UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSIJEK HISTORIJA

MUHAMED HADŽIJAHIĆ (REFERAT)

Tuzla,2012

Student:

Mentor:

prvoborcem NOR-a i prvim predsjednikom Sreskog narodnog odbora Gradačac. Objavio je više stotina članaka. Iz Suda je prešao na dužnost sekretara Skupštine opštine. Iskazao se i kao vrlo aktivan društveni radnik. od prahistorije do modernih vremena. godine. nakon pauze od tridesetak godina. rasprava i studija u četrdesetak raznih novina i listova. zanimajući se za veoma širok krug pitanja iz prošlosti BiH. napisao je iscrpnu 2 . zbornika i enciklopedija. uspostavio je službu pravne pomoći građanima. Nakon završetka studija. pa i Mostar). Pravnu pomoć lično je pružao Islamskoj vjerskoj zajednici. on se tokom cijelog svog životnog i radnog vijeka bavio naučno-istraživačkim radom. Gradačac. objavljuje polovinom sedamdesetih. Zagrebu. godine u Sarajevu. 1955. da bi godinu dana kasnije bio postavljen za predsjednika tog Suda. godine osnovao je prvo Društvo za borbu protiv alkoholizma u Gradačcu i jedno vrijeme bio njegov predsjednik. diplomirao je. a potom i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Svoje radove je u pravilu potpisivao punim imenom i prezimenom. samo ponekada pseudonimom ili inicijalima.Spahić Midhat BIOGRAFIJA: Bosanskohercegovački historičar. Gradačcu i na kraju u Sarajevu. godišnjaka. doktor prava te stručnjak za političku historiju BiH.Rođen je 1918. Sličnu pomoć pružao je i predstavnicima drugih konfesija. časopisa. posebno oko obezbjeđenja potrebne dokumentacije i dozvola za izgradnju novih i adaptaciju starih džamija. o kojima Hadžijahić nije u većoj ili manjoj mjeri pisao i ostavio traga i utjecaja u nauci. daleko od naučnih centara. zatim Raši kod Labina (Istra). Neumorno je istraživao i pisao. Za sudiju Sreskog suda u Gradačcu Hadžijahić došao je 1953.Neki su mu radovi objavljeni posmrtno.Dinka Muratovic Prof. Prve javne radove. Između ostalog. pokazujući veliku agilnost u organizovanju pravne službe i uprave. tako da praktično nema ni jedne epohe bosanske povijesti. U javnom životu javlja se još 1934. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Đerzelezu u listu "Novi behar". Iako je dugi niz godina proveo radeći po malim mjestima (Raša. prvu takve vrste u Bosni i Hercegovini. službovao je u Sarajevu. Zajedno sa rahmetli Teufikom Imamovićem.sc. kalendara. Mostaru.dr. Još kao student počeo se baviti historijom prava.

Historijska vrijednost njegovog djela je tim veća pošto on uvijek besprijekorno citira konkretne događaje poput masovnog nasilnog pokrštavanja muslimanskog stanovništva. Bosnjackom Institutu u Sarajevu. kao i u UNESCO-voj zbirci Historije Jugoistocne Evrope. onemogućavanja prava žalbe. umro 1998. godine. godine. francuski. Neki rukopisi otkriveni tek nakon njegove smrti (1987). 1974. i zasniva svoja istraživanja na stvarnim cesto tajnim i javnosti nedostupnim sudskim i vojnim dokumentacijama. sa imenima i prezimenima žrtava. Duvnu. Višegradu. Sarajevo. Njegovi radovi o pokoljima u Istočnoj Bosni 1941-1945 u Foci. Monografija je izašla 1961. Preminuo je 1978 a jedna ulica u Sarajevu danas nosi njegovo ime. Bezbrojni clanci i kratki prilozi. kao i pokoljima počinjenim nad Bošnjacima Sandžaka u Plavu i Gusinju napisani u suradnji sa čijenjenim Dervišem Korkutom 1941 su prvi konkretni radovi te vrste na teritoriji bivše Jugoslavije. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik. poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i bosanskih Muslimana koju je 1943. grupna saslušavanja i strijeljanja istog dana. botimi I. Zvorniku. 3 .monografiju (skromnog naslova: nacrt za monografiju) Gradačca i okoline. kao i njegovi iscrpniji radovi se danas cuvaju u mnogim medjunarodnim bibliotekama. te Trebinju. Orientalistickom Muzeju BiH. Sarajevo. Svjetlost. njemacki. 1974. presude na smrt u suđenjima. Nacrt korica te monografije uradio je rahmetli Ibrahim Bilajac. 1977. odštampana na šapirografu u svega 300 primjeraka tako da je danas posjeduju samo rijetki kulturni zanesenjaci i poneka biblioteka. -Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana. koja i danas predstavlja najobuhvatniji i najbolji historiografski rad o Gradačcu i njegovoj okolini. BIBLIOGRAFIJA: -Od tradicije do identiteta. akademski vajar. Doktor prava Muhamed Hadzijahić je bio i prva kulturna i javna ličnost koja je dokumentovala i sistematski radila na naučnoj obradi genocida počinjenog nad Bošnjacima i bosanskim Muslimanima na područjima u i van BiH. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom Spectator objavljuju se tek posmrtno 1991. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Njegovi radovi su prevodjeni na engleski. rođen u Gradađcu. ceski i italijanski jezik.

pa da su listom primili islam kada je sultan Fatih osvojio Bosnu 1463. Sarajevo 1990. izdavač Bosna. Ovo mišljenje je zastupao još apostolski vizitator. koji se suprotstavlja tezi o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj. godine. prisilivši one koji su pripadali Crkvi bosanskoj da prime katoličku vjeru. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini.-Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio I -Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio II -Uloga Gazi-Husrevbega i njegova vakufa. a oni koji to nisu htjeli učiniti izbjegli su u zemlju hercega Stjepana. učeni Masarechi (godine 1624). prvo pitanje koje se nameće jeste u kakvom odnosu stoji nestanak Crkve bosanske i islamizacija? Ranije je bilo općenito usvojeno mišljenje da su bosanski Muslimani potomci bogumila . Izdavač: El-Kalem. Podsjećajući na te događaje Masarechi kaže: „Vjerujem da su se mnogi sjećali krivovjerja (misli na Bosansku crkvu) i zbog toga bili slabi u vjeri (katoličkoj). BOGUMILSTVO I ISLAMIZACIJA: Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI.“ Mišljenje o masovnom prelazu na islam pripadnika Crkve bosanske (bogumila) jedva da je iko ranije i pokušao u nauci osporiti. god. Našlo se ipak jedan manji broj autora.kako su se nazivali pripadnici Crkve bosanske . Kada se govori o postanku bosanskih Muslimana. pokušavajući da dokažu kako ona nije bila heretična. da sačuvaju svoju slobodu. godine. Sarajevo. kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu. Starješinstvo islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini. Pred samo osvojenje Bosne bosanski kralj Tomaš izvršio je nečuveno nasilje nad svojim podanicima. On spominje masovni prelaz katoliciziranih bogumila na Islam. 1991. već počevši od 1867. a onda su pojedini autori ustajali i 4 . pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lako prelazili na Islam. Sarajevo. -Porijeklo bosanskih muslimana. Anali GHB 1983. 1977.

kako od katoličke crkve tako i od srpske pravoslavne crkve.protiv uvriježenog shvaćanja o bosanskim Muslimanima kao potomcima bosanskih bogumila. lstre i Crkvene države. Među bjeguncima našlo ih se mnogo koji su ostali postojani u svojoj vjeri. svi pripadnici Crkve bosanske nisu primili islam prilikom turskog osvojenja Bosne. kao što je na pr. u Hrvatsku. U pitanju porijekla bosanskih Muslimana stvari se ne smiju simplificirati.„mnogi odstupiše od vjere i počeše slijediti Kur'an“. I u ovom pitanju pokazalo se da su ekstremno postavljene teze najčešće neodržive. bila su prilično brojna. „Možda za kaznu toga“ . Apulije. Bježali su krstjani Crkve bosanske zajedno sa svojim pristašama. ne poriču joj da je u organizacionom pogledu bila potpuno samostalna. Dajući sliku prilika.lseljavanja iz Bosne. Velik dio pristalica ove crkve izbjegao je izvan zemlje. medievalista Marko Vego. neka dođu neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva“). Nije zato ni čudo da su se u pravoslavnoj sredini (ali i među bugarskim pavlićanima) 5 . tražili da im se omogući boravak na mletačkom području. lz Bosne nisu bježali samo franjevci.pobožno zaključuje taj pisac . uglavnom pripadnika Crkve bosanske povodom turskog osvojenja. pa su neki doprli i do Napulja. Prelazi na katolicizam javljaju se već u posljednjim godinama državne samostalnosti. samo se pojedini autori razilaze u tome u kojoj je mjeri bila heretična. Godine 1550. Pa i oni autori koji smatraju da je Crkva bosanska bila ortodoksna. Prije svega.Masovna iseljavanja iz Bosne spomenuta su i u BorelliVukasovićevom grbovniku skraja XVII stoljeća. Nimalo onda ne iznenađuje da se upravo od XVI stoljeća u susjedstvu Bosne masovno u dokumentima govori o „bogumilima“. O tome pružaju dokaze i najraniji turski katastarski defteri. Poslije turskog osvojenja manji dio pripadnika Crkve bosanske primio je pravoslavnu i katoličku vjeru. Dubrovnik. „patarenima“ i „manihejima“. na njezine otoke. bijeg je njihov dao povoda izdavanju poznate sultan Fatihove andname („a oni koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni. Oni su izbjegli od Turaka i početkom 1466. u kojima se za mnoga zemljišta navodi da su „pusta“. autor grbovnika kaže da je kod drugih prevladala ljubav prema domovini i nisu napustili svoju zemlju po cijenu da ostanu pod turskom vlašću. susrećemo se s postojanjem „patarinskih knjiga“ kojima su se pojedinci služili u Dubrovniku. Danas je u nauci više manje usvojeno da je Crkva bosanska doista bila heretična. Najizrazitiji je slučaj sa gostom Radinom i drugih 50 do 60 predstavnika Crkve bosanske. Tu se navodi da su se poslije tragedije nesretnog bosanskog kraljevstva mnogi Bošnjaci spasili bijegom u Dalmaciju. A pravoslavlje je pripadnicima Crkve bosanske bilo blisko prije svega po slavenskom jeziku ćirilo-metodske tradicije kao obrednom jeziku.

iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti. Pronađen je. ne upućuje molitve Bogu. gràda. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje. lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće. održavali svoje kultne sastanke. Kunovski zapis. godine u tački 44. kišu.). koji je na molbu novoobraćenih muslimana. nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče. Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept.koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije . Posljednji takav nalaz je Divoševo evanđelje. Također sinodik cara Borila od 1211. Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka. što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara.anđele. koja je i inače bila popularna u bogumila. napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. zlih vjetrova i sl. ali i sa dosta apokrifnih elemenata. U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“. godine. pa se prijeti đavlima . I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst. utječući se za spas metoha. kakvih se. Zato i Kunovski zapis. izgleda.da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova.našIa evanđelja koja su ranije pripadala Crkvi bosanskoj. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali. a moguće nešto i kasnije. još nalazi ponegdje u Bosni. poznato je da su i francuski katari u pećinama. koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma. pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin. Pavlovića i Kovačevića. pronađeno u septembru 1960. svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463. već se prijeti đavIima. Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565. također sa slikarijama. zatrpan dublje u zemlju. 6 . Dio pripadnika Crkve bosanske.Kunovski zapis pisan je bosančicom. slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne. U turskom defteru od 1477/1478. a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. u sandžačkom selu Podvrhu više Bijelog Polja. vatre. gràd. studeni. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac. gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge . dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru. poplave. godine 1905. i to u zemljama hercega Stjepana. u tamošnjoj manastirskoj crkvi.

uključujući gro onih koji su u jesen 1459. Jagub. Durmiš. u pojedinim porodicama. godine.Po svemu se ipak čini da je već u prvo tursko doba u Bosni bilo brojno muslimansko stanovništvo. Samo izuzetno. godine. 7 . jedne od popa. ističući kako su patareni u porastu i da paktiraju s Turcima. o čemu govori turski savremenik Dursun-beg) među Bosancima. da je islamizacija u Bosni započela istom potkraj XVI stoljeća. Toga je. da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti. anonimus. Kasom i dr. Za procese islamizacije najkompletnije podatke pružaju turski katastarski defteri. Jaho. odnosno sandžaku u prvo doba prevladavalo povlašteno militarizirano muslimansko stanovništvo.. izvijestio je o tome papu Nikolu V hvarski biskup Toma. očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama. Godine 1448. uostalom. bilo i u drugim balkanskim zemljama. ali je znao toliko latinski. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. odnosno primanjem pravoslavlja). Pajazit. obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. nasilno pokatoličeni. Međutim. Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. neki autori su postavili tezu. Opisujući bosanske obraćenike na Islam. među ostalim. 11. a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne. Samo nam sve postojeće vrste deftera nisu pristupačne. odnosno 1464. prešli su na islam. odličnog poznavaoca turskih katastarskih deftera (Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja XIII. Kunovski težaci. pojedinci su ostali kroz generacijudvije postojani u staroj religiji. Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja. koje naziva poturi.Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. Sarajevo 1976). najveći dio vjernika Crkve bosanske. Perhat. Oslanjajući se isključivo na ove deftere. nego uglavnom defteri o poreskim obvezama raje. Daut. postojalo i jako protursko raspoloženje. reba uvažiti da je pored otpornih elemenata prema turskim osvajačima (a oni su organizovali i jedan oblik gerilskog rata. u prvom redu pripadnicima Crkve bosanske. Nedima Filipovića. Bio je to učen duhovni pastir. tvrdi da nose dvostruke zapise. Time su se ovi autori distancinirali od teze o masovnom prelazu na islam bogumila prilikom sultan Fatihova pohoda na Bosnu 1463. imenom Hasan. a ispuštajući iz vida da je u bosanskom vilajetu. Mustapa. dvostrukih zapisa. To proizlazi i iz najnovije studije prof. pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom. čija je imanja zapis trebao zaštititi. koji su postali pristupačni nakon drugog svjetskog rata. a druge od hodže. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina.

Niz okolnosti koje su iznijeli Hifzija Hasandedić i Derviš Buturović upućuju na zaključak o kasnijoj islamizaciji područja srednje Neretve. Vid VuletićVukasović i dr. godine. O tome su pripovijedali fra Petar Bakula. fra Grgo Martić. koja su bila napuštena 1459. štaviše. X 1875). Upravo ove zabllježbe o pripadnostl krstjanima pojedinih zemljišnih posjeda indikativne su za praćenje konačne sudbine Crkve bosanske i njenih pripadnika. ali ih 1468/69. Defteri pokazuju da je organizacija Crkve bosanske pokrivala čitavo područje koje je osvojeno 1463. po svoj prilici. godine. U tome je i smisao zabilježbi koje se sreću u katastarskim defterima. zapravo širem području vrhbosanske župe. po kojoj su se u srednjem toku rijeke Neretve. Tada je podignuta i najstarija džamija u Seonici. zemljama hercega Stjepana. u hercegovoj zemlji i župi Neretvi sretali ostaci bogumilskog kulta još u drugoj polovici XIX vijeka. negdje oko polovice XVII stoljeća. gdje se turska vlast uspostavila od 1436. i to u Vrhbosanju. bila podignuta i jedna džamija. pa je dakle u tim krajevima Crkva bosanska preko svojih monaha koliko-toliko aktivna.Sudeći po defterima stanje Crkve bosanske u prvo tursko doba ponešto se razlikovalo. kod prvog poznatog katastarskog popisa od 1468/69. Ovaj je poslao izvještaj kako su se patareni počeli sporazumijevati s Turcima očekujući da će im sultan darovati samostanska imanja kada se crkvena dobra sekulariziraju osmanskom okupacijom. Ove dedukcije iz deftera od 1468/69. kao i u župi Neretvi.Nije. dubrovački dopisnik „Timesa“ (od 19. još uvijek drže krstjani. Nakon Fatihova osvojenja Bosne. de Saint-Marie. Bosanskom krajištu i Kraljevoj zemlji krstjanska zemljišta su samo kao takva registrovana. podudaraju se sa tradicijom. i Kraljevoj zemlji. Bosanskom krajištu desila se. Bosanskom krajištu. odnosno u preostalim dijelovima Kraljevske zemlje u doba Fatihova osvojenja. Nasuprot tome u tzv. U zemljama hercega Stjepana. ne dođu pod udar konfiskacije s obzirom na to da su vakantna zemljišta po turskim agrarnim propisima postajala državna. Pavlovića i Kovačevića. Defter od 1468/69. Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak. U tim krajevima proces islamizacije bogumila trajao je najduže. dakle organizacioni punktovi Crkve bosanske. gdje je Crkva bosanska bila dominantna i pokazivala izvjesnu vitalnost još do kraja XVI stoljeća.u tzv. Ponovnim vraćanjem tih krajeva pod kršćansku vlast džamija 8 . isključeno da je još krajem XIV odnosno početkom XV stoljeća u tzv. da je naime pojedino zemljište krstjansko. Bosanskom krajištu. nisu držali krstjani. predstavnicima Crkve bosanske uspjelo je da se osiguraju da im zemljišta gostinjaca. krstjanske zemlje. odnosno za praćenje procesa islamizacije. pokazuje da su se na sva ova tri područja nalazile krstjanske zemlje.Islamizacija u tzv. E. a po nekima od ranije. Pavlovića i Kovačevića. još prije Fatihova osvojenja.im povodom papa je odredio specijalnog izaslanika za Bosnu 1450. kako se vidi iz deftera.

iz kojih se može zaključiti da su na području Bosanskog krajišta postojali krstjani. kako se po svemu vidi. ali su u vrijeme popisa već bili izgubili sve pozicije. Na samom početku XV vijeka Pašajigit bio je „in partibus Sclauonie“. Pored toga većina je njih primljena u (carski) dvor u bašču visoke rangove. Ona nije u suprotnosti ni sa novootkrivenim katastarskim defterima. To je najstariji sarajevski predio. inače osnivača jedne džamije i u Skoplju.je mogla biti porušena ili prilagođena u druge svrhe. zna za Pašajigitov džemat. koji je. a onda u svojoj doktorskoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti“ (Sarajevo 1912). Nije nevažno da je upotrijebljen izraz „vilajet“. doista i proveden još prije Fatihova nastupa. Realen je i kada govori o dezolatnim prilikama koje su nastale turskim osvojenjem. a o tome pripovijeda Kronika Ašik-paša zade. „Postoji zakon da svi mladi janičari (adžami oglani) koji se sakupljaju u Bosni budu muslimani. imao je. sinovi muslimana. vojvode zapadnih strana.Smatramo na osnovu svih ovih podataka da se može zaključiti da ranije iznesena teza o masovnoj islamizaclji patarena. prije nego što je izgrađena nova džamija. musIimani masovno 9 . od kojih je trideset hiljada snažnih mladića uvrstio u jeničare“. godine. prvo u „Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine“ (Sarajevo 1900).Autor rukopisa od 1585.. nakon ponovnog turskog zauzimanja Vrhbosanja. koji je objavio dr Safvet-beg Bašagić. ima historijskog osnova. pa se dakle pričanje može odnositi baš na tursko doba još prije Fatihova zauzeća. bili oslobođeni od rajinskih poreza. pošto je osvojeni dio Bosne u to doba doista nosio taj naziv. da bi onda.Glavni. dobre informacije o Bosni u prvo tursko doba. Popis od 1528. koji je zabilježio da je sultan Fatih prigodom zauzeća Bosne „do sto hiljada osoba obojega spola odveo u ropstvo.U svakom slučaju. On pripovijeda i o prvom katastarskom popisu. za sada poznati turski izvor koji govori o masovnijem prelazu na islam („bir ugurden“) za Fatihova osvojenja Bosne jeste navod iz Jeničarskog zakona. Podaci koje je dao o masovnoj islamizaciji uklapaju se u ono što nam pružaju katastarski defteri. pa je na mjestu Pašajigitove ulice mogla biti podignuta najstarija sarajevska odnosno bosanska džamija. nigdje ne govori o Fatihovu osvojenju Bosne. Stvar je daljih istraživanja da li će se ova hipoteza potvrditi ili odbaciti. po krajišniku Pašajigitu. ostalo sjećanje na tu džamiju u formuli „džemat Pašajigitova mesdžida“. kako to pokazuje sačuvani sumarni defter. dok je bosanski sandžak osnovan 1463. istina. islamizacija Bosanskog krajišta započela je prije Fatihova osvojenja Bosne. Zanimljivo je da anonimni autor iz 1585. a narodna tradicija za Pašajigitovu ulicu. već o vremenu kada je uvedena u vilajetu Bosni turska vlast i plaćanje poreza po sistemu dukat na baštinu. odnosno nasilno pokatoličenih patarena. ocu lshak bega.Navodi Jeničarskog zakona u pogledu uvrštavanja Bošnjaka u jeničare stoje u punom skladu i sa podatkom savremenog poljskog ljetoplsca Jana Dlugosza. u kojima se.

koja unosi novo svjetlo u toliku odbojnost ortodoksnih muslimana od lutora. u ovoj prilici se srećemo s jednim zanimljivim kontaktom s jedne strane islamiziranih bogumila. ali to u isti mah ne podrazumijeva da nije bilo u većem broju muslimanskog stanovništva koje nije dolazilo u obzir da bi kao poreski obveznici bilo registrovano u defterima. Na ovaj val islamizacije odnosi se i zapis u pljevaljskom Psaltiru iz 1517. I prema Ricautu poturi su tumačili da je silazak svetog duha na duhove bio tip i lik Muhamedov.Do sada najpoznatiji slučaj masovne konverzije katolika zabilježio je apostolskI vizitator Petar Masarechi godine 1624.“ Masovnih konverzija katolika na Islam bilo je i u trebinjskom kraju. Srbljom i Crnom Gorom. Tvrdili su za lsusa da nije pegubljen. Trag o takvim prelazima ostavio je monah Marko Trebinjac. a jedan u manastiru Gomionici. dobiva na ovaj način jedno konkretnije uporište.bili daleko manjeg obima.Na kraju valja primijetiti da u formiranju bosansko-muslimanskog etnosa važna uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom. Radi cjelovitosti prikaza treba naglasiti i to da su na islam prelazilli pravoslavni i katolici uglavnom do kraja XVII st. U etnogenezi bosanskih 10 . koji je 1509. pa ništa bjelodanije kao to ne govori o tome kako je nestalo bogumila. A još poslije prvog svjetskog rata zabilježen je u Žepi (selo Luka) slučaj da su muslimani seljaci Novi zavjet i vršili upoređivanje tekstova iz Kur'ana i Novog zavjeta. Protestantski planovi o pridobijanju „turaka sve do Carigrada“ i poturački interes za Novi zavjet. zabilježio da su mnogi. bez prisile.Postoje također historijska svjedočanstva i o masovnim prelazima pravoslavnih. Baš defteri pružaju uvjerljive dokaze da su nekoć bogumilski krajevi s brojnim krstjanskim hižama i posjedima ubrzo s pojavom turske vlasti u potpunostl izgubili bogumilski značaj.. Objašnjavajući kako je došlo do muslimanske apsolutne većine u Bosni. . Masarechi kaze: „Rečeno mi je da je prošlih godina u okolici Sutjeske otpalo od kršćanske vjere šest ili sedam hiljada katolika. lpak. a s druge strane južnoslavenskih „lutorana“. Likom. napustili pravoslavlje i primili islam. Bokom Kotorskom.ZanimIjivo je da su se sačuvala i dva primjerka Novog zavjeta. Dalmacijom. već da je nestao. Gro krstjanskih zemljišta prelazi u ruke islamiziranog seljaštva i vlaha. koji bi mogli vući porijeklo od ovog poturačkog sinkretizma.pojavljuju istom s kraja XV stoljeća. predstavlja jednu zanimIjivu spregu. Taj je izraz mogao u muslimanskoj sredini dobiti pogrdan prizvuk upravo u vezi s interesom koji su islamizirani bogumili pokazivali prema luteranskim knjigama. dok su kasniji prelazi koji traju sve do 1878. jedan u staroj Srpskoj crkvi u Sarajevu. njihovo sasvim skromno održavanje do u XVII stoljeće upućuje na zaključak da procesi islamizacije nisu do kraja iskorijenili tradicije stare religije. Kako se po svemu čini. koji su oni vrlo vjerojatno dobivali od tih istih protestanata. lzraz „lutor“ dobro do danas poznat među bosanskim Muslimanima za čovjeka koji mnogo ne drži do vjerskih propisa.

Sasi i drugi narodi.Muslimana (kao uostalom i Srba i Hrvata) važan je udio stranih etničkih skupina. Pri tome dolaze u obzir Turci i druge muslimanske etničke skupine izvan Balkana. Međutim. (Romi). Albanci. slavizirano vlaško-romansko stanovništvo. 11 . raspravljanje o tim pitanjima izlazi iz programa ovog rada.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful