Professional Documents
Culture Documents
2
Verbalna komunikacija se ostvaruje putem govornog jezika odn. simboličkog
sistema koji je zasnovan na znakovima a to su reči i kombinacije reči kojima
se fiksiraju i saopštavaju odrejeni sadržaji odn. značenja. Neverbalna
komunikacija se ostvaruje putem neverbalnih komunikacijskih znakova.
Osnovna podela neverbalnih znakova je na:
a) ekstralingvističke
b) paralingvističke
3
6. konvencialno izražavanje raznih vrsta aktivnosti
Izražavanje emocija
Mnoge neverbalne emocionalne reakcije javljaju se rano u životu deteta i njihov
broj se povećava sa uzrastom. U izražavanju emocija važno je sredstvo facijalna
ekspresija, pokreti mišića oko usta i oko očiju, kao i pokretanje kapaka, obrva i
širenje zenica.Veoma važan facijalni znak je i usmeravanje pogleda na
sagovornika i zadržavanje pogleda na njemu. Ali i razni pokreti drugih delova tela
kao i promene i varijacije u glasovima kojima se artikulišu reči, držanje tela u
celini, opšti stil ponašanja.
Izražavanje uzajamnih stavova
U stručnoj literaturi često se govori o dvema osnovnim dimenzijama
interpersonalnih stavova prisutnim pri komunikacionoj interakciji:
- dimenziji prijateljstvo-neprijateljastvo
- dimenziji dominantnost-submisivnost
Kombinacijom njihovih kvaliteta, intenziteta i motiva koji su ih izazvali moguće je
razlikovati veći broj različitih interpersonalnih stavova: divljenje, zavist,
pokoravanje, otpor, seksualna privlačnost, ljubomora i sl.
4
2. supstitucija- zamena jednog standardnog glasa drugim koje je dete
savladalo(drvo-dlvo)
3. distorzija-oštećenje glasa-glas još nije čist ili nije onaj koji očekujemo
4. adicija- dodavanje glasa tamo gde mu nije mesto u reči s ciljem da se
razbije konsonantski skup koji je težak za izgovor (metlica-metelica)
5. metateza- premeštanje glasova ili grupe glasova u reči( crkva-cvrka,
telezivor-tevelizor, katkus, jorgut)
5
„Zadaci za utvrđivanje jezičke razvijenosti“ odn. „Govor vašeg deteta“. U knjizi su
zastupljeni i drugi testovi.
Vežbe apstrakcije primenjuju se s ciljem da se pomogne deci u savladavanju
pojedniačnih glasova
Treba znati:
1. da se glas nikada ne vežba izolovano već u rečima
2. tokom vežbanja treba koristiti tekstove
3. glasove vežbati u sve 3 pozicije
4. treba obratiti pažnju da se vežbanje izvodi u što prirodnijoj atmosferi , kroz
igru ili razgovor
5. obratiti pažnju na vizuelnu stranu artikulacije glasa(dete posmatra drugu
decu tj. Njihove govorne organe, kada artikulišu glasove)
6. Tekst koji se koristi za vežbanje treba da bude zasićen glasaovima koji se
vežbaju
6
govoriti o redosledu javljanja reči: prva ½ druge god. : imenice; druga ½ - pridevi,
prilozi ; sredina druge god. – glagoli ; krajem 2. i početkom 3. - zamenice;
u 3. god - rečce, predlozi, veznici , brojevi.
Do 18-tog meseca preovladavaju dvosložne imenice. Kao izraz emotivnog stanja
spontano se javljaju uzvici.Glaogli su u obliku imperativa pa se postepeno
povećavaju oblici i broj glagola.Pridevi se najpre javljaju u pozitivu, ređe u
komparativnim stepenima. Nekako se s njima javljaju i prilozi. Upotreba predloga
vezana je za upotrebu rečenice i vrlo teška, jer podrazumeva upotrebu padeža.
Veznici se takođe kasno javljaju, oko 3 god. Tada se javlja i rečca NE a kasnije i
druge rečce. Zatim brojevi, pa u 4-toj god. može izbrojati nekoliko predmeta.
Zamenice se javljaju krajem druge i početkom 3 god.,mada dete dugo koristi
svoje ime što znači da se još nije izdvojilo iz sredine kao posebna osoba. Kad
upotrebi zamenicu - JA – postalo je svesno sebe, a to je važan period u životu
deteta. Do kraja predškolskog perioda u govoru deteta su zastupljene sve vrste
reči i njegov se govor približava govoru odraslog.
7
10.Ispitivanje leksičkog i semantičkog razvoja u govoru deteta
8
13.Socijalne(komunikativne) funkcije govora predškolskog deteta
Ispoljava se kroz unutrašnji govor zbog toga što dete nema dovoljno
sposobnosti odn empatije /saživljavanje sa drugim osobama ili okrenutost ka
sebi/ nema mogućnost da se stavi u poziciju drugog.Dete govori za sebe sa
svog stanovišta, predviđa stanovište drugih. Prema Vigotskom egocentrični
govor je po svojoj strukturi spoljašnji a po psihološkoj funkciji je unutrašnji
govor. Po njemu je on prelazna faza u procesu razvoja govora jer ide od
spoljašnjeg ka unutrašnjem/paralelna igra-priča naglas-zatim to prelazi u
unutrašnji monolog/
Govor prestaje biti čujan, dete razgovara samo sa sobom, u sebi, on
najneposrednije služi dečijem mišljenju pa se dete njime koristi da bi rešilo
nekakav problem.
9
b) otvorenog tipa: pozivi, najave, obaveštenja, sugestije, objašnjenja,
pohvale, podsticanje, uputstva, pitanja, traženje, informacija
10
IV KOMUNIKATIVNA SPOSOBNOST PREDŠKOLSKOG
DETETA
16.Komunikativna sposobnost i socijalni i kognitivni razvoj
Na uzrastu od 4-5 god još uvek se javlja veći broj poruka koje sagovorniku ne
pružaju dovoljno informacija. Detetova komunikacija je ograničena na
situacije u kojima ga sagovornici dobro razumeju i na osnovu tog oskudnog
broja informacija koje im pruža. Odrasle osobe na osnovu konteksta ili na
osnovu toga što poznaju detetovo ponašanje i njegove igre znaju o čemu im
dete govori.
Dete je takođe svesno da će situacija u kojoj se nalazi dopuniti nepostojeću
informaciju. Dete komunicira znači sa poznatom osobom u poznatoj sredini
pa je retko u situaciji da mora eksplicitno iskazati poruku. Njegove poruke
ostaju implicitne pa ih može razumeti samo onaj ko se nalazi u istoj situaciji
kao i dete ili ko poznaje dete. Dečije rečenice su nepotpune. Poruke koje
odrasli upućuju detetu često dete ne razume jer je ograničeno nivoom svog
psihičkog razvoja. Dete nije u stanju da gleda stvarnost sa tuđe tačke
gledišta. Poruke odraslih zato često tumači pogrešno.
Deca ovog uzrasta međusobno se takođe ponekad ne razumeju- „vode
dijalog gluvih“.
Deca često ne ostvaruju uspešnu komunikaciju sa osobama sa kojima obično
nisu u komunikaciji. Ne poseduju jezičku praksu u eksplicitnom izražavanju
značenja. Govor im je vezan za aktivnosti. Koriste mimiku, gestove,
onomatopeju, zamišljajući da je odraslima sve jasno, da ih razumeju. Za
ostvarivanje uspešne komunikacije bitno je podsticati dete da se prilagođava
na razne komunikativne situacije u kojima će veze među iskazima biti
eksplicitne.
11
neposrednog društvenog okruženja. Stupanje u ustanovu omogućava kontakt
sa većim brojem jezičkih varijanti.
Mi se ne zalažemo da ispravljamo dečiji govor tako što ćemo izbacivati neke
reči iz jezika kojim dete govori da bi ih zamenili drugim rečima. Težićemo
obogaćivanju jezika tj. upotrebi i onih reči koje dete u svom jezičkom
okruženju nije moglo da nauči.
Treba razlikovati decu koja teško govore zbog lošeg izgovora ili loše
organizacije rečenice(kongruencije) od druge dece koja imaju govorne
poremećaje. Vaspitači mogu da se bave decom koja pokazuju izvesno
zaostajanje u govoru ali nikako sa decom koja imaju govorne poremećaje.
Njih upućuju stručnim službama. Suštinska je razlika između govornih
poremećaja i zaostajanja u govoru.
U periodu od 4-6 god. nije uvek lako napraviti razliku. Po nekim govornim
teškoćama koje su u vezi sa artikulacijom glasova , siromaštvo rečnika, te
korišćenjem telegrafske rečenice, vaspitač ne sme da ima problem.
Siromaštvo rečnika se procenjuje u odnosu na referentnu grupu. Kažemo da
zaostaje dete ako ne zna reči poznate drugoj deci. Rečnik i rečenica
uglavnom zavise od načina komunikacije u porodici a mogu biti posledica
tepanja kojim se obraćaju deci. Kada se zaostajanje u govoru ustali postaje
poremećaj u protivnom za nekoliko meseci boravka u vrtiću javlja se
napredak u govoru deteta.
12
21.Dete koje muca i vaspitni postupci primereni takvom detetu
Ovaj tip dece retko se sreće. Na osnovu ritma izgovora odn. nedovoljno
tečnog izražavanja i prekida može se pretpostaviti da dete muca.
Na mucanje ukazuje višestruko ponavljanje sloga ili umetanje nekog
neutralnog samoglasnika između slogova ili reči. Nekada dolazi do
odugovlačenja jednoga glasa, do podrhtavanja donje vilice, pojavljuje se
rastući ton, oseća se napor pri govoru, napetost i strah. Ova deca izbegavaju
komunikaciju.
Zadatak vaspitača jeste da bude strpljiv, da dozvoli detetu da se slobodno
izrazi da ga ne prekida, da ga gleda u oči dok govori i da ga sluša. Treba mu
omogućiti neku vrstu komunikacije pri kojoj će dete najmanje mucati ili neće
mucati.
Treba mu dopustiti da se usmeri na neke isključivo neverbalne aktivnosti ako
je pre toga mucalo značajno.
Ne treba ga grditi niukakvoj situaciji. Najvažnije je da takvo dete ima
poverenja u vas tako što ćete pokazati ljubav i razumevanje.
Deca od 4-5 god. su uglavnom navikla da slušaju poruku koja je njima samo
upućena a ne grupi čiji su oni deo. Slušanje je komponenta komunikativne
sposobnosti. Da bi nas slušali moraju se osetiti uključenima u proces
komunikacije. Postoje nepažljiva deca ali savršeno dobro izvode naloge u
okviru igrovne aktivnosti za koju su zainteresovani. Čim vaspitač malo oduži
neko objašnjenje zainteresovanost opada i takva deca upadaju u svoje
sanjarenje.
Ponekad tražimo da nas deca slušaju a oni nisu u stanju. Svako dete u grupi
mora da se oseća kao ravnopravan govornik, zato vodimo računa da se
manje govorljiva deca potpuno ne isključe a govorljivija da stalno uzimaju reč.
Kolektivne aktivnosti sa celom grupom nisu uvek pogodne kao prilika za
slušanje. Zato se koriste manje grupe gde će nas deca jednostavnije slušati.
Decu treba motivisati za slušanje (slušaju vaspitača i slušaju jedni druge,
suprotstavljaju se jedni drugima, dopunjavaju jedni druge i sl.)
Zanimljiva je igra sa pravilima „gluvih telefona“ a podrazumeva da se prvom
detetu u polukrugu šapatom kaže jedna reč, ta reč se prenosi do kraja
polukruga i poslednje dete je naglas izgovara.
Za uspešno slušanje bitan je raspored dece u prostoru , što znači da sede
tako i vide sve, da se vide međusobno i da svi vide i čuju vaspitača.
Zato je najbolji raspored krug, ili polukrug pri čemu se deca zbližavaju i
uključuju se ona koja su najpovučenija.
13
V VASPITNI POSTUPCI U KONTEKSTU STVARNE
KOMUNIKACIJE
23.Sredina koja je povoljna za razvoj govora kroz komunikaciju
14
25.Vaspitni postupci primereni deci koja „malo ili loše govore“
15
27.Nastavljanje (ekstenzija) dečijeg iskaza kao vaspitni postupak za
razvijanje sposobnosti komunikacije
16
29.Metodički postupci za razvijanje uspešne komunikacije
17
dečije govorno stvaralaštvo i bilo to spontano ili uz podsticanje i usmeravanje
vaspitača.
Za mlađu i srednju vaspitnu grupu govorne igre će imati primaran zadatak da
doprinesu pravilnoj artikulaciji glasova i bogaćenju rečnika. Za stariju grupu
to je negovanje i formiranje pravilnog gramatičkog govora i „usavršavanju“
osnovnih oblika usmenog govora. Da bi se vaspitači služili igrom koje će imati
pomenuti cilj moraju poznavati njenu strukturu tj. zamisao , sadržaj, radnju
igre, njena pravila i igrovna sredstva. Zamisao obično podrazumeva zadatke
koje treba ostvariti. Radnja je ono što izaziva dečiju intelektualnu i fizičku
aktivnost. Pravila su elementi po kojima se igra organizuje a organizacija igre
podrazumeva mesto gde će se igra izvoditi i igrovna sredstva koja će se
koristiti.
31.Fonološke igre
(Фонологија је део науке о језику који проучава гласове као говорне јединице за
обележавање разлике у значењу. Глас с том функцијом у језику назива се фонема.
Српски књижевни језик има 30 фонема. То значи да сви у његовој фонетици описани
гласови, супротстављени (стављени у опозицију један према другом у најмање два
скупа гласова који чине речи) - служе за разликовање значења.)
32.Paradigmatske igre
18
( dete kaže :“ Tamo je svetlo/gde je svetlo/ovde je svetlo“, „ Evo šešira/evo
drugog/evo drugog šešira itd“)
Neki istraživači za ove igre kažu da su gramatičke vežbe, što delimično i jesu.
LEKSIČKE IGRE-IGRE REČOMA
Deca se igraju rečima logičkog i nelogičkog odnosno nonsensnog značenja.
Osnovna je funkcija bogaćenja rečnika i proširivanja značenja reči. Brojalice,
brzalice, razbrajalice, i sl. Takođe su igre rečima. Deca se igraju imenicama,
pridevima, glagolima, sinonimima. Mogu da izmišljaju imena za kucu, macu,
lutku, znači igraju se imenicama.Da pronalaze reči kojima imenuju boje i
izgled potoka, cveta, igraju se pridevima. Ako nabrajaju šta radi mama, baka,
vaspitačica, igraju se glagolima. Grade nove reči dodavanjem prefiksa ( leteti,
poleteti, preleteti, izleteti, uleteti)
Grade deminutive ( zec-zečić,zekan).Poredbene oblike- veliki kao..., beo
kao..., mirisan kao...
Prave kalendar reči tako što klasifikuju reči prema zadatom kriterijumu npr.
sve što je u vezi sa mesecom februarom: zima, sneg, grudvanje, bunda,
rukavice, šal, kapa....Tu učestvuje cela grupa
Mogu da izmišljaju čudne reči, smešne reči, da sami smišljaju brojalice.
Brojalice deca najčešće stvaraju spontano tokom igre npr. kad se klikeraju:
Aši, maši da promaši; beči oči da promaši..
Ratbrajalice takođe sami izmišljaju da bi odredili ko će igru početi, ili ko kakvu
ulogu dobiti.
33.Semantičke igre
(По широј дефиницији, семантика (реч потиче од грчког семантикос, или "значајно
значење" изведено од сема, знак) је наука која изучава значење речи. Семантика се
често сврстава насупрот синтаксе, и тада се узима да семантика изучава шта нешто
значи, док синтакса изучава стуктуре/облике онога чиме се нешто изражава (нпр.
нечег написаног или изговореног).
Za ove igre je obavezna dečija zrelost.
Ove igre su karakteristične manje-više kao pratilac drugih vrsta dečijih igara.
U toku igranja dete vrši zamenu pojedinih reči isključivo prema njihovom
značenju.Kod starije dece javljaju se kao samostalna vrsta. U njima je izrazito
narušavanje semantičke norme, pa su one igre inteligencije isto koliko su igre
jezikom npr. leptir mili, bubašvaba leti...
U ovim igrama se može posmatrati razvoj i rađanje mašte. Dete u njima svoju
iluziju pretvara u predmet igranja.
19
34.Rimovanje i stihotvorstvo
20
Ovim stihovima dete izražava svoje raspoloženje. Osećanje se orkestrira
prema određenom ritmu i značenju. Pred kraj predškolskog perioda stvaranje
stihova se postepeno odvaja od gesta uzbuđenja i donekle od igre. Deca
polako počinju da stvaraju određene vrste pesama pr.: balade ( lepi čamac po
moru plovi, za čamcem haringa po moru plovi)
Počinju spontano da koriste stilske figure pr. Anaforu (Anafora je stilska figura koja
predstavlja iznošenje spreda, ponavljanje istih reči na početku rečenice i rečeničnih
delova.Primer: " Zbogom, žitku, moj prelepi sanče! Zbogom, zoro, zbogom, beli danče!" )
21
Deca, znači , imaju smisla da stvaraju besmislice tj. nonsens ( jagnje juri
vuka, vuk beži a jagnje reži). Izokretaljki ima i u narodnoj poeziji za decu i u
tzv lagarijama( npr, ja sam čudo vidio)
22
37.Dečije govorno stvaralaštvo i književnost za decu
Dete jezik koristi u poetskoj funkciji. Takva upotreba njegovog govora može biti
inspirisana podsticajima koji se nalaze u književnom tekstu. Upotreba govora u
poetskoj funkciji obuhvata ekspresivnu funkciju govora( kada govor služi za
izražavanje doživljaja, osećanja) i imagitativnu funkciju( stvaralačka funkcija
koja počiva na uobrazilji i mašti).
U govoru deteta ponekad prepoznajemo oznake poetskog i to se dašava onda
kada mu jezik ne služi više samo kao sredstvo pomoću koga može da
komunicira, već i kao materijal pomoću koga može da se igra, oblikuje i stvara.
Tada dete počinje da upotrebljava jezik podređujući ga novim načelima. Prestaje
da bude važno jedino lingvističko načelo ( gramatička forma) i ono otkriva
poetsku funkciju jezika.
U govoru deteta, upotrebljenom u poetskoj funkciji , može se prepoznati niz
stilskih postupaka pomoću kojih se izražava. Sličan proces odvija se i kod
pesnika. Dete i pesnik se ipak ne mogu porediti. Pesnik dok piše stvara novi svet
transformisan u svom ogledalu u odnosu na postojeći a detetov svet je samo ono
što je lično doživelo i iskusilo.
23
Uključuje dečiju maštu i pokreće stvaralačke i jezičke potencijale. U obliku pitanja
deci se postavi zadatak da zamisle i ispričaju šta bi bilo kad bi...ptice
progovorile...stolice i stolovi prohodali...drveće hodalo....bili nevidljivi...daletimo...
Ideje se mogu naći u poeziji za decu J.J.Zmaja-a „Kad bi.., Kako bi“ ; Grigora
Viteza „Kad bi drveće hodalo“ Miroslava Antića „Kad sam bio veliki“
Smešne reči
U dečijoj literaturi primere smešnih reči možemo nalaziti počevši od narodne
književnosti do moderne poezije. Nonsensna leksika nekih razbrajalica ohrabriće
decu da i sama potraže reči u svom jeziku tzv. Zaumni jezik i da ih ulančavaju u
male pesme koje će im poslužiti u igrama.
Pesme Zvonimira Baloga podstiču decu na govorne tvorevine: „Šta rade životinje
kad hoće da se rukuju“; „Ide jedna iduskara“
Iako nonsensne reči nemaju određen smisao, u pesmi 2Ide jedna iduskara“
može se prepoznati u strukturi sufiks – uskara koji izaziva asocijacije na sasvim
određeni leksički tip reči – na augmentative- rugalice
Od dece se može tražiti da opišu kako izgleda iduskara npr.
Izokretaljke
Pojedini tekstovi iz literature za decu mogu poslužiti kao podsticaj da deca
dovode u neobične , paradoksalne „ Ispremeštane odnose pojedina bića,
predmete ili pojave
B.Ćopić- Izokrenuta priča, Vašar u Strmoglavcu
G.Vitez- Kako živi Antuntun
J.J.Zmaj- Kad bi, Kako bi
Lj.Ršumović- Utorak veče, ma šta mi reče
Meni je smešno
Na ovu temu mogu se dobiti blistava, duhovita, začuđujuća dečija zapažanja.
Npr- kad kokoška iz lonca ujede kuvara za nos, krezubi vampir, kada veliki dečak
sretne malog čiču.
Lepe reči
Razvijaju dečiji senzibilitet i upućuju ih da uočavaju estetsko u svetu koji ih
okruženje. Deca tumače zašto su lepe reči: volim, zdravo, molim, izvoli
Deca daju različita objašnjenja lepote sledećih reči: drvo, hleb, sunce, cvet,
drug, ljubav, majka, knjiga...
Loše reči
Deca pokazuju sklonost ka tzv. Lošim rečima, nekim podrugljivim kojima
nekoga isključuju iz igre. Treba da razlikuju da li je sama reč loša ili je loša
situacija u kojoj se reč upotrebljava. Deca vole da se igraju ovim rečima iako
ih roditelji smatraju nedoličnim. Za ovu delikatnu igru može poslužiti pesma Lj.
Ršumovića „ Ja sam lupao“ u kojoj ima dosta tzv. Loših reči: lupao, lomio,
kršio, gazio, plašio, stezao, tukao, čupao...
Čudne reči
24
Izmišljamo stvari – igra podrazumeva da deca izmišljaju i opisuju predmete sa
neobičnom i duhovitom upotrebom. To treba da budu stvari kojih nikad nije
bilo, koje niko do sad nije izmislio. Kao podsticaj može poslužiti pesma Brane
Cvetkovića o pronalascima nekih stvari ( busola, kompas...)
Izmišljanje imena za životinje
Psihološka podloga za ovu igru je antropomorfna slika koju dete ima o
svetu.Kreativnost koju ono pokazuje u ovoj igri zasniva se na utiskivanju finih
zapažanja o osobinama i životu neke životinje u ime koje se za nju izmišlja.To
ime sintetizuje dečije znanje, iskustvo i doživljaj. Zato je najbolje do
izmišljenog imena doći analitičnim putem tj. ukazati najpre na osobine ,
karakteristične detalje a takođe izazvati u detetu doživljaj koji će upućivati na
sliku...
J.J.Zmaj: „Četiri mačke“
Izmišljamo najdužu reč
Podsticaj za ovu igru može poslužiti tekst D.Radovića „Poziv“ i „Priča o
Savaloralinovačkom“.
Sličnih izraza ima i u brzalicama. Deca mogu biti podstaknuta za izmišljanje
najduže reči koju zatim mogu da izgovaraju što je brže moguće
Šta to znači
Deca sigurno mogu dati zanimljiva tumačenja nekih idioma i poređenja
Idiomi- ustaljeni izrazi ili frazeologizmi.
Šta znači : Imati klikere u glavi, pasti kao zrela kruška, upala kašika u med,
okruglo pa na ćoše, imati oštar jezik, praviti kiselo lice, dobar kao duša, mek
kao pamuk... i sl.
Deca vole zagonetke zato što one odražavaju dečije razumevanje stvarnosti u
koncentrisanom, simboličkom obliku. Dete je okruženo tajanstvenim predmetima,
zagonetnim događajima, neshvatljivim oblicima. Proces razumevanja kod njega
često nastaje u vidu iznenađenja, otkrića. Zato dete odgovarajući zagonetke
oseća zadovoljstvo koje potiče od traganja i očekivanog u vidu iznenađenja. U
narodnim i dobro odabranim umetničkim zagonetkama dete otkriva model
paralelizma slika i metaforičnog jezika koji su karakteristicni za ovu književnu
vrstu.
Primeri zagonetki:
• Nit` šusnu nit` bušnu a u kuću dođe (mrak)
• Duge uši, kratak rep, svi mi kažu da sam lep (zec)
• Nema ni ruku ni nogu a otvara vrata (vetar)
• Protegne li svoje žice, tad okruglo ima lice
• Kada se sklopi kad se stisne, ko ga ima ne pokisne ( kišobran)
• Mlada sam i zelena, lepa a malena, ko me takne kune me ( kopriva)
U igrama zagonetanja deca u početku mogu da sastavljaju zagonetku na zadatu
odgonetku. Za to je potrebno pripremiti očigledni podsticaj ( predmet, slika)
25
Prve dečije zagonetke najčešće su deskriptivnog karaktera ( daje se opis oblika,
veličine, boje, funkcije, materijala, teksture). Dete može da sastavi zagonetku
samo o onome što dobro poznaje. Da bi dečija zagonetka imala karakteristike
poetskog jezika (metaforičnost) potrebno je prilikom zagonetanja decu upućivati
na iznalaženje slicnosti, na poređenja.
Npr. dete može da načini zagonetku opisujući cvet: šareni, leptiri livadu su
ukrasili.
Đani Rodari smatra da se u građenju zagonetke prolazi kroz 3 etape:
1. izdvajanje
2. asocijacija
3. metafora
26
U početku vaspitač grupiše predstavljene reči prema mogućnosti deteta da
među njima uspostavlja logičnu vezu, kasnije sama deca između ponuđenih
slika ili aplikacija biraju one koje su im potrebne za pričanje. Na kraju, priče
nastaju samo pomoću zadatih reči, bez vizuelnog podsetnika.
Broj uključenih reči može se vremenom povećavati.
Izokrenuta priča
Priča za decu nonsensnog karaktera može ih inspirisati da stvaraju sopstvene
duhovite priče sa ispreturanim sadržajem i obrnutom „iščašenom“ logikom od
one koju nudi standardni fabularni tok.
Takvi su npr. Tekstovi B.Ćopića – „Izokrenuta priča“
Pravimo strip
Stripovi imaju legitimno mesto u literaturi za decu. I bez poznavanja slova
deca znaju da čitaju jezik slike. Ona i sama mogu praviti strip. Prvo im se
može pokazati strip bez reči koji odgovara njihovim interesovanjima a zatim
im se predlaže da na osnovu njega ispričaju priču. Deci se zatim daje hartija
koja je linijama podeljena na četiri polja u koja ucrtavaju epizode svoga stripa.
Postupak može biti i obrnut, da deca prvo nacrtaju strip pa potom ispričaju
priču. Ovakav strip može nastati i kada se ilustruje neko književno delo koje je
deci interpretirano prilikom usmerene aktivnosti.
Pravimo crtani film
Deca mogu da izmišljaju kratke jednostavne sadržaje odn. Scenarija ili
sinopsis za crtane filmove. Skreće im se pažnja da u crtanom filmu slike ne
stoje mirno već se uvek prikazuje neko ko nešto radi, ko se kreće, hoda, trči,
skače, mrda i sl.
Pošto ima se pokaže kako nastaje crtani film, deca po svom scenariju crtaju
slike koje će se kretati u njemu.
Scenario je moguće napraviti i zahvaljujući inspiraciji književnim delom koje
se deci posebno dopalo i koje ima pogodnu fabulu.
Između deteta i teksta postoji posrednik. Dete čitalac ( slušalac) „odaziva se“ na
apel koji mu upućuje književno delo. Književnici imaju obavezu da budu mudri da
bi imali šta deci da kažu. Kroz svoje delo otkrivaju deci da znaju i ono što ne
znaju da znaju ( parafrazirane reči D. Radovića)
Proces dijaloške razmene između slušaoca ( čitaoca) tj. Deteta i književnog
teksta odvija se na polju identifikacije, mašte i fantazije i stvaralačke pozicije
deteta u odnosu na književno delo.
Deca nemaju distancu tokom čitanja odn. Nisu u stanju da budu izvan književnog
dela i da ga kritički posmatraju.. Sebe stavljaju u centar zbivanja i identifikuju se
27
sa književnim likovima. Zato kažemo da je književni tekst stvarnost koja dete
emotivno angažuje. Stupivši u interaktivni odnos, tj u dijalog sa književnim
tekstom u detetu se pokreće mašta i fantazija i dete počinje da nadograđuje svet
književnog dela ali i svoj vlastiti svet. Zato je pozicija deteta stvaralačka.
Lutajući čarobnim svetom bajki dete počinje da shvata smisao i vrednost onoga
što nazivamo pravednošću, vernošću, ljubavlju, hrabrošću i sl. I to kao otkriće
kao iskustvo, kao organski deo života.
Elementi komunikacionog procesa s jedne strane je pisac sa druge strane dete,
čitalac(slušalac).Svoju poruku pisac prenosi indirektno. Ona je nepromenljiva,
zaustavljena je u datim okvirima dela. Dovodi dete u vezu s drugim ljudima odn.
Književnim likovima i sa stvarnošću književnog dela. Na dete utiče jezički i
pesnički uobličenim slikama izazivajući u njemu mentalno predstavljanje
stvarnosti.Pisac vodi računa da njegova poruka bude eksplicitna što znači da u
verbalnom smislu bude razumljiva. Književni tekst i jeste poruka koja je umetnički
uobličena. Književni tekst ne može da se liši živog govornog jezika. On je detetu
model za upotrebu govora odn. na koji način i u koju svrhu se može služiti
govorom u svakodnevnoj komunikaciji. U tom smislu on predstavlja okosnicu
koja obezbeđuje uspešnu komunikaciju. Između pisca i deteta uspostavlja se
partenrski odnos ukoliko deca razumeju tekst.
Ideju o pertnerskom odnosu formulisao je D. Radović u imenima Miće i Aćima u
TV seriji „Na slovo na slovo“.
Bez razumevanja nema partnerskog odnosa. Da bi uspostavio sa decom takav
odnos, Radović je izgradio čitav sistem komunikacionih sredstava.
Npr. Obraća se deci direktno koristeći vokativ : „ Poštovana deco;Gospodo;I
obaj, je deco, postao ar; Bumbar je deco , bio ljut...“
Upotrebom imerativa:
„Sedi da razgovaramo; Ne plaši se mene ja nisam lekar; Zamislite deco; Ne
pitajte šta je jeo...“
Pitanjima:
Šta je taram?;Kakav lav?;Šta je strašno?;Šta je besplatno?;
U nekim njegovim pesmama srećemo dijaloge:
Najbolja mama na svetu, Brige bake iz Siriga..
Na ovaj način pesnik uvlači dete u komunikaciju. Za pesme koje sadrže pitanja
kažemo da imaju otvorenu formu, da nisu završene. Konačan oblik daje im dete
koje tako sudeluje u pesničkom činu. Na taj način pesma dobija srazmeran broj
oblika broju čitalaca. Uzvici su takođe sredstvo direktne komunikacije sa decom
npr. Pažnja! Živeli! Velika jesenja kupoprodaja! Stiže proleće biće gužve!
Dušan Radović je dobro znao da će dete biti voljno da komunicira sa stvarnošću
njegove pesme, samo ako u nju unese detetovo životno iskustvo i ako sadržaji
pobuđuju detetovo interesovanje.Zato je iz dečijeg životnog iskustva crpeo
motive: igru, smeh, ljubav, stid, strah, dosadu, neposlušnost...
Radovićeva poezija je veoma značajna i vrlo instruktivna za sve one koji se bave
vaspitanjem dece jer su u njoj sadržani modeli ostvarivanja partnerskih odnosa.
28
42.Vaspitač kao posrednik između književnog teksta i deteta
Doba detinjstva predstavlja doba knjige jer književnost ima brojne i odane
privrženike upravo u toj populaciji. Predškolsko dete je specifična vrsta „čitaoca“
jer još uvek nije ovladalo sposobnošću samostalnog čitanja. U odnosu na
književno delo, predškolsko dete je u poziciji slušaoca. Poznati tročlani niz:
pisac-književno delo-čitalac(slušalac) uključuje i četvrtog činioca, tj. Posrednika
što je u predškolskoj ustanovi- vaspitač.
On svoju ulogu ostvaruje izborom književnog dela i njegovom interpretacijom.
Na osnovu ličnih kriterijuma vaspitač određuje šta hoće a šta neće postati dečije
književno blago. On je istovremeno prenosilac ali i selektor i eliminator. Vaspitač
odabira i interpretira tekst. Njegova posredna uloga, odn. interpretativna
ostvaruje se u dva vida:
1. čitanjem teksta
2. izgovaranjem napamet
U toku govorenja vaspitač tumači tekst. On je interpretator i kada razgovara sa
decom o delu. Najčešće u obliku pitanja deci nameće svoju viziju i svoje namere.
Grupno slušanje priče koju interpretira deci omiljeni vaspitač stvara posebnu
atmosferu za susret dece sa književnim delom. Da bi doživljaj deteta bio potpun
vaspitač treba da obezbedi određene uslove.
Pravi način da se detetu približi i da trajno prožme njegovu misao bilo pesma ili
priča, jeste dobro pripremljen i adekvatno izazvan doživljaj u toku slušanja dela i
naravno proces prerade kroz komunikaciju sa decom i odraslima.
Najvažnije je da dete oseti lepotu, harmoniju, ritam, melodiju i emocionalnu
obojenost. To je mnogo važnije nego razumevanje teksta.
Veština vaspitača sastoji se baš u tome da omogući doživljaj književnog dela
odnosno da podstakne dečiju maštu na narušavajući pritom dečiju spontanost ne
namećući im pritom neku otužnu sentimentalnost ali i ne odnoseći se prema deci
infantilno čak ni onda „ kad se spušta na njihov nivo“
29
Može li se ugao viđenja ili doživljavanja sveta književnog teksta
učiniti bliskim malom slušaocu
U kojoj meri je književno delo u skladu sa dečijim svetom
Oslanjali se priča ili pesma na kreativnu maštu neinsistirajući pritom
na razlikovanju granice između mašte i zbilje čime se zapravo
pojačava uloga mašte
U kojoj meri književno delo sadrži igru tj. Leksičke igre, nonsens,
neologizme i sl. Kao i jezik detinjstva odnosno jednostavnost,
prozirnost, neposrednost, konkretnost i sl
Posebno se vodi računa ima li u knjiđevnim delu humora,
duhovitosti , anegdotičnosti
Postoji li kritička distanca u odnosu na svet odraslih i doživljaj
odvojenosti od njega
Treba potražiti i ona dela čija je tema partnerski odnos dece i
odraslih, obostrano prihvatanje, ulaženje odraslih u svet dece i
poštovanje toga sveta.
Ukoliko vaspitač prilikom izbora književnog dela nauči neka
literarna obeležija i mogućnosti psiho-pedagoške primenljivosti na
njima će zasnivati tumačenje književnog teksta u neposrednoj
vaspitno-obrazovnoj situaciji.
KRITERIJUMI ZA IZBOR KNJIŽEVNOG DELA/TEKSTA MOGU SE
POSMATRATI U 3 GRUPE:
1. KAO KNJIŽEVNO-UMETNIČKI
2. KAO RAZVOJNI ODN. UZRASNI
3. KAO TEMATSKI
KNJIŽEVNO-UMETNIČKI KRITERIJUM
Estetska relevantnost je primarna i književno delo mora biti najpre sagledano kao
umetnički čin. Međutim, književnost za decu nije jednostavno estetski vrednovati
zbog toga što se njen autor, dečiji pisac , nalazi u raskoraku između iskazivanja
vlastitog bića i bića koje je subjekt njegove pesme a to nije on već
dete.Najvažnije estetske kategorije koje određuju prirodu književnosti za decu
bile bi jednostavnost i prečišćenost izraza, duh slobode tipičan za igru, mašta,
konkretnost situacije ili slike, zvučna reč, humor.
RAZVOJNI KRITERIJUM-UZRASNI
Ako se književnost piše za nekoga, onda to implicira i nameru, ako je namera
razvojna, onda je i pedagoška. Ukoliko je delo estetski vrednije i razvojna
namera biće lakše ostvarljiva i obrnuto.U svakom slučaju , tako određene
pedagogija i književnost se međusobno ne isključuju već se prepliću, dopunjuju i
potpomažu. Potrebno je pored estetskih, uvažavati i razvojne kriterijume prilikom
vrednovanja književnosti za decu, jer oni uvažavaju iskustvo, potrebe i
interesovanja deteta kao pojedinca.
Potrebno je prilikom izbora uvažavati njihov uzrast, prethodno iskustvo i
individualna interesovanja. Neprikladna priča ne mora da bude i loša priča. Ono
što je neprikladno za trogodišnjaka, može odgovarati šestogodišnjem detetu.
30
Teško je odrediti uzrast u kojem treba početi detetu pričati i čitati. U izvesnom
smislu može se reći da to treba činiti od njegovog rođenja; deca uživaju u boji
ljudskog glasa i pažljivo prate onoga ko im se obraća čak i kada ne razumeju ni
reči.Stručnjaci ipak smatraju da je uzrast od 4, posebno 5 god. I kasnije pravo
razdoblje za slušanje priča odabranih tako da angažuju dečiju maštu i
doživljavanje.
Priča za mlađu decu treba da bude relativno kratka i jednostavna , bez detalja i
višeznačnosti koji mogu da zbune. Njima odgovaraju kratke priče koje se odnose
na sadašnjicu, na ono što je deci poznato i blisko i što se može povezati sa
njihovim ličnim iskustvima. Privlače ih tekstovi u kojima ima dinamike, zbivanja,
jednostavnih likova, pojava i predmeta koji su im bliski.
TEMATSKI KRITERIJUM
Tematika je delimično uslovljena individualnim ukusom ali i prilagođenošću
sadržaja. Neki sadržaji su popularniji zbog prigodnosti, npr novogodišnja
svečanost povećava interesovanje za priče o Deda Mrazu.
31
U usmerenim aktivnostima predškolske dece, od književnih sadržaja pojavljuju
se skoro isključivo književno-umetnički sadržaji. Njih čine dela iz oblasti
književnosti za decu koja su bila namenjena deci prilikom svog nastajanja ali i
ona koja nisu bila posebno pisana za decu a poseduju osobine koje ih čine
prihvatljivim za ovaj uzrast. Primenjuju se dela iz naše i strane literature,
umetničke ili narodne. Što se tiče žanrova, obuhvaćeni su svi- lirski, epski i
dramski. Od lirskih vrsta dominiraju pesme o deci, životinjama, biljnom svetu,
prirodi uopšte, a manje je patriotskih, još manje socijalnih pesama. Od epskih
vrsta češće se sreću bajke, priče, basne ali nema romana ( sem izuzetno, kada
se čitaju deci u nastavcim, pred spavanje i posle i sl. Ne tokom usmerenih
aktivnosti.Od dramskih vrsta preovlađujujednočinke pisane za prikazivanje uz
pomoć scenskih lutaka, a manje je dužih dramskih tekstova u kojima uloge
izvode deca.
Kao sadržaj usmerene aktivnosti iz književnosti može se javiti:
- jedno književno delo ( pesma, priča, bajka, basna)
- jedna književna vrsta ( zagonetke, poslovice, uspavanke, brzalice,
razbrajalice)
- više književnih dela povezanih istom temom ( pesme o majci, proleću,
cveću, prijateljstvu)
Sadržaju svake usmerene aktivnosti iz književnosti mora postaviti u širi kontekst,
pri čemu se obezbeđuje njena povezanost sa aktivnošću koja joj prethodi i koja
joj sledi.Književno-naučni sadržaji zastupljni su tek u elementarnom obliku i
prilagođeni su mogućnostima poimanja i iskustvu predškolskog deteta. U vrtićima
se ovi sadržaji zadržavaju na nivou usvajanja samo pojedinih književno-teorijskih
pojmova i njihovom identifikovanju na osnovu nekih elementarnih pokazatelja
koje deca mogu prepoznati npr. bajka, basna, likovi, poruka, pesma , pisac,
čudesno, smešno...
Pojedini književno-teorijski pojmovi se ne uvode pomoću termina i
objašnjavanjem, već pojednostavljenom deskripcijom.
32
konkretno književno delo ali i da ih primeni u susretu sa drugim književnim i
umetničkim delima kao i svakodnevnom životu.
Opšti ciljevi:
- Da se kod dece razvija trajno interesovanje za riznicu ljudske kulture
sačuvane u raznim oblicima pisane reči, poeziji i prozi, u prošlosti i
sadašnjosti, domaćih i stranih stvaralaca kao i narodnoj književnosti.
- Da se deca osposobljavaju za zapažanje i doživljavanje zvučnosti,
ritmičnosti i slikovitosti književnog, posebno poetskog govora.
- Da deca razlikuju glavnog junaka književnog dela i na elementarnom
nivou ocenjuju njegove karakteristike ( dobar, vredan , hrabar, pošten, yao
i sl.) i vrednuju njegove postupke na osnovu toga, određuju žanr dela, kao
i da uočavaju neka od izražajnih sredstava kojima se koristio umetnik-
karakteristični izrazi, epiteti, poređenja i dr)
- Da se preko književnosti približe deci i ostale umetnosti- pozorišna,
filmska, likovna, muzička i dr.
- Da se obogaćuje dečija ličnost i budi smisao za lepo i uzvišeno,
oplemenjuje um, neguju emocije, unepređuje sposobnost izražavanja i
komunikacije, razvija čovečnost i druge društvene osobine, podstiče
redoznalost, mašta..
- Da se zahvaljujući odabranoj literaturi i metodičkom postupku deca i sama
podstaknu na elementarne oblike govornog stvaralaštva.
33
Kada dete imenuje emocije koje su ga obuzele nakon saslušanog književnog
teksta, izrazi asocijacije koje je razvilo i misli koje su se spontano u prvi mah
pojavile, što će biti polazište za narednu etapu
6. INTERPRETACIJA- Odnosno tumačenje doživljaja književno-umetničkog
teksta ( analiza)
7. SINTEZA
Faza u okviru koje se značenja, slike, ideje, jezik, poruke, lepote književnog dela
do kojih se došlo u toku prethodnih faza, po mogućstvu sintetizuju, pronalazi im
se univerzalni smisao i značenje, naravno u meri intelektualno-emotivnog
horizonta predškolskog deteta
8. SAMOSTALNI I STAVRALAČKI RAD DECE
Ostvaruje se u vidu govornog stvaralaštva, likovnog, muzičkog,
plesnog, dramskog izražavanja inspirisanog i podstaknutog književnim
delom
34
Najavljujući književni tekst koji će govorno interpretireti deci, vaspitač upoznaje
decu sa autorom dela i naslovom dela-lokalizuje.
Još jednom, pre čitanja ili govorenja podstiče se dečija radoznalost za sadržaj
koji sledi nagoveštavanjem doživljaja koji ih očekuje. To se čini poslednji put pre
interpretacije. Svako književno delo koje su deca upoznala i doživela stvara kod
njih interes da im se interpretira novo ili drugo delo. Ovo naročito dolazi do
izražaja u okviru jednog književnog žanra, jedne vrste ili podvrste. To znači da će
jedna zagonetka biti podsticajna za učenje drugih.
Dete bezbroj puta može slušati isti tekst i svaki put će uživati u prepoznavanju
redosleda događanja u fabuli dela, u dijaloškim epizodama i sl.
Dečiji interes možemo pobuditi posetom nekog pisca, izložbom knjiga, novom
knjigom u kutku biblioteke, zatim nekim delom iz oblasti likovne ili muzičke
umetnosti.
Moramo voditi računa da ova dela treba da budu primerena dečijim doživljajno
saznajnim mogućnostima jer će samo tako izazvati interes kod dece.
Kada se deci pokaže slika, crtež, reprodukcija, ilustracija ne sme se preupaniti sa
pitanjima i sa komentraima odn. ne treba remetiti njihov susret sa delom , treba
im omogućiti da dovoljno posmatraju i da ga dožive. Muzička dela takođe moraju
odgovarati dečijim recepcijskim mogućnostima a naslov muzičkog dela treba da
odgovara tematici pesme, priče i slično.. Npr. Vivaldijeva zima može poslužiti kao
motivacija pri interpretaciji pesama o zimi.
35
karakteristika, kompozicije i jezika i njegovih specifičnosti ( ritam, slikovitost,
emocionalnost i sl.)
Vaspitač i sam treba da doživi određeno delo, to je prvi uslov za njegovu
uspešnu interpretaciju, jedino tako će kod dece izazvati emocije i sa njima
podeliti lični doživljaj. Da bi se dobro pripremio za interpretaciju, vaspitač čita
tekst više puta.
Prvo je informativno čitanje, podrazumeva upoznavanje sa tekstom i uočavanje
književno-umetničke strukture.
Zatim će se ponovo vratiti tekst, ovog puta angažujući svoje emocije i maštu,
uživljavajući se u njega, stvarajući žive slike i doživljavajući ono što mu je
rečima predstavio pisac.
Posle toga valja pristupiti trećem-istraživačkom čitanju, u toku koga vaspitač
svesno i racionalno pronalazi u tekstu njegova značenja, estetske valere,
posebnosti, najsloženije slike, motive, specifična stilska sredstva i drzge
stvaralačke postupke.
Pošto je tekst prostudiran na opisani način, sledi interpretativno čitanje naglas,
tj, uvežbavanje izgovaranja teksta koje se ponavlja više puta, sve dok vaspitač
na stekne sigurnost u interpretaciji i proceni da je njome zadovoljan.
Analiza dela počinje određivanjem osnovne misli, ideje koju je imao autor kada je
pisao delo, odnosno osećanja koja su ga motivisala da to učini.
Prema kriterijumu pripadanja možemo ustanoviti da se u pesmi pojavljuju:
a) motivi iz prirode ( pejzažni motivi)
b) motivi povezani uz čoveka( socijalni motivi)
c) motivi povezani uz pojam Boga, čovekov osnos prema Bogu
( religiozni motivi)
Razvrstavanje može da se razvija i dalje
Prema načinu percipiranja razlikujemo:
a) vizuelene motive
b) auditivne
c) taktilne
d) olifaktivne
Motivi se po sadržaju mogu podeliti:
a) lirske
b) epske
c) dramske
36
Najjednostavniji način da se to postigne, uz vođenje računa o izražajnim
sredstvima je da interpretator u svojoj mašti vidi ono što je zamislio i opisao
književnik, što će se odraziti i u načinu interpretiranja, njegovoj uverljivosti,
razumljivosti i upečatljivosti.
Vaspitač mora da odredi svoj odnos prema likovima, zbivanjima i obrtima koji se
nalaze u tekstu i izrazi ga u svim nijansama. To treba da učini na samo rečima
već i izrazima lica, očima, gestovima, položajem tela, jednom rečji, čitavim svojim
bićem
Intonacija
Da bismo izabrali izražajna sredstva terba pre svega odrediti osnovni ton dela,
npr. veseo, tužan, svečan, lirski, epski i sl.. Istraživanja pokazuju da deca već i
na najranijem uzrastu čak i kada ne razumeju smisao onoga što im se govori
prepoznaju intonaciju. Često je intonacija sa kojom se umetnička reč izgovara
značanija od njenog sadržaja. Njome se pojačava ili menja značenje reči.
Intonacija rečenice zavisi od naglašavanja reči, odn. pravilnog izgovora glasova,
ako i isticanja slogova u rečima. Postoje dve osnovne intonacijske linije, uzlazna i
silazna, zavisno od toga da li ton na kraju rečenice raste ili opada. Uzlazna
intonacija se pojavljuje kod upitnih rečenica bez semantičo-morfoloških obeležija
upitnosti.. Silazna intonacija primenjuje se kod uskličnih, izjavnih i upitnih
rečenica sa samantičko-morfološkim obeležijima upitnosti.
Silaznu intonaviju po pravilu određuju tačka, dve tačke, znak prekida ili tačka i
zapeta. Zapeta i crta sugeriraju uzlaznu intonaciju.
Osobine glasa
Svaki čovek ima karakteristične osobine glasa, kao što su boja visina i jačina.
Boja glasa je naročito vezana za ličnost, po čemu je najlakše razlikujemo. Ova
osobina je urođena. Visina glasa se postiže opuštanjem ili zatezanjem glasnih
žica. Uzbuđeni zbog nečega, povišavamo glas, a ožalošćeni, neraspoloženi
snižavamo glas. Prilikom interpretacije književnog dela treba govoriti glasom
umerene jačine, što delimično zavisi i od broja i udaljenosti slušalaca i
akustičnosti prostorije. Glasnost se na momente pojačava da bi se zatim sa
određenim dramskim efektom utišala. Jačina glasa zavisi od struje vazduha koji
izdišemo. Glas postaje jači kada treba izraziti čuđenje ili veselost, uzbuđenje, dok
strah, tuga ili melanholija imaju suprotno dejstvo. Neodvojiva od intonacije i
ososbine glasa u toku interpretativnog čitanja i izražajnog kazivanja, odn.
promenama iu snazi i boji glasa.
Prilikom čitanja ili recitovanja stihova vaspitač treba da odmeri snagu svog glasa
kako bi bio izražajan i da bi ga čula sva deca.
Logički akcenat
U svakoj rečenici postoji glavna reč ili sintagma koji su nosioci njihovog smisla i
ističu se svojom zvučnošću i značenjem predstavljajući logičko središte teksta.
Prilikom izgovaranja ove reči ili sintagme koriste se postupci kojim se ukazuje na
njihov značaj, govori se malo sporije, glasnije, izražajnije, pravi se kratka pauza i
sl. Pogrešno stavljen akcenat može sasvim da izmeni smisao izgovorenog.
Pauze
Funkcije pauza su psihološka ( pojačavanje emocija) i logička, gramatička
funkcija( obeležavanje misaonih celina), fiziološku funkciju jer se pauzama
37
reguliše disanje, uzima vazduh potreban za govor i uspostavlja vizuelni kontakt
sa slušaocima prilikom interpretativnog čitanja. Od valjano postavljene pauze u
najvećoj meri zavisi razumevanje smisla teksta i njegov celovit doživljaj. Kraćim
pauzama se razdvajaju pojedine misli, fraze, rečenice
Tempo
Tempo je brzina kojom se izgovara reč, sintagma, rečenica ili veća sintaksička
celina. Moguće je razlikovati brzi, umeren i spori tempo govora, tečan i
isprekidan govor. U toku interpretacije dela tempo se najčešće menja, zavisno od
sadržaja. Npr. kada interpretiramo jednostavan dijalog, tempo se ubrzava,
smanjuje se broj pauza, ublažavaju naglasci, dok tamo gde treba recitovati
svečanim glasom usporavamo tempo, naglašavanje postaje izražajnije a logičke i
psihološke pauze se uvode u većoj meri.
38
sa decom ispod 3 god. oko 5 min, zatim oko 10 min a tek sa starijom decom do
30 min.
Ako se ipak ne uspe u održavanju dečije pažnje, tada je bolje ne insistirati na
slušanju preko neke granice nego reći deci: mislim da je sada bolje da prekinem
ovu priču. Izgleda da vam nije baš mnogo zanimljiva. Možda bismo mogli da je
nastavimo nekog drugog dana. Pri tome vaspitač ne treba da se odnosi prema
deci kao krivcima niti govori sa gorčinom. Metodički postupak koji se preporučuje
prilikom interpretacije poezije predviđa da prvo upoznavanje sa književnim delom
na usmerenoj aktivnosti po pravilu bude samo verbalno. Tom prilikom je bolje ne
služiti se nikakvim ilustrovanim, očiglednim matreijalom. Tek u toku drugog,
trećeg i narednih ponavljanja pesme, može se upotrebiti ilustrovani materijal koji
može da olakšta pamćenje redosleda poetskih slika u okviru celine pesme.
Kada je dete prvi put saslušalo priču ili pesmu u dobroj govornoj interpretaciji
vaspitača, kod njega je stvoren tek opšti utisak. Ova faza je vrlo značajna u
metodici rada na književnom tekstu sa predškolskom decom.Dete će tom
prilikom prvi put biti u situaciji da iskaže šta je doživelo prateći govornu
interpretaciju vaspitača, imaće priliku da saopšti svoje utiske, osećanja,
raspoloženja, maštanja, misli i asocijacije koji su mu se javili mdok je boravilo u
umetničkom svetu.
Ono uistinu proživljava svet književnog dela, pošto se sa njim identifikuje. Ne
razlikuje uvek umetničku funkciju od objektivne stvarnosti te ga opisana zbivanja
izuzetno lično pogađaju i angažuju. Slušajući govornu interpretaciju dete otkriva
u njemu ono što ga interesuje i uzbuđuje. Vaspitač treba da podstakne dete da
se slobodno izražava o onome što je doživelo i promišljalo iz sopstvene
perspektive. Zbog toga se postavlja kao poseban metodički problem formulacija
prvog pitanja, koje se postavlja posle posle govorne interpretacije i kraće
emocionalno-intelektualne pauze. Ponekad se može poći od naslova, pogotovo
ako je upitno formulisan ( Kako živi Antuntun?). Ili se naslov može upitno
intonirati ili preformulisati. Ako pesma ima neki zagonetni detalj, na njemu se
takođe može zasnivati prvo pitanje ( D. Radović- Plavi zec je pobega na kraj
sveta. Gde je kraj sveta? Hoće li zec tamo ostati? Da li se odande može vratiti?)
Ova faza se odvija u vidu dijaloga vaspitača i dece, tako što vaspitač svoj deci
upućuje pitanje koje treba da ih pokrene na iskazivanje ličnih zapažanja. Ova
pitanja ne smeju biti šablonska, ali mogu da budu ili uopštena ili povezana sa
određenim pojedinostima iz književnog testa. Druga vrsta pitanja tj ona koja se
postavljaju u vezi sa nekim detaljima u priči ili pesmi, pomaže vaspiatču da sazna
kako deca doživljavaju određene pojedinosti, koje izazivaju najčešće emotivne i
etičke reakcije i komentare.
U ovoj etapi svakako neće moći da se angažuju sva deca u vaspitnoj grupi.
Međutim, ona deca koja nisu aktivirana moći će da porede svoje doživljaje sa
39
onima koje čuju, čime će se zapravo ipak biti emocionalno pokrenuta i
pripremljena za dalji tok interpretacije.
40
estetski potencijali dela, motivi, pesničke slike, ritmičko-melodijski elementi,
jezička i stilska sredstva i emocionalni i idejni svet i drugo. Svaki od ovih činilaca
može postati ishodište interpretacije. Nekada ćemo tumačiti doživljaj izazvan
pesničkom slikom. Nekada se zadržati na likovima, nekada na jeziku i sl. Ali
naravno u skladu sa mogućnostima recepienta. Naš pristup mora biti primeren i
detetu i delu. Vaspitačeve formulacije moraju biti jasne deci i precizne. Koriste se
deci razumljive reči. Cilj je da deca učestvuju u cilju posmatranja dela a ne
naravno da ih imenuju književno-teorijskim pojmovima. Vaspitač pronalazi
razumljive sinonimske varijante za stručne termine koji se pojavljuju te će njima
pojmove opisivati a neće ih imenovati.
Vaspitač takođe vodi računa o svom učešću u razgovoru sa decom, o replikama,
o pitanjima dece, o tome da im uvek da odgovor kojim potvrđuje da pažljivo sluša
i prati dete. Od posebne važnosti su pitanja koja vaspitač postavlja deci. Njima
angažuje dete da istražuje, upućuje ga da samo rešava problem. Ovakva se
pitanja u metodici zovu problemska, znači da se detetu ne daju gotovi odgovori,
nego se ono stavlja u situaciju da otklanja prepreku i samo pronalazi
obrazoleženja svog doživljaja i rešavanja problema.
Književna interesovanja predškolske dece s obzirom na žanrove
Utvrđeno je da su basne, priče o životinjama i bajke, najpopularniji žanrovi za
predškolsku decu. Deca od 3-5 god. Na prvom mestu stavljaju basnu. Deca od 5-
6 god. Bajku, pa poeziju, zatim basnu, priču o životinjama pa dramu. Na starijem
uzrastu raspored je isti kao na srednjem, stim što bajku najviše vole. Književni
žanrovi i vrste sa kojima predškolska deca mogu komunicirati razvrstavamo u
nekoliko grupa:
1. Uspavanke, cupaljke, tašunaljke, prohodalice, blagoslovi, rugalice,
razbrajalice, ređalice, brzalice, poslovice itd. Ove kratke vrste
nastale su u okviru usmene književnosti ali pošto su prešle u
pisanu , dobile su i neke elemente savremenog poetskog izraza.
2. Ovu grupu sačinjavaju različite vrste u okviru 3 književna roda:
epika, lirika, drama, lirska pesma, basna, bajka, priča, priča o
životinjama, , dečija drama... Zbog svoje složene građe i obima,
roman nema širu primenu u radu sa predškolskom decom, mada je
moguće decu upoznati sa odlomcima nekog romana ili im čitati u
nastavcima.
41
Dete se opredeljuje za neko delo najčešče zbog teme:
1. Za decu su zanimljive teme iz sveta prirode ( sadrže vizuelne i auditivne
motive)- senzorna interesovanja.
2. Afektivna interesovanja dece zadovoljavaju teme u kojima su dominantne
emocije ( u njima deca prepoznaju vlastiti emocionalni svet)
3. Teme iz oblasti fantastičnogb, nerealnog, iracionalnog zadovoljavaju
dečije interesovanje koje je produkt njihove imaginacije i mašte.
Kada sa decom razgovaramo o temi mi pokušavamo da utvrdimo o čemu se u
delu govori. Deci ne postavljamo pitanje kad je reč o pesmi G.Viteza „ Ševina
jutarnja pesma“ – koja je tema ove pesme, nego šta nam je ispričala ptica u ovoj
pesmi. Naslov književnog dela često najsažetije izražava temu.
Motiv je terminološki moguće odrediti kao najužu tematsku celinu koja se dalje
ne može razlagati. Decu privlače teme iz prirode koje se razvijaju preko mnoštva
motiva koji u sebi sadrže:
1. vizuelne elemente ( boje, svetlo, godišnja doba, cveće, pejzaži
2. auditivne elemente ( onomatopeično glasanje ptica, zvuci iz prirode, kiša,
vetar, grom, žubor potoka, zvuk frule i sl)
3. oligofrene elemente – čulo mirisa ( miris cveća, pokošene livade)
4. taktilne elemente – nežni dodir mamine ruke, cvetnih latica, svile..
Ako vaspitač gradi interpretaciju na pojedinim motivima u delu, upućivaće decu
da ih dovode u vezu sa sopstvenim životnim iskustvom. Kod predškolske dece
se često događa asocijativni spoj između umetničke stvarnosti u književnom delu
i njihovog ličnog životnog iskustva.
42
obraduje, nasmeje , da ih rastuži, da se zabrinu za njega. Dečija zapažanja o
likovima ukazaće na to da li su deca shavtila i doživela književno delo-tekst.
Deca mogu da analiziraju pozitivne i negativne likove i uvek će se staviti na
stranu slabijeg ali pozitivnog. Mogu analizirati fizičke osobine lika i donekle
karakterne osobine – pošten, iskren, dobar, odan i sl.
43
su zainteresovana za književna dela koja se temelje na jezičkoj igri i vlastitu
stvaralačku igru posaknutu književnim tekstovima u kojima jezička igra
predstavlja bitni strukturni element. Jezičke igre izuzetno podstiču dečiju maštu i
zadovoljavaju dečiju potrebu za smišljenim besmislicama.
J.J.Zmaj – Pesma o maksimu, kad bi, kako bi
D.Radović- Taram, Pera Zubac- lažljiva pesma...isl.
44
lagati zato što je to čulo od roditelja a ne zbog toga što ima jasan osećaj za
razlikovanje istine od laži kao sasvim uslovnih , relativnih etičkih kategorija. Sa
njima je bolje voditi spontani razgovor u kome će se ideje književnog dela
odslikavati kroz primere iz dečijeg života. Dakle, na usmerenoj aktivnosti iz
književnosti nećemo upotrebljavati termin ideja književnog dela, već možemo
pitati:
- o čemu ste razmišljali dok ste slušali ovu pesmu?
- Šta ste saznali iz ove priče?
- Da li vam je ova pesma poručila nešto lepo?
- Kako ste se osećali dok ste slušali ovu pesmu? Zašto?
45
- aliteracija – naglašeno isticanje istih konsonanata ili slogova
Dete na specifičan način doživljava zvuke pa samim tim i reči i poeziju kao
svojevrsne zvučne sklopove. Dete je po svojoj prirodi sklono oponašanju ,
imitaciji, prve reši deteta skoro redovno su onomatopeičnog karaktera pa je zato
dobro što su i prve pesničke reči sa kojima će se upoznati iz istog područija
izražavanja. Kod deteta, doživljavanje ritma po pravilu vezano je za pokret, zvuk
ili vizuelne element. Dete ritam doživljava auditivno-motorički. Treba samo voditi
računa da prilikom izbora očiglednog materijala on bude povezan sa temom,
motivima ili nekim drugim elementom pesme.
46
zapamćenog smisla, ritma i rime. Za bolje usvajanje stihova veoma je važno
ponuditi deci bogate i raznovrsne aktivnosti. Izražavanje doživljenog i saznatog
rečima, pokretima, crtanjem, sliaknjem, modelovanjem u dramskoj igri itd. Pesma
se uči kao celina a ne parcijalno, što je potrebno da bi se shavtila
celovito.Cepkanje na strofe narušava smisao pesme, otežava pamćenje. Pesmu
treba ponavljati u vidu individualnog recitovanja. Horsko recitovanje remeti
izražajnost govorne interpretacije. Ponekad je moguće pokušati recitovanje sa
više dece istovremeno, ali ne više od dvoje-troje. Pomoć vaspitača se pre svega
sastoji u podsećanju na smisao pesme, pokazivanju gestom, navođenju ključne
reči, započinjanjem stiha. Usvajanjem stihova doprinosi njihovo doživljavanje,
povezivanje emocija koje bude stihovi sa dečijim iskustvom podvlačenje ovog
doživljaja brižljivo odabranom muzikom ili pokazivanje slike sa odgovarajućom
temom.
Bajku kao književni žanr definišu sledeći bitniji elementi umetničke strukture:
- fantastični svet koji se prepliće sa stvarnošću
- likovi koji su predstavljeni jednostavno, statično, bez unutrašnjeg
psihološkog razvoja
- fabula koja se parvolinijski razvija
- apstraktni stil – odsustvo opisa likova, umetničkog prostora i vremena,
jednodimenzialnost sveta
- stilsko kompozicione specifičnosti – ponavljanje, načelo trojstva, gradacija
- idejni svet sa optimističkom irealnom slikom života.
Fantastika je sučtinsko obeležije bajke. Ona se obično definiše kao čudesna
priča. U bajci se natprirodno mora prikazati kao prirodno, čudesno i čudo se
prihvata kao sasvim moguće. Ako se fantastični elementi u bajci proprate
komentarom da se tako nešto ne dešava u životu, tada smo bajci oduzeli njenu
specifičnost i pretvorili je u realističnu priču. Deca treba da doživljavaju i
komentarišu : fantastične likove, osobine i moći, događaje, predmete, predele i
sl. Analiza fantastičnih elemenata se uvek obavlja tako što se o svetu o kome se
govori u bajci razgovara kao da on postoji. Dete se ne distancira od književnog
dela kao odrasli, dete veruje u njegovu stvarnost i prihvata je kao postojeću.
Ukoliko vaspitač svojim pitanjima vodi decu ka deziluziji on će lišiti bajku upravo
onih vrenosti koje ona sadrži u sebi.
U interpretaciji bilo kog i bilo kakvog književnog dela uvek treba negovati
zasnivanje tumačenja na pokretanju dečije mašte i sposobnosti dece da
zamišljaju i stavraju čudesne svetove, na njihovoj potrebi za neobičnim,
neočekivanim, zagonetnim, tajnovitim
47
- sastoji se iz fabule i pouke, naravoučenija
- to je kratka, jednoepizodična ili dvoepizodična priča
- ima dramska obeležja, kompoziciju, dijaloge
Basna privlači predškolsku decu zbog toga što se zasniva na animističkom
pogledu na svet i što u persinifikovanom obliku prikazuje pojave žive i nežive
prirode. Životni likovi i scene, jednostavna i kratka fabula, komičan ton – sve su
to takođe takva obeležja basne koja je čine izuzetno zanimljivim štivom za male
slušaoce. Basna je bliska poslovici po svome saopštenju i poenti. Najčešći su
takvi primeri basni u kojima se do naravoučenija dolazi preko pouke koja je data
u obliku ispričanog primera. Predškolska deca basnu shvataju kao priču o
životinjama. Deca su ipak u stanju da životno iskustvo koje se nudi kroz fabulu i
naravoučenije basne povežu sa svojim iskustvom i izvesnim tipičnim situacijama,
doživljajima i problemima iz svoga života. U interpretaciji basne kao polazište
uzimaće se sledeći elementi: likovi, fabula i pouka.
Najpre se analiziraju likovi i fabula a zatim se u zavisnosti od dečijeg socijalnog i
emocionalnog iskustva izvodi pouka. Karakteristike likova u basni deca otkrivaju
pomoću njihovih postupaka i govora. Ona takođe rasuđuju o moralnoj dimenziji
likova i pokušavaju da u tom smislu vrednuju njihovo ponašanje. Preko analize
likova i njihove etičke procene, deca će uspeti da shvate pa čak i izdvoje pouku
basne.
Ovi oblici se nazivaju još i govorne igre ili govorni izrazi i većina njih je
namenjena upravo deci.
Uspavanke
Prilikom interpretacije uspavanke, možda najliričnije pesničke vrste, treba
naročito obratiti pažnju na relevantne elemente njene strukture, a to su:
- poetska snaga, ostvarena lirskom neposrednošću u iskazivanju ljubavi,
nežnosti i topline
- slikovitost izraza kojom se oformljuju želje upućene detetu
- tragovi arhaične vere u magiju reči
Da bi ovakav vid dečijeg jezičkog stvaralaštva bio uspešan i da bi maksimalno
došle do izražaja kreativne jezičke sposobnosti deteta potrebno je da se
prethodno deca dobro upoznaju sa pojedinostima. Iz načina života onih bića
kojima se uspavanke upućuju kao i sa pojmom uspavanke kao književne vrste i
njenim sadržajem. Treba deci napomenuti da u uspavankama majka uvek
uspavljuje svoje dete, upućujući mu lepe i nežne reči kojima mu želi miran san,
sreću i sve ono što je najbolje za njega dok još dete , a i onda kad već poraste i
postane odraslo.
Cupaljke
To su ritmičke pesme namenjene najmlađima. Strukturni elementi cupaljki su :
ritam i humorno osenčenje
Tašunaljke
48
Ritmičnost i melodičnost koje se ljubavlju u pesničkom ritmu ali i ritmu sa kojim
se izvode pokreti tapšnja. Podsticajni karakter ovih pesama putem kojih se setetu
šalju poruke da je voljeno i vredno pažnje. U sklopu mnogih tašunaljki spominje
se detetovo ime što čini da one daju podršku detetu u stvaranju ohrabrujuće slike
o sebi kao o biću ka kome se usmeravaju pažnja i ljubav roditelja.
Prohodalice
To su takva vrsta kratkih narodnih pesama koje su namenjene najmlađem detetu
da bi ga ohrabrile u njegovim prvim pokušajima da se uspravi, stane na noge i
načini nekoliko koraka. U njima su važni ritam i podsticajni ton.
Blagoslovi
To su poseban frazeološki oblik u našem folkloru. Karakteristike su : Tema
blagoslova je dobra i lepa želja koja se upućuje nekoj osobi, iako u formi samo
jedne uzvične rečenice blagoslov je uvek uobličen pesničkim jezikom. Njegova
funkcija je da podsticajno deluje na osobu kojoj se upućuje.
Rugalice
To su takve dečije pesme u kojima su deca ili neke prirodne pojave izložene
blagom podsmehu.
Razbrajalice
Njima se deca često služe da bi odredila ko će započeti neku igru, da bi među
sobom podelila uloge u svojim igrama. Osnovna strukturna obeležja razbrajalica
su: zvučni efekti, zasnovani na aliteraciji, asonanci i rimi, nonsensni karakter,
zaumni jezik, koji nas vraća pragovoru. U njima je važan ritam slogova koji se
govore skandirajući m izgovorom i zahvaljujući tome deca ih i pamte.
Ređalice, brzalice, zagonetke, poslovice...
Kod predškolske dece postoji potreba da ono što su čula i doživela zahvaljujući
izražajno interpretiranom književnom delu, izraze u igri, crtanju ili likovnom
oblikovanju. Zanimljivo je da nakon slušanja pesme ili priče deca pokušaju da
likovno izraze ono što su zamislila i doživela. Crtajući, slikajući i oblikujući
inspirisano književnim tekstom, dete se u većoj meri usredsređuje na njega nego
kada ga samo čuje. Tako likovne aktivnosti doprinose obogaćivanju aktivnosti čiji
je smisao da približe deci literatura. Pesma , bajka, priča, basna i svako drugo
književno delo može da posluži kao inspiracija za dramsku igru ili dramatizaciju.
Dovoljno je npr u kutku domaćinstva pročitati deci pesmu o bolesnoj lutki pa da
njihova igra postane bogatija. Važno je da svi učestvuju u pripremi za
dramatizaciju izradi dekora i kostima, razgovoru o književnom delu i podeli uloga,
analizi karakteristika likova i njihovih međusobnih odnosa. Dok jedni izvode igru
dramatizacije , drugi se javljaju kao publika i pomažu oko organizacije predstave,
a zatim se uloge menjaju i to traje dok kod dece postoji interesovanje. Ovim
aktivnostima može da prethodi poseta pozorištu u gradu. Kombinovanje
izražajnih sredstava raznih umetnosti najuspešnije upotpunjuje i bogati dečiji
doživljaj bilo koje teme kojom se bave. Moguće je organizovati neku vrstu
49
tematske izložbe slika posvećenih proleću i propratiti je stihovima na istu temu uz
odgovarajuću muziku.
Tumačenje nepoznatih reči može se vršiti pre, posle ili tokom interpretacije. Nije
dobro tokom interpretacije da se deci ne odvlači pažnja. Elementarni preduslov
za razumevanje i doživljaj književnog teksta podrazumeva objašnjenje manje
poznatih ili nepozhatih reči u delu.. Još u fazi izbora teksta , vaspitaču je jasno
koje su to reči i odmah raznišlja kako će ih objasniti. U kategoriju nepoznatih reči
ubrajaju se arhaizmi, varvarizmi, provnicijalizmi, kojih npr ima u delima Zmaja.
Zatim kovanice, nonsensne reči, neologizmi, kojih dosta ima u modernoj
književnosti ( kod Baloga- visisaba, visiteta). Prilikom objašnjenja nepoznatih reči
i izraza možemo koristiti sinonime reči ( avlija-dvorište, zdenac-izvor). Zatim više
sinonima : smazao-krkao-gutao, Zatim sinonime sintagme – mamac- čime se
riba lovi, sed – onaj ko ima belu kosu. Nepoznate reči mogu se objašnjavati
nabrajanjem elemenata ulaze u određeni pojam npr muzičke instrumente tako
objašnjavamo. Svoje znanje proveravamo u rečnicima i leksikonima. Verbalni
postupci mogu se dopuniti slikom, crtežom ili grafičkim prikazom. Ako deci
pokažemo nepoznati predmet najbolje i najlakše će će ga upamtiti ( fenjer,
vreteno, tiganj, tkanica i sl. Iz pesama D.Erića)
Da bi se stvorili uslovi za recepciju književnog teksta , ukoliko u njemu ima
nepoznatih reči i izraza, prilikom objašnjavanja njihovog značenja primenjuju se
određeni postupci. To su: tumačenje nepoznatih reči pomoću sinonima, sa više
sinonima, sinonimskom-sintagmom, nabrajanjem elemenata koji ulaze u pojam,
nepoznate reči se traže u enciklopedijama i rečnicima, dopuniti ili zameniti
slikovno-grafičkim postupcima ) predmeti, fotografije, slike, crteži, skice)
50
izraze u igri, crtanju, likovnom oblikovanju. Pristup književnom delu i njegov dublji
doživljaj posebno olakšavaju dela likovne umetnosti a ta dela treba da
odgovaraju i tematski. Po pravilu, likovno delo se pokazuje deci na početku
aktivnosti u kojoj će se upoznati sa predviđenim književnim delom. Posmatranje
likovnog dela obično započinje navođenjem njegovog naziva i autora. Tek nakon
posmatranja i doživljavanja likovnog dela sledi kratak razgovor kojim vaspitač
usmerava decu da pričaju o onim elementima koji se mogu povezati sa
književnim delom, npr temom, likovima, osećanjima koja izaziva i sl. Tako likovno
delo olakšava pristup književnom delu, omogućavajući njegovo dublje
razumevanje i doživljavanje. Ponekad je zanimljivo da nakon slušanja pesme ili
priče deca pokušaju da likovno izraze ono što su zamišljala i doživela, a zatim
svoje ilustracije uporede sa ilustracijama umetnika.
Kvalitetno interpretiran tekst koji je kod dece stvorio upečatljiv doživljaj, može se
koristiti kao inspiracija i podsticaj za samostalno likovno izražavanje. Crtajući ,
slikajući i oblikujući inspirisano književnim tekstom, dete se u većoj meri
usredsređuje na njega nego kad ga samo čuje. Tako likovne aktivnosti doprinose
obogaćivanju aktivnosti čiji je smisao da približe deci literaturu.
Interpretacija književnog dela osim u likovnim, može biti vrlo uspešno
kombinovana sa delima kako vokalne, tako i instrumentalne muzike. Izuzetno je
zanimljivo kada se neki delovi teksta otpevaju. Valjana muzička pratnja uz
uklapanje instrumentalnih i voklanih sekvenci, može znatno da osveži i obogati
doživljaj koji se stvara čitanjem književnog dela. Prilikom biranja muzike vaspitač
se opredeljuje za muzičke komade u skladu sa motivima i emotivnim karakterom
književnog dela, primereni deci i vremenu kojim raspolaže. Funkcija muzike je u
ovom slučaju da podstakne dečiju maštu za bogatije predstavljanje sebi slika.
Pesma, bajka, priča , basna i svako drugo književno delo može da posluži kao
inspiracija za dramsku igru ili dramatizaciju. Dovoljno ja npr. u kutku domaćinstva
pročitati deci pesmu o bolesnoj lutki pa da njihova igra bude drugačija. Važno je
da svi učestvuju u pripremi za dramatizaviju izradi dekora i kostima, razgovoru o
književnom delu i podeli uloga, analizi karakteristika likova i njihovih međusobnih
odnosa. Dok jedni izvode igru dramatizacije, drugi se javljaju kao publika i
pomažu oko organizacije predstave a zatim se uloge menjaju i to traje dok kod
dece postoji interesovanje. Ovim aktivnostima može da prethodi poseta
pozorištu.
51
74.Igra uloga kao oblik dramskog stvaralaštva predškolske dece
52
na 2 mesta za ulazak i izlazak glumaca. Svaki pokret mora biti dobro
osmišljen i u skladu sa zbivanjima i karakteristikama likova.
5. Posle ovoga prelazi se na podelu uloga i izvođenje dramske igre. Svaka
uloga ima ili treba da ima nekoliko postava dece koja su spremna da
izvedu predstavu. Ovo pre svega da bismo aktivirali svu decu. Oni koji
nisu na sceni, biće publika, razvodnici, prodavci karata i sl. Svako seda na
svoje mesto , predstava počinje na znak (kao prava predstava), aplaudira
se izvođačima i svi su učesnici.
6. Posle predstave razgovara se o onome što je viđeno i predlažu eventualni
načini za poboljšanje sledeće igre a to povećava interes i „glumaca“ i
„publike“. Deci ne dajemo uloge nepokretnih stvari (drvo, stena, zgrada)
jer se to protivi njihovoj prirodi, zamara ih statičnost i postaje im dosadno.
7. Uspehu dramske igre doprineće jednostavni kostimi ili samo detalji
kostima koje koriste neki likovi. Posebna dekoracija nije neophodna jer to
deca nadomeste svojom maštom. Dovoljno je samo markirati delove
nameštaja ili krupne igračke koje se koriste kao dekor. U dramske igre
mogu se utkati muzičke sekvence koje će doprineti stvaranju bolje
atmosfere.Muzika može biti i konstantna pratnja. Sami izvođači mogu
otpevati neke replike, muzikom se može započeti i završiti neka predstava
ali se uvek mora birati adekvatna muzika i biti oprezan pri uklapanju
muzike u dramsku igru.
Ono veoma zaokuplja pažnju dece i raduje ih. Neke lutke deca naročito vole i
lako se sa njima identifikuju dok neke predstavljaju model nepoželjnih osobina i
njih ne prihvataju. Scena pozorišta lutaka svojom dimenzijom prilagođena je
predškolskoj deci. Deca uvek s nestrpljenjem očekuju lutke, sa njima pričaju i
poveravaju im se. Prilikom pripremanja lutkarskog pozorišta, vaspitačica je
istovremeno scenarist, režiser, kreator lutaka, voditelj lutaka i onaj ko se bavi
rasvetom. Prvi korak u pripremi predstave lutkarskog pozorišta jeste izbor
književnog teksta. On mora imati umetničku vrednost, mora biti prilagođen
uzrastu mora biti deci razumljiv. To su uglavnom kratki , dinamični tekstovi puni
radnji i dijaloga a junaci bliski deci i privlačni. Mnoge dečije pesme mogu se
uspešno koristiti za lutkarsko pozorište. Stihovane bajke, priče su takođe
pogodne. Moguće je čak prikazati tekstove nonsensnog karaktera u kojima su
likovi neobični, scene apsurdne, humor-alogičan. Naravno postoje i posebni
tekstovi namenjeni za prikazivanje u nekoj vrsti pozorišta.
Posle gledane lutkarske predstave kod dece se zapaža želja da se i sama „igraju
pozorišta“. Za ovu svrhu mogu da posluže i obične igračke, ali je najbolje imati
poseban kutak ručnih lutaka i marioneta, malu lutka-scenu ili stono pozorište.
Pozornica može da se postavi i od stolica i stolova koji služe kao paravan,
53
improvizuje između nogu prevrnute stolice ili aranžira u kartonskoj kutiji otvorenoj
sa obe strane.
Deca svojim lutkama podržavaju ono što su videla u „velikom“ pozorištu lutaka ,
ali isto tako i sama pronalaze teme za izvođenje kao i oblike ekspresije koji su
vrlo originalni. U ovim igrama javlja se i publika, koju sačinjavaju druga deca a
zatim i gosti sa strane ( roditelji i drugi posetioci), posebno prilikom priredbi,
proslava, posela i drugih skupova. Ovakve igre treba podsticati jer su jedan od
najboljih načina za razvoj stvaralačke mašte i kooperativne komunikacije. Dobro
bi bilo napraviti jednostavnije i lakše verzije lutaka ginjola koje će odgovarati
veličini dečije ruke. Dečije lutke ginjole mogu da budu i kreacija same dece uz
pomoć vaspitača koji daje najnužnija uputstva za njihovu izradu. Mogućnosti za
improvizovanje lutkarske scene su daleko veće. Lutke se mogu izrađivati od
razne ambalaže, otpadaka i raznovrsnih stvari iz običnog života. Skoro da nema
stvari od koje se ne može napraviti lutka: od metle, varjače, plastične čaše,
četke, čarape... Dovoljno je dodati nekoliko detalja ( oči, usta, kosa, deo odeće i
sl. ) Npr. lutka-čarapa, zahvaljujući pokretima ruke koja je nameštena kao čeljust
( i obojena crveno na tom delu) može stvoriti potpunu iluziju govora ( reči
izgovara vaspitač ili dete)
Zanimljive su i lutke na prstu koje nemaju tradiciju kod nas, ali se koriste vrlo
uspešno u mnogim zemljama za rad sa manjim grupama dece. Prst se pretvara
u lutku dodavanjem šeširića, crtanjem očiju, nosa i usta i nekim detaljem odeće.
U ovakvim igrama se deca slobodnije i spontanije izražavaju u različitim ulogama
koje sama biraju. Zapaženo je da povučena i ćutljiva deca počinju rado da
govore krijući se iza lutke. U dečije improvizacije pozorišta lutaka može da se
uključi i vaspitač sa svojom lutkom, usmeravajući tok aktivnosti i dajući nove ideje
kada opazi izvesnu stereotipiju u onome što izvode deca.
78.Pozorište senki
Kao poseban oblik pozorišne umetnosti u dečijem vrtiću javlja se pozorište senki.
Jedino ograničenje je što za izvođenje u njemu treba birati tekstove sa manjim
brojem likova jer je u suprotnom slučaju otežano izvoženje.Potreban je ekran koji
se pravi tako što se preko rama od letaka ( 100x60) razapne prozirno platno ili
paus papir. Iza njega se postavlja jači izvor svetlosti koji omogućava da se senke
jasno ocrtavaju. Vaspitač se postavlja tako da ne zaklanja ekran a da može da
manipuliše siluetama izrezanim od kartona obojenog u crno. Na isti način se
pravi i najnužniji dekor, koji se pribadačom pričvršćuje na odgovarajuća mesta
pre početka predstave. Približavanjem ili udaljavanjem lutaka od ekrana dobija
se veča ili manja senka, što predstavlja efekat koji se može povremeno koristiti u
raznim situacijama. Animacija ovih lutaka se ostvaruje tako što se one čvrsto
priljubljuju uz podlogu ekrana od platna ili hartije i tako se po njoj pomeraju u
željenom pravcu. U toku predstave treba da se pokreće samo figura čiji se tekst
izgovara, dok ostale treba da su nepokretne. Ovog pravila se treba držati i
prilikom dijaloga. Kada neki od likova mora da se ukloni sa ekrana to treba izvesti
brzo da se ne bi odvlačila pažnja gledalaca.
54
Pozorište senki ima naročitu primenu u dečijim vrtićima prilikom interpretaciji
basni, jer su u njima jednostavni prostor i fabula (koja je najčešće,
jednoepizodična) a manji je i broj likova. Deca po ugledu na vaspitača, rado i
sama organizuju pozorište senki eksperimentišući svetlošću, kretanjem likova i
stvaranjem senki uz pomoć raznih predmeta, posebno uz pomoć šaka i prstiju.
79.Stono pozorište
55
IV OČIGLEDNOST U LITERARNOJ KOMUNIKACIJI U
DEČIJEM VRTIĆU
Osim knjigama sa ilustracijama književnost je moguće približiti deci uz pomoć
raznih tehničkih sredstava. Npr. dijaprojektor, grafoskop, episkop, kinoprojektor,
tv, kasetofon, odn, pomoću sredstava koja su za njih pripremljena ( dijafilmovi,
serije dijapozitiva, slike, gramofonske ploče, emisije, tv, radio emisije i filmovi i sl.
56
tekst pa se tek onda razgledaju ilustracije. O kvalitetu i umetničkoj vrednosti
ilustracija takođe se može govoriti.
Neke ilustracije svojim kvalitetom nadograđuju tekst, proširuju dečije vidike,
dodajući još i neku novu dimenziju. Dok neke mogu biti ružne, suvišne,
bukvalne pa na taj način sputavaju dečiju maštu čineći decu duhovno lenjom (
maštaju umesto dece) ili su tu da samo popune prostor. Kako deci prikazivati
ilustracije zavisi i od tehnike kojom raspolažemo. Tako se male, sitne
ilustracije teško mogu pokazati paralelno sa čitanjem a da pri tom nemamo
tehničko sredstvo. Pored ilustracija u knjigama književno delo deci možemo
približiti nizom sredstava koje smo već pomenuli.
81.Slikovnice
57
82.Slike i serije slika
83.Aplikacije
58
Aplikacije izrađuje sam vaspitač ili ih izrezuje iz novina, starih slikovnica, sa
dečijih crteža i sl. One treba da budu malo čvršće ( po potrebi ojačane sa zadnje
strane kartonom i ispresovane da se ne bi krivile) a na flanelski aplikator se kače
pomoću komadića flanela ili šmirgl-papira zalepljenog na poleđini. Kod
magnetskog aplikatora je tabla napravljena od metala a na ilustracije se lepe
listići magneta. Na stiropor se sličice prikačinju čiodama.
Pre nego što se počne sa čitanjem teksta, aplikacije treba poređati na stolu ili
klupici pored aplikatora onim redom kojim će se pojavljivati i postavljati. Aplikator
se postavlja naspram svetla kako bi ono padalo na njega. Aplikacije su krute, bez
pokreta , iako se mogu premeštati. Zbog toga treba birati takve tekstove u kojima
ličnosti ne treba da obavljaju neke složenije radnje, već se samo pojavljuju,
pričaju, sede ili stoje, prelaze na drugo mesto i odlaze. Npr.-poznatu narodnu
ređalicu „Pošla koka na Pazar“ moguće je veoma uspešno predstaviti pomoću
aplikatora. One pomažu deci da sa lakoćom zapamte redosled elemenata koji se
u njoj spominju. Proporcije ilustracije ne moraju u potpunosti odgovarati
stvarnosti. Veličina aplikacija zavisi i od razmera table, koja ne treba da bude
pretrpana krupnim figurama, niti one smeju da budu tako sitne da bi se gubile.
Od dekora se stavljaju samo nužni elementi, bez suvišnih detalja. Za vreme
prikazivanja se uklanjaju sve figure čija je funkcija u priči prestala.
Deca vrlo rado i sama pričaju uz pomoć aplikacija. Starija deca čak mogu sama
da pripremaju i aplikacije, bilo da ih crtaju, boje ili isecaju.
84.Pozorište sličica
Po pravilu korišćenje dijafilma kojim se ilustruje neko književno delo teče tako što
se prikazuje jedna po jedna sličica i uporedo se njome čita odgovarajući književni
tekst. To može da čini vaspitač ili da se posluži audiosnimkom koji pored govora
59
može da sadrži muziku i druge razne zvučne efekte kojim se stvara
odgovarajuća atmosfera i pojačava doživljaj.
Brzina prikazivanja dijasličica zavisi od njegove odluke, što znači da svaku sličicu
može da zadrži na platnu za projekciju koliko je potrebno, bolje je primeniti
dijapozitive. Posle posmatranja dijafilma teče razgovor koji se odnosi podjednako
i na tekst i na sliku naglašavajući njihovu povezanost. Prilikom narednog
prikazivanja deca mogu da pričaju priču po sećanju u čemu im pomažu slike
podsećajući ih na bitne momente priče i njihov redosled. Ovaj razgovor može da
bude i podsticaj za likovno stvaralaštvo pri čemu treba podstaći decu da tragaju
za sopstvenim likovnim izrazom, a ne da podražavaju viđeno na dijafilmu. Priča
ilustrovana dijafilmom može da bude povod za razne igre dramatizacije ,
izmišljanje novih priča i druge vrste dečijeg govornog stvaralaštva, postavljanje
zagonetki i dr. Osim raznih vrsta slika, dijafilma i dijapozitiva u predstavljanju
književnog dela koriste se i grafofolije koje imaju izvesne prednosti. Grafoskop je
moguće upotrebljavati i bez zatamljenja prostorije, pred očima dece može se
crtati ili brisati nacrtano, crtež se može pokazivati po etapama ili slojevima,
vaspitač je, prilikom projekcije okrenut licem ka deci što mu omogućava da prati
njihove reakcije i usklađuje svoje postupke sa njima.
86.Auditivna sredstva
60
glasove i zvuke koji su na njih ostavili utisak, nauče stihove koji su im se dopali,
crtaju i dr.
87.Audiovizuelna sredstva: televizija i film
Svi do sada opisani postupci imali su zapravo jedan opšti cilj- da deci približe
dobru knjigu kako bi je zavolela i družila se sa njom celog života. Jedan od
najvažnijih uslova za njihovu uspešnu primenu je postojanje odgovarajućih
vidova bibliotečke delatnosti koja sa jedne strane omogućava da samim
vaspitačima bude pristupačna literatura koja im je potrebna u vaspitno-
61
obrazovnom radu a sa druge da se deca od malena navikavaju i osposobljavaju
za ulogu čitaoca.
Različite vrste biblioteke koje su predviđene za tu svrhu su:
1. priručna biblioteka – u svakom objektu predškolske ustanove
2. kutak biblioteke – u radnim sobama dečijeg vrtića
3. centralna biblioteka predškolske ustanove
4. dečije odeljenje gradske biblioteke
PRIRUČNA BIBLIOTEKA
U predškolskim ustanovama sa najčešće može naići na dva vida biblioteke: one
u kojima se nalaze knjige koje služe isključivo vaspitačima ( stručna literatura) i
kutići sa knjigama koje su na raspolaganju deci. Njihov fond čini stručna literatura
psihološkog, pedagoškog i metodičkog karaktera kao i dela iz oblasti literature za
decu, neophodna za neposredan vaspitno-obrazovni rad. Ova biblioteka je
praktično namenjena samo vaspitaču a ne i detetu.
KUTAK BIBLIOTEKE
Spada među stalne kutke koji se nalaze u radnoj sobi i u kojima deca provode
najveći deo vremena prilikom izbornih aktivnosti.
Ovom kutku se namenjuje najprivlačnije i najmirnije mesto u sobi, odvojeno
paravanom ili policama od ostalih delova prostorije jer aktivnosti u njemu
zahtevaju neometanu pažnju i koncentraciju. U kutku biblioteke mogu da se nađu
i zbirke slika, fotografije i aplikacije sređenih u albumima, flanelski aplikator uz
pomoć kojeg deca mogu da pričaju priče koje su čula ili izmišljaju nove,
dijapozitivi sa dijaskopom za njihovo razgledanje kao i stone lutke tematski
povezane sa sadržajima literature.
U kutku biblioteke se ne izlažu sve knjige kojima se raspolaže već se pravi izbor
među njima. Pri tome s eposebno vodi računa o aktuelnosti njihovih sadržaja,
dečijim željama i interesovanjima koja se javljaju spontano, ali i podstaknuta od
vaspitača.
Tematsko programiranje i planiranje podrazumeva i odgovarajući izbor knjiga kao
uvod u određenu temu, dopunjavanje onoga čime se deca bave u drugim
vrstama aktivnosti i proširivanje upoznatih sadržaja prilagođeno potrebama i
motivima svakog deteta. Tematika knjiga koje se izlažu može da se poveže sa
svakodnevnim zbivanjima, aktivnostima dece ili zanimljivim sezonskim i drugim
događajima. Kod knjiga i slikovnica koje se stavljaju u kutak biblioteke, važniji je
kvalitet nego kvantitet. One knjige koje više nije moguće opravljati se uklanjaju,
što se čini i sa izdanjima koja su bilo zbog čega prevaziđena ( zamenjuju se
savremenijim izdanjima, bolje opremljenim knjigama).
Brižljiv odnos prema knjizi deca najbolje usvajaju po ugledu na vaspitača. Knjige
koje su na raspolaganju deci u kutku biblioteke treba da su u dobrom stanju,
Oštećenja treba ispravljati odmah, čim se zapaze, u prisustvu dece i uz njihovu
pomoć, što će uticati da prihvate brižljiv odnos prema knjizi. Iako se kutak
biblioteke ne može smatrati za biblioteku u pravom smislu te reči, on je vrlo
značajan za razvoj ljubavi dece prema knjizi, sticanje navike da se druže sa
njome i određenih saznanja koje će im koristiti kasnije, prilikom učlanjenja u
biblioteku.
62
CENTRALNA BIBLIOTEKA
Pored knjiga smeštenih po pojedinim objektima ustanove i kutaka biblioteke u
radnim sobama u kojima borave deca, postoji potreba i za postojanjem jedne
centralne biblioteke. U ovoj biblioteci, koja bi imala funkciju kulturnog centra,
vaspitač bi mogao da sarađuje sa stručnim bibliotekarom u svim fazama
vaspitno-obrazovnog procesa u kojima je njemu, deci ili roditeljima potrebna
knjiga. Ukoliko postoji pogodna prostorija deca mogu razgledati knjige i u njoj ili
ih pozajmljivati i nositi svojoj kući. Bibliotekar u centralnoj biblioteci ima značajnu
ulogu u stvaranju odgovarajuće atmosfere, upućivanju mladih čitalaca u načine
uzimanja knjiga, njihovo biranje i razgledanje, što je sve važno za postepeno
formiranje literarnog ukusa kod njih i pozitivnog stava prema književnosti uopšte.
Od raznih vrsta knjiga najvažniji zahtev je da dela koja se nađu u biblioteci za
decu budu visoke književne vrednosti, umetnički ilustroana, privlačna za decu i
prilagođena njihovim potrebama i mogućnostima. Rad u biblioteci treba da bude
organizovan tako da deca slobodno prilaze policama i biraju knjige i tako stiču
samostalnost pa i kritičnost prilikom izbora.
U biblioteci za predškolsku decu knjige su izložene na poseban način, one se ne
ređaju na polici jedna do druge, već su polegnute tako da je vidljiva naslovna
strana, na osnovu koje će deca moći da se lakše opredele prilikom izbora.
U biblioteku predškolske ustanove bilo bi dobro da bude uključeno svako dete, a
prilikom upisa bi dobijalo člansku kartu obeleženu simbolima svoje grupe i svojim
ličnim. U biblioteci se mogu slušsti priče sa magnetofonskih zapisa, gledati
popularne dečije emisije sa video-kaseta (cd-ova), gledati filmovi i dijafilmovi,
organizovati dramatizacije, lutkarske, muzičke ili pozorišne predstave, susreti sa
umetnicima, pesnicima...
Kao jedna od mogućnosti da se deca zainteresuju za biblioteku javlja se i
mogućnost likovnog stvaralaštva na određene literarne teme, odn. izrade
ilustracija i plakata inspirisanih književnošću.
Budući da je porodica ta koja prva vrši uticaj na decu kada je u pitanju odnos
prema knjizi, saradnja vaspitača sa roditeljima i po ovom pitanju je od velikog
značaja. Vrlo lako i pouzdano moguće je zapaziti kojem se detetu u porodici čita.
Najvažnije je da vaspitač roditeljima pomogne tako što će ih uputiti u kriterijume
za izbor literature za decu i njen značaj za razvoj deteta.
63