UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSIJEK HISTORIJA

MUHAMED HADŽIJAHIĆ (REFERAT)

Tuzla,2012

Student:

Mentor:

prvoborcem NOR-a i prvim predsjednikom Sreskog narodnog odbora Gradačac. posebno oko obezbjeđenja potrebne dokumentacije i dozvola za izgradnju novih i adaptaciju starih džamija.Rođen je 1918. Iskazao se i kao vrlo aktivan društveni radnik. prvu takve vrste u Bosni i Hercegovini. uspostavio je službu pravne pomoći građanima. zbornika i enciklopedija. on se tokom cijelog svog životnog i radnog vijeka bavio naučno-istraživačkim radom. Neumorno je istraživao i pisao. Iz Suda je prešao na dužnost sekretara Skupštine opštine.Spahić Midhat BIOGRAFIJA: Bosanskohercegovački historičar. Gradačcu i na kraju u Sarajevu. godišnjaka. tako da praktično nema ni jedne epohe bosanske povijesti.Neki su mu radovi objavljeni posmrtno. daleko od naučnih centara. o kojima Hadžijahić nije u većoj ili manjoj mjeri pisao i ostavio traga i utjecaja u nauci. nakon pauze od tridesetak godina. Još kao student počeo se baviti historijom prava. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Đerzelezu u listu "Novi behar". Sličnu pomoć pružao je i predstavnicima drugih konfesija.sc. doktor prava te stručnjak za političku historiju BiH. Zagrebu. samo ponekada pseudonimom ili inicijalima. od prahistorije do modernih vremena. diplomirao je. Gradačac. Zajedno sa rahmetli Teufikom Imamovićem. da bi godinu dana kasnije bio postavljen za predsjednika tog Suda. gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. zanimajući se za veoma širok krug pitanja iz prošlosti BiH. Između ostalog. napisao je iscrpnu 2 . časopisa.dr. Prve javne radove. objavljuje polovinom sedamdesetih. Objavio je više stotina članaka.Dinka Muratovic Prof. Iako je dugi niz godina proveo radeći po malim mjestima (Raša. kalendara. Za sudiju Sreskog suda u Gradačcu Hadžijahić došao je 1953. godine u Sarajevu. rasprava i studija u četrdesetak raznih novina i listova. Nakon završetka studija. pokazujući veliku agilnost u organizovanju pravne službe i uprave. pa i Mostar). 1955. a potom i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. godine osnovao je prvo Društvo za borbu protiv alkoholizma u Gradačcu i jedno vrijeme bio njegov predsjednik. U javnom životu javlja se još 1934. Pravnu pomoć lično je pružao Islamskoj vjerskoj zajednici. godine. zatim Raši kod Labina (Istra). Svoje radove je u pravilu potpisivao punim imenom i prezimenom. Mostaru. službovao je u Sarajevu.

odštampana na šapirografu u svega 300 primjeraka tako da je danas posjeduju samo rijetki kulturni zanesenjaci i poneka biblioteka. presude na smrt u suđenjima. sa imenima i prezimenima žrtava. rođen u Gradađcu. Neki rukopisi otkriveni tek nakon njegove smrti (1987). Historijska vrijednost njegovog djela je tim veća pošto on uvijek besprijekorno citira konkretne događaje poput masovnog nasilnog pokrštavanja muslimanskog stanovništva. 3 . onemogućavanja prava žalbe. Monografija je izašla 1961. Nacrt korica te monografije uradio je rahmetli Ibrahim Bilajac. koja i danas predstavlja najobuhvatniji i najbolji historiografski rad o Gradačcu i njegovoj okolini. botimi I. kao i njegovi iscrpniji radovi se danas cuvaju u mnogim medjunarodnim bibliotekama. akademski vajar. Njegovi radovi su prevodjeni na engleski. Svjetlost. francuski. 1977. te Trebinju. Njegovi radovi o pokoljima u Istočnoj Bosni 1941-1945 u Foci.monografiju (skromnog naslova: nacrt za monografiju) Gradačca i okoline. kao i u UNESCO-voj zbirci Historije Jugoistocne Evrope. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom Spectator objavljuju se tek posmrtno 1991. i zasniva svoja istraživanja na stvarnim cesto tajnim i javnosti nedostupnim sudskim i vojnim dokumentacijama. 1974. godine. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. BIBLIOGRAFIJA: -Od tradicije do identiteta. grupna saslušavanja i strijeljanja istog dana. Bezbrojni clanci i kratki prilozi. Zvorniku. umro 1998. Sarajevo. Duvnu. godine. 1974. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik. njemacki. Sarajevo. Višegradu. Preminuo je 1978 a jedna ulica u Sarajevu danas nosi njegovo ime. ceski i italijanski jezik. -Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana. Orientalistickom Muzeju BiH. kao i pokoljima počinjenim nad Bošnjacima Sandžaka u Plavu i Gusinju napisani u suradnji sa čijenjenim Dervišem Korkutom 1941 su prvi konkretni radovi te vrste na teritoriji bivše Jugoslavije. Doktor prava Muhamed Hadzijahić je bio i prva kulturna i javna ličnost koja je dokumentovala i sistematski radila na naučnoj obradi genocida počinjenog nad Bošnjacima i bosanskim Muslimanima na područjima u i van BiH. poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i bosanskih Muslimana koju je 1943. Bosnjackom Institutu u Sarajevu.

pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lako prelazili na Islam. BOGUMILSTVO I ISLAMIZACIJA: Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI. 1991. prisilivši one koji su pripadali Crkvi bosanskoj da prime katoličku vjeru. Ovo mišljenje je zastupao još apostolski vizitator. a onda su pojedini autori ustajali i 4 . kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu. pokušavajući da dokažu kako ona nije bila heretična.-Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio I -Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio II -Uloga Gazi-Husrevbega i njegova vakufa. -Porijeklo bosanskih muslimana.pa da su listom primili islam kada je sultan Fatih osvojio Bosnu 1463. godine. Našlo se ipak jedan manji broj autora. već počevši od 1867.kako su se nazivali pripadnici Crkve bosanske . 1977. koji se suprotstavlja tezi o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj. Sarajevo. godine. On spominje masovni prelaz katoliciziranih bogumila na Islam.“ Mišljenje o masovnom prelazu na islam pripadnika Crkve bosanske (bogumila) jedva da je iko ranije i pokušao u nauci osporiti. prvo pitanje koje se nameće jeste u kakvom odnosu stoji nestanak Crkve bosanske i islamizacija? Ranije je bilo općenito usvojeno mišljenje da su bosanski Muslimani potomci bogumila . Pred samo osvojenje Bosne bosanski kralj Tomaš izvršio je nečuveno nasilje nad svojim podanicima. Sarajevo 1990. učeni Masarechi (godine 1624). Anali GHB 1983. a oni koji to nisu htjeli učiniti izbjegli su u zemlju hercega Stjepana. god. da sačuvaju svoju slobodu. Sarajevo. Kada se govori o postanku bosanskih Muslimana. Izdavač: El-Kalem. izdavač Bosna. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Starješinstvo islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini. Podsjećajući na te događaje Masarechi kaže: „Vjerujem da su se mnogi sjećali krivovjerja (misli na Bosansku crkvu) i zbog toga bili slabi u vjeri (katoličkoj).

Masovna iseljavanja iz Bosne spomenuta su i u BorelliVukasovićevom grbovniku skraja XVII stoljeća. Prije svega. u kojima se za mnoga zemljišta navodi da su „pusta“. Nije zato ni čudo da su se u pravoslavnoj sredini (ali i među bugarskim pavlićanima) 5 . pa su neki doprli i do Napulja. bijeg je njihov dao povoda izdavanju poznate sultan Fatihove andname („a oni koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni. susrećemo se s postojanjem „patarinskih knjiga“ kojima su se pojedinci služili u Dubrovniku. uglavnom pripadnika Crkve bosanske povodom turskog osvojenja. U pitanju porijekla bosanskih Muslimana stvari se ne smiju simplificirati. Velik dio pristalica ove crkve izbjegao je izvan zemlje. tražili da im se omogući boravak na mletačkom području. I u ovom pitanju pokazalo se da su ekstremno postavljene teze najčešće neodržive.protiv uvriježenog shvaćanja o bosanskim Muslimanima kao potomcima bosanskih bogumila. Nimalo onda ne iznenađuje da se upravo od XVI stoljeća u susjedstvu Bosne masovno u dokumentima govori o „bogumilima“.„mnogi odstupiše od vjere i počeše slijediti Kur'an“. u Hrvatsku. lz Bosne nisu bježali samo franjevci. Oni su izbjegli od Turaka i početkom 1466. kako od katoličke crkve tako i od srpske pravoslavne crkve.lseljavanja iz Bosne. samo se pojedini autori razilaze u tome u kojoj je mjeri bila heretična. Dajući sliku prilika.pobožno zaključuje taj pisac . Godine 1550. Apulije. bila su prilično brojna. Pa i oni autori koji smatraju da je Crkva bosanska bila ortodoksna. Najizrazitiji je slučaj sa gostom Radinom i drugih 50 do 60 predstavnika Crkve bosanske. Dubrovnik. neka dođu neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva“). lstre i Crkvene države. svi pripadnici Crkve bosanske nisu primili islam prilikom turskog osvojenja Bosne. Poslije turskog osvojenja manji dio pripadnika Crkve bosanske primio je pravoslavnu i katoličku vjeru. ne poriču joj da je u organizacionom pogledu bila potpuno samostalna. autor grbovnika kaže da je kod drugih prevladala ljubav prema domovini i nisu napustili svoju zemlju po cijenu da ostanu pod turskom vlašću. medievalista Marko Vego. O tome pružaju dokaze i najraniji turski katastarski defteri. A pravoslavlje je pripadnicima Crkve bosanske bilo blisko prije svega po slavenskom jeziku ćirilo-metodske tradicije kao obrednom jeziku. Danas je u nauci više manje usvojeno da je Crkva bosanska doista bila heretična. na njezine otoke. Bježali su krstjani Crkve bosanske zajedno sa svojim pristašama. Tu se navodi da su se poslije tragedije nesretnog bosanskog kraljevstva mnogi Bošnjaci spasili bijegom u Dalmaciju. Prelazi na katolicizam javljaju se već u posljednjim godinama državne samostalnosti. „Možda za kaznu toga“ . kao što je na pr. „patarenima“ i „manihejima“. Među bjeguncima našlo ih se mnogo koji su ostali postojani u svojoj vjeri.

Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac. ne upućuje molitve Bogu. gràd. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali. u sandžačkom selu Podvrhu više Bijelog Polja.našIa evanđelja koja su ranije pripadala Crkvi bosanskoj. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto. koja je i inače bila popularna u bogumila. poplave. i to u zemljama hercega Stjepana. Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565. pronađeno u septembru 1960. svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463. Zato i Kunovski zapis. kišu. napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. ali i sa dosta apokrifnih elemenata. zlih vjetrova i sl. kakvih se. nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče. što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. 6 . a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. koji je na molbu novoobraćenih muslimana. a moguće nešto i kasnije. još nalazi ponegdje u Bosni. zatrpan dublje u zemlju. gràda. Posljednji takav nalaz je Divoševo evanđelje. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. također sa slikarijama. gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge . lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće.). izgleda.da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova. U turskom defteru od 1477/1478. utječući se za spas metoha. Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept. studeni. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje. godine 1905. Dio pripadnika Crkve bosanske. već se prijeti đavIima. dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru. dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni. iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti. godine u tački 44. pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). pa se prijeti đavlima . Također sinodik cara Borila od 1211. Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka.anđele. poznato je da su i francuski katari u pećinama. održavali svoje kultne sastanke. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst.Kunovski zapis pisan je bosančicom. vatre.koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije . godine. slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne. u tamošnjoj manastirskoj crkvi. Pronađen je. koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma. Pavlovića i Kovačevića. U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“. našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin. Kunovski zapis.

reba uvažiti da je pored otpornih elemenata prema turskim osvajačima (a oni su organizovali i jedan oblik gerilskog rata. među ostalim. odnosno 1464. Bio je to učen duhovni pastir. Mustapa. 7 . Oslanjajući se isključivo na ove deftere. bilo i u drugim balkanskim zemljama. dvostrukih zapisa. Opisujući bosanske obraćenike na Islam. da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti. Samo nam sve postojeće vrste deftera nisu pristupačne. a druge od hodže. u prvom redu pripadnicima Crkve bosanske. očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili. nasilno pokatoličeni. Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. najveći dio vjernika Crkve bosanske. imenom Hasan. anonimus. Durmiš. Godine 1448. Kunovski težaci. Kasom i dr. pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom.Po svemu se ipak čini da je već u prvo tursko doba u Bosni bilo brojno muslimansko stanovništvo. odličnog poznavaoca turskih katastarskih deftera (Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja XIII. Jagub. Time su se ovi autori distancinirali od teze o masovnom prelazu na islam bogumila prilikom sultan Fatihova pohoda na Bosnu 1463.. a ispuštajući iz vida da je u bosanskom vilajetu. odnosno sandžaku u prvo doba prevladavalo povlašteno militarizirano muslimansko stanovništvo. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. Međutim. nego uglavnom defteri o poreskim obvezama raje. ističući kako su patareni u porastu i da paktiraju s Turcima. neki autori su postavili tezu. o čemu govori turski savremenik Dursun-beg) među Bosancima. Toga je.Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. 11. koji su postali pristupačni nakon drugog svjetskog rata. jedne od popa. izvijestio je o tome papu Nikolu V hvarski biskup Toma. Sarajevo 1976). Pajazit. da je islamizacija u Bosni započela istom potkraj XVI stoljeća. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama. Perhat. uostalom. a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne. pojedinci su ostali kroz generacijudvije postojani u staroj religiji. Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. u pojedinim porodicama. Daut. godine. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja. uključujući gro onih koji su u jesen 1459. koje naziva poturi. prešli su na islam. čija je imanja zapis trebao zaštititi. Jaho. odnosno primanjem pravoslavlja). tvrdi da nose dvostruke zapise. Samo izuzetno. obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. To proizlazi i iz najnovije studije prof. postojalo i jako protursko raspoloženje. godine. Za procese islamizacije najkompletnije podatke pružaju turski katastarski defteri. ali je znao toliko latinski. Nedima Filipovića.

godine. fra Grgo Martić. odnosno za praćenje procesa islamizacije. negdje oko polovice XVII stoljeća. Nakon Fatihova osvojenja Bosne. pokazuje da su se na sva ova tri područja nalazile krstjanske zemlje. Bosanskom krajištu desila se. i to u Vrhbosanju. Vid VuletićVukasović i dr. zapravo širem području vrhbosanske župe. predstavnicima Crkve bosanske uspjelo je da se osiguraju da im zemljišta gostinjaca. de Saint-Marie. U zemljama hercega Stjepana. podudaraju se sa tradicijom. U tim krajevima proces islamizacije bogumila trajao je najduže. Ponovnim vraćanjem tih krajeva pod kršćansku vlast džamija 8 . nisu držali krstjani. Tada je podignuta i najstarija džamija u Seonici. ali ih 1468/69.im povodom papa je odredio specijalnog izaslanika za Bosnu 1450. gdje se turska vlast uspostavila od 1436. i Kraljevoj zemlji. dubrovački dopisnik „Timesa“ (od 19. Pavlovića i Kovačevića. da je naime pojedino zemljište krstjansko. još prije Fatihova osvojenja. a po nekima od ranije. Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak. krstjanske zemlje. Bosanskom krajištu. Bosanskom krajištu i Kraljevoj zemlji krstjanska zemljišta su samo kao takva registrovana.Islamizacija u tzv. koja su bila napuštena 1459. štaviše. Upravo ove zabllježbe o pripadnostl krstjanima pojedinih zemljišnih posjeda indikativne su za praćenje konačne sudbine Crkve bosanske i njenih pripadnika. Defter od 1468/69. O tome su pripovijedali fra Petar Bakula. E. kod prvog poznatog katastarskog popisa od 1468/69. po svoj prilici. bila podignuta i jedna džamija. Niz okolnosti koje su iznijeli Hifzija Hasandedić i Derviš Buturović upućuju na zaključak o kasnijoj islamizaciji područja srednje Neretve. u hercegovoj zemlji i župi Neretvi sretali ostaci bogumilskog kulta još u drugoj polovici XIX vijeka. X 1875).Sudeći po defterima stanje Crkve bosanske u prvo tursko doba ponešto se razlikovalo. isključeno da je još krajem XIV odnosno početkom XV stoljeća u tzv. Ove dedukcije iz deftera od 1468/69.u tzv. kao i u župi Neretvi. U tome je i smisao zabilježbi koje se sreću u katastarskim defterima. odnosno u preostalim dijelovima Kraljevske zemlje u doba Fatihova osvojenja. Defteri pokazuju da je organizacija Crkve bosanske pokrivala čitavo područje koje je osvojeno 1463. gdje je Crkva bosanska bila dominantna i pokazivala izvjesnu vitalnost još do kraja XVI stoljeća. po kojoj su se u srednjem toku rijeke Neretve. Nasuprot tome u tzv. godine. Pavlovića i Kovačevića. Bosanskom krajištu. još uvijek drže krstjani. zemljama hercega Stjepana. pa je dakle u tim krajevima Crkva bosanska preko svojih monaha koliko-toliko aktivna. Ovaj je poslao izvještaj kako su se patareni počeli sporazumijevati s Turcima očekujući da će im sultan darovati samostanska imanja kada se crkvena dobra sekulariziraju osmanskom okupacijom. ne dođu pod udar konfiskacije s obzirom na to da su vakantna zemljišta po turskim agrarnim propisima postajala državna. kako se vidi iz deftera.Nije. dakle organizacioni punktovi Crkve bosanske.

doista i proveden još prije Fatihova nastupa. kako se po svemu vidi. Realen je i kada govori o dezolatnim prilikama koje su nastale turskim osvojenjem. Popis od 1528. pa se dakle pričanje može odnositi baš na tursko doba još prije Fatihova zauzeća. istina. musIimani masovno 9 . za sada poznati turski izvor koji govori o masovnijem prelazu na islam („bir ugurden“) za Fatihova osvojenja Bosne jeste navod iz Jeničarskog zakona. Stvar je daljih istraživanja da li će se ova hipoteza potvrditi ili odbaciti. Na samom početku XV vijeka Pašajigit bio je „in partibus Sclauonie“. prvo u „Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine“ (Sarajevo 1900). pošto je osvojeni dio Bosne u to doba doista nosio taj naziv.Smatramo na osnovu svih ovih podataka da se može zaključiti da ranije iznesena teza o masovnoj islamizaclji patarena. On pripovijeda i o prvom katastarskom popisu. godine. ocu lshak bega. koji je. ostalo sjećanje na tu džamiju u formuli „džemat Pašajigitova mesdžida“. Pored toga većina je njih primljena u (carski) dvor u bašču visoke rangove. od kojih je trideset hiljada snažnih mladića uvrstio u jeničare“. iz kojih se može zaključiti da su na području Bosanskog krajišta postojali krstjani. a o tome pripovijeda Kronika Ašik-paša zade.U svakom slučaju. Podaci koje je dao o masovnoj islamizaciji uklapaju se u ono što nam pružaju katastarski defteri. vojvode zapadnih strana. „Postoji zakon da svi mladi janičari (adžami oglani) koji se sakupljaju u Bosni budu muslimani.Autor rukopisa od 1585.Glavni. nigdje ne govori o Fatihovu osvojenju Bosne. dok je bosanski sandžak osnovan 1463. Zanimljivo je da anonimni autor iz 1585. ali su u vrijeme popisa već bili izgubili sve pozicije. bili oslobođeni od rajinskih poreza. sinovi muslimana. odnosno nasilno pokatoličenih patarena. u kojima se. Ona nije u suprotnosti ni sa novootkrivenim katastarskim defterima. To je najstariji sarajevski predio. koji je objavio dr Safvet-beg Bašagić. inače osnivača jedne džamije i u Skoplju.. kako to pokazuje sačuvani sumarni defter. imao je. pa je na mjestu Pašajigitove ulice mogla biti podignuta najstarija sarajevska odnosno bosanska džamija.je mogla biti porušena ili prilagođena u druge svrhe. ima historijskog osnova. po krajišniku Pašajigitu. prije nego što je izgrađena nova džamija. Nije nevažno da je upotrijebljen izraz „vilajet“. već o vremenu kada je uvedena u vilajetu Bosni turska vlast i plaćanje poreza po sistemu dukat na baštinu. da bi onda. islamizacija Bosanskog krajišta započela je prije Fatihova osvojenja Bosne. a narodna tradicija za Pašajigitovu ulicu. dobre informacije o Bosni u prvo tursko doba. koji je zabilježio da je sultan Fatih prigodom zauzeća Bosne „do sto hiljada osoba obojega spola odveo u ropstvo. zna za Pašajigitov džemat. nakon ponovnog turskog zauzimanja Vrhbosanja. a onda u svojoj doktorskoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti“ (Sarajevo 1912).Navodi Jeničarskog zakona u pogledu uvrštavanja Bošnjaka u jeničare stoje u punom skladu i sa podatkom savremenog poljskog ljetoplsca Jana Dlugosza.

Protestantski planovi o pridobijanju „turaka sve do Carigrada“ i poturački interes za Novi zavjet. koji bi mogli vući porijeklo od ovog poturačkog sinkretizma. Radi cjelovitosti prikaza treba naglasiti i to da su na islam prelazilli pravoslavni i katolici uglavnom do kraja XVII st. A još poslije prvog svjetskog rata zabilježen je u Žepi (selo Luka) slučaj da su muslimani seljaci Novi zavjet i vršili upoređivanje tekstova iz Kur'ana i Novog zavjeta. Na ovaj val islamizacije odnosi se i zapis u pljevaljskom Psaltiru iz 1517. lpak.ZanimIjivo je da su se sačuvala i dva primjerka Novog zavjeta. Srbljom i Crnom Gorom. predstavlja jednu zanimIjivu spregu. lzraz „lutor“ dobro do danas poznat među bosanskim Muslimanima za čovjeka koji mnogo ne drži do vjerskih propisa. Bokom Kotorskom.Do sada najpoznatiji slučaj masovne konverzije katolika zabilježio je apostolskI vizitator Petar Masarechi godine 1624. dok su kasniji prelazi koji traju sve do 1878. koja unosi novo svjetlo u toliku odbojnost ortodoksnih muslimana od lutora. bez prisile. Kako se po svemu čini. a jedan u manastiru Gomionici. Objašnjavajući kako je došlo do muslimanske apsolutne većine u Bosni. a s druge strane južnoslavenskih „lutorana“. već da je nestao. . njihovo sasvim skromno održavanje do u XVII stoljeće upućuje na zaključak da procesi islamizacije nisu do kraja iskorijenili tradicije stare religije. I prema Ricautu poturi su tumačili da je silazak svetog duha na duhove bio tip i lik Muhamedov.“ Masovnih konverzija katolika na Islam bilo je i u trebinjskom kraju. Tvrdili su za lsusa da nije pegubljen. koji su oni vrlo vjerojatno dobivali od tih istih protestanata. dobiva na ovaj način jedno konkretnije uporište. U etnogenezi bosanskih 10 . Trag o takvim prelazima ostavio je monah Marko Trebinjac.. napustili pravoslavlje i primili islam.bili daleko manjeg obima. Masarechi kaze: „Rečeno mi je da je prošlih godina u okolici Sutjeske otpalo od kršćanske vjere šest ili sedam hiljada katolika. pa ništa bjelodanije kao to ne govori o tome kako je nestalo bogumila. ali to u isti mah ne podrazumijeva da nije bilo u većem broju muslimanskog stanovništva koje nije dolazilo u obzir da bi kao poreski obveznici bilo registrovano u defterima.pojavljuju istom s kraja XV stoljeća. Likom. u ovoj prilici se srećemo s jednim zanimljivim kontaktom s jedne strane islamiziranih bogumila. Taj je izraz mogao u muslimanskoj sredini dobiti pogrdan prizvuk upravo u vezi s interesom koji su islamizirani bogumili pokazivali prema luteranskim knjigama.Na kraju valja primijetiti da u formiranju bosansko-muslimanskog etnosa važna uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom. zabilježio da su mnogi. Gro krstjanskih zemljišta prelazi u ruke islamiziranog seljaštva i vlaha. Baš defteri pružaju uvjerljive dokaze da su nekoć bogumilski krajevi s brojnim krstjanskim hižama i posjedima ubrzo s pojavom turske vlasti u potpunostl izgubili bogumilski značaj. Dalmacijom. jedan u staroj Srpskoj crkvi u Sarajevu.Postoje također historijska svjedočanstva i o masovnim prelazima pravoslavnih. koji je 1509.

raspravljanje o tim pitanjima izlazi iz programa ovog rada. Albanci.Muslimana (kao uostalom i Srba i Hrvata) važan je udio stranih etničkih skupina. (Romi). slavizirano vlaško-romansko stanovništvo. 11 . Međutim. Pri tome dolaze u obzir Turci i druge muslimanske etničke skupine izvan Balkana. Sasi i drugi narodi.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful