UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSIJEK HISTORIJA

MUHAMED HADŽIJAHIĆ (REFERAT)

Tuzla,2012

Student:

Mentor:

diplomirao je. pokazujući veliku agilnost u organizovanju pravne službe i uprave. godine. godine u Sarajevu. Svoje radove je u pravilu potpisivao punim imenom i prezimenom. Sličnu pomoć pružao je i predstavnicima drugih konfesija. Između ostalog. godišnjaka. Još kao student počeo se baviti historijom prava. objavljuje polovinom sedamdesetih. napisao je iscrpnu 2 .sc. da bi godinu dana kasnije bio postavljen za predsjednika tog Suda. o kojima Hadžijahić nije u većoj ili manjoj mjeri pisao i ostavio traga i utjecaja u nauci. Mostaru. U javnom životu javlja se još 1934. od prahistorije do modernih vremena. Za sudiju Sreskog suda u Gradačcu Hadžijahić došao je 1953. zanimajući se za veoma širok krug pitanja iz prošlosti BiH. zatim Raši kod Labina (Istra).Dinka Muratovic Prof. uspostavio je službu pravne pomoći građanima. Nakon završetka studija. Neumorno je istraživao i pisao. časopisa.dr. Iz Suda je prešao na dužnost sekretara Skupštine opštine. pa i Mostar).Spahić Midhat BIOGRAFIJA: Bosanskohercegovački historičar. prvoborcem NOR-a i prvim predsjednikom Sreskog narodnog odbora Gradačac. Iskazao se i kao vrlo aktivan društveni radnik. Gradačac. daleko od naučnih centara. Zajedno sa rahmetli Teufikom Imamovićem. a potom i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. doktor prava te stručnjak za političku historiju BiH. Prve javne radove. 1955. gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. zbornika i enciklopedija. rasprava i studija u četrdesetak raznih novina i listova. samo ponekada pseudonimom ili inicijalima. Iako je dugi niz godina proveo radeći po malim mjestima (Raša. Gradačcu i na kraju u Sarajevu. nakon pauze od tridesetak godina. godine osnovao je prvo Društvo za borbu protiv alkoholizma u Gradačcu i jedno vrijeme bio njegov predsjednik. on se tokom cijelog svog životnog i radnog vijeka bavio naučno-istraživačkim radom. Objavio je više stotina članaka. Pravnu pomoć lično je pružao Islamskoj vjerskoj zajednici. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Đerzelezu u listu "Novi behar". Zagrebu. službovao je u Sarajevu.Neki su mu radovi objavljeni posmrtno. tako da praktično nema ni jedne epohe bosanske povijesti.Rođen je 1918. posebno oko obezbjeđenja potrebne dokumentacije i dozvola za izgradnju novih i adaptaciju starih džamija. prvu takve vrste u Bosni i Hercegovini. kalendara.

botimi I. Preminuo je 1978 a jedna ulica u Sarajevu danas nosi njegovo ime. Neki rukopisi otkriveni tek nakon njegove smrti (1987). francuski. Njegovi radovi su prevodjeni na engleski. -Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana. kao i pokoljima počinjenim nad Bošnjacima Sandžaka u Plavu i Gusinju napisani u suradnji sa čijenjenim Dervišem Korkutom 1941 su prvi konkretni radovi te vrste na teritoriji bivše Jugoslavije. Historijska vrijednost njegovog djela je tim veća pošto on uvijek besprijekorno citira konkretne događaje poput masovnog nasilnog pokrštavanja muslimanskog stanovništva. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik. godine. te Trebinju. njemacki. odštampana na šapirografu u svega 300 primjeraka tako da je danas posjeduju samo rijetki kulturni zanesenjaci i poneka biblioteka. Bosnjackom Institutu u Sarajevu. BIBLIOGRAFIJA: -Od tradicije do identiteta. akademski vajar. Nacrt korica te monografije uradio je rahmetli Ibrahim Bilajac. godine. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom Spectator objavljuju se tek posmrtno 1991. Njegovi radovi o pokoljima u Istočnoj Bosni 1941-1945 u Foci. Sarajevo. koja i danas predstavlja najobuhvatniji i najbolji historiografski rad o Gradačcu i njegovoj okolini. poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i bosanskih Muslimana koju je 1943. Orientalistickom Muzeju BiH. Monografija je izašla 1961. 1974. presude na smrt u suđenjima. Duvnu. Zvorniku. 1974. rođen u Gradađcu. umro 1998. kao i u UNESCO-voj zbirci Historije Jugoistocne Evrope. Višegradu. Svjetlost. grupna saslušavanja i strijeljanja istog dana. Sarajevo. 1977. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. ceski i italijanski jezik. i zasniva svoja istraživanja na stvarnim cesto tajnim i javnosti nedostupnim sudskim i vojnim dokumentacijama. onemogućavanja prava žalbe. kao i njegovi iscrpniji radovi se danas cuvaju u mnogim medjunarodnim bibliotekama. 3 . sa imenima i prezimenima žrtava.monografiju (skromnog naslova: nacrt za monografiju) Gradačca i okoline. Doktor prava Muhamed Hadzijahić je bio i prva kulturna i javna ličnost koja je dokumentovala i sistematski radila na naučnoj obradi genocida počinjenog nad Bošnjacima i bosanskim Muslimanima na područjima u i van BiH. Bezbrojni clanci i kratki prilozi.

pa da su listom primili islam kada je sultan Fatih osvojio Bosnu 1463. da sačuvaju svoju slobodu. -Porijeklo bosanskih muslimana. a onda su pojedini autori ustajali i 4 . god.kako su se nazivali pripadnici Crkve bosanske . koji se suprotstavlja tezi o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj. prisilivši one koji su pripadali Crkvi bosanskoj da prime katoličku vjeru.“ Mišljenje o masovnom prelazu na islam pripadnika Crkve bosanske (bogumila) jedva da je iko ranije i pokušao u nauci osporiti. Sarajevo. Našlo se ipak jedan manji broj autora. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. a oni koji to nisu htjeli učiniti izbjegli su u zemlju hercega Stjepana. godine. godine. kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu. BOGUMILSTVO I ISLAMIZACIJA: Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI. prvo pitanje koje se nameće jeste u kakvom odnosu stoji nestanak Crkve bosanske i islamizacija? Ranije je bilo općenito usvojeno mišljenje da su bosanski Muslimani potomci bogumila . Izdavač: El-Kalem. izdavač Bosna. Sarajevo. pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lako prelazili na Islam. učeni Masarechi (godine 1624). Ovo mišljenje je zastupao još apostolski vizitator. 1991. Podsjećajući na te događaje Masarechi kaže: „Vjerujem da su se mnogi sjećali krivovjerja (misli na Bosansku crkvu) i zbog toga bili slabi u vjeri (katoličkoj). već počevši od 1867. 1977. Pred samo osvojenje Bosne bosanski kralj Tomaš izvršio je nečuveno nasilje nad svojim podanicima. Starješinstvo islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini. On spominje masovni prelaz katoliciziranih bogumila na Islam.-Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio I -Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio II -Uloga Gazi-Husrevbega i njegova vakufa. Kada se govori o postanku bosanskih Muslimana. Anali GHB 1983. Sarajevo 1990. pokušavajući da dokažu kako ona nije bila heretična.

Apulije. Među bjeguncima našlo ih se mnogo koji su ostali postojani u svojoj vjeri. na njezine otoke.protiv uvriježenog shvaćanja o bosanskim Muslimanima kao potomcima bosanskih bogumila. bila su prilično brojna. Pa i oni autori koji smatraju da je Crkva bosanska bila ortodoksna. kako od katoličke crkve tako i od srpske pravoslavne crkve.lseljavanja iz Bosne. Poslije turskog osvojenja manji dio pripadnika Crkve bosanske primio je pravoslavnu i katoličku vjeru. Oni su izbjegli od Turaka i početkom 1466. Godine 1550. Tu se navodi da su se poslije tragedije nesretnog bosanskog kraljevstva mnogi Bošnjaci spasili bijegom u Dalmaciju. tražili da im se omogući boravak na mletačkom području. pa su neki doprli i do Napulja. neka dođu neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva“). Dajući sliku prilika. ne poriču joj da je u organizacionom pogledu bila potpuno samostalna. Dubrovnik. „patarenima“ i „manihejima“. u Hrvatsku. Najizrazitiji je slučaj sa gostom Radinom i drugih 50 do 60 predstavnika Crkve bosanske. svi pripadnici Crkve bosanske nisu primili islam prilikom turskog osvojenja Bosne. I u ovom pitanju pokazalo se da su ekstremno postavljene teze najčešće neodržive. Prelazi na katolicizam javljaju se već u posljednjim godinama državne samostalnosti. lstre i Crkvene države. Danas je u nauci više manje usvojeno da je Crkva bosanska doista bila heretična.pobožno zaključuje taj pisac . Prije svega. Bježali su krstjani Crkve bosanske zajedno sa svojim pristašama. lz Bosne nisu bježali samo franjevci. uglavnom pripadnika Crkve bosanske povodom turskog osvojenja. Nimalo onda ne iznenađuje da se upravo od XVI stoljeća u susjedstvu Bosne masovno u dokumentima govori o „bogumilima“. kao što je na pr. U pitanju porijekla bosanskih Muslimana stvari se ne smiju simplificirati. autor grbovnika kaže da je kod drugih prevladala ljubav prema domovini i nisu napustili svoju zemlju po cijenu da ostanu pod turskom vlašću.Masovna iseljavanja iz Bosne spomenuta su i u BorelliVukasovićevom grbovniku skraja XVII stoljeća. O tome pružaju dokaze i najraniji turski katastarski defteri.„mnogi odstupiše od vjere i počeše slijediti Kur'an“. „Možda za kaznu toga“ . bijeg je njihov dao povoda izdavanju poznate sultan Fatihove andname („a oni koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni. samo se pojedini autori razilaze u tome u kojoj je mjeri bila heretična. Nije zato ni čudo da su se u pravoslavnoj sredini (ali i među bugarskim pavlićanima) 5 . Velik dio pristalica ove crkve izbjegao je izvan zemlje. susrećemo se s postojanjem „patarinskih knjiga“ kojima su se pojedinci služili u Dubrovniku. medievalista Marko Vego. u kojima se za mnoga zemljišta navodi da su „pusta“. A pravoslavlje je pripadnicima Crkve bosanske bilo blisko prije svega po slavenskom jeziku ćirilo-metodske tradicije kao obrednom jeziku.

godine u tački 44. studeni. U turskom defteru od 1477/1478. a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. godine. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje. Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka.koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije .Kunovski zapis pisan je bosančicom. iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti. gràda. Također sinodik cara Borila od 1211. pronađeno u septembru 1960. svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463. a moguće nešto i kasnije. kišu. Pavlovića i Kovačevića. Kunovski zapis. održavali svoje kultne sastanke. u sandžačkom selu Podvrhu više Bijelog Polja. gràd. Dio pripadnika Crkve bosanske. 6 . Zato i Kunovski zapis. ne upućuje molitve Bogu. zatrpan dublje u zemlju. dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni. vatre. Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept. koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma. nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče. Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565.našIa evanđelja koja su ranije pripadala Crkvi bosanskoj. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. Posljednji takav nalaz je Divoševo evanđelje.anđele. U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko.da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova. koja je i inače bila popularna u bogumila. godine 1905. kakvih se. pa se prijeti đavlima . koji je na molbu novoobraćenih muslimana. utječući se za spas metoha. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto. Pronađen je. u tamošnjoj manastirskoj crkvi. našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin. još nalazi ponegdje u Bosni. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali. poplave. zlih vjetrova i sl.). također sa slikarijama. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom. dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru. poznato je da su i francuski katari u pećinama. pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. već se prijeti đavIima. izgleda. lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće. slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne. gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge . ali i sa dosta apokrifnih elemenata. i to u zemljama hercega Stjepana. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst. što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara.

Perhat. među ostalim. Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. reba uvažiti da je pored otpornih elemenata prema turskim osvajačima (a oni su organizovali i jedan oblik gerilskog rata. jedne od popa. Kasom i dr. dvostrukih zapisa. odnosno sandžaku u prvo doba prevladavalo povlašteno militarizirano muslimansko stanovništvo. čija je imanja zapis trebao zaštititi.Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. bilo i u drugim balkanskim zemljama. ističući kako su patareni u porastu i da paktiraju s Turcima. Mustapa. u prvom redu pripadnicima Crkve bosanske. tvrdi da nose dvostruke zapise. anonimus. Bio je to učen duhovni pastir. Za procese islamizacije najkompletnije podatke pružaju turski katastarski defteri. očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili. koje naziva poturi. Samo nam sve postojeće vrste deftera nisu pristupačne. 11. Kunovski težaci. postojalo i jako protursko raspoloženje. Daut. Oslanjajući se isključivo na ove deftere. odnosno primanjem pravoslavlja). Samo izuzetno. Opisujući bosanske obraćenike na Islam. Jagub. Međutim. neki autori su postavili tezu. Jaho. a ispuštajući iz vida da je u bosanskom vilajetu. Sarajevo 1976). da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti. pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom. Nedima Filipovića. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. najveći dio vjernika Crkve bosanske. nego uglavnom defteri o poreskim obvezama raje.Po svemu se ipak čini da je već u prvo tursko doba u Bosni bilo brojno muslimansko stanovništvo. da je islamizacija u Bosni započela istom potkraj XVI stoljeća.. Toga je. odnosno 1464. Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne. a druge od hodže. Godine 1448. Time su se ovi autori distancinirali od teze o masovnom prelazu na islam bogumila prilikom sultan Fatihova pohoda na Bosnu 1463. ali je znao toliko latinski. imenom Hasan. nasilno pokatoličeni. uključujući gro onih koji su u jesen 1459. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina. koji su postali pristupačni nakon drugog svjetskog rata. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja. To proizlazi i iz najnovije studije prof. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama. godine. odličnog poznavaoca turskih katastarskih deftera (Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja XIII. izvijestio je o tome papu Nikolu V hvarski biskup Toma. Pajazit. pojedinci su ostali kroz generacijudvije postojani u staroj religiji. obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. uostalom. o čemu govori turski savremenik Dursun-beg) među Bosancima. 7 . Durmiš. godine. u pojedinim porodicama. prešli su na islam.

po svoj prilici. dubrovački dopisnik „Timesa“ (od 19. a po nekima od ranije. Ovaj je poslao izvještaj kako su se patareni počeli sporazumijevati s Turcima očekujući da će im sultan darovati samostanska imanja kada se crkvena dobra sekulariziraju osmanskom okupacijom.Sudeći po defterima stanje Crkve bosanske u prvo tursko doba ponešto se razlikovalo. U tim krajevima proces islamizacije bogumila trajao je najduže. u hercegovoj zemlji i župi Neretvi sretali ostaci bogumilskog kulta još u drugoj polovici XIX vijeka. zapravo širem području vrhbosanske župe. godine. Upravo ove zabllježbe o pripadnostl krstjanima pojedinih zemljišnih posjeda indikativne su za praćenje konačne sudbine Crkve bosanske i njenih pripadnika. Nakon Fatihova osvojenja Bosne. još prije Fatihova osvojenja. Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak. i Kraljevoj zemlji. da je naime pojedino zemljište krstjansko. Pavlovića i Kovačevića. Niz okolnosti koje su iznijeli Hifzija Hasandedić i Derviš Buturović upućuju na zaključak o kasnijoj islamizaciji područja srednje Neretve. odnosno u preostalim dijelovima Kraljevske zemlje u doba Fatihova osvojenja. Nasuprot tome u tzv. Bosanskom krajištu i Kraljevoj zemlji krstjanska zemljišta su samo kao takva registrovana. kao i u župi Neretvi.Islamizacija u tzv. kako se vidi iz deftera. Defter od 1468/69. gdje je Crkva bosanska bila dominantna i pokazivala izvjesnu vitalnost još do kraja XVI stoljeća. gdje se turska vlast uspostavila od 1436. fra Grgo Martić. Ove dedukcije iz deftera od 1468/69. podudaraju se sa tradicijom. štaviše. O tome su pripovijedali fra Petar Bakula. ne dođu pod udar konfiskacije s obzirom na to da su vakantna zemljišta po turskim agrarnim propisima postajala državna. ali ih 1468/69. koja su bila napuštena 1459. kod prvog poznatog katastarskog popisa od 1468/69. još uvijek drže krstjani. de Saint-Marie. i to u Vrhbosanju. U zemljama hercega Stjepana. Vid VuletićVukasović i dr. Pavlovića i Kovačevića. Bosanskom krajištu. predstavnicima Crkve bosanske uspjelo je da se osiguraju da im zemljišta gostinjaca. zemljama hercega Stjepana. Bosanskom krajištu desila se. krstjanske zemlje. odnosno za praćenje procesa islamizacije.u tzv. Tada je podignuta i najstarija džamija u Seonici. dakle organizacioni punktovi Crkve bosanske. bila podignuta i jedna džamija. negdje oko polovice XVII stoljeća. Ponovnim vraćanjem tih krajeva pod kršćansku vlast džamija 8 . Defteri pokazuju da je organizacija Crkve bosanske pokrivala čitavo područje koje je osvojeno 1463.im povodom papa je odredio specijalnog izaslanika za Bosnu 1450. pa je dakle u tim krajevima Crkva bosanska preko svojih monaha koliko-toliko aktivna. godine. Bosanskom krajištu. isključeno da je još krajem XIV odnosno početkom XV stoljeća u tzv.Nije. X 1875). E. po kojoj su se u srednjem toku rijeke Neretve. pokazuje da su se na sva ova tri područja nalazile krstjanske zemlje. U tome je i smisao zabilježbi koje se sreću u katastarskim defterima. nisu držali krstjani.

U svakom slučaju. iz kojih se može zaključiti da su na području Bosanskog krajišta postojali krstjani. u kojima se. pa je na mjestu Pašajigitove ulice mogla biti podignuta najstarija sarajevska odnosno bosanska džamija. kako se po svemu vidi. Realen je i kada govori o dezolatnim prilikama koje su nastale turskim osvojenjem. a onda u svojoj doktorskoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti“ (Sarajevo 1912). doista i proveden još prije Fatihova nastupa. Nije nevažno da je upotrijebljen izraz „vilajet“. ostalo sjećanje na tu džamiju u formuli „džemat Pašajigitova mesdžida“. inače osnivača jedne džamije i u Skoplju. za sada poznati turski izvor koji govori o masovnijem prelazu na islam („bir ugurden“) za Fatihova osvojenja Bosne jeste navod iz Jeničarskog zakona. da bi onda. dok je bosanski sandžak osnovan 1463. Na samom početku XV vijeka Pašajigit bio je „in partibus Sclauonie“. On pripovijeda i o prvom katastarskom popisu. ocu lshak bega. po krajišniku Pašajigitu. nigdje ne govori o Fatihovu osvojenju Bosne. a narodna tradicija za Pašajigitovu ulicu. musIimani masovno 9 . prije nego što je izgrađena nova džamija. istina. nakon ponovnog turskog zauzimanja Vrhbosanja.Autor rukopisa od 1585. koji je. bili oslobođeni od rajinskih poreza.Glavni. godine. koji je zabilježio da je sultan Fatih prigodom zauzeća Bosne „do sto hiljada osoba obojega spola odveo u ropstvo. već o vremenu kada je uvedena u vilajetu Bosni turska vlast i plaćanje poreza po sistemu dukat na baštinu. To je najstariji sarajevski predio. Popis od 1528. islamizacija Bosanskog krajišta započela je prije Fatihova osvojenja Bosne. ali su u vrijeme popisa već bili izgubili sve pozicije. a o tome pripovijeda Kronika Ašik-paša zade. zna za Pašajigitov džemat. imao je.je mogla biti porušena ili prilagođena u druge svrhe. pa se dakle pričanje može odnositi baš na tursko doba još prije Fatihova zauzeća.. kako to pokazuje sačuvani sumarni defter.Smatramo na osnovu svih ovih podataka da se može zaključiti da ranije iznesena teza o masovnoj islamizaclji patarena. koji je objavio dr Safvet-beg Bašagić. dobre informacije o Bosni u prvo tursko doba. Podaci koje je dao o masovnoj islamizaciji uklapaju se u ono što nam pružaju katastarski defteri. „Postoji zakon da svi mladi janičari (adžami oglani) koji se sakupljaju u Bosni budu muslimani. Pored toga većina je njih primljena u (carski) dvor u bašču visoke rangove. odnosno nasilno pokatoličenih patarena. Zanimljivo je da anonimni autor iz 1585.Navodi Jeničarskog zakona u pogledu uvrštavanja Bošnjaka u jeničare stoje u punom skladu i sa podatkom savremenog poljskog ljetoplsca Jana Dlugosza. sinovi muslimana. prvo u „Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine“ (Sarajevo 1900). Stvar je daljih istraživanja da li će se ova hipoteza potvrditi ili odbaciti. od kojih je trideset hiljada snažnih mladića uvrstio u jeničare“. ima historijskog osnova. vojvode zapadnih strana. pošto je osvojeni dio Bosne u to doba doista nosio taj naziv. Ona nije u suprotnosti ni sa novootkrivenim katastarskim defterima.

dobiva na ovaj način jedno konkretnije uporište. koji su oni vrlo vjerojatno dobivali od tih istih protestanata. Baš defteri pružaju uvjerljive dokaze da su nekoć bogumilski krajevi s brojnim krstjanskim hižama i posjedima ubrzo s pojavom turske vlasti u potpunostl izgubili bogumilski značaj. Srbljom i Crnom Gorom. Likom. koji je 1509. Radi cjelovitosti prikaza treba naglasiti i to da su na islam prelazilli pravoslavni i katolici uglavnom do kraja XVII st.Do sada najpoznatiji slučaj masovne konverzije katolika zabilježio je apostolskI vizitator Petar Masarechi godine 1624. lzraz „lutor“ dobro do danas poznat među bosanskim Muslimanima za čovjeka koji mnogo ne drži do vjerskih propisa. Gro krstjanskih zemljišta prelazi u ruke islamiziranog seljaštva i vlaha. ali to u isti mah ne podrazumijeva da nije bilo u većem broju muslimanskog stanovništva koje nije dolazilo u obzir da bi kao poreski obveznici bilo registrovano u defterima. pa ništa bjelodanije kao to ne govori o tome kako je nestalo bogumila. Protestantski planovi o pridobijanju „turaka sve do Carigrada“ i poturački interes za Novi zavjet. Objašnjavajući kako je došlo do muslimanske apsolutne većine u Bosni. koji bi mogli vući porijeklo od ovog poturačkog sinkretizma. Bokom Kotorskom.Na kraju valja primijetiti da u formiranju bosansko-muslimanskog etnosa važna uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom. predstavlja jednu zanimIjivu spregu. a jedan u manastiru Gomionici. dok su kasniji prelazi koji traju sve do 1878. Dalmacijom. Taj je izraz mogao u muslimanskoj sredini dobiti pogrdan prizvuk upravo u vezi s interesom koji su islamizirani bogumili pokazivali prema luteranskim knjigama. koja unosi novo svjetlo u toliku odbojnost ortodoksnih muslimana od lutora. jedan u staroj Srpskoj crkvi u Sarajevu. Na ovaj val islamizacije odnosi se i zapis u pljevaljskom Psaltiru iz 1517.ZanimIjivo je da su se sačuvala i dva primjerka Novog zavjeta. Masarechi kaze: „Rečeno mi je da je prošlih godina u okolici Sutjeske otpalo od kršćanske vjere šest ili sedam hiljada katolika.Postoje također historijska svjedočanstva i o masovnim prelazima pravoslavnih. Kako se po svemu čini. već da je nestao. . A još poslije prvog svjetskog rata zabilježen je u Žepi (selo Luka) slučaj da su muslimani seljaci Novi zavjet i vršili upoređivanje tekstova iz Kur'ana i Novog zavjeta. bez prisile.“ Masovnih konverzija katolika na Islam bilo je i u trebinjskom kraju. a s druge strane južnoslavenskih „lutorana“.bili daleko manjeg obima. zabilježio da su mnogi. lpak. Trag o takvim prelazima ostavio je monah Marko Trebinjac. njihovo sasvim skromno održavanje do u XVII stoljeće upućuje na zaključak da procesi islamizacije nisu do kraja iskorijenili tradicije stare religije. napustili pravoslavlje i primili islam. Tvrdili su za lsusa da nije pegubljen..pojavljuju istom s kraja XV stoljeća. u ovoj prilici se srećemo s jednim zanimljivim kontaktom s jedne strane islamiziranih bogumila. I prema Ricautu poturi su tumačili da je silazak svetog duha na duhove bio tip i lik Muhamedov. U etnogenezi bosanskih 10 .

Pri tome dolaze u obzir Turci i druge muslimanske etničke skupine izvan Balkana.Muslimana (kao uostalom i Srba i Hrvata) važan je udio stranih etničkih skupina. (Romi). Albanci. Sasi i drugi narodi. slavizirano vlaško-romansko stanovništvo. Međutim. raspravljanje o tim pitanjima izlazi iz programa ovog rada. 11 .