You are on page 1of 11

UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET ODSIJEK HISTORIJA

MUHAMED HADIJAHI (REFERAT)

Tuzla,2012

Student:

Mentor:

Dinka Muratovic Prof.dr.sc.Spahi Midhat

BIOGRAFIJA: Bosanskohercegovaki historiar, doktor prava te strunjak za politiku historiju BiH.Roen je 1918. godine u Sarajevu, gdje je zavrio osnovnu kolu i klasinu gimnaziju, diplomirao je, a potom i doktorirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Jo kao student poeo se baviti historijom prava. Nakon zavretka studija, slubovao je u Sarajevu, Zagrebu, zatim Rai kod Labina (Istra), Mostaru, Gradacu i na kraju u Sarajevu. Iako je dugi niz godina proveo radei po malim mjestima (Raa, Gradaac, pa i Mostar), daleko od naunih centara, on se tokom cijelog svog ivotnog i radnog vijeka bavio nauno-istraivakim radom. Neumorno je istraivao i pisao, zanimajui se za veoma irok krug pitanja iz prolosti BiH, tako da praktino nema ni jedne epohe bosanske povijesti, od prahistorije do modernih vremena, o kojima Hadijahi nije u veoj ili manjoj mjeri pisao i ostavio traga i utjecaja u nauci. Objavio je vie stotina lanaka, rasprava i studija u etrdesetak raznih novina i listova, asopisa, godinjaka, kalendara, zbornika i enciklopedija. U javnom ivotu javlja se jo 1934. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji erzelezu u listu "Novi behar". Prve javne radove, nakon pauze od tridesetak godina, objavljuje polovinom sedamdesetih. Svoje radove je u pravilu potpisivao punim imenom i prezimenom, samo ponekada pseudonimom ili inicijalima.Neki su mu radovi objavljeni posmrtno. Za sudiju Sreskog suda u Gradacu Hadijahi doao je 1953. godine, da bi godinu dana kasnije bio postavljen za predsjednika tog Suda. Iz Suda je preao na dunost sekretara Skuptine optine, pokazujui veliku agilnost u organizovanju pravne slube i uprave. Izmeu ostalog, uspostavio je slubu pravne pomoi graanima, prvu takve vrste u Bosni i Hercegovini. Pravnu pomo lino je pruao Islamskoj vjerskoj zajednici, posebno oko obezbjeenja potrebne dokumentacije i dozvola za izgradnju novih i adaptaciju starih damija. Slinu pomo pruao je i predstavnicima drugih konfesija. Iskazao se i kao vrlo aktivan drutveni radnik, 1955. godine osnovao je prvo Drutvo za borbu protiv alkoholizma u Gradacu i jedno vrijeme bio njegov predsjednik. Zajedno sa rahmetli Teufikom Imamoviem, prvoborcem NOR-a i prvim predsjednikom Sreskog narodnog odbora Gradaac, napisao je iscrpnu

monografiju (skromnog naslova: nacrt za monografiju) Gradaca i okoline, koja i danas predstavlja najobuhvatniji i najbolji historiografski rad o Gradacu i njegovoj okolini. Nacrt korica te monografije uradio je rahmetli Ibrahim Bilajac, akademski vajar, roen u Gradacu, umro 1998. godine. Monografija je izala 1961. godine, odtampana na apirografu u svega 300 primjeraka tako da je danas posjeduju samo rijetki kulturni zanesenjaci i poneka biblioteka.

Neki rukopisi otkriveni tek nakon njegove smrti (1987), poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i bosanskih Muslimana koju je 1943. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom Spectator objavljuju se tek posmrtno 1991. Njegovi radovi su prevodjeni na engleski, njemacki, francuski, ceski i italijanski jezik. Bezbrojni clanci i kratki prilozi, kao i njegovi iscrpniji radovi se danas cuvaju u mnogim medjunarodnim bibliotekama, Orientalistickom Muzeju BiH, Bosnjackom Institutu u Sarajevu, kao i u UNESCO-voj zbirci Historije Jugoistocne Evrope. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik. Preminuo je 1978 a jedna ulica u Sarajevu danas nosi njegovo ime. Doktor prava Muhamed Hadzijahi je bio i prva kulturna i javna linost koja je dokumentovala i sistematski radila na naunoj obradi genocida poinjenog nad Bonjacima i bosanskim Muslimanima na podrujima u i van BiH. Njegovi radovi o pokoljima u Istonoj Bosni 1941-1945 u Foci, Zvorniku, Viegradu, te Trebinju, Duvnu, kao i pokoljima poinjenim nad Bonjacima Sandaka u Plavu i Gusinju napisani u suradnji sa ijenjenim Derviem Korkutom 1941 su prvi konkretni radovi te vrste na teritoriji bive Jugoslavije. Historijska vrijednost njegovog djela je tim vea poto on uvijek besprijekorno citira konkretne dogaaje poput masovnog nasilnog pokrtavanja muslimanskog stanovnitva, presude na smrt u suenjima, sa imenima i prezimenima rtava, onemoguavanja prava albe, grupna sasluavanja i strijeljanja istog dana, i zasniva svoja istraivanja na stvarnim cesto tajnim i javnosti nedostupnim sudskim i vojnim dokumentacijama. BIBLIOGRAFIJA: -Od tradicije do identiteta; 1974. -Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Svjetlost, Sarajevo, 1974. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, botimi I, Sarajevo, 1977. 3

-Sinkretistiki elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio I -Sinkretistiki elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio II -Uloga Gazi-Husrevbega i njegova vakufa. Anali GHB 1983. -islam i muslimani u Bosni i Hercegovini; Sarajevo, Starjeinstvo islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini, 1977. -Porijeklo bosanskih muslimana; izdava Bosna, Sarajevo 1990.

BOGUMILSTVO I ISLAMIZACIJA: Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI, Izdava: El-Kalem, Sarajevo, 1991. god.

Kada se govori o postanku bosanskih Muslimana, prvo pitanje koje se namee jeste u kakvom odnosu stoji nestanak Crkve bosanske i islamizacija? Ranije je bilo openito usvojeno miljenje da su bosanski Muslimani potomci bogumila - kako su se nazivali pripadnici Crkve bosanske - pa da su listom primili islam kada je sultan Fatih osvojio Bosnu 1463. godine. Ovo miljenje je zastupao jo apostolski vizitator, ueni Masarechi (godine 1624). On spominje masovni prelaz katoliciziranih bogumila na Islam, kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu. Pred samo osvojenje Bosne bosanski kralj Toma izvrio je neuveno nasilje nad svojim podanicima, prisilivi one koji su pripadali Crkvi bosanskoj da prime katoliku vjeru, a oni koji to nisu htjeli uiniti izbjegli su u zemlju hercega Stjepana. Podsjeajui na te dogaaje Masarechi kae: Vjerujem da su se mnogi sjeali krivovjerja (misli na Bosansku crkvu) i zbog toga bili slabi u vjeri (katolikoj), pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lako prelazili na Islam, da sauvaju svoju slobodu. Miljenje o masovnom prelazu na islam pripadnika Crkve bosanske (bogumila) jedva da je iko ranije i pokuao u nauci osporiti. Nalo se ipak jedan manji broj autora, ve poevi od 1867. godine, koji se suprotstavlja tezi o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj, pokuavajui da dokau kako ona nije bila heretina, a onda su pojedini autori ustajali i 4

protiv uvrijeenog shvaanja o bosanskim Muslimanima kao potomcima bosanskih bogumila. I u ovom pitanju pokazalo se da su ekstremno postavljene teze najee neodrive. Danas je u nauci vie manje usvojeno da je Crkva bosanska doista bila heretina, samo se pojedini autori razilaze u tome u kojoj je mjeri bila heretina. Pa i oni autori koji smatraju da je Crkva bosanska bila ortodoksna, kao to je na pr. medievalista Marko Vego, ne poriu joj da je u organizacionom pogledu bila potpuno samostalna, kako od katolike crkve tako i od srpske pravoslavne crkve. U pitanju porijekla bosanskih Muslimana stvari se ne smiju simplificirati. Prije svega, svi pripadnici Crkve bosanske nisu primili islam prilikom turskog osvojenja Bosne. Velik dio pristalica ove crkve izbjegao je izvan zemlje. lz Bosne nisu bjeali samo franjevci; bijeg je njihov dao povoda izdavanju poznate sultan Fatihove andname (a oni koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni; neka dou neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva). Bjeali su krstjani Crkve bosanske zajedno sa svojim pristaama. Najizrazitiji je sluaj sa gostom Radinom i drugih 50 do 60 predstavnika Crkve bosanske. Oni su izbjegli od Turaka i poetkom 1466. traili da im se omogui boravak na mletakom podruju.Masovna iseljavanja iz Bosne spomenuta su i u BorelliVukasovievom grbovniku skraja XVII stoljea. Tu se navodi da su se poslije tragedije nesretnog bosanskog kraljevstva mnogi Bonjaci spasili bijegom u Dalmaciju, na njezine otoke, u Hrvatsku, Dubrovnik, pa su neki doprli i do Napulja, Apulije, lstre i Crkvene drave. Dajui sliku prilika, autor grbovnika kae da je kod drugih prevladala ljubav prema domovini i nisu napustili svoju zemlju po cijenu da ostanu pod turskom vlau. Moda za kaznu toga - pobono zakljuuje taj pisac - mnogi odstupie od vjere i poee slijediti Kur'an. Meu bjeguncima nalo ih se mnogo koji su ostali postojani u svojoj vjeri. Nimalo onda ne iznenauje da se upravo od XVI stoljea u susjedstvu Bosne masovno u dokumentima govori o bogumilima, patarenima i manihejima. Godine 1550. susreemo se s postojanjem patarinskih knjiga kojima su se pojedinci sluili u Dubrovniku.lseljavanja iz Bosne, uglavnom pripadnika Crkve bosanske povodom turskog osvojenja, bila su prilino brojna. O tome pruaju dokaze i najraniji turski katastarski defteri, u kojima se za mnoga zemljita navodi da su pusta. Poslije turskog osvojenja manji dio pripadnika Crkve bosanske primio je pravoslavnu i katoliku vjeru. Prelazi na katolicizam javljaju se ve u posljednjim godinama dravne samostalnosti. A pravoslavlje je pripadnicima Crkve bosanske bilo blisko prije svega po slavenskom jeziku irilo-metodske tradicije kao obrednom jeziku. Nije zato ni udo da su se u pravoslavnoj sredini (ali i meu bugarskim pavlianima) 5

naIa evanelja koja su ranije pripadala Crkvi bosanskoj. Posljednji takav nalaz je Divoevo evanelje, pronaeno u septembru 1960. u sandakom selu Podvrhu vie Bijelog Polja, u tamonjoj manastirskoj crkvi. Dio pripadnika Crkve bosanske, i to u zemljama hercega Stjepana, Pavlovia i Kovaevia, dakle u Hercegovini i istonoj Bosni, slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzea Bosne. Zanimljiva je pojedinost da se jo oko 1560-1565. godine, a mogue neto i kasnije, naao u bosanskoj sredini neki ueni bosanski krstjanin, koji je na molbu novoobraenih muslimana, nastanjenih u selima koja su ranije sainjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foe, napisao za te dojueranje vjernike Bosanske crkve tzv. Kunovski zapis. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma potovali, ali i sa dosta apokrifnih elemenata, koji je imao svrhu da zatiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma, grda, studeni, zlih vjetrova i sl.). lz sadraja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je avo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedae, pa se prijeti avlima - koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije - da se okane da nanose tetu usjevima u selima Kunova. Naziranje da je avo uzronik zla odraava dualistini koncept. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom, kiu, grd i oblake i nad njih poslao svoje sluge - anele. Takoer sinodik cara Borila od 1211. godine u taki 44. izrie anatemu i protiv onih koji Sotonu oznaavaju kao davaoca kie i grada. I katari su pripisivali avolu odgovornost za oluje, grd, poplave, vatre. Zato i Kunovski zapis, utjeui se za spas metoha, ne upuuje molitve Bogu, ve se prijeti avIima. Meu avlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac, a u samom Kunovu ima peina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. To bi moglo biti peinsko kultno mjesto, kakvih se, izgleda, jo nalazi ponegdje u Bosni; poznato je da su i francuski katari u peinama, takoer sa slikarijama, odravali svoje kultne sastanke.Kunovski zapis pisan je bosanicom, dijelom i na latinskom jeziku (rije je o prii o Abgaru, koja je i inae bila popularna u bogumila, pa je u junoslavenskim zemljama prela u pravoslavnu i u katoliku knjievnu tradiciju). Zapis je bio smjeten u stablo jednog bora koji je imao dominantan poloaj nad imanjima kunovsklh teaka. Pronaen je, zatrpan dublje u zemlju, godine 1905. U Kunovu su se jo nakon turskog zauzea Bosne nalazile krstjanske zemlje, to indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. U turskom defteru od 1477/1478. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. Okolnost da je stoljee nakon turskog osvojenja sastavljen na autentian nain jedan komplikovan bogumilski tekst, svjedoi da se Crkva bosanska due odrala u Bosni i nakon 1463, iako su joj zadati strahoviti udarci jo potkraj bosanske dravne samostalnosti. 6

Kunovski zapis je dragocjeno svjedoanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaina, ija je imanja zapis trebao zatititi. Kunovski teaci, imenom Hasan, Pajazit, Durmi, Mustapa, Daut, Perhat, Jagub, Jaho, Kasom i dr., oito vjerujui u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili, obratili su se nekom svom bivem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. Bio je to uen duhovni pastir. On je vjerojatno tekst napisao po ve ustaljenim formulama, ali je znao toliko latinski, da je u tekst dodao formulu (na latinskom): u ast Boga i za osloboenje domovine eksklamirajui tako elju za osloboenjem Bosne od turske vlasti. Kunovski zapis spada u red iroko praktikovanih tzv. dvostrukih zapisa. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. godine. Opisujui bosanske obraenike na Islam, koje naziva poturi, anonimus, meu ostalim, tvrdi da nose dvostruke zapise, jedne od popa, a druge od hode. Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjea na rastrojstvo u kome se nala Crkva bosanska. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je poetak kraja, a onda je turskim osvojenjem dolo do egzodusa bogumila iz Bosne, pa do pribjegavanja kranskom pravovjerju (katolicizacijom, odnosno primanjem pravoslavlja). Meutim, najvei dio vjernika Crkve bosanske, ukljuujui gro onih koji su u jesen 1459. nasilno pokatolieni, preli su na islam. Samo izuzetno, u pojedinim porodicama, pojedinci su ostali kroz generacijudvije postojani u staroj religiji. Za procese islamizacije najkompletnije podatke pruaju turski katastarski defteri, koji su postali pristupani nakon drugog svjetskog rata. Samo nam sve postojee vrste deftera nisu pristupane, nego uglavnom defteri o poreskim obvezama raje. Oslanjajui se iskljuivo na ove deftere, a isputajui iz vida da je u bosanskom vilajetu, odnosno sandaku u prvo doba prevladavalo povlateno militarizirano muslimansko stanovnitvo, neki autori su postavili tezu, da je islamizacija u Bosni zapoela istom potkraj XVI stoljea. Time su se ovi autori distancinirali od teze o masovnom prelazu na islam bogumila prilikom sultan Fatihova pohoda na Bosnu 1463. odnosno 1464. godine.Po svemu se ipak ini da je ve u prvo tursko doba u Bosni bilo brojno muslimansko stanovnitvo. To proizlazi i iz najnovije studije prof. Nedima Filipovia, odlinog poznavaoca turskih katastarskih deftera (Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja XIII, 11, Sarajevo 1976). reba uvaiti da je pored otpornih elemenata prema turskim osvajaima (a oni su organizovali i jedan oblik gerilskog rata, o emu govori turski savremenik Dursun-beg) meu Bosancima, u prvom redu pripadnicima Crkve bosanske, postojalo i jako protursko raspoloenje. Toga je, uostalom, bilo i u drugim balkanskim zemljama. Godine 1448. izvijestio je o tome papu Nikolu V hvarski biskup Toma, istiui kako su patareni u porastu i da paktiraju s Turcima. 7

im povodom papa je odredio specijalnog izaslanika za Bosnu 1450. godine. Ovaj je poslao izvjetaj kako su se patareni poeli sporazumijevati s Turcima oekujui da e im sultan darovati samostanska imanja kada se crkvena dobra sekulariziraju osmanskom okupacijom. Nakon Fatihova osvojenja Bosne, kod prvog poznatog katastarskog popisa od 1468/69. predstavnicima Crkve bosanske uspjelo je da se osiguraju da im zemljita gostinjaca, koja su bila naputena 1459, ne dou pod udar konfiskacije s obzirom na to da su vakantna zemljita po turskim agrarnim propisima postajala dravna. U tome je i smisao zabiljebi koje se sreu u katastarskim defterima, da je naime pojedino zemljite krstjansko. Upravo ove zablljebe o pripadnostl krstjanima pojedinih zemljinih posjeda indikativne su za praenje konane sudbine Crkve bosanske i njenih pripadnika, odnosno za praenje procesa islamizacije. Defteri pokazuju da je organizacija Crkve bosanske pokrivala itavo podruje koje je osvojeno 1463. godine.Sudei po defterima stanje Crkve bosanske u prvo tursko doba poneto se razlikovalo. zemljama hercega Stjepana, Pavlovia i Kovaevia, gdje je Crkva bosanska bila dominantna i pokazivala izvjesnu vitalnost jo do kraja XVI stoljea;u tzv. Bosanskom krajitu, zapravo irem podruju vrhbosanske upe, gdje se turska vlast uspostavila od 1436, a po nekima od ranije, i Kraljevoj zemlji. Defter od 1468/69. pokazuje da su se na sva ova tri podruja nalazile krstjanske zemlje, dakle organizacioni punktovi Crkve bosanske. U zemljama hercega Stjepana, Pavlovia i Kovaevia, kao i u upi Neretvi, krstjanske zemlje, kako se vidi iz deftera, jo uvijek dre krstjani, pa je dakle u tim krajevima Crkva bosanska preko svojih monaha koliko-toliko aktivna. Nasuprot tome u tzv. Bosanskom krajitu i Kraljevoj zemlji krstjanska zemljita su samo kao takva registrovana, ali ih 1468/69. nisu drali krstjani. Ove dedukcije iz deftera od 1468/69. podudaraju se sa tradicijom, po kojoj su se u srednjem toku rijeke Neretve, u hercegovoj zemlji i upi Neretvi sretali ostaci bogumilskog kulta jo u drugoj polovici XIX vijeka. O tome su pripovijedali fra Petar Bakula, dubrovaki dopisnik Timesa (od 19. X 1875), fra Grgo Marti, E. de Saint-Marie, Mehmed-beg Kapetanovi-Ljubuak, Vid VuletiVukasovi i dr. U tim krajevima proces islamizacije bogumila trajao je najdue. Niz okolnosti koje su iznijeli Hifzija Hasandedi i Dervi Buturovi upuuju na zakljuak o kasnijoj islamizaciji podruja srednje Neretve, negdje oko polovice XVII stoljea. Tada je podignuta i najstarija damija u Seonici.Islamizacija u tzv. Bosanskom krajitu desila se, po svoj prilici, jo prije Fatihova osvojenja, odnosno u preostalim dijelovima Kraljevske zemlje u doba Fatihova osvojenja.Nije, tavie, iskljueno da je jo krajem XIV odnosno poetkom XV stoljea u tzv. Bosanskom krajitu, i to u Vrhbosanju, bila podignuta i jedna damija. Ponovnim vraanjem tih krajeva pod kransku vlast damija 8

je mogla biti poruena ili prilagoena u druge svrhe, da bi onda, nakon ponovnog turskog zauzimanja Vrhbosanja, prije nego to je izgraena nova damija, ostalo sjeanje na tu damiju u formuli demat Paajigitova mesdida, po krajiniku Paajigitu, ocu lshak bega, vojvode zapadnih strana, inae osnivaa jedne damije i u Skoplju. Na samom poetku XV vijeka Paajigit bio je in partibus Sclauonie, a o tome pripovijeda Kronika Aik-paa zade. Popis od 1528. zna za Paajigitov demat, a narodna tradicija za Paajigitovu ulicu. To je najstariji sarajevski predio, pa je na mjestu Paajigitove ulice mogla biti podignuta najstarija sarajevska odnosno bosanska damija. Stvar je daljih istraivanja da li e se ova hipoteza potvrditi ili odbaciti.U svakom sluaju, islamizacija Bosanskog krajita zapoela je prije Fatihova osvojenja Bosne. Zanimljivo je da anonimni autor iz 1585. nigdje ne govori o Fatihovu osvojenju Bosne, ve o vremenu kada je uvedena u vilajetu Bosni turska vlast i plaanje poreza po sistemu dukat na batinu, pa se dakle prianje moe odnositi ba na tursko doba jo prije Fatihova zauzea. Nije nevano da je upotrijebljen izraz vilajet, poto je osvojeni dio Bosne u to doba doista nosio taj naziv, dok je bosanski sandak osnovan 1463. godine. Realen je i kada govori o dezolatnim prilikama koje su nastale turskim osvojenjem. On pripovijeda i o prvom katastarskom popisu, koji je, kako to pokazuje sauvani sumarni defter, doista i proveden jo prije Fatihova nastupa.Autor rukopisa od 1585. imao je, kako se po svemu vidi, dobre informacije o Bosni u prvo tursko doba. Podaci koje je dao o masovnoj islamizaciji uklapaju se u ono to nam pruaju katastarski defteri, iz kojih se moe zakljuiti da su na podruju Bosanskog krajita postojali krstjani, ali su u vrijeme popisa ve bili izgubili sve pozicije., bili osloboeni od rajinskih poreza.Glavni, za sada poznati turski izvor koji govori o masovnijem prelazu na islam (bir ugurden) za Fatihova osvojenja Bosne jeste navod iz Jeniarskog zakona, koji je objavio dr Safvet-beg Baagi, prvo u Kratkoj uputi u prolost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), a onda u svojoj doktorskoj disertaciji Bonjaci i Hercegovci u Islamskoj knjievnosti (Sarajevo 1912). Postoji zakon da svi mladi janiari (adami oglani) koji se sakupljaju u Bosni budu muslimani, sinovi muslimana. Pored toga veina je njih primljena u (carski) dvor u bau visoke rangove.Navodi Jeniarskog zakona u pogledu uvrtavanja Bonjaka u jeniare stoje u punom skladu i sa podatkom savremenog poljskog ljetoplsca Jana Dlugosza, koji je zabiljeio da je sultan Fatih prigodom zauzea Bosne do sto hiljada osoba obojega spola odveo u ropstvo, od kojih je trideset hiljada snanih mladia uvrstio u jeniare.Smatramo na osnovu svih ovih podataka da se moe zakljuiti da ranije iznesena teza o masovnoj islamizaclji patarena, odnosno nasilno pokatolienih patarena, ima historijskog osnova. Ona nije u suprotnosti ni sa novootkrivenim katastarskim defterima, u kojima se, istina, musIimani masovno 9

pojavljuju istom s kraja XV stoljea, ali to u isti mah ne podrazumijeva da nije bilo u veem broju muslimanskog stanovnitva koje nije dolazilo u obzir da bi kao poreski obveznici bilo registrovano u defterima. Ba defteri pruaju uvjerljive dokaze da su neko bogumilski krajevi s brojnim krstjanskim hiama i posjedima ubrzo s pojavom turske vlasti u potpunostl izgubili bogumilski znaaj. Gro krstjanskih zemljita prelazi u ruke islamiziranog seljatva i vlaha, pa nita bjelodanije kao to ne govori o tome kako je nestalo bogumila. lpak, njihovo sasvim skromno odravanje do u XVII stoljee upuuje na zakljuak da procesi islamizacije nisu do kraja iskorijenili tradicije stare religije. Kako se po svemu ini, u ovoj prilici se sreemo s jednim zanimljivim kontaktom s jedne strane islamiziranih bogumila, a s druge strane junoslavenskih lutorana. lzraz lutor dobro do danas poznat meu bosanskim Muslimanima za ovjeka koji mnogo ne dri do vjerskih propisa, dobiva na ovaj nain jedno konkretnije uporite. Taj je izraz mogao u muslimanskoj sredini dobiti pogrdan prizvuk upravo u vezi s interesom koji su islamizirani bogumili pokazivali prema luteranskim knjigama. Protestantski planovi o pridobijanju turaka sve do Carigrada i poturaki interes za Novi zavjet, koji su oni vrlo vjerojatno dobivali od tih istih protestanata, predstavlja jednu zanimIjivu spregu, koja unosi novo svjetlo u toliku odbojnost ortodoksnih muslimana od lutora.ZanimIjivo je da su se sauvala i dva primjerka Novog zavjeta, jedan u staroj Srpskoj crkvi u Sarajevu, a jedan u manastiru Gomionici, koji bi mogli vui porijeklo od ovog poturakog sinkretizma. A jo poslije prvog svjetskog rata zabiljeen je u epi (selo Luka) sluaj da su muslimani seljaci Novi zavjet i vrili uporeivanje tekstova iz Kur'ana i Novog zavjeta. Tvrdili su za lsusa da nije pegubljen, ve da je nestao. I prema Ricautu poturi su tumaili da je silazak svetog duha na duhove bio tip i lik Muhamedov. Radi cjelovitosti prikaza treba naglasiti i to da su na islam prelazilli pravoslavni i katolici uglavnom do kraja XVII st., dok su kasniji prelazi koji traju sve do 1878. - bili daleko manjeg obima.Do sada najpoznatiji sluaj masovne konverzije katolika zabiljeio je apostolskI vizitator Petar Masarechi godine 1624. Objanjavajui kako je dolo do muslimanske apsolutne veine u Bosni, Masarechi kaze: Reeno mi je da je prolih godina u okolici Sutjeske otpalo od kranske vjere est ili sedam hiljada katolika. Masovnih konverzija katolika na Islam bilo je i u trebinjskom kraju.Postoje takoer historijska svjedoanstva i o masovnim prelazima pravoslavnih. Trag o takvim prelazima ostavio je monah Marko Trebinjac, koji je 1509. zabiljeio da su mnogi, bez prisile, napustili pravoslavlje i primili islam. Na ovaj val islamizacije odnosi se i zapis u pljevaljskom Psaltiru iz 1517.Na kraju valja primijetiti da u formiranju bosansko-muslimanskog etnosa vana uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom, Likom, Dalmacijom, Bokom Kotorskom, Srbljom i Crnom Gorom. U etnogenezi bosanskih 10

Muslimana (kao uostalom i Srba i Hrvata) vaan je udio stranih etnikih skupina. Pri tome dolaze u obzir Turci i druge muslimanske etnike skupine izvan Balkana, slavizirano vlako-romansko stanovnitvo, Albanci, (Romi), Sasi i drugi narodi. Meutim, raspravljanje o tim pitanjima izlazi iz programa ovog rada.

11

You might also like