P. 1
Glasnik Rijaseta islamske zajednice u BiH [godina 70, broj 1-2 djelimičan, januar-februar 2008.]

Glasnik Rijaseta islamske zajednice u BiH [godina 70, broj 1-2 djelimičan, januar-februar 2008.]

|Views: 130|Likes:
Published by Tiskarnica
Glasnik Rijaseta islamske zajednice u BiH [godina 70, broj 1-2 djelimičan, januar-februar 2008.]
Glasnik Rijaseta islamske zajednice u BiH [godina 70, broj 1-2 djelimičan, januar-februar 2008.]

More info:

Published by: Tiskarnica on Dec 21, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/11/2014

pdf

text

original

ISSN 1512-6609

R I J A S E T ISLAMSKE ZAJEDNICE U B O S N I I HERCEGOVINI

GLASNIK RIJASETA ISLAMSKE ZAJEDNICE • 1 - 2 / 2008.

GLASNIK

R I J A S E T ISLAMSKE ZAJEDNICE U B O S N I I HERCEGOVINI

1-2
GLASNIK VOL. LXX Str. 1-184 Januar-Februar 2008. Sarajevo

RIJASETA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

GLASNIK

THE HERALD
OF THE RIYASAT OF THE ISLAMIC COMMUNITY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

V O L . L XX

Broj 1-2

J a n u a r - Fe b r u a r

2008.

Sarajevo

sadržaj
UZ NOVO GODIŠTE Hod ka plemenitim ciljevima . . . . . . . . . . . . . . . . HUTBA Hfz. Mensur Malkić - O važnosti vremena . . . . . . . . . . POVODI Volfgang Gete - Hidžra (Prijevod s njemačkog: dr. Salim A. Hadžić) Omer Begić - Svjetiljka koja sija . . . . . . . . . . . . . . AKTUELNE TEME Prof. dr. Sulejman Topoljak - Poimanje apostazije u svjetlu savremenih egzegetičko-pravnih tumačenja i promišljanja . TEFSIRSKE TEME Mukatil B. Sulejman - Tumačenje sure Ja-Sin (Prijevod s arapskog: Almir Fatić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . STUDIJE Hfz. mr. Behija Durmišević - Ljubav u mističkim tradicijama islama i kršćanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . Dr. Caner Taslaman - Retorika “terora” i “džihada”: filozofski i teološki osvrt (Prijevod s turskog: Enver Ibrahimkadić) . . AGRESIJA NA BOSNU I HERCEGOVINU Mr. Alaga Dervišević - Raseljavanje i deportacija Bošnjaka od 1992. do 1995. godine kao elemenat genocida . . . . . POGLEDI Prof. dr. Mehmed Kico - O teškoćama u prevođenju . . . . . .
1 - Glasnik Rijaseta . . .

7

9

14 16

20

28

43 55

84 101

ASTRONOMIJA Bruce C. Williams - Posmatranje Mjeseca i lunarni kalendar (Prijevod s engleskog: Nedžma Ahmetspahić) . . . . . . REAGOVANJA Merisa Karović - Muslimanske milicije u BiH 1941-1945. . . . . NAŠE MEDRESE Svršenici Gazi Husrev-begove medrese u 2007. godini (Abdulgafar Jukić) . . . . . . . . . . . . . . . . . . KNJIGE-ČASOPISI Kyoto Bulletin of Islamic Area Studies (Nevad Kahteran) . . . . Nevad Kahteran: Rumijeva filozofija Ljubavi (prof. dr. Yasushi Tonaga) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . SLUŽBENI DIO Aktivnosti Rijaseta Zapisnik sa 3. redovne sjednice Rijaseta . . . . . . . . . . . Dekreti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

116

123

129

133 136

141 165

1*

contents
WITH THE NEW VOLUME Journey towards Noble Aims . . . . . . . . . . . . . . . . KHUTBA Hfz Mensur Malkić - About the Importance of Time . . . . . . OCCASIONS Wolfgang Goethe - Hijrah (Translation from German by Dr Salim A. Hadzic) . . . . . . . . . . . . . . . . Omer Begic - The Light that Shines . . . . . . . . . . . . . CURRENT THEMES Prof Dr Sulejman Topoljak - Understanding of Apostasy in the Light of Contemporary Exegetic-Legal Interpretations and Contemplation . . . . . . . . . . . . . . . . . . . TAFSIR THEMES Muqatil B. Sulejman - Interpretation of Surah Ya-seen (Translation from Arabic by Almir Fatic) . . . . . . . . . . . . . . STUDIES Hfz Mr Behija Durmisevic - Love in Mystical Tradition of Islam and Christianity . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dr Caner Taslaman - Rhetoric of “Terror” and “Jihad”: a Philosophical and Theological View (Translation from Turkish by Enver Ibrahimkadic) . . . . . . . . . . . . AGGRESSION ON BOSNIA-HERZEGOVINA Mr Alaga Dervisevic - Migration and Deportation of Bosniaks from 1992 until 1995, as an Element of Genocide . . . . . 7

9

14 16

20

28

43

55

84

VIEWS Prof Dr Mehmed Kico - About Difficulties in Translations

.

.

.

101

ASTRONOMY Bruce C. Williams - Sighting of the Moon and Lunar Calendar (Translation from English by Nedzma Ahmetspahic) . . . REACTIONS Merisa Karovic - Muslim Militias in Bosnia-Herzegovina in 1941-1945 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . OUR MADRASAS Graduates from Gazi Husrev-Bey Madrasa in 2007 (Abdulgafar Jukic) . . . . . . . . . . . . . . . . . BOOKS-MAGAZINES Kyoto Bulletin of Islamic Area Studies (Nevad Kahteran) . . . . Nevad Kahteran: Rumi’s Philosophy of Love (Prof Dr Yasushi Tonaga) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . OFFICIAL SECTION The Activities of the Riyasat Minutes of the Third Regular Meeting of the Riyasat . . . . . . Decrees . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

116

123

129

133 136

141 165

tefsirske teme
mukatil b. sulejman

tumačenje sure ja-sin*
Ja-Sin. Tako Mi Kur’ana mudrog, ti si, uistinu, poslanik, na Pravome putu, po objavi Silnoga i Samilosnoga. (1-5) Ja-Sin – tj. Uzvišeni Allah kaže Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, na “jeziku” plemena Taj: “O čovječe!” (“Ja insan”). Sura Ja-Sin predstavlja srce Kur’ana (qalbu’l-Qur’an); ko je prouči kao da je cijeli Kur’an proučio deset puta, a ko je prouči noću tražeći Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, Uzvišeni Allah oprostit će mu (grijehe) te noći; ko je prouči danju, slijedi mu isto. Ubejj b. Khalef el-Džumehi jedanput je rekao Vjerovjesniku, s.a.v.s.: “Allah nam nije poslao poslanika; ti nisi poslanik!” U tome su ga slijedili mekanski nevjernici, pa se onda Uzvišeni Allah zakleo Kur’anom mudrim, tj. Kur’anom, koji je sačuvan od bilo kakve manjkavosti. Tako Mi Kur’ana mudrog, ti si, o Muhammede, uistinu, poslanik, na Pravom putu – na putu dini-islama, jer samo je islam prava vjera. Uzvišeni potom veli da je ovaj Kur’an objava Silnoga, po Njegovoj vlasti, i Samilosnoga, prema Svojim stvorenjima. Da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je ravnodušan! O većini njih već se obistinila Riječ – zato oni neće vjerovati. Mi smo učinili da budu kao oni na čije smo vratove sindžire stavili sve do podbradaka – zato su oni glava uzdignutih, i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli i na oči im koprenu stavili – zato oni ne vide, i njima je svejedno opominjao ih ti ili ih ne opominjao, oni neće vjerovati. (6-10)
* Tefsir Muqatil b. Sulejman, www.al-tafsir.com.

Br.1-2

Tumačenje sure Ja-Sin

Str.29

Da opominješ narod – onime čime je Kur’an zaprijetio - čiji preci nisu bili opominjani – iz prvih naraštaja - pa je ravnodušan! O većini njih već se obistinila Riječ – zbog Njegove riječi upućene Iblisu: Sigurno ću svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti! (Sa‘d, 85). Dakle, obistinila se već Riječ, tj. većina stanovnika Meke zaslužila je kaznu: ...zato oni neće vjerovati. Mi smo učinili da budu kao oni na čije smo vratove sindžire stavili sve do podbradaka. (Ovaj ajet objavljen je povodom izjave Ebu Džehla b. Hišama, koji se zakleo da će ako vidi Vjerovjesnika, s.a.v.s., ozlijediti ga. I jednom dok je Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanjao, došao je Ebu Džehl noseći u ruci kamen, i kada ga je podigao da njime udari Vjerovjesnika, s.a.v.s., kamen se zalijepi za njegovu ruku. Kada se Ebu Džehl vratio svojoj družini, oni mu oslobodiše ruku. Onda su ga upitali šta se zbilo, pa ih je on obavijestio o tome. Potom je jedan čovjek iz plemena Benu Mugire, El-Mahzumi rekao da će on ubiti Vjerovjesnika, s.a.v.s. Uzeo je kamen, i kada se približio Vjerovjesniku, s.a.v.s., Uzvišeni Allah udaljio je njegov pogled od Vjerovjesnika, te ga ovaj nije ni vidio, iako je čuo kako Vjerovjesnik, s.a.v.s., uči Kur’an. Onda se ovaj čovjek vrati svojoj družini, ali ih ne opazi sve dok ga ovi nisu zovnuli. ...i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli – tako da oni nisu vidjeli Vjerovjesnika, s.a.v.s. - i na oči im koprenu stavili – zato oni ne vide – tako da onaj čovjek nije vidio svoje drugove, pa su ovi upitali šta je učinio, a on je odgovorio: “Čuo sam njegovo učenje, ali ga nisam vidio!” Uzvišeni je o Ebu Džehlu objavio ajet: Mi smo učinili da budu kao oni na čije smo vratove sindžire stavili sve do podbradaka, tj. do podbradaka i preko grkljana. Uzvišeni kaže da je njihove ruke “zakovao” za njihove vratove, pa su oni glava uzdignutih, tj. ruke im je prilijepio za njihove vratove. O drugom (gore spomenutom) čovjeku, Uzvišeni Allah je objavio: ...i kao oni ispred kojih i iza kojih smo pregradu metnuli, tj. tminu, pa on nije vidio Vjerovjesnika, s.a.v.s. - i iza kojih, ...pa nije vidio svoje drugove (i do kraja ajeta). Među ovom družinom bijaše i El-Velid b. el-Mugire.

Str.30

Mukatil B. Sulejman

Br.1-2

...i njima je svejedno opominjao ih ti ili ih ne opominjao, o Muhammede, oni neće vjerovati u Kur’an, jer je on od Allaha Uzvišenog. I tako niko od ove skupine iz roda Benu Makhzum nije uzvjerovao. Tvoja opomena koristit će samo onome koji Kur’an slijedi i Molostivog se boji, iako Ga ne vidi; njega obraduj oprostom i nagradom lijepom! Mi ćemo, zaista, mrtve oživiti, i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to pobrojali u Knjizi jasnoj. Navedi im kao pouku stanovnike jednog grada kad su im došli poslanici; kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, pa rekoše: “Mi smo vama poslani!” – “Vi ste ljudi kao i mi”, oni odgovoriše, “Milostivi nije objavio ništa; vi neistinu govorite!” (11-15) Zatim je o Ebu Džehlu objavljeno: Vidje li onoga koji brani robu namaz da obavi? (El-Alek, 9-10) Uzvišeni kaže: Tvoja opomena koristit će onome koji Kur’an slijedi i Milostivog se boji, tj. boji se kazne Milostivoga, iako Ga ne vidi; njega obraduj oprostom (za njegove grijehe) i nagradom lijepom, u Džennetu. Mi ćemo, zaista, mrtve oživiti, na ahiretu, i Mi smo zapisali ono što su uradili, tokom svojih života na dunjaluku od dobra i zla, i djela koja su iza sebe ostavili, od dobrih i loših postupaka za kojima će se, nakon njihove smrti, drugi povoditi. Ukoliko to budu dobri postupci, imat će i nagradu onih koji po tome budu postupali ne umanjujući, pri tome, njihove nagrade, a ako to budu loši postupci, imat će i grijeh onih koji po tome budu postupali ne umanjujući njihove grijehove. Stoga je Uzvišeni rekao: Toga dana čovjek će o onome što je pripremio, a što propustio obaviješten biti (El-Kijame, 13). Uzvišeni zatim kaže: ...sve smo Mi to (od djela) pobrojali (objasnili) u Knjizi jasnoj, tj. sve što su oni uradili zapisano je u Levhi-mahfuzu. Navedi im kao pouku, tj. opiši im, o Muhammede, sličnost u pogledu propasti stanovnika Meke, stanovnike jednoga grada, Antakije, kad su im došli poslanici; kad im Mi poslasmo dvojicu (Tumana i Nunusa), ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, ojačasmo, tj. dadosmo podršku dvojici poslanika slanjem još jednoga poslanika koji potvrdi istinitost njihova poziva u odnosu na Božiji tevhid i koji oživi jednu djevojčicu,

Br.1-2

Tumačenje sure Ja-Sin

Str.31

a njegovo ime biješe Šimun, jedan od havarijjuna, kao što je to oporučio Isa, sin Merjemin, pa rekoše (ona dvojica): “Mi smo vama poslani!”, ali ih ovi u laž utjeraše; “i kada bih ja to isto vama rekao, o stanovnici Meke, vi mi ne biste vjerovali!” Šimun je stoga rekao: “Potvrđujem da su njih dvojica poslanici koje je poslao tvoj Gospodar, Koji je na nebu.” Vladar (tadašnji) reče Šimunu: “Daj mi kakav znak za to što govoriš!” Šimun uzvrati: “Moj mi je Gospodar naredio da oživim tvoju kćerku!” Otiđoše, onda, do njezinoga kabura, on udari nogom po kaburu i reče: “Narode moj, s dozvolom našega Boga, Koji je na nebu i Koji nas je je poslao ovome gradu, budi nam svjedok u pogledu ovoga djeteta!” I djevojčica iziđe iz svoga kabura, poznade ih i reče (svom narodu): “O stanovnici ovoga grada, vjerujte u ove poslanike! Ja svjedočim da su oni poslani vama. Ako se priklonite, vaš Gospodar će oprostiti vaše grijehe, a ako odbijete, Allah će vas zbog toga kazniti!” Potom se djevojčica obrati Šimunu: “Vrati me na moje mjesto! Narod vam, doista, neće povjerovati!” Šimun onda uze grumen zemlje s njezinoga kabura, stavi joj ga na glavu i reče: “Vrati se na svoje mjesto!”, i ona se vrati u svoj kabur. Jedina osoba koja je povjerovala ovim poslanicima bijaše Habib en-Nedždžar, iz naroda Benu Israil. Kada je on čuo za ove poslanike, pohitao je do njih, uzvjerovao i napustio svoja prethodna djela, jer je prije toga bio mnogobožac (mušrik). “Vi ste ljudi kao i mi”, oni odgovoriše, tj. narod odgovori poslanicima: “Milostivi nije objavio ništa; vi neistinu govorite!” Šimun, kao jedan od havarijjuna, reče: “Mi smo, doista, vama poslani. Poslao nas je vaš Gospodar, Koji je na nebu.” “Vi ste ljudi kao i mi”, tj. ne vidimo da ste vi išta bolji od nas - “Milostivi nije objavio ništa”, tj. Milostivi nije nikoga poslao kao poslanika. “Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani”, rekoše oni, “i dužni smo samo da jasno obznanimo.” Oni rekoše: “Mi slutimo da nam nesreću donosite; ako se ne okanite, kamenovat ćemo vas i stići će vas, zaista, bolna patnja oko nas.” “Uzrok vaše nereće je s vama!”, rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti? Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi.” I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na

Str.32

Mukatil B. Sulejman

Br.1-2

Pravom su putu! Zašto da se ne klanjam Onome Ko me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti?Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi; ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!” (16-25) “Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani”, rekoše oni, poslanici, pa ako nas budete u laž ugonili “mi smo dužni samo da jasno obznanimo”, naše je samo da dostavimo, da vas podučimo i objasnimo vam da je Allah jedan, Onaj Koji nema sudruga. Narod reče poslanicima: “Mi slutimo da nam nesreću donosite – donosite nam zlu sudbinu; i upravo tada im kiša bi uskraćena, te oni povikaše: “Ovo nas je zlo (suša) pogodilo zbog vas!”, ako se ne okanite, kamenovat ćemo vas, ako nas ne ostavite na miru, sigurno ćemo vas ubiti, i stići će vas, tj. zadesit će vas, zaista, bolna patnja oko nas.” “Uzrok vaše nesreće je s vama!” Ono što vas je zadesilo zapisano je o “vašim vratovima”, rekoše oni, poslanicima. “Zar zato što ste opomenuti? Zar zato što vas opominjemo Uzvišenim Allahom, zar zato vam mi nesreću donosimo!? Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi”, tj. vi ste mušrički narod, a širk je najveći grijeh. I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek, na svojim nogama, koji se zvao Habib b. Ibrija E‘ver Nedždžar; pripadao je narodu Benu Israila; u jednoj pećini obožavao je Uzvišenog Allaha, a kada je čuo za poslanike, došao im je i napustio ono što je prije radio, i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani, tj. trojicu poslanika: Tumana, Nunusa i Šimuna. ...slijedite one koji od vas ne traže nikakavu nagradu, a na Pravom su putu! Tada su ga uhvatili i odveli pred vladara, koji mu reče: “Mi nemamo ništa s tobom! Samo si osnažio naše neprijatelje!” Zašto da se ne klanjam Onome Ko me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi... Drugi bogovi nisu u stanju da posreduju za mene niti njihovo posredovanje može otkloniti zlo koje me snađe.

Br.1-2

Tumačenje sure Ja-Sin

Str.33

...a ja bih tada bio u pravoj zabludi, tj. bio bih u propasti ako bih prihvatio druge bogove mimo Allaha. (Ovaj vjernik) toliko je mučen da su mu crijeva na stražnji dio tijela izišla, i tada je naređeno da se on ubije. ...ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene! (Nakon ovih riječi) ubijen je i bačen u bunar u gradu Ress. Dakle, riječ je o stanovnicima grada Ressa, “grada koji je ubio trojicu poslanika”. I reći će se: “Uđi u Džennet!”, a on će reći: “Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!” I protiv naroda njegova, poslije njega, Mi nismo vojsku s neba poslali, niti smo ti ikada činili, samo bi se čuo jedan užasan krik, i oni bi odjednom svi pomrli. O kako su ljudi jadni! Nijedan poslanik im nije došao, a da mu se nisu narugali. (26-30) I reći će se: “Uđi u Džennet!” Kada je duša Habibova ušla u Džennet i ugledala njegove blagodati, on je to (isto) zaželio (svom narodu) i rekao: “Kamo sreće da narod moj zna, tj. Benu Israil, zašto mi je (zbog čega mi je) Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!” zbog toga što sam slijedio poslanike. Kada bi moj narod ovo znao, i on bi povjerovao poslanicima. Iz ovoga vidimo da ih je on savjetovao za života kao i poslije svoje smrti. I protiv naroda njegova, poslije njega, tj. nakon ubistva Habiba en-Nedždžara: Mi nismo vojsku s neba poslali, niti smo ti ikada činili, tj. vojsku meleka. Samo bi se čuo jedan užasan krik, Džibrilov, a.s., krik, koji se ne bi ponavljao, i oni bi odjednom svi pomrli poput vatre koja se ugasi i čiji se zvuk više ne čuje. Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: “U Džennetu se nalaze: čovjek spomenut u suri Ja-Sin, vjernik iz faraonove porodice, Merjema, kći Imrana, i Asija, faraonova žena”. O kako su ljudi jadni! O kakvo li će samo biti kajanje ljudi na ahiretu zato što su ismijavali poslanike na dunjaluku. Nijedan poslanik nije im dolazio, a da mu se nisu narugali. Kako oni ne znaju koliko smo prije njih naroda uništili od kojih im se niko vratio nije, a svi oni bit će zajedno pred Nas dovedeni. Dokaz im je mrtva zemlja: Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu; Mi po njoj stvaramo bašče, palmike i vinograde, i
3 - Glasnik Rijaseta . . .

Str.34

Mukatil B. Sulejman

Br.1-2

činimo da iz nje izvori izviru – da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njihove nisu privrijedile, pa zašto neće da budu zahvalni? (30-35) Stanovnici Meke zastrašuju se riječima: Kako oni ne znaju koliko smo prije njih, tj. prije mekanskih nevjernika, naroda, kao što su narodi: Ad, Semud i Lutov narod, da bi saznali za uništenje ovih naroda, uništili, tj. kaznili, od kojih im se niko vratio nije, tj. u život na dunjaluku. A svi oni bit će zajedno pred Nas dovedeni, tj. kod Nas na ahiretu. Zatim se stanovnici Meke savjetuju Allahovim, dž.š., riječima: Dokaz im je, znak im je, mrtva zemlja: Mi joj život dajemo posredstvom kiše pa ona nabuja, i iz nje niče žito, zrnevlje pšenično, ječmeno i dr., koje oni jedu. Mi po njoj, zemlji, stvaramo bašče, palmike i vinograde, i činimo da iz nje izvori, tekući, izviru – da oni jedu plodove njihove i od onoga što ruke njihove nisu privrijedile, ono što nisu oni privrijedili svojim rukama, već smo Mi to privrijedili, pa zašto neće da budu zahvalni Gospodaru ovih blagodati, pa da Njega Jedinog obožavaju. Neka je hvaljen Onaj Koji u svemu stvara spol: u onome što iz zemlje niče, u njima samim, i u onome što oni ne znaju! I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost, i oni ostaju u mraku. I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo kreće kao stari savijeni palmin prut. Niti Sunce može Mjesec dostići niti noć dan preteći, svi oni u svemiru plove. (36-40) Neka je hvaljen Onaj Koji u svemu stvara spol, (za) sve vrste (stvorenoga), u onome što iz zemlje niče, što iz zemlje niče raznovrsno bilje i drveće, u njima samim, muško i žensko, i u onome što oni ne znaju!, od Naših stvorenja. I noć im je dokaz – jedan od znakova Gospodara stanovnicima Meke, premda Ga ne vide. Mi uklanjamo, udaljujemo, dnevnu svjetlost, i oni ostaju u mraku, tokom noći, kao što je rečeno i u riječima Uzvišenog: ...kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio (fenselekha)... (El-E‘raf, 175) I Sunce se kreće do svoje određene granice, tj. do vremena (određenoga), do Sudnjega dana. Ebu Dherr el-Giffari je jednoga

Br.1-2

Tumačenje sure Ja-Sin

Str.35

dana, kada je sunce zašlo, upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s., gdje ono zalazi, na što je Vjerovjesnik, a.s., odgovorio: “Sunce zalazi kod jednog mutnog, muljevitog izvora; ono zatim, ispod Arša, učini sedždu i zatraži odobrenje (od Gospodara da zađe), te mu se to odobrenje da. Zapravo, kao da mu se kaže: ‘Vrati se tamo gdje zalaziš!’” ...to je ono što se spominje u vezi sa (prirodnim fenomenima, kao što su): dan, noć, Sunce i Mjesec, koji su u Njegovoj moći i Koji im je odredio njihove funkcije i ono za što ih je stvorio, odredba Silnoga i Sveznajućeg. I Mjesecu smo odredili položaj, na nebu, pa se on poveća, dobije (o)srednju veličinu te se, na kraju mjeseca, umanji, i on se uvijek ponovo kreće kao stari, izmijenjeni, savijeni palmin prut. On se, dakle, kreće, odnosno vraća poput konca kada se udije na prvo mjesto, i to kao “stari savijeni palmin prut”, tj. poput lûka sasušenoga grozda hurmi. Niti Sunce može Mjesec, pa da sija naporedo s Mjesecom, jer je Sunce “vlasnik dana a Mjesec vlasnik noći”, niti noć dan preteći. Znači, noćna tmina ne doseže bjelinu dana tako da je ne može nadvladati ... svi oni, tj. dan i noć, u svemiru plove, tj. kruže ploveći, a to znači da Sunce i Mjesec zalaze u pravcu zapada i odatle ponove izlaze, odnosno izlaze iz pravca istoka; potom se kreću (plove) nebeskim svodom sve dok ponovo ne zađu u pravcu zapada. Ovo je, dakle, njihov kružni tok i zato je Uzvišeni rekao: Oni u svemiru plove, tj. Sunce i Mjesec kruže ploveći (po nebeskom svodu), sve do Sudnjega dana. Dokaz im je i to što im potomke njihove u lađama krcatim prevozimo i što za njih, slične njima, stvaramo one na kojima se voze. I ako želimo, Mi ih potopimo, i neće im spasa biti, neće se izbaviti, osim ako im se smilujemo, da bi do roka određenog uživali. A kad im se rekne:“Bojte se onoga što se prije vas dogodilo i onoga što vas čeka da biste pomilovani bili...” (41-45) Dokaz im je, tj. znak im je, mekanskim nevjernicima, to što im potomke njihove, potomke stanovnika Meke u “kičmama” njihovih očeva, u lađama krcatim prevozimo, punim ljudi i životinja. ...i što za njih, slične njima, slične lađi Nuha, a.s., stvaramo one na kojima se, u kojima se voze. I ako želimo, Mi ih potopimo u vodu, i neće im spasa biti, tj. nema im pomoći, neće se izbaviti, od potopa, osim ako im se smilujemo, tj. osim Našom blagodati
3*

Str.36

Mukatil B. Sulejman

Br.1-2

kada ih Mi ne želimo potopiti da bi do roka određenog uživali, tj. da bi dočekali svoj kraj (edžel). A kad im se rekne: “Bojte se onoga što se prije vas dogodilo, od Nas vas neće zadesiti kazna naroda koji bijahu prije vas, i onoga što vas čeka, znači: bojte se onoga što će uslijediti poslije vas od kazne (drugih) naroda, zato ne utjerujte u laž Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da biste pomilovani bili...”, tj. da biste svi u milosti bili. I ne dođe im nijedan dokaz od dokaza Gospodara njihova kojem oni leđa ne okrenuše. A kad im se kaže:“Udjeljujte od onoga što vam Allah daje”, onda nevjernici govore vjernicima: “Zar da hranimo onoga koga je Allah, da je htio, mogao nahraniti? Vi ste, uistinu, u pravoj zabludi!” I govore: “Kad će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?” A ne čekaju drugo do strašan glas koji će ih, dok se budu jedni s drugima prepirali, obuzeti, pa neće moći ništa oporučiti, niti će se čeljadi svojoj vratiti. (46-50) I ne dođe im nijedan dokaz od dokaza Gospodara njihova kojem oni leđa ne okrenuše, ne razmišljajući. A kad im se kaže: “Udjeljujte... Vjernici su u Meki nevjernicima plemena Kurejš: Ebu Sufjanu i drugima, govorili: “Udjeljujte siromasima od onoga za što tvrdite da pripada Allahu!” Vjernici su im to govorili zato što su ovi jedan dio ljetine i stoke u Meki, koji pripada Uzvišenom Allahu, davali siromasima. Međutim, nevjernici su tvrdili da to pripada Allahu. Drugi dio (ljetine i stoke) davali su drugim božanstvima. Ukoliko se ne bi uvećao dio od ljetine i stoke koju su davali drugim božanstvima, a uvećao se onaj dio koji su davali Uzvišenom Allahu, onda drugim božanstvima, kojima je to potrebno, ne bi ništa ostalo, te su, onda, uzimali (i svojim božanstvima davali) onaj dio koji su namijenili Uzvišenom Allahu, govoreći: “Da Allah hoće, On bi uvećao Svoj dio”, tako da ništa od onoga što bi im se uvećalo od njihovih božanstva nisu davali siromasima. Vjernici su govorili mekanskim nevjernicima: “Udjeljujte od onoga što vam Allah daje”, onda nevjernici, Kurejšije, govore vjernicima: “Zar da hranimo siromahe onime što pripada (našim) božanstvima, onoga koga je Allah, da je htio, mogao nahraniti?”, tj. da je Allah htio, mogao ih je opskrbiti hranom. Potom su ashabi Muhammeda, s.a.v.s., kazali: “Vi ste, uistinu, u pravoj zabludi!”

Br.1-2

Tumačenje sure Ja-Sin

Str.37

I govore: “Kad će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?”, jer kazna nas treba stići na ovome svijetu. Uzvišeni odgovara: “A ne čekaju drugo do strašan glas, neponovljiv, koji će ih, dok se budu jedni s drugima prepirali, razgovarajući na pijacama i sijelima, iako su jači od onih koji su (prije) bili, obuzeti, pa neće moći ništa oporučiti. Uzvišeni im veli da je prekratko (vrijeme) za vasijete, te će oni umrijeti, niti će se čeljadi svojoj vratiti, niti će se sa pijace vratiti svojim kućama. Dakle, Uzvišeni Allah obvještava ih o onome s čime će se susresti na ovom svijetu. I puhnut će se u Rog, pa će oni iz mezara prema Gospodaru svome pohrliti, govoreći: “Teško nama! Ko nas iz naših mezara oživi?” “Eto ostvaruje se prijetnja Milostivog, poslanici su istinu govorili!” Bit će to samo jedan glas i oni će se svi pred Nama obreti. Danas se nikome neće nepravda učiniti i vi ćete, prema onome kako ste uradili, nagrađeni biti. Stanovnici Dženneta uživat će toga dana u blagodatima veseli i radosni. (51-55) Potom ih Uzvišeni obavještava o onome s čim će se susresti kada budu proživljeni, pa kaže: I puhnut će se u Rog, pa će oni iz mezara, kaburova, prema Gospodaru svome pohrliti... Izići će oživljeni iz svojih kaburova pred Allaha, i kada vide kaznu, prisjetit će se riječi poslanika na dunjaluku – da je proživljenje istina; govoreći: “Teško nama! Ko nas iz naših mezara oživi?” Nevjernici će tako govoriti jer se njihove duše, krajem svakoga dana, izlažu mjestima koja im pripadaju u Džehennemu. Između “dva puhanja” oni će biti pošteđeni kazne, i u tom vremenu duše (s njihovim tijelima) bit će oživljene. Kada pri “drugom puhanju” oni ožive i osvjedoče se u Kijamet, neće poricati proživljenje i polaganje računa, kako su to činili na dunjaluku, nego će zavapiti: “Teško nama! Ko nas iz naših mezara oživi?” U kiraetu Ibn Mesuda čita se ...min mejtetina... (...iz našeg mrtvila...). Meleci će ih podsjetiti: “Eto ostvaruje se prijetnja Milostivog, izrečena jezikom poslanika, poslanici su istinu govorili!” Prilikom navođenja “drugog puhanja”, Uzvišeni kaže: Bit će to samo jedan glas, meleka Israfila, i oni će se svi, sva stvorenja, pred Nama, kod Nas, obreti, u svetoj zemlji Palestini, gdje će im se svesti račun.

Str.38

Mukatil B. Sulejman

Br.1-2

Danas se, na ahiretu, nikome neće nepravda učiniti i vi ćete, prema onome kako ste uradili, nagrađeni biti. Nagrada nevjernicima bit će Vatra! Stanovnici Dženneta uživat će toga dana, na ahiretu, blagodatima, tj. zabavit će se blagodatima i to razdjevičavanjem djevica tako da im neće naumpasti stanovnici Vatre niti će ih i zbog čega optuživati; veseli i radosni. Riječ fakihun označava one koji su zadivljeni blagodatima i počastima u kojima se nalaze. Oni i žene njihove bit će u hladovini na ukrašenim divanima naslonjeni, u njemu će imati voća, i ono što budu željeli. “Mir vama!”, bit će riječi Gospodara Milostivog, “a, vi, o, grješnici, danas se odvojite!” (56-59) Oni i žene njihove, tj. oni i njihove supruge, hurije krupnih očiju, bit će u hladovini... Oni koji riječ fakihun razumijevaju u značenju naimun kažu da će oni blagodariti (naimun) u hladovini velelepnih palača, na ukrašenim divanima naslonjeni, na krevetima u mladinskim đerdecima. ...u njemu, tj. u Džennetu, imat će voća, i ono što budu željeli, uživajući u tome kakav god im hajr naupadne. “Mir vama!”, bit će riječi Gospodara Milostivog... Meleci će ulaziti na svaka vrata stanovnika Dženneta i upućivat će im riječi: Selamun alejkum, o džennetlije, od Gospodara vašeg Milostivog! “...a, vi, o grješnici, danas se, na ahiretu, odvojite!” Tada će se pomiješati ljudi, džini, životinje, kopnene i morske, i ptice te će ići jedne za drugima. Zatim će im biti rečeno: “Postanite prašina!”, te će izmiješani ostati samo džini i ljudi, i onda će njima Uzvišeni poslati glasnika koji će povikati: “Odvojite se danas, o grješnici, od dobrih ljudi!” O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni, već se klanjajte Meni; to je put pravi. On je mnoge od vas u zabludu odveo, kako niste pameti imali?! Ovo je Džehennem kojim vam se prijetilo, pržite se sada u njemu zato što niste vjerovali!” Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onom što su radili svjedočiti. (60-65) O sinovi Ademovi, na dunjaluku, zar vam nisam naredio (govor je upućen), tj. onima kojima je naređeno da se odvoje: “Ne klanjajte se šejtanu, tj. Iblisu, i ne pokoravajte mu se u širku,

Br.1-2

Tumačenje sure Ja-Sin

Str.39

on vam je neprijatelj otvoreni, tj. on predstavlja očito neprijateljstvo; već se klanjajte Meni, samo Meni, to je, tevhid, put pravi, dini-islam, jer druge vjere nisu prave. On je, Iblis, mnoge od vas, stvorenja, u zabludu odveo od Upute – kako niste pameti imali?! Kada se ovi grješnici prikuče Vatri, njezini čuvari će im reći: Ovo je Džehennem kojim vam se prijetilo, na dunjaluku, a kada budu bačeni u nju, čuvari će im reći: Pržite se sada u njemu, na ahiretu, zato što niste vjerovali!”, na dunjaluku. Danas ćemo im usta zapečatiti, te će biti upitani: “Gdje su vam sada vaši zaštitinici za koje ste tvrdili da oni to jesu?”, a oni će odgovoriti: “Tako nam Allaha, našega Gospodara, mi nismo u širku bili!” Onda će im Uzvišeni Allah zapečatati njihova usta, a njihove ruke i noge će (pro)govoriti o njihovom širku. Stoga je Uzvišeni rekao: Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onom što su radili svjedočiti, tj. o onome što su zborili od širka. Da smo htjeli, mogli smo ih vida njihova lišiti, pa kad bi oni na put pošli, kako bi vidjeli? A da smo htjeli, mogli smo ih na mjestu na kojem su zgriješili u nešto pretvoriti, pa ne bi mogli nikuda otići niti se vratiti. Onome kome dug život damo, Mi mu izgled njegov izmijenimo. Zar oni ne razumiju? Mi Poslanika nismo pjesništvu učili, to mu ne priliči. Ovo je samo pouka, Kur’an jasni, da opominje onoga ko ima pameti, i da zasluže kaznu nevjernici. (66-70) Da smo htjeli, mogli smo ih vida njihova lišiti... Ajet je objavljen o mekanskim nevjernicima, a znači: Da smo htjeli, njihov vid bismo iz zablude ka Uputi usmjerili. ...pa kad bi oni na put pošli, tj. da je kufr izbrisan, oni bi, kad bi gdje pošli, vidjeli put upute, kako bi vidjeli?, tj. kako bi vidjeli uputu ako ih je zaslijepio put zablude. Onome kome dug život damo, kome život produžimo, Mi mu izgled njegov izmijenimo. Zar oni ne razumiju? Mi Poslanika nismo pjesništvu učili... Ajet je obavljen o Ukbi b. Ebu Muitu i njegovim pristalicama, koji su govorili da je Kur’an poezija. To mu ne priliči, da se poeziji poučava. Ovo je, Kur’an, samo pouka za razmišljanje, Kur’an jasni, da opominje, tj. da opomeneš, o Muhammede, onime čime Kur’an prijeti, onoga ko ima pameti, tj. ko je upućen u znanje

Str.40

Mukatil B. Sulejman

Br.1-2

o Allahu, dž.š. ...i da zasluže kaznu nevjernici, o odnosu na Božanski tevhid. Kako oni ne vide da Mi samo zbog njih stoku stvaramo i da oni njome raspolažu kao vlasnici!, da smo im dali da se njome služe: na nekima jašu, a nekima se hrane, i drugih koristi od nje imaju, i mlijeko, pa zašto nisu zahvalni, već, pored Allaha, druge bogove prihvataju u nadi da će im oni na pomoći biti; oni im, međutim, neće pomoći, a oni su njima poslušna vojska. (71-75) Kako oni ne vide da Mi, kao Naše djelo, samo zbog njih stoku stvaramo: deve, krave i sitnu stoku, i da oni njome raspolažu kao vlasnici!, tj. kao nadzornici njihovi. I da smo im dali da se njome služe (slično je rečeno u ajetu: ...a plodovi džennetski će im nadohvat ruke stajati (we dhullilet kutufuha tedhlila). Mi smo im stoku potčinili, pa oni na njoj nose tovare svoje i vode je kuda hoće, to im nije zabranjeno, na nekima jašu, tj. (stavljaju) svoje terete na deve i krave, a nekima se hrane, sitnom stokom, i drugih koristi od nje imaju, tj. u stoci imaju koristi time što je jašu, tovare na nju svoje stvari i koriste njezinu vunu i kostrijeti, i mlijeko, pa zašto nisu zahvalni, već, pored Allaha, druge bogove, tj. Lata, Uzzaa i Menata prihvataju nevjernici Meke – u nadi da će im oni na pomoći biti, tj. od koristi biti; oni im, međutim, neće pomoći, tj. oni nisu u stanju otkloniti kaznu od njih, a oni su njima poslušna vojska. Nevjernici Meke govorili su da bogovima pripada dio zbog kojeg se oni srde na njih, a ipak su im poslušni na dunjaluku. I neka te ne žaloste riječi njihove; Mi, doista, znamo i ono što oni kriju i ono što pokazuju. Kako čovjek ne vidi da ga Mi od kapi sjemena stvaramo, i opet je otvoreni protivnik, i Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: “Ko će oživiti kosti, kad budu truhle?” Reci: “Oživit će ih Onaj Koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio, Onaj Koji vam iz zelenog drveća vatru stvara i vi njome potpaljujete.” (76-80) I neka te ne žaloste riječi njihove, riječi nevjernika Meke, Mi, doista, znamo i ono što oni kriju, od laži, i ono što pokazuju od riječi koje svojim jezicima izgovaraju, kada su jedanput Vjerovjesnika, s.a.v.s., upitali o tome kako će Allah oživiti kosti. Ajet je objavljen o Ubejju b. Khalefu el-Džumehiju kada je to isto upitao. To pitanje nasmijalo je nevjernike, pa

Br.1-2

Tumačenje sure Ja-Sin

Str.41

su to i obznanili. Naime, kada su jedanput Ebu Džehl, Velid b. el-Mugire, Utbe, Šejbe Benu Rebia, Ukbe i El-As zajedno sjedili, Ubejj b. el-Khalef im reče da su neki Kurejšije rekli kako Muhammed, a.s., tvrdi da će Uzvišeni Allah oživiti mrtve. “E, ja ću mu odnijeti kost pa ga upitati kako će je Allah oživiti!”, reče tom prilikom Ubejj. Zatim ode i nađe istruhlu kost, donese je pred Muhammeda, a.s., i kaza: “O Muhammede, tvrdiš da će Allah oživiti umrle nakon što istruhnu naše kosti i prašina postanemo?! Znači, tvrdiš da će nas Allah ponovo stvoriti?!” Potom on izmrvi donesenu kost, rasprši je u zrak te upita Muhammeda, a.s.: “Ko će ovo oživiti?!” Vjerovjesnik, s.a.v.s., na to je odgovorio: “Oživit će je Allah, da, i tebe će proživiti i u Džehennem te strpati!” O Ubejju b. Khalefu Uzvišeni je objavio: Kako čovjek ne vidi, tj. zar čovjek ne zna, da ga Mi od kapi sjemena stvaramo, i opet je otvoreni protivnik. Uzvišeni objašnjava neprijateljstvo onoga ko se prepirao s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., u pogledu proživljenja, te kaže: I Nama navodi primjer, tj. on Nama opisuje poređenje s kosti, a zaboravlja kako je stvoren, ne obazire se na početak svog stvaranja, kada je od kapi sjemena stvoren, a prije toga ništa nije bio, pa govori: “Ko će oživiti kosti, kad budu truhle?” Reci: (Muhammede) Ubejju - “Oživit će ih, na Sudnjem danu, Onaj Koji ih je prvi put, na dunjaluku, kad si ti ništica bio, stvorio; On dobro zna sve što je stvorio, tj. zna stvorenja koja je na dunjaluku stvorio i zna ona koja će na ahiretu, poslije njihove smrti, ponovo stvoriti. ...Onaj Koji vam iz zelenog drveća vatru stvara i vi njome potpaljujete. Onaj ko iz zelenog drveća vatru izvodi u stanju je i da proživi. Uzvišeni, potom, spominje ono čije je stvaranje veće od stvaranja čovjeka. Zar Onaj Koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar stvoriti njima slične? Jeste, On sve stvara i On je Sveznajući; i zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!”, i ono bude. Pa neka je hvaljen Onaj u čijoj je ruci vlast nad svim, Njemu ćete se vratiti. (81-83) Zar Onaj Koji je stvorio nebesa i Zemlju, a njihovo je stvaranje veće od stvaranja čovjeka, nije kadar stvoriti, na Zemlji,

Str.42

Mukatil B. Sulejman

Br.1-2

njima slične, tj. slične njihovom stvaranju na dunjaluku. Uzvišeni sam odgovara: Jeste, On je to kadar, On sve stvara i On je Sveznajući, tj. stvara ih na ahiretu i zna za njihovo proživljenje. ...i zaista On može, kada nešto hoće, u pogledu proživljenja i drugih stvari, samo za to rekne jedanput: “Budi!”, i ono bude, bez ponavljanja Svojih riječi. Uzvišeni, na kraju sure, veliča Sebe njihovim riječima: Pa neka je hvaljen Onaj u čijoj je ruci vlast nad svim, stvorenjima, Njemu ćete se, kroz proživljenje i na drugi način, vratiti, tj. Uzvišenom Allahu nakon smrti, da bi se opovrgle njihove laži.
Prijevod s arapskog: Almir FATIĆ

Str.48

Hfz. mr. Behija Durmišević

Br.1-2

Provodeći volju Ljubljenoga ljubav štovatelja preobrazit će se u onu višu ljubav koja je uistinu dostojna Ljubljenoga. Samo onom slugi koji voli ovom ljubavlju, On će otkriti Sebe u Svojoj savršenoj ljepoti, dok će zaljubljena duša samo koračajući stazom nesebične ljubavi doživjeti ujedinjenje sa svojim Ljubljenim i u Njegovoj želji naći svoj mir. Ovdje konačan cilj i kraj potrage biva dostignut, ali ne ukidanjem ili poništenjem, nego apsorpcijom i preinakom, tako da duša preobražena u sliku Božiju sama postaje dio Boga i u Njemu ostaje živjeti zauvijek. Jednom prilikom kazala je Hasanu el-Basriju: “Prestala sam postojati, izašla sam iz same sebe. Postala sam jedno s Njim.”6 Rabija al-Adawiyya bila je iskren hodočasnik primordijalnoj mudrosti Deusa Absconditusa (hikma ilāhiyya) i zaljubljenik hijerognoze (ma‘rifa āharawiyya). Na svom hodočasničkom putu dospjela je do razine svjetlosnog čovjeka (insān nūrāni). Na ovu razinu uspela se tegobnim samospoznajnim i samoozbiljujućim putem Ljubavi, koji je uvijek iznova pretpostavljao laštenje, glačanje svoga srca, svoje intuicije, svoje duše i svoga uma molitvom srca (zikr) i molitvom uma (fikr). Mora se priznati da je mistička staza osobita. Ona u svojoj suštini spaja duhovna ostvarenja različitih tradicija. Uvijek iznova čovjeka podsjeća da za svojim potrebama traga unutar svoga bića. I kršćanska objava sadrži više poziva na ujedinjenje s Bogom po ljubavi: “Ko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav” (1, Iv., 4,8); “Bog je ljubav, ko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu, i Bog u njemu.” (1, Iv., 4,16). Mistika u kršćanskoj tradiciji jeste prije svega dar Božiji. Smještena je u bit žive vjere, uronjena je u ljubav i oblikovana njome. Riječ mistika izvodi se iz grčke riječi myein da označi isto što i zatvoriti. Prema neoplatoničkoj filozofiji riječ myein primjenjuje
6 Svoja duhovna iskustva ona nije zadržavala samo za sebe, nego je nastojala iz svoje unutarnje duhovne riznice posijati poneki dragulj proživljene mudrosti. Ona je na tragu dotadašnje mističke tradicije smatrala isposništvo najpodesnijim putem ulijevanja mudrosti i znanja u predana ljudska srca. Na tom putu post je bio najpodesnije sredstvo za otkravljenje otvrdnulih srdaca. Post je u ljudska srca uvodio istinske duhovne sadržaje, nadnaravni mir i svijest o opstojnosti svjetova s onu stranu zvijezda.

Br.1-2

Ljubav u mističkim tradicijama islama i kršćanstva

Str.49

se u smislu “zatvoriti osjetila.” U religiskim tradicijama, po Fridrihu Hajleru, mistika bi se mogla opisati kao oblik ophođenja s Bogom pri kojem se radikalno negira svijet i “Ja”, pri kojem se ljudska osobnost rastvara i tone u beskrajno Jedno Božanstva.7 Religiozno polazni doživljaj kršćanske mistike sastoji se u tome da se naspram pojavnog svijeta stoji nepovjerljivo, s više ili manje neprihvatanja. Pojave u svijetu spoznaju se kao zapreke za spasenje koje odvraćaju od onoga što je istinito. Pred vanjskim neistinitim svijetom mistik zatvara svoja osjetila. On se trudi da se oslobodi fatalnog jastva i mojosti. Meister Eckhart kaže da se ovdje čovjek mora osloboditi samoga sebe.8 Johanes Meister Eckhart, jedan je od najvećih kršćanskih mistika Zapada, rođen je 1260. godine u Hochheimu blizu Gota u Njemačkoj. Bio je pripadnik dominikanskog reda, putovao je Evropom i vršio vizitacije. Nije lahko klasificirati njegov nauk, a on kao mislilac izmiče uobičajenim kategorizacijama. Sin je trinaestog stoljeća i izranja iz svog vijeka. Meister Eckhart, kao propovjednik i kao učitelj, bio je poštovan zbog erudicije i pedagoškog majstorstva. Pridavao je veliki značaj unutarnjem životu i slobodi koju on rađa. U krilu najdublje unutarnjosti smještena je njegova filozofija. Vršio je dužnosti profesora, upravnika i propovjednika u Kelnu, Strazburu i Parizu. Zapravo, uprava Reda je s pažnjom pratila izlaganja ovog genijalnog analitičara duše te je sa zadovoljstvom proširila prostor njegova djelovanja. Godine 1300. poslali su ga na Studium Generale, na pariškom univerzitetu, duhovnoj prijestolnici tadašnjeg Zapada. Godine 1302. on je postigao titulu magistra nakon što je održao obavezna predavanja o sentencijama Petra Lumbarde. Eckhart je dobro poznavao i baštinio tradiciju platonskoneoplatonskog mišljenja, koja se prenosila preko Prokla, Pseudo-Dionisija, Scotusa Eriugene, viktorijanaca pa sve do Alberta Velikog. Neoplatonsko mišljenje i svijet platonskih ideja bili su neprolazno savršen svijet nerazorivog bitka, a samim tim i neiscrpno vrelo Božanske utjehe zemaljskom čovjeku izloženom nastajanju, nestajanju i njegovim mukama.
Leksikon temeljnih religijskih pojmova, Prometej, Zagreb, 2005., str. 271. Vidi više: Dawy Marie-Madeleine: Enciklopedija mistika, (s francuskoga preveli Milivoj Mezulić, Franjo Zenko, Gordana V. Popović i Klara Gönc Moačanin), Naprijed, Zagreb, 1990., str. 389.
7 8

4 - Glasnik Rijaseta . . .

Str.50

Hfz. mr. Behija Durmišević

Br.1-2

Godine 1310. Meister je po drugi put poslan na Katedru na Pariški univerzitet. Tokom drugog boravka on je udario temelje svom velikom djelu Opus Tripartitum, trodijelnom djelu koje je sačuvano samo u dijelovima i koje Eckhart nikad nije završio. Meister Eckhart nije bio kompilator. Izmicao je svakoj vrsti sistematizacije. Samosvjesno je iznosio nove ideje. Tako je znao kazati: “Ja ću vam reći ono što još niko nije rekao.” Prisiljavao je onoga koji ga sluša ili da mu okrene leđa ili da se preobrazi. Uprava Reda Meistera je kao šezdesetogodišnjaka poslala na Studium generale u Keln, na katedru na kojoj je nekad predavao Albert Veliki. No, put njegova napredovanja ovdje je presječen. Godine 1326. protiv Meistera je pokrenut inkvizicijski postupak, zbog, kako je navedeno, širenja po vjeru opasnih učenja. Svojim istražiteljima suprotstavio se ponosom i samosvjesnošću mislioca koji je znao da nije shvaćen zbog ograničenosti sitnih duhova. Govorio je smiono. Znao je kazati: “O uzvišenim stvarima može se navještati samo uzvišenim riječima i ponesenom dušom.”9 Godine 1329. Papinska komisija proglasila je dvadeset i osam članaka Meistera Eckharta inkriminiranim, od kojih su sedamnaest osuđeni kao heretični, a jedanaest kao sumnjivi za heretičnost. Na kraju svog duboko duhovnog djela Das Buch der Gottlichen Trostung (Knjiga Božanske utjehe) na prigovor koji mu je upućen na procesu koji je protiv njega vođen, odgovorio je pozivajući se na Augustina u prvoj njegovoj knjizi Confesiones (Ispovijesti): “Šta ja tu mogu ako to neko ne razumije? I Augustin na jednom mjestu kaže da je očito odveć sebeljubiv onaj čovjek koji hoće zaslijepiti druge da bi ostalo sakriveno njegovo sljepilo.”10 Eckhartovo mističko-intelektualno zrenje u njemu je stvaralo osjećaj izvjesnosti da bivstvena jezgra ljuske duše i temelj Božanskog Bitka imaju isti ritam i da su Bog i čovjek u svom bitku povezani na način koji nije lahko objasniti u ograničenom pojmu. Shvatiti karakter te povezanosti znači dokučiti Eckhartovo učenje o dubinskom temelju duše.
9 10

Vidi više: Eckhart Meister, Knjiga božanske utjehe, Naprijed, Zagreb, 1989. Isto.

Br.1-2

Ljubav u mističkim tradicijama islama i kršćanstva

Str.51

Eckhartova mistika jest osobito iskustvo. To je mudrosno i egzistencijalno pounutrenje primordijalne tradicije kršćanstva. A unutar tog pounutrenja odvija se posvemašnje ozbiljenje Božanske Biti i Božanskog Bitka. Put do ovog ozbiljenja jest Intellectus in Deum ascensus – s Bogom biti po sumišljenju i sudjelovanju u vremenu i u samom svijetu. Meister Eckhart naučavao je da cjelinu treba tražiti ljestvicom osobnog usavršavanja (scala mistica) koja pretpostavlja razine siromaštva, odvojenosti i ljubavi. Siromaštvo kojem su se prepuštali mnogi ljudi tokom kršćanske mističke povijesti pretpostavljalo je neku vrstu duhovne priprave i uvođenja u kasnija mistička usredotočenja, teorijske spekulacije i mističke ekskurzije do najviših stupnjeva uzlazno-spoznajnog ozbiljenja. Siromaštvo je predstavljalo prvu stepenicu prema udubljivanju i unutarnjem zrenju.11 A Meister Eckhart kaže da je siromašan onaj čovjek koji ništa neće, ništa ne zna i ništa nema. Kod Eckharta je stalno prisutna pozicija: ili biti u odnosu sa stvorenjima ili se sjediniti s Bogom. Tako je razlika između Stvoritelja i stvorenja, između Bitka i bića, shvaćena kao suprotnost, kao međusobna isključivost kao konkurencija. U propovjedi Iusti vivent in aeternum on govori o svjetlu koje se nalazi u duši, koje je nestvoreno i nestvorivo. To svjetlo prima spoznaje od Boga neposredno. Kad se čovjek okreće od stvorenih stvari i od samog sebe, on se sjedinjuje s tom iskrom u duši koja se protivi svim stvorenjima, želeći Boga onakvog kakav je On samom Sebi.12 Eckhart želi reći da je ona Božanska iskra u čovjeku jednaka Bogu, i zato se može sjediniti s Bogom. No, jedinstvo Boga i čovjeka on poima kao identitet Boga i čovjeka. Ovaj identitet Bernard Welte, tj. jedan od njegovih komentatotra, smatra energetskim identitetom (grč- energeia, lat- actus). Zapravo, ovdje je riječ o identitetu onoga koji aktivno djeluje i onoga koji trpi to djelovanje, o identitetu između aktivnog i pasivnog principa kao kod Aristotela. U svojim traktatima Meister razotkriva tajnu smirene duše koja je prispjela u savršenu ravnotežu. On kaže da snagom iskrene
11 Mieth Dietmar, Meister Eckhart: Jedinstvo u bitku i djelovanju, Izraz, br. 1, Sarajevo 1990., str. 26. 12 Vidi više: Eckhart M., Knjiga božanske utjehe.

4*

Str.52

Hfz. mr. Behija Durmišević

Br.1-2

vjere i odanosti ljubavi mistik mora istrajno hoditi i pronicati kroz zastore koji ga dijele od Prijatelja kao sukusa same Ljubavi, te Mu ići u susret prelazeći razine Scala mistice. Ovo putovanje je prepuno zamki kojima valja na odgovarajući način odoljeti. Ovo pretpostavlja bivstvodavnu mističku stazu čiji milotvorni ritam uzdiže mistika na razinu transcendentnog čovjeka koji je homoverus, homoperfectus, homouniverzalis. Ovo je pregnuće snagom kojem primordijalni adamovski duh u nama prelazi u posebnu narav i osobnost. U sklopu svog mističkog razviđanja i zrenja o duši, Meister će razviti svoje suštinsko gledanje na Ljubav kao put do Istine. On smatra da u dubini ljudske duše postoji nešto što se može nazvati archa, ili sami temelj ili dno duše, nešto nestvoreno što on drži umom ili duhovnim srcem. Zahvaljujući toj iskri nestvorenog, ljudska duša ima moć umovanja, te je blagodareći ovom svojstvu u svom krajnjem sapijencijalnom i egzistencijalnom spoznajnom došašću kadra sebi priskrbiti dostojanstvo deiformnog entiteta. Na ovoj razini se kuša iskustvo archane, ili discipline tajne, koja se ozbiljuje u onom unutarnjem prostoru ljudskog srca koji se oslovljava duhovnim srcem ili zdjelom samoga otajstva. U svom otkrivanju Istine, ili u vlastitoj samospoznaji i putovanju u središte vlastite archane, duša može realizirati onaj najviši egzistencijalni obrazac koji se u mističkom iskustvu Istoka i Zapada najčešće naziva sjedinjenjem s Bogom, ili preklapanjem s Istinom, ili uviranjem u Istinu. Sve se ovo dešava snagom Stvaralačke ljubavi koja je esencija duše. Završnica ovog samospoznajnog procesa ili duhovnog ozbiljenja dešava se u onom najdubljem unutarnjem skrovištu, u iskri (scintila animae) i produhovljenoj oštrici (acies mentis) gdje Bog spreže mistikovu dušu u potrazi za samim sobom na skrovit, otajstven i neprevarljiv način.13 Na kraju, možemo kazati da su i Rabija al-Adawiyya i Meister Eckhart, proživljavali slična mistička iskustva i duhovne drame. Oni jesu pripadali različitim religijskim tradicijama, no
U najdubljoj unutarnjosti smještena je mistika Meistera Eckharta. Duhovna žilišta njegova jezika počivaju u samom duhovnom tlu kršćanskog svetog štiva. Iz tog tla Meister izvlači najbolje duhovne gene koji će roditi najboljom duhovnom genealogijom kršćanske mudrosti i donijeti najbolje duhovne plodove na povijesnom stablu kršćanske tradicije.
13

Br.1-2

Ljubav u mističkim tradicijama islama i kršćanstva

Str.53

navedena njihova iskustva i spomenute njihove drame uvijek su se ozbiljavali po unaprijed zadatim istim ritmovima. Eckhartova, kao i Rabijina epistemologija, kao posebni iskustveni događaji samoozbiljenja, oslikavaju sasvim slične razine duhovne staze kojom se uspinjalo ovo dvoje hodočasnika vrhuncima mističke spoznaje. Meister Eckhart živio je pet stoljeća nakon Rabije al-Adawiyye, ali je evidentno da je pomno proučavao i dobro poznavao duhovnu baštinu istočnih naroda. Njih oboje trenutke osobite mističke blaženosti identificirali su sa stanjem izlaženja iz sebe, nakon čega su postajali Jedno s Njim. Kod oboje mistika jedinstvo je simbolizirano s kapi vode stopljenom u okeanu, gdje kap vode ne gubi svoj identitet, nego se vraća svome izvoru. Zapravo, ezoterijska tradicija, kako Rabije al-Adawiyye, tako i Meistera Eckharta, granice svog kraljevstva pomjera izvan granica kosmičkog vremena i prostora, pomjera ih u prostranstva teokosmosa i metakosmosa, ostavljajući tragove žive hijerognoze u metageografskim toposima. A, zapravo, intima Rabije al-Adawiyye i Meistera Eckharta ostaje biti prostorom u kojem Deus Absconditus sada kao Deus Artis i Deus Ludens dovršava hijerofanije svoje smoraskrivajuće gnoze. On je u srcima ovo dvoje mistika izgradio hram u kojem će svijetliti Njegov neugasiv sjaj. Sažetak Pojam ljubavi jest kreativni put do spoznaje i dolaska do Istine kod velike sufijske ličnosti Rabije al-Adawiyye i kršćanskog mistika i filozofa Meistera Eckharta. Rabija al-Adawiyya rođena je oko 717. godine u Basri, gdje je provela veliki dio života. Život joj je bio obilježen molitvama, osamom, duhovnim pjesništvom, kontemplacijama i nesvakidašnjim ne samo mističkim iskustvom nego i mističkim utjecajem i angažmanom jedne veličanstvene žene. Meister Eckhart rođen je oko 1260. godine u Hochheimu blizu Gotha. Kao pripadnik dominikanskog reda studirao je, i kasnije predavao, u Parizu. Meister Eckhart pokazivao je nezaustavljivu sklonost prema duhovnom životu kojim su živjeli najbolji baštinici mističke gnoze.

Str.54

Hfz. mr. Behija Durmišević

Br.1-2

Gledano sa stanovišta religijske znanosti, djelovanje mistika se tumači kao oblik ophođenja sa Bogom pri kojem se negira svijet i “ja”, a ljudska osobnost zalazi i tone u jedinstvu s Božanskim. Rabija al-Adawiyya i Meister Eckhart nose različite duhovne odore, posjeduju različite simbole, no pripadaju jednom istom transcendentnom dnu.

By Hfz Mr Behija Durmisevic LOVE IN MYSTICAL TRADITION OF ISLAM AND CHRISTIANITY The term love, in the case of great Sufi Rabia Al-Adawiyya and Christian mystic and philosopher Meister Eckhart’s teachings, represents a creative path to cognition and discovery of the Truth. From the religious science point of view, acts of a mystic are understood as a form of maintaining relations with God, in which the world and “I” are negated, and a human personality immersing into unity with Divine. Rabia Al-Adawiyya and Meister Eckhart may wear different spiritual robes, may have different symbols, but they belong to the same transcendental base.

Br.1-2

Raseljavanje i deportacija Bošnjaka...

Str.85

agresija na bosnu i hercegovinu
mr. alaga dervišević

raseljavanje i deportacija bošnjaka od 1992. do 1995. godine kao elemenat genocida1
Prema međunarodnim zakonima o ljudskim pravima, međunarodnim humanitarnim pravom i članu 2. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, raseljavanje i prisilno premještanje nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih skupina spada u genocidno djelo. Velikosrpskom agresijom na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine deportirano je i raseljeno mnogo lica, kao što to ističe prof. dr. Smail Čekić: “Oko 2.200.000 osoba (1.170.000 su izbjeglice i oko 1.030.000 raseljena lica), što čini više od jedne polovine ukupnog stanovništva Republike Bosne i Hercegovine po popisu stanovništva iz 1991. godine.”2 Od toga je samo u SR Njemačkoj u tom periodu bilo primljeno i smješteno cca 350.000-400.000 njenih stanovnika nesrpske nacionalnosti, koji su više od 90% bili Bošnjaci koji su protjerani, deportirani i raseljeni iz svojih domova i svoje države, što je dobilo epilog najvećeg etničkog čišćenja koje se dogodilo poslije Drugog svjetskog rata. Tome su prethodila masovna ubistva bošnjačkog stanovništva, posebno poznatijih i uglednijih Bošnjaka, te razne vrste zastrašivanja, pljačke, silovanja i ucjena, koje su pratila masovna uništenja materijalnih dobara, kako privatnih, tako i
Ovaj je rad autor izložio na Međunarodnoj asocijaciji istraživača genocida (LAGS) Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu na VII BIJENALNOJ KONFERENCIJI, pod nazivom: Pravovremeno reagiranje na genocid: istraživanje genocida i njegova prevencija, održanoj u Sarajevu 09-13. jula 2007. godine. 2 Prof. dr. Smail Čekić, Genocid u Bosni i Hercegovini na kraju dvadesetog stoljeća, uvodni referat na VII bijenalnoj konferenciji Pravovremeno reagovanje na genocid: istraživanje genocida i njegova prevencija, Sarajevo, 9-13. jula 2007., str. 7.
1

onih od nacionalnog, kulturnog i vjerskog značaja za Bošnjake. Naime, neki koji su uspjeli pobjeći imali su sreću da ne budu mučeni i ubijeni. Za druge su vlasti bosanskih Srba, i u manjoj mjeri vlasti paradržavne zajednice Herceg-Bosne same organizirale njihovu deportaciju i njihovo “dobrovoljno raseljavanje”, oduzimajući im prije toga novac, zlato i ostalu pokretnu imovinu i tjerajući ih da potpišu razne vidove izjava ili ugovora o dobrovoljnoj predaji ukupne nepokretne imovine i imanja političkim vlastima, odnosno novoformiranoj srpskoj državi u Bosni i Hercegovini. O tome je CIA u julu 1995. godine u jednom svom izvještaju navela slijedeće: “Do 90% nesrba koji su živjeli na 65% prostora Bosne i Hercegovine koji sada kontrolišu Srbi bilo je prisiljeno da pobjegne, ili je zatvarano i ubijeno.”3 Naime, “raseljenim licima nazivaju se pojedinci ili grupe pojedinaca koji su prisiljeni ili obavezivani da beže ili da napuste svoje domove ili prebivališta, naročito usled, odnosno da izbegnu posledice, oružanog konflikta, situacije opšteg nasilja, povrede ljudskih prava...”4 U povijesti genocida i etničkog čišćenja nad mnogim narodima, poznato je da su često takve radnje temeljno planirane i pripremane od vlasti i država koje su takve radnje poduzimale. Tako su, naprimjer, mnoga raseljavanja i iseljavanja Bošnjaka u Tursku poslije austrougraske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine bila također brižljivo planirana, kako od te države, tako i kasnije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, za šta su vlasti ovih država za svakog iseljenog Bošnjaka u Tursku dobijale novčane nadoknade, a Bošnjaci koji su se iseljavali prodavali su budzašto svoju imovinu, a neki su je napuštali bez ikakve nadoknade. U tom smislu su poznati i planovi raseljavanja i drugih naroda s prostora Balkana, kao što su oni Vase Čubrilovića u Kraljevini Jugoslaviji, tridesetih godina, o iseljavanju Albanaca s Kosova u Albaniju. Iako ne postoje savim tačni podaci o raseljavanju i iseljavanju u Bošnjaka krajem XIX i u toku XX stoljeća, od mnogih autora, povjesničara i istraživača dokazano je da su Bošnjaci samo
CIA (CENTRAL INTELIGENCE AGENCY), CIA RAPORT: “ETNICCLEANSING” ANDATROCITIES IN BOSNIA, JULY 1995, UNCLASISSIFIED. 4 Vodeći principi o internoj raseljenosti, Fokusna grupa za jugoistočnu Evropu Evropskog saveta za izbeglice i prognanike.
3

Str.86

Mr. Alaga Dervišević

Br.1-2

Br.1-2

Raseljavanje i deportacija Bošnjaka...

Str.87

u iseljavanjima u Tursku od dolaska Austro-Ugarske 1878. godine pa do pred Drugi svjetski rat u tim iseljavanjima izgubili više od polovine svoga stanovništva, iako se austrougarski, jugoslovenski i turski podaci o tome međusobno razlikuju. U leksikonu država izdatom u SR Njemačkoj piše da je: “...između 1878. i 1935. godine iz BiH u Tursku iseljeno oko 400.000. Bošnjaka čija su imanja i zemlju preuzeli Srbi i Hrvati.”5 Iz nedavne i daleke prošlosti poznato je da su mnogi narodi bili predmet raznih vidova deportacije i prisilnog ili dobrovoljnog preseljavanja, što je dobijalo epilog tzv. “etničkog čišćenja” (kod prisilnog) ili “humanog” (kod dogovorenog) preseljavanja. Kada je riječ o tzv. humanitarnim preseljavanjima ili zamjeni teritorije, poznat je slučaj Indije, Pakistana, dok kod prisilnog preseljavanja ima više primjera, počev od najstarijih jevrejskih seljenja i deportacija, još iz starog Egipta, starog Rima, do holokausta u Njemačkoj prije i u toku II svjetskog rata, pa sve do današnjih dana, seljenjem Jevreja u Izrael iz evropskih zemalja i Rusije. Također je poznat, još uvijek nedovoljno razjašnjen, slučaj deportacije i raseljavanja Jermena iz Turske, o čemu će se tek voditi odgovarajuće rasprave, prije nego što Turska uđe u Evropsku uniju. Najnovije primjere takvih radnji i postupaka s narodima imamo na prostorima bivše Jugoslavije, gdje su najtragičnije radnje učinjene prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Mnogi su mišljenja da se radi, ne samo o Bošnjacima, o smišljenim i unaprijed planiranim i dogovorenim radnjama, prije svega između srpskog i hrvatskog rukovodstva u Beogradu i u Zagrebu uz svesrdnu pomoć njihovih satelita, vlasti bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kako bi se za sva vremena riješili srpsko-hrvatski nesporazumi i razgraničenja, a što je neminovno moralo ići na štetu Bošnjaka. O tome prof. dr. Zdravko Tomac piše: “Već duže vremena i ratne operacije i seobe naroda zapravo se odvijaju po nekom fantomskom planu čiji je cilj da se kombinacijom rata i “humanog” preseljenja potpuno promijeni etnička slika Bosne i Hercegovine.. Treba napomenuti da bez rata i genocida i tzv. humanog preseljenja Bosnu nije bilo moguće podijeliti, jer je raspored stanovništva bio takav da su Srbi činili većinu daleko od Srbije, na Zapadu, a muslimani upravo uz
5 Lexikon der Staaten, Städte und Landschaften, Verlag Das Beste, Stuttgart und Zürich, Wien, 1994., str. 103.

Srbiju, na istoku Bosne, dok su Hrvati bili na sjeveru, jugu i u srednjoj Bosni.”6 Kako to praktično izgleda na terenu, govori nam i slijedeći slučaj iz razgovora koji je vođen između gradonačelnika Zenice Besima Spahića i gradonačelnika Banje Luke Voje Kuprešanina već u maju 1992. godine, o čemu Spahić kaže slijedeće: “Kuprešanin mi je preko telefona rekao da su muslimani na području Kozarca (Prijedora) u teškoj situaciji, sabijeni na malom prostoru (u logorima Manjača, Keraterm, Omarska, pr. A. D.). Ponudio mi je da vozovima organiziramo etničku razmjenu stanovništva. Kuprešanin je predložio da vozovima iz Prijedora preko Doboja do Zenice budu dovezeni muslimani iz Kozarca, a da, zauzvrat, iz Zenice vozovima odu Srbi. Odgovorio sam da je to fašizam na koji zeničke vlasti ne pristaju.”7 Da se tu zaista radilo o velikim i obimnim planovima deportacije i prisilnog raseljavanja i preseljavanja bošnjačkog stanovništva od vlasti bosanskih Srba, govori i knjiga Normana Cigara u kojoj on o tome piše: “Neoborivi dokazi u Bosni i Hercegovini pokazuju, međutim, da je proces (etničkog čišćenja, pr. A.D.) bio organizovan s vrha, pri čemu su vlasti bosanskih Srba igrale odlučujuću ulogu u načinu postupanja s muslimanskom populacijom. Bio je to sistematski i brižljvo pripremljen način na koji su Srbi sprovodili upustva o etničkom čišćenju. Tako je šef kriznog štaba Banje Luke najavio na lokalnoj televiziji politiku po kojoj će biti dozvoljeno da svega hiljadu muslimana ostane u gradu (od preko 28.000). Svi drugi trebaju ići “na jedan ili drugi način”, kazao je. Zvaničnici Republike Srpske u Bijeljini odredili su kvotu muslimana koji mogu nastaviti živjeti u gradu, koja je iznosila pet procenata od njihovog predratnog broja... Službenik zadužen za ubrzavanje iseljavanja nesrba iz Banje Luke, eufemistično nazvan ‘direktor za izbjeglice’, izjavio je da su muslimani moljeli da idu. Kazao je: ‘Ono što ih ovdje čeka jeste zima, bez grijanja, hrane, i, za mnoge, bez mjesta za život. Jedini spas za te ljude jeste da neka druga zemlja preuzme brigu o njima.’
6 Zdravko Tomac, Prije ženevskih pregovora Hrvatska je ponudila Srbima Bosansku Posavinu u zamjenu za Grahovo, Glamoč, Drvar i Popovo polje, Globus, Zagreb, 15. 9. 1995. god. 7 Besim Spahić, Zenica na kraju stoljeća, ZE Media, Zenica, septembar 1997., str. 63.

Str.88

Mr. Alaga Dervišević

Br.1-2

Br.1-2

Raseljavanje i deportacija Bošnjaka...

Str.89

Na kraju 1993. godine, od 350.000 muslimana, koji su živjeli u Banjalučkoj regiji prije rata, ostalo je svega 40.000.”8 Nasilno raseljavanje i deportacija Bošnjaka potvrđeni su na suđenjima u Hagu Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio je pod brojem IT-00-39-I izmijenjenu i dopunjenu optužnicu protiv Momčila Krajišnika, bivšeg predsjednika Skupštine Bosne i Hercegovine i jednog od čelnika Srpske demokratske stranke iz tog vremena, te jednog od najbližih saradnika ratnog zločinca Radovana Karadžića, kao i protiv drugih prijeratnih, ratnih i poslijeratnih političkih i vojnih vođa bosanskih Srba, odgovornih za planiranje, organizranje, realizaciju i rukovođenje u realizaciji planova i programa rukovodstva SDS-a i ratnog srpskog rukovodstva u okupiranom dijelu Bosne i Hercegovine za okupaciju bosanskih gradova, ubijanju, mučenja u logorima, silovanja i raseljavanja nesrpskog stanovništva. Prema ovom dokumentu koji je potpisala glavna tužiteljica Carla Del Ponte, Momčilo Krajišnik tereti se za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja rata i teške povrede ženevskih konvencija. Tako se u ovoj optužnici navodi, između ostalog, slijedeće: “Između prvog jula 1991. i 30. decembra 1992. Momčilo Krajišnik je, djelujući sam ili u saradnji s Radovanom Karadžićem i drugima, učestvovao u krivičnim djelima kako bi se osigurala kontrola nad onim područjima Bosne i Hercegovine koja su proglašena dijelovima ‘Srpske republike Bosne i Hercegovine’. Ta područja uključuju općine: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Jajce, Ključ, Kalinovik, Kotor-Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Šekovići, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenica, Vogošća, Zavidovići i Zvornik. Da bi postiglo taj cilj, vođstvo bosanskih Srba, uključujući Krajišnika i Karadžića, potaklo je i sprovelo stvaranje nemogućih uvjeta za život, uključujući taktiku progona i terora čiji je efekat trebao biti da podstakne nesrbe na
8

odlazak iz tih područja, deportaciju onih koji nisu bili voljni otići i likvidaciju drugih. Takav način ponašanja je do 31. decembra 1992. imao za rezultat smrt ili prisilni odlazak značajnog dijela bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrpskih grupa iz tih općina. Počevši od kraja marta 1992, snage bosanskih Srba preuzele su fizičku kontrolu nad ovim općinama, često putem silovitih napada. Ti napadi i preuzimanje vlasti dešavali su se na koordinisani i planirani način. Organizaciju i rukovođenje u preuzimanju vlasti i događajima koji su uslijedili osigurali su SDS, vojno i policijsko vođstvo i rukovodeći organi srpskih općina, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjerenstvo.”9 Za ista i slična krivična djela su od ovoga suda i drugih sudova u Bosni i Hercegovini, kao i u Republici Srbiji osuđeni i drugi politički i vojni dužnosnici bosanskih Srba, a posebno Radovan Karadžić, General Ratko Mladić i Biljana Plavšić, koja je nagodbom sa Sudom priznala svoje zločine za koje izdržava zatvorsku kaznu u Švedskoj, a koja je na 17. sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj od 24. do 26. jula 1992., izjavila da je 70% teritorije Bosne i Hercegovine osvojeno. Radovan Karadžić je na 34. zasjedanju Skupštine Republike Srpske, održanom od 27. augusta do 1. oktobra 1993., izjavio: “A sačuvali smo 250.000 mjesta životnog prostora gdje su muslimani živjeli”, a Slobodan Milošević je 15. aprila 1994., na sjednici Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, pored ostalog, istakao: “...naše snage kontrolišu 72% teritorije Bosne i Hercegovine”10, a također je u jednoj drugoj prilici izjavio da svojim najvećim uspjehom smatra to što je je on formiranjem i legaliziranjem (uz pomoć zločina i genocida, pr. A. D.) Republike Srpske za sva vremena riješio srpsko pitanje s one strane rijeke Drine, ne ističući da je u tu svrhu, a u dogovoru sa predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom, dogovorio i realizirao zamjenu srpskih teritorija u Hrvatskoj za bosanskohercegovačke teritorije gdje su u većini živjeli bosanski Hrvati, kao što je Bosanska Posavina, iz koje je u Hrvatsku preseljeno i protjerano cca 200.000. Hrvata, koji se nikada tamo više nisu vratili, niti se vodeća hrvatska politička
9 Optužnica haškog tribunala Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Momčila Krajišnika. 10 Prof. dr. Smail Čekić: Isto kao pod br. 1, str. 4.

Norman Cigar, Genocid u Bosni, BKC, Sarajevo, 1998., str. 65.

Str.90

Mr. Alaga Dervišević

Br.1-2

Br.1-2

Raseljavanje i deportacija Bošnjaka...

Str.91

stranka bosanskih Hrvata Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), poštujući dogovor o zamjeni stanovništva i teritorije, ikada u poslijeratnom periodu na tim prostorima pojavila sa svojim listama na izborima. Isti je slučaj i s iseljenim Srbima iz srpskih krajeva u Hrvatskoj (Kninska Krajina, Banija, Kordun, zapadna Slavonija i druga mjesta), koji su preseljeni, kako na prostore Bosne i Hercegovine na kojima su prije rata živjeli, tako i u Srbiju, koji su na taj način prihvatili do kraja realiziran plan i politiku zamjene teritorija i stanovništva koje su dogovorili Tuđman i Milošević. Doduše, neuvjerljivom i neiskrenom politikom povratka ništa se bitno nije promijenilo, jer hiljadu povratnika na jednoj ili na drugoj strani ništa ne znači, a to, prije svega, služi za zamagljivanje očiju, kako Međunarodnoj zajednici, od koje se izvlače velike sume novca za navodno održivi povratak, tako i samim akterima preseljavanja s jedne i s druge strane. Također, iako suđenje Slobodanu Miloševiću zbog smrti nije privedeno kraju, na zahtjev prijatelja Suda (amicus curiae) od 3. marta 2004. godine, koji je podnesen u ime Slobodana Miloševića da se preispita optužnica protiv Miloševića i donese oslobađajuća presuda, Sud je ipak o tome odlučivao. “Međutim, ICTY (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju) je 16. juna 2004. donio ODLUKU PO TOM PRIJEDLOGU, odnosno, MEĐUPRESUDU. Tom je odlukom Raspravno sudsko vijeće Miloševiću potvrdilo genocidnu namjeru i postojanje genocidnog plana da se unište Bošnjaci kao nacionalna grupa, te zaključilo da “postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom izvršen genocid” (paragraf 246, 288-289 i 323. Raspravno viječe razmotrilo je genocid samo na području navedenih općina) i da je Milošević “bio saučesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je uključivao i rukovodstvo bosanskih Srba, čiji su cilj i namjera bili da se delomično unište bosanske muslimane kao grupu.” (paragraf 289 i 323)11 O ovome, u Predgovoru iste knjige stoji i slijedeće: “Odluka ICTIY-a od 16. juna 2004. važna je, prije svega, radi zaključaka koje su donijele sudije, ali je čak i značajnija u svijetlu prezentiranja
Prof. dr. Smail Čekić, u knjizi: Miloševiću dokazan genocid – međupresuda haškog tribunala od 16. juna 2004. god., poglavlje Riječ izdavača, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, 2007., str. 7-8.
11

dokaza koje je naveo tročlani panel sudija u održavanju optužbi navedenih u optužnici djelomično ili u cijelosti. Za čitaoca koji nije navikao čitati odluke tribunala, pravni se argumenti mogu učiniti donekle nejasnim i skrivenim, ali oni u stvarnosti odražavaju brigu sudija i njhovu objektivnost pri radu s različitim statutima i praktičnim slučajevima u toku donošenja odluke da se genocid zaista dogodio u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Sudije su dokaze prezentirale objektivno i sistematično, pokazujući time da su činjenice koje je tužilaštvo iznijelo bile u stanju ispuniti potrebne uvjete koje međunarodno pravo zahtijeva, a koje ukazuju da su Milošević i nacionalisti iz redova bosanskih Srba počinili genocid i ostale zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava.” (u šta spada i prisilno preseljavanje i deportacija stanovništva, pr. A. D.)12 Još 1993. godine Amnesty International i Helsinski Wotch iz Zagreba imali su pouzdane podatke o razmjerama rata u BiH, te su u pogledu etničkog čišćenja i prisilnog raseljavanja Bošnjaka i Hrvata konstatovale slijedeće: “Pošto srpske snage okupiraju neko područje, često slijedi politika i praksa ‘etničkog čišćenja’. Takvoj politici cilj je da iz okupiranog područja ukloni sve nesrbe stvarajući time etnički homogenu regiju kojom bi upravljale srpske vlasti. Politka ‘etničkog čišćenja’ znači sprovođenje sistematskih pogubljenja, zatvaranja, deportacije i raseljavanja nesrba s područja koja kontroliraju Srbi Bosne i Hercegovine. U nekim slučajevima muslimani i Hrvati su zatočeni u selima koja se pretvaraju u geta za nesrbe. Hiljade osoba bile su žrtve prakse ‘etničkog čišćenja’ u BiH... Zbog rata u BiH i Hrvatskoj raseljeno je više od 2,3 miliona ljudi. Bosanski rat je bez doma ostavio jednu trećinu stanovništva. Mnogi su izbjegli u Hrvatsku, dok su drugi pobjegli u druge bivše jugoslovenske republike i u Zapadnu Evropu. Helsinki Watch je intervjuirao mnoge izbjeglice iz Bosne i Hercegovine čije preseljenje nije bilo rezultat borbe, nego je do toga došlo zbog prisilnog deportiranja ili protjerivanja, za što su odgovorne srpske snage, s ciljem da istjeraju muslimane i Hrvate s područja koja su okupirali.”13
12 Prof. dr. Robert J. Donia, Miloševiću dokazan genocid – međupresuda haškog tribunala od 16. juna 2004., poglavlje Predgovor, str. 14. 13 Ratni zločini u Bosni i Hercegovini, Izvještaj Amnesty Internationala i Helsinski Watcha od početka rata u BIH do rujna 1993., Zagreb, 1993., 16 i 18.

Str.92

Mr. Alaga Dervišević

Br.1-2

Br.1-2

Raseljavanje i deportacija Bošnjaka...

Str.93

Dakle, pored ubijanja, silovanja, mučenja i maltretiranja nesrpskog stanovništva, prisilnog oduzimanja njihove imovine, posebno Bošnjaka, značajno mjesto zauzima i njihova prisilna deportacija i raseljavanje unutar i van Bosne i Hercegovine, što se ponekad od izvršilaca takvog djela naziva “humanim preseljavanjem naroda”, a ustvari najadekvatniji naziv takvim genocidnim radnjama jeste onaj koji se u savremenoj teoriji zločina i genocida najviše koristi, a to je etničko čišćenje. U tom smislu su, kada je riječ o temi ovog izlaganja, tipičan primjer općine: Zvornik, Višegrad, Banja Luka, Bosanski Novi i Prijedor, koje također spadaju u spomenute općine u Bosni i Hercegovini iz Krajišnikove optužnice, gdje se, pored ostalog, Krajišnik optužuje i za “prisilno deportiranje i raseljavanje nesrpskog stanovništva” koje ćemo ovdje tretirati kao dokaze takvim zločinačkim i genocidnim radnjama srpskih političkih, vojnih i policijskih snaga u ratu u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995. godine. Primjeri Zvornika, Prijedora, Banje Luke i drugih općina u BiH za ovakve genocidne radnje Općina Zvornik je, prema popisu iz 1991. godine, imala 81.111 stanovnika, od čega je bilo 59,4% Bošnjaka, od toga ih je u gradu bilo 61%, te 38% Srba, a u gradu 29,2%, ostatak su činili ostali (Jugosloveni, Hrvati, Romi i drugi). Nakon što je već 10. aprila formirana “Privremena vlada” tzv. “Srpske opštine Zvornik”, koji je prije toga već 8. aprila napadnut od jedinica JNA i paravojnih formacija, veliki dio nesrpskog stanovništva izbjegao je u druga mjesta BiH ili u granična područja sa Srbijom. Nove opštinske vlasti su poslije toga zabranile izlaske iz kuća u noćnom vremenu, a već izbjeglo stanovništvo pozvalo da se vrate u svoje prijašnje stanove i kuće, kako bi svako, najkasnije “do 15. maja registrirao svoje lično vlasništvo kod opštinske policije, u protivnom svaki posjed bi pripao “Srpskoj opštini Zvornik”, piše u svom istraživanju Štefan Miler (Stephan Müller), a ono se zasniva na ispitivanju i izjavama očevidaca i učesnika u tim događajima koje je on iznio na Kongresu o genocidu u BiH u Bonu krajem augusta i početkom septembra 1995. godine, gdje on kaže: “Ovaj poziv za povratak – s ne uvijek istovjetnim doslovnim tekstom – u vremenu od oko dvije sedmice svakodnevno je emitovan na

Radio-Zvorniku, Radio-Loznici i TV Beograd. Više od polovine stanovnika koji su kasnije o tome pitani objasnilo je da su se oni prije njihovog konačnog bijega još jednom vratili u grad. Na otvoreno pitanje o “razlogu za povratak” cca 62% njih je kao razlog navelo da je “proglas srpske strane” bio odlučujući, odnosno suodlučujući... Povratak je za muslimansko stanovništvo imao ozbiljne posljedice. Tek tada je “etničko čišćenje” moglo biti sistematski izvedeno... Korak je vodio ka konačnoj deportaciji uhapšenih, bio je prisilni prijenos imanja na drugog. Bošnjaci su mogli “regularno” napustiti grad još samo pod uslovom da su se odrekli svog vlasništva i da su ga prenijeli na ‘Srpsku opštinu Zvornik’. Ovaj prisilni prijenos imanja vršila je ‘Srpaka opština Zvornik’ u saradnji s policijom i srpskim dobrovoljcima... Dalje, stvorena je ‘Agencija za zamjenu kuća’ na čije ime su Bošnjaci trebali da prepišu svoje kuće. Zauzvrat, Bošnjacima su obećane kuće bosanskih Srba (npr. u Tuzli) koji, navodno, isto treba da svoje kuće oporučno ostave Agenciji... da bi se grad mogao napustiti bili su potrebni slijedeći dokumenti: - potvrda da se odobrava slobodno kretanje na teritoriji ‘Srpske opštine Zvornik’; - dokument o ‘promjeni mjesta stanovanja’; - lična propusnica u koju je bio unesen datum odjave adrese stana. ...od kraja maja do početka jula 1992. godine, muslimansko stanovništvo cijelog grada i okolnih sela bilo je deportirano, pri čemu su postojale razlike između grada Zvornika i seoskih područja. Na pitanje: ‘Kako ste konačno napustili vaše mjesto stanovanja?’, 50,4% stanovništva je odgovorilo da je svoje izbjeglištvo samo organiziralo, 47,1% da je deportovano u organizovanom masovnom transportu. Kad su stanovnici grada Zvornika pitani, njih 62,9% odgovorilo je da je svoje izbjeglištvo samo organiziralo, a oni iz manjih mjesta (sela i naselja) odgovorili su pretežno da su deportovani u organizovanom transportu. Takav odgovor dalo je 88,4% upitanih iz Karakaja, 80,6% iz Kozluka i 67,7% iz Gornjeg Šepka. Ove deportacije vršene su najvećim dijelom vozilima firme ‘Drinatrans’ u Mali Zvornik (Srbija), a ostale preko Loznice u Suboticu ili na linije fronta na bosanskoj teritoriji oko Tuzle. Sa

Str.94

Mr. Alaga Dervišević

Br.1-2

Br.1-2

Raseljavanje i deportacija Bošnjaka...

Str.95

sobom su ljudi smjeli ponijeti samo sitne lične stvari. Na kontrolnim punktovima su nerijetko i te stvari oduzimali. Vrhovnu kontrolu za vrijeme okupacije vršila je JNA, a bila je u rukama dvojice oficira: Pejića i Pavlovića. Za Marka Pavlovića postoje indikacije da je ‘Pavlović’ samo sinonim jednog saradnika srpske tajne službe.”14 Sličnu i još goru sudbinu doživjeli su i ostali gradovi, posebno oni u istočnoj Bosni, gdje se za Višegrad može uzeti kao primjer tekst Roja Gatmana, koji Tilman Cilh (Zülch) donosi u svojoj knjizi: Etničko čišćenje – genocid za veliku Srbiju: “Prema navodima bosanske vlade, Višegrad, s oko 30.000 stanovnika, je jedan od niza gradova u kojima su protekle dvije sedmice srpske snage sprovele ‘etničko čišćenje’ nad Bošnjacima... Protiv svoje volje, 280 ljudi je prebačeno u Makedoniju, državu koja se također odvojila od Jugoslavije. U konvoju od pet autobusa voženi su preko čitave Srbije, glavne države u novoj Jugoslaviji. Prešli su oko 440 kilometara. Srpski Crveni krst dao im je hranu i odjeću, ali je insistirao na tome da potpišu dokumente u kojima izjavljuju da se prema njima dobro postupalo te da žele otići u Makedoniju... koja je već bila primila više od 30.000 izbjeglica iz Bosne.”15 Navedene radnje potvrđuju i drugi izvori, kao što govori i slijedeći primjer: “Četvrta metoda stvaranja etničke čiste tzv. Republike srpske (pored likvidacija na licu mjesta, stalnog bombardiranja većih gradova s većinskim nesrpskm stanovništvom te spaljivanja muslimanskih i hrvatskih sela i namjernog izgladnjivanja stanovništva i onemogućavanja dostavljanja elementarne medicinske i humanitarne pomoći) podrazumijevala je nasilnu deportaciju muslimana iz Srbije u susjedne zemlje. Veliki broj muslimana iz istočne Bosne bio je prisiljen pobjeći u Srbiju, gdje su odmah po
Stefan Miler (Stephan Müller), Prisilna deportacija nesrpskih stanovnika grada Zvornika u sjevernoistočnoj Bosni, Genocid u Bosni i Hercegovini 1991-1995. Zbornik radova s Međunarodnog kongresa za dokumentaciju genocida u Bosni i Hercegovini, Bon, 31. august – 4. septembar 1995., izdavači: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunardnog prava u Sarajevu, Geselschaft für bedrochte Völker – International, Götingen i Human rights Gropup for Bosnia, Kuala Lunpur, 1997. god., str. 137-141. 15 Tilman Cilh, Etničko čišćenje – genocid za veliku Srbiju, (Roj Gatman, Masakr u Višegradu, skraćeno iz “Njusdeja”, 3. jula 1992.). Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu i Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1996. god., str. 120.
14

nalogu vlade iz Beograda bili prebačeni u tzv. prihvatni logor u Subotici, gdje su im po kratkom postupku izdavane putne isprave (pasoši), a zatim su, kada bi im bile oduzete sve vrednije stvari i novac, bili deportirani u Mađarsku. Ovo je potvrdla i mađarska vlada, koja je dala zvaničnu izjavu o deportiranju velikog broja izbjeglica iz istočne Bosne u Mađarsku.”16 Takva je bila sudbina Bošnjaka u navedena dva grada, gdje su oni bili uvjerljiva većina, a slična, i još gora, situacija bila je i s Bošnjacima iz Krajine, kao naprimjer u općini Prijedor, u kojoj je prije posljednjeg rata živjelo cca 67.000 Bošnjaka, gdje ih je tamo u toku rata ostalo samo nešto oko 3.000, dok su ostali odvedeni u više logora, gdje su mučeni i ubijani, a najveći dio njih prisilno je protjeran. Isti je slučaj i s ostalim krajiškim općinama: Sanskim Mostom, Bosanskim Petrovcom, Bosanskim Novim, Banjom Lukom, te Dobojem, Modričom, Bosanskim Šamcem, Brčkom, Bjeljinom i drugim. Zbog ograničenosti vremena ovdje želimo navesti samo primjere Banje Luke i Bosanskog Novog. Naime, Roj Gatman u istom listu navodi potresnu sudbinu Bošnjaka u Banjoj Luci i u Bosanskom Petrovcu, koji, prema izjavama očevidaca, piše: “‘Mogli ste vidjeti samo ruke kako vire kroz male rupe za ventilaciju’, priča jedan član muslimanske političke stranke SDA iz Banje Luke koji je vidio prva dva voza. ‘No nije nam bilo dopušteno da se približimo vagonima. Izgledalo je poput deportacije Jevreja u Aušvic.’ Danas, prema podacima predstavnika muslimanske zajednice, više nema Bošnjaka niti u jednom većem gradu sjeverozapadne Bosne. Tamo su ranije Bošnjaci činili više od 90% stanovništva. ‘Pobrinuli smo se da svi Bošnjaci koji žele da emigriraju, dobiju ‘siguran transport’, kaže Stojan Župljanuin, šef policije u Banjoj Luci, drugom po veličini gradu u BiH, i sada glavnom uporištu Srba. Njegova izjava je ipak previše neinventivan opis deportacije. Svjedoci, koji su sredinom juna vidjeli kad su prva dva transporta s oko 4.000 ljudi iz Kozarca prošla kroz Banju Luku pričaju da je samo malo njih moglo biti u putničkim vagonima. Većina je bila u pretrpanim vagonima za stoku. ‘Štaviše, ljudi u
16 Dr. Nedžad Bašić, Rat u Bosni, NIGP Matica Muslimana, Nezavisni sandžački univerzitet, Novi Pazar, 1994., str. 88-90.

Str.96

Mr. Alaga Dervišević

Br.1-2

Br.1-2

Raseljavanje i deportacija Bošnjaka...

Str.97

putničkim vagonima izgledali su iscrpljeni i izbezumljeni. Straže nisu dozvolile nikome da s njima razgovara’, priča predstavnik poznate muslimanske humanitarne organizacije ‘Merhamet’ iz Banje Luke... Mjesna policija i paravojne formacije satjerale bi sve nesrpske stanovnike te ih kamionima i autobusima transportovale na sportske stadione, u škole i fiskulturne dvorane i na kraju ih prisilile da se popnu u željezničke teretne vagone. Šef policije Župljanin potvrdio je da su u junu dva teretna voza s prognanicima prošla kroz Banju Luku, ali je tvrdio da se ne sjeća ni jednog drugog takvog transporta, međutim zna se za ‘evakuaciju’ iz Bosanskog Novog i Prijedora. Prema podacima ‘Merhameta’ i SDA, kroz Banju Luku prošlo je najmanje deset vozova s ukupno oko 100 vagona. Na ovaj način moralo je biti deportovano do 20.000 ljudi.”17 U nekim drugim gradovima Bosne i Hercegovine, kao što je sarajevska prigradska općina Vogošća, gotovo svi nesrbi koji nisu pobijeni jednostavno su protjerani. Iz Vogošće je “od 6.448 Bošnjaka, koliko ih je po popisu iz 1991. godine živjelo na okupiranim dijelovima Vogošće (Mjesna zajednica Gora, Semizovac, Svrake, Vogošća I, Vogošća II i Blagovac), poslije rata zatečen neznatan broj, svega stotinjak, što govori o obimu ‘etničkog čišćenja’ kao najmasovnije praktikovane genocidne radnje koju su učinli velikosrpski agresori i njihovi srpski kolaboracionisti iz Bosne i Hercegovine.”18 Isti je slučaj i s općinom Bratunac, iz koje su – “od 21.564 Bošnjaka (64,2% po popisu iz 91. godine) 3.154 je poubijano ili nestalo, što čini 14,6% ukupnog bošnjačkog stanovništva, od čega su 7,8% bila djeca – svi protjerani izuzev nekoliko ljudi koji su imali mješovite brakove, od čega ih je 4.500-5.000 našlo utočište van BiH.”19 Najtragičniji slučaj desio se s bošnjačkim stanovništvom u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici, gdje je, pored cca 10.000 pobijenih, također, “već do večeri 11. jula ’95. oko 25.000 deportovano
Tilman Cilh, isto kao pod brojem 4, str. 130-132. Eset Muračević, Ubijene i nestale žrtve zločina u Vogošći 1992-1995., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu i Udruženje građana “Porodice nestalih Općine Vogošća”, Sarajevo, 2001., str. 55. 19 Mustafa Salihović, Pokidani pupoljci Podrinja, Istraživačkodokumentacio ni centar, Sarajevo, 2005., str. 59.
17 18

u holandsku bazu u Potočare, odakle su njih 23.000 Srbi za samo trideset sati, doslovno samo žene i decu, deportovali od Potočara do Kladnja, u relativnu sigurnost. Srbi su u Bratunac odveli 1.700 muškaraca. Njihova sudbina je sasvim drugačija.”20 Također, nakon okupacije i porobljavanja Srebrenice i Žepe u julu i augustu 1995. vlasti bosanskih Srba “deportovale su više od 2.500 Bošnjaka muškaraca u logore u Srbiju, gdje ih je na tisuće pobijeno, a samo je manji dio rasut po logorima u Bosni: Batkovićima, Sušici, Šošarima, Milićima, Kravici, Zvorniku...”21 Prisilnog preseljavanja i deportacije iz Srebrenice i Konjević-Polja bilo je i prije masovnog zločina i genocida u Srebrenici, jula 1995. godine, i to još u martu 1993., o čemu nam govori jedan od brojnih sličnih slučajeva, kada je “37 osoba na kamionima, većinom žene i djeca protjerano u Tuzlu, tj. u ‘malu Tursku’, kako su Srbi zvali Tuzlu.”22 Sve te radnje srpskih vlasti, pored zatvaranja u logore, mučenja, ubijanja i silovanja, deportacije i prisilnog raseljavanja bile su sistematski planirane, što nam, pored navedenih optužnica optuženih ratnih zločinaca dokazanih na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu, svjedoče i nalazi, dokumenti i izvještaji Rezolucije S-1/1-1992. poljskog političara i diplomate Tadeuša Mazovjeckog, koji je bio u specijalnoj misiji na području bivše Jugoslavije u periodu od 12. do 22. oktobra 1992. i koji je sa svojim suradnicima podnio izvještaj Komisiji za ljudsjka prava UN-a, a koji je predočen Općoj skupštini OUN-a, u kojoj stoji: “1. etničko čišćenje koje se sprovodi od srpskih vojnih i plitičkih vlasti, ubijanjem, maltretiranjem, silovanjem, uništavanjem imovine... jeste glavni cilj, a ne posljedica rata u BiH; 2. glavna žrtva ovakve srpske politike jesu muslimani u BiH, kojima se prijeti istrebljenjem; 3. rat koji se vodi u BiH nije vjerski rat. ...masovno ubijanje i protjerivanje sprovodi se i nad onim dijelom muslimanskog stanovništva koje je iskazalo lojalnost lokalnoj srpskoj vlasti, zatim organiziranim protjerivanjem i iseljavanjem
20 Jan Vilem Honig i Norbert Bot, Srebrenica – svedočanstvo o jednom ratnom zločinu, Penguin Books, London, 1996., prijevod i izdanje Radio B 92, Beograd, 1997., str. 46. i 62. 21 K. Mulalić: Zarobljene vode u Srbiju, Večernje novine, 24. juli 1995. 22 Ratni zločini u Bosni i Hercegovini: “Izvještaj Amnesty Internationala i Helsinski Watcha od početka rata u BIH do rujna 1993.”, Zagreb, 1993., str. 269 i 272.

7 - Glasnik Rijaseta . . .

Str.98

Mr. Alaga Dervišević

Br.1-2

Br.1-2

Raseljavanje i deportacija Bošnjaka...

Str.99

muslimanskog stanovništva pod prijetnjom smrću od lokalnih organa srpske vlasti i tzv. ‘emigrantske agencije’ iz Banje Luke, koja za svako ‘evakuiranje’ uzima 300 DM po osobi.”23 Zločinački i genocidni postupak Republike Crne Gore i njenog rukovodstva Nisu samo vlasti bosanskih Srba i Republike Srbije učestvovale u ovim nečasnim, zločinačkim i genocidnim radnjama, već su to radile i zvanične političke i državne vlasti Crne Gore. Nakon što je veliki broj bošnjačkih izbjeglica utočište našao u susjednoj Crnoj Gori kod svojih rođaka i prijatelja, tadašnje crnogorske vlasti, koje su u pogledu agresije na Bosnu i Hercegovinu dijelile isto mišljenje sa zvaničnim vlastima u Srbiji i Republici srpskoj, većinu tih izbjeglica, koje su mogle pohvatati, vraćale su u Bosnu i Hercegovinu i predavale ih na milost i nemilost vlastima bosanskih Srba. Za većinu njih se ni danas ništa ne zna, a crnogorski sudovi su već donijeli nekoliko sudskih rješenja o odšteti članovima familija za neke od tih izbjeglica za koje postoje podaci i svjedoci šta se s njima dogodilo. O tome u Epilogu svoje knjige iscrpno piše crnogorski novinar Šeki Radončić: “Prema zvaničnim dokumentima, odgovoru na poslaničko pitanje ministra policije Nikole Pejakovića – na teritoriji Crne Gore s proljeća 1992. godine uhapšene su i deportvane 83 izbjeglice iz Bosne i Hercegovine (48 Bošnjaka, 33 Srbina i dvojica Hrvata). Autor ove knjige je, na osnovu višegodišnjeg istraživanja, došao do drugog podatka: s teritorije Crne Gore odvedena su 143 Bosanca (105 Bošnjaka, 33 Srbina i peterica Hrvata). Usto, na crnogorskoj teritoriji ubijene su i dvije tročlane porodice: Klapuh i Avdagić, iz Foče. Hapšenje, deportaciju i golgotu srpskih logora preživjelo je desetero deportovanih Bošnjaka i šesnaest vojnika iz crnogorskih garnizona. Trinaest godina nakon zločina, pronađeni su i identifikovani posmrtni ostaci osmerice deportovanih izbjeglica, a 73 se vode kao nestali. Šanse da je iko od njih preživio ravne su nuli. Dakle, 81 Bošnjak odveden s crnogorske teritorije nije preživio.
23

Nema podataka da su nekog od deportovanih bosanskih Srba ili Hrvata ubili predstavnici Karadžićeve vlasti. Za počinjeni zločin nad bosanskohercegovačkm izbjeglicama niko do sada nije odgovarao. U vrijeme hapšenja, zlostavljanja i deporovanja bh. izbjeglica predsjednik Crne Gore bio je Momir Bulatović. Za sve zasluge Radovan Karadžić ga je, na svečanoj sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj 9. januara 1994. godine, odlikovao Ordenom Nemanjića, a Novaka Kilibardu Njegoševim ordenom. Slobodan Milošević imenuje Momira Bulatovića za predsjednika Vlade SR Jugoslavije. Nakon pada dedinjskog diktatora, i Momir Bulatović je zbrisan s političke scene. Ne bavi se politikom, član je Odbora za odbranu Slobodana Miloševića u Hagu. Milo Đukanović, crnogorski premijer u vrijeme hapšenja i deportovanja izbjeglica, i danas je na toj funkciji. U međuvremenu je obavljao i dužnost predsjednika Crne Gore. Postao je veliki zagovornik crnogorske suverenosti.”24 Politiku tzv. “humanog” preseljavanja stanovništva sprovodile su i vlasti bosankih Hrvata u takozvanoj paradržavi Herceg-Bosni, sve do potpisivanja Wašingtonskog sporazuma i stvaranja bošnjačko-hrvatske federacije Bosne i Hercegovine. Te radnje su vršene na osnovu uputa iz Zagreba i Tuđmanovih povijesnih apetita za granicama tzv. Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovine, što je, pored stvaranja Hrvatske zajednice HercegBosne, a u šta se, pored ostalog “uključivala i mogućnost tzv. (Tuđmanovog) “humanog preseljenja” stanovništva, detaljno razrađeno u knjizi Ante Valente još 1991. godine.25 Da su i to bile najozbiljnije i sistematske planske radnje od hrvatskih zvaničnih vlasti Republike Hrvatske i njihovih poslušnika, vlasti bosanskih Hrvata u tzv. paradržavici HercegBosni, govore nam mnogi slučajevi, pored ostalih vidova zločina i genocida (logori, mučenja, ubistva, izgladnjivanja bošnjačkog stanovništva i sl.) prisilnog preseljavanja i deportacije Bošnjaka
24 Šeki Radončić: Kobna sloboda – deportacija bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2005., str. 145-146. 25 Ante Valenta: Podjela Bosne i borba za cjelovitost, HKD “Napredak”, Vitez, 1991. god.

Dr. Nedžad Bašić: Rat u Bosni, isto kao pod br. 11, str. 92.

7*

Str.100

Mr. Alaga Dervišević

Br.1-2

iz mnogih mjesta pod kontrolom bosanskih Hrvata, o čemu, zbog ograničenog prostora, ne možemo detaljno raspravljati. To je samo mali dio primjera i dokaza planskog, sistematskog i organiziranog pristupa ratu Srbije i srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, a djelomično i Hrvatske i hrvatskih snaga u BiH, protiv ove države i njenog, prije svega, bošnjačkog stanovništva, koji su takve radnje pripremali i zajedno realizirali, i time počinili ratni zločin i genocid.

pogledi
prof. dr. mehmed kico

o teškoćama u prevođenju
Uvodne napomene Kao umna djelatnost, prevođenje znači prenošenje neke jezičke sadržine, ili nekoga jezičkog materijala, iz jednoga jezika u drugi. Kad se jezička sadržina, ili jezički materijal, iz jednog jezika u drugi prenose govorom, takvo prenošenje naziva se usmenimprevođenjem.Usmenoprevođenjemožebitikonsekutivno, kad prevodilac čeka da interpretira ono što govornik govori, ali tek nakon što izgovori jednu ili više rečenica. Međutim, ako prevodilac, bili putem telefonske linije, ili glasom tišim od govornikovoga, stojeći pored njega, govor prenosi slijedeći ga tako što kasni najviše koliko traje izgovaranje pola rečenice, takvo prenošenje naziva se simultanim prevođenjem. Kad se usmeno prenosi s pisanog teksta, ili iz unaprijed pripremljenoga (i napisanoga) govora, na neki drugi jezik, takav postupak naziva se prevođenjem na viđeno.1 Pošto se u sklopu usmenog prevođenja udovoljava samo trenutnim zahtjevima komuniciranja, nesumnjivo značajnije od njega jeste pismeno prevođenje, koje svoje tragove ostavlja za buduća vremena i tako vrši funkciju komunikacijskog povezivanja različitih vremena i epoha. Budući da su filozofija i nauka o jeziku uporno zanemarivale tu, za njih, nesumnjivo značajnu umnu operaciju koja se zasniva na potrebi za komuniciranjem a ostvaruje se putem jezika,
George Mounin, ‘Ilm al-luġa wa al-tarğama, Prijevod: Aḥmad Zakariyyā Ibrāhīm, Al-Mağlis al-a‘lā li al-ṯaqāfa, Al-Qāhira, 2002., str. 61.
1

By Mr Alaga Dervisevic MIGRATION AND DEPORTATION OF BOSNIAKS FROM 1992 UNTIL 1995, AS AN ELEMENT OF GENOCIDE First deportations and migrations of peoples dated from as early as the time of migration of Jews from ancient Egypt, Palestine and other monarchies and dynasties to the Holocaust of this people in Germany during the Second WW. Beside Jews, the other peoples, like Gypsies, Jermenians, Palestinians, Kurds, Chechens, and, lately, along with the Balkan peoples, some peoples in Africa (Darfur) and many others, were migrating as well. There are, also, so-called humane and agreed migrations of peoples such as the migration of Indies and Pakistanis, then Serbs and Croats, in the last war in Balkans. Such a fate came upon Bosniaks in Bosnia-Herzegovina at the end of 20th century, more precisely from 1992 until 1995.

Str.102

Prof. dr. Mehmed Kico

Br.1-2

Br.1-2

O teškoćama u prevođenju

Str.103

prevođenjem su se prevodioci dugo vremena bavili sami, bez pomoći drugih. Međutim, sav njihov napor može se sažeti u zapažanja značaja za komparativna istraživanja književne produkcije. Iako se radilo o mnoštvu zapažanja, stavova i podataka, oni su bili uopćenoga karaktera, a akteri su ih iznosili i dopunjavali prenoseći ih stoljećima sa starijih na mlađe. Slobodno se može reći da se iz toga svega dao izvući samo vrijedan zbir uputstava za praktično bavljenje prevodilačkim poslom. Nosioci uloge educiranja u prevođenju iz ranijih su radova uzimali savjete i uputstva za svoje različite metode. Praktično obučavanje u prevođenju podsticalo je nastanak, uglavnom, pedagoških radova, a autori su sabirali i razrađivali ono šta su svojevremeno o prevođenju rekli: Horacije, Ciceron, Kvintilijan, Katul, Sveti Jeronim, Dante, Etienne Dolet, Chateaubriand, Madame de Stael, Göethe, Andre Gide i drugi. Budući da su ti radovi pisani za potrebe educiranja prevodilaca, ili u svrhe komparativnog izučavanja književnosti, u njima su sasvim netaknuta ostala suštinska pitanja koja se tiču funkcije prevođenja u životu zajednice i zajednica u dodirima. Nije se raspravljalo o tome da li je prevođenje moguće ili nije, te da li je važniji estetski lijep ili pouzdan prijevod. Nije tražen ni odgovor na pitanja: je li prevođenje umijeće ili nauka i: da li je bolje da prevođenje obavlja slobodan pisac ili obrazovan profesor jezika!? Pažnje vrijedan broj radova o prevođenju pojavio se nešto prije polovine pete decenije 20. stoljeća. Veoma raznorodni, ti radovi bili su zasnivani na primjeni različitih metodologija i iz okrilja različitih naučnih grana, a naročito književne teorije i književne kritike. Nakon njih, slijedili su lingvistički radovi. Iako je analiza prevođenja u njima vršena na osnovama novih naučnih saznanja, prevodioci ni do danas gotovo ništa od dobijenih rezultata nisu u praksi prihvatili. Broj radova o prevođenju znatno se povećao u posljednjih dvadesetak godina, ali i među njima ima radova koji mogu pedagoški educirati prevodioce osjetno više nego elaborata koji mogu poslužiti kao uvod u epistemološke studije prevođenja kao jedne moderne naučne grane. Istovremeno je procvat doživljavalo prevodilačko zanimanje praćeno osnivanjem instituta simultanoga i konsekutivnog

prevođenja u mnogim evropskim kulturnim centrima, kao što su: Hajdelberg, Ženeva, Beč, Napulj, Milano, Pariz i drugi. Odmah je slijedilo osnivanje lokalnih prevodilačkih udruženja i formiranje međunarodnoga prevodilačkog saveza, gdje su izdavana stručna glasila, godišnjaci i zbornici radova. Sve skupa plodove je davalo u vidu objavljivanja radova o prevođenju u kojima su razmjenjivana iskustva sticana u prevodilačkoj djelatnosti tokom proteklih vremena. Lingvisti i prevođenje Dok su autori radova o prevođenju, mahom praktičari u struci, uglavnom ponavljali zapažanja ranijih autoriteta, rijetki su dostizali razinu istraživača prodornog pogleda, kao što je bio Edmond Cary. U oblasti strogoga naučnog i preciznoga tehničkog prevođenja, pojavili su se R. W. Jumpelt, R. K. Mignard – Bieloruseva i Jean Herbert, koji su imali zapažena predavanja na simpozijima – po značaju naročito je zapamćen Treći međunarodni simpozij o prevođenju održan u Badgodesbergu (1959. godine), značajan po tome što je u radu okupio nekoliko stotina učesnika. Početak druge polovine 20. stoljeća vrijeme je u kojem se za prevođenje počinju zanimati lingvisti. Oni svoje uključivanje u razmatranja prevođenja započinju s pobudama vezanim uz nastojanja da se prevedu svete knjige, tada podstrekavana naročito u Sjedinjenim Američkim Državama. Uključuju se i odgovarajući na administrativne potrebe dvojezičkih sredina kao što su kanadska, belgijska, čehoslovačka i druge, zatim s pobudama vezanim za potrebe da se prevode književnosti različitih naroda okupljene u jednoj višejezičkoj administrativnoj cjelini, kao što su bili Sovjetski savez, Jugoslavija i dr. Uključivali su se dobrim dijelom i zbog pojavljivanja mašinskog prevođenja, koje je na samom početku urodilo produkcijom tako obimnom da se ono nametnulo kao problem dostojan naučnog zanimanja istaknutih nosilaca nauke o jeziku. Neki lingvisti su odlučno krenuli da mašinsko prevođenje naučno osvijetle, iako ono, kako je već naznačeno, nikad nije uvažilo rezultate teorijskih razmatranja prevođenja kao umne djelatnosti. Uprkos tome, pogledom u suprotnom pravcu mogu se naći dokazi da su leksikoni mašinskog prevođenja korišteni u analizi

Str.104

Prof. dr. Mehmed Kico

Br.1-2

Br.1-2

O teškoćama u prevođenju

Str.105

nekih krupnih problema s kojima se nauka o jeziku suočila prilikom razmatranja teškoća u komuniciranju na različitim jezicima. Mogućnosti praktičnog prenošenja i primjene određenih stabilnih sintaksičkih modela u različitim jezicima putem memorisanja u računarima dale su podsticaje transformacionoj gramatici u Sjedinjenim Američkim Državama, koja se s naročitom pažnjom i znatnim uspjehom bavi jezičkim univerzalijama, na temelju kojih bi se, prema njenim naučavanjima, mogao uspostaviti jedinstven zajednički jezik.2 Povoljna atmosfera koja je vladala u spomenutim sredinama, oplodila je radove s čijim vrijednostima se raniji radovi ne mogu ni usporediti. Umjesto nesistematizovanih pogleda i stavova nabacanih u ranijim radovima prevodilaca, lingvistički radovi čitaocu jasan put ka lakšem razumijevanju složenih pitanja vezanih za prevođenje otvaraju putem razrade u pravcu traženja logičkih rješenja. A. V. Fjodorov objavljuje cjelovitu studiju o principima i tehnikama raznih vrsta prevođenja, govoreći o njima daleko više sa stanovišta nauke o jeziku negoli sa stanovišta književnog stila, što se u Sovjetskom savezu u pristupu problemu smatralo prvijencem.3 Iako se javlja neznatno kasnije, Eugen A. Nida smatra se prvim akterom koji je ukupnim djelom4 u teorijskom pristupu ostvaruje čvrstu spregu između nauke o jeziku i prevođenja. Poglede o prevođenju temeljene na dvadesetpetogodišnjem iskustvu, on iznosi u vidu izlaganja koja ujedno predstavljaju i sažete uvide u tokove i domete nauke o jeziku u Sjedinjenim Američkim Državama. J. P. Vinay i J. Darbelnet pak prvi u prevođenje uvode metod koji se zasniva na udovoljavanju naučavanjima savremene lingvistike. Njihovo
Transformaciona gramatika je jedan od najnovijih pravaca nauke o jeziku u Sjedinjenim Američkim Državama. Proistekla je iz učenja logičara pozitivista Rudolfa Carnapa (rođen 1891.) Edmunda Husserla (rođen 1859.) i Ernesta Cassirera (1874-1945.), a do najviše razine razrađena je u djelu Noama Chomskog (Pogledati njegovo djelo Gramatika i um, u izdanju Nolita (Beograd, 1972.). Ona praktično sprovodi prenošenje generisanih obrazaca – po tome se naziva i generativnom gramatikom - zasnovanih na apstraktnim specifičnostima rečenica koje zapravo predstavljaju lanac generisanih simbola, a krajnji cilj joj je konstruisanje metajezika, čija bi primjena omogućila da se razvoj svih jezika usmjeri u istom pravcu. 3 A. V. Fjodorov, Vvedenie v teoriju perevoda, Moskva, 1958. 4 Pažnju prije svih privlače radovi: E. A. Nida, Toward a Science of Translation, Leiden, 1964.; E. A. Nida, Principles of Correspondence, London, 1964.
2

zajedničko djelo5 posebno osvjetljava kvalitativne modalitete prevođenja, gdje spada: korištenje posuđenica koje se ne prevode, već se doslovno preuzimaju ili adaptiraju; doslovno prevođenje; opisno prenošenje, koje podrazumijeva prevođenje i prenošenje dio po dio; potpuno adaptiranje, u sklopu kojeg se ista poruka u drugu kulturu prenosi nešto drugačijim sredstvima, preizražavanje jednakovrijednosti i preuzimanje citata.6 Slobodno se može reći da navedena djela, uistinu, prevođenje uvode u okvire nauke o jeziku, ili u prevođenje uvode naučnu analizu. Međutim, iako je učestvovanje lingvista u razmatranju prevođenja pružilo korisne rezultate, ono nije uspjelo otkloniti niz teškoća vezanih za prevođenje koje proistječu iz specifičnih odlika datog jezika i sa svojim nepredvidivostima su često nezamislive. Uprkos činjenici što nauka o jeziku nije uspjela otkloniti mnogobrojne teškoće, ona ima zasluga u identifikovanju, opisivanju i definisanju teškoća, kao i u iznalaženju mogućnosti da se one ublaže. Međutim, sve kad bi se dalo pretpostaviti da nauka o jeziku može otkriti sve tajne iz kojih proistječu teškoće prevođenja, ona prevodiocima ne daje čarobni štapić, već ih priprema da uporno vode računa kako ne bi prevodili rutinski, već pažljivo i uredno. Usto, ona prevodiocima pruža mogućnost da precizno i pouzdano analiziraju pozadinu u kojoj je nastao izvorni tekst. Više nego što ih uči praktičnome prevodilačkom radu, nauka o jeziku akteru obogaćuje opću kulturu i produbljuje mu uvide u jezike među kojima posreduje svojim radom. Koliko god bio stručno osposobljen, uvježban i nadaren, prevodilac se neizbježno nađe pred makar nekom teškoćom prilikom obavljanja svog posla. Nema prevodioca koji ponekad ne pita, ili u literaturi ne traži podatke, o onom što ne zna. Ovo tim prije što i poneka autorova misao u izvornom tekstu na stranom jeziku ostaje nejasna, ili je akter nije najbolje izrazio. Ako prijevod nije jasan, čitalac i u takvim slučajevima okrivljuje samo prevodioca. Zato je prevodilac dužan pronalaziti put do jasnog tumačenja onog što prevodi i slijediti ga kako bi bio siguran da će misao preizražena prijevodom biti jasna.
5 J. P. Vinay – J. Darbelnet, Stilistique Comparee du Francais et de l-Anglais – Methode de Traduction, Paris, 1958. 6 Uporediti: G. Mounin, op. cit., str. 55.

Str.106

Prof. dr. Mehmed Kico

Br.1-2

Br.1-2

O teškoćama u prevođenju

Str.107

Teškoće u prevođenju svojstvene svjetonazoru Sa žaljenjem ističemo da ne možemo o svim teškoćama prevođenja govoriti s obzirom na sve nivoe jezičkog preizražavanja, već ćemo, uglavnom, govoriti o onima s kojim se prevodilac najčešće susreće dok nastoji da riječima iz jezika izvora iznađe što sličnije jednakovrijednosti u jeziku cilju. U pogledu osvjetljavanja teškoća vezanih za prevođenje pojavio se najveći broj radova koji govore o bogatstvu ili siromaštvu naziva u različitim jezicima za određene pojmove. Iako se ni ovakve teškoće ne smiju potcijeniti, mnogo ozbiljnije teškoće pojavljuju se u prilikama kad se prevođenjem prenosi iz kulture u neku manje srodnu kluturu, negoli kad se prevodi iz jezika koji pripada istoj ili srodnoj kulturi kojom je obuhvaćen i jezik na koji se prevodi. Suvišno je i pretpostaviti koliko je engleski naziv house (kuća) u prevođenju na evropske jezike lakše prenijeti negoli, npr., naziv za kućicu od leda (iglu) kod Eskima, ili naziv za vitki piramidalni šator kod američkih indijanaca (vigvam), koji označavaju objekte za obitavanje u specifičnim klimatskim uvjetima, svojstvene specifičnom načinu vezivanja za mjesto boravka. Još teže je u drugi jezik prenijeti nazive za apstraktne pojmove. Iako bi se u prvi mah moglo pomisliti da su pogledi na svijet konkretni koliko i apstraktni, po tome što su neodvojivi od socijalnih prilika i prožeti životnom praksom, za apstraktne pojmove se slobodno može reći da, više nego nazivi za konkretne stvari, u sklopu jezika odražavaju specifičan svjetonazor.7 U sklopu praktikovanja načela nekog vjerovanja ima pojmova i naziva koje je teško čak i opisno približiti razumijevanju sljedbenika druge vjere. Teškoće jezičke naravi Mnogo je veći broj raznovrsnih teškoća koje proistječu iz samog jezika, jer gotovo svaki jezik ima sebi specifičan način imenovanja. To veoma uvjerljivo mogu ilustrovati različiti precizni
Jedan od najistaknutijih lingvista 19. stoljeća, Nijemac Wilhelm von Humboldt, jezik je definisao kao izraz unutrašnjeg stanja duha (Geistausdruck) baštinika, iz kojega se može prepoznavati određeni pogled na svijet (Weltanschaung). Više o Humboldtu i njegovom učenju: Milka Ivić, Pravci u lingvistici, Treće izdanje, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1975., str. 38-41.
7

nazivi raznih perioda i pojava u proizvodnji i preradi mliječnih proizvoda čiji je ukupan zbir daleko veći u sredinama gdje se oni proizvode nego li u sredinama u kojim se samo troše kao gotov proizvod.8 Posebnu vrstu jezičkih teškoća u prevođenju predstavljaju pojave koje proizlaze iz gramatičkih i sintaksičkih specifičnosti, za koje se može reći da su gotovo nepredvidive.9 U svrhe potkrepljivanja navodimo primjer korištenja u arapskom jeziku participa aktivnoga umjesto glagolskog oblika prezenta u funkciji imenskog predikata rečenice. Umjesto: “Huwa yanam” = “On spava”, u arapskom jeziku može se reći: “On je onaj koji spava” = “Huwa nā’im”. Kad se pridjev koristi u funkciji imenskog predikata, u arapskom ga sa subjektom ne povezuje odgovarajući izvedeni oblik pomoćnoga glagola biti, već te odnose izražava određenost subjekta i neodređenost predikata, kao u primjeru: “Al-Walad kaslān” = “Dječak je lijen”. U njemačkom jeziku, npr., pridjev u funkciji predikata ne razlikuje rodove, pa će pridjev faul (lijen) zadržati oblik muškog roda i kad je u funkciji predikata subjektu ženskog roda: “Ona je lijen(a)” = “Sie ist faul”. Jednu vrstu jezičkih teškoća može uzrokovati činjenica da neka riječ u jednom jeziku, pored općega, može imati posebno značenje, a u drugom jeziku ima ekvivalent samo u općem značenju, kao što naspram riječi larynx, u grčkom, u našem jeziku riječ grlo, pored primarnog značenja tjelesnog organa, može označavati i stoku. Teškoća se može ogledati i u rijetkoj zastupljenosti neke riječi u opticaju, tako što je iz upotrebe potisnuta usljed prestanka potrebe da se i dalje koristi u označavanju, kao što je slučaj, npr., s nazivima nekih dijelova pribora koji se koristio uz ognjište, ili pribora za obavljanje poslova koje su moderni uvjeti života potisnuli iz prakse. Posebnu vrstu teškoća može predstavljati veći broj različitih značenja jedne iste riječi upotrebljene u različitim kontekstima. Takva pojava može se ogledati u davanju nekoj staroj riječi nekoga novog značenja u odgovarajućim prilikama, s tim što se ista riječ, kad zatreba, koristi i s historijskim konotacijama, kao što je, npr., riječ megdan.
8 9

Vidjeti: G. Mounin, op. cit., str. 57. Ibid., str. 58.

Str.108

Prof. dr. Mehmed Kico

Br.1-2

Br.1-2

O teškoćama u prevođenju

Str.109

Nekome ko prevodi pisani tekst s našeg jezika, teškoće mogu predstavljati riječi koje se pišu istim slovima, a imaju mnogovrsna različita značenja, kao u primjerima: kosa linija, nepočešljana kosa, naoštrena kosa, šumovita kosa iznad sela, te i u primjerima: duga raskošnih boja, duga gladna godina, veći dio duga itd. Teškoće svojstvene stilu i kontekstu Posebnu vrstu jezičkih teškoća u prevođenju predstavlja specifično stilsko izražavanje. Zasluga nauke o jeziku u području stilskog izražavanja sastoji se u otklanjanju straha pred takvim teškoćama. Njene zasluge ne sastoje se u tome što uvjerava da su teškoće jednostavne, već zato što nudi različite načine i sredstva da se te teškoće prevladaju. Ne zanemarujući značaj jezika na koji se prevodi, nauka o jeziku ispravan odnos prema nepoznanicama stila preporučuje tako što ih identifikuje, definiše i preporučuje jedno od jezičkih sredstava kojim se u prijevodu mogu preizraziti tako da ništa ne ostane neprevedeno ma kako teško bilo nešto prevesti. Kad bi se načelno dalo pretpostaviti da ne može biti pouzdanog prijevoda nekoga poetskog djela, budući da se ne mogu istovremeno ispoštovati značenja riječi, rime, metrika, dikcija, naravi glasova i drugo, to bi značilo da je nemoguć prijevod i najvećih književnih ostvarenja. Posljedično, to bi značilo da niko osim onih koji su na grčkom čitali Homerovu poeziju, ili na francuskom Mallarmeovu poeziju, na italijanskom Danteovu Božanstvenu komediju, ništa ne bi znao o vrijednostima ovih književnih velikana. Specijalisti u nekim oblastima znaju iskoristiti i neku veoma zastupljenu riječ s obuhvatnim značenjem i u nekom novom kontekstu odrediti joj sasvim posebno značenje, kao u primjeru riječi mjera sa značenjem odredba. Nebrojene su riječi kojima kontekst može pridružiti neko novo značenje. Treba zamisliti kakve teškoće nebaštiniku našeg jezika, dok s njega prevodi pisani tekst, mogu pričinjavati oblici koji veoma različitim riječima u izvedenim modalitetima dobijenim kroz mnogobrojne fonetske, padežne i sintaksičke promjene daju veoma slične, a ponekad i istovjetne, oblike. Teško je i zamisliti kakve teškoće nebaštiniku nekog jezika zadaju novi kvaliteti koje značenjima glagolskih osnova daju različiti prijedlozi i sufiksi, što je posebno svojstveno arapskom jeziku.

U svakom slučaju, kad se radi o jezičkim teškoćama, one su u svemu, što se tiče samog oblika i strukture riječi, jednostavnije nego razlike koje se tiču značenja riječi s obzirom na različitost konteksta. U rješavanju teškoća koje proizlaze iz različitosti konteksta nije dovoljno znanje gramatike datoga stranog jezika i vješto korištenje rječnika, već je neophodno i dugotrajno iskustvo o značenjima riječi iz stalnog opticaja u različitim kontekstima, a iskustvo se stječe samo dugotrajnom praksom uz uvježban osjećaj za pravac kojim se pri tome treba kretati. Prevodicu može dobro koristiti i proučavanje iskustava onih koji su mu u tom poslu prethodili. Teškoće svojstvene različitosti konteksta na relaciji između kulture i jezika Teškoće u prevođenju koje se na osnovama iskustva najteže prevladavaju proistječu iz razlike u svjetonazoru specifičnom baštinicima različitih jezika. Prema uvjeravanjima modernih lingvista, pogotovo semantičara, baštinici svakog jezika svijet oko sebe dijele prema opažanjima specifičnim izražavanju u svom jeziku. Oni stvari oko sebe gledaju iz specifičnog ugla, u sklopu vlastite podjele osjetilnog svijeta, na osnovu čega izvode specifična poimanja. Od prevodioca to zahtijeva da sličnosti što odgovornije, strpljivo, iznalazi ako želi pronaći istinske jednakovrijednosti. Međutim, jednakovrijednost se ponekad nužno ostvaruje kroz samjeravanje u sklopu u kojem se značenje neke pojedine riječi ne može sasvim izjednačiti sa značenjem samo jedne riječi iz drugog jezika, već se za to traži približan opis pomoću više riječi. Dakle, jednakovrijednost se nekad ostvaruje u značenjima većeg broja riječi, a to može zadavati veoma velike teškoće. Ako se značenje jedne riječi u jednom jeziku definiše prema jednoj konkretnoj stvari, ili određenoj pojavi, u drugom jeziku se ne mora definisati prema istim odrednicama, već je moguće da se predvidi definisanje prema sličnim ili sasvim drugačijim odrednicama. S obzirom na podjelu označavanja opažanja iz svijeta oko sebe, različitost, dakle, znači razlikovanje preciznih značenja na relaciji između dva jezika, svejedno koliko ih mi poistovjećivali

Str.110

Prof. dr. Mehmed Kico

Br.1-2

Br.1-2

O teškoćama u prevođenju

Str.111

i povezivali. Imenica građevina u našem jeziku, npr., može značiti ne samo isto što i imenica zgrada već i isto što i izgradnja, a konvencionalno može značiti i nauku vezanu za izgradnju, da i ne govorimo kako se može poistovjećivati sa specijalističkom djelatnošću u građevinarstvu, odnosno s projektovanjem, s kojim neki poistovjećuju arhitekturu. Kad se u obzir uzmu imenice kojim se izražavaju značenja svih po obliku, načinu izgradnje i namjeni sličnih objekata,10 kroz njihova suoznačavajuća preplitanja, treba pretpostaviti kakvo se mnoštvo imenica može proizvesti u samjeravanjima izraza iz dva jezika dovedena u dodir putem prevođenja. Opravdano je predvidjeti da se može raditi o desetinama imenica koje imaju sinonimne ili saoznačavajuće odnose. Nema sumnje da više sklonosti ka uočavanju i izražavanju razlika zahtijevaju nazivi kojima se ukazuje na karakter, osobine ili društveni status neke osobe. Uzmemo li za primjer naziv jadnik, jako bi se oduljilo da navodimo situacije u kojima se on koristi i s denotativnim, a kamoli sa svim mogućim konotativnim, pejorativnim, metaforičnim i prenesenim značenjima. Ako su razlike u imenicama koje izražavaju saoznačavajuće odnose tako razgranate i brojne u označavanju konkretnih stvari, treba tek zamisliti kako brojne one mogu biti kad se radi o apstraktnim pojmovima, budući da zajednički utisci o opipljivim stvarima, nesumnjivo, mogu biti mnogo ujednačeniji od zajedničkih pretpostavki o pojedinačnim predstavama u apstraktnim pojmovima. Uprkos svemu istaknutom, ne može se reći da se značenje riječi uvijek određuje kontekstom, jer ima i situacija koje zahtijevaju stabilnije utvrđeno značenje, posebno kad se radi o stručnim izrazima u nekim naučnim oblastima i radnim zanimanjima. Nazivi za apstraktne pojmove davnog porijekla, koji se tiču razumijevanja i iskustava iz ljudskog života uopće, kao što su, npr., ljubav, mržnja, bračni život, razdvojenost, bolest, liječenje, smrt i život, u svim jezicima i zajednicama su ujednačeniji od drugih i spadaju u onaj zbir riječi čiju je jednakovrijednost u
10 Navodimo samo primjere onih naziva koji se u naše vrijeme u svakodnevnom životu najviše koriste: kuća, koliba, baraka, uđerica, potleušica vila, dvorac, prizemnica, spratnica, višespratnica, vikendica, stan, pored kojih ima još veliki niz saoznačavajućih riječi.

drugim jezicima najlakše pronaći. Čim se dođe u poziciju da se operiše s nazivima za osjećanja, otvara se mogućnost pojavljivanja većeg broja saoznačavajućih naziva. Ako se radi o dubljim ličnim osjećanjima, njihov broj naziva je znatno veći. Kad se radi o nazivima za apstraktne pojmove novijeg porijekla, oni gotovo ravnomjerno zahvataju glagole, imenice i pridjeve. Dosta su zastupljeni u novinskim i naučnim tekstovima, a predstavljaju veoma ozbiljne teškoće. Mnogi u novije vrijeme postaju dio svakodnevnoga govora određenih krugova, dio načina razmišljanja pripadnika tih krugova, dok povremenim sagovornicima izvan užega kruga predstavljaju prepreku u komuniciranju. O mogućnosti i nemogućnosti prevođenja Kad se radi o mogućnosti ili nemogućnosti prevođenja, s pravom se može reći da se o tome u novije vrijeme mnogo raspravljalo. Skloni uvjerenju da je neponovljivo pjesničko nadahnuće koje se javlja u imaginaciji a izražava se jezikom, neki pjesnici su tvrdili da je prevođenje nemoguće. Neki su za prijevod rekli da pruža mogućnost posmatranja “naličja” umjesto “lica” nekoga umjetničkog djela. Za razliku od onih koji su u stavovima isključivali mogućnost prevođenja, veći je broj onih koji su prevođenje odobravali. Nalazeći dokaz u izvrsnim Göetheovim prijevodima nekih književnih bisera s orijentalnih jezika, neki spisatelji su prevođenje ocijenili kao “jednu od najvažnijih djelatnosti u sveukupnosti čovjekova djelovanja u svijetu”.11 Budući da nema mjesta pitanju je li prevođenje moguće ili nije, bolje je tražiti rješenje kako što bolje prevoditi!? Prema teoriji komunikacije i informacije, savršenog prenošenja poruke nema ni unutar jednog jezika, gdje prevođenje nije ni potrebno. Savršenog prenošenja nema čak i kad se obavijest doslovno ponavlja, zato što se u svakoj novoj prilici radi o nečemu drugačijem: drugačijoj situaciji, drugačijem primaocu, drugačijem kontekstu ili nečemu drugom. Zato prevodiočeva sposobnost da se približi izvorno odaslanoj obavijesti presudno određuje razinu upješnosti prevođenja. Prevodiocu pri tome na raspolaganju,
11

str. 46-47.

Pogledati: Vladimir Ivir, Teorija i tehnika prevođenja, Novi Sad, 1985.,

Str.112

Prof. dr. Mehmed Kico

Br.1-2

Br.1-2

O teškoćama u prevođenju

Str.113

prije svega, stoje kvalitativni modaliteti prevođenja na koje su ukazali J. P. Vinay i J. Darbelnet u naprijed navedenom djelu, koje sada želimo izložiti na primjerima. Posuđenice iz drugih jezika uzimaju se da označe ono što u zatečenoj situaciji ne postoji u kulturi jezika primaoca, kao što je slučaj s preuzimanjem njemačke riječi Autostrade (autostrada). Vremenom se slične posuđene riječi u mnogim slučajevima djelimično adaptiraju, kao što kod nas pokazuje primjer riječi autoput, sastavljene iz strane riječi auto i domaće riječi put, da bi se njome, istovjetno posuđenici autostrada, označio put rezervisan za saobraćaj motornih vozila. Doslovno prevođenje, odnosno prevođenje riječ za riječ, poželjno je i veoma zastupljeno, a moguće je u većoj mjeri prilikom prenošenja među srodnim jezicima obuhvaćenim jednom kulturom, daleko više nego kad se posreduje među nesrodnim jezicima. Radi udovoljavanja duhu jezika cilja, nekad je poželjna izmjena reda riječi (transposition), kao kad se u prevođenju arapskih tekstova na evropske jezike umjesto predikata na prvom mjestu, najčešće rezervisanom za glagol u arapskoj rečenici, u prijevodu na tu poziciju stavlja subjekat. Stilsko modifikovanje svojstveno je veoma vještim prevodiocima kakvi, umjesto doslovnog prijevoda nekih izraza koji bi primaocu bili sasvim jasni, pružaju izraze snažnijega stilskog naboja, kao u primjeru prijevoda arapske rečenice: “Asqaṭahum ğami‘an”, što znači: “Sve ih je oborio”, a s ciljem ostavljanja snažnijeg utiska može se prevesti: “Poobarao ih je sve do jednoga.” Izrazi svojstveni duhu nekog jezika, koji se nazivaju idiomima, u drugi jezik se često prenose tako što se zamjenjuju ekvivalentima sačinjenim od nešto drugačijih riječi koje obrazuju veoma slično značenje, kao kad se npr. arapska fraza: “Lā ğadīd taḥt al-šams” (ništa novo nema pod suncem) prevede: “Sve je isto kako je i bilo.” Opisno adaptiranje jeste način prenošenja putem kojeg se poruka u drugi jezik prenosi nešto drugačijim sredstvima, u različitim kontekstima na sasvim različite načine. Zanimljivo je da arabisti i arapski lingvisti dio navedenih modaliteta prevođenja ubrajaju među stvaralačke principe kojim

su baštinici arapskog jezika, nakon dolaska islama, nove riječi u arapski jezik, prilikom susreta s drugim jezicima iz kulturnoga i geografskog okruženja, uključivali i tako dopunjavali njegovu leksiku. Iz modaliteta prevođenja koji nalaze mjesto među primjenjivanim primcipima u procesima dopunjavanja arapske leksike, Teufik Muftić navodi figurativnu upotrebu (al-mağāz), prihvatanje tuđih riječi (al-isti‘āra) i opisno adaptiranje (al-iqtibās).12 Ibrāhīm Anīs, jedan od najistaknutijih modernih lingvista, tvrdi da su među stvaralačkim principima obogaćivanja arapske leksike iz reda kvalitativnih modaliteta prevođenja bili prisutni posuđivanje (al-iqtirāḍ) i djelimično adaptiranje (al-naht).13 Zaključak Prenošenje jezičke sadržine, ili materijala, iz jednog jezika u drugi, naziva se usmenim prevođenjem. Takvo prevođenje može biti konsekutivno ili simultano. Usmeno prenošenje s pisanog teksta, ili iz unaprijed pripremljenoga govora, na neki drugi jezik, naziva se prevođenjem na viđeno. Pošto se usmenim prevođenjem udovoljava trenutnim zahtjevima komuniciranja, značajnije od njega jeste pismeno prevođenje, koje svoje tragove ostavlja za buduća vremena i tako vrši funkciju povezivanja različih epoha. Budući da je nauka o jeziku uporno zanemarivala prevođenje, prevodioci su se dugo vremena sami, bez pomoći drugih, bavili pratećim problemima. Najveći doprinos nauke o jeziku u razmatranju prevođenja sastoji se u tome što ukazuje na njegov društveni i povijesni značaj, te što nastoji odgovoriti na najvažnija pitanja vezana za prevođenje. Umjesto odgovora na pitanje da li je prevođenje moguće ili nije, bolje je tražiti odgovor na pitanje šta i kako treba prevoditi?! Ako se u vidu ima činjenica da savršenog prenošenja poruke nema čak ni u sklopu komuniciranja na istom jeziku, razumljivo je što se u procesu prevođenja pojavljuje niz teškoća. Pored niza teškoća koje izviru iz naravi jezika, neke proizlaze iz različitosti kultura i pogleda na svijet. Zato se od prevodioca,
Teufik Muftić, Gramatika arapskog jezika, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 10-13. Ibrāhīm Anīs, Ṭuruq tanimya al-alfāẓ fī al-luġa, Maṭba‘a al-Nahḍa al-ğadīda, Al-Qāhira, 1967., u cijelosti je posvećeno načinima obogaćivanja arapske leksike.
12 13

8 - Glasnik Rijaseta . . .

Str.114

Prof. dr. Mehmed Kico

Br.1-2

Br.1-2

O teškoćama u prevođenju

Str.115

uz dobro znanje jezika izvora i jezika cilja, u prevladavanju pratećih teškoća, zahtijeva i dobro poznavanje kulture iz koje prevodi. Pošto se najveći dio teškoća tiče naravi jezika, pored dobrog znanja jezika izvora i jezika cilja, prevodilac treba znati primjenjivati i kvalitativne modalitete prevođenja, zahvaljujući kojima će lakše stići do zadovoljavajućeg stepena uspješnosti prijevoda. Time će on, uz značajnu ulogu izraženu u posredovanju između dva jezika ili dvije kulture, istovremeno davati aktivan doprinos obogaćivanju leksike vlastitog jezika i vlastite kulture. Međutim, sve kad bi maksimalno ovladao vještinom prevođenja i osposobio se u prevladavanju svih teškoća prevođenja, prevodilac sebi ne smije dopustiti da prevodi rutinski, već mora voditi računa da u svakom trenutku i sve dijelove radnog materijala prevodi pažljivo i uredno. Samo ako ispunjava sve uvjete koje pred njega postavlja moderna nauka o jeziku, prevodilac se svojim radom valjano uključuje u “jednu od najvažnijih djelatnosti” ljudskoga uma u sveukupnom komuniciranju pojedinaca i grupa u sklopu ljudske zajednice.

By Prof Dr Mehmed Kico ABOUT DIFFICULTIES IN TRANSLATIONS Instead of asking oneself whether translation is possible or not, one should ask how to translate. Besides the difficulties that arise from a very nature of language, some of them come as a result of cultural differences. In addition to good knowledge of a language, a translator should have a good knowledge of the culture from which he or she translates. Since the difficulties concern, mainly, the nature of language, a translator should know how to use different modalities of translation, which makes it easier to achieve a successful translation. A translator should not allow himself to conduct a translation in a routine way, instead, he should make sure that, at any time of this process, he translates carefully and accurately.

8*

Str.122

Bruce C. Williams

Br.1-2

Stoga, nesigurnost u vezi s početnim datumom jeste razlog da muslimanska zajednica bude svjesnija kad je riječ o ramazanu. Postoje neki muslimanski stručnjaci koji su radili na tom problemu. Koristeći podatke, oni pokušavaju preciznije izračunati periode vidljivosti Mjeseca u svim lokacijama u svijetu. Konačno, 2006. godine ustanovili su algoritam koji može odrediti vidljivost Mjeseca koristeći se astronomskim podacima. ISNA (Islamsko društvo Sjeverne Amerike) usvojilo je ovaj metod za određivanje početnog datuma islamskog lunarnog mjeseca. Ovaj algoritam primjenjuje se u nekoliko hiljada kontroliranih posmatranja prikupljenih u periodu od 150 godina u različitim lokacijama u svijetu. Štaviše, posmatranja Mjeseca načinjena svakog mjeseca od 1993. godine potvrdila su ove proračune o vidljivosti. Dakle, ovaj algoritam ne zavisi isključivo od astronomskih podataka, već prije od podataka ustanovljenih posmatranjem u posljednjih 150 godina. Istraživači Halid Šaukat i ostali koristili su ova posmatranja. Poredeći ih s astronomskim podacima iz tog perioda mogli su doći do podataka o stepenu Mjeseca i na kojem geografskom položaju na Zemlji Mjesec postaje vidljiv. Dali smo pregled nesuglasica u vezi s početnim datumom mjeseca islamskog lunarnog kalendara. Postoje dva osnovna sporna pitanja koja su razlog ovih nesuglasica, a ona su “lokalno versus nelokalno posmatranje” i “posmatranje golim okom versus astronomski podaci”. Pokušali smo pokazati da ove nesuglasice nisu jednostavne kao što mnogi ljudi misle. Tako, ukoliko postoje različiti početni datumi ramazana, ili različiti datumi islamskih praznika u različitim muslimanskim zajednicama, tu situaciju ne bismo trebali vidjeti kao veliku nesuglasicu prouzrokovanu malim razlogom. Poslanik Muhammed, a.s., rekao je: “Razlika u mišljenju među mojim sljedbenicima jeste milost.”
Prijevod s engleskog: Nedžma AHMETSPAHIĆ

reagovanja
merisa karović

muslimanske milicije u bih 1941-1945.
Nije mi cilj da proturječim poštovanom gospodinu Čelji, ali mi se kao obaveza nameće da odgovorim na njegova Reagovanja povodom mog rada “Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941-1945.” objavljenog u Glasniku Rijaseta Islamske zajedice u Bosni i Hercegovini: - br. 11-12, novembar-decembar, 2006, Sarajevo, str. 1121 -1134. - br. 1-2, januar-februar, 2007, Sarajevo, str. 54-73. Tema “Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 19411945.” neistražena je i nedovoljno obrađena u bosanskohercegovačkoj historiografiji, te bi joj trebalo posvetiti više pažnje u naučnim raspravama, a meni, mladom istraživaču, historičaru, postavila se kao neodoljiv izazov za istraživanje. Drago mi je da je moj rad, barem donekle, uspio pobuditi interesovanje, te podstakao da se piše o muslimanskim milicijama u Bosni i Hercegovini što bi moglo biti dragocjeno za dalja istraživanja o ovoj temi i što će biti od velike pomoći historičarima u pisanju historije Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu. Cilj ovog teksta nije da napišem još jedan naučni rad o ovoj temi, jer bi za to trebalo mnogo više vremena, nego on predstavlja samo odgovor na Reagovanja gosp. Čelje objavljen u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, br. 11-12, novembar-decembar, 2007, Sarajevo, str. 1134-1143. Posebno bih se osvrnula na dvije kritike koje gospodin Čeljo upućuje u svojim Reagovanjima, a koje se odnose na poglavlje u

Str.124

Merisa Karović

Br.1-2

Br.1-2

Muslimanske milicije u BiH 1941-1945.

Str.125

mom radu koje govori o formiranju i djelovanju muslimanskih milicija u jugoistočnoj Bosni. U prvoj kritici ističe se da: “autorica prešutkuje postojanje samostalne bošnjačkomuslimanske milicije i njenih boraca koji su položili svoje živote u odbrani svog naroda i domovine Bosne u jugoistočnoj Bosni, u Drugom svjetskom ratu” (str. 1134). Prešutkuje? Želim podsjetiti cijenjene čitatelje da u posebnim poglavljima obrađujem djelovanje muslimanskih milicija na području sjeveroistočne Bosne, jugoistočne Bosne, Hercegovine, Cazinske krajine, detaljno opisujem njihovo organizovanje, pokušaj odbrane od svih napadača na muslimansko stanovništvo, te ukazujem na problem da gdje su ove vojne formacije bile dobro organizovane, nije bilo masovnog stradanja muslimanskog stanovništva, a gdje je muslimanska samoodbrana bila na lošijem nivou, stradanja muslimanskog stanovništva bila su masovnija i veća. U svom radu ukazujem na činjenicu da je “muslimanska samoodbrana na području sjeveroistočne Bosne dostigla visok stepen organizacije i nije dozvolila da se dogode masovni zločini nad muslimanskim stanovništvom u ovom kraju” (br. 11-12, novembar-decembar, 2006, Sarajevo, str. 1134). “Za razliku od sjeveroistočne Bosne, samoodbrana muslimanskog stanovništva na području jugoistočne Bosne bila je na vrlo niskom stepenu organizovanosti. Djelovala je nejedinstveno, a blizina granice sa Srbijom i Crnom Gorom, gdje je bilo jezgro četništva, imala je za rezultat masovne zločine nad muslimanskim stanovništvom. Ipak, ni ove pokušaje organizovanja muslimanskih vojnih formacija u cilju odbrane muslimanskog stanovništva ne možemo zanemariti” (br. 1-2, januar-februar, 2007, Sarajevo, str. 58). Gospodin Čeljo tvrdi slijedeće: “Organizovana samostalna bošnjačka muslimanska milicija u jugoistočnoj Bosni dala je nemjerljiv doprinos u odbrani bošnjačkog muslimanskog civilnog stanovništva od agresorske srpske fašističke vojske koja je napadala iz Srbije i Crne Gore” (br. 11-12, novembar-decembar, 2007, Sarajevo, str. 1140). Nažalost, poznata historijska činjenica jeste to da je na ovom području muslimansko stanovništvo tokom cijelog rata doživjelo masovne pokolje, genocid. O tome koliko su muslimanske vojne formacije bile samostalne, moglo bi se diskutovati, jer su one, barem formalno, zavisile od vladajućih struktura (od NDH vlasti,

Nijemaca, Talijana, partizana...). Ako bi se pravile paralele u organizaciji muslimanske samoodbrane u sjeveroistočnoj i jugoistočnoj Bosni, primat bi se dao organizovanosti Hadžiefendićeve legije (sjeveroistočna Bosna), koja je bila pod jedinstvenom komandom, dok su muslimanske milicije u jugoistočnoj Bosni djelovale na lokalnom nivou, parcijalno – bez jedinstvene organizacije. Uz dužno poštovanje za sve one koji su dali živote za odbranu svog zavičaja, da je muslimanska milicija u ovom kraju bila na višem stepenu organizovanosti (tj. da je postojala jedinstvena komanda muslimanskih vojnih formacija na području cijele jugoistočne Bosne), bilo bi i manje žrtava. Ali, to je bilo gotovo i nemoguće ako se uzmu u obzir okolnosti u kojima se nalazio ovaj kraj: pretenzije četnika na ovu teritoriju i cilj koji su oni postavili sebi u poznatom Memorandumu Stevana Moljevića o fizičkom istrebljenu muslimanskog stanovništva s ovog područja. Ipak, dragocjene su informacije koje nam daje gospodin Čeljo, a koje se odnose na pokušaj organizovanja muslimana na području Čajničkog i drugih srezova jugoistočne Bosne. Druga kritika odnosi se na: “pozicioniranje u istu ravan samostalnih muslimanskih milicija s njemačkim, italijanskim, NDH, NOV Jugoslavije i četničkim muslimanskim milicijama” (str. 1134). Muslimanima u toku Drugog svjetskog rata nije odgovarala niti jedna zaraćena strana, a oni koji su išli u domobrane, SS formacije, partizane, pa čak i ustaše i četnike (u manjem broju) nisu imali drugog izbora. Organizovanje muslimanskih milicija bio je pravi spas i utočište za vojno sposobne muslimane i stanovništvo koje su one branile. Međutim, činjenica je da su neki odredi muslimanskih milicija formalno bili u sastavu oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske, od kojih su dobivali pomoć u oružju i hrani; neke od njih potpomagali su Nijemci, Talijani, u zavisnosti ko je u njihovom mjestu djelovanja bio na vlasti. I gospodin Čeljo je u svom Reagovanju naveo postojanje “Talijanske muslimanske milicije” u Čajniču (str. 1142). Zašto Talijanske? Odgovor na ovo pitanje objašnjava se time što su talijanske vlasti odobrile osnivanje muslimanskih milicija i djelimično ih naoružale, ali i razoružale, te doprinijele njihovom

Str.126

Merisa Karović

Br.1-2

Br.1-2

Muslimanske milicije u BiH 1941-1945.

Str.127

uništenju kada su ove formacije postale smetnja njihovim vojnim i političkim interesima. Ovaj podatak preuzet je iz izvješća predstojnika Kotarske oblasti Čajniče, u kojem se navodi: “Kada su Talijani ponovo zauzeli Čajniče u travnju 1942. osnovali su muslimansku miliciju, koju su djelimično sami naoružali, a koja je brojila blizu 1.500 ljudi. Odnosi između milicije i četnika bili su kroz svo vrieme neprijateljski, te su jedni držali jedan dio, a drugi su držali dio kotara. Koncem siječnja ove godine (1943. godine, primj. M. K.) likvidirana je muslimanska milicija i muslimansko stanovništvo u ovom kotaru. Naime tada su upali u čajnički kotar jači odredi četnika iz Crne Gore pod zapovjedništvom Pavla Đurišića, koji su brojili oko 5.000 ljudi, a koji su razbili miliciju i izvršili pokolj nad muslimanskim stanovništvom ne samo u ovom, nego i u pribojskom, pljevaljskom i bijelopoljskom kotaru. Ovom prilikom stradalo je približno oko 1.500 muslimanskog stanovništva većinom žena i djece. Ostalo stanovništvo muslimansko izbjeglo je preko Drine ostavivši svu stoku i hranu, kao i pokućstvo. Izbjeglo stanovništvo iz Goražda i drugih mjesta, gdje se bilo u prvi mah sklonilo kasnije je upućeno u razne kotareve sjeverne Bosne, gdje se i sada nalazi. Prilikom ove akcije odreda Pavla Đurišića popaljeni su i uništeni svi muslimanski domovi, tako da je ostalo pošteđeno svega oko 70 kuća i to na desnoj obali Drine u neposrednoj blizini Goražda” (V. Dedijer i A. Miletić, Genocid nad muslimanima 1941-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo, Svjetlost, 1990, str. 364-365, Prema: Selman Ibričević; Izvješće o važnijim događajima na području čajničkog kotara, Kotorska oblast Čajniče – Velikoj župi Vrhbosna, Sarajevo, 28. juli 1943). O razoružanju i uništenju muslimanskih milicija od četnika i Talijana na ovom području u jednom od izvještaja UNS-e ističe se: “...veliki broj izbjeglica prelazi na lievu obalu Drine. To su četničke oboružane bande koje ugrožavaju krajeve oko kotara Čajničkog i Pljevlje. Tvrdi se da s tim četnicima u kotaru Čajničkom djeluje Draža Mihajlović. Četnici su zauzeli most da Drini i nalaze se u Strmici. Višegrad, selo Handrinsko i druga sela podpuno su popalili, a to sve u suradnji sa Talijanima.

7. valjače 1943. osvojili su i popalili Bukovicu, kotar Pljevlje, Glečevo, Batovo, Međuriečje, kotar Čajniče, a svakog se časa očekuje pad Miletkovića i Zaborka. U Čajniču su Talijani uhitili vođu bukovačke milicije Latifa Močevića i neke druge milicionere. Talijanske vlasti naredile su miliciji na Meteljki da se za 3 dana ne smiju maknuti iz kuća. Vođa milicije Hasan Begović je poludio od strašnih događaja koji su nastali djelovanjem četnika. U borbama je poginuo vođa fočanske milicije Alija Hadžimusić, koji se nalazio u borbama na području kotara Čajniče. Milicija je ostala bez streljiva zbijena su središtu čajničkog kotara, a vjerovatno će biti uništena” (Smail Čekić, Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, Dokumenti, Sarajevo, MAG – Udruženje muslimana za antigenocidne aktivnosti, 1996, str. 255, Zločini u Sandžaku i istočnoj Bosni – Izvještaj Ustaške nadzorne službe NDH, Zagreb, 16. februar 1943) Muslimanske milicije, njemačke, talijanske trupe, vojska NDH, četnici bili su u istom položaju jedino na kraju rata, tj. tako su ih tretirali pobjednički raspoloženi partizani koji su ih “pozicionirali u istu ravan”, tj. pomagače okupatora. Obaveza historičara jeste da se ispravno koristi naučnim aparatom, da piše na osnovu relevantnih dokumenata i literature, te uvijek navodi odakle preuzima svaki podatak kojm se koristi u svom istraživačkom radu. S tim u vezi, posebno bih naglasila da sve što je napisano u radu “Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941-1945.” nije rezultat nikakve slobodne procjene, nego je utemeljeno na osnovu dokumenata ustaške i komunističke provenijencije, kao i literature koja govori o ovoj temi. Od ustaških izvora koristila sam brojne izvještaje Ustaške nadzorne službe koje posjeduje Arhiv Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, članke iz novinskih listova Osvit i El-Hidaje, a od komunističkih izvora objavljene Zbornike Narodnooslobodilačkog rata i dokumente Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača koje posjeduje Arhiv Bosne i Hercegovine. Gospodin Čeljo se u svom Reagovanju najvećim dijelom osvrnuo na jedan segment mog rada pod naslovom “Muslimanske milicije na području jugoistočne Bosne”. Sve ono što sam napisala i u ovom poglavlju temelji

Str.128

Merisa Karović

Br.1-2

se na: dokumentima UNS-e (inv. br. 2457, 1421, 2392, 1442, 991, 3375), Zbornicima NOR-a (tom IV, knj. 19, dok. br. 100, tom IV, knj. 20, dok. br. 44), te literaturi koja govori o ovoj temi. Čekalo se da prođe određena vremenska distanca da se “progovori” o ovome. Poslije Drugog svjetskog rata pisalo se iz perspektive pobjednika, s ciljem idealizovanja partizanskog pokreta. Sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća teme o genocidu nad muslimanima, muslimanskim milicijama, broju žrtava u Drugom svjetskom ratu... bile su tabui. U zaključku svog rada navela sam: “Novi pogledi u historijskoj nauci o izučavanju Drugog svjetskog rata otvorili su niz novih, neistraženih tema, koje tek čekaju na svoju potpunu historiografsku obradu. Ovdje svakako, možemo svrstati i temu ‘Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941-1945.’, a ovaj rad predstavlja samo pokušaj da se definišu ove formacije i da se da opći pregled njihova djelovanja” (str. 73). Dobro bi bilo da neposredni učesnici događaja, svjedoci tog vremena, napišu ponešto o zbivanjima u njihovom zavičaju, te bi se stoga Reagovanje gospodina Čelje moglo ocijeniti vrlo značajnim.

naše medrese

svršenici gazi husrev-begove medrese u 2007. godini
U 2007. godini diplomu Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu stekao je 81 kandidat. Ovaj broj se odnosi na muške i ženske, te na redovne i vanredne kandidate. 1. Ahmetagić (Šaban) Samija, 1961. – Žepa, Rogatica, 2. Arifović (Nihad) Admira, 1988. – Zenica, 3. Aždahić (Enver) Samra, 1988. – Visoko, 4. Bajrić (Mefail) Jasmina, 1988. – Tuzla, 5. Begić (Šefko) Amina, 1988. – Visoko, 6. Bećirović (Ibrahim) Hidajeta, 1988. – Rogatica, 7. Bekrić (Muhamed) Lejla, 1989. – Doboj, 8. Bradarić (Hamid) Merjem, 1989. – Doboj, 9. Bulbulušić (Hariz) Alma, 1989. – Sarajevo, 10. Čajlaković (Husein) Fatima, 1988. – Zenica, 11. Čaušević (Sejdo) Sulejman, 1965. – Velika Kladuša, 12. Čolaković (Nezir) Mirsada, 1977. – Zenica, 13. Ćatić (Hasan) Suvad, 1964. – Velika Kladuša, 14. Ćurovac (Hisamedin) Adnan, 1988. – Sarajevo, 15. Dedić (Smajo) Alema, 1988. – Sarajevo, 16. Dervišević (Hazim) Azemina, 1988. – Doboj, 17. Duranović (Asim) Asima, 1988. – Jajce, 18. Durak (Mustafa) Nermana, 1988. – Fojnica, 19. Džankić (Ejub) Faruk, 1988. – Tuzla, 20. Džerizović (Sejad) Amar, 1989. – Sarajevo, 21. Efendić (Agan) Edib, 1988. – Zenica, 22. Fočo (Nedžad) Halid, 1988. – Foča, 23. Gabeljić (Esad) Mersed, 1987. – Srebrenica, 24. Ganijun (Ševal) Lejla, - 1988. – Sarajevo, 25. Genjga (Sirađ) Abdusamed, 1989. – Travnik,
9 - Glasnik Rijaseta . . .

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->