P. 1
Miroslav Ćosović: Sloveni-Srbi u doba Nemanjića; Srbinova riječ nasuprot riječi Dubrovčana nije vrijeđela ništa

Miroslav Ćosović: Sloveni-Srbi u doba Nemanjića; Srbinova riječ nasuprot riječi Dubrovčana nije vrijeđela ništa

|Views: 81|Likes:
Published by Miroslav Ćosović
Objavio Portal Analitika, 3. avgust 2013.
Objavio Portal Analitika, 3. avgust 2013.

More info:

Published by: Miroslav Ćosović on Aug 11, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/15/2015

pdf

text

original

Sloveni-Srbi u doba Nemanjića

Feudalni gospodari Srbije i Ilirika iz kasnog srednjeg vijeka iskoristili su milenijumsku slovensku tradiciju u ratarstvu, slovensku revnost prema poljoprivredi i snagom sile stavili ih u skoro ropski položaj. U vrijeme Nemanjića Sloveni-Srbi nijesu više bili slobodni ljudi i pojam srbalj izjednačen je sa socijalnim terminom ratar/zemljoradnik. 03. avgust 2013.

Sloveni su u ranom srednjem vijeku imali neku vrstu demokratskog ureñenje svojih zajednica. Američki istoričar Patrik Giri prenosi: "Vizantijski istoričar iz šestog veka, Prokopije, opisuje kako su bili ’ne pod vlašću jednog čoveka, nego su od starine živeli u demokratiji i prema tome sve što se tiče njihovog blagostanja, bilo u dobru ili zlu, bilo je prepušteno narodu’." (Patrik Giri, Vizantija nije mogla da zaustavi Slovene, "Danas", 23. nov 2007). Profesor na Sorboni Fransis Kont isto piše o ranim Slovenima - kod kojih je narod smjenjivao vladara: "Knez većinom ostaje na vlasti od dvanaest do četrnaest godina Ali narod ne okleva da ga smeni (‘da mu pokaže put iz grada’, kako se govorilo u Novgorodu), ako pokuša da prigrabi vlast koja mu ne pripada; ili se ne potvrdi ratnom pobedom.” (Fransis Kont, Sloveni, Beograd, 1989, str 154) Sloveni na Ilirik (zapadni Balkan) nijesu došli da kupe poreze od starośedioca (naših predaka), već su starośedioce proćerali u planine, primorske gradove i krševita područja, a zemlju su podijelili zmeñu sebe i obrañivali je.

U vrijeme Nemanjića ogromna većina Slovena je podjarmljena: Ali, u kasnom srednjem vijeku društveni odnosi na Balkanskom poluostrvu su se promijenili. Nastupilo je vrijeme čvrstog feudalizma, moćni velikaši-feudalci na čelu sa vladarom podjarmili su seosko poljoprivredno stanovništvo i prinudili ga da plaća mnogobrojne dažbine. Feudalni gospodari Srbije i Ilirika iz kasnog srednjeg vijeka iskoristili su milenijumsku slovensku tradiciju u ratarstvu, slovensku revnost prema poljoprivredi i snagom sile stavili ih u skoro ropski položaj. U vrijeme Nemanjića Sloveni-Srbi nijesu više bili slobodni ljudi i pojam srbalj izjednačen je sa socijalnim terminom ratar/zemljoradnik. Ne postoji nijedan dokument srednjevjekovnih vladara i velikaša Srbije u kojem su se isti deklarisali kao Srbi, dok su Vlasi ponosno isticali svoju etničku pripadnost. Recimo, Risto Kovijanić je u knjizi "Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima XIV - XVI vijek" (Cetinje, 1963), na strani 220 prikazao dokument iz 1396. godine ñe preci Ozrinića/Čevljana kažu: "Mi... Vlasi" Еvo navoda dva srpska akademika koji saopštavaju da su Srbi bili socijalni sloj. Branislav ðurñev je pisao: "Zavisni seljaci ratari ili pretežno ratari koji su stanovali u selima za razliku od nomadskih stočara zvali su se Srbima, pa ih tako nazivaju i zakoni koji se odnose na njih." (Branislav ðurñev, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena, Titograd, 1984, strane 180 i 181). Nomadski stočari o kojima ðurñev govori su Vlasi i Arbanasi. Akademik Miloš Blagojević: "Već u prvoj polovini XIV veka, o ‘vlasima’ se govori kao o posebnoj društvenoj kategoriji koja se svojim osnovnim zanimanjem razlikuje od ‘srba’ zemljoradnika.” (Istorija srpskoga naroda, I knjiga,, Beograd, 1981, str 382, link: http://i39.tinypic.com/2cp7s00.jpg). Ovo "srba" Blagojević je napisao malim početnim slovom, kao riječ koja označava socijalnu kategoriju, a ne etničku. Za Nemanjićke Srbe postojao je zakon i on se zvao "Zakon Srbljem", tako su ga sami Nemanjići naslovili. Gle čuda, u tom zakonu se ne pominju ni sjajno oružje, ni svila i kadifa, ni obaveze i prava ratnika - zakon propisuje

obaveze poljoprivrednika, trudbenika na njivi! Zakon uz komentar akademika Mihaljčića možete pročitati na www.montenegrina.net pod naslovom "Rade Mihaljčić: Stari srpski zakon".

Branislav ðurñev U državi Nemanjića čovjek je posmatran kao mašina za rad, za pravljenje novca. Srbljima je napuštanje gospodarevog posjeda bilo zabranjeno, pod prijetnjom strogih kazni. Konstantin Jireček nam prepričava odredbe iz Dušanovog zakonika (meropah je ratar): "Meropsi koji pobegnu sa zemlje svoga gospodara, pa ih prvobitni gospodar uhvati, kazne se tako što im se kosa opali a nos raspori. Ovim odredbama isprednjačili su Srbi ispred prilika u Ugarskoj, gde su seljaci tek nakon jednog i po veka bili lišeni slobode selenja.” (Konstantin Jireček, Istorija Srba - Kulturna istorija, Zmaj, Beograd, 1990, str 101). Vlasi i Arbanasi su bili slobodni ali u planinama. U Dečanskoj hrisovulji je izričito navedeno da - kako je bilo i "prvim naukom" (po starom običaju) u planinama niko ne može da ima baštine, one su vlasništvo kralja ili crkve (kad kralj daruje crkvu). Iz toga je jasno (kako i Sima Ćirković navodi na jednom drugom mjestu), da su Vlasi i Arbanasi bili direktno odgovorni vladaru preko svojih predstavnika i nikome drugom. Još nešto moramo znati. Ako bi Vlasi i Arbanasi sišli sa planine i nastanali se u selu, što je bila uobičajena pojava u kasnom srednjem vijeku, i ako bi počeli da žive kao i Sloveni sjedjelačkim načinom života, oni bi prelazili u kategoriju srbalja i na to su ih prisiljavali zakoni Nemanjića. Mnogo radnih obaveza za Slovene kod Nemanjića: U vrijeme Nemanjića i njihovih nasljednika srblji su imali ogroman broj radnih obaveza; plaćali su vladaru soće - jedan perper ili kabal žita na svako domaćinstvo. Zavisno stanovništvo još je imalo obaveze "grañenje i popravljanje vojnih utvrñenja (‘gradozidanije’), a ponekad i čuvanje tvrñava (‘gradobljudenije’). Svojim dažbinama zavisno stanovništvo je povremeno i delimično izdržavalo vladara, njegovu porodicu, pratnju poslugu, članove državne uprave, zvanične predstavnike stranih države. . . Dažbine su se obično svodile na davanje predviñene količine hrane za ljude – ‘obrok’, i na davanje potrebne hrane konjima na kojima se putovalo – ‘pozobi’. Kada je vladar imao izuzetne rashode a njih je bilo, podmirivani su obaveznim ‘poklonima’. . . u vidu

‘priselice’ bilo dužno da nadoknañuje štetu koju bi putnicima i trgovcima pričinili lopovi i razbojnici. Od češćih obaveza prema vladaru treba pomenuti i ‘ponos’, tj. prenošenje vladarevih stvari do odreñenog mesta. . . Zavisno stanovništvo imalo je čitav niz obaveza prema vlasteli kao feudalnim gospodarima, ali su o tome sačuvana više posredna nego neposredna obaveštenja. Ono je obavljalo sve poljske radove. . . bilo da su to oranice namenjene gajenju žitarica ili vinogradi. Sav prihod koji bi se na taj način ostvarivao pripadao je jedino vlastelinu, što je činilo jedan od glavnih izvora njegovog bogatstva." (Miloš Blagojević, Istorija srpskoga naroda, I knjiga, Beograd, 1981)

Vladimir Ćorović piše: "Seljak je u XIV veku morao 104 dana godišnje besplatno raditi za svog vlasnika kao redovan posao, a bilo je uz to i izuzetnih rabota" (Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, www.rastko.rs) Čuveni vizantolog Ostrogorski piše: „Dok su na srpskim zemljoposedima seljaci po pravilu radili u toku cele godine dva dana nedeljno za svog gospodara, a povrh toga su vršili i odreñene specijalne rabote, dotle su vizantijski seljaci obično radili za svog gospodara samo jedanput mesečno. . . ” (Georgije Ostrogorski, O vizantijskom feudalizmu, Pronija, Beograd, 1969. strana 294) Seljaci su bili nesposobni za aktivno ratovanje: Sloveni/Srbi - plemstvo, su naravno aktivno davali vojnu službu, ali takozvani obični srblji su imali veliki broj radnih obaveza, te praktično nijesu ni davali vojnu obavezu, osim u slučaju krajnje nužde. Sima Ćirković piše o vojsci kod kasnijih Nemanjića. Kod nas je ovo skoro nepoznato, vlada uvjerenje da su za Nemanjiće ratovali sve sami Srbi i niko više, ali: "U vreme vladara osvajača srpska država je u vojnicima deficitarna, pa se uzimaju strani najamnici: Katalonci, Turkopuli (pokršteni Turci), Nemci, koji su dugo bili u službi Dušanovoj." (Sima Ćirković, Srbi u srednjem veku, Beograd, 1985, str 196) Odmah zatim nastavlja Ćirković: "U kasnom srednjem veku udeo ratnika nije zavisio od raspoloženja ili predispozicija, već od društvene raslojenosti. Uslova za masovno podizanje ratnika bilo je tamo gde se očuvao slobodni elemenat, sposoban da ima konja

i oružje. U tom pogledu su velike bile razlike izmeñu zemljoradničkih oblasti, gde su ljudi vezani za zemlju, razbijeni na male porodice, obavezni na rabote pa otuda i nepodobni i nesposobni da učestvuju u ratovanju, osim u slučajevima krajnje nužde, odbrane svoga kraja" (ista knjiga, str 196). Naravno da su srblji u kasnom srednjem vijeku pored ogromnog broja radnih obaveza bili nesposobni za ofanzivno ratovanje. Ofanzivno ratovanje u srednjem vijeku nije bilo moguće bez konjice, a za ratovanje na konju bile su potrebne godine vježbanja, isto tako i za vještinu mačevanja i borbe u punom ratnom oklopu bila je potrebna velika vještina. Zato su vojsku za osvajačke pohode popunjavali slobodni ljudi iz planina. Nastavlja Ćirković, napravio je podjelu na zemljoradnike, nesposobne za ofanzivno ratovanje "...i oblasti stočara sa katunskim zajednicama slobodnih i pokretnih brastvenika, koji su sami uzgajali konje. U istoriji ratova na Balkanu Vlasi i Arbanasi zato zauzimaju istaknuto mesto. Već se Dušan u značajnoj meri oslanjao na Arbanase..." (ista knjiga, str 196) Zahvaljujući mitomaniji koja vlada kod nas, postoji predubjeñenje da su Srbi u vrijeme Nemanjića bili strašni vitezovi, koji su imali carstvo, a to carstvo su zadobili velikim junaštvom, podrazumijeva se, u ogromnim bitkama. Meñutim, siguran sam, kad bi se napravila anketa u kojoj bi narod i u Srbiji i u Crnoj Gori bio upitan - znate li za neku veliku pobjedu Srba u srednjem vijeku, 90 odsto posto anketiranih ne bi umjelo da navede nijednu jedinu.

U vrijeme Nemanjića plemstvo se nije popunjvalo od Slovena/Srba: Član 173. "Dušanovog zakonika” kaže: „O podvoñenju: Vlastela i vlasteličići, koji dolaze na dvor carev, ili Grk, ili Nemac ili Srbin, ili vlastelin i drugi koji bilo, ako dovede sa sobom razbojnika ili lopova, da se onaj gospodar kazni kao lopov i razbojnik.” (www.dusanovzakonik.com). Dakle, Srbi se kao plemići navode na trećem mjestu, mada, izgleda da u srednjem vijeku redosljed navoñenja po veličini nije bio bitan, nemoguće je da je u Dušanovoj državi bilo više njemačkog plemstva od slovenskog/srpskog. Meñu plemstvom je naravno bilo i mnogo Vlaha i Albanaca. U Srbiji Nemanjića vjerovatno je bilo dosta slovenskog/srpskog - malog i većeg plemstva, ostataka slobodnih slovenskih seljaka iz ranog srednjeg vijeka. Ali, u kasnom srednjem vijeku plemstvo se nije popunjavalo iz redova Srba jer su svi Srbi osim pripadnika plemstva, bili podjarmljeni, pretvoreni u zavisne seljake - srblje, a prelazak iz redova zavisnih seljaka/srbalja u redove plemstva nije bio moguć. Kad su

slovenske/srpske plemićke kuće izumirale, na njihovo mjesto nijesu dolazili drugi Sloveni, već je plemstvo popunjavano iz redova slobodnih ljudi - Vlaha, Albanaca i stranaca. Sima Ćirković piše kako se sitno plemstvo uspinjalo u hijerarhiji, izmeñu ostalih i Balšići i Crnojevići: "Primeri nekih istaknutih rodova, kao što su bili Balšići, zatim Kaloñurñevići-Crnojevići, Mazareki, Spani, pokazuju da je put društvenog uspona bio otvoren i vlaškom i arbanaškom elementu.” (Sima Ćirković, Srbi u srednjem veku, Beograd, 1985, str 197).

A na strani 89 iste knjige Ćirković kaže: "Kao ratnici Vlasi i Arbanasi su prodirali meñu plemstvo, a svoju društvenu promociju su plaćali slavizacijom ." Prihodi kasnijih Nemanjića su uglavnom dolazili od rudnika srebra i drugih metala kojih je bilo dosta u Srbiji toga doba. Rudnici oko Novog Brda bili su glavno središte rudarstva u Srbiji, te je shodno tome Novo Brdo bilo bez premca najvažniji grad u srednjevjekovnoj Srbiji. Momčilo Spremić piše: „Novobrdske vojvode imale su neobičnu važnu ulogu, jer je odbrana bila od izuzetnog značaja za celu zemlju.“ (M. Spremić, ðurañ Branković i njegovo doba, Beograd, 1999). A zapovjednik najvažnijeg grada u Srbijii pred pad pod Turke bio je Albanac Petar Span, akademik Spremić piše u istoj knjizi: "Aleksa, sin Petra Spana, dakle arbanaškog porekla, bio je 1454. despotov vojvoda u Novom Brdu.” (http://i43.tinypic.com/2eex9qv.jpg) Pred pad Srbije pod Turke mnogi plemići oko despota ðurña Brankovića bili su stranci: Grci, Dubrovčani, Albanci...

Ponižavajuće zakonske odredbe za Srbe u kasnom srednjem vijeku: U knjizi „Despot Stefan Lazarević” (Stanojlović i Gajić, Beograd, 1894, strane 110 i 111 link: www.scribd.com/doc/26856477/Despot-Stefan-Lazarevic), prikazan je ugovor izmeñu Dubrovčana i srpskog despota Stefana Lazarevića, potpisan u Borči 2. dec. 1405. god. U članu 5 je stojalo: "Ako Dubrovčanin dȃ svoju robu Srbinu na veru, pa mu ovaj ne bi priznao, da se Dubrovčanin zakune svojom verom i dušom šta mu je dao pa mu je tada Srbin dužan platiti." Dakle u imovinskom sporu izmeñu Srbina i Dubrovčanina pred sudom u Srbiji dovoljna je bila zakletva Dubrovčanina i nakon toga Srbinova riječ nije vrijeñela ništa. Despot Stefan je kasnije zanemario to pravo Dubrovčana.

U ediciji „Istorija srpskoga naroda” (II knjiga, Doba borbi za očuvanje i obnovu države 1371-1537, Beograd, 1994), na stranama 107 i 108, kaže se: „Zanemario je takoñe staro pravo Dubrovčana da pred porotom u trgovačkom sporu sa Srbima – dužnicima, važi samo njihova zakletva, a to je bila krupna povlastica za dubrovačke trgovce.” Meñutim, despot ðurañ Branković, posljednji vladar Srbije pred njen pad pod Osmanlije, vratio je Dubrovčanima ovo nestvarno pravo. Momčilo Spremić u knjizi „Despot ðurañ Branković i njegovo doba” (Clio, Beograd, 1999) predstavio je povelju ðurña Brankovića Dubrovčananima koju je despot izdao 27. XII 1428. godine. Član 9. ove povelje nam govori da je Srbinova izjava u imovinskoj raspravi pred sudom bezvrijedna – u odnosu na Dubrovčaninovu. "9. Da se veruje Dubrovčaninu, koji se mora zakleti, da je dao imanje na veru Srbinu, ako ovaj kasnije porekne". (str 130 http://i40.tinypic.com/1zwm0jr.jpg) Kad se sagledaju sve ove činjenice neozbiljno djeluju tvrdnje srpskih nacionalista kako su vladari Srbije branili od Osmanlija srpski narod i Evropu. Oni su samo branili svoja privatna vlasništva, svoje feude i ništa drugo. http://www.portalanalitika.me/drustvo/tema/110424-sloveni-u-doba-nemanjia-.html Miroslav ĆOSOVIĆ

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->