UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSIJEK HISTORIJA

MUHAMED HADŽIJAHIĆ (REFERAT)

Tuzla,2012

Student:

Mentor:

zbornika i enciklopedija. Između ostalog. posebno oko obezbjeđenja potrebne dokumentacije i dozvola za izgradnju novih i adaptaciju starih džamija. godišnjaka. Pravnu pomoć lično je pružao Islamskoj vjerskoj zajednici. rasprava i studija u četrdesetak raznih novina i listova. Svoje radove je u pravilu potpisivao punim imenom i prezimenom. nakon pauze od tridesetak godina. Iskazao se i kao vrlo aktivan društveni radnik. prvoborcem NOR-a i prvim predsjednikom Sreskog narodnog odbora Gradačac. objavljuje polovinom sedamdesetih. Iako je dugi niz godina proveo radeći po malim mjestima (Raša. Nakon završetka studija. godine osnovao je prvo Društvo za borbu protiv alkoholizma u Gradačcu i jedno vrijeme bio njegov predsjednik. tako da praktično nema ni jedne epohe bosanske povijesti. Gradačcu i na kraju u Sarajevu. Prve javne radove. Objavio je više stotina članaka. daleko od naučnih centara. Još kao student počeo se baviti historijom prava. službovao je u Sarajevu. Iz Suda je prešao na dužnost sekretara Skupštine opštine.Spahić Midhat BIOGRAFIJA: Bosanskohercegovački historičar. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Đerzelezu u listu "Novi behar". od prahistorije do modernih vremena. a potom i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu.Neki su mu radovi objavljeni posmrtno. uspostavio je službu pravne pomoći građanima.sc. časopisa. Za sudiju Sreskog suda u Gradačcu Hadžijahić došao je 1953. samo ponekada pseudonimom ili inicijalima. diplomirao je. o kojima Hadžijahić nije u većoj ili manjoj mjeri pisao i ostavio traga i utjecaja u nauci. zanimajući se za veoma širok krug pitanja iz prošlosti BiH.Dinka Muratovic Prof. gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. pokazujući veliku agilnost u organizovanju pravne službe i uprave. kalendara. on se tokom cijelog svog životnog i radnog vijeka bavio naučno-istraživačkim radom. Neumorno je istraživao i pisao. doktor prava te stručnjak za političku historiju BiH. prvu takve vrste u Bosni i Hercegovini. da bi godinu dana kasnije bio postavljen za predsjednika tog Suda. Sličnu pomoć pružao je i predstavnicima drugih konfesija. godine u Sarajevu.Rođen je 1918. pa i Mostar). napisao je iscrpnu 2 . Zajedno sa rahmetli Teufikom Imamovićem. zatim Raši kod Labina (Istra). Mostaru. 1955.dr. godine. Zagrebu. Gradačac. U javnom životu javlja se još 1934.

poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i bosanskih Muslimana koju je 1943. odštampana na šapirografu u svega 300 primjeraka tako da je danas posjeduju samo rijetki kulturni zanesenjaci i poneka biblioteka. Orientalistickom Muzeju BiH. Historijska vrijednost njegovog djela je tim veća pošto on uvijek besprijekorno citira konkretne događaje poput masovnog nasilnog pokrštavanja muslimanskog stanovništva. Nacrt korica te monografije uradio je rahmetli Ibrahim Bilajac. Bezbrojni clanci i kratki prilozi. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik. umro 1998. Neki rukopisi otkriveni tek nakon njegove smrti (1987). presude na smrt u suđenjima. koja i danas predstavlja najobuhvatniji i najbolji historiografski rad o Gradačcu i njegovoj okolini. kao i njegovi iscrpniji radovi se danas cuvaju u mnogim medjunarodnim bibliotekama. 1977.monografiju (skromnog naslova: nacrt za monografiju) Gradačca i okoline. akademski vajar. kao i u UNESCO-voj zbirci Historije Jugoistocne Evrope. godine. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom Spectator objavljuju se tek posmrtno 1991. godine. Njegovi radovi o pokoljima u Istočnoj Bosni 1941-1945 u Foci. Preminuo je 1978 a jedna ulica u Sarajevu danas nosi njegovo ime. 1974. botimi I. 1974. Duvnu. kao i pokoljima počinjenim nad Bošnjacima Sandžaka u Plavu i Gusinju napisani u suradnji sa čijenjenim Dervišem Korkutom 1941 su prvi konkretni radovi te vrste na teritoriji bivše Jugoslavije. Bosnjackom Institutu u Sarajevu. te Trebinju. njemacki. francuski. Doktor prava Muhamed Hadzijahić je bio i prva kulturna i javna ličnost koja je dokumentovala i sistematski radila na naučnoj obradi genocida počinjenog nad Bošnjacima i bosanskim Muslimanima na područjima u i van BiH. ceski i italijanski jezik. Monografija je izašla 1961. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini. Zvorniku. -Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana. 3 . onemogućavanja prava žalbe. BIBLIOGRAFIJA: -Od tradicije do identiteta. Svjetlost. i zasniva svoja istraživanja na stvarnim cesto tajnim i javnosti nedostupnim sudskim i vojnim dokumentacijama. Sarajevo. Višegradu. grupna saslušavanja i strijeljanja istog dana. Njegovi radovi su prevodjeni na engleski. Sarajevo. sa imenima i prezimenima žrtava. rođen u Gradađcu.

1977. Sarajevo. Podsjećajući na te događaje Masarechi kaže: „Vjerujem da su se mnogi sjećali krivovjerja (misli na Bosansku crkvu) i zbog toga bili slabi u vjeri (katoličkoj). da sačuvaju svoju slobodu. već počevši od 1867. Anali GHB 1983. izdavač Bosna. prisilivši one koji su pripadali Crkvi bosanskoj da prime katoličku vjeru. god. Pred samo osvojenje Bosne bosanski kralj Tomaš izvršio je nečuveno nasilje nad svojim podanicima. Kada se govori o postanku bosanskih Muslimana. -Porijeklo bosanskih muslimana. kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu. Sarajevo 1990. Našlo se ipak jedan manji broj autora. BOGUMILSTVO I ISLAMIZACIJA: Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI. Ovo mišljenje je zastupao još apostolski vizitator. godine.-Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio I -Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio II -Uloga Gazi-Husrevbega i njegova vakufa. Izdavač: El-Kalem.kako su se nazivali pripadnici Crkve bosanske . Sarajevo.“ Mišljenje o masovnom prelazu na islam pripadnika Crkve bosanske (bogumila) jedva da je iko ranije i pokušao u nauci osporiti. godine.pa da su listom primili islam kada je sultan Fatih osvojio Bosnu 1463. prvo pitanje koje se nameće jeste u kakvom odnosu stoji nestanak Crkve bosanske i islamizacija? Ranije je bilo općenito usvojeno mišljenje da su bosanski Muslimani potomci bogumila . koji se suprotstavlja tezi o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj. pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lako prelazili na Islam. 1991. pokušavajući da dokažu kako ona nije bila heretična. Starješinstvo islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini. On spominje masovni prelaz katoliciziranih bogumila na Islam. učeni Masarechi (godine 1624). a oni koji to nisu htjeli učiniti izbjegli su u zemlju hercega Stjepana. a onda su pojedini autori ustajali i 4 . -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini.

u kojima se za mnoga zemljišta navodi da su „pusta“. Među bjeguncima našlo ih se mnogo koji su ostali postojani u svojoj vjeri. ne poriču joj da je u organizacionom pogledu bila potpuno samostalna. Nije zato ni čudo da su se u pravoslavnoj sredini (ali i među bugarskim pavlićanima) 5 . uglavnom pripadnika Crkve bosanske povodom turskog osvojenja. u Hrvatsku. Prije svega. kao što je na pr.Masovna iseljavanja iz Bosne spomenuta su i u BorelliVukasovićevom grbovniku skraja XVII stoljeća. Bježali su krstjani Crkve bosanske zajedno sa svojim pristašama. na njezine otoke. neka dođu neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva“). Oni su izbjegli od Turaka i početkom 1466. Poslije turskog osvojenja manji dio pripadnika Crkve bosanske primio je pravoslavnu i katoličku vjeru. Tu se navodi da su se poslije tragedije nesretnog bosanskog kraljevstva mnogi Bošnjaci spasili bijegom u Dalmaciju. U pitanju porijekla bosanskih Muslimana stvari se ne smiju simplificirati. bijeg je njihov dao povoda izdavanju poznate sultan Fatihove andname („a oni koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni.protiv uvriježenog shvaćanja o bosanskim Muslimanima kao potomcima bosanskih bogumila. „patarenima“ i „manihejima“. Dubrovnik. A pravoslavlje je pripadnicima Crkve bosanske bilo blisko prije svega po slavenskom jeziku ćirilo-metodske tradicije kao obrednom jeziku. Prelazi na katolicizam javljaju se već u posljednjim godinama državne samostalnosti.„mnogi odstupiše od vjere i počeše slijediti Kur'an“. lz Bosne nisu bježali samo franjevci. Apulije. pa su neki doprli i do Napulja. Velik dio pristalica ove crkve izbjegao je izvan zemlje. Godine 1550. O tome pružaju dokaze i najraniji turski katastarski defteri.pobožno zaključuje taj pisac . „Možda za kaznu toga“ . susrećemo se s postojanjem „patarinskih knjiga“ kojima su se pojedinci služili u Dubrovniku. bila su prilično brojna. lstre i Crkvene države. Pa i oni autori koji smatraju da je Crkva bosanska bila ortodoksna. kako od katoličke crkve tako i od srpske pravoslavne crkve. Najizrazitiji je slučaj sa gostom Radinom i drugih 50 do 60 predstavnika Crkve bosanske. samo se pojedini autori razilaze u tome u kojoj je mjeri bila heretična.lseljavanja iz Bosne. I u ovom pitanju pokazalo se da su ekstremno postavljene teze najčešće neodržive. svi pripadnici Crkve bosanske nisu primili islam prilikom turskog osvojenja Bosne. medievalista Marko Vego. autor grbovnika kaže da je kod drugih prevladala ljubav prema domovini i nisu napustili svoju zemlju po cijenu da ostanu pod turskom vlašću. Nimalo onda ne iznenađuje da se upravo od XVI stoljeća u susjedstvu Bosne masovno u dokumentima govori o „bogumilima“. Dajući sliku prilika. tražili da im se omogući boravak na mletačkom području. Danas je u nauci više manje usvojeno da je Crkva bosanska doista bila heretična.

Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst. Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565.da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova. našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin. studeni. zlih vjetrova i sl. i to u zemljama hercega Stjepana. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje.našIa evanđelja koja su ranije pripadala Crkvi bosanskoj. Dio pripadnika Crkve bosanske. Zato i Kunovski zapis. kakvih se. 6 . već se prijeti đavIima. a moguće nešto i kasnije. također sa slikarijama. Kunovski zapis. U turskom defteru od 1477/1478.). ne upućuje molitve Bogu. dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni. pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). koji je na molbu novoobraćenih muslimana. pa se prijeti đavlima . vatre. dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru. izgleda. pronađeno u septembru 1960. u tamošnjoj manastirskoj crkvi. koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka. godine u tački 44. Posljednji takav nalaz je Divoševo evanđelje. gràda. godine. napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. poplave. što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. još nalazi ponegdje u Bosni. gràd. gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge . koja je i inače bila popularna u bogumila. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac. slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne. kišu. lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463. utječući se za spas metoha. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto. Pronađen je. u sandžačkom selu Podvrhu više Bijelog Polja.koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije . ali i sa dosta apokrifnih elemenata. nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče. iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti. održavali svoje kultne sastanke.Kunovski zapis pisan je bosančicom. godine 1905. Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept.anđele. zatrpan dublje u zemlju. Pavlovića i Kovačevića. poznato je da su i francuski katari u pećinama. a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“. Također sinodik cara Borila od 1211.

Samo nam sve postojeće vrste deftera nisu pristupačne. o čemu govori turski savremenik Dursun-beg) među Bosancima. Oslanjajući se isključivo na ove deftere. uključujući gro onih koji su u jesen 1459. čija je imanja zapis trebao zaštititi. pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom. Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. ističući kako su patareni u porastu i da paktiraju s Turcima. Opisujući bosanske obraćenike na Islam. godine.. prešli su na islam. a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne. 11. odnosno sandžaku u prvo doba prevladavalo povlašteno militarizirano muslimansko stanovništvo. tvrdi da nose dvostruke zapise. a ispuštajući iz vida da je u bosanskom vilajetu. Daut. Samo izuzetno. Mustapa. izvijestio je o tome papu Nikolu V hvarski biskup Toma. Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. Međutim. obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. bilo i u drugim balkanskim zemljama. jedne od popa. Durmiš. Time su se ovi autori distancinirali od teze o masovnom prelazu na islam bogumila prilikom sultan Fatihova pohoda na Bosnu 1463. Jagub. imenom Hasan. koji su postali pristupačni nakon drugog svjetskog rata. nego uglavnom defteri o poreskim obvezama raje. Za procese islamizacije najkompletnije podatke pružaju turski katastarski defteri. Jaho.Po svemu se ipak čini da je već u prvo tursko doba u Bosni bilo brojno muslimansko stanovništvo. odnosno 1464. 7 . U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina. dvostrukih zapisa. anonimus. ali je znao toliko latinski. koje naziva poturi. reba uvažiti da je pored otpornih elemenata prema turskim osvajačima (a oni su organizovali i jedan oblik gerilskog rata. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja. da je islamizacija u Bosni započela istom potkraj XVI stoljeća. Pajazit. neki autori su postavili tezu. To proizlazi i iz najnovije studije prof. u prvom redu pripadnicima Crkve bosanske. Kasom i dr. Toga je. uostalom. pojedinci su ostali kroz generacijudvije postojani u staroj religiji. nasilno pokatoličeni. u pojedinim porodicama. odličnog poznavaoca turskih katastarskih deftera (Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja XIII. najveći dio vjernika Crkve bosanske. godine. Nedima Filipovića. Perhat. a druge od hodže. da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti. Kunovski težaci. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama. Bio je to učen duhovni pastir. Sarajevo 1976). odnosno primanjem pravoslavlja).Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. među ostalim. postojalo i jako protursko raspoloženje. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. Godine 1448. očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili.

pokazuje da su se na sva ova tri područja nalazile krstjanske zemlje. de Saint-Marie. E. predstavnicima Crkve bosanske uspjelo je da se osiguraju da im zemljišta gostinjaca. i to u Vrhbosanju. odnosno za praćenje procesa islamizacije. godine. O tome su pripovijedali fra Petar Bakula. isključeno da je još krajem XIV odnosno početkom XV stoljeća u tzv. koja su bila napuštena 1459. negdje oko polovice XVII stoljeća. dubrovački dopisnik „Timesa“ (od 19. kao i u župi Neretvi. Bosanskom krajištu. Pavlovića i Kovačevića. bila podignuta i jedna džamija. Pavlovića i Kovačevića. krstjanske zemlje. još prije Fatihova osvojenja. kako se vidi iz deftera. Ovaj je poslao izvještaj kako su se patareni počeli sporazumijevati s Turcima očekujući da će im sultan darovati samostanska imanja kada se crkvena dobra sekulariziraju osmanskom okupacijom. kod prvog poznatog katastarskog popisa od 1468/69. gdje je Crkva bosanska bila dominantna i pokazivala izvjesnu vitalnost još do kraja XVI stoljeća. zapravo širem području vrhbosanske župe. Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak. gdje se turska vlast uspostavila od 1436. godine. odnosno u preostalim dijelovima Kraljevske zemlje u doba Fatihova osvojenja.Nije. u hercegovoj zemlji i župi Neretvi sretali ostaci bogumilskog kulta još u drugoj polovici XIX vijeka. još uvijek drže krstjani. podudaraju se sa tradicijom. ne dođu pod udar konfiskacije s obzirom na to da su vakantna zemljišta po turskim agrarnim propisima postajala državna. da je naime pojedino zemljište krstjansko. U tim krajevima proces islamizacije bogumila trajao je najduže. pa je dakle u tim krajevima Crkva bosanska preko svojih monaha koliko-toliko aktivna. i Kraljevoj zemlji. zemljama hercega Stjepana. Niz okolnosti koje su iznijeli Hifzija Hasandedić i Derviš Buturović upućuju na zaključak o kasnijoj islamizaciji područja srednje Neretve.u tzv. fra Grgo Martić. Ponovnim vraćanjem tih krajeva pod kršćansku vlast džamija 8 . nisu držali krstjani.Sudeći po defterima stanje Crkve bosanske u prvo tursko doba ponešto se razlikovalo. U tome je i smisao zabilježbi koje se sreću u katastarskim defterima. Bosanskom krajištu i Kraljevoj zemlji krstjanska zemljišta su samo kao takva registrovana. Upravo ove zabllježbe o pripadnostl krstjanima pojedinih zemljišnih posjeda indikativne su za praćenje konačne sudbine Crkve bosanske i njenih pripadnika. Defteri pokazuju da je organizacija Crkve bosanske pokrivala čitavo područje koje je osvojeno 1463. Tada je podignuta i najstarija džamija u Seonici.im povodom papa je odredio specijalnog izaslanika za Bosnu 1450. a po nekima od ranije. po kojoj su se u srednjem toku rijeke Neretve. Nasuprot tome u tzv. U zemljama hercega Stjepana. Nakon Fatihova osvojenja Bosne. ali ih 1468/69. Ove dedukcije iz deftera od 1468/69. Vid VuletićVukasović i dr. dakle organizacioni punktovi Crkve bosanske. po svoj prilici. Defter od 1468/69.Islamizacija u tzv. Bosanskom krajištu desila se. štaviše. Bosanskom krajištu. X 1875).

a o tome pripovijeda Kronika Ašik-paša zade. „Postoji zakon da svi mladi janičari (adžami oglani) koji se sakupljaju u Bosni budu muslimani. nakon ponovnog turskog zauzimanja Vrhbosanja. Ona nije u suprotnosti ni sa novootkrivenim katastarskim defterima. doista i proveden još prije Fatihova nastupa. imao je. Na samom početku XV vijeka Pašajigit bio je „in partibus Sclauonie“. musIimani masovno 9 . a onda u svojoj doktorskoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti“ (Sarajevo 1912). kako se po svemu vidi. da bi onda. Nije nevažno da je upotrijebljen izraz „vilajet“. dok je bosanski sandžak osnovan 1463. godine. ostalo sjećanje na tu džamiju u formuli „džemat Pašajigitova mesdžida“. odnosno nasilno pokatoličenih patarena. iz kojih se može zaključiti da su na području Bosanskog krajišta postojali krstjani. prvo u „Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine“ (Sarajevo 1900). za sada poznati turski izvor koji govori o masovnijem prelazu na islam („bir ugurden“) za Fatihova osvojenja Bosne jeste navod iz Jeničarskog zakona. inače osnivača jedne džamije i u Skoplju. Popis od 1528. u kojima se. On pripovijeda i o prvom katastarskom popisu. bili oslobođeni od rajinskih poreza.. Podaci koje je dao o masovnoj islamizaciji uklapaju se u ono što nam pružaju katastarski defteri. ocu lshak bega. nigdje ne govori o Fatihovu osvojenju Bosne. već o vremenu kada je uvedena u vilajetu Bosni turska vlast i plaćanje poreza po sistemu dukat na baštinu. prije nego što je izgrađena nova džamija.U svakom slučaju. vojvode zapadnih strana.je mogla biti porušena ili prilagođena u druge svrhe.Autor rukopisa od 1585. od kojih je trideset hiljada snažnih mladića uvrstio u jeničare“. pošto je osvojeni dio Bosne u to doba doista nosio taj naziv. Realen je i kada govori o dezolatnim prilikama koje su nastale turskim osvojenjem. kako to pokazuje sačuvani sumarni defter. a narodna tradicija za Pašajigitovu ulicu. pa je na mjestu Pašajigitove ulice mogla biti podignuta najstarija sarajevska odnosno bosanska džamija. ima historijskog osnova. koji je zabilježio da je sultan Fatih prigodom zauzeća Bosne „do sto hiljada osoba obojega spola odveo u ropstvo. istina. po krajišniku Pašajigitu. koji je objavio dr Safvet-beg Bašagić. sinovi muslimana. koji je. pa se dakle pričanje može odnositi baš na tursko doba još prije Fatihova zauzeća. Stvar je daljih istraživanja da li će se ova hipoteza potvrditi ili odbaciti. ali su u vrijeme popisa već bili izgubili sve pozicije. islamizacija Bosanskog krajišta započela je prije Fatihova osvojenja Bosne.Navodi Jeničarskog zakona u pogledu uvrštavanja Bošnjaka u jeničare stoje u punom skladu i sa podatkom savremenog poljskog ljetoplsca Jana Dlugosza. dobre informacije o Bosni u prvo tursko doba. Zanimljivo je da anonimni autor iz 1585. Pored toga većina je njih primljena u (carski) dvor u bašču visoke rangove.Glavni. zna za Pašajigitov džemat. To je najstariji sarajevski predio.Smatramo na osnovu svih ovih podataka da se može zaključiti da ranije iznesena teza o masovnoj islamizaclji patarena.

lpak. koji bi mogli vući porijeklo od ovog poturačkog sinkretizma. zabilježio da su mnogi. već da je nestao. Srbljom i Crnom Gorom.Na kraju valja primijetiti da u formiranju bosansko-muslimanskog etnosa važna uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom. jedan u staroj Srpskoj crkvi u Sarajevu.ZanimIjivo je da su se sačuvala i dva primjerka Novog zavjeta. U etnogenezi bosanskih 10 . Taj je izraz mogao u muslimanskoj sredini dobiti pogrdan prizvuk upravo u vezi s interesom koji su islamizirani bogumili pokazivali prema luteranskim knjigama. . napustili pravoslavlje i primili islam. njihovo sasvim skromno održavanje do u XVII stoljeće upućuje na zaključak da procesi islamizacije nisu do kraja iskorijenili tradicije stare religije. A još poslije prvog svjetskog rata zabilježen je u Žepi (selo Luka) slučaj da su muslimani seljaci Novi zavjet i vršili upoređivanje tekstova iz Kur'ana i Novog zavjeta. lzraz „lutor“ dobro do danas poznat među bosanskim Muslimanima za čovjeka koji mnogo ne drži do vjerskih propisa. koja unosi novo svjetlo u toliku odbojnost ortodoksnih muslimana od lutora. Radi cjelovitosti prikaza treba naglasiti i to da su na islam prelazilli pravoslavni i katolici uglavnom do kraja XVII st. Baš defteri pružaju uvjerljive dokaze da su nekoć bogumilski krajevi s brojnim krstjanskim hižama i posjedima ubrzo s pojavom turske vlasti u potpunostl izgubili bogumilski značaj..“ Masovnih konverzija katolika na Islam bilo je i u trebinjskom kraju. dok su kasniji prelazi koji traju sve do 1878. Protestantski planovi o pridobijanju „turaka sve do Carigrada“ i poturački interes za Novi zavjet.Do sada najpoznatiji slučaj masovne konverzije katolika zabilježio je apostolskI vizitator Petar Masarechi godine 1624. Trag o takvim prelazima ostavio je monah Marko Trebinjac. Bokom Kotorskom. Na ovaj val islamizacije odnosi se i zapis u pljevaljskom Psaltiru iz 1517. Objašnjavajući kako je došlo do muslimanske apsolutne većine u Bosni. Dalmacijom. a jedan u manastiru Gomionici. a s druge strane južnoslavenskih „lutorana“.Postoje također historijska svjedočanstva i o masovnim prelazima pravoslavnih. dobiva na ovaj način jedno konkretnije uporište.bili daleko manjeg obima. u ovoj prilici se srećemo s jednim zanimljivim kontaktom s jedne strane islamiziranih bogumila. koji je 1509. Likom. Kako se po svemu čini. koji su oni vrlo vjerojatno dobivali od tih istih protestanata. Gro krstjanskih zemljišta prelazi u ruke islamiziranog seljaštva i vlaha. pa ništa bjelodanije kao to ne govori o tome kako je nestalo bogumila. bez prisile. I prema Ricautu poturi su tumačili da je silazak svetog duha na duhove bio tip i lik Muhamedov. Masarechi kaze: „Rečeno mi je da je prošlih godina u okolici Sutjeske otpalo od kršćanske vjere šest ili sedam hiljada katolika. predstavlja jednu zanimIjivu spregu. Tvrdili su za lsusa da nije pegubljen. ali to u isti mah ne podrazumijeva da nije bilo u većem broju muslimanskog stanovništva koje nije dolazilo u obzir da bi kao poreski obveznici bilo registrovano u defterima.pojavljuju istom s kraja XV stoljeća.

raspravljanje o tim pitanjima izlazi iz programa ovog rada. slavizirano vlaško-romansko stanovništvo. Sasi i drugi narodi.Muslimana (kao uostalom i Srba i Hrvata) važan je udio stranih etničkih skupina. (Romi). 11 . Pri tome dolaze u obzir Turci i druge muslimanske etničke skupine izvan Balkana. Albanci. Međutim.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful