatura na 2 000 m biti -3,8°C, a na vrhu -8°C. U zavjetrini počinje suprotan proces, suhoadijabatsko zagrijavanje zraka, koji se zagrijava 1°C na 100 m, pa će u svakoj točki u zavjetrini temperatura biti viša, a relativna vlaga niža nego na istoj razini na privjetrini. Na 500 m relativna vlaga bit će samo 30%, a temperatura 14°C. Tako je vjetar koji se spušta s Alpa (fen) suši i topliji nego vjetar koji se izdiže na privjetrini. Privjetrina je vlažna, a zavjetrina suha. Kolike će biti posljedice fenskog efekta, ovisi o čestini smjera glavnog vjetra. Dinamika postanka padalina Adijabatsko hlađenje zraka je najvažniji mehanizam postanka padalina. Postoje 3 načina postanka padalina, 3 procesa koji uzrokuju hlađenje zraka vrlo velikih dimenzija: 1) Termička konvekcija 2) Prisilno izdizanje zraka na reljefnim barijerama 3) Polagano izdizanje zraka uz toplu frontu i burnije izdizanje zraka na hladnoj fronti u ciklonama. Najjednostavniji je postanak termičke konvekcije nad malom površinom i u malenu volumenu zraka. Posljedica toga je postanak oblaka kumulusa. Pretpostavka za njezin postanak je naglo zagrijavanje podloge. Drugi važan uvjet je da između stupca zraka u kojemu se zrak izdiže i okolnog zraka gotovo i nema razmjene topline. Termička konvekcija postoji samo u toplom dijelu godine i u popodnevnim satima nad kopnom, a u hladnom dijelu godine i noću samo nad morem. Orografske (planinske) padaline nastaju onda kad je masa zraka, pod utjecajem većeg strujanja u većem području, prisiljena da se izdiže uz planinske padine. Prisilnim izdizanjem zraka nastaje adijabatsko hlađenje i kondenzacija vodene pare. Raspodjela 17

orografskih padalina u vlažnim tropima: kompariranjem brojnih istraživanja zaključilo se da se u vlažnim tropima pojas maksimalne količine kiše nalazi na 500-1400 m. S porastom nadmorske visine količina kiše smanjuje se po stopi prosječno 100 mm/100 m. Uzrok tome je naglo opadanje specifične vlage s visinom, te dominantna uloga konvekcijske naoblake. Tako najviše kiše padne u predgorjima i na manjim visinama, a manje na većim visinama, pa se može govoriti o inverziji padalina. Utjecaj reljefa i advekcije vlage na frontalnim plohama: granica između njih teško se može postaviti. Zato je bolje lučiti: 1) Orografske padaline u pravom smislu riječi, tj. one padaline kojih ima samo u planinama, a u susjednim nižim krajevima ih nema. 2) ″ Orografske komponente″ u ukupnoj količini padalina, kao posljedice djelovanja orografije na konvekcijski ili frontalni mehanizam postanka padalina. Orografske padaline su malokad posljedica samo prisilnog izdizanja zraka uz planinske padine. One nisu samo posljedica prisilnog izdizanja. Osim reljefa, najčešće su izraženi sljedeći utjecaji: 1) Razvijanje jake dnevne konvekcijske struje uz prisojnu padinu u sklopu dnevne cirkulacije u planinama. 2) Zaustavljanje ciklona odnosno frontalnih ploha ako je planinska barijera velika. 3) Stanoviti utjecaj planine na ″ kanaliziranje″ strujanja. 4) Prisilno izdizanje stabilnog zraka koji nakon početka kondenzacije postaje konvekcijsko labilan. Treći način postanka padalina, frontalne padaline. One nastaju u sloju relativno toplog i vlažnog zraka koji klizi uz frontalnu plohu ispod koje se nalazi teži hladni zrak. Tako najahivanje toplog zraka nastaje u konvergentnim sistemima, u ciklonama. Kliženjem nastaje adijabatsko hlađenje, povećava se labilnost zraka, nastaju uvjeti za razvoj oblaka, odnosno za postanak padalina. Takvo izdizanje zraka pojavljuje se na frontalnim plohama na svim geografskim širinama. Budući da frontalna ploha zatvara s površinom malen kut, vlažni se zrak sporo diže i pritom se sporo hladi, pa frontalne padaline najčešće nisu tako intenzivne kao konvekcijske i orografske. Frontalne padaline traju dugo, kiša najčešće pada polagano, ali zahvaća velika prostranstva, cijelo je nebo zastrto oblacima i po više dana. Nakon toplog zraka prodire hladan i težak zrak koji se potkopava pod topliji zrak. Pritom mora svladati otpor toplog zraka i trenje s podlogom, pa se često dogodi da hladni zrak na hladnoj fronti brže prodre na visini nego pri tlu. Pojavljuje se ″ klin″ hladnog zraka iznad vrlo toplog zraka pri tlu. Takav klin hladnog zraka iznad vrlo toplog i vlažnog zraka ne može se trajnije zadržati. On će prije ili kasnije, na jednom ili drugom području ″ potonuti″ , spustiti se prema tlu i pri tome će izdignuti topliji i vlažniji zrak koji postaje labilan. Tako pred hladnom frontom nastaje niz kumulonimbusa, niz grmljavinskih nepogoda. Dnevni hod padalina Dnevni hod padalina može biti jedino kad je za postanak padalina važna temperaturna razlika između dana i noći, odnosno između podloge i atmosfere, tj. kad je padalina pretežno konvekcijskog postanka. Najbolji su uvjeti da se to postigne u vlažnoj i toploj prašumskoj klimi, zatim u vlažnijem dijelu tropa uopće u kišnom periodu, ili u kišnom razdoblju u sušnijem dijelu tropa i u ljetnim mjesecima u kontinentskim krajevima umjerenih geografskih širina. U kontinentskom tipu dnevnog hoda padalina najviše kiše padne u popodnevnim satima, a opada u noćnim satima. Suprotno tome je maritimni tip 18

dnevnog hoda padalina: padalina ima najviše u noćnim i ranim jutarnjim satima. Postanak ovog tipa dnevnog hoda padalina objašnjava se činjenicom da se temperatura morske vode noću malo mijenja u odnosu prema temperaturi vode prethodnog dana, tako da more noću zagrijava donje slojeve zraka. Godišnji hod padalina Na godišnji hod padalina utječe niz faktora: najglavniji je sezonsko gibanje divergentnih i konvergentnih zona u smjeru sjever-jug i obratno, zatim slijedi utjecaj diferenciranog zagrijavanja kopna i mora. Pojačanje padalina nazire se u periodu kad je Sunce u zenitu, a to je 2 puta godišnje. Maksimum kiše nalazi se onda kad je Sunce u zenitu, to su zenitne kiše. S porastom geografske širine ljetne su kiše sve slabije i kratkotrajnije, to su suhi tropi. S obzirom na godišnji hod naoblake, godišnji hod padalina dijeli se na 2 tipa: dinamički, ako je godišnji hod padalina paralelan s godišnjim hodom naoblake i statički (inverzni), ako su suprotni. To znači da kod dinamičkog hoda padalina najviše padalina ima u godišnjem dobu s najvećom naoblakom, a kod statičkog najviše padalina ima u vedrijem dijelu godine. Dinamički tip je najbolje razvijen u krajevima s orografskim padalinama. Inverzni tip je najčešći u unutrašnjosti kontinenata s maksimumom naoblake zimi, a maksimumom kiše ljeti. U krajevima s izrazitim godišnjim dobima dinamički je tip godišnjeg hoda padalina s kišovitim zimama karakterističan za maritimne krajeve, a inverzni tip s najvećom količinom padalina u toplom dijelu godine karakterističan je za kontinentske krajeve. Geografska raspodjela padalina Izohijete su linije koje na geografskoj karti spajaju mjesta s jednakom količinom padalina. Sve padaline nastaju adijabatskim hlađenjem zraka. Za raspodjelu padalina na Zemlji posebno su važna strujanja u suptropskim maksimumima i odnos tih strujanja prema raspodjeli kopna i mora. Na raspodjelu padalina utječe i sezonsko premještanje zonalnih pojasa tlaka i glavnih vjetrova paralelno s prividnim gibanjem Sunca. Pojas najvećih padalina nalazi se u tropskoj zoni. Broj dana s padalinama Na kontinentima u cjelini ima godišnje prosječno 106 dana s padalinama. Arica u Čileu uopće nema dana s kišom, a Ponape na Karolinškim otocima u Pacifiku ima godišnje 311 dana s kišom. Anomalija padalina Srednja godišnja količina padalina izračunava se iz višegodišnjeg niza, ali ima malo vjerojatnosti da će u bilo kojem razdoblju pasti upravo onoliko padalina koliko iznosi njihov srednjak. U promatranom razdoblju padne više ili manje padalina od dugogodišnjeg srednjaka. Ta se pojava zove anomalija temperature. Varijabilnost padalina Kao i za sve ostale klimatske elemente, tako se i za godišnje padaline uzima srednja vrijednost, tj. uzima se zbroj od niza godišnjih padalina i podijeli se brojem godina. Dobivena je veličina srednja godišnja količina padalina. Ako usporedimo srednje godišnje padaline s godišnjim padalinama u svakoj promatranoj godini, vidjeti ćemo da svake godine padne više ili manje od višegodišnjeg srednjaka. To srednje odstupanje godišnjih padalina od višegodišnjeg srednjaka zove se varijabilnost padalina. 19

Snijeg Snijeg je druga po važnosti padalina. Udio snijega u godišnjoj količini padalina raste s porastom geografske širine. Udio snijega u ukupnim padalinama ovisiti će i o porastu nadmorske visine. Kod snijega se osim debljine snježnog pokrivača mjeri i količina vode koju on sadrži. Broj dana s padanjem snijega je broj dana u kojima je palo snijega za ≥ 0,1 mm vodenog ekvivalenta. Srednja godišnja količina snijega je višegodišnja srednja količina snijega koji padne na tlo. Srednji datum pojave prvog snijega i posljednjeg snježnog pokrivača odredi se za svaku godinu, pa se tako dobije srednji datum pojave prvog i posljednjeg snježnog pokrivača. Snježna zima je razdoblje između prvog i posljednjeg snježnog pokrivača koji je jednoliko prekrivao tlo. To razdoblje može biti prekinuto razdobljem bez snijega na tlu, između kojih je snijeg opet prekrivao tlo. Trajanje snježnog prekrivača je broj dana u kojima se snijeg održao na tlu. Kad snijeg pada s jakim vjetrom onda je to snježna mećava. Ako je tlo prekriveno rahlim snijegom pa počne puhati jak vjetar, onda on uzvitla snježne kristale i podiže ih s tla do manje ili veće visine, ovisno o brzini vjetra, onda je to snježna vijavica. Vrlo jake snježne vijavice, kad vjetar otpuhne s podloge čitave oblake snježnih pahuljica i izdiže ih čak i po više stotina metara iznad tla zovu se blizardima. Obilan suhi snijeg padati će onda kad je u sloju atmosfere ispod oblaka iz kojeg pada snijeg temperatura niža od 0°C. Veličina snježnih pahuljica smanjuje se s padom temperature, tako da pri nižoj temperaturi padaju samo ledeni kristali. Dubina do koje prodire Sunčeva radijacija u snježni pokrivač ovisi o veličini snježnih kristala, temperaturi i gustoći snijega. S povećanjem dubine snijeg na nekoliko desetaka metara prelazi u firn, ledenu masu u kojoj se nazire znatna struktura, a na oko 100 m firn pod istim utjecajima prelazi u kompaktivnu ledenu masu. Vertikalna raspodjela snijega Broj dana s padanjem snijega najveći je u najhladnijem mjesecu. Trajanje snježnog pokrivača raste s porastom nadmorske visine, odnosno snježni se pokrivač prije pojavljuje i kasnije nestaje u planinama nego u nizini. Na većoj nadmorskoj visini količina snijega je veća. Snježna granica Ploha iznad koje snijeg ostaje neokopnjen cijele godine zove se snježna granica. Njezina visina je različita i ovisi o više faktora, od kojih su najvažniji temperatura, vlažnost zraka, količina padalina, reljef. Snježna granica strmije pada na južnoj hemisferi nego prema Sjevernom polu. To je posljedica veće maritimnosti južne hemisfere i postojanja Antarktičkog ledenog pokrova. Približavanjem Antarktiku, zbog vrlo niske temperature, snježna granica se spušta na razinu mora. Zbog smanjenja količine padalina, visina snježne granice raste prema unutrašnjosti kontinenta, a zbog razlike u insolaciji, snježna granica je niža na osojnoj nego na prisojnoj padini planine. Geografska raspodjela snijega Stvaranje i održavanje snježnog pokrivača ovise o temperaturi i količini palog snijega. U humidnim (vlažnim) krajevima dominantno značenje ima temperatura, a u suhim (aridnim) krajevima količina palog snijega. S porastom kontinentalnosti raste i trajanje snježnog pokrivača. U sjevernoj Europi veliku važnost ima reljef i naglo povećanje kontinentalnosti, pa trajanje snježnog pokrivača naglo raste. 20

Tuča Više od svake druge padaline tuča je prostorno i vremenski ograničena jer postoje strogo određeni meteorološki uvjeti za njezin postanak, a ti se uvjeti rijetko ispunjavaju. U zrnu tuče postoji više slojeva prozirnog i neprozirnog leda, a to znači da se zrno tuče više puta diže i spušta u oblaku prije nego što padne na tlo. Jaka konvekcija je pretpostavka za postanak tuče, ona nastaje samo u kumulonimbusima. Tuča najčešće nastaje u toplom dijelu godine na hladnim frontama gdje postoje optimalni uvjeti za vrlo jaku prisilnu konvekciju. Tuča najviše pogađa kontinentsku unutrašnjost u umjerenim geografskim širinama. Rosa i mraz Ako se prizemni vlažni sloj zraka, a zajedno s njim i vodena para, u vedrim noćima dugovalnim ižarivanjem toliko ohlade da im temperatura padne na temperaturu rosišta ili ispod nje, tada će se na predmetima kondenzirati vodena para u obliku sitnih kapljica vode. To je rosa. Ona nastaje kad je rosište iznad 0°C. S jutarnjim porastom temperature zraka rosa brzo nestaje. Najviše rose nastaje na plohama okrenutim prema gore, na vanjskim plohama objekata izloženih noćnoj dugovalnoj radijaciji. To je ″ gornja rosa″ . Ako je noćno hlađenje dovoljno jako i ako ima puno vodene pare u zraku i dosta vode u tlu, onda rosa nastaje i na plohama okrenutim prema tlu. Važna je činjenica da dio rose nastaje u vegetacijskom periodu, čak i u ljetnim mjesecima. Rosa smanjuje evaporaciju iz tla. Ako je rosište ispod 0°C nastati će mraz. Vodena para neposredno prelazi u kruto stanje, ona sublimira. Za postanak rose i mraza uvjeti su isti: mora postojati mogućnost gubitka dugovalne radijacije podloge noću, a to je moguće samo u tihim i vedrim noćima. CIRKULACIJA ATMOSFERE Tipovi cirkulacije atmosfere Strujanje ili cirkulacija zraka opći je naziv za gibanje zraka u atmosferi. Strujanje zraka je prirodni mehanizam kojim se nastoje izjednačiti razlike u tlaku zraka, odnosno razlike u temperaturi. Sva strujanja u atmosferi mogu se podijeliti u 3 skupine: 1) Opću ili planetarnu cirkulaciju 2) Sekundarnu cirkulaciju 3) Tercijarnu, odnosno lokalnu i regionalnu cirkulaciju. Opća cirkulacija je cirkulacija velikih, planetarnih dimenzija koja u biti postoji cijele godine, bez obzira na godišnje doba. Svodi se na temperaturni kontrast između uvijek toplih tropa i uvijek hladnih polarnih krajeva. Sekundarnu cirkulaciju uzrokuju strujanja u putujućim ciklonama i anticiklonama, tj. vezana je uz frontalne plohe. Tu se ubrajaju razni poremećaji manjih dimenzija: tropski cikloni i uopće nepogode, te smjena cirkulacije pod utjecajem diferenciranog zagrijavanja kopna i mora, koja se obuhvaća zajedničkim nazivom monsuni. Tercijarna (regionalna i lokalna) cirkulacija zahvaća male prostore, pa se brzo smjenjuje u vremenu. Posljedica je termičkih razlika na manjen prostranstvu. Tako nastaje cirkulacija između kopna i mora, kopna i jezera, planine i doline. Promatrano vremenski, sva bi se strujanja mogla podijeliti na stalna i sezonska. Stalna je planetarna cirkulacija, a u sezonsku se ubrajaju sva ostala strujanja, jer su ona vremenski ograničena. Lokalna i regionalna cirkulacija 21

Dnevna cirkulacija uvjetovana diferenciranim zagrijavanjem i hlađenjem kopna i mora Razlike u zagrijavanju i hlađenju kopna i mora u dnevnom periodu uzrok su lokalnim razlikama tlaka, a to dovodi do dnevne smjene cirkulacije između kopna i mora. Tako nastaje zmorac i kopnenjak. Uzrok ove cirkulacije je termičke prirode. Zmorac (vjetar s mora) nastaje jačim i bržim zagrijavanjem kopna nego mora, tako da su nakon određenog vremena izobare pri tlu nagnute prema kopnu, pa u tom smjeru puše vjetar s mora. S postupnim padom temperature zmorac slabi, pa u kasnim poslijepodnevnim satima prestane puhati, a početkom noći počinje suprotan proces. More ostaje toplo, a kopno se dugovalnom radijacijom ohladi, pa i zrak iznad njega. Izobarne se plohe nad kopnom zagrijavaju, a nad morem razrjeđuju. Vjetar počinje puhati u smjeru pada izobara, tj. s kopna na more. To je kopnenjak. Dnevna cirkulacija uvjetovana reljefom Dnevna cirkulacija u planinskim krajevima ovisi o diferenciranom zagrijavanju podloge. Ona se temelji na diferenciranom zagrijavanju i hlađenju planinskih i brdskih padina, dolina i ravnica u podnožju planina. Pritom treba razlikovati dvije cirkulacije: cirkulaciju na padinama i cirkulaciju u dolini. Planinske se padine danju različito zagrijavaju. To je posljedica različite ekspozicije, jer ujutro zrake padaju gotovo okomito na jednu padinu, a druga je prilično dugo u sjeni i prima samo difuznu radijaciju. Poslijepodne je obratno. Posredno zagrijavanje zraka od podloge je važno. Čim počne zagrijavanje prizemnog sloja zraka nastupa promjena tlaka, pa se izobarne plohe izdižu na višu razinu. U sloju toplijeg zraka tlak zraka opada prema brijegu. Istodobno s postajanjem uzgona po paralelogramu sila, nastaje sila paralelna s padinom usmjerena prema gore. Tako nastaje vjetar uz padinu, koji je najjači na padini okrenutoj prema Suncu. Vjetrovi sličnog podrijetla nastaju u onim konkavnim reljefnim oblicima većih dimenzija gdje je moguće nagomilavanje hladnog zraka koji se noću dugovalnom radijacijom još više ohladi. U stanovitim sinoptičkim uvjetima taj se zrak pokrene iz ravnotežnog stanja, ″ prelije se″ preko planinske barijere velikom snagom, a najveća se brzina postiže u uskim planinskim prolazima. Tipičan predstavnik takvih vjetrova je bura. Brzina bure naglo opada na pučini. Svi vjetrovi takve vrste zovu se katabatički (slapoviti) vjetrovi. Vjetrovi koji pušu uz padinu zovu se anabatičkim vjetrovima. Danju je u dolini strujanje divergentno, a na susjednim vrhovima konvergentno. Zagrijavanjem uzlaznog zraka na padinama i dinamičkim zagrijavanjem onog dijela tog zraka koji se spušta u dolinu, zrak se u cijeloj dolini ugrije na višu temperaturu nego zrak na istoj visini izvan doline. Suprotno je noću. Na Grenlandu su dobro razvijeni fjordovski vjetrovi. Zbog diferenciranog zagrijavanja, vanjski dijelovi fjordova i obale bliže moru ljeti su hladniji od unutarnjeg kraja fjordova i nezaleđenog dijela kopna dalje od obale. Sekundarna cirkulacija Divergencija i konvergencija Skup meteoroloških procesa koji zajednički sudjeluju u postanku fronti zovemo frontogenetskim procesima. Barički reljef nastaje uvijek kad izobarne plohe sijeku horizontalne ravnine. Ako su izobare zakrivljene i zatvoren, postoje samo dvije mogućnosti raspodjele tlaka: 1) Tlak je najviši u centru i pada prema periferiji 2) Tlak je najniži u centru i pada prema periferiji. Budući da je Coriolisova sila okomita na smjer gibanja česti zraka, te zbog djelovanja gradijentske sile tlaka, čest će na sjevernoj hemisferi kružiti oko središta niskog tlaka 22

suprotno gibanju kazaljki na satu, pa se govori o protusatnoj rotaciji. Obratno je na južnoj hemisferi. Osnovna strujanja u ciklonama i anticiklonama su pri tlu zatvorena i drukčija su pri tlu nego u većim visinama. Tako se dolazi do divergencije (razilaženja) i konvergencije (primicanja). Spuštanjem zraka povisuje se tlak u podlozi, pa se zrak mora razilaziti. Posljedica spuštanja je dinamičko zagrijavanje zraka. U divergentnom sistemu prevladava lijepo, vedro vrijeme. Konvergiranjem zraka u najdonjem sloju zrak se izdiže, pa se dinamički hladi i na određenoj visini počinje kondenzacija te se stvaraju oblaci. Konvergentni sistemi praćeni su lošim vremenom. Za anticiklone je karakteristična divergencija u donjim slojevima, a konvergencija u gornjim slojevima troposfere. Obratno vrijedi za ciklone. Klasifikacija poremećaja u atmosferi Pod poremećajima u atmosferi misli se na ciklone. Klasifikacija nije ujednačena: 1) Ciklona ili depresija je valni poremećaj na fronti između dviju zračnih masa. 2) Ciklona je valni poremećaj na fronti između dviju zračnih masa. 3) Tropski ciklon bi bio vrlo intenzivan poremećaj s izrazitim spiralnim strujanjem, ali bez fronte u samom tropskom ciklonu. 4) Depresija je područje niskog tlaka u jednoj zračnoj masi. 5) Ciklona je golemo područje niskog tlaka na kartama srednje raspodjele tlaka, a na sinoptičkoj karti u tom području najčešće postoji familija ciklona. Ako se promjene u polju tlaka vide na sinoptičkoj karti u obliku barem jedne zatvorene izobare onda je to poremećaj. Ako se promjene u polju tlaka ne vide na sinoptičkoj karti onda je to nepogoda. U poremećaje spadaju: ciklone, odvojene ciklone (hladne kaplje), orografske (zavjetrinske) depresije, termičke depresije, tropske depresije, istočni valovi, tropski cikloni i anticiklone. Nepogode bi bile sve manje i kratkotrajnije, ali intenzivne promjene vremena praćene sijevanjem, grmljavinom, jakim vjetrom i kišom. Ciklone Za umjerene širine, za pojas zonalnih zapadnih vjetrova obiju hemisfera, karakteristična je neprekidna smjena ciklona i anticiklona koje u nizovima dolaze iz određenih dijelova svijeta i putuju uglavnom od zapada prema istoku dok ne iščeznu. U nižim geografskim širinama temperatura zraka je viša nego u višim geografskim širinama. Onda negdje u umjerenim širinama mora postojati prijelazna zona između toplijeg i hladnijeg dijela atmosfere, zona u kojoj se visina izobarnih ploha naglo mijenja,. Taj uski prijelazni pojas zove se frontalnom zonom. Na granici između dvaju fluida koji imaju različitu gustoću, a gibaju se različitim smjerovima, pojavljuju se valovi. Veličina valova ovisi o razlici gustoća i o brzini gibanja obaju fluida. Izobare su u cikloni izdužene, eliptičnog su oblika. Početak stvaranja ciklone nastaje kad se lijeva polovica polarne fronte pomakne na jug pod utjecajem hladnog vjetra sjeverno od fronte. Taj je proces praćen padom tlaka pri tlu i pritjecanjem zraka prema tom području nižeg tlaka nego što je u okolici. Izobare pri tlu već su zatvorene u jedan koncentričan sistem. Životni tijek ciklone počinje kao nestabilni val na stacionarnoj fronti. Budući da je val nestabilan, njegova se amplituda povećava. Hladni polarni zrak, kao specifično teži, sve se više potkopava pod lakši tropski zrak, koji se mora izdizati uz frontalnu plohu. U fazi C troski zrak prodire na sjever, a polarni zrak na jug. Cirkulacija zraka je izrazito spiralna. Tako je nastala mlada ciklona, u kojoj topli zrak čini topli sektor koji u obliku klina prodire u područje s hladnim zrakom. Dio fronte na prednjoj strani toplog sektora, gdje topli zrak potiskuje hladni zrak, zove se toplom frontom, a dio fronte na stražnjoj strani toplog sektora zove se hladnom frontom. U zoni hladne fronte hladni zrak potiskuje 23

topli zrak na jug. Hladni se zrak zbog veće gustoće i dalje širi na stražnjoj strani ciklone prema jugu, a istodobno skreće i u stranu, a topli i dalje prodire na sjever. Hladna se fronta giba brže od tople fronte, pa se topli sektor počinje sužavati. Ciklona stupa u fazu zrelosti. Hladna fronta sustiže toplu frontu, potkopani topli zrak sve se više izdiže iznad tla, pa u jednom trenutku hladna fronta sustigne toplu frontu u svoj njezinoj duljini. Topli zrak je potpuno izdignut u visinu, a pri tlu je ostala hladna zračna masa. To je faza okluzije (zatvaranja) ciklone (e). Fronta koja nastaje spajanjem tople i hladne fronte zove se okludiranom frontom. Temperaturni se kontrasti izgube i životni tijek ciklone završava kao vrtlog toplog zraka iznad tla (f). Razvoj ciklone od frontalnog vala do mlade ciklone traje 1-2 dana, a daljnja evolucija traje još oko 2-3 dana. Okluzija počinje s porastom tlaka u centru ciklone, pa se razlika u tlaku između centra i periferije smanjuje, ciklona se ispunjava. Konačna posljedica okluzije je frontoliza, iščezavanje frontalnih ploha. Ciklona završava svoj životni put kao vrtlog zraka izdignut iznad tla. To ne mora biti definitivan završetak njezina razvoja. U stanovitim fizičkim uvjetima ciklona se može regenerirati, može se ponovno produbiti okludirana ciklona. Do regeneracije ciklone najčešće dolazi kada u šire područje okludirane ciklone dolazi hladni zrak, pa ponovno nastaje temperaturna asimetrija. Utjecaj reljefa na gibanje ciklona Ako je planinska barijera nešto veća, ona će utjecati na procese u ciklonama jer utječe na njezino strujno polje i na premještanje ciklone kao cjeline. Orografska deformacija hladne fronte nastati će pod utjecajem planina koje se pružaju više ili manje okomito na smjer gibanja fronte. Tako nastaje orografska okluzija. Odvojene ciklone (hladne kaplje) Hladan zrak se odcijepi od njegove osnovne mase na sjeveru, tj. masa hladnog zraka sa svih je strana opkoljena toplim zrakom. Za tu masu hladnog zraka, koja je odcijepljena od svog izvora, postoji niz naziva: odvojena ciklona, visinska ciklona, hladna kaplja. Orografske (zavjetrinske) depresije Ako neka struja zraka naiđe na neki planinski lanac ili na veliki otok, koji se pružaju više ili manje okomito na zračnu struju, u njoj se mora pojaviti deformacija strujnog polja. Nailazeći na reljefnu barijeru, na privjetrini zrak zastane, nastoji zaobići barijeru ili prijeći preko nje. Istodobno u zavjetrini tlak zraka pada. Tako nastaje orografska (zavjetrinska) depresija. Termičke depresije U određenom području u nekoj zračnoj masi može nastati polje niskog tlaka u kojemu nema frontalne plohe. Iz samog se naziva može zaključiti da je riječ o baričkom sistemu koji nastaje samo u najtoplijem dijelu godine iznad kontinenata, kao posljedica diferenciranog zagrijavanja pojedinih dijelova kopna u smirenim vremenskim situacijama. Najpoznatije termičke depresije nastaju ljeti iznad Sahare, jugozapadne Azije, pa sve do sjeverozapadnog dijela Indijskog poluotoka. Tropske depresije Najvažnije obilježje tropskih depresija je da su one praćene vrlo razvijenim sistemom oblaka, pa su količina kiše i smjer vjetra jedini indikatori prema kojima se može lako utvrditi njihovo postojanje. Bitna karakteristika tropskih depresija je mala razlika u 24

tlaku između njezina centra i periferije. Idealno područje za razvoj tropskih depresija je južna i jugoistočna Azija. Istočni valovi (valovi u pasatima) Istočni valovi imaju veliku valnu duljinu, a relativno malu amplitudu. Oni često prelaze u tropske poremećaje. Gibaju se brzo od istoka prema zapadu, a češći su na sjevernoj nego na južnoj hemisferi. Tropski cikloni Najintenzivnije nepogode na Zemlji su tropski cikloni. Tropski cikloni su vrtložni sistemi u kojima vjetar (orkan) puše brzinom ≥ 65 čvorova. Tropski cikloni pojavljuju se u različitim dijelovima svijeta, ali imaju neke zajedničke karakteristike. Prvo je izvanredno nagli pad tlaka od periferije prema centru, izobare su gotovo koncentrične. Pri takvoj raspodjeli izobara vjetar mora biti vrlo jak i mora spiralno strujati prema središtu niskog tlaka u tropskom ciklonu. Tropski cikloni gibaju se polako. Na zapadnim obalama sjevernog Pacifika i u južnom Pacifiku zovu se tajfuni, na Filipinskim otocima baguios, u istočnom dijelu sjevernog Pacifika, u Srednjoj Americi i na Atlantiku harikeni. Postoji 6 glavnih područja u kojima se pojavljuju i gdje pustoše tropski cikloni: 1) Južni i jugozapadni dio tropskog Atlantika 2) Pacifička obala Meksika i pučina sjevernog Pacifika ispred nje 3) Jugozapadni dio sjevernog Pacifika 4) Sjeverni dio Indijskog oceana 5) Južni dio Indijskog oceana od Mozambičkog kanala i Madagaskara 6) Južni Pacifik. Anticiklone Anticiklone se tretiraju kao poremećaji koji se ne mogu odvojiti od ciklona, nego čine jedinstvenu cjelinu. Skup procesa kojim nastaju anticiklone zove se anticiklogeneza. Pod anticiklonom se misli na sinoptički barički sistem, polje visokog tlaka, prostorno i vremenski strogo definiran. Bitna karakteristika anticiklone je da nastaje u jednoj zračnoj masi, a frontalne plohe se nalaze na njezinoj periferiji. Gustoća izobara naglo se povećava prema periferiji, pa je za anticiklonu karakteristična tišina ili slab vjetar u središtu, a jači na periferiji. Suptropske anticiklone Najveće dimenzije i najveću važnost u općoj i sekundarnoj cirkulaciji imaju suptropske anticiklone. Za njih se kaže da su dinamičke tvorevine jer ne ovise o termičkom režimu podloge ispod njih, nego su u vezi s općom cirkulacijom atmosfere. Hladne anticiklone Na kontinentima u umjerenim i višim geografskim širinama, koji su zimi prekriveni snijegom, te nad zaleđenim Sjevernim ledenim morem i nad antarktičkim ledenim pokrovom, prizemni se zrak jako ohladi na velikim prostranstvima da se supsidencijom teškog, hladnog zraka stvaraju uvjeti za postanak hladnih anticiklona. Blokirajuće anticiklone Postanak blokirajućih anticiklona je suprotno postanku odvojenih ciklona. Taj je proces genetski vezan uz opću cirkulaciju atmosfere, tj. one nastaju raspadanjem dugih ili 25

Rossbyevih valova. Blokirajuće anticiklone nastaju pred zapadnom obalom Europe i nad Skandinavijom, te pred zapadnom obalom Sjeverne Amerike. Termodinamičke anticiklone Analizom sinoptičkih karata utvrđeno je da se anticiklone često nalaze u području Alpa, Kavkaza, Balkana, Pireneja i Skandinavije. Za dio tih anticiklona uzima se da nastaju u visokim planinski područjima zbog jakog trenja nakon prolaza hladne fronte. Tako se hladni zrak zaustavlja ili se smanjuje brzina njegova gibanja, te se zrak koncentrira u obliku hladne kalote u relativno manjem prostoru. Završne anticiklone One imaju golemu važnost u sekundarnoj cirkulaciji atmosfere, a preko nje i u općoj cirkulaciji atmosfere, jer se pomoću njih hladni polarni zrak na polarnoj strati polarne fronte, a isto tako i arktički zrak prenose u suptropske i tropske širine, gdje se transformiraju u tropske zračne mase. Imaju goleme dimenzije, pa ih zatvara niz gotovo koncentričnih izobara. Završna anticiklona nastaje na kraju, na stražnjoj strani jedne obitelji ciklona, odnosno na najjužnijem dijelu visinske doline. Završna anticiklona, koja se sastoji od polarnog ili arktičkog (ili antarktičkog) zraka, zapravo se prelije prema ekvatoru kroz pukotinu, kroz prekid između dviju grana polarne fronte. Anticiklone unutar obitelji ciklona Ona nastaje između dvije ciklone iste obitelji ciklona na polarnoj fronti u hladnoj zračnoj masi, na polarnoj strani hladne fronte. Nastati će onda ako je prodor hladnog zraka vrlo jak. Ako nije tako onda umjesto anticiklone nastane samo greben visokog tlaka. Nepogode U atmosferske se nepogode ubrajaju povremene, relativno manje i kratkotrajnije promjene vremena čija je zajednička osobina, osim prostorne i vremenske ograničenosti, velika intenzivnost. Zajedničko im je da u njima nema frontalnih ploha koja bi odvajale kontrastne zračne mase. Postanak termičke konvekcije U većem dijelu svijeta, u tropima i izvan njih, osim u hladnim polarnim krajevima, pojavljuju se nepogode koje su po intenzitetu, trajanju i površini vrlo različite. Osnovni uzrok svih tih nepogoda najrazličitijeg intenziteta je isti, a to je konvekcija. Najjednostavniji je primjer zagrijavanje zraka od toplije podloge. U prirodi, osobito na kopnu, ne postoji savršena uniformnost ili homogenost podloge. Već na samo nekoliko stotina metara udaljenosti postoje različiti nagibi padine, vrste i boje tla, vlage tla, tipovi vegetacije. Konačna je posljedica diferencirano zagrijavanje podloge, pa i na malenoj udaljenosti nastane razlika u temperaturi od 0,5°C. Tako se stvaraju česti zraka koje su toplije od okolice, a to znači da ih uzgon, sila suprotna smjeru djelovanja gravitacije, počinje izdizati. Nepogode u tropima Atmosfera iznad tropskih oceana i iznad kopna u blizini ekvatora nešto podalje od suptropskih anticiklona veći je dio godine u stanju latentne labilnosti. To znači da je potreban najslabiji impuls i već će se masa zraka izdignuta iz donjih slojeva atmosfere, podignuti sve do srednje i gornje troposfere. 26

Izvantropske nepogode U atmosferske nepogode izvan tropa ubrajaju se sve pojave koje prate vrlo razvijene kumulonimbuse, a to su vrlo jaki vjetrovi, kiša ili tuča, sijevanje, grmljavina. Bitna karakteristika svih izvantropskih nepogoda je relativno kratko trajanje, velik intenzitet, male horizontalne dimenzije. Nepogode nastaju vrlo jakim naglim izdizanjem toplog i vlažnog zraka u kumulonimbusima, pa je oslobođena latentna toplina kondenzacije i sublimacije izvor energije za njihov razvoj.

27

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->