You are on page 1of 258

HKUD „VLADIMIR NAZOR“ SOMBOR 1936. – 2011.

HKUD „VLADIMIR NAZOR“ SOMBOR 1936. – 2011. Priređivač Milan Stepanović Urednik Alojzije Firanj Glavni i odgovorni urednik ing. Mata Matarić
Autori tekstova: Franja Matarić Franja Krajninger dr. Ivo Škrabalo mr. Matija Đanić Alojzije Firanj Milan Stepanović ing. Mata Matarić Stipan Pekanović Zvonimir Lukač Klara Šolaja Karas Vesna Čuvardić Emil Antunić Pavle Matarić Janoš Raduka Joso Firanj Antun Kovač Zoran Čota Šima Raič Šima Beretić Marija Maširević

Redaktura na hrvatskom, lektura i korektura Željka Zelić Dizajn i tehnički urednik Srđan Varo Izdavač HKUD „Vladimir Nazor“ Sombor Tisak „Simbol“ Petrovaradin Naklada 500 primjeraka Sombor, 2012.

HKUD „VLADIMIR NAZOR“ SOMBOR 1936. – 2011.

SOMBOR 2012.

UVODNA RIJEČ
Povijest ne koristi onima koji iz nje čitaju prošlost, već onima koji iz nje naziru budućnost. F. Panoni Ova naša Monografija, objavljena o 75. obljetnici Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Vladimir Nazor“ u Somboru, plod je rada svih naših članova, od HKD „Miroljub“ do HKUD „Vladimir Nazor“, od 6. prosinca 1936. do 2011. godine. Prve uratke napisali su osnivači, a posljednje mi, ovodobni djelatnici Društva. Između tih redaka prikazan je rad dug 75 godina. Zato je ovo knjiga prigodna jubileju kojega smo doživjeli. Obuhvaćeni su svi segmenti rada pojedinih odjela – sekcija, istaknutih pojedinaca u njima kao i najvećih uspjeha na nastupima u zemlji i inozemstvu. Priložena su i neka priznanja, pohvalnice i nagrade Grada Sombora, AP Vojvodine, kao i najveće i najdraže priznanje našem 75-godišnjem kontinuiranom radu - „Povelja Republike Hrvatske“, koju nam je uručio predsjednik Republike dr. Ivo Josipović. To jest vrhunsko priznanje, ali još je veća obveza primatelja da još intenzivnije radi na očuvanju kulturnoga identiteta Hrvata somborskoga područja. Na to nas, uostalom, obvezuju i odrednice Statuta Društva koje o tomu govore. Listajući stranice ove vrijedne evidencije događanja i sudionika istih, mnogi od nas će se sjećati vlastite uloge u njima, procijeniti jesmo li dali Društvu jednako koliko je ono dalo nama, te jesmo li spremni još više pridonijeti zajedničkom uspješnom radu u budućnosti. Za takav samoprijegorni rad nitko neće biti nagrađen materijalno, nego većim ili manjim pljeskom i ponekom zahvalnicom, kao što su nagrađivani svi oni koji su spomenuti u ovoj Monografiji. Društvo je tijekom 75 godina svojega postojanja djelovalo u šest država, od Kraljevine Jugoslavije do Republike Srbije, i kroz tri društveno-politička sustava, što se odrazilo i na rad u danim okolnostima i vremenima, a i okruženju. Sve je to vidljivo iz štiva koje nudi ova Monografija. 5

Svjesni da živimo u multikulturalnoj sredini kao što je Sombor, sve aktivnosti i programi odraz su toga položaja. Prirodno je da je naglašeno očuvanje tradicije, običaja i jezika Hrvata, jer nitko od nas nije pozvaniji učiniti to. Uvijek smo bili i bit ćemo otvoreni za sve građane koji se žele baviti amaterskim kulturnim radom, ne pitajući za razlike kojih možda na ovom polju i nema. Naša Monografija oslikava Društvo kao rasadnik amaterizma koji smo priuštili gradu i okolici, stalnost u radu, dobru organiziranost i vođenje kroz demokratski izabranu Upravu. Ostvareni spoj tradicijske baštine i novih trendova u kulturi i umjetnosti, što se ogleda u sinergiji starih članova i mladosti koja teži novim izazovima, jamstvo su uspješnoga rada u narednim godinama. Kroz čitanje ovog povijesnog dokumenta, čitatelj bi trebao nazrijeti budućnost našeg Hrvatskog kulturno umjetničkog društva „Vladimir Nazor“. ing. Mata Matarić

6

OD HKD „MIROLJUB“ DO HKUD „VLADIMIR NAZOR“

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

OSNIVANJE DRUŠTVA
Nakon skoro tri stoljeća od najstarijih arhivskih tragova o naseljavanju Bunjevaca u Bačku (1622.), i nakon skoro dva i pol stoljeća od poznate i velike seobe Bunjevaca u trokut Sombor – Subotica – Baja, u jesen 1687. godine, somborski Bunjevci su u vremenu između dva svjetska rata (1918. – 1941.) doživjeli snažno političko, kulturno i nacionalno buđenje. Ovdašnji Bunjevci bili su potomci nekadašnjih graničara, koji su skupa sa somborskim srpskim graničarima nakon desetljeća ratovanja za Habsburšku monarhiju i nakon uporne trogodišnje diplomatske borbe, 1749. godine, uz teška materijalna odricanja, izborili za Sombor status slobodnog i kraljevskog grada. Iz bunjevačkih redova potekli su brojni ugledni vojni i politički predvodnici Sombora u XVIII. i XIX. stoljeću: graničarski kapetani Dujo, Đuro i Marko Marković, plemić i časnik Matija Mandić, gradonačelnici Martin i Nikola Parčetić, Josip Marković, Antonije Strilić, Filip Fratrićević i Matija Jozić, znameniti gradski poglavari (senatori) i imućni zemljoposjednici i trgovci Đurađ Vranješ Bošnjak, Avram i Mihailo Bokerović, Ivan i Tadija Fratrićević, Ilija Gromilović, Martin i Toma Kekezović, Ilija Liščević, Grga Lukić, Periša Matarić, Avram i Toma Parčetić, Nikola Raič, Martin Somborlić, Ivan Stolišić, Martin Logo i Zeljko Pekanović, prosvjetitelji Ivan Ambrozović i Ivan Kalčan, profesor i ekonomist Erne Žuljević, prvi južnoslavenski kinematograf Ernest Bošnjak i mnogi drugi. Potomci nekadašnjih graničara vremenom su postali poljodjelci, posvećeni najviše svojim salašima i posjedima (a najviše su bili koncentrirani u salaškim naseljima Gradina i Nenadić), zbog čega je samo mali broj njih odlazio na više škole što je, u usporedbi sa somborskim Srbima i Mađarima, rezultiralo donekle sporijim razvitkom bunjevačkog kulturnog i prosvjetnog organiziranja u gradu. Tijekom druge polovice XIX. i prva dva desetljeća XX. stoljeća, ovdašnji Bunjevci bili su izloženi i upornoj mađarizaciji, koja se, prije svega, ogledala kroz obrazovni sustav, a djelomično i kroz crkveni život. Kroz XVIII. stoljeće Bunjevci u Somboru predstavljali su blizu jedne trećine od ukupnoga broja stanovnika, a kasniji

9

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

gradski ili državni popisi u Ugarskoj i Kraljevini SHS bilježe ih konkretnim brojem duša (1861. godine u Somboru i na okolnim salaškim naseljima živjelo je 6.627 Bunjevaca, 1890. zabilježena su 6.123 Bunjevca, 1900. godine 5.770, 1910. godine 6.093, 1919. godine 7.958, a 1929. godine 9.363 Bunjevca – veliko povećanje broja Bunjevaca u Somboru između 1900. i 1929. g. posljedica je i demađarizacije dijela bunjevačkoga stanovništva). Nakon ujedinjenja južnoslavenskih naroda u zajedničku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.), započeo je aktivni politički i kulturni život bačkih Bunjevaca i Šokaca, izražen u osnutku Bunjevačko-šokačke stranke koja je 1920. na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS u Somboru dobila veliki broj glasova (2.605) i svojega predstavnika u državnom parlamentu, kao i u osnutku društva „Bunjevačko kolo“ koje je u Somboru osnovano 1921. godine. Osnutku somborskog „Bunjevačkog kola“ prisustvovalo je 200 somborskih Bunjevaca, a za prvog predsjednika Kola izabran je Antun Tonika Bošnjak, koji je s neznatnom razlikom pobijedio protukandidata Josu Strilića. U okviru Bunjevačkog kola nastala je 1924. g. i Dobrotvorna zadruga Bunjevki kojom je rukovodila Julija Bošnjak, a nešto kasnije osnovana je i Omladinska sekcija Kola kojom je rukovodio Ivan Matarić. Prvih godina rada Kola, u Somboru među članovima nije bilo podvojenosti. Kolo je u to vrijeme predstavljalo i temelj za Bunjevačko-šokačku stranku, čiji su lokalni predvoditelji bili Antun Tonika Bošnjak, Karlo Logo, Ivan Bošnjak, Stipan Stolišić, Franjo Bošnjak i drugi. Već od 1923. godine, uslijed različitog pristupa oko bunjevačkog i hrvatskog pitanja, dolazi do prvih nesuglasica u Kolu. Vrativši se iz Zagreba u Sombor, Antun Matarić zastupa ideju bliske političke suradnje ovdašnjih Bunjevaca sa Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) braće Radić, ali i shvaćanje da su Bunjevci Hrvati, koji se ne trebaju odvajati od matičnoga stabla. Kolo se ubrzo raslojava na „Radikale“ (pristaše Bunjevačko-šokačke stranke i nacionalne autohtonosti Bunjevaca) i „Hrvate“ (pristaše HSS i hrvatstva bačkih Bunjevaca). Činjenica je i da se u rukovodstvu „Bunjevačkog kola“ nalazio sloj najimućnijih zemljoposjednika, dok je njihova oporba pripadala siromašnijem sloju poljodjelaca i sitnih zemljoposjednika, pa je dolazilo do podvojenosti i po socijalnoj liniji.

10

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Polovicom tridesetih godina XX. stoljeća (1935.), u vrijeme kada je „Bunjevačkim kolom“ rukovodio Stipan Stolišić, došlo je i do otvorenog rascjepa u društvu, pa se predvodnik „Hrvata“ Antun Matarić, sa svojim pristašama izdvojio iz Društva. Kako izdvojeni članovi nisu imali svoje prostorije, a gradska policija im nije još bila izdala dozvolu za rad, svoju su djelatnost uz pomoć Rimokatoličke crkve i župnika Antuna Skenderovića, nastavili u Domu sv. Cecilije (pored vojarne na „Vijencu“), u kojemu je već radilo „Križarsko bratstvo“, koje je tada bilo nositeljem hrvatske nacionalne i kulturne ideje u Somboru. Budući da ni na godišnjoj skupštini „Bunjevačkog kola“, u ožujku 1936. godine, nisu dobili potrebnu većinu za svoju listu i program, nezadovoljni članovi predvođeni Antunom Matarićem definitivno su odlučili napustiti ovo Društvo i osnovati novo koje će, prije svega, biti okrenuto ka mladeži i koje će okupljati bunjevačko-šokačko i ostalo stanovništvo na temelju pripadnosti hrvatskom narodu, njegujući njegovo kulturno-umjetničko naslijeđe. U međuvremenu, kroz suradnju s Križarskim bratstvom, izdvojeni članovi Bunjevačkog kola 1935. godine organiziraju u Somboru prvu proslavu Dužionice, a s križarima gostuju u Osijeku i Zagrebu gdje su svojim bunjevačkim nošnjama, narodnim igrama, kazališnim predstavama i sveukupnim nastupom izazvali znatno interesiranje javnosti. Bili su primljeni i kod tadašnjih vodećih hrvatskih političara Vladka Mačeka i Ivana Pernara. U krilu križarstva rađa se i „Miroljub“, zapisano je u uvodnom prilogu dr. Ladislava Vlašića u prvoj knjizi Zapisnika HKD „Miroljub“ (1936. - 1942.). Tijekom 1936. godine napisana su i Pravila novoga Društva, čiji je autor bio dr. Ladislav Vlašić. Ona su više puta bila odbijena od strane tadašnjih banskih i kraljevskih vlasti i vraćana na doradu. Konačno, 6. prosinca 1936. godine u 11 sati, uz policijsku suglasnost za održavanje javnoga skupa, organizirana je u Domu sv. Cecilije (Križarskom domu) Osnivačka skupština novoga društva kojoj je prisustvovalo 180 budućih članova. Skupštinu je otvorio Antun Matarić, a poslije prigodnih pozdravnih riječi i obrazloženja što su smisao i ciljevi osnutka novoga društva, usvojena su i Pravila Društva, u kojima je, među ostalim, bilo napisano da (članak 4) „svoju svrhu Društvo postiže“: 11

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

a) otvaranjem i izdržavanjem društvenih prostorija, odnosno podizanjem društvenoga doma, b) osnivanjem sekcija, prvenstveno pjevačke i diletantske, a i ostalih po potrebi i uviđavnosti, c) držanjem čitaonice i knjižnice, d) priređivanjem predavanja, zabava kao čajanke, igranke itd., te glumačkih, pjevačkih i glazbenih priredba kao i društvenih izleta i turneja, e) njegovanjem i čuvanjem naših narodnih starina, tradicija, običaja i nošnje, f) unaprjeđivanjem nacionalnih, kulturnih i materijalnih interesa našeg naroda, kao potpomaganjem učenika, odijevanjem djece, otvaranjem kuhinje za sirotinju i sl. U tu svrhu Društvo može osnovati dobrotvornu sekciju. U članku 5 jasno je i nedvojbeno naglašeno da je „svaki stranački politički rad u Društvu isključen i zabranjen“. Pravila Društva prihvaćena su jednodušno, općom aklamacijom i uz snažni pljesak svih nazočnih. Manje primjedbe na Pravila imao je tadašnji somborski rimokatolički župnik Antun Skenderović, koji je želio da se Pravila više prilagode idejama križarstva. Novo Društvo dobilo je službeni naziv Hrvatsko kulturno društvo „Miroljub“. Ime Društva poteklo je od nadimka poznatog bunjevačkog pjesnika Ante Evetovića (1862. - 1921.), rođaka i nekadašnjeg pitomca Ivana Antunovića, kasnije župnika u Valpovu, pjesnika zadojenog shvaćanjima Josipa Juraja Strossmayera i Franje Račkog. Iz zapisnika s Osnivačke skupštine koji je vodio liječnik dr. Ladislav Vlašić, vidi se tko je bio izabran u privremeni Upravni i Nadzorni odbor. Zbog posebnosti podataka koji su uneseni u zapisnik, navodimo imena i zaduženja članova privremenog Upravnog i Nadzornog odbora novoosnovanog Društva, kao i upisane podatke o njima: Predsjednik Potpredsjednik Tajnik Perovođa 12 Antun Matarić, seljak Franjo Strilić, seljak Dr. Ladislav Vlašić, liječnik Ivo Kovačev, student prava

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Blagajnici Grga Pekanović, kolar Stipan Periškić, trgovački pomoćnik Bibliotekar Josip Tumbas, privatnik Domaćin Bogdan Stipan, kovač Rukovoditelj pjevačke sekcije: Dr. Vinko Žganec, odvjetnik Rukovod. tamburaške sekcije: Josa Rubić, urar Rukovod. dramske sekcije: Stipan Dujmović, privatnik Odbornici: Šima Karas, seljak Dr. Grga Vuković, odvjetnik Ivan Bošnjak Martinov, seljak Josip Kolić, seljak Franjo Matarić, seljak Josip Dorotić Marjanov, seljak Grgica Žuljević, seljak Stipan Kalčan, seljak Joso Krajninger, seljak Joso Raič, cipelar Zamjenici odbornika: Mato Kovač, poslužitelj Antun Cigić-Parčetić, seljak Stipan Lukić Antunov, seljak Stipan Matarić Perin, seljak Franjo Pekanović Šandorov, seljak Nadzorni odbor: Joso Strilić, seljak Đuka Raič, seljak Gašo Matarić Antunov, seljak Đuka Astaloš, seljak Tuniš Parčetić, seljak. U zapisniku je također evidentirano da je s Osnivačke skupštine poslan i brzojav njegovom veličanstvu, kralju Jugoslavije Petru II. Skupština je završila rad u 12,30 sati. Već narednih dana užurbano se radilo na organiziranju kulturnih programa u okviru sekcija koje su oformljene u Društvu (pjevački zbor, diletantska sekcija i tamburaši). Rad Društva već prvih dana pratile su znatne poteškoće. Gradska policija u Somboru dopisom br. 17474 od 9. studenoga 1936. godine, obavijestila je privremeni Upravni odbor „Miroljuba“ da je Pravila Društva poslala na razmatranje Kraljevsko-banskoj upravi u Novom Sadu, a 7. siječnja 1937. godine u dopisu pod br. 13

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

78, Predstavništvo gradske policije u Somboru obavještava upravu „Miroljuba“ da Kraljevsko-banska uprava u Novom Sadu zahtijeva da se preinači članak 34. Pravila Društva, u kojem bi pisalo da je obveza Društva svake godine do kraja veljače podnijeti izvješće Ministarstvu prosvjete (Općem odjelu) o svojemu radu u protekloj godini, uz priloženo financijsko izvješće. Također se zahtijeva da se naglasi da: „Društvo stoji pod vrhovnom vlašću i nadzorom Ministarstva prosvjete i sve su odluke Ministarstva obvezatne za Upravni i Nadzorni odbor, kao i za Skupštinu društva“. Zbog ovih ultimatuma Kraljevsko-banske uprave sazvana je Izvanredna skupština Hrvatskog kulturnog društva „Miroljub“ za 17. siječnja 1937. godine. Na Skupštini je bilo nazočno 70 članova Društva, a jedina točka dnevnoga reda bila je usuglašavanje ranije usvojenih Pravila sa zahtjevima Kraljevsko-banske uprave. Ni ovim svojim udovoljavanjem važećim zakonskim odredbama, Društvu nije omogućeno razviti nesmetano svoju kulturnu djelatnost i društvenu aktivnost. Već u svibnju 1937. godine policija u Somboru dopisom br. 8327, zahtijeva nove izmjene u Pravilima „Miroljuba“ jer se Pravila razilaze sa važećim zakonskim normativima o udrugama, zborovima i dogovorima. Društvu je dan rok od šest tjedana u kojemu mora izboriti odobrenje Pravila, a za to vrijeme zabranjuje mu se rad. Ova zabrana nikako nije odgovarala tek osnovanom Društvu, pa Upravni odbor „Miroljuba“ na ovu odluku podnosi žalbu Kraljevsko-banskoj upravi u Novom Sadu. Ne dobivši odgovor na svoju žalbu, Društvo ne prekida svoj rad, ali je prinuđeno 6. lipnja 1937. godine ponovno održati izvanrednu skupštinu na kojoj se razmatraju novi zahtjevi Banske uprave oko izmjena i dopuna Pravila Društva. Ovoga puta nadležne vlasti su zahtijevale da se u detalje opišu značka i zastava Društva. Prema zapisniku sa Skupštine, značka Društva bi bila veličine 14 x 20 mm, a na bijelom polju u obliku lire bio bi naziv Društva i godina osnutka. Zastava je bila veličine 175 x 105 cm, od bijele svile, izvezena zlatnim brokatom sa likom sv. Josipa, zaštitnika Društva, a na drugoj strani bile su izvezene lira i harfa. Vlasti su također zahtijevale da se mijenja i članak o djelokrugu rada Društva, s tim što bi se rad ograničio samo na Sombor i Somborski srez. Ponovni zahtjev gradske policije u Somboru uslijedio je 12. kolovoza 1937. godine, kada se zahtijeva da se u članak koji govori da Društvo potpada pod kontrolu Ministarstva prosvjete, unese nova 14

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

dopuna o tomu da Društvo potpada pod Kraljevsko-bansku upravu u Novom Sadu. I ova promjena Pravila je izvršena ali su uslijedile nove intervencije. Zato je odlučeno da izaslanstvo „Miroljuba“, koje su činili predsjednik Društva Antun Matarić i tajnik dr. Ladislav Vlašić, odu kod ministra M. Kožula intervenirati kako bi konačno Pravila Društva bila odobrena, budući da su zahtjevi policije često bivali i besmisleni. Poslije ove intervencije Kraljevsko-banska uprava Dunavske banovine je 18. studenoga 1937. godine pod br. 73815/1937 odobrila Pravila: „Na temelju članka 4. Zakona o udrugama zborovima i dogovorima, od 18. 09. 1931. godine, i ovlasti Ministarstva unutarnjih poslova D. Z. broj 8470 od 13. 10. 1926. godine, ova se Pravila odobravaju“. Dozvolu je potpisao zamjenik bana, pomoćnik S. Rajić. Pravila Društva su zatim otisnuta u nakladi od 300 primjeraka i prodavana su novim članovima koji su pristupali Društvu po cijeni od tri dinara, koliko im je bila tiskarska cijena. Novoosnovano Hrvatsko kulturno društvo „Miroljub“ nastojalo je što prije izići iz zgrade „križara" u kojoj su držane prve sjednice Upravnoga odbora Društva. Već 28. veljače 1937. godine, nepuna tri mjeseca poslije osnivačke skupštine, na odborskoj sjednici zapisnički je konstatirano da je zahvaljujući novčanoj posudbi veterinara Fabijana Hajdukovića i odvjetnika Grge Vukovića, kao i brojnim manjim nepovratnim prilozima članova Društva, kupljena zgrada u Ulici Prote Kovačića br. 2 (srušena, sada parking u Njegoševoj ulici). Na Upravnom odboru riješeno je da imena svih članova koji su nepovratno dali tisuću ili više dinara, tzv. „hiljadari“, budu upisana na mramornoj ploči kao dobrotvori Društva. Među članovima Društva prikupljani su i manji prilozi jer je što prije trebalo vratiti posudbu (sto dvadeset tisuća dinara). U tu svrhu određeni su i opunomoćeni sabirači s dozvolom i fotografijom, koji su po salašima uz potpise prikupljali priloge za Društvo (za Nenadić i u gradu Antun Matarić, za Gradinu Franja Cigić-Parčetić, a za Selenču i Selenča salaše Ivan Bošnjak Martinov). O prikupljanju novca i otplati duga vođena je stroga evidencija. Od osnutka u Društvu neprestano postoje prvi i drugi blagajnik. Zgrada je osigurana kod „Herceg-Bosne“, a iste 1937. godine počela je izgradnja dvorane adaptacijom nekih manjih prostorija. Pojačana je i akcija među majstorima, članovima Društva, da što više besplatno rade, a seljaci 15

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

da besplatno prevoze materijal. Odziv za pomoć Društvu bio je veliki i za nekoliko mjeseci prikupljeno je blizu devedeset tisuća dinara. I neka društva sa strane poslala su novčanu pomoć. Kupivši i uredivši svoju zgradu, HKD „Miroljub“ osnovat će i Dobrotvornu zajednicu Bunjevki, s ciljem da se djevojke i žene učlanjuju u Društvo i rade u njegovim sekcijama, a starije žene da se brinu o siromašnoj djeci, njihovom školovanju, odijevanju, prikupljanju priloga za siromašne, da im pružaju njegu i sudjeluju u drugim humanim akcijama koje će Društvo poduzimati. U pjevački zbor i diletantsku (dramsku) sekciju dolazi sve više članova iz križarske organizacije, pa je time već označeno potpuno razdvajanje članova „Miroljuba“ i „križara“. Počela su i sukobljavanja sa „križarima“. Prvi sukob nastao je kada je Uprava „križara“ zahtijevala da na temelju svojih novčanih priloga, kojima je sudjelovala u kupnji zgrade za „Miroljub“, „križari“ budu i gruntovni suvlasnici kupljene zgrade. Upravni odbor „Miroljuba“ odbio je ovaj zahtjev jer su u pitanju bila mala novčana sredstva, a što se tiče inventara koji su „križari“ dali na raspolaganje Društvu, odlučeno je da im se taj inventar, čim to bude moguće, i vrati. Na sjednici Upravnoga odbora u prosincu 1937. godine oštro se raspravljalo o zahtjevu rukovodstva „križara“ da „svoju mladež“ kako su to oni govorili, koja je prešla u sekcije „Miroljuba“, odvrate od ovoga Društva. Ideju o ovom razdvajanju mladeži, pa i članstva u „Miroljubu“, podržavao je i župnik Skenderović, zbog čega se rukovodstvo Društva s njim sukobilo. Prostorije Društva, najčešće dvorana, prema dogovoru i odlukama Upravnoga odbora ustupana je poduzećima, ustanovama, drugim udrugama pa i pojedincima na korištenje. Organizacija gospodarskog pomlatka „Hrvatski radiša“ koristila je dvoranu za svoje svečanosti i priredbe. Članovi Društva koristili su dvoranu za svadbe, ali uz obvezatno plaćanje (dvoranu su plaćali i članovi Upravnoga odbora). Čim je prikupljeno više novčanih sredstava počelo se s uređenjem zgrade s ulične strane. Preuređena zgrada, s manjim dograđivanjima, u svibnju 1939. godine osigurana je kod sigurnije tvrtke u to doba, „Napretkove zadruge“, na 150 tisuća dinara. Hrvatsko kulturno društvo „Miroljub“ ni od kakvih općinskih ustanova nije primalo financijska sredstava za svoj rad. Izvori 16

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

sredstava osiguravani su prije svega: zajmovima, prilozima dobrotvora Društva, prihodima od ulaznica na priredbama i igrankama, od članarine i bifea, tj. od postotka točenja pića u Društvu. Na taj način prikupljana su znatna sredstva koja su omogućavala plaćanje ravnatelja (dirigenta) zbora, nabavu glazbenih instrumenata, kao i za opremanje kulisama, garderobom i drugim potrebnim sredstvima za igrokaze diletantske sekcije. Raspolažući znatnijim financijskim sredstvima, kulturne i društveno-zabavne aktivnosti u Društvu bivale su sve šire. Upravni odbor u lipnju 1939. g. donosi odluku da Društvo kupi jedan rabljeni biljar kako bi se članovima omogućila i ova vrst igre. Iste godine, za 200 dinara kupljena je i peć (pozderuša) koja će biti smještena u čitaonicu, koja je već imala uređenu prostoriju, a mjesec dana kasnije Društvo kupuje i pisaći stroj. Razgranata kulturna aktivnost i zabavniji društveni život u „Miroljubu“ privukao je većinu mladih članova „Bunjevačkog kola“ i zbog toga se i pojavila ideja o pripajanju „Bunjevačkog kola“ „Miroljubu“. Tijekom prosinca 1939. godine održana su tri sastanka predstavnika „Bunjevačkog kola“ i „Miroljuba“. „Bunjevačko kolo“ su zastupali Ivan Bošnjak Čiko, dr. Martin Matić i Ivan Matarić, a HKD „Miroljub“ Antun Matarić, dr. Grga Vuković i Lajčo Ostrogonac. Prvi sastanak ovih komisija održan je u gostionici kod „Refla“, drugi u „Bunjevačkom kolu“, a treći u „Miroljubu“. Dogovoreno je da se „Bunjevačko kolo“ priključi „Miroljubu“ i da prihvati njegova Pravila. Sa svoje strane „Miroljub“ bi izvršio izmjene u svojemu nazivu, i umjesto Hrvatsko kulturno društvo „Miroljub“ zvali bi se Hrvatsko bunjevačko prosvjetno društvo „Miroljub“. Ostalo je da se sagledaju još neke pojedinosti, a potom je u najskorije vrijeme trebalo doći do pripajanja „Bunjevačkog kola“ „Miroljubu“. Tradicionalno prelo 4. veljače 1940. godine održano je u znaku toga objedinjavanja. Do željenoga ujedinjenja ova dva društva, ipak, nikako nije dolazilo. Međutim, jednom rođena ideja o spajanju ova dva društva nije zamrla, pa su pregovori ponovno obnovljeni 1941. godine. Dopis „Bunjevačkog kola“ predsjedništvu „Miroljuba“ od 9. lipnja 1941. godine, nedvojbeno pokazuje što je ometalo ujedinjenje ova dva društva: „Odgovarajući na Vaš c. dopis primljen 6. o. m., čast nam je izvijestiti Vas da je Predsjedništvo našeg 'Kola' riješilo da se u cilju nastavljanja pregovora o eventualnoj fuziji Vašeg 17

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Društva 'Miroljub' s našim 'Bunjevačkim kolom', radi uspostavljanja kontakta s Vašim predstavnicima izašalju Stipan Bošnjak, Sándor Strilich i Jaša Jozić. Zombor, 1941. VI. 9. S poštovanjem: Stipan Stolišić“. S tim u svezi zanimljiv je i dopis koji je HKD „Miroljub“ uputio „Bunjevačkom kolu“ 12. lipnja 1941. godine, iz kojega se jasno vidi s kakvim nastojanjima i željama su prilazili pregovorima predstavnici „Miroljuba“, a s kakvim predstavnici „Bunjevačkog kola“.

Gradska kuća i Trg Sv. Trojstva u Somboru između dva svjetska rata

Proširena konferencija HSS u Somboru, ožujka 1936. g.

18

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Crkva i spomenik Svetog Trojstva

Stara zgrada Društva „Miroljub“

Antun Evetović Miroljub

Prve stranice zapisnika Osnivačke skupštine HKD „Miroljub“

19

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Prvi odbor HKD „Miroljub“ izabran na Osnivačkoj skupštini

Prva pravila Društva

Ploča sa imenima priložnika

20

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Poziv za posvetu zastave Društva

Spomen ploča priložnice i kume zastave

Članovi HKD „Miroljub“ Sombor

21

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

RAD DRUŠTVA U VRIJEME DRUGOG SVJETSKOGA RATA
Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, 17. travnja 1941. godine, Bačka je okupirana i teritorijalno priključena Hortyjevoj Mađarskoj, a u Somboru upravu su preuzele mađarske vojne, a od kolovoza 1941. mađarske civilne vlasti. Rad mnogih dotadašnjih udruga odvijao se u novim, veoma otežanim političkim uvjetima. Nastojanja Upravnog odbora Hrvatskog kulturnog društva ,,Miroljub“ da se „Bunjevačko kolo“, u kojem je 1940. i 1941. godine bilo već malo članova, a naročito mlađih, priključi „Miroljubu“, imalo je i svoju nacionalnu misiju. Vjerovalo se da bi na taj način bunjevačko-šokački živalj bio spremniji oduprijeti se pokušajima okupacijskih vlasti da nad njima vrši mađarizaciju. Određena nacionalna pripadnost s isticanjem svega što čini posebnost jednoga naroda, sprječavala bi odnarođivanje. Zbog toga je, kako se vidi iz navedenoga dokumenta od 12. lipnja 1941. godine, i požurivana fuzija ova dva društva. Ali na putu sjedinjavanja iskrsavale su nove poteškoće. Na sjednici Upravnoga odbora „Miroljuba“ 15. lipnja 1941., sa žaljenjem se konstatira da su zapreka spajanja ova dva društva bili baš oni članovi „Bunjevačkog kola“ s kojima se pregovaralo. Okupacijske mađarske vlasti, principom „divide et impera“, pojačavaju razmimoilaženja između ova dva društva. Zbog toga je i posljednji pokušaj 1943. godine, koji je učinilo HKD „Miroljub“, da se ova dva društva ujedine ostao bez uspjeha, iako se bunjevačkošokačka mladež još 1940. uglavnom priključila sekcijama i bogatijem društvenom životu u „Miroljubu“. Već prvih godina okupacije mađarske vlasti postavljaju brojne zahtjeve pred HKD „Miroljub“, kao uvjete koje ono mora ispuniti da bi steklo pravo i dalje raditi i kulturno djelovati. Vlast je nastojala na svaki način unijeti pometnju među članove Društva. Jedan od takvih pokušaja bilo je i širenje glasina da će mađarske vlasti početi lišiti slobode članove „Miroljuba“, naročito one koji se izjasne kao Hrvati. Da li zbog straha, ili iz drugih razloga, počeli su pristizati zahtjevi za ispisivanjem iz članstva u HKD „Miroljub“. Zbog ovakve promidžbe koju su podržavala i dva člana Upravnoga

22

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

odbora, predsjednik Upravnoga odbora „Miroljub“ Antun Matarić, na sjednici održanoj 17. siječnja 1942. godine, upozorava: „Tijekom zadnjih nekoliko mjeseci unutar Udruge događale su se izvjesne stvari koje su za osudu i koje u novoj godini iz društvenoga života moraju biti uklonjene ako se imaju u vidu interesi Društva. Osobni interesi pojedinaca počeli su se suprotstavljati interesima cijele Udruge. Dr. Grga Vuković s nekolicinom pojedinaca pregnuo je iz petinih žila da iz Udruge udalji ono što je najvrjednije i najbolje, našu dičnu mladež koju smo s toliko ljubavi i zajedno s njom kroz tolike teške godine borbi stvarali. On pri tomu ne vodi računa da bi naša Udruga bez mladeži predstavljala suho stablo, deblo bez mladih i zelenih grančica i da bi bilo osuđeno na smrt ili životarenje poput 'Bunjevačkog kola'. Tu prije neki dan pozvao je k sebi oca jednog našeg člana i nagovarao ga da svoga sina privoli da istupi iz naše Udruge i da ga pošalje u jednu od susjednih zemalja, da ne bi Društvo, a i sama obitelj, imali od toga neprijatnosti. Pa ne samo to, nastavio je predsjednik, nego nas spomenuti gospodin ne prestaje obasipati uznemirujućim vijestima, čiji je izvor tobože pouzdan, a u kojima ne samo da nismo pozvani, nego nismo ni u mogućnosti rješavati. Ova je Udruga osnovana na načelima koja su svima poznata. Ono je čedo jednog velikog narodnog pokreta koji je gutao i ljudske žrtve i silna materijalna dobra. Naš udio u tom pokretu nije bio mali. Mnogi su od nas bili zatvarani, tuženi, globljeni i kad danas neki iz osobnih računa ili kukavičluka žele prevrnuti kabanicu, mi ih u tomu nećemo sprječavati, samo neka nas ostave na miru. Vrata su otvorena širom svakome. Kako je došao, može i otići. Ali jedno bez otpora nećemo dopustiti, da oni koji su najmanje doprinijeli stvaranju ovoga Doma, ruše ono što nam je uvijek, a što nam je i danas najsvetije“. Već početkom 1942. godine učinjen je jedan sasvim konkretan pokušaj da se HKD „Miroljub“ rasturi i da se po ugledu na mađarske kulturne saveze, ustroji novi bunjevačko-šokački kulturbund. Tu rabotu okupacijske vlasti su pokušale provesti preko dr. Grge Vukovića, odvjetnika, tada još člana Upravnoga odbora Društva, koji je po dolasku okupatora prihvatio kandidaturu za mađarskog zastupnika, iako je članovima Upravnog odbora obećao da to neće učiniti. Prekršivši dano obećanje, na jednom skupu u Društvu poljodjelac Franjo Firanj mu je pred nekoliko drugih članova, ustavši i raskopčavši svoj kaput u lice rekao: „Vi ste, bogami, gospodine, kao 23

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

ovaj moj kaput od dva lica: izvana sirkast, iznutra kockast“. To svoje drugo lice pokazat će dr. Grga Vuković 20. veljače 1942. godine, kada je zajedno sa dr. Ivanom Mironickim, odvjetnikom, poslao samoinicijativno dopise u bunjevačka i šokačka sela, pozivajući predstavnike i suradnike „Miroljuba“ na osnivački sastanak novoga društva. U pozivnici je pisalo: „S obzirom na to da akcijski odbor namjerava osnovati Bunjevačko-šokački savez za sve Bunjevce i Šokce, to se ovim umoljavate da se izvolite odazvati na sjednicu koja će se održati dana 28. veljače 1942. popodne u 7 sati, u društvenim prostorijama Kulturnog društva „Miroljuba“ u Zomboru, Szent Korona utca 2, a u svrhu osnivanja gore spomenutog kulturnog saveza, pa pošto je predmet vrlo važan, to bezuvjetno izvolite se odazvati. S poštovanjem: U ime akcijskoga odbora: Dr. Vukovich Gerö“. Saznavši za ovaj podanički čin, Upravni odbor „Miroljuba“ u zakazani dan osnivačkog sastanka šalje na Željeznički kolodvor u Somboru Stipana Bogdana i Stipana Periškića, da svima koji se odazovu pozivu objasne o kakvom se nečasnom poslu radi i vrate ih kućama. Za to vrijeme u dvorani Društva s dvadesetak zavedenih Somboraca, čekali su inicijatori spomenute sjednice. U prostoriji do dvorane nalazilo se nekoliko članova Upravnog odbora koji su smišljali kako da rasture pripremani skup, što se i nije činilo jednostavnim jer je u pitanju bila inicijativa odbora. Dvojbe predsjednika „Miroljuba“ Antuna Matarića, tajnika Ivana Bošnjaka i blagajnika Franje Matarića riješio je Marko Đurin, radnik kod „Gerlica“ (tvornica kišobrana), član Društva koji se tu zatekao. On je u trenutku kada je za pridošle uzvanike trebalo donijeti večeru, izvrnuo osigurač. Mrak je izazvao pometnju odborničkih jednomišljenika, koji su sada predviđali i drukčije obračune. Prvi se u mraku snašao Lajčo Ostrogonac koji je o incidentu otrčao obavijestiti policiju. U međuvremenu je osigurač vraćen i dvorana je osvijetljena. Organizator ovog skupa, dr. Grga Vuković, u trenutku kada se svjetlo uključilo izvirivao je ispod stola provjeravajući je li opasnost od onoga prošla. Stigla je i policija i zatekla „normalno“ stanje. Društvo se silovito borilo protiv onih koji su uz potporu okupacijskih vlasti radili protiv Društva. Grga Vuković je svoju privrženost okupacijskim vlastima pokazao i onda kada je uz podršku gradske policije nagovorio dr. Ivana Mironickog (koji je ispisnicom već prestao biti članom „Miroljuba“), da na mađarskom 24

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

jeziku otvori tradicionalno „Prelo“, 25. veljače 1942. godine, što je ovaj i učinio umjesto predsjednika „Miroljuba“ koji je to trebao učiniti na hrvatskom jeziku. Zbog toga je već 1. ožujka 1942. godine, na sjednici Upravnoga odbora, donesena odluka da se iz Društva isključe: Grga Vuković, Lajčo Ostrogonac, Andrija Beretić, Antun Cigić-Parčetić, a Ivan Bošnjak, veleposjednik, da se briše iz Upravnoga odbora, kako u zapisniku stoji - „jer su se isti ogriješili o društvena Pravila“. Da ne bi dolazilo do takvih i sličnih pojava među članovima Upravnoga odbora, donesena je Odluka da se svaki član Upravnoga odbora koji dva puta uzastopno ne dođe na sjednicu, briše iz članstva Upravnoga odbora. I dok se Upravni odbor borio protiv i najmanjih znakova kolaboracije s okupacijskim vlastima, postojeće sekcije Društva, naročito pjevački zbor, nastavili su sa svojim radom. Sa smišljenim i lijepo uvježbanim programom zbor je gostovao krajem 1941. i tijekom 1942. g. u Bačkom Aljmašu (Bácsalmás), Gari, Santovu, Kaćmaru. „Himna Bunjevaca“ i druge pjesme s našim narodnim motivima, kao i naš jezik i razdraganih šezdeset članova zbora, izmamili su u tim mjestima kod bunjevačkog i šokačkog življa opće oduševljenje, pa i suze radosnice. Povodom nastupa pjevačkoga zbora u Bácsalmásu, rodnom mjestu Antuna Evetovića Miroljuba, „Pesti Hírlap“ je napao sreskog načelnika Bácsalmása što je dopustio da se takva „panslavistička manifestacija održi u srcu Mađarske“. Još se dugo pričala priča o tomu kako su izmijenivši program, na kraju svojih koncerata umjesto mađarske himne iz punog glasa zapjevali „Rajska Djevo“. Bio je to svojevrsni način buđenja nacionalne svijesti kod našeg naroda koji je poslije Prvog svjetskog rata ostao u sastavu Mađarske. Poticaj i podrška rasplamsavanju nacionalne svijesti kod bunjevačko-šokačkih Hrvata bio je i natječaj koji je Društvo raspisalo u srpnju 1942. godine. Na natječaj je trebalo poslati radove iz nacionalne i kulturne povijesti jugoslavenskih naroda, kao i literarne radove. Iz zapisnika se vidi da je natječaj bio uspješan. I diletantska sekcija je svojim šaljivim igrokazima i brojnim recitacijama doprinosila da se čuva naš narodni jezik i njeguju stari bunjevačkošokački običaji. Ovakva djelatnost Društva nije ostala neprimijećena. Mađarska gradska policija naređuje da se Pravila Društva mijenjaju iako 25

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

su zahtijevane promjene načinjene još u ožujku 1942. godine, na izvanrednoj skupštini Društva. Okupatorske vlasti su postavljale sve teže uvjete koje je Društvo moralo ispuniti ako želi dalje postojati. Krajem 1942. g. u dvoranu Društva useljava se vojska. Govorilo se da je to bila odmazda isključenih članova. Iako su sada sekcije morale raditi u skučenim uvjetima sporednih, manjih prostorija, entuzijazam članova nije slabio. U vrijeme proba zbora, često se mogla čuti pjesma „Nek se znade“. Somborski „Magyar Királyi Rendőrség“ postavlja sve neprihvatljivije i nečasnije zahtjeve u svezi s Pravilima Društva. Rješenjem gradske policije br. 5226 od 13. srpnja 1943. godine, od Društva se zahtijeva da ponovno izvrši prilagodbu društvenih Pravila vrijedećim mađarskim zakonima. Za 1. kolovoza 1943. sazvana je izvanredna skupština na kojoj su se zahtijevane izmjene trebale usvojiti. Skupštini nazoči 96 muških i 40 ženskih članova. Imena svih nazočnih morala su se unijeti u zapisnik. Ovakve ultimatume mađarskih vlasti uvjetovale su i neočekivane odluke koje je donosio Upravni odbor. Takva je bila i odluka donesena 6. lipnja 1943. godine, u svezi odluke hoće li članovi Društva sudjelovati u procesiji na dan „Tijelova“. Odlučeno je da se sudjeluje samo ako vojska do toga dana izađe iz Doma. U procesiji se nije sudjelovalo organizirano. Koliko su mađarske okupatorske vlasti nastojale Društvo učiniti poslušnijim i privrženijim zahtjevima okupacije, toliko je otpor preostalih 160 članova (mnogi su se ispisali ili jednostavno napustili Društvo) bivao sve izraženiji i jači. Kako je vojska i dalje ostala u dvorani Društva, Upravni odbor u rujnu 1943. organizira prikupljanje novčanih sredstava prilozima i unutarnjim zajmom (dopušteni oblici) za gradnju male dvorane, kako bi sekcije imale bolje uvjete za rad. Shvativši da rad Društva izmiče njihovoj kontroli, da se u Društvu otvoreno ignoriraju suradnici s okupacijskim vlastima, nadležne policijske vlasti postavljaju pred Društvo sve nečasnije uvjete koje bi Skupština društva morala usvojiti ako Društvo hoće dalje postojati i raditi. Upravni odbor Društva nije ni želio ni htio takvim zahtjevima izaći pred široko članstvo Društva na Skupštinu. Zabrana rada Društva vrijedila je i dalje sve dotle dok se u Pravila društva ne unesu zahtijevane izmjene. Znajući što te izmjene znače, Upravni odbor nije sazivao izvanrednu skupštinu, a naredne godine 26

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

redovita ožujska Skupština zakazana za 26. ožujka 1944., odgođena je za 7. svibnja 1944. godine. Ni tada Skupština nije održana jer o uvjetima koje je postavljao okupator Društvo nije htjelo raspravljati, a najmanje prihvatiti ih. Osim toga, događaji na našoj i svjetskoj ratnoj sceni najavljivali su skori preokret. Okupator je prozreo smisao ovih odgađanja skupština u Društvu te je 12. svibnja 1944. godine dopisom br. 44566 Kraljevske varoške uprave još jednom potvrdio zabranu i donio odluku o raspuštanju Društva. Odluka Ministar unutarnjih poslova Kraljevine Mađarske temeljem Odluke br. 176.315/1944. zabranjuje postojanje Hrvatskom kulturnom društvu „Miroljub“ jer svoja Pravila rada nije pravodobno usuglasio s mađarskim pravnim propisima te, ne raspolažući odgovarajućim Pravilima, a osim toga i ne udovoljivši pozivima vlasti u svezi pravomoćnosti Društva, Društvo se raspušta, a svu imovinu treba zapečatiti, za što se ovlašćuje dr. Ervin Eršek, drugorazredni bilježnik iz gradskog računovodstva, te jedno službeno tijelo kojega će odrediti predsjednik računovodstva. Navedeni su dužni u zabranjenom Društvu popisati sve nekretnine i dugove do najmanje sitnice i o tomu me obavijestiti. Ujedno, naređujem da se raspušteno Društvo briše s popisa udruga. O ovoj Odluci obavještavam: 1. Mađarsko kraljevsko računovodstvo u gradu; 2. Dr. Ervina Eršeka, drugorazrednog bilježnika u gradu i 3. Antuna Matarića iz Sombora, predsjednika HKD „Miroljub“. Sombor, 12. svibnja 1944. Dr. Peter Čerta v. r. gradonačelnik

27

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

RAD DRUŠTVA U PRVIM POSLIJERATNIM GODINAMA
U svibnju 1944., Hrvatsko kulturno društvo „Miroljub“ prestalo je postojati. Nekoliko članova Upravnog odbora dolazilo je i dalje u zgradu nekadašnjeg Društva, okupljajući se u stanu čuvara zgrade I. Šimunova. Na jedan takav sastanak u lipnju 1944. godine, na kojemu su bili Antun Matarić, Stipan Periškić, Stipan Bogdan i Šima Karas, došao je i Ivan Matarić, legitimirajući im se da dolazi po preporuci Narodnooslobodilačkog pokreta. On im je predočio događaje koji će uslijediti, tj. skoro oslobođenje Sombora i istaknuo je važnost da se među ostalim građanima i nacionalnostima Sombora u tom povijesnom trenutku nađu i članovi nekadašnjeg „Miroljuba“. Poziv na agitaciju među članstvom i među bunjevačko-šokačkim Hrvatima je prihvaćen, a time je dana i potpora idejama narodnooslobodilačke borbe. U oslobođenom Somboru bivši predsjednik „Miroljuba“ Antun Matarić postaje potpredsjednikom Narodnooslobodilačkog odbora, a Stipan Periškić, Grga Astaloš, Andrija Bogišić i Franja Lišćević, nekadašnji aktivisti i članovi Upravnoga odbora „Miroljuba“, postaju članovi Narodnooslobodilačkog odbora. Svi oni se angažiraju vršeći propagandu među bunjevačko-šokačkim življem da sudjeluju u prikupljanju hrane za vojsku i sječi šuma radi ogrjeva za partizanske bolnice. Mnogobrojne djevojke i žene, članice nekadašnje dobrotvorne lekcije „Miroljuba“, postale su bolničarke i njegovateljice Narodnooslobodilačke vojske. Omladinci, članovi tada nepostojećeg „Miroljuba“, s ostalom mladeži stupili su u partizanske odrede, boreći se rame uz rame s ostalim narodima protiv njemačkih fašista u velikoj Bitki na Batini, kao i na drugim ratištima. U borbama za konačno oslobođenje od fašizma poginulo je 14 članova HKD „Miroljub“: Franja Benja, Stipan Blesić, Stipan Dorotić, Marko Đurin, Ilija Džinić, Matija Jozić, Ladislav Kalmar, Franja Kukuruzar, Antun Krajinger, Stipan Matarić, Ivan Parčetić, Franja Raič, Pajica Stipančević i Šandor Zidarević. Kada su, polovicom svibnja 1945. godine konačno utihnula ratišta i na našim prostorima odmah se, uz podršku novih partizanskih

28

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

vlasti, potiče nastavak rada nekadašnjeg Društva. Već 3. lipnja 1945. održana je Skupština društva u Velikoj dvorani Gradske kuće. Društvo tada dobiva i novo ime „Hrvatski prosvjetni dom“. Na Skupštini su usvojena i nova Pravila Društva, a sa Skupštine je poslan i brzojav maršalu Josipu Brozu Titu, u kojemu se sukladno političkim idejama novoga vremena ističe ideja vodilja ovoga Društva: „Ujedno Vam obećavamo da ćemo svim raspoloživim snagama raditi na učvršćenju bratstva, jedinstva i ravnopravnosti svih naroda Demokratske Federativne Jugoslavije i na obnovi naše nove domovine“. Na Skupštini je utvrđeno da redovita članarina bude 24 dinara, a izvanredna 100 dinara. Izabrani Upravni odbor poslije konstituiranja činili su: Predsjednik Stipan Kalčan, poljoprivrednik Tajnici: Stipan Pašalić, pismoslikar Ivan Bošnjak, pravnik Perovođa: Ilija Paštrović, pravnik Prvi blagajnik: Franjo Matarić, poljoprivrednik Drugi blagajnik: Mihajlo Kohut, službenik Knjižničar: Mato Kovač, radnik Domaćin: Ksaver Bošnjak, radnik Pročelnik pjevačkoga zbora: Stipan Periškić Članovi Upravnog odbora: Antun Matarić Šima Karas Ivan Bošnjak (Martinov) Dr. Mato Škrabalo Josip Krajninger Ivan Kekezović Stipan Bogdan Miša Lukačević Šima Strilić Franja Marković Andrija Bogišić Josip Kolić Lajčo Čuvardić Marko Koprić Manda Karas Đula Bešlin 29

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Nada Raič Marija Džinić Alojzije Parčetić Ivica Kovač Zamjenici članova: Đuro Marković Franjo Pavletić Josip Parčetić Sirotan Filip Kulić Franja Firanj Nadzorni odbor: Gustav Jurišić Ilija Džinić Stipan Buligović Stipan Firanj Stipan Pekanović. U kolovozu 1945. godine, prema zapisničkoj evidenciji Društvo ima 195 članova. Obnovljeni su pjevački zbor i dramska sekcija. Istoga mjeseca se iz „Zadruge“ u Društvo donosi jedan dobar pijanino, a uskoro se osniva i glazbena sekcija. Početkom 1946. godine, Društvo ima 440 članova. Osnivaju se i nove sekcije: jazz, sekcija za tjelesnu kulturu i sekcija Narodnog sveučilišta. Ovo razgranavanje aktivnosti Društva omogućila su ostvarena novčana sredstva od priredba i igranki u Društvu, koje je u ožujku 1946. godine raspolagalo sumom od 134.360,50 dinara. Osim toga, na ime Društva prenesena je i imovina nekadašnjeg „Bunjevačkog kola“. Na redovitoj Skupštini 1946. godine spominje se da je u Društvu ponovno osnovana tamburaška sekcija te da je već imala i jedan nastup. Za sekciju Narodnog sveučilišta smatralo se da bi bilo bolje da se opismenjivanje i popularna predavanja drže u sastavu gradskog Narodnog sveučilišta, ali je prevladavalo mišljenje da ova sekcija ostane u Društvu. U Društvu također postoji i nogometni klub. Sve ovo iziskivalo je veće i brojnije prostorije nego što su bile u staroj zgradi, te se iz toga razloga 21. srpnja 1946. godine na izvanrednoj sjednici Upravnoga odbora raspravljalo samo o gradnji novoga doma na mjestu stare zgrade. Prema projektu koji je izradio ing. Bazler, za ovo je bilo potrebno 4.000.000 dinara. Osnovan je i Odbor za izgradnju sa zadatkom da sagleda sve okolnosti eventualne gradnje. U Odbor su ušli: Ivan Bošnjak, Ivan Kekezović, 30

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Stipan Pašalić, Stipan Kalčan, Antun Matarić, Stipan Periškić, Lajčo Čuvardić, Miša Lukačević i Gustav Jurišić. Odbor nije donio konkretno rješenje u svezi s gradnjom novoga doma, pa je na redovitoj Skupštini društva, 16. ožujka 1947. godine, Antun Matarić predložio da se zbog povećanja broja članstva a i sve intenzivnijega rada u Društvu, kupi nova zgrada koja bi više odgovarala potrebama Društva. Razgranavanje aktivnosti i češća suradnja Društva s drugim kulturno prosvjetnim ustanovama i organizacijama, umnožavala je i administrativne i računovodstvene poslove, pa je u ožujku 1947. u Društvo primljena plaćena računovotkinja Julija Đula Bakić. Društvo je odlukom Gradskog narodnog odbora u svibnju 1948. godine, u zamjenu za zgradu u Ul. Prote Kovačića 2, dobilo veliku zgradu bivše pivare „Avala“ na Vijencu Radomira Putnika br. 26 (s pravom vlasništva). Osnovan je novi Odbor koji je skrbio o prikupljanju novčanih priloga i koji je poticao članstvo na dragovoljne radne akcije oko adaptacije dobivene zgrade. U Odbor su određeni: Stipan Pašalić, Stipan Periškić, Josip Jasenović, Ivan Bošnjak i Lajčo Čuvardić. Radove na zgradi isplanirali su ing. Svetozar Krotin, gradski inženjer, Miša Lukačević, direktor pokr. grad. poduzeća, Andrija Buligović, stolar, Stipan Pašalić, pismoslikar i Ivan Kekezović, klesar. Priloge za izgradnju doma preko dvije tisuće dinara dali su: Stipan Kalčan, Josip Jasenović, Ivan Bošnjak, Mihajlo Kohut (čak osam tisuća), Stipan Matarić i Stipan Lukić. Počela je i akcija prikupljanja priloga po salašima, ali je odziv bio ispod očekivanog. Nedoumice salašara izazivane su time što je već prošlo četiri mjeseca od dobivanja zgrade, a Društvo se u nju još nije bilo uselilo. Zato su umjesto znatnijih prepravka izvršene samo nužne adaptacije. Useljenje je izvršeno krajem kolovoza 1948. godine. Sljedeće godine se na mjestu gdje se u dobivenoj zgradi nekada nalazila ledara započelo s gradnjom Velike dvorane. Mada politički i ekonomski teške i neizvjesne 1949. godine (sukob jugoslavenskog državnog i partijskog rukovodstva sa Sovjetskim Savezom i Informbiroom, koji se rasplamsao do ruba oružanog), Društvo je radilo punom snagom: dramska sekcija je uvježbavala jednočinke i recitale, zbor je uvježbavao pjesme i često nastupao, a mnogobrojno članstvo Društva dragovoljnim radom 31

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

preuređivalo je tek dobivenu zgradu. Neki članovi su dolazili i s konjima i kolima i po cijeli dan krčili i prevozili građevinski materijal. Istodobno su prikupljana i novčana sredstva potrebna za plaćanje majstora. U ožujku 1949., na Godišnjoj skupštini ističe se da u blagajni Društva ima 141.108 dinara namjenskih sredstava za dogradnju doma. Dobar dio tih sredstava osiguran je dragovoljnim prilozima. Tako je u Nenadiću prikupljeno 19.790 dinara, u Gradini 9.860, u Šikari 850 dinara, a u gradu 30.250 dinara. U izvješću se sa žaljenjem primjećuje da u Lugumercima, na Bezdanskom putu i u Strilićima akcija nije bila provedena. Bila su to ipak skromna sredstva za tako veliku gradnju i zato je pojačavana agitacija među članstvom da se odazovu na dragovoljni rad. U spomenutom skupštinskom izvješću koji je tada podnio tajnik Đuro Marković, navode se i imena onih koji su se najviše istaknuli u dragovoljnim radnim akcijama: Mihajlo Kohut, Stipan Periškić, Josip Bošnjak, Julija Bakić, Marin Bešlin, Petar Antičević, Pavka Kekezović, Katica Varga, Irenka Maunić, Josip Petreš, Stipan Raič, Stipan Bogdan i drugi. U usvojenom planu rada za narednu, 1950. godinu, na izvanrednoj Godišnjoj skupštini u studenom 1949. godine, kao prvo istaknuto je: a) dati što veći broj priredba na strani, b) boriti se stalno za idejnost i sadržaj programa s jedne strane i otpočeti s ideološkim radom članova pojedinih sekcija, s druge strane. Za spomenutu izvanrednu Godišnju skupštinu, sukladno zahtjevima nadležnih vlasti, prvi put otkako je Društvo osnovano izrađeni su i podaci o članstvu Društva. Prema toj evidenciji u Društvu je tada bilo: Po nacionalnom sastavu: – Hrvata 355 – Srba 27 – Mađara 38. Po socijalnom sastavu: – poljodjelaca 110 – radnika 65 – namještenika 70 – učenika 35 32

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

– intelektualaca 30 – ostalih 110. Iste je godine (1949.), Društvo izmijenilo i svoj naziv. Na sjednici Upravnog odbora 24. travnja 1949. godine, odlučeno je da Društvo ubuduće nosi ime proslavljenog partizanskog pjesnika Vladimira Nazora. Društvo je tako uzimajući ime čovjeka i pjesnika koji „nikada na trulu dasku nije stao“, uobličilo smisao svog ranijeg rada i odredilo svoje daljnje putokaze, prihvaćajući pjesnikove humane poruke: Ja nikada nisam stud i tamu slao U tuđu baštu – pa ni na zid njen. I nikad nisam ispred sv'jetla stao, Da iza sebe bacim dugu sjen. Između Sunca nađoh se i ljudi, Kada se pređa, što sam od nje tkan, Sva protanji, pa iz tme mojih grudi, Ko leptir, l'jep se iščahuri san. Sa dna sam i ja punog blata došo' Na vrh sve viši, na sve čišći prag. A sada gledam: stazom, kud sam prošo', Bl'ješti se i sja mojih nogu trag. Dotadašnji naziv „Hrvatski prosvjetni dom“ izmijenjen je u Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Vladimir Nazor“. Društvo je u pravom smislu imalo svoju i kulturnu i prosvjetiteljsku misiju, jer pitanja o kojima je često raspravljao Upravni odbor Društva odnosila su se na razgranati rad sekcije Narodnog sveučilišta, izvođenje programa pojedinih sekcija, organiziranje i profil priredba, predavanja i igranki, ponašanje članova u Društvu i izvan društva, ponašanje nečlanova u Društvu, sudjelovanje članstva u kulturnim i drugim manifestacijama, odgojni rad s mladeži i drugo.

33

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Ploča sa imenima članova Društva poginulih u antifašističkoj borbi

Poziv za Osnivačku skupštinu „Hrvatskog prosvjetnog doma“ u Somboru

Spomenica „Hrvatskog prosvjetnog doma“ u Somboru iz 1946. g.

34

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Vladimir Nazor (1876. – 1949.)

35

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

RAD DRUŠTVA POD IMENOM „VLADIMIR NAZOR“ (1949. – 2011.)
Krajem 1951. godine završena je izgradnja Velike dvorane, a osam godina kasnije uglavnom su dovršeni i balkon i dograđen kat. Od svih amaterskih kulturno-umjetničkih društava u gradu, „Vladimir Nazor“ je sam sebi stvorio najpovoljnije uvjete za rad, a sukladno tomu imao je i najveće uspjehe u kulturno-prosvjetnom radu, daleko iznad drugih društava u gradu i po selima. Svoje prostorije, najčešće Veliku dvoranu, Društvo će ustupati radnim organizacijama i ustanovama za njihove skupove. Veoma često Veliku dvoranu su koristile škole za svoje školske svečanosti i priredbe. Svaka sekcija Društva: pjevački zbor i dramska sekcija, tamburaška sekcija, jazz i stolnotenisači, imali su svoje prostorije za rad. Samo jednom je Upravni odbor, nemajući praznu prostoriju, svoju sjednicu održao u internatu stare Učiteljske škole. O uspjesima u radu koji su se tih godina postizali govoreno je na skupštinama Društva. A uspjeha je bilo i mnogo i zapaženih. O tomu svjedoče i brojna izvješća nadležnih tijela. Na godišnjim skupštinama članovi Društva su ponekada davali i neostvarive prijedloge za daljnji rad. Vjerovalo se da Društvo sve može postignuti. U 1957. godini Skupština društva nije održana u uobičajeno vrijeme, „Nemili i nikom nepoželjni događaji“, kako je zapisano u skupštinskom izvješću, koji su se godinu dana ranije odigrali u susjednoj Mađarskoj (Mađarska revolucija 1956.), odgodili su Skupštinu i za trenutak izmijenili tijekove u radu Društva. Odlukom vlasti sve prostorije Društva ustupljene su Upravi za prihvat i smještaj izbjeglica iz Mađarske. Kada su krajem travnja 1957. godine prostorije ispražnjene, Društvo je bilo suočeno s opsežnim poslovima i novim financijskim izdacima. Trebalo je čistiti i ličiti korištene prostorije, što je i odgodilo konačni završetak kata. Ali, zahvaljujući rušenju nekih zgrada u okolici Sombora, građevinski materijal je dobiven besplatno, a članovi Društva su ga svojim zapregama i dragovoljnim radom prevozili. Sve okolnosti su nagovještavale skori završetak i posljednjih građevinskih radova u Društvu. Koliko su s te strane prilike bivale sređenije i bolje, s druge strane u radu sekcija Društva događalo se nešto neželjeno. Naime, još početkom 1956. godine, prošireni plenum Socijalističkog 36

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

saveza za grad Sombor dao je u raspravi prijedlog da se pristupi reorganizaciji rada kulturno-umjetničkih društava u gradu (HKPD „Vladimir Nazor“, Srpske čitaonice „Laza Kostić“, Mađarskog kulturnog društva „Petőfi Sándor“ i „Srpskog pevačkog društva“). Takva ideja začeta u raspravi nije imala neki određeni koncept po kojem bi se reorganizacija vršila smišljeno i na korist svih društava. S raznih strana davane su često i proturječne sugestije i prijedlozi o tomu što i kako treba koje društvo raditi, a to se u nekim društvima tumačilo kao mogućnost nekih fuzija ili raspuštanje postojećih društava. Neizvjesnost i iščekivanje praćeno nevjericom dovelo je do stagnacije u radu većine društava. U Hrvatskom kulturnoprosvjetnom društvu „Vladimir Nazor“ prvo je to pogodilo pjevački zbor. Dramska sekcija u početku i nije osjetila posljedice ove reforme. Te godine ona je s dramom „Svakom svoje“ imala nekoliko uspjelih nastupa. Folklorna sekcija je prestala raditi, a godinu dana kasnije i drama je ukinuta. Na Godišnjoj skupštini 1957. godine, koja je održana tek u prosincu, nekoliko diskutanata je poslije podnesenog izvješća tajnika Društva govorilo o započetoj reorganizaciji amaterskog kulturnoumjetničkog rada u gradu. Bilo je iznošeno i dosta nevjerica u svrsishodnost takvih poteza, ali je bilo i isticanja uspjeha koji su se tom reorganizacijom postizali. Na Skupštini je bilo riječi i o tomu kako i ovo Društvo, kao i ostala društva u gradu, poprima sve više jugoslavenski karakter, te da bi sukladno tomu trebalo izmijeniti i njegov naziv, čime bi se brisalo ono formalno određenje nacionalnih posebnosti koje su u društvima bile prevladane. Rajko Plavšić, izaslanik nekadašnje Srpske čitaonice (osnovane još 1845.), kojoj je u nazivu već bio oduzet nacionalni prefiks, pa je njeno novo ime glasilo Čitaonica „Laza Kostić“, ove promjene u društvima ovako je okarakterizirao na spomenutoj Skupštini društva: „Iz izvješća se vidi, a i da se ne vidi svi to znaju, da je ovo Društvo učinilo što nijedno drugo društvo u Somboru nije učinilo. Sva društva su imala uređene prostorije, vi ste uspjeli sami napraviti, izgraditi novi Dom koji postaje reprezentativna ustanova. Organizacijske forme u takvom društvu treba prilagoditi novim uvjetima života i rada. Treba razvijati humanost a ne ograničavati se na pripadnost ili narodnost. Time se neće negirati nacionalnost, već će se ona poistovjećivati s općeljudskim nastojanjima i težnjama“. 37

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Sukladno ovim shvaćanjima, sigurno ne bez skrivenog političkog pritiska gradskih i partijskih vlasti, prihvaćen je prijedlog da se izmijeni dotadašnji naziv Društva, koje se od tada zvalo Kulturno-prosvjetno društvo „Vladimir Nazor“. Izbacivanjem svih nacionalnog prefiksa iz imena kulturno-umjetničkih društava u gradu, oslabljena je njihova veza s tradicijom i osnivačima, kao i osnovna ideja na kojoj su ova društva svojedobno bila okupljena. Tih godina, naročito 1959. i 1960., kulturni rad Društva uglavnom se sveo na čitaonicu i biblioteku. Simptomi takvoga stanja primjećivali su se i u financijskom poslovanju Društva. Na sjednici Upravnoga odbora 1960. godine, odlučeno je da se domaru, čistačici i drugim djelatnicima plaćenim u Društvu, dodijeli tzv. 13. plaća, jer novac namijenjen kulturnim aktivnostima nije bio potrošen. Spomenutom inicijativom Općinskoga odbora SSRNJ, folkloraši Društva pripojeni su gradskom folkloru, dramska sekcija Društva pripojena je Amaterskom kazalištu, pjevački zbor Somborskom pjevačkom društvu, stolnoteniska sekcija „Partizanu“, a ostale sekcije jednostavno su zamrle. Društvo „Vladimir Nazor“ dobilo je zadatak raditi i dalje kao Društvo s klupskim karakterom rada, a to je u tadašnjim uvjetima uglavnom značilo okupljanje članstva u čitaonici gdje se nalazio tisak i televizor, gdje se igrao šah pa i karte. S druge strane, Društvo je od odbora SSRNJ dobilo zadatak prihvatiti se patronata Narodnoga sveučilišta, stavljajući mu na raspolaganje svoje prostorije za nesmetano obavljanje njegove djelatnosti. Nametnuta četverogodišnja reorganizacija rada svih kulturnoumjetničkih društava u Somboru, učinila je ono s čim se članovi Upravnog odbora Društva nikako nisu mogli pomiriti - odstranila je mladež iz Društva „Vladimir Nazor“. U izvješću na Godišnjoj skupštini Društva, održanoj u siječnju 1961. godine, koje je podnio tajnik Žiga Fratrić, sa zanosom se govori o velikim uspjesima koji se postižu širom zemlje u socijalističkoj izgradnji. Ali klupski karakter Društva „Vladimir Nazor“ pružao je tužne i oskudne pojedinosti kao ilustraciju o svojemu radu. U izvješću se navodi da je „Vrijedno zabilježiti i nabavu inventara za terasu u dvorištu, koja se tijekom toplih ljetnih dana koristi. Konačnim oformljenjem izgleda dvorišta i nabavom spomenutog namještaja, Društvo je mnogo dobilo, budući da je s tim u svezi broj posjetitelja već tijekom izvještajne godine povećan, pa se u ovoj godini može 38

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

očekivati još veći posjet, pošto je sada manje više cjelokupno naše članstvo upoznato s otvaranjem terase, što na početku nije bio slučaj. Tijekom godine naše prostorije su racionalno korištene, bilo za predavanja i tečajeve koje je organiziralo Radničko sveučilište, bilo da su dvorane, naročito ova mala, davane na korištenje raznim kolektivima i društvima u određenim prilikama“. Dalje se u izvješću govori da se aktivnost Društva svodila na održavanje tradicionalnih igranki i priredbi (s oskudnim programom, a često i bez njega) i na rad sada već lijepo uređene biblioteke i čitaonice. Umjesto kulturno-umjetničkih aktivnosti kroz sekcije, u središtu pozornosti Upravnoga odbora bili su ugovori sa zakupnicima prostorija, zatim građevinski poslovi i odluke o uređenju dvorišta, nusprostorija i drugo. Godine 1961. raspravljalo se i o uređenju pročelja Društva, o jeftinijoj nabavi ogrjeva, a analogno ovomu pojavila se i po prvi put ideja da se u prostorije Društva uvede centralno grijanje. Dvojba da li oformiti poluprofesionalnu sekciju za jednu vrstu umjetnosti na razini grada, ili kroz više sekcija njegovati istu vrstu umjetnosti na temeljima čistoga amaterizma, razriješena je na jednoj sjednici svih društava u Općini 1963. godine. Prema odlukama te sjednice, sekcije su vraćene društvima, što je bilo opravdano, jer se na taj način u njihov rad moglo uključiti više mladih, a u tom slučaju bile su moguće i smotre i natjecanja. Već krajem 1963. godine, u Društvu ponovno radi dramska sekcija, a još uvijek s malim brojem članova i folklorna i tamburaška sekcija. Balet majstor Marko Trenc počeo je među djevojčicama predškolskoga uzrasta okupljati zaljubljenice u ovu vrstu igre. Ubrzo će i ova sekcija u Društvu biti oformljena i okupljat će svake godine po 30-50 malih balerina. Stolar Ivan Buligović, napravio je stol za stolni tenis (ploča u jednom komadu). Zborsko pjevanje koje je imalo dugu tradiciju u Društvu, neće se više obnoviti. Jednom rastureni pjevački zbor, i uz izvjesne pokušaje nikada više neće zapjevati u Društvu. Mladež se počela vraćati u Društvo i sekcije su postajale sve brojnije. Oživljavanje rada sekcija potaknulo je i ideju o osnutku kuglaške sekcije, kao i izgradnju kuglane u Društvu. Zbog ogromnih materijalnih sredstava koje bi zahtijevala izgradnja kuglane, od ovih se zamisli odustalo.

39

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Radničko sveučilište i Zemljoradnička zadruga, dobivši nove prostorije tijekom 1964. godine, iselit će se iz prostorija Društva, a Zajednica kulture pružit će Društvu prvu materijalnu pomoć od 15.000,00 dinara (novih) namjenski za popravak dvorane, kako bi ovaj objekt kulturnije izgledao, budući da su ga mnoge organizacije u gradu koristile za svoje svečanosti. Kako su se uspjesi Društva najviše ostvarivali u kulturnom i umjetničkom radu pojedinih sekcija (dramske, tamburaške, folklorne i baletske), odlučeno je da se Društvo ubuduće jednostavno zove Kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Nazor“. Prosvjetiteljska misija Društva, u onom izvornom smislu te riječi, nije više postojala otkako je u Društvu prestalo raditi Narodno sveučilište. Rad Društva kretao se onom sretnom putanjom od dobrog ka boljem. Osvajanje prvih mjesta na smotrama dramskih amaterskih skupina, zapaženi i uspješni nastupi folklora i na međunarodnim festivalima i smotrama, natjecateljski uspjesi recitatora, šahista, glazba četiri generacije tamburaša, dopadljivi koncerti mladih balerina, raskošna igra ritmičke skupine, ponesena svirka Brbine frule, razlivena i ponekad drhtava pjesma naših pjevača, i iznad svega nezaboravni, ali već utihnuli savršeno skladni glasovi nekadašnjeg zbora, neće biti neprimijećeni. I lokalni tisak i radio i televizija, kao i šira naša kulturna javnost te neki strani mediji, isticat će ljepotu amaterskoga zanosa mladića i djevojaka u ovom Društvu i tako osmišljavati njihove duge i beskrajne probe i napore. Ove visoke domete amaterskog kulturno-umjetničkoga umijeća, kao i druge kulturne aktivnosti u Društvu (predavanja, književne večeri), primijetit će i onaj kojemu je prije svih bila namijenjena cjelokupna aktivnost Društva, a to je Grad Sombor, njegovi ljudi i kulturne ustanove u njemu. Na Skupštini Zajednice kulture Somborske općine, 28. ožujka 1975. godine, njen predsjednik Božo Despotović u podnesenom izvješću iznio je ovakva zapažanja o radu Društva: „Među društvima koja su aktivno djelovala, isticalo se Društvo 'Vladimir Nazor' iz Sombora koje je osnovalo i nove jedinice, i uobličilo se kao kompletna amaterska organizacija sa stalnim, bogatim i raznovrsnim radom. Postalo je otvoren suradnik za druge, vrlo aktivno krenulo na sela, radne kolektive, uključilo se u program kulture djelatnika amatera i radnih organizacija uopće. Ono je skoro nezamjenjiv sudionik u 40

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

svim našim blagdanskim i prigodnim kulturnim programima, kao i u našoj suradnji s drugim sredinama. Dobro organizirano, ono je sposobno samo praviti i programe i dobro ih iskoristiti, pokazujući ih za druge“. I s drugih strana kazivane su i davane pohvale i priznanja Društvu za njegov dobro ustrojeni amaterski rad i zavidne uspjehe u tome radu. Iz mnoštva zapisa o radu Društva iz toga razdoblja, najtočniju i najsažetiju informaciju dao je novinar David Kecman: „Za Kulturno-umjetničko društvo 'V. Nazor' u Somboru s pravom se govori da je rasadnik amaterizma. Stalnost u radu, širina djelatnosti, dobra organizacija, vjernost starih članova i stalni priljev mladih kojima su vrata uvijek širom otvorena, bez obzira odakle dolaze, ovo je samo najnužniji izbor svih posebnosti koje ga krase. Doduše, za protekla četiri desetljeća (osnovano je 1936.) bilo je i slabosti, ali se uvijek našlo volje i snage da budu brzo prevladane i da se postojanost ove amaterske udruge na polju kulture ne dovede u pitanje“. Poslije ovakvih mišljenja i ocjena o radu, normalno se moglo očekivati da će uskoro uslijediti i nagrada Društvu. Na nju nije trebalo dugo čekati. Već 1977. godine, Kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Nazor“ u Somboru za svoj dugogodišnji kulturno-umjetnički rad i postignute uspjehe u tome radu dobit će najviše općinsko priznanje - Oktobarsku nagradu Sombora. Ne prepuštajući se samozadovoljstvu, Društvo će nastaviti s okupljanjem mladeži, čije se interesiranje naročito odnosilo na rad u folklornoj sekciji. Već 1978. samo u ovoj sekciji bit će preko 150 mladića i djevojaka. Društvo će po prvi puta angažirati dva koreografa, a rad u ovoj sekciji će se ustrojiti u četiri skupine. U Društvu će se oformiti još jedna nova sekcija - plesna sekcija, u kojoj će po dva ili tri para demonstrirati klasične plesove udvoje. Društvo je imalo toliko uvježbanih kulturno umjetničkih točaka da je istodobno moglo davati i dvije priredbe. I baš u tim trenucima kada je za probe folklora ponekad i Velika dvorana izgledala tijesna, počeli su razgovori u kulturnim institucijama u gradu da se ona dodijeli Narodnom kazalištu u Somboru na korištenje u razdoblju od četiri godine, dok se ne izvrši renoviranje zgrade Kazališta. Počeli su dogovori o načinu korištenja dvorane od strane Društva i od strane Kazališta. Međutim, kada se u Društvu saznalo da će se u dvoranu unijeti sjedala u obliku kosog podija, počele su nevjerice u 41

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

svrsishodnost ove suradnje. Jasno je bilo da Društvo u tom razdoblju dvoranu neće moći koristiti za probe folklora i druge svoje potrebe. Sagledavajući svestrano posljedice useljavanja ansambla Narodnoga kazališta u zgradu KUD-a „Vladimir Nazor“, amaterski bi kulturno-umjetnički rad u nekim sekcijama morao biti prekinut ili ograničen. Zato je komisija oformljena od članova društveno političkih organizacija u gradu, donijela odluku da se odustane od planirane adaptacije prostorija za potrebe Narodnoga kazališta, a u tu svrhu adaptirana je dvorana Doma omladine. Sljedeće, 1979. godine, zahvaljujući dobivenim novčanim sredstvima od SlZ-a za kulturu, u Društvu će se izvršiti izvjesni popravci kao i promjena poda u Maloj dvorani gdje se održavaju probe folklora i igra stolni tenis. Također je uređena prostorija (ugrađene ručke, stavljena velika zrcala) za rad baletske sekcije, opremljen je Klub Društva, a l983. u Veliku je dvoranu stavljen i parket. Ovi radovi, kao i još neki (uređenje pozornice, knjižnice, dvorišta Društva, izmjena rasvjete u Velikoj dvorani) doprinijeli su da KUD „Vladimir Nazor“ ne samo svojim razgranatim i uspješnim radom, nego i uređenjem i izgledom dočeka i proslavi 50. godišnjicu svojega postojanja, 1986. godine. Povodom ovoga jubileja je u nakladi od 1.200 primjeraka objavljena i prva Monografija Društva „Kulturno umjetničko društvo 'Vladimir Nazor' Sombor“, koju je, napisao i priredio Franja Matarić, profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti u somborskoj Gimnaziji. Poslije proslave 50 godina postojanja, Društvo nastavlja intenzivno raditi. To zapažaju nadležni u kulturi, tako da već 1987. godine Društvo dobiva „Iskru kulture“ - najviše priznanje koje u području kulture dodjeljuje SAP Vojvodina. Društvo je svečano i dostojanstveno proslavilo ovaj događaj. U to vrijeme rade sekcije: folklorna, ritmička, dramska, šahovska, stolnoteniska i baletska. Godine 1988. adaptiran je sanitarni čvor, napravljena je nadstrešnica za kuhanje (prilikom većih svečanosti) i produžena je nadstrešnica u produžetku hodnika. Društvo se bratimi sa KUD „Ivan Planina“ iz Tarčina kraj Sarajeva, a 24. studenoga 1988. formirana je harmonikaška sekcija za uzrast osnovne škole. Bili su na glazbenom festivalu djece Vojvodine i osvojili treće mjesto. S radom su prestali zbog materijalnih poteškoća. 42

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

U to vrijeme ekonomska i politička kriza izazvana raspadom nekadašnje SFR Jugoslavije, otežavale su rad Društva, posebno sekcija, čija se aktivnost polako smanjivala. No, dvije glavne priredbe – Dužionica i Prelo, redovito su održavane. Jedina iznimka bila je 1992. godina kada je iz sigurnosnih razloga Uprava Društva donijela odluku da se Prelo ne održi. Dugogodišnji predsjednik Društva Antun Matarić mlađi preminuo je 1. siječnja 1996. godine, a na mjestu predsjednika s nekoliko prekida nalazio se ukupno 21 godinu. On je sigurnom rukom vodio Društvo od 1970. godine sve do svoje smrti. Za to vrijeme Društvo je prošlo kroz mnoge krizne situacije i preživjelo teška ratna vremena prve polovice 90-ih godina XX. stoljeća, ali je pod njegovim rukovodstvom uspješno rješavalo nastale probleme u radu. U drugoj polovici 90-ih godina, rad Društva se intenzivira. Dolaze „nove snage“ i bez obzira na poteškoće kreće se s upornim radom: osnivaju se nove sekcije, izdaje se prva knjiga, a pokrenut je i časopis „Miroljub“. U početku je bilo nekoliko godina nesnalaženja i početničkih pogrešaka, ali je Uprava polako sazrijevala i rezultati su počeli pristizati. Godine 1997. izvršena je rekonstrukcija elektrovodova u Velikoj dvorani Društva. Novi Statut Društva, rađen po uzoru na onaj iz 1936. godine, usvojen je 19. svibnja 1998. godine, a 20. svibnja 2001. godine na Saboru Društva donesena je odluka da se vrati staro ime: Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Nazor“. Godine 2000. urađeni su električni radovi u Maloj dvorani društva, te u gornjim prostorijama. Oličene su tri dvorane na katu. U dvije su postavljeni tepisoni, u jednom kutu dvorane postavljen je mali bar, a u drugom je ograđen ured s vitrinama i ormarima. Postavljeni su računalo i telefaks, kao i telefon za internet i ured. Oličena je i kuhinja, Velika dvorana i dio dvorišta. Pomoć je dobivena od Foruma hrvatskih institucija. Idejni projekt obnove Hrvatskog doma izradio je 2002. godine dipl. ing. arhitekture Josip Parčetić. Projektom je bilo predviđeno saniranje postojećega prostora i njegovo dovođenje u funkcionalno stanje, kao i dograđivanje novog, bitnog za suvremene aktivnosti Društva. Do 18. studenoga 2003. g. završeno je nešto manje od

43

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

polovice predviđenih radova za rekonstrukciju. Financijska sredstva osigurala je Vlada Republike Hrvatske. Povodom proslave 69. godišnjice Društva, 3. prosinca 2005. godine, otkrivena je mramorna ploča Društva s natpisom: Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Nazor“ Sombor, dar Klesarske škole iz Pućišta s otoka Brača. Na Dan grada Sombora, 17. veljače 2008. godine, HKUD „Vladimir Nazor“ dobiva vrijedno priznanje Grada za svoje kulturne aktivnosti. Priznanje dobivaju pojedinci i institucije koji su svojom djelatnošću doprinijeli afirmaciji i razvitku našega Grada i Općine. Na zgradu Društva, 2. studenoga 2010. godine, postavljena je ploča s natpisom „Hrvatski dom“. Premda su Somborci zdanje HKUD „Vladimir Nazor“ ovim imenom nazivali već desetljećima, ploča je postavljena tek ove godine. Godine 2011. nizom svečanosti obilježena je 75. godišnjica postojanja i rada HKUD „Vladimir Nazor“, a Društvo je povodom jubileja dobilo i najviše priznanje – „Povelju Republike Hrvatske“, koju je Društvu dodijelio predsjednik Republike dr. Ivo Josipović.

Zgrada i kuća na mjestu današnjeg Hrvatskog doma (prvo i drugo zdanje na desnoj strani fotografije)

44

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Današnji izgled Hrvatskog doma u Somboru

Upravni i Nadzorni odbor KUD „Vladimir Nazor“ Sombor iz 1965. g.

45

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Aktivnosti članova Društva tijekom pedesetih i šesdesetih godina XX. stoljeća

Klub Društva šesdesetih godina XX. stoljeća

46

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Predsjedništvo i Upravni odbor KUD „Vladimir Nazor“ 1996. godine

Izvršni i Upravni odbor HKUD „Vladimir Nazor“ 2006. godine

47

48
HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .
Izvršni i Upravni odbor HKUD „Vladimir Nazor“ 2011. godine

UPRAVLJANJE DRUŠTVOM

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

STRUKTURA I RAD UPRAVNIH TIJELA
Na Osnivačkoj skupštini Hrvatskog kulturnog društva „Miroljub“ 1936. godine, predložena su i usvojena pravila po kojima će se odvijati rad i upravljanje u Društvu. Najviše upravno tijelo Društva po tim pravilima je Skupština društva koja bira Upravni odbor. Upravni odbor činili su: predsjednik, jedan do dva potpredsjednika, tajnik (ponekad ih je bilo tri), blagajnici (uvijek dva) i zapisničar. U Upravni odbor ulazili su i rukovoditelji pojedinih sekcija, kao i bibliotekar, domaćin i još 10-15 članova. Skupština je, osim članova Upravnoga odbora, birala i nekoliko (do pet) njihovih zamjenika, kao i Nadzorni odbor. U početku su još na Skupštini određivane funkcije i zaduženja budućih članova Upravnoga odbora. Izbor je vršen putem liste kandidata (na kojoj su bile označene i funkcije i zaduženja) tajnim glasovanjem. Kasnije će se, poslije 1957. godine, o prijedlogu Kandidacijskoga povjerenstva za članove Upravnoga odbora Društva, Skupština izjašnjavati aklamacijom, a na prvoj sjednici izabranog Upravnog odbora koja je morala biti održana u roku od sedam dana, bit će izvršeno konstituiranje Upravnoga odbora. Ovakav način upravljanja vrijedio je sve do 1979. godine, kada se sukladno izmjenama u državnom zakonodavstvu vrše izmjene i u Pravilima Društva tj. u upravljanju Društvom. Po novom Zakonu najviše tijelo upravljanja je Konferencija društva, koja ima 30 članova. Ona bira Predsjedništvo Društva (u kojem ima 10 članova) i određuje rukovoditelje pojedinih sekcija. Izabrano Predsjedništvo (na dvije godine) konstituira se tako što bira predsjednika Predsjedništva Društva, tajnika i zapisničara. Društvo svake godine, do kraja ožujka, mora održati svoju Skupštinu (odnosno sada Sabor). Na Skupštini, odnosno Saboru, podnose se izvješća o radu Društva, financijska izvješća i izvješće Nadzornoga odbora. Određeni sustav upravljanja postojao je i u okviru sekcija i bio je ranijih godina reguliran pravilnicima sekcija. Još 1938. g. usvojena su takva pravila za rad pjevačkoga zbora i dramske sekcije. Kako su se kasnije formirale, donosit će svoje pravilnike. Najširi djelokrug rada u upravljanju Društvom imao je Upravni odbor. Na njegovim sjednicama razmatralo se takoreći sve, počevši

51

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

od kulturno umjetničkog rada sekcija sve do najelementarnijih potreba Društva, održavanja čistoće, nabave ogrjeva i drugo. Dok se Društvo samofinanciralo (do 1964. godine), na svakoj sjednici Upravnog odbora podnošeno je financijsko izvješće blagajnika o ostvarenim financijskim sredstvima na priredbama i igrankama, kao i iz drugih izvora Društva: bifea, unutarnjeg zajma, članarine i priloga. Isto tako, skoro redovita točka dnevnoga reda Upravnog odbora bilo je i pitanje točenja pića u Društvu, tim prije što je to bio poveći i siguran izvor financijskih sredstava za rad Društva. Da se novac koji je priticao od točenja pića ne bi prelijevao u privatne džepove, Upravni odbor je već 1937. godine oformio tzv. „Vinski odbor“ koji je kontrolirao nabavu i prodaju pića. Ovaj odbor je kontrolirao i potrošnju šećera i ruma prilikom održavanja „čajanki“ u Društvu. O svakom gostovanju s kulturno umjetničkim programom koji je iziskivao materijalne izdatke, prethodno je raspravljao Upravni odbor. Prema njegovim odlukama većinu troškova snosili su sami sudionici. Ovo nepisano pravilo vrijedilo je sve dok Društvo nije počelo primati dotacije iz kulturno prosvjetnih ustanova grada. Sadržaj kulturno umjetničkih programa s kojima se nastupalo Upravni odbor niti je nametao, niti uvjetovao. Rukovoditelji sekcija izradili su programe za pojedine svečanosti i gostovanja i o njima obavještavali Upravni odbor, koji se uglavnom usuglašavao s predloženim. Međutim, za opseg, sadržaj i način rada pojedinih sekcija, Upravni odbor se itekako interesirao. Nije bilo slučajeva da se šire zamišljena aktivnost neke sekcije ne podrži, pa i onda kada je za takav rad trebalo osigurati veća financijska sredstva. Štedjelo se na svim drugim poljima, ali za angažiranje stručne osobe za vođenje zbora ili za učenje tamburice, kupnju instrumenata, klavira, narodne nošnje, plaćanje dramskog režisera - novac se morao naći. To je i pridonijelo da su programi sekcija bili veoma dobri, što se naročito primjećivalo kada se Društvo pojavljivalo na smotrama, natjecanjima i festivalima. Isto tako, Upravni odbor je potrebna financijska sredstva izdvajao za kupnju tiska i periodike za čitaonicu, kao i za kupnju knjiga za popunu bibliotečkog fonda. Kada se na sjednicama Upravnog odbora predlagalo da se kupe pomagala i za druge zabavno-sportske sekcije, i tada je novac, skoro uvijek, bio osiguran. Zahvaljujući takvoj financijskoj politici Upravnog 52

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

odbora, u Društvu je postojao dobro uređeni biljar, stol za stolni tenis, kompleti šahovskih figura i šahovska demonstracijska ploča, ispravni televizor i radio. Veoma rijetko se događalo da su članovi neke sekcije došli na probu a da prostorija gdje je proba održavana nije bila čista i zimi zagrijana. Da bi se ovi optimalni uvjeti za rad pojedinih sekcija osigurali, Upravni odbor je morao neprestano „ratovati“ s plaćenim domarom. Sa svakim od osam domara, koliko ih se u Društvu izmijenilo do 1986. godine, Upravni odbor je sastavljao određene ugovore, ali ih se svi domari nisu u cijelosti pridržavali. Preko svog člana, koji je imao funkciju domaćina (na toj funkciji najenergičniji su bili Stipan Bogdan, Ilija Grgić, Josip Markovinović, Ksaver Bošnjak, Ivan Vuković, Alojzije Firanj, Mihajlo Mračina, Zvonimir Lukač, Pavle Matarić i Aleksandar Sabo), Upravni odbor je energično reagirao prilikom neudovoljavanja obvezama i pomanjkanja radne discipline domara. Za proteklih 75 godina bilo je svega nekoliko slučajeva da sazvana sjednica Upravnoga odbora nije održana zato što nije imala kvorum. Za članove Upravnoga odbora birani su oni kojima je rad Društva značio rad i uspjeh jedne zajednice, u kojoj osobni interesi nisu imali značaja. Autoritet i odgovornost izabranih predsjednika mnogo su doprinosili ovome odzivu članova Upravnog odbora. Zato i nije bilo slučajeva da je nekom predsjedniku Društva prekidan mandat. Tijekom 75-godišnjeg postojanja i rada Društva, najteže zadatke i najsmjelije poteze činio je prvi izabrani predsjednik Antun Matarić, naročito za vrijeme mađarske okupacije (1941. - 1944.), suprotstavljajući se mađarizaciji bunjevačko-šokačkog življa u ovim krajevima. I predsjednici: Stipan Kalčan, Mato Škrabalo, Stipan Periškić, Antun Matarić mlađi (u tri navrata), Franjo Krajninger, Mata Matarić (u dva navrata), Alojzije Firanj i Šima Raič, koji su na položaju predsjednika Društva bili od oslobođenja do ove jubilarne godine, također su odgovorno i savjesno izvršavali svoje predsjedničke dužnosti. Njihova zasluga je prije svega u tomu što su smišljeno organizirali kulturno-umjetnički rad u Društvu i odlučno čuvali i njegovali njegovu tradiciju i nacionalnu prepoznatljivost. U Društvu nisu birani zamjenici predsjednika nego potpredsjednici. U nekim mandatima, kada se zbog veće razgranatosti rada u Društvu osjećala potreba, birana su i po dva potpredsjednika. 53

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Na toj funkciji su za 75 proteklih godina u Društvu bili: Josip Kolić, poljodjelac; Stipan Bogdan, poljodjelac; Franjo Strilić, poljodjelac; Stipan Pašalić, pismoslikar; Pajo Knezi, mesar; Antun Matarić mlađi, poljodjelac; Ivan Kovač, učitelj; Franja Krajninger, poljoprivredni tehničar; Žiga Fratrić, ekonomist; Stipan Pekanović, odvjetnik; Fabijan Periškić, odvjetnik; Alojzije Firanj, mehaničar, Franja Cigić - Parčetić, poljodjelac, Šima Raič, poljodjelac, Pavle Matarić, poljoprivredni tehničar; Marija Šeremešić, učiteljica; Stipan Pekanović, poljodjelac i Zvonimir Lukač, učitelj. Odlučni, beskompromisni i jasni stavovi Upravnog odbora u kriznim situacijama, kao i dosljedna provedba odluka pridonijeli su da članovi Društva steknu povjerenje u rad ovoga tijela upravljanja. To povjerenje se stjecalo i sasvim običnim postupcima članova Upravnoga odbora. Tako, na primjer, svi članovi Društva su znali da za „Prelo“ ili neku drugu značajniju svečanost koju organizira Društvo, članovi Upravnoga odbora plaćaju ulaznice kao i svi drugi posjetitelji. Kada je 1938. godine na Upravnom odboru donesena odluka da se izradi tablon članova prvog Upravnog odbora Hrvatskog kulturnog društva „Miroljub“, prihvaćen je prijedlog Antuna Matarića da troškove fotografiranja i izradu tablona snose sami članovi. I troškove društvenih večera sami su snosili i članovi Upravnog odbora, i članovi sekcija. U toj riješenosti da se na svim poljima (osim kulturno-umjetničkim) brižljivo štedi ili naplaćuje realna vrijednost izdatka, Upravni odbor je ponekad i pretjerivao. Čak na dvije sjednice 1938. godine, članovi Upravnog odbora osim drugih točaka, raspravljali su i o postupku kućepazitelja koji je u svoj stan „uveo radio na struju“, a nije obavijestio Upravni odbor zbog veće potrošnje električne energije. Upravni odbor je iznimnu pozornost poklanjao suradnji Društva s drugim društvima u gradu i u drugim mjestima, zatim sa kulturno-prosvjetnim ustanovama, društvenim organizacijama, školama i poduzećima. Razgovore na kojima su se utvrđivali oblici moguće suradnje vodilo je, sve do 70-ih godina XX. stoljeća, uvijek po tri ili više članova Upravnog odbora, među kojima su obvezatno bili predsjednik, tajnik i rukovoditelj sekcije. O ovakvim dogovorima ostali su brižljivo vodeni zapisnici. U korespondenciji s nadležnim ustanovama i tijelima vlasti, kao i podnošenju raznih zahtjeva, skupštinskih i drugih izvješća, koji su često bili uvjetovani 54

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

datumski, zatim u vođenju zapisnika sa sjednice, primjernu ažurnost, dokumentarnost i objektivnost pokazivali su tajnici Društva. Od osnutka pa do 2011. godine, tajnici Društva bili su: dr. Ladislav Vlašić, liječnik; Franja Strilić, službenik; Ivan Bošnjak, pravnik; Gustav Bogdan, trgovac; Stipan Periškić, službenik; Đura Marković, učitelj; Josip Kukuruzar, ekonomist; Stipan Bakić, službenik; Žiga Fratrić, ekonomist; Franja Matarić, profesor; Ivan Kovač, učitelj; Lajčo Vidaković, pravnik; David Bošnjak, veterinar; Stjepan Čačić, nastavnik; Toma Drvar, pravnik; Šima Raič, poljodjelac; Stipan Pekanović, poljodjelac; Boris Pavlov, veterinar; Zoran Čota, pravnik; Antun Knežević, ekonomist i Klara Šolaja Karas, ekonomistica. Sjednice Upravnoga odbora bile su dobro pripremane i tekle su bez stranputica i bučnih rasprava. Ali povremeno je bilo iznimaka. Ipak, povodom poslova i događanja o kojima je raspravljao Upravni odbor, rijetko je bilo izrazito oprečnih stavova. Vještinom predsjednika mišljenja su usuglašavana i donošene su uistinu najbolje odluke. Kada stavovi nisu bili ujednačeni i kada je svatko ostajao „pri svome“, odluka je donošena većinom glasova. Tada se rasprava povremeno prenosila i nastavljala i izvan službenih prostorija Društva. Teme koje su poticale ovakve rasprave uglavnom su se temeljile na onom poznatom sukobu generacija i ocjeni postupaka i ponašanja mladih u Društvu. Upravni odbor je još 1937. izrekao jednom članu Društva kaznu u vidu zabrane dolaska u Društvo na dva mjeseca, zbog toga što je u društvenim prostorijama psovao. Opomene ili kazne Upravni odbor je izricao i onim članovima koji su zbog neumjerenosti u piću pravili nerede u prostorijama Društva, kao i onima koji su poneseni glazbom i pjesmom poslije završetka igranki „bekrijali do zore“ ili su, kao što su to jednom učinili kuglaši 1938. godine, uz pratnju glazbenika u pol bijela dana upali u Društvo i nastavili se veseliti. U poslijeratnom razdoblju bilo je također sukobljavanja s mladima, ali samo onda kada je bilo u pitanju rukovođenje Društvom, a ne kada se raspravljalo o ponašanju i radu mladih članova. Čak je i Skupština društva 1949. godine bila u znaku takvoga sukoba, ustvari, pokušaja da mladež preuzme cjelokupno rukovođenje Društvom. Nekolicina omladinaca, od kojih jedan nije bio ni član Društva, uvjereni da po svaku cijenu treba srušiti sve što je staro, pokušala je iz Upravnog odbora isključiti starije članove i oformiti 55

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

novi Upravni odbor. Do oštrijeg sukoba ipak nije došlo. Pobijedio je razum, a zanosi i oduševljenje mladih pokazat će se i u nekim drugim akcijama izvan Društva. Upravni odbor je posebno skrbio o inventaru Društva do kojeg se, s obzirom na mala financijska sredstva kojima je raspolagao, teško dolazilo. Kada su se u Velikoj dvorani Društva počele održavati igranke uz glasnu električnu glazbu, poslije kojih su neki stariji članovi Upravnoga odbora u dvorani prebrojavali polomljene stolice, Upravni odbor je ponovno otpočeo dijalog s mladima, upozoravajući ih da to ne bi trebali činiti. Neki od članova Upravnoga odbora blagonaklono su gledali na ovo, uglavnom pojedinačno neprimjereno ponašanje na igrankama. Ova oprečna gledanja potaknula su jednoga člana Upravnog odbora da na Godišnjoj skupštini pomalo cinično izjavi: „Neka lome, neka sruše Dom, kupit ćemo drugi“. Upravni odbor nije ni kod svojih članova obuzdavao ovakve izljeve rušilačkog optimizma, već je raspravljao o tomu ima li Društvo novca popravljati stolice, ili da zabrani održavanje igranki. Ubrzo je odlučeno ovo drugo. Odgojni utjecaj na mlade Upravni odbor je najviše ostvarivao preko rada u sekcijama. Ali mladež, koja je dolazila u Društvo, nije sva bila uključena u rad sekcije. Zbog toga su članovi Upravnog odbora, a naročito rukovoditelji sekcija, neposrednim utjecajem, razgovorom i opominjanjem usmjeravali ponašanje mladih u Društvu. Još 1938. godine, Upravni odbor donio je odluku da se salašarskoj mladeži skreće pozornost da na igrankama skida šešire, zatim da na svim zabavama u Društvu budu prisutni rukovoditelji i salašarske i gradske mladeži, i da ne dopuste bilo koji oblik nedoličnog ponašanja. Od rukovoditelja sekcija koji su bili i članovi Upravnog odbora, zahtijevalo se da kod mladeži razvijaju radnu disciplinu, njeguju drugarstvo i potiču plemenita i lijepa osjećanja. S mladeži se radilo i na ideološkom planu, naročito po pitanju međunacionalnih odnosa. Načini rada bili su uvjetovani i vremenom u kojem su činjeni. Za vrijeme okupacije (1941. - 1944.) ovaj rad se ostvario kroz isticanje i njegovanje našega jezika, u održavanju običaja i odupiranju bilo kojem obliku mađarizacije. U razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, u duhu novoga vremena i promijenjenih društvenih odnosa, raspravljalo se (na sjednici od 17. lipnja 1945.) o pobijanju, kako stoji u zapisniku, „reakcionarne propagande koja je 56

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

poticala međunacionalne netrpeljivosti“. Kasniji odgojni i ideološki rad uglavnom je bio uvjetovan opće proklamiranim vrijednostima vladajućeg socijalističkog društvenog sustava. Na godišnjim skupštinama se u izvješćima često isticalo kako Društvo ima primjernu mladež kulturnoga ponašanja i veoma odgovornu kada su u pitanju obveze i nastupi sekcije u kojoj rade. Zato se na nekoliko sjednica Upravnoga odbora žučno raspravljalo o smislu odluke Proširenog plenuma Socijalističkog saveza da se KUD „Vladimir Nazor“ ustroji po principu klupske kulturne ustanove, a da se najaktivnije sekcije (zbor, dramska i folklorna), s mladeži koja je u njima radila, pripoje novoformiranim organizacijama za kulturni život u gradu. Završnica takvih rasprava na sjednicama Upravnog odbora bio je govor potpredsjednika Stipana Pašalića na Skupštini društva, 28. siječnja 1962. godine: „Naše Društvo dobilo je zadatak da nadalje radi kao društvo s klupskim karakterom rada. Tako smo mi nadalje radili sa bibliotekom i čitaonicom, kao i šah sekcijom, televizijom i bifeom i s raznim priredbama tijekom godine. Osim toga, dobili smo zadatak da se primimo i patronata Narodnog sveučilišta, dajući mu pomoć u prostorijama za nesmetano obavljanje njegova rada u našem Domu. Nažalost, izgleda da sve to nekim kritičarima rada našega Društva nije poznato, iako se sve dogodilo prije četiri godine. Mi smo i tada rekli da se nećemo suprotstavljati kulturnoprosvjetnoj reorganizaciji rada svih društava u Somboru, iako smo uvjereni da se na tom polju, s administrativnim komandiranjem, ne može nadati nekim ozbiljnim uspjesima, jer će reorganizacija rada društava, ovako zamišljena, dovesti do kulturno-prosvjetnog odumiranja rada u gradu. Međutim, uvjereni smo da taj pokušaj reorganizacije pripada prošlosti i da on kritičarima rada našega Društva treba da je poznat, kada se već upuštaju da nas okrivljuju za ono zbog čega smo mi najmanje krivi...“. Članovi tijela upravljanja u Društvu borili su se protiv onih diskutanata koji su svojim raspravama unosili razdor među članove Upravnog odbora. Na Skupštini društva, u ožujku 1964. godine, član Upravnog odbora Pavle Periškić zahtijevao je od predsjedavajućeg da se jednom profesionalnom diskutantu, kako ga je on nazvao, a koji je kao član Društva dolazio samo na skupštine i puno govorio (ovog puta je, među ostalim, tvrdio da se među mladeži smatra da je KUD „Vladimir Nazor“ „seljačkog karaktera“), oduzme pravo 57

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

rasprave i tada i ubuduće. Takvih praznih rasprava na skupštinama više nije bilo. Članarina je bila jedno od najčešće pokretanih pitanja na skupštinama. Društvo je u nekim razdobljima svojega postojanja imalo i preko 1.200 upisanih članova, a članarina je bila prikupljena možda samo od jedne trećine. Zato je i isticano da je jedan od najosnovnijih znakova pripadanja nekom društvu redovito plaćanje članarine. Mnogobrojni i raznovrsni prijedlozi i apeli da se članarina prikupi, obično su ostajali neostvareni. Iako su u pitanju bila mala financijska sredstva, ipak su ona za Društvo bila značajna, naročito u onim razdobljima kada se Društvo samofinanciralo. Rasprava o članarini prenosila se na sljedeću skupštinu, a članarinu su plaćali uglavnom oni koji su u Društvu aktivno radili. U 1938. godini članarina je iznosila za cijelu godinu: za muškarce 24 dinara, a za žene 12 dinara. Kada bi financijske prilike u Društvu utanjile, Upravni odbor je donosio odluku da se neka prostorija Društva privremeno izda u najam, naročito preko ljeta, jer tada sekcije prekidaju svoj rad. Najčešće je proizvođačima namještaja za njihove prodajne izložbe izdavana Velika dvorana uz solidnu cijenu. U dvorani su održavane i izložbe cvijeća, ptica, poštanskih markica. Nekoliko puta Upravni odbor je dvoranu izdavao i Sportskoj lutriji (koji su i plaćali najviši najam, ali i ostavljali najveći nered za sobom). Upravni odbor je povremeno izdavao i jednu prostoriju na katu. Izvjesno vrijeme je tu prostoriju koristio jedan odvjetnik kao svoj ured, a kasnije je tu prostoriju koristilo jedno trgovačko predstavništvo uz vrlo povoljni najam. Bilo je trenutaka kada je Upravni odbor odlučivao i o naredbama općinskih tijela vlasti. Tako je na sjednici 7. lipnja 1940. godine, poslije pročitanog dopisa nadležnih tijela vlasti odlučeno: „Da se skrene pozornost članovima da u što većem broju prisustvuju otkrivanju spomenika blaženopokojnom kralju Aleksandru I.“. Pred kušnjom su se našli članovi Upravnog odbora, naročito predstavnici pojedinih salašarskih naselja, kada je Miša Lukačević na sjednici od 5. svibnja 1946. godine upozorio da se još u nekim salašarskim naseljima u školama nalaze na zidovima križevi, kao i da bi članovi Upravnog odbora trebali učiniti nešto kako bi se oni, u skladu s novim zakonom o školstvu, uklonili. Tim povodom je u zapisnik 58

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Upravnog odbora uneseno i ovo: „To je lakše izvesti u gradu, nego na salašima. Narod na salašima uređuje i kreči školu, pa tako sebi i uzima pravo hoće li metniti križ ili ne…“. U svezi ovoga problema razvila se rasprava i izraženo je mišljenje da to pitanje ne spada u djelokrug Hrvatskog prosvjetnog društva, te je dalje raspravljanje o ovom pitanju obustavljeno. Najprijatnije sjednice Upravnog odbora bile su one na kojima je predsjednik pokazivao diplome, pohvalnice i druga priznanja koje su pojedine sekcije dobivale za svoje sudjelovanje na smotrama, natjecanjima, festivalima i drugim manifestacijama. Iznimni su bili i oni trenuci na sjednicama kada se članstvo Upravnog odbora obavještavalo o prilozima i darovima koje su davali donatori Društva. O svim, pa i najmanjim prilozima, vođena je brižljiva evidencija i pisane su ili kazivane zahvalnice. U Društvu i sada postoji mramorna ploča s imenima takozvanih „hiljadara“, koji su 1937. g. nepovratno dali po 1.000 dinara za kupnju društvenog doma (tadašnjih tisuću dinara vrijedilo je više od današnje prosječne plaće). Najveći donator Društva je bila Klara Strilić. Ona je kao kuma društvene zastave 1938. darovala Društvu 10.000 dinara. Priloge Društvu davala su i druga društva prilikom posvećenja društvene zastave, plaćanjem tzv. „čavla“. Ti prilozi nisu bili veliki, ali su dobro došli. Za vrijeme okupacije, krajem 1942. godine, kada se vojska uselila u dvoranu i hodnik Društva, rad sekcija je nastavljen u skučenim prostorijama i u podrumu koji se od tada nije više koristio kao bife. Za nove građevinske adaptacije (izgradnja Male dvorane) pokrenuta je, pored unutarnjeg zajma, i akcija prikupljanja priloga. Kao primjer onima koji još nisu bili dali prilog, isticana je gesta Mije Pukića „siromašnog pudara koji je od svoje sirotinje spremno i na vlastitu inicijativu darovao u tu svrhu Društvu deset penga“. Poslije zamjene zgrade 1948. godine, priloge za izgradnju Velike dvorane u visini od 2.000 dinara dalo je šest članova, a nijedan član Upravnoga odbora nije priložio manje od 1.000 dinara. Od članova Društva akcijom prikupljanja dragovoljnih priloga u gradu i po salašima osigurano je za dogradnju kata preko 60.000 dinara. Novčani prilog od 1.000 dinara svake godine, od 1978. godine, za folklornu sekciju davala je Janja Knezi. Onih godina postojanja Društva prije rata, za vrijeme rata pa i poslije, nije bilo ništa neobično da neki član daruje Društvu neki koristan predmet ili nešto drugo. 59

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Tako je Grga Pekanović, kolar, poklonio 1938. g. Društvu jedan stari stilski zidni sat (nestao poslije 1944.). Za drugarsku večeru koju je Upravni odbor priredio za članove zbora povodom niza uspješnih nastupa 1942. godine, jedan član Upravnog odbora darovao je pečeno prase. Poslije rata bila je sasvim obična pojava da članovi donesu i daruju Društvu knjigu, stolicu, stol, platno za kulise, drva za loženje, željeznu peć, čizme za igrače (s debelim sarama), demodirane „bričeš“ hlače, dekorativnu pregaču, zvečke za folkloraše. Za sve te darove Upravni odbor Društva je toplo zahvaljivao, a isto je učinio i u prosincu 1985. godine nekadašnjem tajniku Društva dr. Ladislavu Vlašiću, koji je knjige svoje privatne knjižnice oporučno ostavio Kulturno-umjetničkom društvu „Vladimir Nazor“ u Somboru. Upravni odbor je donosio odluke i o tomu tko je od njegovih članova zaslužio biti nagrađen. Za Oktobarsku nagradu Upravni odbor je podnio prijedlog s jedanaest potpisanih članova, da se Iliji Džiniću, učitelju i kulturnom djelatniku, dodijeli to visoko priznanje (iste godine je i dobio tu nagradu). Zlatnu značku za amaterski rad u kulturi uopće i za uloženi trud u organiziranju kulturno umjetničkih aktivnosti u Društvu, koju je dodjeljivala Kulturno-prosvjetna zajednica Srbije, dobio je 1978. g. Antun Matarić mlađi. U obrazloženju prijedloga za ovu značku (prijedlog daje KPZ općine), koje je napisao tajnik Društva, dokumentirano se govori o tomu kako i koliko treba raditi da se ovo priznanje zasluži: „Čim je 1948. godine kao vrsni igrač i dugogodišnji član folklorne sekcije Društva izabran za člana Upravnog odbora, Antun Matarić je nastojao oživjeti neke sekcije, trudeći se da u Društvu u sekcijama, pored radničke i srednjoškolske mladeži, aktivno sudjeluje i salašarska mladež. Kasnije, kao predsjednik Društva, najviše je nastojao da Društvo razgrana suradnju s drugim društvima i da se kulturno umjetnički programi priređuju i po selima i radnim kolektivima... I danas, svaki dan u večernjim satima dolazi on sa svoga salaša u Društvo porazgovarati s omladincima i omladinkama o njihovu radu, igri, pjesmi, glumi, o poteškoćama i uspjesima, da čuje nove ideje koje bi trebalo unijeti u kulturnoumjetnički rad Društva, kako bi ovaj amaterski način bavljenja kulturom privukao i drugu mladež da postane sudionik u kulturi, a ne samo njen promatrač“. 60

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Upravni odbor nikoga od članova nije novčano nagrađivao za svoj rad, osim ako u pitanju nije bio neki profesionalni posao (koreografija folklora, stručna pomoć tamburašima, malim balerinama, režija dramske predstave). Svi ostali koji su u Društvu radili mnogo i takoreći svakodnevno, dobivali su na prigodnim svečanostima diplome, zahvalnice ili značke. Tako su, na proslavi priređenoj 1977. g. kada je Društvu dodijeljena Oktobarska nagrada Sombora, unikatne diplome dobila 23 člana. To je bio prvi slučaj da se, otkako je Društvo osnovano, dodjeljuju takve diplome. Upravni odbor dodjeljivao je i priznanja najaktivnijim članovima pojedinih sekcija (na prijedlog sekcije) ili članovima sportskih sekcija za osvojena prva mjesta. U tu svrhu su davane druge diplome i priznanja. Kada se, naročito ranijih godina dok se Društvo samofinanciralo, na sjednicama Upravnog odbora podnosilo financijsko izvješće, u pozivima na sjednice je upozoravano na obvezatnost prisustvovanja. Nedolazak na sjednicu Upravnog odbora ili na godišnju skupštinu, smatralo se ozbiljnijim ogrješenjem o Pravila Društva. Zbog toga je, da bi se članstvo obavijestilo o vremenu održavanja skupštine, poziv za redovitu Godišnju skupštinu 1942. g. tiskan u dva lista („Délvidék“ i „Nova pošta“). Pa, ipak, bilo je slučajeva da neki članovi Upravnog odbora nisu dolazili na zakazane sastanke upravnih tijela, ali ne svojom krivnjom. U jednom zapisniku sa sjednice Upravnoga odbora iz 1971. godine, navedena je zamolba Marka Parčetića iz Gradine salaša, da mu se pozivi za sjednice Upravnog odbora šalju bar sedam dana ranije jer pošta, zbog loših cesta ne stiže na vrijeme (Gradina je od Sombora tada bila udaljena nepunih pet kilometara). Upravni odbor je četiri puta za proteklih 75 godina pokretao pitanje izdavanja monografije Društva. Prvi put je to učinio 1965. godine u sklopu priprema za proslavu 30-godišnjice postojanja Društva. Oformljeno je povjerenstvo od pet članova, ali nema tragova u zapisnicima da je povjerenstvo održalo i jedan dogovorni sastanak. Kada je Društvo 1977. godine dobilo Oktobarsku nagradu, Upravni odbor je odredio drugo povjerenstvo. Ni ovoga puta se nije maknulo mnogo dalje od početka. Na sjednici Konferencije društva u veljači 1985. g. prihvaćen je prijedlog da monografiju Društva napiše Franjo Matarić, jer njemu kao profesoru srpskohrvatskog jezika „to ne bi trebalo predstavljati teškoću“, rečeno je na sjednici. Poslije skoro godinu dana rada, čestih nedoumica što od obilja prikupljenih 61

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

činjenica unijeti u knjigu a što ostaviti boljem spisatelju, pojavila se s kritičkim dopunama članova Upravnoga odbora konačno i Monografija Društva, s korektnim i sveobuhvatnim tekstovima o polustoljetnoj prošlosti Društva, koji su poslužili i kao temelj i predložak za novu monografiju, za koju je 2011. g. Upravni odbor donio odluku da bude tiskana povodom 75 godina postojanja HKUD „Vladimir Nazor“ (1936. - 2011.).

62

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

KRATKI ŽIVOTOPISI PREDSJEDNIKA DRUŠTVA 1936. – 2011.
ANTUN MATARIĆ - TUNA (1936. - 1944.) Rođen je u Somboru 1899. godine. Otac mu se zvao Gašo, a majka Janja rođena Firanj. Obitelj iz koje je potekao Antun Matarić bila je siromašna, a kasnije se vrijednim radom članova obitelji njihovo materijalno stanje popravilo. Antun se već u mladosti zahvaljujući ujaku koji je bio svećenik u Aljmašu, susreo s knjigama Strossmayera, Antunovića, Račkog... Antun Matarić se često susretao i s ljudima iz Slavonije, gdje je živio i radio njegov ujak. Već u mladosti je formirano njegovo gledište da su bački Bunjevci i Šokci žive grane hrvatskog nacionalnog bića. Smatrao je i da se Hrvati moraju udruživati s ostalim južnoslavenskim narodima kako bi se oslobodili austrougarske vlasti, te na taj način lakše stvorili svoju državu. Kao još nesazreli mladić sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, a 1920. godine oženio se Terezijom Zetović. Naredne godine rodio im se sin Antun Matarić Tunča. On je bio jedinac u svojih roditelja. Početkom dvadesetih godina XX. stoljeća osniva se u Somboru „Bunjevačko kolo“, koje postaje jedina kulturna institucija koja je okupljala Bunjevce. Antun se uključuje u ovu instituciju u nadi da će u njoj moći zajedno sa svim ostalim članovima raditi na uzdizanju kulture našega naroda. Međutim, „Bunjevačko kolo“ u Somboru brzo je iznevjerilo nadanja mnogih svojih članova. Samo oni koji su imali velike posjede imali su i pravo glasa. Osobe slabijeg materijalnog statusa nisu bile uvažavane. Također, u „Bunjevačkom kolu“ dolazilo je do neslaganja u pogledu podrijetla Bunjevaca jer su bogatiji seljaci, članovi „Bunjevačkog kola“ zauzimali stav o autohtonom podrijetlu Bunjevaca, dok su Antun Matarić i dio siromašnijih somborskih Bunjevaca smatrali da su bunjevački narodni korijeni duboko vezani za pripadnost hrvatskom narodnom biću. Razlog ovakvoga neslaganja bio je povod da se pristupi osnutku novoga društva koje će biti nazvano „Miroljub“. Inicijator i idejni začetnik osnutka „Miroljuba“ bio je Antun Matarić.

63

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

U ljeto 1935., budući predsjednik novoga Društva u dogovoru sa somborskim župnikom Antunom Skenderovićem, organizira prvu Dužionicu u Somboru, a ta dužionica bila je jedna od najbolje organiziranih u cijeloj povijesti proslava žetvenih svečanosti u Somboru. Antun Matarić je sam tvrdio da je Društvo već stvarno postojalo 1935. i da je imalo jasni program rada, ali se za službeni početak smatra tek onaj datum kada je održana Osnivačka skupština (6. prosinca 1936). Antun Matarić izabran je za predsjednika Osnivačkog odbora, a kasnije je bio prvi predsjednik „Miroljuba“. Neposredno poslije službenog osnutka Društvo u svoje okrilje prima nepolitičku omladinsku organizaciju „Hrvatski radiša“, čiji je cilj bilo prihvaćanje siromašne mladeži iz drugih krajeva Jugoslavije. Brine se za njihovo školovanje i zapošljavanje. Osnovano je i dobrotvorno društvo djevojaka i žena koje je skrbilo za starije, nemoćne i sirote osobe. Osnovana je i bogata knjižnica Društva. Kada se rad Društva dobro uhodao, Antun Matarić se prihvatio i političkoga rada, ali je uvijek vodio brigu da se to ne miješa s djelovanjem Društva. U Somboru je utemeljen ogranak Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, a na čelu ogranka bio je Antun Matarić. Bio je veliki pristaša koalicije Radić-Pribićević, smatrajući da će to biti na obostranu korist naroda na ovim prostorima. Interesantno da je Antun Matarić kao izaslanike Hrvatske seljačke stranke iz Sombora, u Beograd i Zagreb službeno slao izaslanstvo u sastavu: Gruja Dedić, Šima Karas i Aleksandar Repić. U HSS-u Sombora ima uglednih Somboraca koji su Srbi. Početkom Drugog svjetskog rata za Društvo nastupaju posebno teška vremena. Djelovanje Društva svedeno je na minimum, da bi konačno 1944. godine bilo potpuno zabranjeno. U jednom navratu Antun Matarić je nekoliko dana bio i u pritvoru. Kada su ratna vremena prošla, Antun Matarić radi na obnavljanju rada Društva. Ujedno je surađivao s novim partizanskim vlastima i uložio je mnogo truda kako bi Sombor imao mirniju budućnost. Neposredno poslije rata bio je i potpredsjednik Narodnooslobodilačkog odbora. U starosti, Antun Matarić najviše vremena provodi u gradu u svojoj kući ali ne propušta priliku skoro svaki dan proboraviti na salašu. Važno je naglasiti da je Antun Matarić bio uzorni vjernik i praktični katolik. Bio je dugogodišnji član Pastoralnog vijeća

64

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Antun Tuna Matarić

somborske župe Presvetoga Trojstva u više navrata i lijepo je surađivao sa župnicima Antunom Skenderovićem i Ivanom Jurigom. Antun Matarić, utemeljitelj Društva, njegov prvi predsjednik i jedan od najistaknutijih kulturnih i političkih predvodnika somborskih Bunjevaca u prvoj polovici XX. stoljeća, završio je svoje zemaljsko putovanje 1984. godine, navršivši 85 godina života. Na njegovom sprovodu okupilo se mnoštvo rodbine, članova Društva, prijatelja i znanaca. Obred sprovoda predvodio je o. Ladislav Marković, karmelićanin, a uz njega su bili svećenici Josip Temunović i Josip Pekanović. U ime KUD-a „Vladimir Nazor“ od pokojnika se oprostio tadašnji predsjednik Franjo Krajninger.

65

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

STIPAN KALČAN (1945. - 1960.) Rođen je u Somboru 11. listopada 1911., od oca Ivana i majke Kate rođ. Dorotić. Obrazovanje mu je bilo nešto više od osnovnog, ali to mu je u mnogome nadomještao prirodni dar rasuđivanja. Bio je potomak siromašne zemljoradničke obitelji koja je težila ka srednjestojećoj. Bio je sretno oženjen Arankom Jozić. Imali su dvoje djece: sina Aleksandra Antuna i kćerku Irenu. Bio je tih, miran, jako predusretljiv, ljubazni sugovornik, ali ipak u određenim situacijama vrlo energičan. Na čelu Društva nalazio se punih 15 godina, a to je veliki dokaz njegovih sposobnosti. Kad su mađarske vlasti u svibnju 1944. godine zabranile rad Hrvatskog kulturnog društva „Miroljub“ u Somboru i brisale ga iz registra kulturnih društava, to nije značilo i kraj postojanja ovoga Društva. Postojala je imovina u vidu zgrade i pokretnog inventara u njoj. Sve je to bilo zapečaćeno, ali ne i oduzeto. Postojalo je i članstvo koje je čekalo sretnije dane da nastavi svoje aktivnosti. Poslije svega onoga što je preko Sombora i Somboraca tijekom 1944. i početkom 1945. godine prošlo, došlo je i mirnije vrijeme, a ljudi su se počeli vraćati normalnom životu. Već 3. lipnja 1945. Društvo obnavlja svoj rad. Pravno gledano, Društvo je toga dana održalo drugu Osnivačku skupštinu. Usvojena su i nova Pravila Društva po kojima je došlo i do novoga imena - Hrvatski prosvjetni dom u Somboru. Birana je nova uprava koja se odmah i konstituirala. Za predsjednika je jednoglasno izabran Stipan Kalčan. U zapisnicima stoji da je Skupštinu otvorio i vodio u ime Akcijskoga odbora Miša Lukačević, a Skupštinu su pozdravili tadašnji predsjednik općine Sombor Jovan Doroški i kao gost Jerko Zlatarić. Poslije konstituiranja, predsjednik Kalčan je u ime Upravnoga odbora zahvalio Skupštini na ukazanom povjerenju, obećavši da će to povjerenje svi zajedno i opravdati. Ujedno, Kalčan je pozvao i sve stvaralačke snage Društva da im u tomu i pomognu. Također, izrazio je i zadovoljstvo što je konačno došlo vrijeme ujedinjenja svih bunjevačko-šokačkih Hrvata u Somboru. Naglasio je potrebu izgrađivanja bratske nacionalne misli međusobno, ali i izgradnje zajedništva s onima s kojima živimo u zajedništvu već stoljećima.

66

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Stipan Kalčan

Budući da je tih dana u Subotici osnovana Hrvatska kulturnoprosvjetna zajednica, Stipan Kalčan je predvodio somborsko izaslanstvo u toj zajednici. U svečanim prilikama, na prelima, dužionicama i ostalim prigodama, Stipan Kalčan je znao uživati. S posebnim zadovoljstvom bi izišao na pozornicu i svaki put pozdrav počinjao istim riječima: „Draga braćo i sestre, poštovani gosti...“. Nikada nije govorio mnogo, ali to što je rekao bilo je tečno, od srca, za svaku prigodu prilagođeno. U tim prilikama i sam je bio elegantno odjeven, s obveznim čizmama na nogama. U privatnom životu Stipan je bio vrstan poljodjelac, s velikim prinosima. Kao veliki suradnik Zadruge bio je i u upravnim tijelima 67

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

te institucije. Kada je na jednom skupu početkom 60-ih godina XX. stoljeća, rješavajući problem žita direktor rekao da će se morati sipati i u Veliku dvoranu Hrvatskoga doma, bać Stipan je ustao i energično rekao: „Ako se bude sipalo i u dvoranu 'Petőfi Sándora' i u dvoranu Čitaonice 'Laza Kostić', onda može i u Hrvatski dom. Ali ako ne tamo, ne može ni kod nas. Završimo razgovor o tome!“. Stupajući na dužnost predsjednika, Stipan Kalčan se već na samom početku susretao s problemima. S obzirom na to da je u zgradi nekoliko godina bila vojska, sve je bilo zapušteno i trebalo je poduzeti velike radove oko obnove. Imenovan je domaćin Društva, a njegov zadatak bio je obnoviti i održavati zgradu, a sva sredstva su ulagana u obnovu zgrade. To je trajalo dok zgrada nije dovedena u stanje prikladno društvenom rangu i ugledu. Uveden je red održavanja sjednica Upravnog odbora, i to jednom mjesečno u prvom tjednu. Za sve članove uvedene su i nove pristupnice članstva, a ubrzano se radilo i na obnavljanju rada sekcija u Društvu. Narednih godina, u vrijeme izgradnje nove zgrade Doma Društva, Stipan Kalčan se posebno angažirao i pod njegovim rukovodstvom ovo zdanje je završeno i dograđeno u današnjem obliku i dobilo je svoju punu funkciju. Početkom 1960. novi predsjednik Društva postao je dr. Mato Škrabalo, a Stipan Kalčan je i dalje ostao u Upravi Društva. Stipan je izgubio život nesretnim slučajem, pred kapijom svojega salaša, 30. srpnja 1971. godine. Na sprovodu Stipana Kalčana bilo je mnoštvo članova našega Društva, a od pokojnika se oprostio Stipan Periškić. Dr. MATO ŠKRABALO (1960. – 1962.) Rođen je 1895. godine u Popovoj Luki na poluotoku Pelješcu kao prvo od dva djeteta pomorskoga kapetana Iva Škrabala i njegove žene Marije, rođene Rabaza. U šestom razredu gimnazije istupio je iz dubrovačkog sjemeništa, a maturirao je 1914. na sam dan zlokobnog atentata u Sarajevu, pa je ubrzo morao obući austrougarsku uniformu. Tri godine je uspio izbjegnuti odlazak na frontu, ali u posljednjoj godini rata nakon dopusta na Pelješcu, nije se vratio u jedinicu nego se kao dezerter skrivao u Zagrebu i usput ubrzano studirao. Mladi diplomirani pravnik s rigorozom stekao 68

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Dr. Mato Škrabalo

je 1922. titulu doktora prava i dobio je priliku bez vježbeničkoga staža odmah biti imenovan za suca u nekom od gradova u Bačkoj. Iako je na izbor imao i Novi Sad i Suboticu, odlučio se za nepoznati mu Sombor, dotadašnje županijsko središte, kamo je krenuo, barem je tako mislio, na godinu-dvije. Već sljedeće godine vjenčao se s Jelenom Huškom Vidaković, kćerkom zemljoposjednika i trgovca Franje pl. Vidakovića (od grane Kajtinih iz Lemeša - Svetozar Miletića). Tako se mladi sudac i naočiti Dalmatinac odlučio vezati s uglednom bunjevačkom udavačom i ostao je usidren u Somboru cijeloga života. Stekao je ugled skromna i poštena čovjeka blage naravi, a u sudačkome poslu bio je nadaleko poznat po nepotkupljivosti. 69

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Držeći se principa da se sudac ne smije politički posebno angažirati, aktivirao se uglavnom u kulturnim, lovačkim, ribolovnim i planinarskim društvima, no uvijek i svugdje je nastojao ostajati u drugom planu. Odmah nakon osnutka 1936. godine pridružio se „Miroljubu“, iako kao sudac nije mogao preuzeti nikakvu funkciju u prvoj upravi Društva, koje je svojim hrvatskim opredjeljenjem igralo jasnu političku ulogu u onim prilikama. No, kad je na izborima 1938. prkosno dao svoj glas Udruženoj oporbi koju je vodio dr. Vladko Maček, zaradio je premještaj iz Sombora, a vratio se tek nakon sporazuma Cvetković-Maček, uoči izbijanja Drugog svjetskoga rata. Za vrijeme mađarske okupacije dr. Mato Škrabalo bio je aktivan i djelotvoran kao svojevrsni neformalni konzul za mnoge Hrvate jer se, kao predratni povjerenik „Hrvatskoga radiše“ brinuo za brojne mlade ljude koji su preko te organizacije došli iz hrvatskih pasivnih krajeva na naukovanje radi stjecanja zanata u Sombor, pa su bili zatečeni ratom i pritiscima mađarskih vlasti da se vrate odakle su došli, iako su se neki od njih ovdje već oženili i skućili te nisu bili skloni otići u nesigurnu NDH. Kada je 1945. umjesto „Miroljuba“ osnovan „Hrvatski prosvjetni dom“, tadašnji politički rukovoditelji u svojim govorima nedvojbeno su priznavali da više nitko neće Bunjevcima i Šokcima zabranjivati da se smatraju pripadnicima hrvatskoga naroda. Ipak, takva pozitivna politika nije potrajala dugo. Nekoliko godina kasnije nije bilo dopušteno da Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo uzme naziv „Stjepan Radić“, jer taj povijesni vođa hrvatskoga naroda nije bio po volji novih vlasti, nego je nakon zakulisnih natezanja odobreno da se društvo nazove „Vladimir Nazor“, po tada još živom partizanskom pjesniku. Nekoliko godina kasnije nametnuto je skidanje hrvatske oznake iz imena Društva, a neke su sekcije morale biti ukinute ili pripojene drugim somborskim društvima, jer se takvom reorganizacijom smjeralo ukloniti tradiciju nacionalnih (mađarskih, srpskih i hrvatskih) društava u gradu, koji je uvijek njegovao međunacionalnu i međuvjersku toleranciju. Takav unitaristički pritisak bio je najjači upravo u godinama (1960. - 1962.) kad je dr. Mato Škrabalo obnašao dužnost predsjednika Društva. On se prihvatio ove nezahvalne dužnosti svjestan da Društvo po svaku cijenu treba opstati. Somborci su, srećom, i dalje rado zalazili na igranke ili prelo, a oni nešto stariji kartali su se ili igrali šah. 70

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Okružni sudac dr. Mato Škrabalo tri puta je u svome životu odlazio u mirovinu. Prvi put su ga kao stranca 1941. godine mađarski okupatori prisilno umirovili kad mu je bilo tek 46 godina, a drugi put je 1946. godine sa svega 51 godinom sam zatražio da ode u mirovinu, jer nije želio sudjelovati u političkim suđenjima seljacima koji nisu mogli udovoljiti nerealnim obvezama za prisilni otkup. Učinio je to u vrijeme kada nije bilo nimalo bezopasno odbiti povjerenu dužnost, a i tadašnje mirovine jedva da su bile dovoljne za egzistencijalni minimum obitelji s dva sina na školovanju. Kada su polovicom pedesetih godina doneseni zakoni koji su ipak unijeli nešto reda u pravni poredak i sudstvo, reaktiviran je u okružnom sudu, da bi 1961. g. napokon ispunio zakonske godine za mirovinu, pa je sada već treći put i konačno umirovljen. Nije mu bilo suđeno dugo uživati u mirovini, jer je već 4. ožujka 1963. umro na operacijskom stolu u Zagrebu. Do danas nije zaboravljena njegova skromna i angažirana uloga u radu Društava, od „Miroljuba“ do „Nazora“, koja su u povijesno nesklonim vremenima čuvala, održavala i njegovala kulturni i nacionalni identitet bunjevačkih Hrvata u Somboru. STIPAN PERIŠKIĆ (1963. – 1968.) Rođen je 1903. godine u Bačkom Monoštoru, od roditelja Pavla i Jule Čulić. Otac mu je poginuo na fronti u Prvom svjetskom ratu. Kao mladić radi kao trgovac u papirnici, a istodobno pohađa Večernju školu te izučava za knjigovesca. Sa svojim suradnikom 1938. godine otvara knjižaru i papirnicu. Stjepan se oženio Martom, rođ. Kovač, te su u sretnom braku imali sedmero djece: tri sina i četiri kćeri. Kao jedan od inicijatora osnivanja HKD „Miroljub“ (još 1935. godine) Stipan Periškić se nalazio u rukovodstvu Društva od samoga osnutka, pa je poslije Osnivačke skupštine 1936. obavljao dužnost jednog od dva blagajnika Društva. Odmah nakon oslobođenja Sombora 1944. godine, bio je član Gradskog narodnooslobodilačkog odbora, a ujedno se nalazio i u rukovodstvu Hrvatskog prosvjetnog društva (kao pročelnik Pjevačkoga zbora), osnovanog 1945. g. umjesto nekadašnjeg „Miroljuba“. U poslijeratnom razdoblju,

71

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Periškić radi na organizaciji trgovine u gradu, a osim toga vrši i druge odgovorne dužnosti u javnom životu grada. Poslije Godišnje skupštine Kulturno-prosvjetnog društva „Vladimir Nazor“ u Somboru, održane početkom 1963. godine, sazvana je i konstituirajuća sjednica Upravnoga odbora 12. veljače iste godine. Predsjedavajući na ovoj sjednici bio je Stipan Kalčan. Cilj sjednice bio je izbor novog rukovodstva Društva. Većina okupljenih mislila je za predsjednika ponovno birati dr. Matu Škrabala, ali se on sam usprotivio takvu prijedlogu zbog svog narušenog zdravlja. Poslije kraće rasprave dr. Mato Škrabalo predložio je da se za novog predsjednika bira Stipan Periškić, dugogodišnji pročelnik Pjevačkoga zbora Društva, koji je bio iznimno uvažavan zbog svog uspješnog djelovanja. Pored ove, Stipan Periškić je vršio i druge odgovorne dužnosti u Društvu. U teškim vremenima kada su obnavljane dvije zgrade „Hrvatskog doma“ u Somboru, dokazao se kao vrsni ekonomist. Njegovo mišljenje i zauzimanje oko interesa Hrvata u Somboru bilo je dobro poznato svim članovima Društva. U jednom razdoblju Periškić je bio i tajnik Društva. Zbog svih njegovih zauzimanja i provjerenog rada, ovaj prijedlog je jednodušno prihvaćen i poslije izbora pozdravljen je pljeskom svih okupljenih na konstituirajućoj sjednici Upravnog odbora Društva. U njegovu petogodišnjem predsjedničkom mandatu bilo je vrlo burnih događanja i previranja unutar Društva. On se u svemu tomu uvijek trudio naći najbolju mjeru i način kako bi se sve poteškoće riješile na najbolji način. U svom djelovanju Periškić nikada nije skrivao pripadnost hrvatskom narodu. U par navrata za vrijeme rata, a i kasnije, imao je zbog toga velikih neugodnosti. Među prijateljima i poznanicima bio je nazivan „Hrvatina“. Svoje vjersko opredjeljenje javno je očitovao kad god je to trebalo. Posebno je volio otići do Karmelićanske crkve, a blizak prijatelj bio mu je o. Ladislav Marković. To što je volio svoju vjeru i narod nije mu bila prepreka jednako voljeti i poštovati i one koji pripadaju drugim narodima ili drugoj vjeri. U tomu je Stipan bio posebno velik. Za vrijeme djelovanja Stipana Periškića kao predsjednika, Društvo je imalo veliki broj članova i većina sekcija je radila vrlo uspješno. Na redovitoj sjednici Upravnog odbora održanoj 9. studenoga 1965. godine, na prijedlog Marka Drvara, prihvaćeno je 72

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Stipan Periškić

da se izrade portreti svih dotadašnjih predsjednika Društva. KUD „Vladimir Nazor“ slavio je 1966. g. tridesetu obljetnicu svojega djelovanja. Među desetoricom odlikovanih bio je i Stipan Periškić. Poslije isteka petogodišnjeg mandata na funkciji predsjednika KUD „Vladimir Nazor“ 1968. godine, Stipan Periškić i dalje ostaje aktivni član Društva. U Društvu su bili aktivni i dvojica njegovih sinova: Pavle Periškić (inače jedan od doajena jugoslavenskog i srpskog knjižarstva) kao član Upravnog odbora i Fabijan Periškić (pravnik) kao potpredsjednik Društva u kasnijem razdoblju njegova rada. Stipan Periškić je umro 8. rujna 1985. u Somboru. Od njega se u ime KUD „Vladimir Nazor“ oprostio tajnik Društva prof. Franjo Matarić, a sprovodne obrede vodio je o. Ladislav Marković, prijatelj i duhovni otac pokojnog Stipana. 73

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

ANTUN MATARIĆ – TUNČIKA (1969. – 1982., 1984. – 1986. i 1990. – 1996.) Antun Matarić mlađi (Tunčika) rođen je u Somboru 1921. godine, od oca Antuna i majke Tereze Zetović. Kada se rodio Tunčika, njegova obitelj bila je već srednje imućna, zahvaljujući vrijednom i upornom radu njegova djeda Gaše, a posebno njegova oca Antuna - Tune. U godinama osnutka HKD „Miroljub“ (1935./36.), mladi Tunčika se vrijedno aktivirao. Njegov otac, inicijator osnutka „Miroljuba“, izabran je i za prvog predsjednika Društva. Kod osnutka Društva Joso Dorotić je izabran za predstavnika mladeži u osnivačkom Upravnom odboru, a Tunčika je bio njegov najbliži suradnik. Oni su zajednički radili na osnutku omladinske sekcije (folklorne, tamburaške, diletantske i sportske). U prigodnim prilikama, u pratnji nekoliko djevojaka u bijeloj svili, Tunčika je nosio barjak Društva. Taj barjak je prvo bio onaj križarski, a kasnije je to bio novi barjak Društva. Tunčika je kao mladić od nepunih 15 godina bio prvi bandaš na velikoj proslavi prve Dužionice u Somboru 1935. godine, a bandašica je bila njegova sestrična Marija, koja je živjela zajedno s njima u obitelji, jer je bila siroče. Tada je već bilo vidljivo kako obojica, i otac Tuna i sin Tunčika, rade ponosno u Društvu, prvi kao predsjednik a drugi kao voditelj folklorne sekcije. Godine 1939. folklor „Miroljuba“ gostuje u Zagrebu, a iste godine nastupa u više navrata u Somboru i po okolnim mjestima. Ratne godine donijele su prevrat i u HKD „Miroljub“, kao i u životu mladoga Tunče. Tih godina majka mu se teško razboljela i ubrzo umire, a ona mu je značila mnogo. I otac Tuna i sin Tunčika do kraja svog života nosili su najljepše uspomene na svoju suprugu i majku. Tih ratnih godina mladi Tunčika je mobiliziran, ali srećom nije odveden na frontu. Poslije završetka rata Tunčika se aktivno uključuje u rad obnovljenog Društva. Ubrzo je biran i u upravna tjela Društva, s višegodišnjim mandatom. Godine 1951. Antun Matarić mlađi je stupio u brak s Katom Antunić. Imao je sa svojom suprugom dvije kćeri: Tereziju i Mariju. Njih dvije su kasnije uspješno završile studij medicine.

74

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Antun Tunčika Matarić

Antun Matarić ml. prvi put je biran za potpredsjednika Društva 1964. godine, a prvi put predsjednik postaje 1969. godine. Kao predsjednik Antun je tako ustrojio rad Društva da svatko ima svoje polje rada. Veliki dio posla povjerio je svojim suradnicima, a on je zastupao Društvo samo na najvišoj razini – pred drugim sličnim društvima i pred vlastima. U svom prvom mandatu Antun Matarić ml. nalazio se punih 12 godina na čelu Društva, a 1982. g. postao je tehnički tajnik. Kasnije, 1984. godine, Tunčika je ponovno biran za predsjednika s dvogodišnjim mandatom do 1986. godine. Na istu dužnost izabran je ponovno 1990. godine, i nju je vršio do svoje smrti 1996. godine. Za vrijeme trajanja dužnosti predsjednika Društva Tunčika je radio na profesionalizaciji svih sekcija, te će za takav 75

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

rad sekcije Društva biti nagrađene najvišim priznanjima. Znao je i u najtežim vremenima ostati dosljedan svojim pogledima i sačuvati interes Društva. Nikada nije bio pristaša tada vladajuće ideologije, nego je u takvom okruženju znao sačuvati jasni smjer rada Društva. Najteža godina života za Antuna Matarića ml. bila je ona posljednja, 1995. Tijekom te godine borio se za život, ali njegovo iscrpljeno tijelo nije izdržalo. Preminuo je prvog dana 1996. godine. Narednog dana u prostorijama Društva održana je komemoracija. O liku i djelu pokojnika govorio je Franjo Krajninger. Istog dana sprovod pokojnog Antuna bio je na Velikom katoličkom groblju u Somboru. Uz njegov odar stajali su u počasnoj straži članovi predsjedništva i članovi Folklorne sekcije Društva. Od pokojnika se oprostio Alojzije Firanj, a sprovodne obrede vodio je preč. Josip Pekanović. On se biranim riječima oprostio od pokojnog Antuna. Kada se sabere, Antun Matarić ml. bio je predsjednik Društva u najviše navrata - tri puta, u ukupnom trajanju mandata od 21 godine. Treba naglasiti i to da je Antun Matarić ml. bio svjestan Hrvat i kao takav je pristupio s mnogo zanosa osnutku podružnice Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine u Somboru 1990. godine. Izabran je za prvog predsjednika Podružnice ove stranke, na Osnivačkoj skupštini ujesen 1990. godine. Poslije Tunčike ostao je njegov savjet koji ne treba zaboraviti: „Nikada nemojte rušiti mostove prijateljstva jer nas oni povezuju s mnogima!“. FRANJA KRAJNINGER (1982. – 1984.) Rođen je 1931. godine u Somboru, u njegovu predgrađu poznatom pod nazivom „Mali Beč“, u blizini prigradske željezničke postaje Strilić. Tu na imanju svojih predaka, oca Đuke i majke Marije rođ. Raič, za njihovo sedmero djece odvijao se skladni obiteljski život. Franja je kao najstarije dijete imao i posebnu ulogu u odgoju i školovanju svoje mlađe braće i sestara. Po završetku osnovne škole, svoje stručno obrazovanje usmjerio je ka metalskoj struci i stekao diplomu strojarskog tehničara. Svoj radni vijek proveo je radeći kao tehničar - glavni mehaničar somborske Zemljoradničke zadruge, na ekonomiji u Čičovima. U zasluženu mirovinu otišao je 1995. godine, s punih 40 godina radnoga staža. Sa svojom suprugom Anom rođ. 76

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Franja Krajninger

Budai imao je dvije kćeri: Ružicu i Marinu. Prezime Krajninger često je pobuđivalo zanimanje ovdašnjeg svijeta (njegov daleki predak, Austrijanac iz Beča koji se nalazio u pograničnoj službi, oženio se ovdašnjom Bunjevkom, stopio se sa ovim svijetom i prihvatio njihov jezik i običaje, a živeći u ovoj sredini i njegovi potomci osjećali su se i izjašnjavali kao Bunjevci). Franjin otac Đuka bio je 1935. jedan od osnivača HKD „Miroljub“, a na taj skup je poveo i svog sinčića. Kada je nakon Drugog svjetskog rata 1945. Društvo ponovno aktivirano, mladi Franja se odmah učlanio. Od tada je u njemu neprekidno i veoma aktivno sudjelovao desetljećima. Bio je sudionik radnih akcija prilikom adaptacije i dogradnje današnje zgrade Društvenoga doma. Potpredsjedničke dužnosti obavljao je u više mandata, u 77

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

ukupnom trajanju od oko 25 godina, a predsjednik Društva bio je od 1982. do 1984. godine. Na čelu Radne skupine za organiziranje žetvenih svečanosti „Dužionica“ bio je više od deset godina. Kao predsjednik Društva dva puta je sudjelovao na Festivalu podunavskih zemalja u Baji, u Mađarskoj, kao i u Koprivnici, na „Ivanjičkim kresovima“, te na zonskim i pokrajinskim smotrama folklora Vojvodine. U organizaciji revije narodnih nošnja sudjelovao je u okviru tradicionalnog Bunjevačkošokačkog prela. Njegova aktivnost posebno je bila zapažena u razdoblju priprema, kao i za vrijeme obilježavanja 50 godina postojanja i rada Društva, 1986. godine. U listu „Miroljub“ redovito objavljuje prigodne tekstove, osobito one o događanjima vezanim za minule događaje i osobe značajne za prošlost Društva. Njegova memoarska građa ima posebnu vrijednost, i on je pravi kroničar društvenih događaja. Glavni je autor knjige „Somborske žetvene svečanosti“ (Sombor, 1996.). Zapažena je i njegova aktivnost u pružanju pomoći drugima, dajući im vrijedne i brojne podatke pri pisanju prigodnih tekstova. Ovo se posebno odnosi na subotičke autore „Bunjevačkog rečnika“, te „Nadimka bunjevačko-šokačkih Hrvata Sombora i okolice“. Iznimna je bila i njegova pomoć profesoru Franji Matariću pri pisanju Monografije KUD „Vladimir Nazor“ 1986. godine. Njegova ranija aktivnost zapažana je i na raznim odgovornim mjestima u tijelima općine i mjesne zajednice, kao i radnih organizacija u kojima je djelovao. Bio je vijećnik SO Sombor, član raznih povjerenstava i odbora, općinskih i pokrajinskih SIZ-ova i slično. Značajna mu je i aktivnost u župi crkve Presvetoga Trojstva gdje je bio član Pastoralnoga vijeća. U ovisnosti o situaciji u zemlji i društvu te o dužnostima koje je obavljao, Franja Krajninger je više puta bio u nepovoljno vrijeme na nepovoljnom mjestu. Ipak, zahvaljujući svojoj principijelnosti i dosljednosti, poteškoće je uvijek uspio prebroditi. Značajan je njegov doprinos očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta i afirmaciji ovog naroda na prostorima gdje već stoljećima živi. Iz tih i drugih razloga, od članstva Društva, svojih sunarodnjaka, sugrađana i prijatelja bio je visoko cijenjen, iskreno poštovan i uvažavan. Njegove tihe i uvijek odmjerene riječi pozorno su slušane i uvažavane. U njima nikada nije bilo ishitrenosti i nedorečenosti. Svaki mu je prijedlog bio dobro osmišljen i moguć za realizaciju. 78

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Po njegovu mišljenju, najveći i najznačajniji uspjeh Društva predstavljala je uporna borba za opstanak hrvatskog naroda na ovim prostorima te očuvanje običaja i tradicije bunjevačko-šokačkih Hrvata. Uvijek se zalagao i za iskrenu suradnju sa svim kulturnoumjetničkim društvima u gradu, općini i širem okruženju, s težnjom da ona bude na željenoj razini, bez obzira na nacionalnu pripadnost članova pojedinih društava. Nakon predsjedničkog mandata Franja Krajninger ostao je dugogodišnji aktivist Društva, član Upravnog i Izvršnog odbora i član Uredništva lista „Miroljub“. Preminuo je poslije duge bolesti u Somboru, 7. veljače 2006. godine, u 75. godini života. MATA MATARIĆ (1987. – 1990. i od 2010.) Rođen je 1947. godine u Somboru, u prigradskom salaškom naselju Nenadić. Ondje je na imanju svojih predaka stjecao svoja prva životna iskustva. Strojarski odsjek srednje Tehničke škole završio je u rodnom gradu 1966. godine. Daljnje stručno obrazovanje nastavio je na Višoj školi organizacije rada u Novom Sadu, koju završava 1979. godine, kada stječe zvanje inženjera organizacije rada. Zapošljava se 1968. g. u „Brodoremontu“ u Bačkom Monoštoru. Od 1976. do 1980. godine bio je direktor radne organizacije „Panonija“ u Somboru. Dvije godine je bio stručni savjetnik u Ministarstvu prometa Vojvodine u Novom Sadu, a obavljao je i dužnost predsjednika Saveznog odbora za međunarodnu suradnju u prometu pri Saveznoj gospodarskoj komori. Između 1984. i 1992. g. bio je stečajni upravitelj, a kasnije i direktor RO „Metalac“ u Somboru. Od 1992. do 1994. bavio se privatnim poduzetništvom, a od 1995. godine kada se politička situacija u zemlji i regiji donekle stabilizirala, iz ekonomskih razloga prelazi na privremeni rad u Mađarsku, u grad Mohač, gdje se također bavi privatnim poduzetništvom, vodeći ugledno obiteljsko poduzeće. Član je KUD „Vladimir Nazor“ od ranih 60-ih godina minuloga stoljeća i sudionik je svih većih manifestacija i akcija koje su se u tom razdoblju događale u Društvu. Za aktivnosti na ovom planu uzori su mu uvijek bili otac i majka, koja je od malih nogu bila u Domu, i raniji uvaženi i zaslužni predsjednici Društva, stariji i mlađi Antun Matarić. Od spomenutih predaka i aktivista nastojao je provoditi jednostavnu i iskrenu politiku po kojoj tuđe treba poštovati, a svoje 79

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

cijeniti i čuvati. U nekoliko saziva bio je član Upravnog odbora Društva, te više raznih odbora i povjerenstava, a za predsjednika Društva izabran je (prvi put) 12. svibnja 1987. godine. U vrijeme svog predsjedničkog mandata nastojao je uspostaviti bolju suradnju s lokalnom sredinom, kao i s matičnom zemljom svojega naroda – Hrvatskom. Iz tih razloga su organizirani dolasci pisaca, dramskih umjetnika i drugih kulturnih djelatnika u našu sredinu, a naši su amateri sudjelovali u prigodnim kulturnim manifestacijama u Hrvatskoj. Zapaženi su njihovi nastupi na Đakovačkim vezovima, smotrama folklora i dr. U širem planu surađivalo se s mladima iz Tarčina (BiH), a gostovalo se i u Njemačkoj (Göppingen). Ovim je aktivnostima i suradnjom omogućen jači prodor hrvatskog ali i europskog duha, kulture i ideja u našu sredinu i ovo Društvo. U cilju normalnog djelovanja Društva, na zgradi Doma su u tom razdoblju obavljeni neophodni adaptacijski radovi: napravljen je sanitarni čvor, pokriven ulaz u dvoranu i prostor za kuhinju, ličenje i bojenje drvenarije, lakiran je parket, kupljene su nove stolice za dvoranu, postavljene su peći u prostorijama u kojima djeluju sekcije, nabavljeno je nekoliko garnitura nošnji za folklornu sekciju i dr. Nažalost, pred kraj četverogodišnjeg mandata Mate Matarića, politička situacija u zemlji bila je veoma nepovoljna te je došlo i do velike društvene polarizacije. Refleks takvog stanja izrazio se i u ovoj lokalnoj sredini, a njegov odraz se osjetio i u našem Društvu. Na iznenađenje članstva, Upravni odbor je 23. veljače 1990. godine s minimalnom većinom izglasovao nepovjerenje tada aktualnom predsjedniku. Činjenica je da je za vrijeme mandata Mate Matarića Društvu za ukupnu aktivnost dodijeljena pokrajinska nagrada „Heroj Pinki“ - najviše priznanje koje se dodjeljuje amaterskim društvima. Uz to, bilo je i drugih vrijednih nagrada i priznanja. U povodu 60. obljetnice postojanja i djelovanja Društva, za višegodišnji odani i požrtvovni rad, Mati Matariću je 1996. dodijeljeno najviše društveno priznanje, plaketa „Vladimir Nazor“. Između 1993. i 1997. godine Mata Matarić je bio predsjednik podružnice DSHV-a u Somboru, a na prvim demokratskim izborima u zemlji i kandidat za narodnog zastupnika. Tadašnja nesređena i politički napeta situacija u zemlji kao i u ovoj lokalnoj sredini, brojne prijetnje, podmetanja i maltretiranja nisu mimoišla ni ovog 80

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Mata Matarić

našeg sunarodnjaka. On je ipak ostao vjeran vjekovnom ognjištu svojih predaka i višestoljetnoj postojbini ovoga naroda. Premda mu mjesto rada i boravka privremeno nije bilo u Somboru, Mata Matarić je ipak bio član Društva, Upravnog odbora, potpredsjednik je Odbora za rekonstrukciju Doma, a u znatnoj mjeri materijalno je pomagao održavanje većih manifestacija Društva kao što su prela, dužionice, gostovanje sekcija u Mađarskoj (Pečuh, Mohač, Buso-Jaras), a kao domaćin pomaže i održavanje Likovne kolonije „Colorit“. Spomenuta financijska i druga pomoć osobito je bila značajna u vrijeme sankcija, kada je ova zemlja bila u izolaciji. Surađuje u našem tromjesečniku „Miroljub“ pišući o povijesnim događajima, o aktualnoj problematici Društva te o viđenju uloge i 81

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

mjesta nacionalnih manjina u predstojećim europskim integracijama. Sa željom da Društvo ostvaruje još bolje rezultate te da se više integrira u ukupne društvene tijekove, Mata Matarić preporuča da se neprekidno i što više radi na okupljanju i uključivanju naših sunarodnjaka u članstvo, posebno mladih, da se u cijelosti više uključujemo u ukupna društvena zbivanja i tijekove kako ne bismo dospjeli na njegove margine, da se više povezujemo sa svim našim sugrađanima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, a posebno da budemo uviđavni prema onim sunarodnjacima koji se deklariraju kao „Bunjevci“. Na svom lijepom obiteljskom salašu u Nenadiću, koji ne samo da se uzorno održava nego podsjeća i na specifičnu vrstu muzeja ovdašnjeg hrvatsko-bunjevačkog naroda, Mata živi sa svojom suprugom Marijom rođ. Džinić, okupljajući često svoje najbliže – djecu Martinu i Martina i petero unučadi. Od 2007. g. Mata Matarić je ponovno na dužnosti predsjednika Podružnice DSHV-a u Somboru, a ujedno je i potpredsjednik DSHV-a. Na posljednjim lokalnim izborima izabran je za vijećnika u Skupštini grada, a zatim i za člana Gradskoga vijeća. Nakon Sabora društva u svibnju 2010. godine, Mata Matarić je (po drugi put) izabran za predsjednika HKUD „Vladimir Nazor“. Za vrijeme njegova drugog mandata, povodom 75 godina postojanja i rada, HKUD „Vladimir Nazor“ 2011. godine dobiva visoko priznanje – Povelju Republike Hrvatske. ALOJZIJE FIRANJ (1996. – 2002.) Rođen je 1952. godine u Somboru, u prigradskom salaškom naselju Nenadić. Na imanju svojih predaka i roditelja (oca Alojzija i majke Klare) stječe prva životna iskustva. Po završetku osnovne škole uključuje se u poljoprivrednu djelatnost sa svojim roditeljima. Nakon odsluženja vojnoga roka nastavlja stručnu naobrazbu i stječe diplomu strojarskog tehničara. Više od 30 godina bio je u stalnom radnom odnosu u „Somboledu“ koji je već desetljećima uspješno i danas poznato poduzeće. Sukladno stručnoj kvalifikaciji obavlja poslove vezane za održavanje strojeva i rashladnih uređaja. Članom Društva Alojzije Firanj postao je još u djetinjstvu, a članom Uprave prije više od dva desetljeća. U Izvršnom odboru 82

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Alojzije Firanj

obavljao je dužnosti pročelnika sekcije za harmoniku, bio je domaćin Društva, potpredsjednik i vršitelj dužnosti predsjednika, a između 1996. i 2002. godine i predsjednik Društva. Za svoju dotadašnju aktivnost prilikom obilježavanja 60. godišnjice od osnutka (1996.), Društvo je Alojziju Firanju uručilo prigodnu Povelju. U vrijeme predsjedničkog mandata Alojzija Firanja, na našim prostorima još uvijek je vladala nestabilna politička i ekonomska situacija te je iz tih razloga i čelna pozicija u kulturnoprosvjetnoj instituciji jednog manjinskog naroda bila specifična i veoma osjetljiva. Na sreću, Alojzije Firanj znao se dobro postaviti i društvene aktivnosti pravilno usmjeravati. To je na svoj način poticalo pripadnike hrvatskoga naroda da se u većem broju uključe 83

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

u rad Društva. Tijekom trajanja mandata Alozija Firanja, bez obzira na tešku materijalnu situaciju, zgrada i prostorije Društva redovito su održavane i rađene su potrebne rekonstrukcije. Kao i ranijih godina, tako je i u vrijeme njegova predsjedničkog mandata posebna pozornost posvećivana održavanju dobrih suradničkih odnosa s hrvatskim kulturno-prosvjetnim društvima i institucijama. Ovdje osobito treba istaknuti HKC „Bunjevačko kolo“ iz Subotice, društva u Bačkom Monoštoru, Bačkom Bregu, Sonti, Svetozaru Miletiću i Tavankutu. Suradnički odnosi održavani su i sa svim KUDovima Općine Sombor, bez obzira na nacionalnu strukturu njihova članstva. Upravo je HKUD „Vladimir Nazor“ više puta inicirao takvu zajedničku suradnju i poticao prigodne zajedničke nastupe. Značajna aktivnost Alojzija Firanja kao predsjednika Društva ogledala se i pri izradi Statuta Društva. Hrvatski predznak Društvu je vraćen u vrijeme njegova rukovodećeg mandata. Značajna je bila i nakladnička djelatnost toga vremena. Iz tiska su tada izašle dvije vrijedne knjige: „Dukat ravnice“, čiji je on urednik i pisac predgovora, te „Somborske žetvene svečanosti“, a počeo je izlaziti i list „Miroljub“. Prestankom mandata Firanj se angažira na projektu Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. HKUD „Vladimir Nazor“ uzima u tomu aktivnu ulogu, osniva se „mini“ redakcija, a Alojzije Firanj postaje koordinator. Sve knjige (njih deset) predstavljene su u Društvu, a prilozi iz Sombora šalju se redovito. U Hrvatskom domu održane su i brojne duhovne tribine u suradnji s karmelićanima. Alojzije Firanj je pomagao održavanje ovih konferencija, a ujedno je i izvještavao s njih. Održavane su i tribine u zajednici sa somborskim župama, u čemu je Alojzije Firanj također imao aktivnu ulogu. Na Saboru HKUD „Vladimir Nazor“ 9. svibnja 2010., dotadašnji urednik „Miroljuba“ mr. Matija Đanić zahvalio se na dotadašnjem mjestu, pa je odlukom Upravnoga odbora Alojzije Firanj imenovan za glavnog i odgovornog urednika „Miroljuba“. Premda se politikom posebno nikada nije bavio, bio je član Inicijativnog odbora DSHV-a, član Osnivačke skupštine HNS-a, član Foruma hrvatskih institucija i organizacija, a sada je i jedan od članova Nadzornoga odbora HNV-a. Osim neposrednog rada u Društvu, Alojzije Firanj već niz godina objavljuje i svoje priloge u Katoličkom listu „Zvonik“, kao i u našem „Miroljubu“, čiji je redoviti 84

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

suradnik od prvoga broja. Aktivnost Alojzija Firanja izražava se i na vjerskom planu. U crkvi sv. Križa već dva mandata je član, a sada i načelnik Pastoralnoga veća. Po odobrenju biskupa pet godina je bio djelitelj Svete pričesti. Sa suprugom Anom rođ. Serenčeš ima troje djece – kćerke Natašu i Tanju i sina Ivana, a odnedavno i unuka Nikolu. ŠIMA RAIČ (2002. – 2010.) Rođen je 1947. godine u Somboru, u prigradskom salaškom naselju Nenadić, gdje i danas živi s obitelji kao uzorni domaćin na svom poljoprivrednom gospodarstvu. Sa suprugom Jolikom ima sina Zlatka, kćerku Elizabetu i četvero unučadi. Još 1962. godine, kao 15-godišnji mladić, postaje članom Društva i folklorne sekcije u kojoj djeluje punih 20 godina. U međuvremenu postaje i član Upravnog odbora Društva. Na Saboru društva 1990. g. biran je za tajnika, a od 1994. do 2002. godine vrši dužnost potpredsjednika KUD „Vladimir Nazor“. U to vrijeme obavlja i dužnost predsjednika Kulturnoga vijeća. Godine 2002. izabran je za predsjednika HKUD „Vladimir Nazor“ u Somboru. Predsjedničku dužnost obavljao je u dva mandata, sve do 2010. godine. I izvan Društva Šima Raič bio je društveno i politički aktivan. Bio je predsjednik Upravnog odbora te predsjednik Skupštine Zemljoradničke zadruge Sombor. Bio je aktivan i u Mjesnoj zajednici „Gornja Varoš“, izaslanik za podružnicu Nenadić, te član Vijeća mjesne zajednice. Neko vrijeme bio je i vijećnik u Skupštini općine Sombor. Jedan je od osnivača podružnice DSHV-a u Somboru, a u dva mandata bio je i izaslanik u Hrvatskom nacionalnom vijeću. Šima Raič je izabran za predsjednika Društva 2002. godine, u vrijeme kada su nestabilne političke i ekonomske prilike bile donekle prevladane i kada je Društvo ojačalo svoje dotadašnje sekcije i osnovalo neke nove, i kada se počelo raditi intenzivnije, a želja za javnim nastupima među članstvom bila je sve izraženija. Već u kolovozu iste godine Društvo gostuje na moru, u Trogiru i Splitu, a bili su smješteni u Kaštel Lukšiću, na župi kod don Ante koji im je bio domaćin u više navrata. Bili su gosti i u rodnom mjestu Vladimira Nazora (Postire na Braču). Bilo je gostovanja diljem 85

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Šima Raič

Hrvatske: u Zagrebu, Sesvetskom Kraljevcu, Rešetarima, Osijeku, Đakovu, Vinkovcima i mnogim mjestima u Slavoniji, a zatim i po Bosni i Hercegovini, Republici Mađarskoj te po Vojvodini. U to vrijeme kulturni život Društva bio je iznimno aktivan te su organizirane književne večeri i duhovne tribine, kao i tribine na razne građanske teme. Dramska sekcija je davala uspješne predstave, priređeno je i predstavljanje „Leksikona“, predstavljanje poetskog stvaralaštva iz knjige „Lira naiva“, a bilo je i drugih kulturnih sadržaja. Dužionice i prela bile su lijepo i uspješno priređivane, a godišnjice Društva su prigodno obilježavane. Tijekom proslave 70-godišnjice (2006.), predsjednik Šima Raič je rekao: „Tijekom 70 godina aktivnoga rada i postojanja, naše Društvo mijenjalo 86

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

je prostorije u kojima je djelovalo, mijenjalo je ime, ali nikad programsku orijentaciju i osnovno opredjeljenje.“ Osim kulturnoga rada, Društvo je u vrijeme mandata Šime Raiča mnogo uradilo i na rekonstrukciji i održavanju zgrade. Završen je idejni projekt rekonstrukcije i dogradnje zgrade Društva. Projekt je izradio dipl. ing. arhitekture Josip Parčetić. Potporom Vlade Republike Hrvatske u tri navrata urađen je krov na Velikoj dvorani Društva, stavljena je čelična konstrukcija, uređena je Velika dvorana, zatim Mala dvorana pored pozornice te ured, knjižnica i dvorište, a urađena je rekonstrukcija sanitarnoga čvora. Lokalna samouprava financirala je izradu pročelja i žljebova s ulice, kao i izradu kapije i dijela krova. Već sada možemo reći da razdoblje predsjedničkoga mandata Šime Raiča spada u jedno od najplodnijih u 75-godišnjoj povijesti Društva. Nakon prestanka mandata, Šima Raič je ostao aktivni član Društva, pa je i danas član Upravnog odbora i član Redakcije „Miroljuba“.

87

SEKCIJE I DRUGE KULTURNO-UMJETNIČKE AKTIVNOSTI U DRUŠTVU

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

ZBOR Odavno je rečeno da zborsko pjevanje nije samo sklad ljudskih glasova, nego je jedan od izrazitijih načina obuzdavanja onog primitivnog, nagonskog i prizemnoga u čovjeku. Rijetko kada se s toliko zanosa stapamo u jednu cjelinu i nigdje pojedinac nije manje primijećen (osim ako nije solist) kao u zboru. Ali osjećanje da svojim glasom doprinosi onom snažnom dojmu koji na slušatelje ostavlja dobro zborsko pjevanje, uznosi svakog pjevača i on tada doživljava stvaralački zanos bez kojega sva ovako ostvarena umjetnost ne bi bila moguća. Pjevački zbor, kako se zbor zvao u vrijeme kada je Društvo nosilo ime HKD „Miroljub“, osnovan je iste godine kada i Društvo - 1936. Oformiti zbor u to vrijeme uistinu nije bilo teško. Tradicija crkvenog zborskog pjevanja, postojanje nekoliko iznimno kvalitetnih zborova u gradu, česta zajednička pjevanja na prijateljskim skupovima i zabavama, nudili su mnoštvo pjevača. Trebala je samo jedna dirigentska inicijativa i zbor je bio stvoren. Takvu inicijativu još 1936. pokrenuo je Matija Hengen, koji je glazbenu naobrazbu stekao na studiju teologije, gdje se posebno njegovalo umijeće zborskoga pjevanja i dirigiranja (ravnanja) zborom. Nakon što je izašao iz reda svećenstva, Matija Hengen se zaposlio u Socijalnom zavodu u Somboru. Uz solidni honorar, od 1936. do 1941. godine ravnao je zborom HKD ,,Miroljub“. Zbor je bio mješovit i u početku je imao 40 članova, ali se ubrzo taj broj povećao na 50. Bilo je godina (u vrijeme okupacije 1942.) kada je u zboru pjevalo i po 60 članova. Pjevalo se u tri ili četiri glasa. Članovi zbora izradili su i Pravilnik kojega su se morali svi pridržavati. Pravilnikom je, među ostalim, bio reguliran i način kako se postaje članom zbora. Osim što je budući član trebalo popuniti pristupnicu, člankom 14. Pravila, predviđen je i ispit za nove članove koji se i sastojao iz poznavanja Pravilnika zbora, poznavanja Kućnoga reda i Pravila Društva i osnovnih principa notalnoga pjevanja. Zbor je prema Pravilniku imao dvije vrste nastupa: 1. Javne (koncerti, počasna sudjelovanja, narodne svečanosti) i 2. Društvene nastupe sa zastavom Društva. Ovi drugi nastupi, koji su imali određen ritual, pretpostavljali su i sudjelovanje barjaktara koji je nosio zastavu Društva. U pravilima Društva uloga i postupci 91

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

barjaktara bili su veoma podrobno objašnjeni. Jedan od najviđenijih barjaktara u Društvu bio je Stipan Matarić iz Nenadić salaša. Visok, stasit, crnokos, brkat, s lijepo isklesanim crtama lica hercegovačkih gorštaka, s uzdignutom zastavom Društva i s dvije pratilje (djevojke), privlačio je pozornost svih pored kojih je prolazila povorka s njim na čelu. S barjakom je Društvo nastupalo i prilikom većih crkvenih i drugih blagdana, kada se po gradu kretala procesija. U trenucima zastajanja procesije, zbor Društva pjevao je pjesme pripremljene za tu prigodu. Osim nacionalnih himna i prigodnih pjesama za određene svečanosti, zbor je najviše uvježbavao narodne pjesme u zborskoj obradi. Zbor je imao i svoju otisnutu pozivnicu za koncertne večeri, koja se popunjavala u ovisnosti o mjestu gdje je davan koncert i vremenu kada je davan. Najčešće izvođene zborske skladbe, prije i za vrijeme rata bile su: – Himna – Molitva Bunjevaca (dr. Vinko Žganec) – Jorgovane, jorgovane (M. Vilhar) – Tambur buba (dr. V. Žganec) – Cvijeće mi poje (R. Taclik) – Oj, ti lane (M. Vilhar) – Mostarski pazar (R. Taclik) – Noć je, tiha noć (Adamović) – Poskočnica (Lotke) – Ej, Ker i Sentu (V. Žganec) – Diko oči, oš’ doveče doći (V. Žganec) – Marice divojko (V. Žganec). U drugom dijelu koncertnih večeri pjevane su i one skladbe koje su ostavljale snažniji dojam, a i inače su bile rado slušane. To su bile skladbe: – Da bi bila (R. Matz) – U našem selu (R. Matz) – Mi u selo idemo (dr. V. Žganec) – Rukovet hrvatskih narodnih pjesama (Z. Špoljar) – Da bi znala (dr. V. Žganec) – Zviraj, zviraj voda ladna (V. Žganec) – Da sam riba (V. Žganec) 92

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

– Evo vako, to je lako (V. Žganec) – Ej zovem diku (V. Žganec). U svojemu repertoaru zbor HKD „Miroljub“ imao je toliko uvježbanih zborskih skladba da je najčešće držao samostalne koncerte. Ovakvi koncerti obično su održavani na većim svečanostima bilo u gradu bilo na gostovanju u drugim mjestima. U poslijeratnom razdoblju zbor je najčešće nastupao s dopunama recitatora ili pak solo pjevanjem nekih članova. Koliko je zborsko pjevanje od 1936. do 1943. godine (kada je privremeno prestao sa svojim probama i nastupima) bilo rado slušano i često izvođeno vidi se i po tomu što je zbor davao svoje koncerte i u manjim mjestima, ponekad i u selima gdje se ova vrsta umjetnosti rado slušala i gdje su dvorane prilikom priredba na kojima je pjevao i zbor, bile pune posjetitelja. Popularnost zborskoga pjevanja zapažala se među seoskim življem, naročito za vrijeme okupacije. Osim narodskih tema u pjesmama i skladnog četveroglasnog izvođenja, publiku je po bunjevačko-šokačkim selima oduševljavao i naš lijepi jezik. S nezapamćenim oduševljenjem slušane su početkom 1942. godine pjesme „Miroljubova“ zbora u Gari, Bačkom Aljmašu i Santovu – mjestima s bunjevačko-šokačkim življem koja su u međudržavnom razgraničenju poslije Prvog svjetskog rata pripala Mađarskoj. Više od polovice programa na tradicionalnim prelima ili drugim zabavama koje je Društvo priređivalo, predstavljale su zborske točke. Zbor je uvijek nastupao prvi u programu i to s „Himnom Bunjevaca“ (pjesmom s kršćanskim molitvenim sadržajem i patetičnom melodijom). Riječi za ovu himnu napisao je dr. Matija Evetović, a zborski ju obradio dr. Vinko Žganec. Najveći broj skladba koje je zbor pjevao imao je vedrije teme, pa s tim i veselije izvođenje (skladba „Cvijeće mi poje“ ili Lotkeove „Poskočnice“). Ravnatelj zbora Matija Hengen, vodio je i zbor u mađarskoj Kasini. Krajem 1941. prestao je ravnati zborom u Društvu, pa je Upravni odbor morao angažirati drugoga ravnatelja (dirigenta), dr. Adolfa Ploja, koji je bio profesor glazbe. Djelomično zbog odlaska ranijega ravnatelja, a naročito zbog pojačane propagande okupacijskih vlasti kojom se prijetilo da će sve članove „Miroljuba“, kao Hrvate, mađarske okupacijske vlasti iseliti u tzv. Nezavisnu 93

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Državu Hrvatsku, počelo je osipanje među članovima zbora. Upravni odbor je pobijao ovakve glasine, ali jednom rođeni strah, naročito kod ženskih članova zbora, izjavama i odlučnim upozorenjima Upravnoga odbora teško se mogao svladati. Tada je ispred Upravnog odbora za rad zbora bio zadužen Ivan Bošnjak, pravnik. On je onima za koje primijeti da ne dolaze na probe odlučio uputiti dopis. Sadržaj toga dopisa koji je oslobođen administrativnoga stila, slikovito ilustrira vrijeme i način na koji su se tada jačale veze članstva s Društvom: „Primijetio sam da ste u zadnje vrijeme potpuno izostali s pjevačkih vježba, pa kako mi uzrok Vašeg izostanka nije poznat, slobodan sam Vas zamoliti da se pismeno ili usmeno izjasnite želite li dolaziti na vježbe ili ne. Držim da će Vaš odgovor biti potvrdan, jer ste uvijek pokazivali visoku narodnosnu svijest koja Vam neće dopustiti da danas, kada je našem narodu prijeko potreban svaki svjestan pojedinac, uskratite Vašu suradnju jednom udruženju koje je pravi nositelj naših kulturnih i narodnosnih nastojanja. U iščekivanju da ćemo Vas opet uskoro vidjeti u našoj sredini. Sombor, 10. XII. 1941. S drugarskim pozdravom“. Za razliku od onih usputnih članova Društva koji su ispisnicama prekidali i onu tanku nit koja ih je vezivala za Društvo, članovi sekcije su se vraćali i nastavljali ranije aktivnosti. Čak je bilo i pojačano interesiranje za zborsko pjevanje. Zbor je u veljači 1942. imao skoro 60 članova, kao nikada do tada pa ni poslije. Skladna, rado slušana i česta pjevanja zbora imala su te 1942. i svoju rodoljubivu misiju, koja neće ostati neprimijećena i predstavljat će jedan od razloga što su okupacijske vlasti nešto kasnije zabranile rad Društva. Zborom će sve do početka 1943. godine ravnati dr. Adolf Ploj, kada će zbog službenoga premještaja prestati dalje raditi u Društvu. Upravni odbor je tada angažirao Jovana Kiša, također profesora glazbe. On je uglavnom održavao ono što su stvorili njegovi prethodnici Hengen i Ploj. Kada je polovicom 1944. godine HKD „Miroljub“ zabranjen rad, utihnulo je i zborsko pjevanje, poslije uspješne sedmogodišnje tradicije. U veljači 1946. godine, na prijedlog Stipana Periškića, koji je 1943. bio pročelnik zbora, Upravni odbor donosi odluku da se pozove raniji ravnatelj dr. Adolf Ploj i da se počne s okupljanjem nekadašnjih pjevača te da se izvrši audicija za nove članove, kako 94

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

bi zbor nastavio s radom. Pjevači su obnovili neke ranije pjesme, a uvježbane su i nove zborske skladbe, prije svega himna „Hej Slaveni“, kao i znatni broj pjesama prilagođenih novom socijalističkom društvenom sustavu i tradiciji antifašističke borbe: – Steg partije – Oskara Danona – Pjesma radu – Budi se istok i zapad – Bilećanka – Konjuh planinom – Partizan sam, tim se dičim – Po šumama i gorama – Dom zadružni nasred sela. Prekid od skoro dvije godine nije učinio puno. Obnovljeni zbor uspješno je nastupao na priredbama i narodnim svečanostima prilikom državnih praznika ili polaganja vijenaca na spomenike poginulih antifašista i žrtava okupatora. Početkom 1947. ponovno je u Društvu angažiran ravnatelj (dirigent) Matija Hengen, koji je nastavio voditi zbor sve do 1951. godine. U tom razdoblju zbor ima i dječju skupinu koja uz pratnju dječjeg tamburaškog orkestra pjeva poznate vesele pjesmice: „Evo ’vako, to je lako“, „Vrapček“ i druge. Posebna točka na koncertima zbora bilo je izvođenje narodnih pjesama u obradi dr. Vinka Žganeca: „Ej, zovem diku“ i „Diko oči, oš' doveče doći“, koje je pjevao duet Jelica Pekanović, sopran i Ruža Bogdan, alt. Žganecova skladba „Kerska mlaka“, u solo izvedbi Marte Bošnjak, također je bila uvijek iznimni doživljaj. Snažni dojam na koncertima zbora svojim solo pjevanjem ostavljao je i bariton Ivan Palić. Najveće poteškoće u radu zbora u tom razdoblju, prema izvješćima koje je Upravnom odboru podnosio Ivan Bogdan (zadužen za rad zbora), predstavljao je klavir. U razdoblju do 1943. godine Društvo je za potrebe zbora iznajmljivalo klavir od Edena Raba, uz sasvim povoljnu najamninu. Jedno vrijeme, tijekom 1938. godine, zbor je koristio klavir koji je bez naknade na raspolaganje Društvu dala Klara Vlašić (iste godine je za rad zbora bio zadužen Ladislav Vlašić). Upravni odbor je i ranije pokušavao kupiti klavir, ali visoka cijena odgađala je kupnju. Međutim, odmah poslije 95

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

završetka rata, Društvo je 1946. kupilo po povoljnoj cijeni dosta očuvan, ali i raštiman pijanino. Nažalost, pijanino se i poslije popravka nije mogao zaključavati, a članovi drugih sekcija Društva priuštili bi sebi priliku, većina po prvi put, „malo zasvirati“. Ovu glazbenu radoznalost nekih članova najteže je osjetio Matija Hengen kada je pjevačima davao intonaciju. Tako nastale nezgode koristile su samo Edenu Rabu, koji je i po nekoliko puta godišnje dolazio štimati pijanino. Od 1951. do 1952. godine zborom je ravnao Franja Vukomanov, a potom ponovno Matija Hengen, sve do 1956. godine. Te 1956. godine reformom amaterskih kulturno umjetničkih društava u Somboru, zbor Društva prestao je djelovati. Nekoliko pjevača se uključilo u novoosnovano Somborsko pevačko društvo, dok je većina jednostavno prestala dolaziti na probe. Kada se konačno 1963. godine odustalo od inicirane reforme društava, i kada su društvima vraćene sekcije, pokušalo se u „Vladimiru Nazoru“ ponovno s obnavljanjem zbora. Upravni odbor je angažirao profesoricu glazbe Terezu Đerfi, koja je dva puta tjedno iz Bezdana dolazila držati probe okupljenim pjevačima. Međutim, neredovito dolaženje pojedinaca (neki su i odustali kada su primijetili što sve od njih iziskuje zborsko pjevanje), a pomalo i netaktični odnos zaduženog člana Upravnog odbora za rad zbora, doprinijeli su da se poslije pola godine od ovoga pokušaja odustane. Ipak, i poslije prestanka rada zbora, o zborskom pjevanju u Društvu se dugo govorilo, a najviše o uspjesima koji su postizani na smotrama, festivalima ili gostovanjima. Zbor je svoje koncerte u drugim mjestima počeo priređivati tek od veljače 1941. godine, kada se pojavio u jedinstvenoj garderobi. Od 1936. do 1941. zbor je uglavnom pjevao na svečanostima i priredbama u Društvu, ili u drugim društvima i udrugama u gradu, a ponekada i u crkvi Presvetoga Trojstva. Zahvaljujući kvalitetnim izvedbama, pa i jednoobraznoj garderobi članova zbora koja je doprinosila općem dojmu, zborsko pjevanje u Društvu postajalo je sve zapaženije. Uslijedila su brojna gostovanja. Kao gost, zbor je u razdoblju od 1941. do 1956. godine šest puta davao samostalne koncerte u Subotici, četiri puta u Baču i tri puta u Bajmoku, a u svom gradu je nekad samostalno, ali češće uz točke diletantske sekcije, nastupao ponekad i po dva ili tri puta mjesečno. Godine 1946. zbor je prvi put pjevao na smotri amaterskih 96

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

zborova u Novom Sadu. Najzapaženiji nastup na ovoj smotri imao je 9. svibnja 1956. godine, koja se tada organizirala kao Festival pjevačkih društava, također u Novom Sadu. Samo mjesec dana kasnije zbor će otpjevati svoju „Labuđu pjesmu“, prije nego što će biti rasformiran. Bilo je to 7. srpnja 1956. godine, prilikom polaganja vijenaca na spomenik palim borcima u Bitki na Batini. Za ponovni rad pjevačke sekcije nakon točno pola stoljeća, založilo se nekoliko članova HKUD „Vladimir Nazor“ koji su uvidjevši potrebu za običajnim pjesmama kao sastavnim dijelom naše kulturne baštine, okupili nekoliko članova iz ostalih sekcija i započeli s radom. Već poslije nekoliko prvih nastupa zboru se pridružuju i novi članovi, tako da se broj pjevača ubrzo povećava na petnaest do dvadeset, što stalnih što povremenih članova zbora. Kako su se pjevači puni entuzijazma sastajali i održavali probe, odlukom uprave Društva reaktivirana je 2007. pjevačka sekcija. Probe su se održavale jednom ili dva puta tjedno, već prema potrebama, a na repertoaru su se našle narodne, starogradske i duhovne pjesme. S folklornom sekcijom pjevači aktivno sudjeluju i u izvedbi izvornih običaja, a nezaobilazni su sudionici i književnih večeri. Samostalno nastupaju na manifestacijama Društva kao što su Prelo, Dužionica, godišnji i božićni koncert. Do 2010. godine zbor radi pod amaterskim vodstvom pročelnice Vesne Čuvardić, a od listopada iste godine zbor nastupa pod ravnateljstvom Terezije Zujić, profesorice glazbe. Zanimljivo je napomenuti da ovo nije prvi put da Terezija Zujić vodi zbor u Društvu. Naime, 1963. godine uprava Društva je profesoricu Zujić, tada Đerfi, također bila angažirala da vodi pjevače a i tada je, kao i danas, na probe dolazila dva puta tjedno iz Bezdana. Njenim dolaskom osjetno se dobilo na kvaliteti izvedbe, tako da se stvaraju uvjeti za proširenjem repertoara i na druge vrste pjesama. Od gostovanja pjevačkoga zbora valjalo bi izdvojiti nastupe na Festivalu pjevačkih skupina u Rešetarima i Božićni koncert u Budrovcu (Republika Hrvatska), kao i nastupe na božićnim koncertima u Svetozaru Miletiću i Bačkom Bregu. Nekoliko puta sudjelovali su i na međunarodnom Festivalu marijanskog pučkog pjevanja u Bačkom Monoštoru.

97

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Sačuvati od zaborava stare običajne pjesme bio je i ostao prioritet ove sekcije. Trenutačno u suradnji s tamburaškom sekcijom, pjevači rade na izdavanju nosača zvuka sa starim bunjevačkim i šokačkim pjesmama.

Pjevački zbor HKD „Miroljub“ 1936. godine

Sudjelovanje pjevačkog zbora HKD „Miroljub“ na II. festivalu Hrvatskog pjevačkog saveza 1937. godine.

98

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Pjevački zbor

Pjevački zbor HKUD „Vladimir Nazor“ 1952. godine

99

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Plakat koncerta priređenog za Dan Republike 1953. godine

Zbor HKUD-a „Vladimir Nazor“

100

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

DRAMSKA SEKCIJA Dramska sekcija postojala je u Društvu dugo i djelovala je pod imenom diletantska sekcija. Taj naziv je najviše odgovarao onom mnoštvu mladića i djevojaka koji su u sekciji radili za proteklih 75 godina, a koji su prije svega bili željni „izigravati“, kako se ranije govorilo za glumu. Zaljubljenici u kazališnu igru s odsanjanom željom da odglume nekog drugog, učili su svoje „role“, krotili svoje neposlušne ruke i u nekim slabo zagrijanim prostorijama, na drvenim klupicama i za rasklimanim stolovima, na hladnim pozornicama slušali savjete svojih režisera. A u tajne glume su ih ispočetka uvodili isto takvi amaterski zanesenjaci koji su tek poslije završene i izvedene predstave izrastali u režisere. Prvi kojega je Upravni odbor zadužio da vodi diletantsku sekciju, još na osnivačkoj skupštini „Miroljuba“ 1936. godine, bio je Stipan Dujmović, privatnik (kako je u zapisniku uneseno njegovo zanimanje). On nije bio samo sveza između članova sekcije i Upravnoga odbora, već je obavljao i poslove režije i scenografije, a po potrebi je i glumio. Iz te prve godine postojanja diletantske sekcije nisu pronađeni točni podaci o tomu što je ova sekcija pripremala i čime je nastupala. Postoje samo uzgredne zabilješke da je diletantska sekcija uz nastup zbora na nekoj zabavi izvela neki skeč ili je njen član recitirao Miroljubovu pjesmu. U ožujku 1938. godine na Godišnjoj skupštini je za novog pročelnika ove sekcije izabran Andrija Bogdan. Iako je novi rukovoditelj i režiser po zanimanju bio kolar, diletantska sekcija će te 1938. godine, a naročito 1939. i 1940. godine, imati najviše pripremljenih predstava i postizat će zavidne uspjehe. Za društvenu zabavu „Katarinska večer“ diletantska sekcija je 1938. dala predstavu „Nasamareni lihvar“ J. Dimitrovića. Pročelnik Andrija Bogdan će 1939. godine uz pomoć svoje braće Ivana Bogdana, učitelja i Stipana Bogdan, kovača (Stipan je za diletantsku sekciju napisao i šaljive jednočinke „Dobar primaš“ i „Nepoznati gazda“), Gustava Bogdana, trgovca i Ivana Bošnjaka, pravnika, imati toliko uvježbanih dramskih predstava, da će skoro na svakoj priredbi moći sudjelovati s drugom predstavom. Te godine su još pripremljeni igrokazi „Frajla Mara“ i „Kod fotografa“, a zatim i jednočinka S. Bunjevčeva ,,U gostima“. Dobar glumački 101

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

sastav kao i potpore i pohvale koje su dobivali s raznih strana, ohrabrili su članove diletantske sekcije Društva da se okušaju i s jednom dramom. Odlučili su pripremiti dramsko djelo u četiri čina J. E. Tomića „Pastorak“. Režije se prihvatio Dragutin Akerman, službenik. Krajem 1939. predstava je bila gotova. Kako je ovo djelo predstavljalo sliku iz narodnoga života, to su pojedine uloge davane i glumcima iz salašarskih diletantskih skupina. Zapisnici sa sjednica Upravnoga odbora puni su priznanja i pohvala glumcima, koji su uvečer poslije teških poljskih poslova ponekada i po kiši ili snijegu dolazili na probe. Ovako savjestan rad donio je sekciji i nove uspjehe. U siječnju 1940. godine, u zdanju somborskoga kazališta tri puta je davana predstava „Pastorak“. Bilo je to prvo javno nastupanje „Miroljuba“ jer su ranije predstave davane uglavnom u Društvu ili na nekim drugim priredbama i svečanostima organiziranim po salašarskim naseljima. „Komad je publika promatrala s velikom pažnjom“, navodi se u zapisniku Upravnoga odbora ali se, također, primjećuje da je na predstavama „Pastorka“ u kazalištu bilo i praznih mjesta. Bio je to povod da se prilikom javnih nastupa diletantske sekcije povede računa i o publici, tj. da se ona pravodobno obavijesti ne samo putem plakata, nego i drugim načinima. Za svibanj 1940. pripremana je predstava „Apartman velikog kneza“. S ovom predstavom diletantska sekcija je u srpnju gostovala na Batini. Diletantska sekcija Društva poticala je pripremanje šaljivih dramskih tekstova i po salašarskim naseljima. Na Skupštini „Miroljuba“ 1941., u izvješću o radu ove sekcije, njen pročelnik Bogdan Andrija ističe da je „svake hvale vrijedan igrokaz pripremljen u Nenadić salašima“. Bila je to jednočinka „Dva bila gavrana“, davana i u „Miroljubu“ 24. i 25. studenoga 1940. godine. „Poželjno bi bilo da naša salašarska mladež nastavi s takvim radom i u drugim salašima“, bio je jedan od zaključaka na spomenutoj skupštini. Gostovanja dramskih sekcija salašarskih naselja u „Miroljubu“, kao i nastupi „Miroljubovih“ diletanata na društvenim priredbama po salašima, bili su najbrojniji i najuspješniji baš te 1940. godine. Oduševljenje diletanata počelo je slabjeti nakon okupacije 1941. godine. Još se izvjesno vrijeme živjelo od „stare slave“, a kada se mađarska vojska 1942. uselila u dvoranu Društva, diletanti su jedno vrijeme radili u podrumu. Oduševljenje za rad u ovoj sekciji počelo je jenjavati jer se s predstavama na hrvatskom jeziku nije moglo ići 102

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

u javnost. Osim toga, po onom Njegoševu „strah životu kalja obraz često“, nekoliko dobrih glumaca prestalo je dolaziti na probe. Poneki na brzinu pripremljen skeč ili recitacija predstavljali su jedinu djelatnost diletantske sekcije krajem 1942. i u prvoj polovici 1943. godine. Zabranom rada Društva prestala je s pozornica odjekivati naša riječ upletena u razdragane zgode i nezgode našega življenja u ovim krajevima. Već na prvoj skupštini poslije oslobođenja, 3. lipnja 1945. godine, za rukovoditelja diletantske sekcije Hrvatskog prosvjetnog doma (kako je Društvo na toj skupštini nazvano) određen je Gustav Bogdan. Pozvani su neki raniji glumci, a sekciji je pristupilo i dosta novih. S ovim neujednačenim i neuvježbanim glumačkim ansamblom počelo se s pripremama predstave „Bećaruša“ P. P. Pecije. Međutim, između dobre odluke i njenog ostvarenja ispriječile su se brojne poteškoće. Glumci su počeli odustajati primijetivši kakve ih obveze očekuju u ovoj sekciji. Neki su prešli u druge sekcije Društva, a naročito su u tom trenutku bile primamljive glazbena sekcija (jazz) i fiskulturna sekcija. Skromnom broju preostalih nekadašnjih i novodošlih poklonika boginje Talije nije ostalo ništa drugo no uvježbati jednočinke i skečeve i izvoditi ih na društvenim zabavama. Sljedeće, 1946. godine, za rukovoditelja diletantske sekcije izabran je Mija Konjović, ali rad dramske sekcije nije živnuo. Naprotiv, zapažanja o radu dramske sekcije iz toga razdoblja krajnje su nepovoljna. „Pročelnik M. Konjović apsolutno nije posvećivao pozornost njenom radu. Taj nehat je išao tako daleko da nije znao ni tko su mu članovi sekcije“, kaže se u izvješću za Godišnju skupštinu 1947. godine, koje je podnio tajnik Društva Ivan Bošnjak. Zato je još tijekom 1946. za rukovoditelja sekcije izabran njen nekadašnji marljivi suradnik Ivan Bogdan. Za nešto više od pola godine diletanti su pripremili „Prosidbu“ A. P. Čehova, „Mašu djevojku“ - komad iz ruskog partizanskog života, „Jedan sluga i dva gospodara“, a zatim i kazališni komad u tri čina A. Kargića „Katica“, kao i „Izbiračicu“ Koste Trifkovića. Navedene predstave davane su, neke već tijekom 1946., a većina tijekom 1947. godine. Svaka od njih je davana po nekoliko puta jer se sudjelovao na raznim priredbama i svečanostima. Sa „Izbiračicom“ Društvo je sudjelovalo na natjecanju diletantskih skupina Grada Sombora, koje je organizirao Prosvjetni odsjek Gradskog narodnog odbora. 103

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Od jedanaest sudionika na ovom natjecanju, diletanti Hrvatskog prosvjetnog doma osvojili su drugo mjesto, poslije Željezničarskog udruženja. Originalno dočaranom rustikalnosti oduševila je i predstava dramatizirane „Dužionice“ (žetvenih narodnih običaja) izvedena 7. kolovoza 1947. godine u Društvu, a reprizirana 17. kolovoza na proslavi Dana žetve koju je priredio Gradski odbor Narodnog fronta u Somboru. Koliko je bila široka aktivnost dramskih amatera u tom razdoblju, dok je dramom rukovodio Ivan Bogdan, vidi se i po tomu što je iste godine diletantska sekcija prvi put odlučila pripremiti i predstavu za djecu. Bila je to šaljiva igra „Djedov sat“, izvođena nekoliko puta. I kao po nekom pravilu, poslije ovako brojnih i kvalitetno prikazanih predstava nastupit će kratka oseka u radu diletantske sekcije, tek toliko da se na dužnosti pročelnika snađe i s glumcima bolje upozna novi pročelnik i režiser Ivan Bošnjak. Nekadašnji rukovoditelj sekcije Ivan Bogdan će po zadatku učiteljske službe biti premješten u obližnje salaško naselje Šaponje. Na smotri diletantskih i kazališnih skupina 1948. sudjelovalo se s predstavom ,,A što sad“ Skendera Kulenovića. Od deset dramskih skupina, diletanti Društva zauzeli su sedmo mjesto. Na spomenutom natjecanju ocjenjivana je i gluma, a u tom području sekcija Društva zauzela je drugo mjesto. I narednih godina, sve do 1956., diletanti Hrvatskog prosvjetnog društva „Vladimir Nazor“ imat će uvijek po jednu predstavu s kojom će nastupati na natjecanjima ili smotrama, kao i još po koji šaljivi igrokaz ili skeč za priredbu u svom Domu ili za neku zabavu na kojoj bi gostovali. Dramska sekcija je 1951. godine na natjecanju amaterskih kazališnih skupina sudjelovala s dramom „Put u zločin“ Miška Kranjeca. S ovom dramom gostovalo se u Baču i Vajskoj. Iste godine pripremljena je i šaljiva igra „Soba vladajućeg kneza“, obnovljen je skeč „Kod fotografa“, a uigrani su i neki novi skečevi - „Pseća značka“ i „Navijači“. Tih godina u dramskoj sekciji glumili su i neki članovi koji će se kasnije i profesionalno baviti umjetnošću znameniti vojvođanski glumac Ivan Hajtl (1918.-2005.), koji je u to vrijeme bio i glumac u somborskom Narodnom kazalištu, kao i mladi Zvonko Bogdan (rođ. 1942.), danas najpoznatiji vojvođanski 104

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

izvođač starogradske glazbe i bunjevačke glazbene baštine. Njih dvojica, tada još samo amateri, imali su zapažene uloge u drami Jelene Lobode „Za pravdu“, koju je režirao Ivan Bošnjak. Godine 1952. u dramskoj sekciji bila su 22 člana, a sekcija je, kako se isticalo u zapisnicima Upravnoga odbora, bila jedna od najaktivnijih u Društvu. Te godine njen pročelnik Ivan Bošnjak režira „Ča Boninu razgalu“ u kojoj je sudjelovalo i dosta članova folklora. Predstava je izvođena više puta. Nažalost, pročelnik sekcije ubrzo će zbog obveza službe napustiti Društvo. Po odluci Upravnog odbora za novog pročelnika imenovan je Đura Vidaković, koji nastavlja tamo gdje se stalo u radu ove najaktivnije sekcije Društva. Ipak, rad diletantske sekcije počet će uskoro polako slabjeti, posebno od vremena kada se pronijela vijest da će doći do reorganizacije Društva sukladno odlukama Gradskog odbora Socijalističkog saveza. U izvješću o radu Društva za 1955. i 1956. godinu, o ovoj reorganizaciji i o tome kako je ona utjecala na rad sekcija, među ostalim je rečeno: „Prijedlog SSRN za grad o reorganizaciji kulturnoumjetničkih društava dan na diskusiju, potaknuo je razna mišljenja, sugestije i prijedloge na koji način da se izvrši reorganizacija rada postojećih društava. Naravno da je to izazvalo razne diskusije i po ulicama i drugim neodgovornim mjestima, pa se tumačilo na razne načine, da će doći do fuzija i raspuštanja pojedinih društava što je, razumije se, odmah negativno utjecalo na pojedine sekcije i osjetila se odmah jaka stagnacija u radu postojećih sekcija. Zauzeo se stav nekog iščekivanja reorganizacije ili likvidacije i zbog toga se malo radilo“. U Društvu su i dalje održavane igranke i druge zabave, ali bez programa. U izvješću na Godišnjoj skupštini 28. siječnja 1962. godine, povodom takvih zabava je konstatirano: „Opće je poznata činjenica da takve priredbe bez programa gube svoj smisao. Omladina više odlazi gledati druge kulturne programe, umjesto da ih u Društvu stvara. I salašarska mladež manje dolazi u Društvo raditi u njegovim sekcijama, nego ostaje po svojim zadružnim domovima i tamo nalazi zabavu u igrankama“. Obnavljanje rada dramske sekcije počelo je krajem 1962. godine, zalaganjem njenog ranijeg pročelnika i režisera Đure Vidakovića. Sekcija će vrlo brzo okupiti nekadašnje članove. U sekciju će se uključiti još osam novih članova i sa skupinom od oko 20 glumaca počet će s pripremom drame „Svakom svoje“, koja je 105

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

izvedena na „Prelu“ 1963. godine, a ponovljena je i na „Ratarskom prelu“ iste godine. U ovoj sekciji će se poslije njenog obnavljanja pokušati i s novim oblicima dramskih predstava i priredba. Tako je tijekom 1963. održano šest veselih večeri sa šaljivim programom. Sekcija će se naročito angažirati u priređivanju književne večeri posvećene životu i djelu Vladimira Nazora. Već 29. studenoga sekcija daje predstavu „Posadi jabuke sine“ Velimira Subotića. Predstava je davana šest puta, a u izvještajnom materijalu se navodi podatak da je svakoj predstavi nazočilo oko 300 gledatelja. Sretno odabrane i dobro pripremljene predstave dramske sekcije donosit će Društvu narednih godina najznačajnija priznanja. Tijekom 1964. sekcija je kao nikada do tada dala dvadeset i dvije predstave. Najviše puta izvođen je kolaž „120 minuta igre, pjesme i šale“, zatim jednočinke ,,U gostima“ i „Čudnovata krava“, a s dramom „Posadi jabuke sine“ sudjeluju na smotri amaterskih kazališnih skupina. Naredne, 1965. godine, na Općinskoj smotri dramskih sekcija održanoj u Kljajićevu, Društvo s dramom „Zaboravljeni" osvaja prvo mjesto i sudjeluje dalje na Zonskoj smotri u Kuli. I ovdje spomenuto dramsko djelo dobiva visoke ocjene „kao vrlo dobra i uigrana i na zavidnoj umjetničkoj visini“ predstava, ali ne osvaja prvo mjesto. Naredne, 1966. godine, sekcija je ponovno živjela od prošlogodišnje slave. U skupštinskom izvješću o njenom radu se kaže: „Nažalost, u protekloj godini o radu dramske sekcije ne možemo reći ne znam što lijepo i sadržajno, osim ako ne bismo nešto izmišljali. Do zastoja u radu ove sekcije došlo je zbog toga što su stariji članovi ove sekcije iz objektivnih razloga napustili glumu, a novodošli nisu još shvatili glumu kao ozbiljni i težak posao. Zbog toga dramska sekcija nije sudjelovala ni na Smotri amaterskih kazališnih skupina“. Iste godine je pripremljena i predstava za djecu „Dugonja, Vidonja i Trbonja“ i izvođena je uglavnom za učenike osnovnih škola. Dramska sekcija je također pripremala i predstavu „Žensko prelo“. Dobar i uigran glumački ansambl i vješta režija najavljivali su još veće uspjehe, ali do njih ipak nije došlo. Odlazak nekih glumaca doprinio je da se odustane od planiranih predstava. Počele su i kritike, a strah da će ova sekcija zapasti u krizu bivao je sve veći.

106

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Srećom, bio je to samo kratki predah, ustvari, zalet za nove uspjehe. Odgovorno i maštovito, kao i ranije, pročelnik i režiser ove sekcije Đura Vidaković krenuo je ispočetka, koristeći svoje ogromno iskustvo u radu s dramskim amaterima. S preko 20 članova ove sekcije različitih glumačkih mogućnosti, on nastavlja rad. Prvo je pripremljena dječja predstava „Car zloban“ koja je davana za sve osnovne škole u gradu. Na Općinskoj smotri predstava je dobila pohvalnicu Kulturno-prosvjetne zajednice općine Sombor. Ne odmorivši se od ove predstave, glumci su počeli pripremati „Školskog nadzornika“ (izveden na dočeku nove godine). Zatim slijedi priprema još jedne jednočinke „Knez Ivo od Semberije“. Ohrabreni uspjesima, podržavani pohvalama i priznanjima, sa već provjerenim glumačkim snagama, počinje se s pripremama dramskoga djela „Skretnica“ Mirka Božića. Ovako razgranati i pomalo prenapregnuti rad dramske sekcije, a naročito njenoga pročelnika i režisera, potaknut će raspravu na Godišnjoj skupštini Društva 1968. godine, u kojoj će se istaknuti potreba realnijeg vrednovanja i nagrađivanja poslova režije (jer se u drugim društvima sličan dramski entuzijazam i te kako dobro plaćao). Sljedeće godine dramska sekcija sudjeluje na smotri u Riđici s predstavom „Tamna biljega“, a već za narednu smotru 1971. godine počinje s pripremama predstave „Ča Bonina razgala“. Za rukovoditelja sekcije je određen Josip Vinel, a režiser je i dalje bio Đura Vidaković. Te godine znatnija financijska sredstva Kulturnoprosvjetne zajednice namjenski su dodijeljena za rad folklorne sekcije, pa se dramska sekcija u Društvu pojavila kao pastorče, kako je to na Skupštini rekao njen član J. Uzelac: „U društvu nijedna sekcija ne smije biti pastorče u pogledu dotiranja njenog rada jer od 6,5 milijuna starih dinara za rad sekcija, malo je 450.000 starih dinara za dramsku sekciju“. Odnos Upravnog odbora prema dramskoj sekciji komplicirala je i prevelika cijena scenografije koju je trebao izraditi Vladimir Spasić. Zato se odustalo od pripremanja „Ča Bonine razgale“. Nije to bio toliko sukob, koliko zamor onih koji su dobro pripremljenim dramskim predstavama pronosili glas o Društvu među tisućama gledatelja, kao i kroz novinske napise u „Somborskim novinama“, „Dnevniku“ i u komentarima Radio Sombora, čime su znatno doprinosili afirmaciji Društva. 107

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Prestankom rada Đure Vidakovića, nekoliko članova je također odbilo raditi u dramskoj sekciji. Profesorica Katarina Babić koja je 1971. godine režirala dramatizaciju „Pjesme“ Oskara Daviča, imala je velikih poteškoća s amaterima-početnicima. Predstava je davana dva puta, jednom na Smotri i jednom za učenike srednjih škola. Upravni Odbor je, iako ovom predstavom nisu bili ostvareni visoki amaterski dometi, pohvalio i skromno nagradio režiserku jer se prihvatila rada u sekciji kada je to bilo najteže. Ali iskustvo je ukazivalo da amaterizam sve više prestaje biti jeftin. „Potrošač kulture“ kako se običavalo govoriti, početkom sedamdesetih godina zahvaljujući televiziji imao je već istančan ukus pa i veće zahtjeve. Društvo je 1972. godine za režiserku angažiralo umirovljenu glumicu Ljubicu Krstić. S profesionalnom odgovornošću i zavidnim umijećem ona će dramski amaterizam u Društvu ponovno uzdignuti do visina na kojima je nekada bio. Predstava „Obitelj Bio“ bila je od publike na Smotri u Stanišiću proglašena za najbolju. Ista predstava je tijekom dvije godine davana čak 16 puta. Za smotru 1974. godine ista režiserka je spremila komediju „Klupko“ Pere Budaka. Trebalo je puno profesionalne vještine da se jedan razigrani i veseli svijet, jezično dosta poseban, učini bliskim i glumcima i publici. Uspjeh je bio iznenađujući. Prvo mjesto na Općinskoj smotri u Riđici i treće na Međuopćinskoj smotri u Bajmoku (u izvješću se navodi da su I. i II. mjesto zauzele predstave iz Bajmoka). „Klupko“ je s uspjehom davan još nekoliko puta za škole i jednom za građanstvo. Odlomak iz ove predstave je emitirao Radio Beograd u emisiji „Selo veselo“. Sa „Lažom i paralažom“ sljedeće 1975. godine nisu dostignuti raniji dometi ove sekcije, ali je predstava osim na smotri, davana još pet puta. Iste godine pripremila je Ljubica Krstić i dramsku igru Borisava Atanaskovića „Bajka o Snešku Beliću“. Predstava je izvođena za sve osnovne škole u Somboru i za dječji vrtić, zatim i za djecu u bolnici, kao i za djecu u Sivcu (ukupno osam puta). Po prvi put te 1975. godine u Društvu je radila i mlađa Dramska skupina koja je pripremala operetu Radovana Gobeca ,,U bratskom zagrljaju“. Pjesma, ples malih balerina i ozbiljna dječja gluma učinili su ovu predstavu lijepom i dopadljivom. Od sedam dječjih igara ova predstava jedina sudjeluje na susretu dječjih kazališta u Bečeju. 108

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Na spomenutim susretima nagradu za kostimografiju dobila je Ana Faber. Epilog savjesnog i maštovitog rada Ljubice Krstić i njenog supruga Miodraga Krstića, također glumca, bila je drama „Na dnu“ Maksima Gorkog. Originalna postavka ovog već klasičnog djela socijalne literature doživjela je nekoliko repriza. Ovom uspjelom predstavom Lj. Krstić je okončala svoj uspješni rad u Društvu. Tadašnji pročelnik dramske sekcije, nastavnik Stjepan Čačić, dugo se u toj nezgodnoj situaciji dvoumio prije no što je režiju „Jazavac pred sudom“ povjerio glumcu Josipu Kuliću. Nastupile su poteškoće u izboru glumaca kao i komplikacije u isplati dogovorenih honorara, pa se odustalo od pripreme ove Kočićeve jednočinke. U skupštinskom izvješću za 1977. godinu, tajnik Društva Franjo Matarić ovako je okarakterizirao pojave u dramskoj sekciji: „Poslije ovih neželjenih činjenica ostaje nam ustvrditi tko se u ovoj sekciji umorio: da li njeni članovi - glumci, da li pročelnik Stjepan Čačić ili Upravni odbor, koji je protekle godine vrlo često raspravljao o ovoj sekciji, ističući da su njeni planovi isuviše veliki, zvoneći na uzbunu da Društvo nema potrebna financijska sredstva. Možda je to pokolebalo ove dramske entuzijaste koji su se, tako se barem tajništvu čini, malo pritajili da bi uskoro ponovno krenuli s onakvim zanosom kakav ih je i prije nosio“. Ubrzo se pokazalo da je takvog zanosa nestalo i da oživljavanje diletantizma u Društvu neće biti lako, pa ni moguće u narednih nekoliko godina. Situacija u koju je zapao dramski amaterizam u Društvu česta je tema sjednica Upravnog odbora i narednih skupština. Svake godine se otpočinjalo s radom, angažirani su provjereni režiseri amaterskih predstava (glumci somborskog Kazališta Bora Stojanović i Milojko Topalović), zatim amaterski redatelj iz Stanišića Rajko Sladić, potom dugogodišnji glumacamater Neđo Dujić, mijenjani su pročelnici, smišljeno se vršila promidžba po školama, ali se uvijek ostajalo na početku. Okupljeni budući glumci prisustvovali bi dogovorenom sastanku, a poslije se većina njih nije više pojavljivala. Tako su propale predstave „Lisica i grožđe“, „Sumnjivo lice“, „Raskrsnica“ i „Seoski lola“. Čak su neka od ovih djela i umnožena, izvršene su i druge pripreme, ali predstava se nije začinjala. Ono nekoliko ljubitelja lijepo i originalno kazanih književnih tekstova pripremali su recitacije, kazivali ih na priredbama ili smotrama recitatora, i to je u glavnom bilo sve do 109

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

1985. godine. Krajem te godine neimenovani pročelnik dramske sekcije Franjo Matarić okupio je 16 dramskih amatera, Društvo je angažiralo umirovljenog glumca Milojka Topalovića da režira komediju Milovana Glišića „Dva cvancika“. Premijera ove lake i simpatične predstave, u kojoj sudjeluje i folklorna sekcija Društva, izvedena je u Domu omladine 15. travnja 1985. S ovom predstavom je Društvo 14. svibnja sudjelovalo na Općinskoj smotri amaterskih kazališnih skupina. Osim gostovanja u Kljajićevu i Gradini, predstava je izvođena i u Narodnom kazalištu u Somboru, a odlomak iz predstave emitirao je i Radio Sombor. U devedesetim godinama XX. stoljeća, dramska sekcija jedno je vrijeme prestala raditi aktivno. Po neki put, za potrebe Društva odigravali su se neki manji skečevi ili jednočinke, manje-više za tematske priredbe. Dolaskom Marije Šeremešić u Društvo te njenim aktivnijim bavljenjem unutar njega, a na inicijativu Antuna Kneževića, dramska sekcija ponovno započinje s radom. Ispočetka su to bili kratki isječci iz nekih predstava ili jednočinke za prigodne društvene aktivnosti, kao što su „Tri kralja“ (2001.), „Pastir Šimun i četiri svjetiljke“ (2002.), „Božićne priče“ (2003.), „Igrajmo se mora“ (2008.), „Na klupici“ (2007.-2009.), „Prelo“ (2009.) i druge. Sve su to bile kraće jednočinke koje je obradila Marija Šeremešić. Dolaskom mlađih članova ponovno dolazi do značajnijih aktivnosti dramske sekcije. S većim brojem članova i mogućnošću odabira kvalitetnijih glumaca, Marija Šeremešić kreće u adaptacije raznih predstava. Prva koja se našla na repertoaru bila je komedija „Meldovanje“ (2001.) koju su Antun Knežević i Marija Šeremešić obradili za izvođenje na našoj pozornici. Bila je to vrlo simpatična predstava koja je počela polako vraćati i publiku u naš Dom. Već poslije par mjeseci došla je na red nova predstava „Moje - tvoje“ (2002.) (tekst po Čehovljevoj „Prosidbi“), a po adaptaciji i u režiji Marije Šeremešić. Zatim dolazi na red „Bona se ženi“ (2003.), potom „Idi mi - dođi mi“ (2004.), također u režiji Marije Šeremešić, s tekstovima prilagođenim ikavici. Sve predstave na određeni su način predstavljale život seoskih i salašarskih domaćinstava, tako da su se gledatelji često mogli prepoznati i nasmijati se sami sebi. Poslije tih predstava koje su po umjetničkoj vrijednosti bile nešto slabije, dolazi i snažna predstava „Albin bircuz“ (2005.), po tekstu Ivana Rakočevića, opet u režiji Marije Šeremešić. 11 0

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Tom dinamičnom i za glumce složenom dramskom predstavom, Društvo se počinje uspješno predstavljati i u zemljama u okruženju (Hrvatskoj, Mađarskoj). Tada se prvi put nastupa po raznim festivalima amaterskoga tipa u Republici Hrvatskoj, kao i kod nas. U Hercegovcu, na „Danima pučkog teatra“, festivalski žiri čiji član je bio i Stjepan Pepeljnjak, inače poznati hrvatski kritičar i dramaturg, dodijelio je predstavi „Albin bircuz“ najbolju kritiku. Osim u Hercegovcu, ista predstava davala se još i u Retkovcima i Rešetarima, kao i u Bačkom Monoštoru, Tavankutu, Mirgešu, Maloj Bosni, Bajmaku, Svetozaru Miletiću, Subotici te u Pečuhu (Mađarska). U međuvremenu, povodom godišnjice Društva rađena je po tekstu Branislava Nušića i u režiji Marije Šeremešić predstava „Dugme“ (2005.). U obilježavanje stogodišnjice Karmelićanskog samostana u Somboru (2005.) uključuje se i naše Društvo, igrokazom „Život oca Gerarda Stantića“, po scenariju Marije Šeremešić. Poslije niza prigodnih kraćih tekstova dolazi do osipanja članova dramske sekcije, te u jednom razdoblju ponovno nastaje stanka u njenom radu. Kao i obično, poslije toga dolazi do obnove članstva koje nastavlja prethodni rad. Tako je u režiji Marije Šeremešić s novim članovima priređena i prva jednočinka S. Bunjevčića, koja je prikazana na Velikom bunjevačkom šokačkom prelu 2006. godine. Već u svibnju iste godine Društvo sudjeluje i u obilježavanju 130. godišnjice od rođenja Vladimira Nazora u Postirama na otoku Braču u Republici Hrvatskoj, kada je izvedena dječja predstava prema književnom djelu Vladimira Nazora, za koju je scenarij napisao Luka Poljetak. Scenografiju je uradio Peter Mraković, a predstavu je režirala Marija Šeremešić. Ta predstava izvođena je više puta i u somborskom Domu za učenike, a poslije nje je pripremljena jednočinka „Zmija Jela“, koju je po zapisanim predanjima pripremio Balint Vujkov, u režiji Marije Šeremešić. Ova predstava bila je izvedena na „Multimedijalnoj večeri Balinta Vujkova“ u Subotici. Budući da se u međuvremenu dramskoj sekciji priključilo još nekoliko amatera, moglo se prijeći i na pripremu nešto složenije komedije „Kad se opanak opapuči“ (2006.). Riječ je o ikavskom izgovoru prilagođene komedije „Pokondirena tikva“ Jovana Sterije Popovića. Scenarij za tu predstavu uradio je Peter Mraković. Prvo izvođenje bilo je u općini Rešetari, u Republici Hrvatskoj, 111

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

a potom je predstava prikazana i u Hrvatskom domu u Somboru. U međuvremenu, dramska sekcija je gostovala još i u Sesvetskom Kraljevcu (Republika Hrvatska), na „Sedmim prigorskim danima“ s predstavom „Idi mi - dođi mi“. Dramska sekcija s istom predstavom nakon toga nastupa i u Županji. Povodom obilježavanja 71. obljetnice Društva (2007.), pripremaju se predstave „Stidljivi mladoženja“ i „Na klupici“. S obzirom na to da je publika oba djela lijepo primila, razmišljalo se i o njihovu proširenju malim dopunama i izmjenama. Objedinjavanje dva teksta „Stidljivi mladoženja“ od A. Čipčića i „Mate Glupanović se ženi“ nepoznatog autora, Marija Šeremešić je napravila novu predstavu „Đuvegije“ (2008., premijerna predstava odigrana je u Hercegovcu u Republici Hrvatskoj, na „XIV. danima pučkog teatra“). Predstava je potom izvedena i u Somboru. Smatra se da je poslije „Albinog bircuza“ ova predstava bila jedna od najboljih komedija u izvođenju dramske sekcije Društva. Već u Hercegovcu, a kasnije i u Somboru, publika je izvođačima dodijelila najbolje kritike. Svi sudionici ove uspjele predstave odavali su dojam pravih, profesionalnih, glumaca. S ovom predstavom Društvo je gostovalo i u Mirgešu na „XII. festivalu amaterskog teatra“, gdje je Ivica Pekanović dobio nagradu za najbolju sporednu mušku, a Sofija Vuković za najbolju sporednu žensku ulogu. U proljeće iste godine dramska sekcija pozvana je na gostovanje u Županju, na prvi „Festival kazališnog amaterskog stvaralaštva“ (2008.), s predstavom „Đuvegije“. U konkurenciji sedam kazališta iz Travnika, Karlovca, Belišća, Slavonskog Broda, Belog Manastira, našeg društva i domaćina, bilo je teško izboriti se za nagradu. Ipak, predstava somborskog Društva kao i predstava gostiju iz Travnika našle su se u konkurenciji za najbolju predstavu festivala, koja je na kraju pripala Travničanima. Ipak, član naše dramske sekcije Zvonimir Lukač dobio je tada nagradu za najbolju mušku ulogu. S ovom predstavom Društvo je nastupalo još po nekim mjestima u Hrvatskoj i Srbiji. Ohrabrena ovim uspjehom, cijela glumačka ekipa, a naročito redateljica Marija Šeremešić, odlučila je pripremiti težu i glumački veoma zahtjevnu predstavu dobroga sadržaja. Riječ je o opereti koju je pisao Giacomo Puccini, a adaptaciju je uradio Ivica Janjić iz Županje. Ova predstava ostavila je snažni dojam na domaću publiku. 11 2

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Naviknuta gledati predstave koje prikazuju komične scene iz života salašara ili malograđana, ova predstava je publiku vodila u svijet građanskoga društva. Publika je predstavu veoma dobro primila i pozdravila je burnim pljeskom. Poslije prikazivanja domaćoj publici predstava će biti izvođena i u Republici Hrvatskoj, gdje je bila lijepo primljena i dobivala pohvalne kritike. S tom predstavom Društvo sudjeluje i na „Općinskoj smotri dramskih amatera“ (2009.), a budući da je proglašena kao jedna od najboljih, odlazi i na „Zonsko natjecanje“ u Crvenku. Tamo glumica Klara Oberman dobiva dvije nagrade - za najbolju ulogu u „Oporuci“ i za najbolju žensku ulogu na Zonskoj smotri. S istom predstavom Društvo odlazi i u Mirgeš, na „XIII. festival amaterskog teatra“, gdje za sporedne uloge Agneza Šeremešić i Ivica Pekanović dobivaju nagrade, a Klara Oberman dobiva nagradu za najbolju žensku ulogu. Poslije nesporazuma u Društvu, redateljica i pročelnica dramske sekcije Marija Šeremešić napušta Društvo, nakon čega se stvara vakuum u radu sekcije. Budući da sekciju i Društvo napuštaju i neki od glumaca koji su bili nositelji pojedinih uloga u ovim predstavama, bez adekvatnih zamjena nije se moglo nastupati. U međuvremenu, Društvo konačno dobiva svoju toliko željenu prvu „Međunarodnu smotru amaterskih dramskih društava“ (2010.). U nemogućnosti da starija dramska družina nastupi na toj dramskoj smotri, osim gostiju iz Hercegovca (Republika Hrvatska), Sonte i Svetozara Miletića, nastupila je mlađa dramska sekcija. Na smotri je nastupilo društvo „Čitaonica“ iz Hercegovca (Republika Hrvatska) s komedijom „Iščašena ideja“ Vjekoslava Dominija, u režiji Ivana Bratkovića, zatim Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata „Šokadija“ iz Sonte, koja je izvela predstavu „Knez nije zn'o plivat'“ autora i redatelja Ivana Andrašića, a Hrvatsko bunjevačko kulturno umjetničko društvo „Lemeš“ iz Svetozara Miletića nastupilo je s predstavom „Stipanova princeza“ Marjana Kiša, a u režiji Antuna Aladžića. Naše društvo je nastupilo s predstavom „Bubašvaba“ po tekstu i u režiji Lee Jevtić, članice Društva. Po završetku festivala koji je trajao četiri dana, proglašeni su pobjednici. Predsjednik žirija Mihajlo Nestorović, redatelj i glumac, najboljom predstavom proglasio je predstavu „Stipanova princeza“ iz Svetozara Miletića, a za najbolju žensku ulogu nagradu je dobila Lea Jevtić u predstavi „Bubašvabe“, dok je Kristijan Kovač iz Svetozara Miletića nagrađen 113

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

za najbolju mušku ulogu. Sredstva za održavanje smotre dobivena su od Pokrajinskog tajništva za upravu, propise i nacionalne manjine AP Vojvodine. Kada su se početkom jeseni članovi svih sekcija HKUD „Vladimir Nazor“ ponovno okupili, za novog pročelnika dramske sekcije imenovan je Zvonimir Lukač, a za privremenog redatelja Jolika Raič. Na sastanku Izvršnoga odbora novom pročelniku naloženo je da pripremi jedan skeč za godišnjicu Društva, kao i da se potrudi osigurati jednog redatelja. U međuvremenu, dramska sekcija počinje pripremati komediju „Pa to je užas“ (2011.). Ubrzo zatim, na inicijativu pročelnika, za redatelja je predložen David Tasić - Daf. Tasić, inače prvak drame Narodnog kazališta u Somboru, prihvatio je režiju ove predstave. U međuvremenu, za godišnjicu Društva priređen je skeč „Apartman“ (2011.) u režiji Jolike Raič. Prva predstava koju je režirao David Tasić premijeru je imala u Bajmaku na „Smotri amaterskih društava“, a zatim i u Somboru na drugoj „Međunarodnoj smotri amaterskih dramskih društava“. Na ovoj smotri gostovalo je Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo „Stanislav Prepek“ iz Novog Sada, s komadom „Atentatori“ u režiji Miljana Jovanovića, a gosti iz Jablanoveca kraj Zagreba izveli su predstavu „Kameni svati“ po tekstu Augusta Šenoe, u režiji Lucije Hrnčević. Žiri je bio u istom sastavu kao i prethodne godine, tako da je gospodin Nestorović najboljom predstavom proglasio predstavu „Atentatori“, nagradu za najbolju žensku ulogu dobila je Katica Maurović iz Jablanoveca za ulogu u „Kamenim svatima“, a za najbolju mušku ulogu proglašen je Vojislav Vlaški u komediji „Pa to je užas“ u izvođenju naše dramske sekcije. U međuvremenu, krajem godine, u studenom, dramska sekcija je s predstavom „Oporuka“ nastupila u Svetozaru Miletiću, a zatim i u Vinkovcima u Republici Hrvatskoj, na manifestaciji „Noći kazališta“ u gradskom kazalištu „Joza Ivakić“. Članovi dramske sekcije tijekom nekoliko posljednjih godina bili su: Antun Knežević, Damir Šeremešić, Antun Krajninger, Josa Kolić, Ružica Parčetić, Alen Knežević, Agneza Pekanović, Snežana Nađ, Bojana Jozić, Klaudija Miloš, Klara Jobađi, Joso Firanj, Ivica Pekanović, Jovanka Raič, Ljiljana Mijić, Ivan Džinić, Ivan Maunić, Josip Marić, Ivan Butković, Antun Krajninger (Krajca), Dina Lasković, Ivan Išpanović, Kristina Išpanović, Elizabeta Nemoda, 11 4

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Elizabeta Delić, Klara Oberman, Dejana Jakšić, Bojan Jozić, Sofija Vuković, Kristina Dorotić, Miloš Jevtić, Antun Kovač, Vojislav Vlaški, Ivica Vuković, Snežana Nađ, Lenka Konstantin, voditeljica i redateljica Marija Šeremešić i pročelnik sekcije Zvonimir Lukač. Rad mlađe dramske sekcije „Pčelica“ Dramska radionica „Pčelica“ počela je s radom 12. ožujka 2001. godine, a voditeljica glumačke skupine bila je Marija Šeremešić. Prva predstava koju je pomladak dramske sekcije priredio bila je „Ivica i Marica - na naš način“, čija je premijera održana 24. svibnja 2001. godine. Tekst za ovu bajku napisala je i predstavu režirala Marija Šeremešić, a u predstavi su glumili Bojana Jozić, Marija i Arijana Škorućak, Ivana Maunić, Jelena Varga, Milana Milošević, Snežana Nađ, Klara i Lidija Jobađi, Kristina Dorotić, Ivan Blaško, Kristina Marković i Monika Vekonj. Nove „pčelice“ su doletjele već početkom 2002. godine (Lea i Miloš Jevtić, Lea Vas, Kristina Kolarić, Biljana Kostić, Milan Pajić, Kristina i Nikolina Macanović i Aleksandar Rac). Pripremili su „Ivicu i Maricu“ s novom podjelom uloga. Predstava je više puta odigrana za somborske učenike iz osnovnih škola „Bratstvo - jedinstvo“, „21. oktobar“ i „Nikola Vukićević“. Dramska radionica „Pčelica“ pripremila je zatim i predstavu „Kako su postale ružne riječi” Duška Radovića koja, nažalost, nije imala premijeru. Godine 2004. „Pčelice“ su pripremile scensko-glazbeni kolaž „Igramo se kazališta“, za koji je tekstove i glazbu odabrala Marija Šeremešić. Premijera je održana tijekom svibnja, a predstava je bila proglašena za pobjednika Općinske smotre te je otišla na Zonsku smotru dječjega stvaralaštva u Crvenki. U ovoj predstavi glumili su Lea i Miloš Jevtić, Dejana Jakšić, Dina Lasković, Mario i Siniša Kirašić, Milan Pajić, Emina Firanj i Milana Lovrić. Krajem studenoga iste godine izvedena je i vesela jednočinka „Pogubljena bajka“ u kojoj su glumili Lea, Dejana, Mario, Siniša, Milan, Ivan, Ivana, Jovana, Emina, Dina, Kristina i Jasna, a komad je priredila Marija Šeremešić. Tijekom 2006. godine sekcija je pripremila predstavu „Bijeli jelen“, koja je iste godine izvedena na „Nazorovim danima“ na otoku 115

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Braču (glumili su Lea i Miloš Jevtić, Dejana Jakšić, Dina Lasković, Milan Pajić, Kristina Kolarić, Aleksandar Rac, Emina Firanj, Jelena Ilić, Bojan Jozić…). Premijera je održana 26. svibnja, a prva repriza 11. lipnja 2006. godine. Predstava „Igramo se mora“ koju je na stihove Sunčane Škrinjarić i Dušana Radovića adaptirala Marija Šeremešić, premijerno je izvedena 13. lipnja 2008. godine. U predstavi su igrali: Dorina, Emina i Aneta Firanj, Kasandra Rac, Dejana Butorac, Cecilija Pekanović, Miloš i Lea Jevtić i Dejana Jakšić. Prva predstava koju je napisala, izradila koreografiju i režirala Lea Jevtić, bila je predstava „Skriveni ples“. U predstavi su glumili Maja Radmilo, Lenka Cvetić, Jelena Perić, Ivona Selak, Kasandra Rac, Cecilija Pekanović, Dejana Butorac, Miloš Jevtić, Jovana Dodić, Sanja Đukić i Lea Jevtić. Premijera je održana 29. svibnja 2009. godine, a dva tjedna nakon toga, na zahtjev publike predstava je 12. lipnja ponovno odigrana pred više od 200 posjetitelja. Predstava je igrana još nekoliko puta u Velikoj dvorani KUD „Vladimir Nazor“. Druga predstava koju je priredila Lea Jevtić zvala se „Bubašvaba“, a premijerno je izvedena početkom 2010. godine u Hrvatskom domu u Somboru. Reprizirana je nekoliko mjeseci kasnije, a s njom je sekcija sudjelovala i na natjecanju „Prva međunarodna smotra amaterskih društava“ gdje je Lea Jevtić bila nagrađena za najbolju žensku ulogu. S predstavom se sudjelovalo i na Trećem festivalu amaterskih kazališta u Slavonskom brodu (odigrana je 25. kolovoza), na kojem je osvojila treće mjesto, a Lea Jevtić posebno je nagrađena i za originalni tekst. „Bubašvaba“ je 27. ožujka 2011. godine prošla na Zonsku smotru kazališta Bačke i Banata, koja je održana u Bečeju, a osim diplome za sudjelovanje koje je dobilo naše Društvo, Lea Jevtić je na ovoj smotri dobila i nagradu publike za glumačko ostvarenje kao i nagradu za autorsko djelo. Predstava se ujedno plasirala i na Drugi vojvođanski omladinski kazališni festival u Kuli, gdje je uz diplomu Društvu za sudjelovanje, Lea Jevtić nagrađena za najuspješnije glumačko ostvarenje i za najbolje autorsko djelo. Maja Radmilo dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu, a predstava je osvojila treće mjesto u ukupnom plasmanu (u predstavi su glumili Lea i Miloš Jevtić, Maja Radmilo, Jelena Perić, Dejana Butorac, Cecilija Pekanović, Kasandra Rac, Jovana Dodić, Milica Milivojević, Sonja Bošnjak, Tamara Goretić, Peter Goretić, 11 6

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Nemanja Marić, Nataša Krvavac, Saša Šuput, Klara Oberman, Ivana Dojić, Vanja Čabdarić, Ana Parčetić, Kristina Uri, Andrea Uri i Elizabeta Prekpalaj). Tijekom 2011. godine sekcija je pripremila i skeč „Između kupusa i mržnje“, koji je napisala i režirala Lea Jevtić. Skeč je izveden u Društvu, a zatim i u Gimnaziji „Veljko Petrović“ u Somboru (glumili su Miloš Jevtić, Vanja Čabdarić, Milena Vučković, Kasandra Rac, Ivana Dojić i Ana Parčetić). Recitatori Pročelnica dramske sekcije, Marija Šeremišić, oformila je odjel recitatora, čije članove je osposobila i za voditelje programa. U razdoblju od 2002. do 2010. godine u sekciji su radili: Dijana Lasković, Klara Jobađi, Dejana Jakšić, Snežana Nađ, Miloš Jevtić, Mario Kirasić, Lea Jevtić, Emina Firanj, Bojana Jozić i Aneta Firanj. Ovi mladi i talentirani recitatori sudjelovali su na Pokrajinskoj smotri recitatora na hrvatskom jeziku u Subotici i osvojili čak 32 nagrade. Emina Firanj sudjelovala je na „Zlatnoj ribici“ u Rijeci gdje je osvojila drugo mjesto. Priredbe koje je Društvo održavalo uvijek su imale dobre voditelje.

117

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Predstava „Općinski ured“ diletantske sekcije HKD „Miroljub“

Diletantska sekcija HKD „Miroljub“

11 8

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Plakat za predstavu „Čudotvorni cvet“ iz 1955. godine (jednu od dječjih uloga glumio je mladi Zvonko Bogdan)

Iz predstave „Družina Pere Kvržice“

119

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Iz predstave „Albin bircuz“

Iz predstave „Klupko“

120

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Iz predstave „Bono se ženi“

Iz predstave „Moje-tvoje“

121

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Iz predstave „Kad se opanak opapuči“

Iz predstave „Meldovanje“

Iz predstave „Đuvegije“

122

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Iz dječje predstave „Kako su postale ružne riječi“

Iz dječje predstave „Bijeli jelen“

123

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Iz dječje predstave „Igramo se kazališta“

Iz dječje predstave „Ivica i Marica na naš način“

124

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

FOLKLORNA SEKCIJA Kada je Društvo osnovano 1936. godine, nitko nije ni pomišljao da bi trebalo oformiti folklornu sekciju. Mladež koja je dolazila na zabave koje je Društvo priređivalo, znala je plesati narodne plesove te se u početku u programe priredba nisu ni unosile folklorne točke. Poslije priredba na kojima su nastupali zbor, dramska sekcija i recitatori, održavane su igranke isključivo s narodnim plesovima. Na tradicionalnim društvenim svečanostima kao što su „Prelo“, „Divojački vašar“ i ,,Dužionica“, momci i djevojke dolazili su u narodnim nošnjama. Zabave poslije programa predstavljale su za sve prisutne najizvorniju folklornu točku (čak su i tamburaši bili u narodnoj nošnji). U nekim programima „Prela" (koji su bili i otisnuti) bio je utvrđen i redoslijed narodnih plesova po kojemu se plesalo poslije priredbe. Svirači su se pridržavali točno tog redoslijeda, svirajući na nekim zabavama i po 20-25 plesova. Ako se negdje priređivao festival narodnih plesova, ništa nije bilo lakše nego oformiti folklornu skupinu koja će izvesti točku ili dvije s tradicionalnim bunjevačkim i šokačkim plesovima ovoga kraja. Bio je to tada pravi narodni ples, sa izvornim posebnostima i ljepotom. Prvu folklornu skupinu koja je Društvo predstavljala na nekoj smotri, činilo je svega osam članova. Ona je nastupila u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1938. godine. Izvornosti odigranih plesova i dekorativnosti i ljepoti nošnje pljeskalo se dugo i snažno. Već za vrijeme okupacije počelo se s unošenjem dvije ili tri točke narodnih plesova u programe priredba koje su bile sastavljene od uobičajenih zborskih, dramskih i recitatorskih točaka. Ova nastupanja folkloraša bila su bez ikakvih stilizacija i koreografije. Obično su ih izvodile skupine iz salašarskih naselja. S lijepom nošnjom, dobro uvježbanom igrom, a ponekada i popijevkama, ove folklorne točke osim zabavnih i umjetničkih imale su i druge ciljeve - rodoljubive i nacionalne. S folklornim točkama u programima priredba nastavljeno je i poslije oslobođenja. Tako su u programu Prela 1946. godine, osim nastupa zbora i dramsko-recitatorske sekcije, otplesani „Logovac“ i „Kolo“ (Somborci), „Mazurka“ i „Momačko kolo“ (mladež iz 125

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Gradine-salaša), te „Tandrčak“ i „Viskoko kolo“ (mladež iz Bača). Folklorne točke bile su uvrštene i u programe ostalih priredba koje su izvođene tijekom godine, ali potreba za osnivanjem folklorne sekcije još se nije nametala. U ormarima po salašima, a i u gradu, bilo je još puno narodnih nošnja, a u tim godinama poslije rata tamburalo se i igralo često i svuda. Otuda se lako moglo sastaviti i po nekoliko skupina igrača, a od njih i najbolju skupinu da prema potrebi nastupa na nekoj priredbi. Za nastupe folklorne skupine na strani (Društvo će uskoro početi sudjelovati na smotrama folklora), trebalo je vršiti brižljiviji odabir igrača, jer sada nijedna skupina nije bila toliko ujednačena da bi s dvadesetak igrača dostojno predstavljala Društvo. Zato je na Skupštini društva u ožujku 1947. godine određen Ivan Bogdan da pored diletantske sekcije vodi i folklornu skupinu. To što je on bio pročelnik dvije sekcije, pokazuje da se s folklorom nije moralo posebno raditi. Folklorna skupina plesala je isključivo bunjevačke narodne plesove jer ih je mladež znala, a i za njih je imala svoje nošnje ili ih je Društvo moglo okupiti u Somboru i okolici. Međutim, uloga pročelnika ubrzo se pokazala veoma važnom jer je folklornu skupinu Društva trebalo pripremiti za natjecanje. Prvo natjecanje na kojem se poslije rata sudjelovalo s folklorom održano je 10. kolovoza 1947. godine u Subotici (organizirano je za cijelu Vojvodinu). Uz prvi natjecateljski nastup koji je bio skladan savršenom uvježbanošću, izvornom ljepotom svojega plesa kao i raskošnom nošnjom, folkloraši Društva će na spomenutom natjecanju osvojiti prvo mjesto. Ista folklorna skupina nastupala je i na priredbama u Društvu: na „Dužionici“ 1948. godine, a zatim i na natjecanju sreskih i gradskih folklornih skupina 17. i 31. listopada 1949. godine, gdje je oba puta zauzela prvo mjesto i kao nagradu dobila diplomu i tamburicu. Krajem 40-ih godina sve više se na zabavama u Društvu, pored narodnih, plešu i takozvani „okretni plesovi“, a „građansko odijelo“ sve češće se primjećuje i na salašarskoj mladeži. Kao i na drugim zabavama u gradu, i na nekim zabavama Društva sve češće su se čuli bubnjevi, saksofoni i trube, a igrani su, kako su to stariji govorili, „razni tangovi“. Mladež koja sada stasa i češće dolazi u Društvo, naročito gradska, a pomalo i salašarska, ne pokazuje onakvo interesiranje za narodne plesove kao ranije generacije. Zato je, da bi se sačuvali izvorni bunjevački narodni plesovi, na Skupštini društva 126

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

održanoj 13. ožujka 1949. godine i donesena odluka da se folklorna sekcija izdvoji u posebnu sekciju. Konstituirana kao posebna sekcija, s donesenim pravilnikom o svom radu, Upravni odbor neće za nju angažirati koreografa, a posebne figure u nekim igrama pokazivat će bolji i spretniji igrači. Ovako pripremljeni folkloraši čiji će nastupi u gradu biti prihvaćani s oduševljenjem, nastupit će u Baču, Bogojevu, Vajskoj, kao i na svim priredbama Društva. Ubrzo se u radu ove sekcije osjetilo da se neki plesovi neprestano ponavljaju, te da se ništa više od postignutog ne može ostvariti. U godišnjem izvješću za 1951. godinu kaže se: „O ovoj sekciji može se konstatirati da se ona dalje ne razvija ni po kvaliteti ni po broju članova“. Bio je to signal da se folklornoj sekciji posveti više pozornosti. Brižljiviji rad s članovima sekcije doprinio je njenom omasovljenju. I dalje su oni vještiji igrači učili pridošlice i manje spretne igrače bunjevačkim narodnim plesovima. Nizali su se nastupi i uspjesi, ali ostvareni uglavnom u sreskim okvirima. U Somboru se u to vrijeme osjećala sve više potreba za folklorom koji neće plesati samo jednu vrstu plesova. Zato se 1956. godine, sukladno odlukama Socijalističkog saveza, pristupilo objedinjavanju svih folklornih skupina koje su postojale po društvima i u gradu u jedan zajednički gradski ansambl. Ideja je, kada je u pitanju bio folklor, uistinu bila dobra, jer je za postojanje folklornog ansambla koji bi mogao izvoditi spletove raznih plesova, trebalo osigurati velika materijalna sredstva, odnosno, trebalo je kupiti nošnje, zatim platiti stručnog koreografa, a sve to Kulturno prosvjetno društvo „Vladimir Nazor“ nije moglo učiniti. U Društvu je tako folklorna sekcija prestala raditi. Posljedice prestanka rada folklorne sekcije najprije su se ogledale u smanjenom dolasku salašarske mladeži u Društvo. Programi na priredbama Društva sada su bili bez folklora, na koji se publika tijekom prethodnih desetak godina bila naviknula. Kada je uskoro i diletantska sekcija bila rasformirana, programi na priredbama su postali veoma siromašni. Folklorna sekcija ponovno je u Društvu oformljena tek 1963. godine. Njen rad je u početku bio krajnje kampanjski. U želji da se brzo nadoknadi propušteno, načinjene su u radu znatne pogreške. Od starih igrača (plesača) u sekciji je igrao tek po netko, a novim 127

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

igračima trebalo je pružiti veću pomoć nego što je to mogao Tuna Parčetić, koji je te godine određen za pročelnika sekcije. Kao nekadašnji vrsni igrač on je puno učinio na oživljavanju folklora, ali raniji dometi i uspjesi nisu bili nadvladani. Osim toga, za nove je igrače trebalo kupiti nošnju, a zatim je na vježbama folklora trebalo redovito osigurati i glazbu. Te godine folklor nastupa samo uz dramsku sekciju, i mada su njegove točke kratke, kvaliteta izvođenja ubrzo doseže ranije domete. I tada se u sekciji dogodilo ono što se odavno priželjkivalo. Troškove postojanja i rada folklorne sekcije počinje financirati Kulturno-prosvjetna zajednica Sombor. Kupljene su nošnje, a tiskani su i plakati kojima je mladež pozivana da se učlani u folklornu i u druge sekcije Društva. Zadovoljan organiziranim i razgranatim radom folklorne sekcije, a i drugih sekcija, predsjednik KPZ Milan Krznarić na Skupštini društva 26. siječnja 1964. godine izjavljuje: „Rad u ovom Društvu treba nastaviti punim elanom, bez obzira na teškoće na koje se nailazilo. Treba u rad uključiti i salašarsku mladež. U perspektivi je da ovo Društvo bude nositelj kulturnoga rada društava u Somboru“. Ovakva predviđanja bila su sasvim realna, a najviše će ih u narednim godinama ostvariti baš folklorna sekcija. Sekcija će još godinu-dvije, dok su joj stručnu pomoć pružali nekadašnji njeni igrači Martin Lovrenov i Josip Petreš, biti među ostalim sekcijama iza dramske. Napori pročelnika sekcije Ivana Bogdana, Ivana Vukovića, Davida Bošnjaka, Franje Kolića i Josipa Markovinovića, koliko ih se na čelu sekcije izmijenjalo tijekom sljedećih pet godina, bili su smišljeni, stalni i uspješni. Bilo je uspjeha, gostovanja, pljeska, ali sekcija je neprestano ratovala s pratećim poteškoćama (odlazak igrača, nedolazak harmonikaša koji svira na probama, pokidane zvečke, izgužvana nošnja...). Sve to opominjalo je da se ovoj sekciji mora prići profesionalnije i svakodnevno s njom raditi. S postojećim ansamblom, uz odgovorniji i savjesniji rad, došli su i uspjesi ove sekcije. Godine 1966. sekcija ima 12 nastupa, od kojih je najzapaženiji bio u Mohaču (Mađarska), zajedno s folklornom skupinom iz Bačkog Brega. Kada se na Godišnjoj skupštini 12. veljače 1967. godine sagledavao rad folklorne sekcije, u izvješću je rečeno i ovo: „Folklorni čistunci sigurno će zamjeriti ovoj sekciji da nije dala neke izrazito reprezentativno pripremljene igre. Ovakav komentar se mora prihvatiti jer točno je da su naši folkloraši davali ono što znaju 128

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

i kako znaju, a ako to nije bilo na zavidnoj umjetničkoj visini, zbog toga ne treba kriviti i osuđivati one koji su čak i s udaljenih salaša dolazili na probe, nego možda bolje razmotriti mogućnost onih koji su sa ovim mladim entuzijastima željnih igre vježbali“. Sekcija je te 1967. imala 30 aktivnih članova, a tijekom godine nastupila je 16 puta. Najzapaženiji nastup bio je u Baji (Mađarska) na tamošnjem Prelu. Folklor iste godine sudjeluje na smotri folklora u Bajmaku, gostuje u Prigrevici, Riđici i Tavankutu. Za ove uspjehe folklora pohvala je na Godišnjoj skupštini naredne godine upućena Josipu Markovinoviću (čika-Martinu), pročelniku i „darovitom, odavno nama poznatom folklorašu“. Uspjesi koje je folklorna sekcija Društva postizala potaknuli su i Komitet mladeži da početkom 1967. osnuje svoju folklornu skupinu u okviru Omladinskog društva Sombor. Folklorna sekcija KUD „Vladimir Nazor“ nekoliko puta je tijekom 1968. godine nastupala zajedno s novoformiranim omladinskim folklornim ansamblom. Na Godišnjoj skupštini na kojoj se sagledavao rad Društva u 1968. godini, iznesena su i ovakva zapažanja o toj suradnji i zajedničkim nastupima i uspjesima: „Suradnja i zajednički nastupi ove dvije folklorne skupine obećavali su najkonstruktivniji rad, jer je Omladinsko društvo „Sombor“ imalo ono što mi nismo imali - novac i stručnu rukovoditeljicu Zoricu Gavrilović - a mi smo imali ono što oni nisu imali - brojne igrače i prostoriju. Predstavnici oba društva dogovorili su se da će ova novostvorena folklorna skupina nastupati pod imenom oba društva. Tako se i događalo u nekoliko slučajeva, ali par puta i nije bilo tako. Zbog toga i još zbog drugih trenutaka objektivnih i subjektivnih (kako mi to obično kažemo kada ne želimo reći ono što mislimo) iskrsavale su teškoće, nesporazumi koje smo dobrom voljom i s jedne i s druge strane uspijevali prevladati. I baš zbog te obostrane predusretljivosti u kojoj se moralo popuštati, najčešće s naše strane, bilo je te godine zapaženih nastupa. Od toga šest zajedničkih sa OKUD „Sombor“ i tri samostalna. Najuspješniji je bio na Bunjevačkom prelu u Baji ožujka 1968“. I pored ovako zavidnih amaterskih uspjeha, sve više se nametala potreba još stručnijeg i odgovornijeg rada s ovom sekcijom. Taj priželjkivani, skoro profesionalni odnos prema radu s igračima, bit će ostvaren početkom 1969. godine, kada će Društvo prvi put angažirati plaćenu koreografkinju, Zoricu Gavrilović, dugogodišnju 129

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

članicu „Branka Krsmanovića“. Njenu ljubav prema plesu i bogato igračko iskustvo rado će prihvatiti igrači. Folklorna sekcija ubrzo postaje najmasovnija sekcija Društva. Nova koreografkinja postavlja splet plesova iz Srbije, zatim vranjanske plesove, plesove iz Slavonije i šaljive srbijanske plesove iz Banata. Zahvaljujući njenom radu bit će za izvjesno vrijeme riješeno i pitanje glazbene pratnje folklora jer će stup orkestra koji prati folklor postati njen suprug Gavra Gavrilović (gitarist). Tako će se i „prva violina“ ovog glazbenog sastava, harmonikaš Vojislav Plavšić, stopiti s pedesetak mladića i djevojaka ove sekcije. Ovome skladu odavno priželjkivanom među folklorašima umnogome je doprinio i novoizabrani pročelnik ove sekcije, Ivan Kovač. Kao nekadašnji prosvjetni djelatnik, on će s puno pedagoškog iskustva u radu s mladima i sam doprinijeti omasovljenju ove sekcije. Osim toga, kao pročelnik će imati sluha za novosti koje je novi koreograf želio unijeti i znat će od kulturnih institucija u gradu osigurati veća financijska sredstva da bi se te novosti ostvarile. Za nove plesove koji su postavljeni trebalo je kupiti nošnju. Četiri dana predsjednik i koreograf putuju po centralnoj Srbiji u traganju za nošnjom. I konačno, nalaze jedan komplet, iznimno lijep i kvalitetan, ali i skup (u tom kompletu još se godinama i desetljećima izvodio splet plesova iz Srbije). Za priredbe koje je priređivao folklor angažirana su dva pjevača i poznati somborski frulaš Slobodan Bačić. Za potrebe folklorne sekcije Upravni odbor je osim koreografa i harmonikaša angažirao i plaćenu garderobijerku. Tako će se Ana Faber brinuti o čistoći i urednosti nošnja, a kao krojačica po struci, po nacrtima i savjetima koreografa šit će i nošnje za pojedine igre („Posavina“, „Vranje“). I postojeća bunjevačka narodna nošnja bila je već u tako lošem stanju da je morala biti nabavljena nova. Kupljen je materijal i zahvaljujući krojačkom umijeću Kate Matarić, folklorna sekcija je dobila, iako oskudne kvalitete i osiromašene dekorativnosti, novu i lijepu bunjevačku nošnju. Kupljeno je i 30 torba za pakiranje nošnja prilikom gostovanja (do tada je nošnja pakirana u tri velika pletena sanduka). Folklorna sekcija Društva često je davala priredbe s drugim kulturno-umjetničkim društvima, bilo iz Sombora bilo iz drugih gradova. Ovakvi nastupi folklora podsjećali su na svojevrsne smotre i bile su veoma prijemčive za publiku. Najčešći zajednički nastupi 130

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

s društvima iz drugih gradova bili su zajedno sa folklorašima iz Subotice i Osijeka, ostvareni u okviru kulturne suradnje gradova Sombor-Subotica-Osijek. Poslije ovako dobro organiziranog rada u folklornoj sekciji i solidnih financijskih sredstava koja je namjenski davala KPZ, nije trebalo dugo čekati na nove uspjehe ove sekcije. Već 1972. godine, na Godišnjoj skupštini rad ove sekcije stavljen je na prvo mjesto po opsegu i kvaliteti rada, čak i ispred do tada neprikosnovene dramske sekcije. Folklorna sekcija je postala najaktivnija, najbrojnija i najspremnija sekcija Društva. Pokazalo se da se uspjeh i renome u amaterskom kulturno-umjetničkom radu više ne može biti ostvaren bez znatnijih financijskih ulaganja. Amaterizam je postajao sve skuplji. Financijska izvješća pokazuju da je te godine u rad folklorne sekcije uloženo tri i po milijuna starih dinara. Iako su to bila isuviše mala sredstva u usporedbi s ulaganjima u rad kulturno umjetničkih društava u drugim gradovima, racionalnim korištenjem ona su rezultirala lijepim uspjesima i visokim amaterskim i kulturnoumjetničkim dometima. Kada je 1974. godine Zorica Gavrilović prestala raditi kao koreografkinja, novi koreograf Mirko Vukov, nekadašnji igrač u KUD „Mladost“ u Subotici, prihvatio se ove dužnosti i odgovorno i savjesno. On će s postojećim folklorašima postaviti splet mađarskih narodnih plesova. Međutim, ono po čemu se pamti njegov rad u folklornoj sekciji Društva (mada je aktivno radio svega dvije godine) jest „Brankovo kolo“, koje je postavio u izvanredno uspjeloj stilizaciji i s atraktivnošću toliko posebnom u igri južnoslavenskih naroda. Prateći daljnji rad folklorne sekcije, sve do jubileja pedesetogodišnjice Društva, zapažaju se i narednih godina značajni uspjesi i sve brojniji nastupi ove sekcije (samo u 1976. godini folklorna sekcija je nastupala čak 40 puta). Za novog pročelnika folklorne sekcije 1976. godine izabran je bivši igrač Stipan Paštrović. Zajedno s Vladimirkom Andrić i novim harmonikašem Mikom Kekezovićem, koji je nešto više od godinu dana svirao umjesto Voje Plavšića, uspjelo se sačuvati i održati ono što je ranijih godina u ovoj sekciji stvoreno - a to su i broj članova i postojeći spletovi plesova kao i prijateljstvo te broj i kvaliteta nastupa. 131

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Novi zaleti, pa i uspjesi u ovoj sekciji, osjetit će se ponovno kada za koreografkinju bude angažirana također nekadašnja plesačica, Magdalena Popović. Njena ljubav prema plesu bila je isto toliko jaka kao i bivših koreografa Zorice Gavrilović i Mirka Vukova, ali ono što je nju motiviralo da folklornoj sekciji doprinese kao što nitko prije nje nije, jest činjenica da je u ovom Društvu počela plesati još kao učenica somborske Učiteljske škole i da je zahvaljujući ponovnom dolasku u Društvo mogla pokazati i prenijeti svoje bogato plesačko umijeće mladim članovima. Kao igračica ona je u Društvu stasavala s onom generacijom folkloraša koja je najviše pronosila dobar glas Društva širom tadašnje Jugoslavije, pa često i izvan njenih granica. Ta generacija je svoje odigrala u pravom značenju tih riječi, a Magdalena Popović je, sada kao koreografkinja, željela stvoriti istu takvu, pa možda još i bolju folklornu skupinu. Mnogo od želje i namjere Magdalene Popović je ubrzo i ostvareno, ali ono što su drugi koreografi i ranije pročelnici često činili - da poslije postignutog uspjeha prestanu raditi u strahu da „kola ne krenu niza stranu“ - Magdalena Popović nije te je ostala i duže od desetljeća s folklornom sekcijom nizala uspjeh za uspjehom. Postavila je neke nove plesove, koreografski je osuvremenila neke od ranijih plesova, kombinirala je nove spletove, a iznad svega ljubavlju prema djeci i plesu ona je najviše omasovila folklornu sekciju. Već 1979. godine, u skupštinskom izvješću tajništva Društva, o folklornoj sekciji kazuju se i ove činjenice: „Folklorna sekcija je i dalje u Društvu najmasovnija sekcija. Interesiranje mladića i djevojaka za rad u ovoj sekciji bilo je u protekloj godini veće od mogućnosti da se svi zainteresirani u nju uključe. I koreografkinja Magdalena Popović i zaduženi članovi Predsjedništva pomagali su novodošlim članovima da svoje interesiranje ipak usmjere ka igri, budući da im je ona bila najzanimljivija, te su ih obavještavali o mogućnostima rada u drugim kulturno umjetničkim društvima u gradu ili u folklornim sekcijama. Tako je suradnja ove sekcije s folklornim sekcijama u gradu bila ostvarivana na najboljim osnovama, kroz koje su se mladi uključivali u kulturno umjetnički rad. Folklorni ansambl broji 85 članova, koji uvježbavaju plesove naroda i narodnosti Jugoslavije u dvije skupine (starija i mlađa). Četiri puta tjedno održavaju se u Društvu probe folklora na kojima se uvijek nađe zaljubljenika, koji kao gledatelji žele promatrati i ples i mladost folkloraša“. 132

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Iste godine kupljeno je još deset pari bunjevačke narodne nošnje. Bunjevački plesovi u novoj koreografiji i u starinski lijepoj narodnoj nošnji, bili su zapažena točka svakog nastupa folklora tih godina. A nastupa je bilo mnogo i svuda, po svim krajevima Jugoslavije, pa nekoliko i izvan njenih granica. Folklor te godine daje svoj program u Zapadnoj Njemačkoj (u Gagenau), za jugoslavenske radnike. Ovakvo gostovanje u SR Njemačkoj ponovit će se poslije dvije godine. Plesove folklora vidjela je i slovenska manjina u Trstu, gdje je također uspješno priređen koncert naše folklorne skupine. Nekoliko puta gostovalo se i u Mađarskoj, a u svibnju 1986. g. folklorna sekcija Društva je s folklorašima iz Doroslova gostovala i u Švicarskoj. U nekim mjestima u Jugoslaviji nastupalo se čak i po desetak puta, kao u Šibeniku (jednom i na poznatom Festivalu djeteta). Osim uzajamnih gostovanja, folklorna sekcija daje svoje programe i u okviru raznih oblika kulturne suradnje unutar AP Vojvodine, zatim suradnje s tadašnjim bliskim ili bratskim gradovima Sombora (Subotica, Osijek, Baja, Šibenik). Nekoliko koncerata ova sekcija dala je za mladež na radnim akcijama, počevši od saveznih pa do lokalnih (na prijateljskim večerima). Svake godine sekcija je i za pripadnike vojske davala tri do četiri koncerta, često ostvarujući i neke zajedničke točke s vojnicima. U tom razdoblju bilo je nezamislivo da u programu bilo koje gradske svečanosti ne bude predviđeno i nekoliko spletova plesova u izvođenju folklorne sekcije Društva. Nekoliko puta godišnje folklorna sekcija Društva davala je zajedničke priredbe s drugim društvima iz Sombora i okolnih mjesta. Ta suradnja najbolje je ostvarivana s folklornim skupinama KUD „Nikola Predojević“ iz Sombora, zatim s folklorašima KUD „Petőfi Sándor“ iz Sombora, kao i s folklornim ansamblima iz okolnih sela (Bačkog Brega, Doroslova, Čonoplje i Bačkog Monoštora). Zajedničke priredbe najčešće su davane povodom značajnijih blagdana. Posebnost takvih priredba bila je u tomu što su se igrači poslije službenoga dijela programa hvatali u kolo s publikom i članovima drugih društava i tako se zajednički nastavljali veseliti. Društvo je s folklornim sekcijama drugih društava somborske općine priređivalo i priredbe s kojih se prihod slao stradalima od potresa ili nekih drugih prirodnih nepogoda. 133

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Najviše programa folklorna sekcija je davala u svojoj „domaji“, odnosno u Somboru, za radne organizacije i škole, zatim na raznim natjecanjima i općinskim smotrama po selima, pa i salašima. Sekcija je svake godine nastupala od 30 do 40 puta. S podjednakim entuzijazmom mladići i djevojke ove sekcije plesali su i na širokoj pozornici Narodnog kazališta, kao i na hrapavim podovima tvorničkih dvorana, a nisu im smetale ni stiješnjene bine tadašnjih salašarskih zadružnih domova. Svakim svojim nastupom oni su publici pokazivali koliko je lijepo druženje kroz ples, a svojim nasmijanim licima, glazbom, uzvitlanim pokretima i svojom mladošću izazivali su na svakoj priredbi burni pljesak. Sve je to bilo razlog da se i polovicom osamdesetih godina XX. stoljeća u rad folklorne sekcije Društva neprestano uključuju novi članovi, najviše djeca osnovnoškolskog uzrasta, pa su probe morale biti održavane u četiri skupine (po dvije svaku večer). Koreografkinja Magdalena Popović je među starijim igračima odabrala jednog mladića i jednu djevojku koji joj pomažu, naročito u radu s početnicima. Svatko tko bi u to vrijeme u večernjim satima navratio do Hrvatskog doma i ušao u dvoranu gdje su održavane probe folklora, vidio bi djecu ili mladež zagrljenu u kolu ili nekom drugom plesu, kako po ritmu tada nezamjenljive i vesele harmonike Vojislava Plavšića skakuću, zapliću i vitlaju se po dvorani, na radost namjernika i na radost članova Društva koji ovuda prođu, na radost svojih roditelja koji bi često dolazili vidjeti svoju djecu kao folkloraše, a najviše na radost šire zajednice što je stotini mladića i djevojaka ovo Društvo omogućilo da svoju mladost osmisle plesom i pjesmom. Folklorna sekcija je i tijekom narednih godina i desetljeća ostala najmasovnija sekcija u Društvu. Tako je bilo i krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je za novog koreografa postavljen dugogodišnji član Društva i iskusni igrač Šima Beretić, koji je uz suglasnost tadašnjeg pročelnika Šime Strilića obogatio repertoar novim koreografijama. Folklornu sekciju je pratio korepetitor Mile Mićko Bulović. I tada je, kao i danas, djelovala dječja folklorna sekcija. S njima je radila Magdalena Nikačev. Glavni nastupi svih ovih godina su bili: Veliko bunjevačko-šokačko prelo, Dužionica, godišnjica Društva i drugi nastupi širom Vojvodine. Uz starije igrače počeo je rad i s novom generacijom koja će dugo biti u Društvu. Početkom 1995. s radom započinje stručni 134

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

rukovoditelj Dragan Kubatov. S folklorom je uz Dragana bila i pročelnica Sonja Vidović. Korepetitorsku ulogu preuzeo je Milan Grković. Od gostovanja u inozemstvu, u to vrijeme treba spomenuti nekoliko sudjelovanja sekcije na prelima u Mađarskoj. Nakon povlačenja Sonje Vidović, za novog pročelnika je izabran Franja Parčetić. S novim igračima počela je raditi Ljiljana Šelember, uz pratnju mladog glazbenika Antuna Suvalja. Značajnija gostovanja ove generacije bila su u Nišu, Lajkovcu, Đakovu (na „Đakovačkim vezovima“), Mohaču (Mađarska) i Subotici. Posebno vrijedno pozornosti bilo je gostovanje u Beogradskom muzeju gdje je KUD „Vladimir Nazor“ predstavljao plesove, nošnju i običaje bačkih Bunjevaca. Nakon vraćanja hrvatskog predznaka u naziv Društva 2001. godine, dolazi do velikih promjena u Društvu. Odlaskom većeg broja igrača iz Društva, nastaje praznina koju popunjavaju veterani i nove mlade snage koje su krenule iz početka. Ovaj mukotrpni posao preuzeli su na sebe Antun Knežević, Željko Kolar i Joso Firanj. Odlaskom igrača otišli su i glazbenici, te se stvorio još jedan problem. Angažirana je glazbena pratnja iz Bačkog Brega, pod upravom Marka Lerića. Dolaskom novog rukovodstva, Društvo kreće krupnim koracima naprijed. Uz rad s igračima, Antun Knežević prihvaća i ulogu pročelnika folklorne sekcije. Ubrzo je uslijedio i prvi nastup novog folklora u selu Kupusina. Početkom 2002. godine u Društvo dolazi bivša koreografkinja Vladimirka Andrić, te počinje intenzivno raditi s mladima na učenju novih koraka. Tada kreću i gostovanja po Hrvatskoj i Mađarskoj. Nakon odlaska Vladimirke Andrić, folklor ponovno vodi Antun Knežević. U to vrijeme počeo je intenzivniji rad na izvornim običajima. Folklor je često sudjelovao na smotrama, a atraktivna gostovanja zabilježena su u u Kaštel Lukšiću, Slavonskom Brodu, Zagrebu, Sesvetskom Kraljevcu (Hrvatska), te Pečuhu i Budimpešti (Mađarska). Gostovalo se često i u okolini Sombora. Poslije kraće stanke, s radom je nastavila dječja folklorna sekcija za koju je bio zadužen Željko Kolar. U Društvo tada dolaze i dva nova člana glazbene pratnje folklora, Ivan Tadić i Strahinja Rašić. Odlaskom Antuna Kneževića, za tajnika Društva mjesto pročelnika preuzima Josip Marković. S dječjom skupinom nakon Željka Kolara rad nastavlja Kristina Išpanović, koja je doprinijela 135

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

omasovljavanju i kvaliteti ove skupine. Postignut je značajni uspjeh na III. dječjim međunarodnim folklornim susretima u Zagrebu, dječjem festivalu „Vinkovačke jeseni“, na festivalu u Tavankutu, na smotri u Čonoplji i na manifestaciji „Somborsko ljeto“. Nakon Josipa Markovića, na mjesto pročelnika dolazi Željko Kolar, a u Društvo se 2007. godine vraća koreografkinja Magdalena Nikačev. Godine 2008. dolazi do smjene generacija te mnogi igrači napuštaju folklornu sekciju koja ostaje bez prve postave. Prebacivanjem igrača iz dječje skupine u izvođačku, stvoren je izvođački sastav s kojim je počeo raditi pročelnik i stručni rukovoditelj Vinko Paštrović, u suradnji s Damirom Šeremešićem. Za korepetitora su postavljeni Milan Mirosavljev i Zlatko Vuković. S obzirom na to da izvođačka skupina nije imala odgovarajuću kvalitetu, u pomoć je pozvana veteranska skupina koja se odazvala u velikom broju, te se mogao sastaviti dobar izvođački ansambl. Godine 2009. prijavljeno je sudjelovanje na smotri s „Bunjevačkim svatovima“, gdje se stiglo do pokrajinske smotre. Postavku ovoga običaja napravio je Šima Beretić, koji je preuzeo mjesto koreografa folklorne sekcije te poboljšao kvalitetu i masovnost folklorne skupine. U narednom razdoblju folklorna sekcija bilježi značajne uspjehe na smotrama izvornoga stvaralaštva, gdje je tri godine uzastopno stizala do pokrajinske smotre. Uz običaje, njeguju i koreografiju. Veliku pomoć folklor je imao od novopostavljenog pročelnika Zvonimira Lukača i korepetitora Zlatka Vukovića. Važniji nastupi u 2009. godini bili su na manifestaciji „Prigorski dani“ u Sesvetskom Kraljevcu (Hrvatska), te na tradicionalnim manifestacijama Društva (Prelo, Dužionica i godišnji koncert). Društvo je u hodu pretrpjelo velike promjene dolaskom novoga predsjednika, Upravnog i Izvršnog odbora i pročelnika, Jose Firanja. Uspješnim radom i zalaganjem koreografa koji je postavio nove koreografije, došlo je do realizacije velikoga broja gostovanja po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u našoj zemlji (Zagreb, Vinkovci, Komletinci, Široko polje, Tolisa, Neum, Bajmak, Subotica, Bački Monoštor, Bački Breg, te humanitarni koncert za Kraljevo, koji je organiziran u prostorijama našega Društva). Osobito treba izdvojiti nastup na javnom snimanju emisije „Lijepom našom“ u Subotici, s plesovima iz Posavine i kada je folklorna skupina dobila sve pohvale. 136

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Zbog želje mnogobrojnih roditelja i djece, početkom 2011. godine s radom ponovno započinje dječja folklorna skupina pod vodstvom Kristine Pekanović. Odziv je bio odličan tako da ova skupina danas ima 25 polaznika. Prvi nastup imali su poslije samo četiri mjeseca na Dužionici, kada su naišli na velike simpatije publike. Svih ovih godina brigu o kompletnoj garderobi, kako u Domu tako i na svim gostovanjima vodi Milosava Šijačić, poznatija kao „teta Mika“.

Folklorna sekcija HKUD „Vladimir Nazor“ 2010. godine

137

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Nastupi folklorne sekcije HKUD „Vladimir Nazor“

138

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Nastupi folklorne sekcije HKUD „Vladimir Nazor“

139

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Nastupi folklorne sekcije HKUD „Vladimir Nazor“

140

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

TAMBURAŠKA SEKCIJA Od davnina se u ovima našim krajevima udara ,,u sićane žice“ da bi veselje, tko zna čime potaknuto, bilo veće i postalo vidljivo. Još i sada se u ponekom „nakićenom“ veselijem društvu može čuti ona narodna: „Nikad dosta čaša i tamburaša“. Otuda je valjda ranijih godina i bila nezamisliva neka igranka ili zabava bez skladnog zvuka i ritma tamburica. Potreba da tamburaši i u programu sudjeluju nije postojala jer je njihova točka na svakoj narodnoj zabavi bila najduža, oni su poslije programa „svirali igranku“. I pored ovakvog odnosa prema tamburašima, u „Miroljubu“ je, čim je osnovan, Upravni odbor odredio tko će biti zadužen za tamburaše. Prvi pročelnik ove sekcije bio je sajdžija Joso Rubić. On je za pojedine priredbe morao odrediti koje će narodne plesove svirati tamburaši, brinuti se da i „svirači“ kao i ostali na zabavi budu u narodnoj nošnji i, dabome, da se s njima „pogodi“ o visini naknade za sviranje na pojedinoj zabavi. Isti tamburaši svirali su za tradicionalno „Prelo“ skuplje nego za neku drugu zabavu. Ni u prvim poslijeratnim godinama ne postoji u Društvu orkestar tamburaša koji svira na priredbama. Tamburaški orkestar se prvi put kao sekcija u Društvu spominje na Godišnjoj skupštini 1947. godine, koji je „...na svim seljačkim priredbama izvodio narodne plesove s dosta uspjeha, iako sami članovi zbora nisu uvijek pokazivali dovoljno razumijevanja za funkciju koju vrše u Društvu, ali zbog toga dio krivnje pada i na samo rukovodstvo Društva koje nije nastojalo stanje izmijeniti i popraviti“. Sklad i ritam tamburaškog muziciranja postajao je rado slušan, naročito za one žitelje somborske sredine koji su ranije živjeli u drugim krajevima i nisu toliko bili upoznati s ovom vrstom glazbe. U upravi Društva sve se češće isticalo da bi tamburaši trebali nastupati i u programu priredba, za što oni nisu bili mnogo zainteresirani. To se konstatira u i zapisniku sa sjednica Upravnoga odbora Društva iz 1948. godine, u kojemu se kaže: „Ta okolnost bi se mogla pravdati činjenicom da su članovi tamburaškog zbora gotovo isključivo građevinski radnici, da su oni prošle godine bili veoma mnogo angažirani, a s druge strane ima tu još jedna stvar koja nije baš najpohvalnija, a to je da su članovi tamburaškog zbora

141

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

bili više zainteresirani materijalnim momentom, a manje uspjehom i svoga zbora i cijeloga Društva“. Ovaj materijalni moment među članovima i kasnije oformljenih tamburaških zborova u Društvu, često će doprinositi da pojedini članovi napuste sekciju, oforme neku svoju skupinu i počnu svirati po svadbama, banketima i drugim zabavama, isključivo za novac. S prvim kušnjama te vrste kod tamburaša borio se i prvi poslijeratni pročelnik ove sekcije, Andrija Bogdan. On je nastojao suzbiti tu pojavu profesionalizacije, ali je ona i dalje bila veoma primamljiva. Zbog toga se tijekom 1948. godine s dosta strepnji donosi odluka da se postojeći tamburaški zbor sastavljen od „poluprofesionalaca“ koje uglavnom nije interesirao „moralni uspjeh društva“, jednostavno raspusti i da se oformi novi istinski amaterski tamburaški zbor od mladih članova. Kupljeni su instrumenti, angažiran je i stručni učitelj dr. Adolf Ploj i započelo se s vježbama. Ubrzo su iskrsnule nepredviđene poteškoće. Među prijavljenima za ovu sekciju pojavilo se i nekoliko starijih omladinaca koji su mislili da će poslije par proba naučiti svirati na tamburici. Kako se to nije dogodilo, prestali su dolaziti na probe. Poslije ovog neprijatnog iskustva, Upravni odbor odlučuje da se tamburaški orkestar oformi isključivo od djece, odnosno da u radu ove sekcije treba krenuti od samoga početka. U zapisniku Upravnoga odbora je navedeno da će to „... svakako biti od koristi populariziranju glazbe u našem narodu, koji tu stranu društvenog života prilično zanemaruje i smatra da je to gospodski posao. Međutim, danas je kultura dostupna najširim narodnim masama, pa prema tome i glazba mora postati vlasništvom najširih narodnih masa. Tamburaška sekcija je do sada bila u sklopu pjevačkoga zbora, ali se to pokazalo u praksi vrlo nezgodno, zbog čega će Upravni odbor predložiti osnivanje posebne tamburaške sekcije“. Sekcija je počela rad s devet članova - pionira. Oni su ubrzo ovladali vještinom sviranja na ovom instrumentu, čemu je mnogo doprinijelo pedagoško i stručno iskustvo učitelja tamburice Ploja. Iste godine tamburaši već tri puta nastupaju na priredbama, od toga i na tradicionalnom „Prelu“. I sljedeće tri godine mladi tamburaši uspješno će izvoditi svoje točke na društvenim priredbama, a četiri puta i na gostovanjima. Teškoće u radu ove sekcije počele su odlaskom stručnoga učitelja. Još uvijek djeca, ovi tamburaši nisu se pored 142

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

nestručnog pročelnika znali snaći i organizirati u samostalnu grupu. Još su neko vrijeme dolazili i vježbali, ali su sve rjeđe nastupali. Počelo je osipanje članova orkestra. Kada je Društvo 1956. godine dobilo preporuku nastaviti raditi kao klupska ustanova, ova sekcija prva se ugasila. Već 1963. godine ozbiljno se u Društvu raspravlja o ponovnom osnutku tamburaške sekcije. Novoizabrani pročelnik Pavle Periškić tijekom iste godine puno je učinio na okupljanju članova, uglavnom djece koja će raditi u ovoj sekciji. Kupljeno je još nekoliko instrumenata, pozvan je profesor glazbe Zlatko Skiva i ponovno se započelo s radom i opet od samoga početka. Nije se očekivalo čudo, ali su postojali valjani razlozi da se vjeruje da će ova sekcija sljedeće godine moći dati svoje kratke točke u priredbama Društva. Sljedeće, 1964. godine, pokazalo se da su poteškoće u radu ove sekcije bile veće od svega uloženog u njeno oživljavanje. U zapisniku sa Skupštine društva 1964. godine rečeno je: „Čini nam se da uzroke ovakvom stanju u tamburaškoj sekciji možemo naći u preopterećenosti djece nastavnim programima i drugim aktivnostima u školama, a pomalo i u nedovoljnom zauzimanju roditelja da svojoj djeci omoguće učiti svirati na ovom popularnom instrumentu“. Nekolicina starijih koji su se prijavili za ovu sekciju, ubrzo su odustali kada je u Društvu počela raditi skupina omladinaca koji su svirali na skupim električnim gitarama. Društvo nije imalo novca a nije ni ozbiljno raspravljalo o tomu da kupuje takve gitare i da se sekcija tamburaša pretvori u sekciju „električara“, nego je ovu skupinu mladića pustila svirati na svojim gitarama u Društvu. I dalje se isključivo radilo sa „čistim“ tamburašima, uglavnom učenicima završnih razreda osnovne i prvih razreda srednje škole. Skiva je i dalje uvježbavao ovu skupinu, ali se osim nastupa na nekim drugarskim večerima u Društvu, ova sekcija nigdje javno nije pojavljivala. Ova nesigurnost i nedovoljna uvježbanost članova sekcije nikako se ne može pripisati njenom stručnom učitelju, nego neprestanom osipanju članstva, a to znači i neprestanom radu s početnicima. Želja da se uči sviranje na tamburici i da omladinci u toj sekciji Društva i ostanu, primijećena je tek onda kada su se „električari“ istutnjali, ali se ni onda, iako je u sekciji bilo 17 članova, nije moglo postignuti ono što se željelo i očekivalo. A očekivalo se mnogo. Trebalo je stvoriti tamburaški orkestar koji neće samo moći izvoditi 143

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

posebne točke u kulturno-umjetničkim programima Društva, nego će biti u stanju predstavljati glazbenu pratnju folklora. Ponovno se započelo s velikim nadama i skoro ponovno ispočetka. U izvješću s Godišnje skupštine Društva 1968. godine, o radu tamburaške sekcije je zapisano: „Već pet godina traju porođajne muke ove sekcije. U protekloj godini otpočelo se s organiziranom radom s učenicima osnovne škole pod stručnim rukovodstvom profesora Julijana Grabenara. Za minimalni honorar on je držao vježbe, a o dolasku djece na probe se u ovoj sekciji starao pročelnik. Da je sekcija imala svoje uspjehe u radu potvrđuje i nastup prilikom obilježavanja Dana Republike prošle godine. Uz Somborsko pevačko društvo i neke recitatore nastupila je i tamburaška sekcija s melodijama partizanskih pjesama. To je bio njen jedini i zvjezdani trenutak jer se poslije toga stručni učitelj razbolio, učenici su se razišli i svi znamo što je dalje bilo“. Međutim, u Društvu koje je postojalo i radilo na amaterskim osnovama, kao i u njegovim sekcijama, uvijek je bilo nepisano pravilo da se ne žali previše za onim u čemu se nije uspjelo, nego da se ponovno pokuša ali smišljenije i organiziranije. Neuspjeh neke sekcije opravdavao je i varljivi zanos mladih koji su se za nju prijavili, a naročito amaterski odnos članova prema radu u Društvu. Ponovno će u ovoj sekciji zaigrati tamburaške žice kada joj Upravni odbor odredi novog pročelnika dr. Gavru Gavrilovića, koji je i sam dobro svirao na gitari. U ovu sekciju će se uključiti neki učenici Učiteljske škole koji su već znali svirati na tamburici. I nekoliko učenika Gimnazije pristupit će ovim tamburašima. Upravni odbor je uvidio da za ovakvu skupinu treba angažirati stručnoga učitelja, praktičara u muziciranju na ovom instrumentu. Zato iz Subotice jednom tjedno u Društvo počinje dolaziti profesor glazbe Lazar Malagurski. Povećana financijska ulaganja u ovu sekciju ubrzo će se višestruko isplatiti. Tamburaši Društva uskoro nastupaju na priredbama koje se priređuju u Društvu. Sretna je okolnost da je većina ovih tamburaša znala i solidno pjevati, a promišljeni odabir pjesama koje su svirali ubrzo će ovu sekciju učiniti popularnom ne samo u Društvu, nego i šire u gradu. Tamburaši nastupaju zajedno s folklornom sekcijom, ali ne kao glazbena pratnja folklora, već samostalno, u stankama dok se igrači pripremaju za drugi splet plesova. 144

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Završivši srednju školu neki od tamburaša napustit će sekciju, odlazeći na fakultet. Preostali članovi ove skupine ne žele vježbati s pridošlim novim članovima i sve više nastupaju po svom nahođenju na svadbama, banketima i večerinkama. Zato će Upravni odbor 1974. godine ponovno pažljivo razmatrati rad tamburaške sekcije. Interesiranje za sviranje u ovoj sekciji, naročito među srednjoškolcima, bilo je dobro i trebalo je samo malo taktičnosti i preduzimljivosti novog pročelnika Marina Lukačeva, pa da se novi članovi ove sekcije, dobro uvježbani, opet pojave na pozornici i dopadljivom glazbom tamburice oduševljavaju publiku. U izvješću o radu Društva za 1975. godinu primjećuje se: „Tamburaška sekcija je svojim glazbenim spletovima nastupila za Prvi svibnja, za Dan mladosti. Zajedno s folklornom sekcijom društva sudjelovala je na priredbi u Baču, povodom oslobođenja Bača, zatim u svečanom dijelu otvaranja Balkanskog šampionata u dizanju utega. Stručnu pomoć sekciji pruža Julijan Grebenar. Ova sekcija je za svoj rad koristila isključivo sredstva Društva, jer ne dobiva namjenska sredstva od KPZ, a i sama nije ostvarila nikakve prihode“. Naredne dvije godine sekcija će imati oko četrdeset nastupa, skoro isto onoliko koliko je puta nastupao i folklor na raznim svečanostima, priredbama i manifestacijama. Ali već krajem 1977. primijetit će se znaci rasipanja i ove skupine. Razlozi su bili isti kao i kod prethodne. Sva smišljena i energična nastojanja Marina Lukačeva da nagovori preostale starije tamburaše da sviraju s novim članovima nisu dale rezultate. Njima je daleko atraktivnije bilo svirati s Vojom Plavšićem za potrebe folklora, odnosno da prilikom nastupa folklora negdje na strani i sami gostuju, umjesto da se muče s početnicima. Jedini koji je od starijih tamburaša htio raditi s početnicima bio je Zlatoje Pajčić. On je kao vrsni znalac orkestralnih mogućnosti tamburice i dobar teoretičar prvi u Društvu pokušao oformiti tamburaški orkestar koji bi mogao izvoditi klasična glazbena djela, posebno prilagođena za tamburicu. Primijetivši visoke zahtjeve koje je postavljao pred petnaestak novih članova ove sekcije, i osjetivši da s takvom glazbom neće moći tamburati na svadbama i banketima, njegovi učenici su jedan po jedan prestajali dolaziti na probe. Upravni odbor za novoga pročelnika određuje Ivana Vukovića, koji je odmah pristupio okupljanju novih članova za ovu sekciju. S 145

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

nešto manjim brojem članova (desetak), isključivo početnika među kojima je bilo i osnovaca (niži razredi) i srednjoškolaca, bila je i jedna djevojka. Dva člana orkestra su bila zaposlena, a jedan je bio pred mirovinom. Orkestar je tako ponovno otpočeo s radom. Ponovno je angažiran i osvjedočeni stručnjak za tamburicu Lazar Malagurski. Ipak, njegovi dolasci iz Subotice koštaju, a financijska sredstva se i dalje ne dobivaju namjenski za ovu sekciju. U svom izvješću na Godišnjoj skupštini 1979. godine, tajnik Lajčo Vidaković je ovako prikazao rad nove skupine tamburaša: „Sa deset članova sekcija je počela s probama dva puta tjedno, tako što je jednom Lazar Malagurski dva do tri sata vježbao s njima, a jednom su oni sami vježbali. Kako je u ovoj grupi bilo i starijih članova koji su htjeli naučiti svirati na ovom popularnom instrumentu, a njihovo nestrpljenje da vide rezultate ovih vježbi postajalo sve veće, oni su prvi napustili sekciju. Za njima su krenuli oni koji su i sami uvidjeli da nemaju puno smisla za sviranje na ovom instrumentu. Profesor Malagurski nije vidio svrhu da dolazi kada na satove vježbi dođu dva-tri čovjeka, jer ga je naprosto bilo sram od Društva pobirati tantijeme, kad ne može dati nikakvu garanciju za ozbiljni rezultat“. Ponovno su se tijekom 1980. godine članovi Upravnog odbora morali ozbiljno zamisliti nad radom tamburaške sekcije. Izabran je novi pročelnik, Stipan Periškić, sada već čika-Stipan, iskušan više puta na čelu neke sekcije u Društvu. On je uspio privoljeti ranije vrsne tamburaše koji su još uvijek bili na fakultetu, da dolaze u Društvo i da dalje sviraju, priključujući se glazbenoj pratnji folklora. Brojniji tamburaši sada su mogli dati i samostalne točke, što su ponekada i činili, ali se ipak na priredbama radije nastupalo zajedno sa harmonikašem, jer se nije dovoljno vježbalo preko tjedna. Društvo je tako i dalje imalo tamburaše, ali nije imalo tamburašku sekciju. Ovu dilemu u Društvu novi pročelnik je vješto riješio, omogućujući nastavniku glazbe Aleksandru Grubaču da sa skupinom svojih učenika (njih oko 40) vježba u Društvu i da nastupa i na društvenim priredbama. Okolnost da je stručni učitelj bio ovom mnoštvu tamburaša i nastavnik u školi, doprinijet će da je ovaj, po prvi put u pravom smislu tamburaški orkestar (najviše zbog brojnosti) vrlo brzo postao dovoljno uvježban da može nastupati. O njemu se na Godišnjoj skupštini 1982. godine primjećuje: „S obzirom na ovako veliki broj ove grupe, njihovi nastupi su uglavnom bili u Somboru 146

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

i bližoj okolici, kao međutočka folklornih priredbi. Neki odlasci na stranu nisu ni planirani sa ovom grupom zbog njene masovnosti, a i zbog razine njenoga muziciranja. Ali, kako se i do sada događalo, očekujemo da će iz ove grupe stasati novi tamburaši, koji će biti velika pomoć novim orkestrima u Društvu“. Već ovo najavljivanje novih orkestara bilo je simptom nepredvidivih teškoća u radu s ovom skupinom. Kada je ubrzo stručni učitelj obolio i otišao u mirovinu, a i pročelnik zbog bolesti bio spriječen dolaziti na probe, nastupilo je ono što je u takvim situacijama prirodna pojava kod amatera. Poslije ova dva neuspjela pokušaja da se ponovno osnuje tamburaška sekcija gdje će novi mlađi tamburaši učiti sviranje, kao da se među članovima Upravnog odbora javio neki strah od ponovnoga neuspjeha. Zato za 1983. godinu nije određivan ni pročelnik tamburaške sekcije, jer tamburašima koji su s folklornim orkestrom svirali ta vrsta pomoći koju pročelnik pruža nije ni bila potrebna. Oni su imali svoje instrumente, a vježbali su samo kada je imao probe i folklor. U posebnoj prostoriji na katu iznad bifea, u staklenim vitrinama ležale su tamburice i bračevi, a kontrabas je često posuđivan. Predah u radu ove sekcije trajao je samo godinu dana. Pred kraj 1984. godine, novoizabrani pročelnik Josip Vuković pružao je svesrdnu pomoć desetorici odraslijih omladinaca s kojima je uporno vježbao nekadašnji tamburaš Đura Parčetić. Nepokolebljivi i ustrajni njegovi izabranici će se već poslije par mjeseci oprobati na nekim drugarskim večerima u Društvu. Iako bez pomoći profesionalnog stručnjaka glazbenika, ova grupa će sporije napredujući ipak uspješno osvajati tajne muziciranja na tamburici i imat će tijekom 1985. godine par uspjelih nastupa na priredbama, zajedno s folklorom. Najzapaženiji nastup ove generacije tamburaša bio je početkom 1986. godine na karnevalskim svečanostima u Bačalmašu u Mađarskoj, gdje je priredbu dala folklorna sekcija. Tradicija popularnog sviranja na tamburici u Društvu njeguje se 1986. u dvije skupine. Bivalo je tako pokatkad i ranijih godina, ali ovo što je u Društvu ostvareno za njegov pedesetogodišnji jubilej predstavljalo je upravo ono što se davno željelo: imati tamburaše koji prate folklor i imati još posebnu tamburašku sekciju. Od 1986., tamburaška sekcija je pod rukovodstvom Đure Parčetića nastupala i u Koprivnici, Vinkovcima, Sarajevu, kao i u 147

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

drugim mjestima gdje je nastupala folklorna sekcija, te na općinskim natjecanjima tamburaških orkestara u Somboru, Čonoplji i Prigrevici, a u Bačkoj Palanci je nastupala u višem rangu natjecanja. Kako su članovi orkestra stasavali i postajali bolji glazbenici, odlazili su na plaćene nastupe, takozvane „tezge“, pa se i tamburaška skupina ponovno polako osipala i opet se svela na nekoliko tamburaša koji su pratili folklor. Ipak svaki od njih se rado odazivao da svira na nastupima u Društvu kad god bi bili slobodni. Profesionalno se iz te generacije danas glazbom bave Ivan Parčetić, Branislav Beljanski, Marko Lerić i Emil Antunić. Situacija s tamburaškom sekcijom bila je ovakva sve do proljeća 1998. godine, kada je formirana nova tamburaška sekcija. Budući da je polaznika bilo dosta, a stalno su se priključivali i novi članovi, sekcija se ubrzo podijelila na prvu i drugu skupinu. U jednoj su bili početnici a u drugoj mladi tamburaši školske dobi, koji su već poslije nekoliko mjeseci bili spremni udovoljiti potrebama folklora, pa i odsvirati u stankama presvlačenja desetak pjesama. Vrijedi zabilježiti da je osim dječaka bilo i šest djevojčica polaznica, od kojih su Gabika Miler, Marija Šimunov i Agneza Pekanović postale vrsne glazbenice. Bilo je doista neobično i lijepo vidjeti kako šest djevojčica s tamburama stoje na bini ravnopravno s dječacima. Na repertoaru su bili folklorni plesovi, starogradske pjesme i igre, pa i umjetnička glazba - „Na lijepom plavom Dunavu“ Johanna Straussa, Mozartov „Turski marš“, kao i popularne melodije „Tico Tico“, „Larina pjesma“ i mnoge druge. Tamburaši su pripremili i svirali skromni prigodni program na svoju prvu godišnjicu, baš onu večer, 24. ožujka 1999. godine, kada su prve NATO bombe pale na Sombor. Iz Pečuha (Mađarska), 28. svibnja 2001., tamburaškoj sekciji Društva pisao je Siniša Leopold: „Dragi prijatelji tamburaši, neobično sam sretan i obradovan viješću da vaša sekcija pri HKUD „Vladimir Nazor“ uspješno djeluje. U ovim teškim i turbulentnim vremenima jedino što nam može pomoći i olakšati nam srce i dušu jest ono u što vjerujemo, a to je naša povijest, naša glazba, naša umjetnost. U svakom smislu želim vam puno sreće, radosti i uspjeha u daljnjem radu, s nadom da ćemo se vrlo brzo sresti i kroz glazbu surađivati“. Početkom novoga milenija tamburaška sekcija nastupala je na festivalima, smotrama orkestara, na manifestaciji „Mikini Dani“ u Bačkom Bregu (gdje se okupljaju svi tamburaši, pa i iz inozemstva), 148

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

na božićnim koncertima i ostalim svečanostima u našem Društvu, ili kao gosti u drugim društvima. Zanimljivo je napomenuti da je razlog neodlaska tamburaške sekcije na daljnje natjecanje orkestara i zborova Vojvodine, povjerenstvo jednom usmeno navelo: „Pa, vi niste ni osnovna, ni glazbena škola“. Tog puta je iza mladih tamburaša stao tadašnji ravnatelj proslavljenog somborskog Omladinskog zbora „Iuventus Cantat“ Silvester Hajnal, braneći glazbeno umijeće mladih tamburaša HKUD „Vladimir Nazor“, uspoređujući ih s glazbeno obrazovanima iz glazbenih škola i hvaleći njihovo višeglasno sviranje i repertoar kakav se još nije čuo među pionirima. Povodom 65. godišnjice Društva (2001.), u našem listu „Miroljub“ je zapisano: „Članovi ove sekcije nastupili su u dvije skupine i pokazali svoje umijeće, te tako poručili da postoji pomladak kojim stručno ravna Emil Antunić, a pročelnik tamburaške sekcije je Stipan Pekanović. Ova sekcija ima velike šanse da jednog dana njeni članovi postanu vrsni tamburaši. Nastup je bio odličan i zapažen“. Ipak, kao i ranije, neki članovi sekcije ubrzo odlaze u srednje škole i izvan grada Sombora, neki odlaze na glazbeno usavršavanje kod nekadašnjeg voditelja tambure u HKUD-u „Vladimir Nazor“ Đure Parčetića, koji sada radi u somborskoj Muzičkoj školi, pa lagano ponovno dolazi do osipanja članstva ove sekcije, što dovodi do toga da nedostaju ključni instrumentalisti bez kojih orkestar nije spreman za natjecanja. Oni što su ostali služili su folklornoj, dramskoj i pjevačkoj sekciji. Treba reći da su neki od polaznika ove škole danas profesionalni glazbenici koji sviraju po restoranima, svadbama, igrankama, prelima i ostalim manifestacijama (Ivan Petreš, Josip Pekanović, Oskar Omahović i Ivan Džinić), a neki sviraju i snimaju svoje pjesme i u Republici Hrvatskoj (Ivan Butković, Josip Marić, Antun Krajninger). Svi oni su nam povremeno dragi gosti na našim slavljima, prelima, Dužionici i igrankama. Do jeseni 2011. godine, više puta je pokušano s pokretanjem nove škole tambure, ali bez uspjeha. Od listopada iste godine počela je ponovno s radom škola tambure koja okuplja i mlade i stare. Najmlađi polaznik ima sedam, a najstariji nešto više od pedeset godina, no najviše je onih srednjih godina koji će najvjerojatnije ostati privrženi Društvu i još dugo nas veseliti svojom svirkom. 149

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

ORKESTRI U DRUŠTVU Prvi orkestar koji je svirao zabavnu glazbu u Društvu osnovan je odmah poslije završetka Drugog svjetskoga rata, 1946. godine. Poticaj za osnutak ovakvog orkestra, koji se tada nazivao „jazz“, dala je mladež, a Upravni odbor odmah se s tim suglasio. Na osnutku i uvježbavanju orkestra koji će svirati glazbu za „okretne igre“, odnosno koji će zabavljati uglavnom gradsku mladež, najviše se zalagao Oto Štefan sa Stipanom Letom i Franjom Bakićem. Oni su u orkestar uključili i Franju Bajlera i Stipana Sekereša. Svi sa solidnom glazbenom kulturom, u svom „jazzu“ svirali su na saksofonu, violini, harmonici, klaviru i bubnjevima. Klavir je posjedovalo Društvo, bubnjevi su iznajmljivani od prodavaonice glazbenih instrumenata „Rab“ za 200 dinara mjesečno, dok su ostali instrumenti bili njihovi. Glazba koju su svirali bila je popularna u to poslijeratno doba (tango, valcer, slowfox, step, polka, pa i poneko kolo ili čardaš). Popularnosti ovog orkestra doprinosilo je i to što su trojica članova bili i dobri pjevači. Igranke su održavane subotom i nedjeljom popodne i bile su veoma dobro posjećene. Kako je u staroj zgradi postojala samo jedna dvorana, donesena je odluka da se zabave na kojima svira „jazz“ održavaju subotom, a za mladež koja je plesala narodne plesove nedjeljom. „Jazz“ je u Društvu smatran više kao mogućnost zabave, a ne kao oblik kulturno-umjetničkoga djelovanja. Od igranki koje su „jazzisti“ svirali, Društvu su pristizala znatna financijska sredstva. Oformljen osobnom inicijativom, već poslije dvije godine „jazz“ će prestati svirati. Upravni odbor nije činio ništa posebno da se pronađu novi saksofonist i bubnjar (koji su otišli u vojsku), iako je svima bilo poznato da je ova glazbena skupina, kako je zapisano u Godišnjem izvješću Društva za 1948. godinu, „dobrovoljnim zalaganjem omogućila da se održi čitav niz sijela, koji su Udruzi donijeli prilično materijalnih prihoda. Što se ništa ozbiljno nije poduzelo da se 'jazz' oživi, postojali su još neki razlozi: 1. Što moralna razina tih sijela nije bila na ovoj visini na kojoj bi trebala biti zabava u Društvu. 2. Što se članovi koji su preko cijeloga tjedna radili, zbog nestašice prostorija nisu mogli okupiti i zabaviti u Društvu i nedjeljom, kada su inače slobodni.“

150

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Preseljenjem u novu zgradu, u okrnjenom sastavu „jazz“ je još izvjesno vrijeme svirao u prostorijama na katu, i to u isto vrijeme kada je u Velikoj dvorani Društva svirao narodni orkestar. Međutim, kako su nešto kasnije i na narodnim zabavama svirane „okretne igre“, to je i nestalo potrebe za ovim orkestrom. U Društvu je od druge polovice šezdesetih godina XX. stoljeća postojao orkestar čiji je sastav ponekada činila samo jedna harmonika, a po potrebi i skupina od pet do sedam članova. Stup ovoga orkestra koji je duže od dva desetljeća svirao za probe i nastupe folklorne sekcije u Društvu, bio je dugogodišnji profesionalni harmonikaš Vojislav Plavšić, a prvi do njega bio je Milo Terzić (po potrebi violinist ili „kontraš“). Često je i na probama ovaj orkestar svirao u punom sastavu, pa su se onda tu našli i Stipa Parčetić, Šima Karas, Zoran Batalo te još poneki tamburaš. Ovo je jedini orkestar u Društvu čiji su članovi (ne uvijek svi) bili plaćeni za svoj rad. Dobro uvježbani, s glazbom profesionalne kvalitete u tom žanru, njihovi honorari u Društvu ipak su bili krajnje amaterski i simbolični. Ipak, nešto više je uspijevalo „kapnuti“ kada su se svirale igranke na zabavama Društva. Naravno, materijalno su mnogo bolje prolazili izvan Društva. Orkestar je i samostalno nastupao na priredbama, u trenucima koji su igrači koristili ili kao predah ili za oblačenje druge nošnje za drugi splet plesova. Obično su tada bili odsvirani neki narodni plesovi koji nisu bili na repertoaru folklora, ili je orkestar pratio pjesmu nekoga pjevača. Lijepi glasovi i pokatkad malo drhtava pjesma, uvijek izvorno narodna, čula se na prelima i dužionicama, na dočeku nove godine, a najčešće i najviše na gostovanjima. To, u pravom smislu amatersko pjevanje, puno kušnja zbog nepredvidive publike i njenog prihvaćanja pjesme, uvjetovalo je da su pjevači naglo prestajali nastupati, isto onako kako su se iznenada i pojavljivali sa željom da pjevaju. Među ovim pjevačima amaterima, članovima Društva, po lijepim i skladno otpjevanim pjesmama zapamćeni su: Milan Aperlić, Milena Plavšić, Sigmund Fratrić, Ruža Pelagić, Rada Radović, Ljiljana Spasojević, Milovan Selak, Gojko Milić i Slobodan Bačić. Pjevačima-amaterima nije bio isplaćivan nikakav honorar. Rado slušana samostalna točka orkestra bila je i izvođenje narodnih kola na fruli. Osim nesumnjive virtuoznosti koja se pokatkad približavala majstorstvu Save Jeremića, frula Slobodana 151

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Bačića bila je i posebna atrakcija po načinu na koji je on svirao. Sve to je izazivalo prolom pljeska i oduševljenja na priredbama. I njemu, kao i pjevačima, taj pljesak bio je jedina nagrada. Koliko je financijska strana svih onih koji su nastupali s orkestrom, pa i samoga orkestra bila nepovoljna, ona druga strana je kao nadoknada bila i atraktivna i prijatna. Putovanja s folklornom sekcijom širom nekadašnje Jugoslavije, a par puta godišnje i u inozemstvo, brojna susretanja, prijateljske večeri, a iznad svega one razdragane i vesele probe zbog kojih se na vratima male dvorane uvijek i tiskalo mnoštvo radoznalaca i namjernika privučenih glazbom „samo da vide što je tamo“, predstavljalo je nešto što se i ne može i ne treba platiti. Treba spomenuti da se u Društvu za potrebe folklora koristila i neobična pratnja, uvjetno rečeno najčudniji orkestar. To je ono ritmičko pjevušenje koreografa s ponavljanjem šeste note solmizacije „la, la, la“, čiji takt pažljivo slušaju igrači početnici, kada nitko od glazbenika nije mogao doći na probu. U Društvu je 1964. godine osnovan i orkestar s električnim gitarama. U stvari, ovaj orkestar činilo je nekoliko omladinaca koji su u Društvo dolazili samo zato što im je na raspolaganje stavljena pozornica i velika dvorana za probe i za sviranje na igrankama. Treštalo je na sve strane. Gosti u bifeu su se često žalili na buku koja je i pored vrata i debele zavjese djelovala uznemirujuće, naročito na starije goste. Još su više bili ozlojeđeni ugostitelji koji su bife Društva držali u najmu, jer je glasna električna glazba rastjerivala njihove „redovite“ mušterije. Štimung ovim omladinskim zabavama održavanim četvrtkom, koje su bile preteče budućih zabava u diskoklubovima, najviše je davala glasna glazba pojedinih instrumenata i skoro potpuni mrak u dvorani (lite show još nije bio u modi). Dio prihoda od prikupljenih ulaznica pripadao je i Društvu. Međutim, poražavajući izgled Velike dvorane poslije ovih „igranki“, mnoštvo otpadaka, zalijepljenih žvaka po podu, izlomljene stolice i pojave huliganskog ponašanja nekolicine pojedinaca na njima, bit će povod i razlog da se poslije nekoliko mjeseci prekine s održavanjem ovakve vrste zabava u Društvu. Još jednom će se 1981. godine u Društvu oformiti slični orkestar. Potporu osnutku ovakvog orkestra u Društvu dao je odvjetnik Đura Bošnjak. Nekolicina srednjoškolaca: Saša Bošnjak (bas-gitara), 152

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Pavle Cvetković (gitara i pjevač), Nenad Ćelić (klavijature), Đorđe Pivarski (bubnjevi) i Saša Merei (kasnije gitarist umjesto Cvetkovića) vježbali su u prostoriji na katu. Svom orkestru dali su neobično ime „Limun i ostali naftini derivati“, skraćeno „LIOND“. Visokovoltna pojačala i zvučnici velikih kapaciteta nadjačavali su kroz otvorene prozore i bučni promet na Vijencu Radomira Putnika. Glazba koju su svirali pripadala je smjeru rock glazbe, a svirali su i skladbe koje su sami smišljali. Orkestar nije svirao na igrankama već je nekoliko puta nastupao samostalno na koncertima rock glazbe u Somboru i na somborskim „gitarijadama“. Već od 1983. godine članovi ovoga orkestra prestaju nastupati i napuštaju Društvo. U Društvu je tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća svirao samo jedan orkestar, uvjetno nazvan mješovitim (tambure i harmonika). Osim za potrebe folklora, ponekad je svirao i na igrankama. Harmonikaška sekcija Odlukom Upravnoga odbora od 19. studenoga 1988. godine, osnovana je harmonikaška sekcija čiji je stručni rukovoditelj bio Petar Bukovac iz Stanišića. Za rad sekcije osiguran je prostor (današnja garderoba), koji je oličen i prilagođen potrebama sekcije. Sekciju su činili učenici osnovnih škola koji su na raspolaganju imali 28 harmonika te su mogli nastupati u Nenadiću, Gradini, na priredbama Društva i na Prelu. Sudjelovali su također i na Pokrajinskoj smotri dječjih orkestara gdje su zauzeli treće mjesto. Sekcija je s radom prestala zbog ekonomskih poteškoća u teška predratna vremena.

153

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Mladi tamburaški orkestar HKD „Miroljub“

Orkestar KUD „Vladimir Nazor“ iz šezdesetih godina XX. stoljeća

154

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Tamburaški orkestar KUD „Vladimir Nazor“ 1983. godine

Mješoviti orkestar

155

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Nastupi tamburaša HKUD „Vladimir Nazor“

156

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Tamburaška sekcija HKUD „Vladimir Nazor“

Diplome za nastupe orkestara KUD „Vladimir Nazor“

157

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Diploma dječjem tamburaškom orkestru KUD „Vladimir Nazor“

Zbirka starih tambura

158

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

BALETSKA SEKCIJA Baletska sekcija jedina je sekcija za koju se već poslije dvije godine njenoga postojanja u Društvu s puno razloga počelo govoriti kao o jednoj vrsti škole, jedinstvenoj za cijeli grad. Oformljena je onih godina kada je prestala vrijediti odluka da rad Društva treba biti klupskoga karaktera. Tih godina (1963. i 1964.) Društvo ponovno formira dramsku, folklornu i tamburašku sekciju, a u želji da se aktivnosti Društva što više razgranaju, Upravni odbor donosi odluku da se osnuje i baletska sekcija. Ova, ispočetka isuviše smjela zamisao, brzo će biti i ostvarena. Sve zasluge i priznanja za njen osnutak pripadaju baletmajstoru Marku Trencu. S puno ljubavi prema baletskoj igri, koju kao službenik u Somboru nije mogao nigdje pokazati, on će potaknuti Upravni odbor da za potrebe baleta izdvoji financijska sredstva i adaptira jednu prostoriju na katu (ugrađene su pritke, stavljen odgovarajući pod i nabavljena su dva velika zrcala). Po gradu su stavljani plakati, u „Somborskim novinama“ je objavljena vijest da u KUD ,,Vladimir Nazor“ počinje raditi baletska sekcija za djevojčice predškolske dobi. Odziv roditelja koji su dovodili svoju djecu bio je sasvim zadovoljavajući. Probe su održavane kao i u ostalim sekcijama, uglavnom u jesenskom i zimskom razdoblju, dva puta tjedno u popodnevnim satima. Kako učenje baletskih vještina iziskuje profesionalne stručnjake, kako baletmajstora tako i klavirske pratnje, to se već u početku nametalo pitanje kako financirati rad ove sekcije. Društvo je od ovlaštenih kulturnih i prosvjetnih ustanova u gradu tražilo financijsku pomoć. Međutim, nije naišlo na potporu. Upravni odbor donosi odluku da roditelji čija djeca uče balet plaćaju mjesečno određenu sumu kojom će se isplaćivati skromni honorari baletmajstora i klaviristice. Stručan, odgovoran i pedagoški neposredan rad baletmajstora i lepršava klavirska pratnja gospođe Lisenko Gledis, već 1965. godine dat će prve rezultate. Koncert malih balerina priređen te godine u Velikoj dvorani Društva na neprilagođenoj pozornici, bio je više svojevrsna atrakcija u Društvu nego pokazana razina baleta. Sljedeći koncert ovih malih plesačica održan 1966. godine u Narodnom kazalištu kao završna svečanost prije ljetnoga raspusta, oduševio je ne samo roditelje i rođake malih balerina, nego i članove 159

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Upravnog odbora kao i brojne druge gledatelje. U godišnjem izvješću podnesenom na Skupštini društva 12. veljače 1967. godine, o ovoj sekciji se kaže: „Baletska sekcija našeg Društva neprestano radi. U protekloj godini imala je nekoliko nastupa, dajući svoje programe uglavnom za učenike somborskih osnovnih škola. U sekciji se radi sa dvije skupine: starijom i mlađom, dva puta tjedno. S obzirom na volju i oduševljenje koje pokazuju članovi ove sekcije za njen rad, možemo očekivati da će ova sekcija moći uskoro davati svoje programe i po selima“. Iako je ovo pomalo prenagljeno očekivanje od baletske sekcije njen prvi pročelnik Matija Tucakov nastojao ostvariti, ubrzo se uvidjelo da takva gostovanja pretpostavljaju niz poteškoća, počevši od klavira pa do brige o djevojčicama i njihovu odijevanju, koje su obično izvodile majke, i drugom. Svoje samostalne koncerte koji su trajali koliko i jedan školski sat, sekcija će najviše davati za somborske osnovne škole i dječje vrtiće, a ponekad i za Dan žena. Sekcija je godišnje obično nastupala od tri do šest puta (ponekad se u okvirima programa nekih drugih priredba u Društvu nalazila i baletska točka od 10 minuta, obično na „Prelu“). Kako su pojedine male balerine u ovoj sekciji ostajale, tj. i kao učenice viših razreda osnovne škole i dalje su plesale balet, mogla se ostvarivati ona zamisao da se gostuje na strani. I iznenađenje i oduševljenje izazvao je samostalni nastup starije skupine balerina u Sivcu i Prigrevici 1974. godine. Bili su to prvi nastupi baleta u ovim sredinama. Iako je i u ovoj sekciji bilo smjena generacija, ipak je u njoj svake godine plesalo od 25 do 40 djevojčica. Čim je „zaostalo“ nekoliko „starijih“ balerina, krenulo se na gostovanja. Lijep samostalni koncert sekcija je priredila i 1976., ponovno u Prigrevici. Ipak, najviše nastupa balerine su imale u Somboru, a posebni uspjeh ova sekcija je zajedno s članovima dramske sekcije postigla u predstavi ,,U bratskom zagrljaju“. S ovom predstavom KUD ,,Vladimir Nazor“ se plasirao na Pokrajinsko natjecanje dječjih kazališnih skupina, a nagradu za kostime balerina u ovoj predstavi dobila je na spomenutoj smotri Ana Faber. O ovoj sekciji se svake godine na godišnjoj skupštini kada je sagledavan rad Društva, govorilo kao o posebnoj sekciji baš zbog 160

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

njenoga financiranja. Zato se ona i označava kao neka vrsta posebne škole koja ima svoga učitelja uz čiju pomoć djevojčice dočaravaju onu ljepotu koja se ostvaruje skladnim i maštovitim pokretima. Koliko su nastupi ove sekcije bili rado gledani i s oduševljenjem pozdravljani i svim članovima Upravnog odbora dobrodošli kao ilustracija da se u Društvu njeguje i ova vrsta umjetnosti, toliko su teškoće u radu ove sekcije uglavnom bile problem koji je morao rješavati baletmajstor Marko Tranc. A poteškoća je bilo i dosta i raznovrsnih. Kada zbog bolesti gđa Gledis nije mogla dalje svirati, a klavirista pod njenim uvjetima Društvo nije moglo naći, baletmajstor je tada da ne „izgubi“ djecu koristio snimljenu glazbu, reproducirajući je s kazetofona. Bilo je to pravo mučenje kada je neku piruetu trebalo ponoviti više puta. Nevolje nisu prestale ni kada je angažiran profesor glazbe Miloš Lalošević, koji je zbog maloga honorara dolazio tek na svaku treću probu. Izgled da se riješi problem glazbene pratnje najavilo je angažiranje nastavnice glazbe Emilije Čačić, pod zadovoljavajućim financijskim uvjetima. Njena stručnost je zadovoljavala, ali njeno „stakato“ sviranje na klaviru nije se moglo potpuno prilagoditi baletskoj igri. Kada je glazbenu pratnju preuzela Margita Bezdan, problem glazbe bio je riješen. Bilo je i drugih pratećih nevolja koje su stvarali neki domari u Društvu, kada nisu zagrijali prostoriju gdje su boravili roditelji koji su dovodili djecu na probe. Ipak, i pored ovih ponekad nepovoljnijih uvjeta, baletska sekcija od svojega osnutka pa do 1984. godine nije nijednom prekidala svoj rad, osim kada je preminuo njen tvorac i neumorni baletmajstor Marko Trenc. Nekoliko mjeseci nisu odzvanjali koraci malih balerina na katu iznad biblioteke. A onda je Društvo učenje baleta povjerilo Marijani Marot, čije su male balerine nastupale u nešto izmijenjenoj koreografiji, a najzapaženiji nastup imale su na Svečanoj akademiji u Narodnom kazalištu povodom pedesete godišnjice postojanja Društva. Tijekom narednih godina, nakon skoro četvrt stoljeća, baletska sekcija je prestala s radom i do danas nije obnovljena.

161

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Baletska sekcija KUD „Vladimir Nazor“ 1975. godine

162

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

RITMIČKA SEKCIJA Ritmička sekcija nastala je u drugoj polovici sedamdesetih godina, u vrijeme kada su popularne „Lokice“ atraktivno iznijansirale i prilagodile nekadašnji ,,kan-kan“ masovnom ukusu publike i suvremenoj glazbi. Godine 1978. bilo je nekoliko pokušaja da se po školama oforme takve sekcije. Ali puritanski stavovi nekih nastavnika i nedovoljni broj vještih i prikladnih djevojaka pretvorili su pokušaje u gotove neuspjehe. Ipak, interes izvjesnoga broja djevojaka po školama za ovu vrstu plesa je ostao. Trebalo ih je samo okupiti, dati im prostoriju, odrediti im termine (istu prostoriju koristi i balet) i igra je nastavljena. Ova sprega poslova samo je izgledala laka. To je najbolje osjetila Mira Lakatoš, koja je ovoj skupini od desetak stasitih srednjoškolki bila i koreografkinja igara i kreatorica kostima, i snimateljica glazbe. A trebalo se, osim toga, uporno boriti i s domarom da za svaku probu „ritmičarki“ pod bude obrisan, jer su neke igre pretpostavljale i spuštanje na pod. Trebalo je u prvim danima stvoriti i neku vrstu zaštite ovim djevojkama od radoznalih mladih namjernika privučenih modernom glazbom. Već iste godine ritmičarke nastupaju nekoliko puta. Jedan od njihovih prvih nastupa bio je za pripadnike Jugoslavenske narodne armije u vojarni „Radivoj Ćirpanov“. Točka je bila pozdravljena s oduševljenjem. Samo dva tjedna poslije, 19. listopada 1978. godine, sekcija nastupa u Subotici na armijskom natjecanju, a 22. prosinca iste godine u Domu JNA na proslavi Dana armije. Te godine sekcija ima još tri nastupa: jedan u Čonoplji i dva u Društvu. Sekcija je obično nastupala sama, tj. kao posebna točka nekih drugih kulturno-umjetničkih programa koje priređuju škole, radne organizacije ili domovi kulture. Baš zbog toga što je uvijek rado tražena, ova sekcija nije imala prekida u svojemu radu duže od jednoga desetljeća. Odlazile su plesačice bilo na fakultet, bilo zbog udaje, ali je uvijek dolazila i zamjena koja se zahvaljujući vještini koreografkinje Mire Lakatoš, lako „utapala“ u grupu. Sekcija je godišnje imala i po dvadesetak nastupa. Mala skupina i neznatna prtljaga koja se nosila prilikom gostovanja, omogućavala je ovako brojne nastupe sekcije.

163

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Iako nije poniknula među ritmičarkama, po posebnosti svoje plesne točke nekadašnja folklorašica Marina Momčilović svojim iznimnim umijećem atraktivno je dočaravala plesove Roma. Ova točka koju je priređivala sama uz glazbu s kazetofona, predstavljala je ustvari kolaž plesova od svega tri minute. Kada je izvođena, u krugu koji bi načinila publika (a ne na pozornici), ova igra svojom hitrinom i nepredvidivim pokretima, kao i zveketom daira i naglim prekidom, uvijek je izazivala bujicu oduševljenja i dugi pljesak. Kada su nekoliko godina kasnije promijenjeni glazbeni pravci doveli do novog načina u plesovima mladih, ritmička sekcija je prestala s radom. Ritmičkoj sekciji bi po nečemu pripadala i jedna druga skupina plesača koja se često formirala ali i rasformirala, a koju ni uvjetno ne možemo nazvati sekcijom. To je skupina od dva do četiri para koji su uz glazbu s kazetofona demonstrirali klasične plesove udvoje (tango, engleski valcer, slowfox i još poneki). Kako je interesiranje za „okretne“ igre počelo bivati sve veće, po reklamnim mjestima u gradu mladež se počela pozivati u razne „tanc-šule“, a ova točka imala je uspjeha na priredbama kod mlađe publike. Plesači ove skupine osim kao samostalnu točku na nekoj priredbi u Društvu, nastupali su i na modnim revijama (kostima i frizura) koje su se pod plastom zimskih „balova“ održavale u somborskom hotelu „Sloboda".

Ritmička sekcija KUD „Vladimir Nazor“ krajem sedamdesetih godina XX. stoljeća

164

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

LITERARNA SEKCIJA Godine 2007. u HKUD-u „Vladimir Nazor“ iz Sombora osnovana je literarna sekcija. Za pročelnika sekcije izabran je Antun Kovač, a za voditeljicu Katarina Firanj. Ostali članovi sekcije su Marija Bajić, Hermina Malković, Cecilija Miler, Marica Mikrut, Vinko Janković, Kata Kovač i Zlatko Gorjanac. Sekcija se sastaje jednom mjesečno ili po potrebi. Jednom godišnje sudjeluje na susretu pučkih pjesnika „Lira naiva“. Prva „Lira naiva“ održana je u Subotici 2003. godine, zatim su uslijedile u Somboru, Golubincima, Vajskoj, Bačkom Monoštoru, Sonti, Plavni, Svetozaru Miletiću te u Novom Sadu 2011. godine. Članovi ove sekcije sudjelovali su također na predstavljanju knjige hrvatskih pjesnika u dijaspori u Rešetarima (R. Hrvatska), Sijelu pučkih pisaca u Đeletovcima (R. Hrvatska), „Hosanafestu“ u Subotici, na Natječaju za najlipšu preljsku pismu u Subotici, na Natječaju za najlipšu pismu pisanu šokačkom ikavicom u Sonti, kao i na raznoraznim priredbama u okviru Društva (Bunjevačko-šokačko prelo, Dužionica, Godišnji koncert, Književne večeri...). Pjesme su im tiskane i u drugim knjigama, časopisima, mjesečnicima, tjednicima, listovima, brošurama ili flajerima izdanim u Somboru, Subotici, Osijeku... Pojedini članovi sekcije za svoje su pjesme dobili nagrade, zahvalnice i priznanja, a nekima su pjesme čak i uglazbljene. Pročelnik sekcije Antun Kovač samostalno je izdao knjigu pjesama „Na dvoru Pašinog Tune“. Sekcija je redovito zastupljena i u listu „Miroljub“ koji izdaje HKUD „Vladimir Nazor“. U nastavku predstavljamo nekoliko poetskih priloga članova sekcije.

165

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Prelo somborsko Nema snigova k'o kadgod davno ni inja da kiti drveće. Nema košave niti mraza da šara vrata i prozore. Ne frkću konji oznojni niti se njihov topot čuje. Ne prate zorom tamburaši ni zvonca na sonicama ne bruje. Nema igranki niti prela oni, kaki je nekad bilo. Ni karbinja sa maškarama pisme i smija na salašima. I ničeg nema što je bilo sem uspomena, setni, mili. Stariji mladima da pričaju, od zaborava sačuvaju. A zaboravu mista nema kad srce čuje mile zvuke. Kad na divojki zašušti svila u kolu kad se spoje ruke. Dok svira sitno tamburica povede kolo momačko. Zaigra srce u Hrvata talasa ruvo bunjevačko. Pa nek se vidi i nek se čuje običaj lipi da se neguje. Uz tambure, pisme i veselja živit će još dugo naša prela. Katarina Firanj 166

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Pismo vojnika Iz vojske se Jašo javlja, šalje pisma svojoj nani, žali joj se da je teško biti na vojničkoj rani. U Kičevu vojnik bio, vojsku tamo je služio, omršo je tušta kila, rđava mu rana bila. Nije mogo svašta jisti, čeznuo je za salašom zaželio se kućne rane patio je za kujnom ovom našom. Bar jedared u nedilji, kad bi bilo niko jilo kojega je kući jio, on bi oma sritan bio. Kajgane je željan jisti i nasuva sa krompirom, piše da bi jio vruće gibanice s kravljim sirom. Na usta mu voda iđe kad se siti žute supe, od višanja sosa, a i ljutog paprikaša i sve druge rane sa salaša. Čitala je nana pismo, drečala je cilo vrime, pomoći će svom ditetu, sprimit će mu štogod lipo i poslati u paketu. Vinko Janković

167

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Zavičaj Mirišu polja zlatnog žita a vitar svoju pismu poje, to ravno polje, plavi oblaci sve je zeleno i sve je moje. Tu dišem, tu stvaram, tu plačem, pivam i živim, volim pruženu ruku meni i dobrim ljudima se divim. Cecilija Miler Bensedin na grani Blatnjavi svinji trču u selo, kupu dude po cilom sokaku, čim se nažderu oma se veselo vraćaju kući svojem kočaku. Bake se napolju pripovidu, čuvu dude i ništa se smiju; Ako jim svinji sve to pojidu, neće ostat ništa za rakiju? Cili je sokak prljav od duda, pospadali baš u pampaluzu; Bođane mi triba dosta truda da se svi dudi metnu u buzu. A sad dolazi ono najslađe; „patoka već brči“ - kaže dada, mama ositi da curu svađe i suze od dvadestdva grada.

168

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Znate onog Jozu, mazgov jedan, ošukniće ga ta dudovača, taj se natuturiče svaki dan i spava u šamcu ko krmača. Gospojo draga, nemoj se srditi, to je bensedin što visi na grani, triba ga samo umereno piti i biće mir u kući i kafani. I naposlitku, evo vam lik za živce: tri put na dan, jedan fićok prija jila; a kad nestane popite jedno pivce i pitajte ženu di bocu sakrila? Antun Kovač Kutija od zlata Zora rudi, priroda se budi, zlatno klasje plavo nebo vidi, sve se njiše, diše i miriše biser rosa pada i uzdiše. Sve se kupa u naručju sunca svako srce veselije kuca, potok teče bez pristanka, kolo igra mlada Vojvođanka. Šume su ti sve dugine boje a vitrovi melodije moje, oranice najlipše sestrice, reke tvoje, naše ljubimice. Vojvodino, poslušaj me sada! Pozdrav šaljem iz Sombora grada! U svakome vidi svog brata, uzmi ključe i otvori vrata, 169

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

pa pokaži kutiju od zlata, da se vidi, kako si bogata. Širi krila i zagrli brata, pa ćeš biti još više bogata. Marija Bajić Staze Prošetaću opet svim stazama starim, pozdraviću zemlju, vinograde naše, odaću lagano da taj mir ne kvarim, positiću moje najbolje pajtaše. Tamburom ću pratiti slavujevu pismu, šepteliju sočnu pojisti u ladu i gledati kako moje želje kisnu, po ledine duge, ko biserje padu. Nekako se ode puno lakše diše, vrime ode stoji i ne prati modu, neki su prag prišli i nemaji više, a ko da ji viđem di po staze odu. Nekako se suze skupu u kraj oka i slike kroz maglu postaju sve tanje. Naša mala staza sada je široka jel u ovom selu čeljadi je manje. Al opet ću šetat svim stazama starim i slušati vitar što kroz granje svira, zapivaću pismu, za drugo ne marim da šokačko srce tu pronađe mira! Zlatko Gorjanac

170

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Čista ljubav Ništa od tebe lipše nema. Srce titra, treperi. Jutarnji sati puno su lipi. Dan sa tobom. Veče ti poklanjam. Pomozi i da te sanjam. Križić U fijoke pokojne mame ispod delinske maramke najdem molitvenik u njemu sličica anđelića i patrice, al bez križića. Brojim zrnca, sve na mistu al kako bez križića molit Majku pričistu. Zaiskri suza kad se sitim njezine molitve do kasno u noć, virovala je u ljubav Blažene Divice i njezinu moć. Kata Kovač

171

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Skrušeno i ustrajno za krunicu molim iz njoje zrači blagoslov i srića – gle, ja u srcu našla malena križića. Marica Mikrut Salaš na spratu Kada jednog Šokca, roditog u blatu, u najselu - okružit vodom i šumom, priseljite u „salaš na prvom spratu“, to je ondak teror nad zdravim razumom! Živim u košnici kao Mika krele, suknje oko mene zuju, kljucu, sekiru... Pazim na čistoću ko kad ranim čele, i opet neće da pušću mi na miru. Hemija i detergenti - to je problem, sve mora da blista, i gaće i čaša, ne smim da šmrcam, pljujem ni podrigujem, jel sve to škodi lipoti mog „salaša“. „Prominji veš, zakrpaj, briši prašinu”..., ne možem sve podnet, taka mi je narav, ma nek’ iđe sve u finu materinu, oću da budem prljav, tranjav i garav!?. Najvažnije stvari ostanu po strani; važne su krpice, šminka i cipele; L'oreal, Versace, Benetton, Armani, i tri džaka mirisa svakojake fele!

172

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

A ja oću meris balege i sina, da sidim na travi ispod starog duda, pa da naglas pivam „Bambina, bambina”, i da tiram kera ko seoska luda. Voljio bi imat garažu u dvoru, pa da perem auto kad je lipo vrime, da naranim svinje u malom oboru, i da nusput slažem nike nove rime. Ja bi da unuci trču po salašu, da se sigru žmure kadgot na sokaku, da sa vr gamare viču dida Pašu, da možu da kaku na svakom koraku! Voljio bi da se pentram po voćkama, ali da ne spadnem s' kruške, ako mogu, voljio bi da čistim štalu s' troćkama, ali da mi krava ne stane na nogu. Fala Bogu sam' nek' smo živi i zdravi; naučijo sam i baš mi je milina, nužnik mi na nosu, komšija na glavi, a ja tiho pivam „Bambina, bambina“. Antun Kovač Pašin Jubilej Prisićamo se onih dana, godina prošlih od trideset šeste. Na neke s radošću i ponosom, na neke srca punih sjete.

173

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Sedamdeset pet godina društvo slavi, za jedan život i nije mnogo. Al' ono što za sobom ostavlja ne bi se malo reći moglo. Od „Miroljuba“ do ovih dana puno se toga promijenilo, I ponavlja se pisma stara: „Kako je kadgod lipo bilo“. Sminjivale se prilike, zakon, a društvo je ipak živjelo. Mir, ljubav i prijateljstva geslo je onih davnih bilo. Mnoge su se generacije stasajući sminjivale. Kada su stari sustajali, mladi su dalje nastavljali. Proslavljali se praznici mnogi, jubileji i školska slavlja, igranke, drame i komedije u duhu ljubavi što trag ostavlja. Pa „vašar“ momački i divojački, sve do sedamdeseti', uz šale, uzdahe i ljubavi u ovom domu započeti. Dočekivale se „godine nove“, bili balovi i Dužionice naše. Mamili zvuci iz ove sale u kolo spleli somborske salaše.

174

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

A kada o „pokladama“ voljeni grad obuče bilo, pisma i igra do zore traje slavi se naše „Bunjevačko prelo“. Nekad su salom šuštale svile, zveckali dukati, čizme se sjale, a nane lipo povezane Sidile, gledale i šaputale. Mnoge su sekcije osnivane, Igrali, pivali mladi naši. Bio je balet, tenis i šah, svirale harmonike i tamburaši. Od dobrih starih učitelja kojih odavno nema s nama, pa do najmlađih koreografa ostat će imena zapisana. Diplome, povelje i pohvale, svidoci su mnogi' uspiha. Al' najdraži dar uvik je bio kad naša publika toplo zapljeska. Tu među nama, u ovoj sali bili su sinovi našeg roda koji su društvo ovo vodili tuđe poštovali, svoje volili. Volili su ovaj grad i ljude i bratimili gradove druge. Domaćini mnogima bili, u goste rado odlazili.

175

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Slike su svidoci prošlog vrimena, likova i nošnje ovoga kraja. Za naše naraštaje uspomena i želja da se dalje nastavlja. Prominila je zgrada ime, vrime polako čini svoje. Čuvajmo ime roda svoga, pravi temelji da čvrsto stoje. Onima što su započeli život i rad društva ovoga, u njega dio sebe utkali mek im je hvala i mir od Boga. Katarina Firanj

Literarna sekcija - Predstavljanje knjige „Lira naiva“

176

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Literarna sekcija HKUD „Vladimir Nazor“ 2010. godine

Nastup literarne sekcije HKUD „Vladimir Nazor“ 2011. godine

177

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

BIBLIOTEKA Pažljiv čitatelj primijetit će da je u kulturno-umjetničkim aktivnostima ovoga Društva, rad biblioteke i svega onoga što je s knjigom u svezi stavljeno tek negdje na sedmo mjesto. Knjizi i biblioteci u Društvu nije nikada poklanjana „sedma briga“, ali za mnoge članove ovoga Društva knjiga i čitanje nije predstavljalo nešto što je bilo ispred drugih, atraktivnijih kulturno-umjetničkih ili upravnih aktivnosti. Kada je 1936. godine osnovano Društvo, za biblioteku je bio zadužen Josip Tumbas, privatnik (kako stoji u zapisniku). Oskudni su podaci o tomu koliko je tada Društvo imalo knjiga, gdje je u skučenim prostorijama staroga „Doma“ bila smještena biblioteka i koliko se čitalo. Na Godišnjoj skupštini Društva u ožujku 1938. godine, za knjižničara je izabran Milan Jagić, pećar. Iz toga razdoblja pronalazimo prilično uopćen podatak da Društvo ima malo knjiga (koliko je to bilo, moći će se zaključiti iz kasnijih zapisa o biblioteci). Već krajem iste godine Upravni odbor donosi odluku da se uz potporu urednika Književnog društva sv. Jeronima, dr. Josipa Andrića, Društvo obrati drugim književnim društvima sa zamolbom da mu na dar pošalju nekoliko knjiga. Kako o ovom pokušaju nabave knjiga ne postoje kasnije nikakvi zapisi, može se pretpostaviti da akcija nije ispunila očekivanja. Zbog toga se donosi odluka da se za potrebe knjižnice izdvoji izvjesna suma novca te da se knjige kupe. Godine 1939., u izvješću na Godišnjoj skupštini se kaže da je kupljeno pet knjiga i da je redovito kupovan tisak (dvije vrste novina). Na prijedlog člana Upravnoga odbora Stipana Periškića, donesena je odluka da se „soba kod maloga ulaza“ preuredi za čitaonicu. On je uputio i inicijativu da se Društvo pretplati na časopis „Izbor najnovijih savremenih članaka“, a pretplatu za 1939. godinu plaća on sam. Poslove oko izdavanja i sređivanja knjiga, veoma savjesno i brižno radio je Mato Kovač, izabran za knjižničara 1940. godine. Od te godine postoji redovita evidencija o biblioteci, knjigama i čitateljima. Već u zapisniku Upravnoga odbora od 5. svibnja 1940. godine, nalazimo izvješće Mate Kovača da je pravnik Ivan Bošnjak darovao biblioteci Društva tri knjige, da su knjige mekoga 178

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

poveza i da Društvo treba odobriti kredit od 300 dinara za njihovo koričenje. Tridesetak publikacija iz biblioteke Društva pripadalo je organizaciji OMPOK (Omladinski privredni pokret) gdje su, osim Ivana Bošnjaka, članovi bili Vera Guconja, dr. Đorđe Lazić i drugi. Budući da je OMPOK bio zabranjen, knjige iz njegove biblioteke, među kojima je bilo i naslova ljevičarske literature („Antidiring“, „Komunistički manifest“, neka djela Plehanova i Černiševskog, kao i djela o čistkama u SSSR za vrijeme Staljina), dospjele su u vitrine Hrvatskog kulturnog društva „Miroljub“. Već prvih dana okupacije nadležne okupatorske institucije mnoge od ovih knjiga stavljaju na ,,Index librorum prohibitorum“ i uklanjaju ih iz biblioteke. Vrijednost preostalih knjiga u biblioteci, iako ih je 1942. bilo svega 147, bila je utoliko veća jer se u to vrijeme okupacije nije mogla lako nabaviti knjiga na hrvatskom ili srpskom jeziku. Zato su darovi u knjigama rado primani i brižljivo evidentirani. U jednom izvješću na Upravnom odboru, koji je u ožujku 1942. podnio g. Mato Kovač, navode se darodavci: Stipan Bogdan – tri knjige, Joso Krajninger – 11 pengi (mađarski okupacijski novac). U spomenutom izvješću postoji i stavka da je za prodane stare novine biblioteka ostvarila prihod od 9,5 pengi. Knjige su poslije odluke okupatorskih vlasti o zabrani rada Društva popisane, ali nisu odnesene. Mato Kovač je 1945. godine, kada je Društvo nastavilo s radom, ponovno određen za knjižničara. Od ranijih knjiga malo je ostalo jer su „knjige razvučene i upropaštene“, kako je uvedeno u jednom zapisniku. Na sjednici Upravnog odbora održanoj 2. prosinca 1945. godine, u maniri nove vladajuće ideologije, konstatira se da od tih preostalih knjiga u društvenoj biblioteci „Sljedećim knjigama nema mjesta“, pa dalje slijede nazivi: „Golgotske suze“, „Evanđelist“ i još neke knjige sličnih sadržaja. Čim je konstituiran Upravni odbor, počelo se sa sustavnim prikupljanjem knjiga za Društvenu biblioteku, a također je kupljeno 103 nove knjige. Godine 1946. biblioteka već ima 482 knjige, dva dnevna lista i dva časopisa. I statistički podaci za tu godinu su veoma sređeni, ali su i vrlo nepovoljni po Društvo, jer je knjige uzimalo na čitanje svega 14% od broja članova Društva. A posuđeno je ukupno 402 knjige. Iako je zaduženi knjižničar svaki dan, a nekoliko prvih poslijeratnih godina i nedjeljom prije podne 179

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

u naznačeno vrijeme izdavao knjige, kojih je iz godine u godinu bivalo sve više, broj čitatelja je uporno zaostajao za brojem knjiga. O ovoj pojavi se često raspravljalo u Društvu i isticali su se različiti razlozi. Tako se jedno vrijeme smatralo da bi trebalo kupiti izvjesni broj knjiga s tematskim sadržajem iz poljoprivredne proizvodnje jer se znatni dio članstva društva bavi zemljoradnjom. Kupljeno je oko tridesetak takvih knjiga. Još postoje njihovi kartoni. Jedan dio tih knjiga nije vraćen, a ono što je ostalo brzo je svojom popularnom i znanstvenom aktualnošću bilo prevladano. Julija Bakić, koja je od 1949. godine bila zadužena za biblioteku, uspjela je vratiti veći dio tih knjiga, ali su one već bile mrtav fond. Osim poslova računovođe, Julija Bakić vršit će posao oko izdavanja knjiga, a Upravni odbor je za brigu o nabavi knjiga za biblioteku određivao pročelnika. Prvi takav pročelnik bio je knjižar Stipan Periškić. Za biblioteku se u tom razdoblju od 1951. kupuju djela svjetskih klasika: Dickensa, Tolstoja, Černiševskog, Dobroljubova, Hemingwaya i popularna povijesna djela s temom narodnooslobodilačke borbe i revolucije. Broj čitatelja je bio nešto povećan, ali se i prilikom godišnjih inventara znatni broj tih knjiga otpisivao ili rashodavao jer nisu bile vraćene. Kada je za pročelnika biblioteke izabran Matija Tucakov, on je kao učitelj i pedagog pokušavao proniknuti u to kakve bi knjige interesirale mladež tih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Kako se poslije 1962. puno govorilo o onom mladalačkom zanosu, koji je uvelike doprinio da se demistificira eros, prijedlog pročelnika je bio da se kupe neke knjige iz te oblasti, isključivo znanstvenoga karaktera. Mlađi čitatelji često su posezali za trilogijom Aleksandra Kostića, kojom se znanstveno sagledavao i tumačio erotski život čovjeka. Ali ta znanstvenost nije bila ono što bi više zaokupljalo pozornost mladih, pa su knjige brzo vraćene, ali s ponekim iskinutim listom. U vrijeme kada su za rad biblioteke bili zaduženi Pavle Periškić, a poslije njega Milan Bajić, obojica poznati somborski knjižari, počelo se s kupnjom knjiga potrebnih učenicima za domaću lektiru, jer u to vrijeme početkom osamdesetih godina, učenici su bili i najbrojniji članovi Društva i najveći čitatelji. Kako je potražnja za ovakvim knjigama bila velika to je, da bi se moglo kupiti više knjiga, donesena odluka da se kupe broširane knjige u izdanju „Prosvete“. 180

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Ipak, ove knjige slabo povezane nisu bile dugovječne te je Društvo opet moralo kupovati iste knjige, ali u čvršćem povezu. Kada su se ove knjige našle u vitrinama biblioteke, po četiri do pet u kompletu, ubrzo je nastupila reforma školstva a s njom i novi programi po kojima se Ante Kovačić, Milovan Glišić, Ernest Hemingway, Villiam Foulkner i još neki pisci više nisu proučavali u srednjim školama. U vrijeme Beogradskog sajma knjiga, a u okviru akcije „Mjesec knjige“, bilo je u Društvu i konkretnih pokušaja i akcija na populariziranju knjige. Takav u detalje razrađen sustav kojim bi se knjiga približila čitateljima, članovima Društva, i starijim a naročito mlađim, izradio je pročelnik Ivan Kovač, koristeći oprobane pokušaje u Gradskoj biblioteci u kojoj je i sam radio. Ovako smišljena akcija doprinosila je da se knjige iz Društvene biblioteke više posuđuju i čitaju. Osim knjiga koje su stalno kupovane, nekad više nekad manje, za potrebe članstva kupljeni su i kompleti enciklopedija („Prosvetina“, „Likovna“, „Pomorska“, kao i nekoliko knjiga enciklopedije „Leksikografskog zavoda“). Biblioteka je za potrebe svoje čitaonice kupovala i razne časopise počevši od poljoprivrednih („Zadrugar“, „Poljoprivrednik“) do čisto književnih („Letopis Matice srpske“, „Rukovet“, „Delo“, „Dometi“, a jedno vrijeme i „Umjetnost riječi“). U čitaonici su posjetitelji također mogli čitati nekoliko listova, i dnevnih i tjednih („Politika“, ,,Magyar szó“, „Vjesnik u srijedu“, „Somborske novine“, „Nin“, „Politikin zabavnik“). U čitaonici koja se poslije preseljenja u novu zgradu odvojila od biblioteke i nalazila se na katu, a biblioteka u prizemlju, postojao je i televizor. U počecima Jugoslavenske televizije čitaonica je bila prepuna u večernjim satima, naročito za vrijeme „Dnevnika“ ili neke atraktivne humorističke serije. Bilo je pokušaja da se čitaonica pretvori u malu književnu tribinu gdje bi se čitali radovi sa literarnih natječaja koje Društvo raspisuje. Društvo je za prvih 50 godina postojanja raspisalo tri puta takav natječaj, prvi još 1942. godine. Literarne vrijednosti radova s tog natječaja nisu poznate, ali na sljedeća dva prispjelo je i malo radova i više nego prosječnih literarnih vrijednosti, te se od ovakvog oblika kulturnih aktivnosti ipak odustalo. Kasnije su čitaonicu koristili uglavnom oni koji su dovodili svoju djecu na folklor ili balet. 181

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Knjižni fond biblioteke je tijekom osamdesetih i devedesetih godina XX. stoljeća nešto slabije obnavljan jer je i potreba đaka za lektirom manja, budući da su oformljene biblioteke po školama. Također, pojava računala i interneta vidno je smanjila potrebu za korištenjem knjiga iz biblioteke Društva. Julija Bakić je vodila brigu o knjižnici duže od pet desetljeća, sve do smrti 2001. godine. Koordinator knjižnice Alojzije Firanj, ukazao je na potrebu odabira stručne osobe sa certifikatom za rad u knjižnici. Na sjednici Upravnoga odbora, 7. studenoga 2007. godine, donesena je odluka da knjižničarka bude prof. Marija Maširević. Uslijedio je posao abecednog sređivanja knjiga, formiranja nove knjige inventara u koju su rukom upisani relevantni podaci o svakoj knjizi. Knjiga inventara predstavlja jedini priznati, službeni dokaz vlasništva Društva nad knjigama. Na temelju knjige inventara otvoreni su kartoni za svaku knjigu. Pribavljeni su novi pečati: okrugli s podacima o Društvu, i pravokutni za inventarski broj knjige. U obavljanju obimnoga posla ažuriranja, upisivanja i pečatiranja pomoć su pružili mladi članovi Društva Marija Firanj, Valentina Gromilović, Lidija Jobađi i Mario Kirasić. Knjižnica danas broji preko 2.000 naslova i fundus knjiga se iz godine u godinu povećava. Nove knjige najčešće se dobivaju u vidu darova prilikom gostovanja članova naših sekcija u zemlji i inozemstvu i u vidu darova gostujućih društava. U prostorijama našega Društva često se održavaju književne večeri i promocije knjiga, te nam knjige daruju autori predstavljenih knjiga. Broj knjiga se povećava i darovima pojedinaca iz njihovih privatnih biblioteka. Knjižnica danas ima sve uvjete za kvalitetni i nesmetan rad.

Biblioteka Društva šezdesetih godina XX. stoljeća

182

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Biblioteka Društva šezdesetih godina XX. stoljeća

Biblioteka Društva i suradnici 2010. godine

183

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

IZDAVAČKA DJELATNOST Lijepa riječ u Društvu se slušala, voljela i njegovala od samih početaka njegova djelovanja. Prvu knjigu o Društvu napisao je profesor Franja Matarić, i to monografiju Društva od 1936. do 1986. godine, u povodu 50 godina njegova postojanja i rada. Književne večeri na kojima su se slušali klasici, ali i književnici i pisci novije generacije, potaknuli su članove Društva da se uključe u stvaralački rad. Tako su se pojavile prve knjige. Knjiga „Somborske žetvene svečanosti“ prva je objavljena knjiga, kao rezultat zajedničkoga rada više autora. Tiskana je 1996. godine kada je proslavljeno 60 godina postojanja i rada Društva. U to vrijeme činilo se kao da se običaji pomalo zaboravljaju te se osjetila potreba sačuvati od zaborava ono što smo znali. Rodila se ideja da ono što znamo o Dužionici napišemo u jednoj knjizi, da pišemo sami, a ne da drugi pišu o nama, te je knjiga pisana na ikavici, onako kako govore Bunjevci u Somboru. Oformljeno je i Uredničko vijeće koje su činili: Stjepan Beretić, Šima Budimčević, Marija Fefer, Alojzije Firanj, Katarina Firanj, Franjo Ivanković, Franjo Krajninger, Cecilija Miler, Stipan Pekanović, Janja Raič i Šima Raič, a svoje priloge imali su još Đeno Matarić i Manda Karas. Napisani materijali su prikupljeni, a da bi rad bio što potpuniji, mnogi su nam pomagali. Knjiga je neka vrsta kronike somborskih dužionica i opisuje kako se ova svetkovina nekada slavila u gradu i po okolnim salašima. Tu su i fotografije s većine dužionica na kojima su i nastale. Najveći dio teksta uradio je Franjo Krajninger, koji je napravio pravo malo etnološko istraživanje na temu žetve. Knjiga „Dukat ravnice“ djelo je dvije autorice, Antonije Čota i Marije Šeremešić. Tiskana je 2003. godine, izdavač je bio HKUD „Vladimir Nazor“ uz materijalnu potporu Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba. Autorica Antonija Čota je kroz 12 poglavlja napravila etnološki prikaz života Bunjevaca na ovom prostoru, kroz sve segmente njihova života, pa njen rad, vjerojatno, predstavlja i najkompletniji prikaz o somborskim Bunjevcima obrađen do sada, prikupljen i objavljen na jednom mjestu. Marija Šeremešić pisac je drugoga dijela knjige, a pisala je o hrvatskim Šokcima koji žive u Bačkoj. „Smatram da ova knjiga ima informativne značajke i da će biti svojevrsni podsjetnik mladim naraštajima kako je sve to nekad 184

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

bilo“, rečeno je u uvodnoj riječi autorice. Autorica je detaljnije obradila mjesta Bački Monoštor, Bački Breg i Sontu. Knjižica „Stopama nasljeđa“ autorice Marije Šeremešić objavljena je 2005. godine, u povodu 70 godina od osnutka Društva. U knjizi je na popularni način kratko prikazano HKUD „Vladimir Nazor“. „Tragovi sjećanja“ naslov je još jedne knjige Marije Šeremešić, a objavljena je 2007. godine u nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice i HKUD „Vladimr Nazor“ iz Sombora. „Kada se osvrnemo na svoju prošlost, shvatimo da o njoj malo znamo. Kada nam godine ukradu sjećanja i priče naših baka, žao nam je što nismo imali dovoljno strpljenja saslušati svaku dragocjenu riječ.“ Ovim riječima počinje Marija svoje djelo koje je posvećeno Bačkom Monoštoru. U ovoj knjizi ostat će zapisano nešto što će nas moći podsjetiti kako su nekada živjeli naši stari. Ovo je samo kratki prikaz naših tiskanih autorskih djela. Osim toga, naši članovi rade na još dva izdavačka projekta: „Lira naiva“ (izdavač: Katolički institut za kulturu povijest i duhovnost „Ivan Antunović“, Subotica, i Hrvatska čitaonica, Subotica). „Lira naiva“ okuplja hrvatske pjesnike amatere u Vojvodini i izdaje njihove zbirke pjesama. Ona je i inspirirala naše pjesnike da osnuju literarnu sekciju. „Lira“ je prvi put tiskana 2003. godine, a do danas je izišlo devet knjiga i u svima su tiskane i pjesme desetak naših članova. Društvo sudjeluje i u znanstveno istraživačkom projektu „Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca“. Naši članovi redovito pišu natuknice u svim brojevima i održavaju predstavljanja novih brojeva, u čiju svrhu je oformljena manja redakcija koju čini pet članova. Najistaknutiji suradnici bili su mr. Matija Đanić i Ivan Kovač. Do sada je izišlo 10 svezaka Leksikona. Miroljub „Miroljub“ je glasilo HKUD „Vladimir Nazor“ koje izlazi već četrnaest godina. Početak je bio težak, ali je postojala velika želja za pokretanjem lista. Od dobre ideje, za koju se najviše zalagao Josip Zvonko Pekanović, pa do prvoga broja, trebalo je uraditi dosta toga. Nakon tri sastanka formirana je prva redakcija koju su činili: Josip Zvonko Pekanović kao glavni i odgovorni urednik, Cecilija 185

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Miler, zamjenica glavnoga urednika i likovna urednica, vlč. Franjo Ivanković, tehnički urednik, Zlata Pekanović, Ivan Kovač, Alojzije Firanj, Franjo Krajninger i Zoran Čota. Za prijelom i slaganje teksta bio je zadužen mr. Ervin Čeliković. Potom je list registriran u Ministarstvu za informacije Republike Srbije pod brojem 2583/2.2.1998. Prvi broj je izišao na „Prelo“ 1998. godine, a list od tada izlazi kontinuirano. Budući da se list suočio s financijskim poteškoćama, iste su premošćene dvobrojem, ali diskontinuiteta u izlasku nije bilo. Najveću pomoć oko izlaženja lista u početku je davala obitelj Ervina i Katarine Čeliković te župnik župe sv. Križa u Somboru, vlč. Franjo Ivanković. Poslije sedam godina rada, preč. Pekanović mjesto glavnoga urednika prepušta profesoru Matiji Đaniću, koji listu daje novi impuls te on iz broja u broj postaje sve bolji. Matija list uređuje pet godina, nakon čega uredničko mjesto prepušta Alojziju Firanju. „Miroljub“ je dostupan u desetak hrvatskih udruga Sombora i okolici te u Gornjem Podunavlju. Bavi se kulturom amaterskih društava pišući o njihovu radu: gostovanjima, gostima, priredbama, radu sekcija i svemu ostalom što je vezano za rad spomenutih udruga, u mjeri koju prostor u listu dopušta. U listu se također objavljuju članci o povijesti mjesta gdje žive Hrvati, hrvatskim školama, značajnijim događajima u Crkvi, o Hrvatskom nacionalnom vijeću te o političkim događajima koju su značajni za hrvatsku zajednicu. Njeguje nekoliko stalnih rubrika i tema koje imaju edukativni ili zabavni značaj. Cilj lista je afirmirati, međusobno povezati i upoznati Hrvate na ovim prostorima. Zalaganje svih dosadašnjih urednika bio je objektivni i pozitivni pristup svim temama.

186

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Monografija Društva iz 1986. g.

„Dukat ravnice“

„Tragovi sijećanja“

187

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

„Somborske žetvene svečanosti“

Prvi broj „Miroljuba“ iz 1998. godine i posljednji broj u 2011. godini.

188

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

KNJIŽEVNE VEČERI U DRUŠTVU Lijepa riječ redovita je pojava u Društvu i u svakodnevnoj komunikaciji, a kada je ona bila kazivana nekim književnim povodom, onda je predstavljala i saznajni i estetski doživljaj. Ovoga puta nećemo kronološki nizati što se, kada i kako o kojoj književnoj temi govorilo u Društvu, već ćemo prizvati u pomoć sjećanje na ono što se književnom riječju u Društvu za proteklih desetljeća sačuvalo kao najljepše. Kada je cijela nekadašnja zajednička država, sa svim slavenskim narodima 1966. godine obilježavala 1100 godišnjicu rada solunske braće Ćirila i Metoda, čijom je prosvjetiteljskom misijom slavenska duša odškrinula vrata kršćanskoj kulturi, književni govor o Klimentu Ohridskom u Društvu održao je profesor Beogradskog sveučilišta dr. Đorđe Trifunović, a da je ovaj događaj bio iznimno posjećen svjedoči i činjenica da su u maloj dvorani Društva mnogi stajali. O Vladislavu Petkoviću Disu, pjesniku koji je satkao poeziju najbližu njegovu snu, u povodu pedesetogodišnjice njegove smrti, o njegovu shvaćanju ljepote u životu koja se tek sluti izvan svakog zla, pred punom dvoranom uglavnom mlađih članova Društva govorio je profesor Beogradskog sveučilišta, dr. Tode Čolak. Četiri profesora književnosti iz Sombora: Aleksandar Vladisavljević, Miro Vuksanović, Jovan Stričević i Franja Matarić, također su svojim predavanjima u ovom Društvu krčili put i lijepoj riječi i širim književnim saznanjima o temama o kojima su govorili. Povodom pedesetogodišnjice Saveza komunista Jugoslavije, 26. ožujka 1969., Aleksandar Vladisavljević govorio je na temu: „Likovi komunista u našoj poslijeratnoj literaturi“. Isti profesor je tri godine kasnije zajedno sa svojim učenicima održao u Društvu književnu večer posvećenu narodnoj i umjetničkoj lirici Bunjevaca. Lirski najponesenije predavanje ovoga profesora bilo je posvećeno tuzi i čovjekoljublju pjesnika Milana Rakića. O književnom djelu Ivana Mažuranića i idejama ilirizma govorio je Jovan Stričević, naglašavajući u svojemu predavanju motive i razloge koji su jugoslavenske narode poticali na ujedinjavanje. Miro Vuksanović, ravnatelj Biblioteke i član Saveza književnika Vojvodine, govorio je 1983. godine o Lazi Kostiću, odnosno o svojoj knjizi 189

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

„Laza Kostić u Somboru“. Franja Matarić je čak osam puta držao književne večeri u Društvu. Prva, i po mnogo čemu najbolja, bila je održana 1963. u Velikoj dvorani Društva. Pjesnički lik i književno djelo Vladimira Nazora, čije ime i Društvo nosi, predstavljeni su na ovoj kulturnoj manifestaciji ne samo riječima predavača, nego je publika imala prilike slušati i Somborsko pevačko društvo koje je tada otpjevalo skladbe „Naš vođa“ i „Notturno“, prema tekstu pjesama Vladimira Nazora. Recitacije Nazorovih pjesama i scenski efekti koji su ih pratili, a koje su priredili članovi dramske sekcije Društva, bili su uvjerljive ilustracije i poetskog i rodoljubivog u Nazorovu pjesništvu. Deset godina kasnije isti predavač je ponovno govorio o Vladimiru Nazoru, ali ovoga puta u maloj dvorani. O poetici A. G. Matoša govorilo se u Društvu 1964. godine. Književna večer posvećena Silviju Strahimiru Kranjčeviću održana je u Društvu povodom stogodišnjice pjesnikova rođenja, a ponovljena je i u Bačkom Bregu. U prosincu 1977. godine, prof. Matarić održao je prigodnu književnu večer posvećenu jubilejima tadašnjeg predsjednika SFRJ, J. B. Tita. Osim književne riječi predavača, na ovoj manifestaciji bilo je i sedam veoma uspjelih recitacija. Dva puta isti je predavač govorio o književnom djelu Miroslava Krleže, jednom u povodu njegova osamdesetog rođendana, a drugi put poslije njegove smrti. Na ovim predavanjima, naročito drugom, prikazan je veoma zanimljiv i slikovit dramski kolaž iz Krležinih autobiografskih djela koje su priredili učenici i studenti Pedagoške akademije. Ipak, po dojmu koji je na slušatelje ostavio ovaj više puta angažirani predavač, izdvaja se književna večer posvećena somborskom bardu Veljku Petroviću. Bio je to u pravom smislu susret publike i pisca, ostvaren tko zna kada ranije, a tada, povodom devedesetogodišnjice pjesnikova rođenja, na ovoj književnoj manifestaciji samo je uspješno obnovljen. U zapisnicima Upravnoga odbora postoje podaci o književnim večerima održanim do 1941. godine. Spominju se predavanja o Antunu Evetoviću Miroljubu i Aleksi Kokiću. Nema podataka tko ih je držao. Najveći broj književnih predavanja održano je u Društvu u razdoblju 60-ih i 70-ih godina XX. stoljeća, kada je Veliku dvoranu Društva kao svoju kulturnu tribinu koristilo Radničko sveučilište. Za govornicom ove tribine uglavnom su stajali poznati kulturni i javni 190

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

djelatnici iz Beograda i drugih kulturnih centara. Svakoga četvrtka tijekom cijele godine (izuzev ljetnih mjeseci), skoro pola desetljeća razmatrane su brojne i raznovrsne teme iz društvenih, ekonomskih, kulturnih i drugih područja života. Nekoliko puta godišnje na ovoj tribini govorio je i poneki pisac ili književni kritičar. Među slušateljima je uvijek bio i znatni broj članova Društva. Potkrijepljeno mnogim relevantnim povijesnim činjenicama, o porijeklu Bunjevaca govorio je 1976. godine Lajčo Vidaković, pravnik (tekst predavanja je tiskan). Veoma posjećeno i interesantno predavanje održao je i Tibor Székely, koji je prikazivanjem dijapozitiva i smišljenom pričom uspješno dočarao egzotiku života i običaja afričkih urođenika. Za popularna predavanja u prvim godinama poslije Drugoga svjetskog rata u Društvu se brinula posebna sekcija, tzv. sekcija Narodnog univerziteta koju je vodio Ilija Paštrović, pravnik. Raznim povodima govorilo se u tim godinama o raznim temama, najčešće povijesnim, vezanim za događaje u ratu. Sudeći prema kazivanjima predavača koji su držali ovakva predavanja, ove kulturne manifestacije u Društvu, čak i u slučajevima kada razina izlaganja nije bila na zavidnoj povijesnoj visini, bile su dobro posjećene, a publika je na njima bila i pažljiva i radoznala. Zato u zapisnicima Upravnog odbora 1951. godine i nalazimo prijedlog da se u Društvu održavaju predavanja i iz medicine i poljoprivrede. Prijedlog nije prihvaćen, a brojna predavanja iz tih područja organizirat će u društvenim prostorijama Radničko sveučilište u Somboru. Koliko su predavanja imala i odgojni i saznajni značaj za članove Društva, pokazuje i nesvakidašnji prijedlog upućen Upravnom odboru 1961. godine, a kojim je iniciran ciklus predavanja – o lijepom ponašanju! Useljavanjem televizije u naš javni i privatni život, sve atraktivniji i dokumentarno znanstveno-popularni programi učinili su da se publika na predavanjima u Društvu osjetno smanji. Međutim, susretima literarnih stvaralaca u Društvu ova, tada tehnička „novotarija“, nije mogla učiniti ništa. Publika nije morala biti brojna, trebalo je samo nekoliko „srodnih duša“ i susret bi dobio svoj poetski smisao. Nadahnuta i snažna osjećanja izazvana ljubavlju prema svemu što je naše, a naročito prema jeziku, običajima, folkloru, najviše su ispunjavala pjesme mlađih članova Društva koje su kazivane u 191

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

čitaonici Društva 1942. godine. Rodoljubivi glas onih koji se nisu uplašili, a nisu se dali ni zavesti okupatorskim obećanjima, vidljivo se nametao iz neuglačanih stihova, ali lijepih u svojoj iskrenosti. Većina ovih literata bili su i članovi dramske sekcije Društva, otuda su se jednom tjedno mogli okupiti i čitati „svoje sastavke“. Poticaje za rad ove skupine davao je Ivan Bošnjak, pravnik i tajnik Društva, inače glumac u „Pastorku“. Literarne radove su čitali Ljudevit Vidaković, Josip Bošnjak (Tobijašev) i Aleksa Marković. Međutim, najdopadljivije stihove koji su na tim književnim posijelima rado slušani i na društvenim priredbama najčešće recitirani, napisala je Manda Karas, djevojka iz Nenadić salaša. Njenu pjesmu „Bunjevačkim divojkama“ publika je više puta slušala na pozornici Društva. Poruka koju ona kazuje bunjevačkim djevojkama, budućim majkama koje će odgajati svoju djecu, i danas po mnogo čemu ne bi trebala biti zaboravljena. Uči ga malenog još na krilu svome da ljubi sve ljude, da tuđe poštuje al' imena svoga neka se ne stidi nek svoj jezik štiti, neka ljubi svoje! Većina pjesnika iz toga razdoblja pisala je pjesme i poslije oslobođenja, inspirirane novim temama, najčešće u skladu s novonametnutim vrijednostima poslijeratnog društvenog i državnoga uređenja. Gledajući svaki dan majku koja je čula da joj je sin poginuo u Bitki na Batini, nastala je pjesma „Majka i herojski sin“ koju je autorica Manda Karas više puta čitala na priredbama i izvan Društva 1945. i 1946. godine. Zanos zahuktale obnove i poslijeratne izgradnje zemlje, pretočio se kod nekolicine novih mladih pjesnika 50-ih godina u stihove pune mladenačkog bunta i prkosa. Kada su poslije par godina udajom, zaposlenjem ili iz drugih razloga glasovi ovih literata utihnuli, načini njegovanja pjesničke riječi u Društvu postali su nešto drukčiji. U Društvo su pozivani pjesnici koji su na književnim večerima čitali svoja književna ostvarenja. Najsnažniji dojam na članove Društva ostavio je somborski pjesnik Velimir Subotić, koji je, s obzirom na to da je po profesiji bio glumac, veoma impresivno čitao svoje književne radove. Poetska 192

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

riječ somborskih pjesnika kazivana je u Društvu i kasnije, kada su svoje radove čitali David Kecman, Milenko Popić, Franja Matarić i Ilija Rastović. Lijepi su u Društvu bili i književni susreti s pjesnicima i književnim stvarateljima iz drugih sredina. Suvremena i nadahnuta pjesnička i književna riječ čula se u Velikoj dvorani Društva i 3. ožujka 1967. godine kada su gosti bili pjesnici novosadskog omladinskog lista „Polja“. Svoju suvremenu, maštovitu i nadahnutu književnu i pjesničku riječ kazivali su Jasna Melvinger, Miroslav Egerić, Petar Milosavljević, Pero Zubac i Gojko Janjušević. U Društvu su toplo pozdravljeni i pisci i pjesnici, članovi redakcije subotičkih „Rukoveti“: Petar Vukov, Ivo Popić, Josip Klarski i Eva Bačlija. Uvijek je tako bilo. Kad presahnu izvori književnog i pjesničkog u samome Društvu, pozovu se gosti i opet odajama Društva boginja Euterpa pronese svoje glasove. I poslije proslave 50. godišnjice Društva (1986.), nastavilo se s održavanjem književnih večeri. Profesor Franja Matarić 1988. godine organizira književnu večer posvećenu Petru II. Petroviću Njegošu, u povodu 175. godine od njegova rođenja. Recitale je izvodila dramska sekcija. Naredne godine, 22. studenoga, profesor Matarić organizira književnu večer posvećenu Ivanu Gunduliću, povodom 400. godišnjice rođenja, a recitale su izvodili učenici somborske gimnazije. Povodom proslave 60 godina postojanja Društva, 11. studenoga 1996. godine, održana je večer „Od Miroljuba do Nazora“. Velečasni Franjo Ivanković predstavio je Antu Evetovića Miroljuba, a tajnik Društva Boris Pavlov, Vladimir Nazora. Monsinjor Stjepan Beretić uoči Dužionice 1999., održao je nadahnuto predavanje na temu „Sombor - slobodan i kraljevski grad“, a sve u povodu 250 godina od elibertacije Sombora. Uoči „Prela“, 3. ožujka 2000. godine, Subotički književni krug kojega su činili Lazar Merković, Milovan Miković Voislav Sekelj i Zlatko Romić održali su veoma zapaženu književnu večer. Iste, 2000. godine, Subotički književni krug predstavio je knjigu „Život i smrt u gradu“ autora Milovana Mikovića. O knjizi su govorili: Lazar Merković, Josip Buljovčić, Andrija Kopilović, Andrija Anišić, Tomislav Žigmanov i Milovan Miković. 193

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Svoje radove u Nazoru prikazali su i naši svećenici - Josip Temunović (poeziju), te Lazar Novaković (knjigu „Pismo Isusu“). Dr. Ante Sekulić predstavio je svoj rječnik „Govor bačkih Hrvata“. Zahvaljujući domaćinima na gostoprimstvu i lijepim riječima rekao je da ova knjiga nije moja, ona je naša, volite svoje ravnice, jer nas one hrane, volite se međusobno, volite svoju rič, nemojte se prebrojavati koliko nas je. Dr. Slaven Bačić prikazao je svoju knjigu „Slobodni i kraljevski gradovi Sombor Subotica i Novi Sad“. Povodom 70. obljetnice uspješnoga rada Društva, organizirana je književna tribina „Stoljeća hrvatske književnosti“. Knjižnicu Matice hrvatske predstavio je prof. dr. Ivo Pranjković, jezikoslovac iz Zagreba, a profesor i prodekan na Dramskoj akademiji, Joško Ševo, recitirao je tekstove hrvatskih pjesnika. Organizator projekta bio je prof. Ivan Janjić, a tim povodom Matica je Društvu darovala 35 vrijednih knjiga. Posebnu čast Društvu svojim dolaskom i toplim govorom ukazao je predsjednik Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti iz Novog Sada, akademik Julijan Tamaš. Sekcija za njegovanje kulture Hrvata bila je domaćin večeri, a njen pročelnik ing. Mata Matarić upoznao je nazočne o tradiciji održavanja književnih večeri u Društvu. Prof. Franjo Matarić održao je sam osam tribina, a s drugim piscima još toliko. Zabilježeno je da je prva knjižena večer održana 1938. godine. Svoje stvaralaštvo u „Nazoru“ prikazali su i Alojzije Stantić, Augustin Juriga i Miro Gavran. Svojom nakladničkom djelatnošću predstavila se Hrvatska matica iseljenika, Šokačka grana iz Osijeka, H. L. D. Rešetari i N. I. U. Hrvatska riječ iz Subotice. „Lira naiva“ predstavila je našoj publici svih svojih devet izdanja. Članovi su predstavili knjige i čitali radove iz istih. Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca predstavio je u „Nazoru“ sva svoja izdanja do sada.

194

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Duhovne tribine U Društvu su se tijekom svih godina njegova rada održavale književne večeri i tribine. Duhovne tribine u suradnji s Duhovnim centrom oca Gerarda, utemeljenog 18. studenog 2005. godine sa sjedištem u Somboru, održavane su pet godina. Tribine su održavane svakoga ponedjeljka u korizmeno vrijeme u Velikoj dvorani našega Društva, a na tribinama je bio nazočan lijep broj vjernika i Somboraca. Predavači su bili oci karmelićani iz cijele Karmelske provincije. Teme su bile: „Bog je ljubav“, „Molitva u kršćanskom životu“, „Božji poziv kroz biblijske likove“ i druge, a tijekom korizme održano je šest duhovnih večeri. HKUD „Vladimir Nazor“ je organizirao duhovne tribine i u suradnji sa somborskim župama Sv. Križ, Sv. Trojstvo i karmelskom zajednicom. Formiran je odbor za odabir tema, a koordinator tribina bio je vlč. Lazar Novaković. Teme su bile: Vjeronauk u školi, Obitelj, Ekumenizam, Vjerski život i druge aktualnosti koje je željela naša publika. Predavači na tribinama su bili svećenici ili osobe iz struke o kojoj je izlagano, a održavane su svakog drugog petka u mjesecu. Prve tribine održane su u studenom 2005. sve do lipnja 2006. godine, zatim ponovno od studenog do lipnja, a ciklus ovih predavanja završen je u lipnju 2007. godine.

Duhovna večer velečasnog Andrije Kopilovića

195

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Plakat „Mesec knjige“ iz 1966. godine

Predavanje o A. G. Matošu iz 1964. godine

Predstavljanje knjige Mire Gavrana

196

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Književna večer 1987. godine

Predstavljanje „Leksikona“

197

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

IZRADA NARODNOGA RUHA Godine 2011., po deveti put održana je radionica „Izrada narodnoga ruha“ u Pučiščima na otoku Braču, Republika Hrvatska. Na inicijativu voditeljice ove radionice Srebrenke Šerović i stručnoga voditelja Josipa Forjana, 2002. godine je u organizaciji Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba održana prva radionica u Franjevačkom samostanu u Lastrogu kod Makarske. U radionici je tada sudjelovalo pet stručnih suradnika i dvanaest polaznika iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Njemačke, Kanade, Bosne i Hercegovine i Srbije (Vojvodine), a danas ima polaznika i iz Švedske, Švicarske i Makedonije. Prema odluci Upravnoga odbora, iz našega Društva na radionici su bile Jolika Raič, Agneza Šeremešić i Sofija Vuković. Na radionici su se učile osnove krojenja i šivanja slavonske i posavske nošnje, zlatovez i tkanje. Kako je rastao broj polaznika tako je rasla i potreba za većim prostorom te se naredne godine radionica seli u Pučišča na Braču. Radionica je smještena u učenički dom kesonske škole. Povećanjem polaznika rastao je i broj stručnih suradnika, a i program je obogaćivan. Počela se izrađivati paška, lepoglavska, necana čipka da bi se prošle godine radilo i čunčanje. Radi se također i šlinganje, rišelje toledo, zlatovez… Nižu se đerdani u etno stilu, uči se osnovama tkanja s đerdanima, nizanja đerdana po motivima kao i heklanja i pletenja đerdana. Na završetku seminara organizira se revija nošnja i izložba eksponata koji su izrađeni tijekom trajanja radionice. Osim što je prilika za učenje, radionica je prigoda za stjecanje novih prijateljstava od kojih neka traju do današnjih dana. U Društvu je 2002. godine s radom započela sekcija veza „Zlatne ruke“. Članice sekcije su Marija Čapo, Janja Pekanović, Sofija Vuković, Roza Palić, Magdalena Išpanović, Milosava Šijačić i voditeljica Jolika Raič. Do sada je sašiveno pet muških prsluka, 20 podsuknja, pet bijelih gaća, šest „ruva“, šest svila od kojih su dva prsluka urađena zlatom kao i jedno „ruvo“. Radove su izveli Janja Pekanović, Marijana Vuković, a zlatovez je izradila Jolika Raič. Kada je riječ o šivanju, često je potrebna pomoć darovatelja, te su u tom smislu od velike pomoći Lidija i Marina Džinić koje nesebično pomognu kada god je to potrebno. 198

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

U planu je ostvarenje još dosta ciljeva, počevši od veza sve do nizanja đerdana. Nadamo se da ćemo barem jedan od njih i ostvariti u skorije vrijeme.

Izrada tradicionalnog narodnog ruha

SEKCIJA ZA SAKUPLJANJE I NJEGOVANJE KULTURE HRVATA – BUNJEVACA I ŠOKACA Sekcija za sakupljanje i njegovanje kulture Hrvata - Bunjevaca i Šokaca osnovana je 18. rujna 1987. godine. U Društvu je radila aktivno i davala prijedloge za održavanje raznih manifestacija te pomagala u njihovoj pripravi i izvedbi. U radu sekcije najznačajniji je bio prijedlog za izdavanje lista „Miroljub“. U povodu proslave 70. obljetnice Društva, sekcija je bila inicijator i domaćin Matici hrvatskoj. Svrha Matice je promicati narodni i kulturni identitet hrvatskoga naroda na svim područjima umjetničkog, znanstvenog i duhovnoga stvaralaštva. Te večeri predstavljena su „Stoljeća hrvatske književnosti“, a na proslavi je govorio i predsjednik Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti, akademik Julijan Tamaš.

199

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

LIKOVNE AKTIVNOSTI U nizu aktivnosti Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Vladimir Nazor“ nalazi se i likovna sekcija, osnovana 1996. godine. Prvi pročelnik bio je Janoš Raduka. Od 2000. do 2003. godine pročelnica je bila Cecilija Miler, koja je osnovala likovnu koloniju Društva - „Colorit“. Od 2004. godine do danas, pročelnik je Janoš Raduka. Rad sekcije sveden je na organiziranje Likovne kolonije „Colorit“ i izložbu slika. Kolonija je postala tradicionalna, a dosad ih je održano jedanaest. Mjesto održavanja je neki od živih autentičnih somborskih salaša. Salaški ambijenti s tipičnim salašarskim objektima, čardacima, ogradama, đermom, širokim vidikom i bogatom panoramom, prava su inspiracija za slikare. Taj je ambijent posebno omiljen kod slikara amatera. Svake godine kolonija se održava na drugom salašu gdje domaćini slikarima i gostima prirede ugodni boravak, a prijatna atmosfera stalni je pratitelj ovakvih druženja. Kolonija ima međunarodni karakter. Sudionici su slikari amateri i akademski slikari iz Sombora, Subotice i Republike Hrvatske. Cilj kolonije je obogaćivanje aktivnosti našega Društva, promicanje likovnih umjetnika naše zajednice, a i šire. Kriterij za sudionike je pojednostavljen i podrazumijeva kvalitetu slike i dolazak iz nama srodnih društava i poštovatelja našega Društva. Većina slikara su veterani koji koloniji daju kontinuitet, a manji dio svake se godine mijenja. Amateri vole prirodu, tipične ravničarske objekte, i sve to pretaču u boje svatko na svoj svojstven način. Po tomu su i prepoznatljive „amaterske slike“. One su bliske ambijentu koji oslikavaju. Tematika obuhvaća pejzaže naše ravnice s vojvođanskim salašima, mrtvu prirodu i portrete. Inspiracije ima i za akademske slikare, ali oni taj ambijent oslikavaju drukčije, realno ili apstraktno. Rezultat rada je dvadesetak slika koje odišu živim bojama. Kolonija je prigoda za prijatno druženje, stvaranje i rad, iza kojega dakako ostaju djela koja dokazuju i pokazuju što se i koliko na ovakvim susretima radi. To je skup jedinstva u stvaranju, 200

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

neizmjerne ljubavi prema prirodi, ljudima i zajedništvu, i različitosti u izražavanju motiva, kolorita, tehnike. A salaš je vječni motiv. Ono što je svojstveno većini druženja, pa tako i ovoj koloniji, jesu jela i pića u izobilju. O tomu brine Društvo i domaćini kojima u znak zahvalnosti ostaje slika po vlastitu izboru. Kolonija je jednodnevna, a zatvaranje je uvijek upriličeno uz nazočnost brojnih gostiju, glazbu i zajednički objed uz „petrolejsku lampu“ kada se mrak spusti. Želja je organizatora da nam salaši i dalje žive, a s njima i naše kolonije. Slike nastale na kolonijama ostaju Društvu, ukrašavaju naš Dom i daruju se prilikom posjeta drugim društvima. Pregled likovnih kolonija Colorit
Colorit 1 Colorit 2 Colorit 3 Colorit 4 Colorit 5 Salaš Đena Matarić, Gradina Salaš Mate Matarića, Nenadić Salaš „Vilma“ Ane Miler 22. - 23. 09. 2000. 30. 08. - 01. 09. 2001. 20. - 21. 09. 2002. 05. - 06. 09. 2003. 08. 10. 2005. 09. 2006. 09. 2007. 30. 08. 2008. 19. 09. 2009. 04. 09. 2010. 10. 09. 2011. 13 slikara 19 slikara 12 slikara 12 slikara 10 slikara 11 slikara 13 slikara 12 slikara 14 slikara 18 slikara 17 slikara

Salaš „Vilma“ Ane Miler Vikend kuća Šeremešić Salaš Žuljević, Colorit 6 put Kljajićevo Salaš Matarić, Colorit 7 Gradina Colorit 8 Salaš Raič, Nenadić Art salaš Višinka, Colorit 9 Gradina Vikendica Svete Ilića, Colorit 10 Korlatoš Colorit 11 Hrvatski dom Sombor

Likovna kolonija „Colorit 11“ održana je 10. rujna, u povodu 75. godišnjice Društva, a za razliku od prethodnih koje su održane na 201

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

salašima i vikend kućama, održana je u Hrvatskom domu i u centru grada. Povod za ovu promjenu bila je proslava 75 godina postojanja Društva i priključivanje mladima koji su šetali za mir. Na koloniji je sudjelovalo 16 slikara i jedan skulptor. Među umjetnicima je bio i nama uvijek dragi gost, slikar Sava Stojkov kojemu posebno zahvaljujemo. Njegova vitalnost, uvijek prisutan osmijeh, blage riječi i brzi nastanak slike, sve nas iznova oduševljava. Koloniju je posjetila i konzulica Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici Ljerka Alejbeg te gradonačelnik Sombora Nemanja Delić, koji su se u prijatnom neformalnom razgovoru sa sudionicima upoznali s radom Društva. Konzulica i predsjednik Društva Mata Matarić posjetili su maestra Stojkova i u njegovoj kući i upoznali se s radom našega velikana. U jednodnevnoj koloniji slikari su stvorili djela koja će krasiti Dom, ali i mnoge domove kojima Društvo ide u posjet. Kao i uvijek, završetak kolonije obilježilo je ugodno druženje uz bogatu trpezu. Do sada je na kolonijama sudjelovalo ukupno 27 slikara. Sudjelovali su slikari iz HKC „Bunjevačko kolo“ iz Subotice, članovi KUD „Lopoč“ iz Bilja (Hrvatska), K. L. D. „Rešetari“ (R. Hrvatska), kao i slikari iz Sombora i drugih mjesta Vojvodine. Da bismo što vjernije dočarali kakvim očima na koloniju gledaju sami sudionici, donosimo ovdje nekoliko dojmova slikara koji su imali prilike sudjelovati na jednoj ili više dosad održanih kolonija. Anđelka Dulić veli: „Prvi put sam ovdje i veoma mi se sviđa ovaj ambijent koji je predivan, autentičan, dopunjen raznim detaljima s ovoga područja. Domaćin je veoma gostoljubiv, kao i svi ljudi s kojima sam se susrela, a poslužilo nas je i lijepo vrijeme, tako da smo uspješno realizirali naša djela. Danas sam slikala mrtvu prirodu s cvijećem u impresionističkom stilu, gdje dominiraju crvena i bijela boja“. Danijel Malbaša: „Smatram da je Bog i vjera u Boga značajan aspekt u djelovanju udruge „Vladimir Nazor“, stoga sam radio i sliku na ovu temu. Slikarstvom se bavim pet godina, mada sam cijeloga života imao potrebu nanijeti nešto na platno, ali ne u smislu da mi to bude službena životna orijentacija, već da to radim zbog sebe“. Anica Bešlin, članica likovne udruge „Lopoč“ iz Bilja, nije se ni ovdje odvojila od omiljenih motiva Kopačkoga rita. Ona veli: 202

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

„Moja ljubav su ritovi, vrbe i sve ono što sam imala u Bačkoj, jer sam podrijetlom iz Bačkoga Monoštora. Dijeli nas samo Dunav, a s obiju strana je gotovo jednak ambijent...“.

Likovna kolonija „Colorit“ na salašu

Likovna kolonija „Colorit“ na Korlatošu

203

203

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Umjetnici sa likovne kolonije 2010. godine

Sava Stojkov

204

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Na Korlatošu 2010. godine

Sava Stojkov i Peter Mraković

Razgovor na Korlatošu

205

H KUD „ VLADIMIR NAZO R “ S OM B OR 1 9 3 6 – 2 0 11 .

KLUB LJUBITELJA BILJAKA „ZA SREĆU VEĆU“ U vrijeme surovoga materijalizma i brzoga življenja, čovjek sve više i više gubi smisao za lijepo, za jednostavnost, za toliko bogatstvo prirode koja ga okružuje. Utrka za profitom, ili s druge strane utrka za pukim preživljavanjem, čovjeka današnjice čini zatvorenim, s uskim pogledima na svijet oko sebe. U cilju ponovnoga buđenja smisla za lijepo koje svaki čovjek nosi, ali je kod mnogih taj smisao zaspao negdje na dnu duše, u cilju ponovnoga razvijanja toga dara i povratka osmijeha na lica, u cilju vraćanja prirodi čiji je sklad narušen više nego ikada, a znamo da taj sklad dolazi iz same Božje ruke, HKUD „Vladimir Nazor“ iz Sombora je široko raširenim rukama i potpunom otvorenošću aktivirao sekciju koja se dosta razlikuje od ostalih po načinu rada i aktivnostima, a koja opet ima poveznicu sa svim sekcijama čiji je smisao, uz tradicijsko naslijeđe, pokazati i ono lijepo i probuditi u svakoj osobi smisao za lijepim. Naziv sekcije koju je osnovala i čija je pročelnica od samoga početka Klara Šolaja Karas, jest Klub ljubitelja biljaka „Za sreću veću“. Ovaj naziv sekcije govori više od tisuću riječi, pa i više od ovog našeg skromnog uvoda. Na prvom, osnivačkom susretu 3. travnja 2009. godine u Velikoj dvorani Hrvatskog doma, predstavljene su osnovne smjernice rada i aktivnosti Kluba, upriličena je uskrsna izložba i održana besplatna razmjena biljaka, sjemena, rasade, sadnica. Klub je Društvu donirao žardinijere pune cvijeća koje krase balkone Hrvatskoga doma. U svibnju 2009. godine organiziran je posjet 44. međunarodnoj vrtnoj izložbi Floraart na jezeru Bundek u Zagrebu, Botaničkom vrtu, zagrebačkoj katedrali, Starom gradu i centru Zagreba. U listopadu iste godine, članovi Kluba posjetili su Sajam hortikulture, lova i ribolova i eko-turizma u Novom Sadu, a zatim su razgledali Petrovaradinsku tvrđavu. Hodočašće - putovanje članova i prijatelja HKUD „Vladimir Nazor“ Sombor, pod nazivom „Putovima Bunjevaca“, organizirano je u kolovozu 2010. godine. Tom prilikom posjećen je Mostar, Buna - Blagaj, izvor rijeke Bune, Čapljina i Međugorje. Članice Kluba imale su zapažen štand na Izložbi stvaralaštva seoskih žena koja je priređena u Somboru 15. listopada 2010. godine. Pokrovitelj ove izložbe bilo je Pokrajinsko tajništvo za rad, zapošljavanje i ravnopravnost spolova. 206

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Klara Šolaja Karas i predsjednik Vlade APV dr. Bojan Pajtić

Na sajmu cvijeća u Zagrebu 2011. godine

207

207

SPORTSKE AKTIVNOSTI U DRUŠTVU

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

SPORTSKE AKTIVNOSTI U DRUŠTVU U prvom razdoblju postojanja Društva, od 1936. do 1943. godine, nije bilo značajnijih sportskih aktivnosti. Postoje podaci da je već 1938. godine gradska mladež počela u Društvu igrati stolni tenis, ali isključivo rekreativno i zabavno. Pročelnik stolnoteniske sekcije tada je bio Stipan Bakić. Salašarska mladež više se uključivala u kulturno-umjetničke sekcije, naročito dramsku, jer je fizičkih aktivnosti kod kuće imala dosta. Interes za sport i natjecanje kroz njega toliko su bili veliki u poslijeratnom razdoblju da je to potaknulo članove Upravnoga odbora da se u Društvu organizira sekcija za tjelesnu kulturu. Za njenog prvog rukovoditelja određen je Franja Pavletić, učitelj. U sekciji je u početku najaktivniji bio nogometni tim „Bačka“ koji je igrao utakmice s ekipama somborskih mjesnih zajednica, a desetak puta je gostovao po selima somborske općine, kao i u drugim mjestima. Bilo je lijepih igara i dragih pobjeda, kao u meču s Čonopljom 3:0, ili kao što je pobjeda protiv Telečke s rezultatom 5:2. Još i sada se pamte one „tijesne“ pobjede u Bajmaku, Sonti i Bačkom Brestovcu. Bilo je i poraza kao u Ruskom Krsturu, Bezdanu i Bačkom Monoštoru, ali pravu katastrofu nogometni tim Društva doživio je u Staparu poražen je čak sa 9:0. Igrači ovoga tima igrali su u iznošenim i izblijedjelim dresovima i „progledalim“ kopačkama koje je garderobijer F. K. „Radnički“ rashodovao. Takve kopačke imalo je svega četiri igrača, dok su ostali igrali u „bakandžama“ ili nekim drugim cipelama. Nije bilo ništa neobično ako je netko igrao i bos. Na utakmicama u bliža sela išlo se „kako je tko stigao“, a na „daljnja gostovanja“ putovalo se vlakom. Karte su plaćali sami igrači. Kada se krajem pedesetih godina u Somboru uporno pokušavalo s formiranjem jednog jačeg nogometnog kluba, na udarcu su se zbog financijskih potreba koje su za njihovo postojanje bile potrebne, našli manji klubovi u gradu. Počela su uvjeravanja da su klubovi osnovani po kulturno umjetničkim društvima nezakoniti, uslijedile su prepirke, nadmudrivanja, pa je zbog toga i osnivač i rukovoditelj nogometnog kluba u Društvu, Štefan Oto, posustao, i kako mi to kažemo „digao ruke“. Društvo poslije 1949. nije više ni pokušavalo oformiti nogometni klub. 211

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Sekcija stolnoga tenisa Kratka tradicija igranja stolnoga tenisa u Društvu za vrijeme rata imala je utjecaja na interesiranje za ovu vrstu sporta i poslije oslobođenja. Na stolu koji je predstavljala debela i teška daščana ploča, ne baš mnogo ravna, igralo se reketima „drvenjacima“. Pročelnik ove sekcije opet je bio Stipan Bakić. Loptice su često pucale, ali su se mogle kupiti i bile su jeftine. Među stolnotenisačima je bilo i takvih igrača koji su na prvenstvu Sombora osvajali prva mjesta. Prvenstva koja su održavana unutar Društva uvijek su bila zanimljivija jer se igralo po eliminacijskom kup sustavu. Na tim prvenstvima sudjelovalo je obično deset do dvadeset igrača. Do 1952. godine stolni tenis se igrao u prostoriji gdje je sada bife. Bila je to tada još uvijek više ruševina nego dvorana za igru. Ali igračima nije smetalo u večernjim satima, poslije podnevnih radnih akcija na gradnji velike dvorane Društva, „zametnuti kavgu“ koju su ponekad razrješavala i po tri dobivena seta. Ovakve pobjede, poticane okladama, ponekad su se proslavljale „hosulepešima“ u bifeu Društva. Za pročelnika stolnoteniske sekcije 1953. godine određen je Albert Horvat. I sam još učenik, on će u sekciji okupiti mlađe članove, uglavnom srednjoškolce koji će igrati na turnirima u Društvu, a neki će, kao Antun Tucakov, osvojiti i prvo mjesto na prvenstvu Sombora. Stolni tenis najviše se igrao u vrijeme kada je Društvo 1967. godine Veliku dvoranu ustupilo Sportskom društvu „Partizan“, u kojoj je nekoliko godina trenirala prva ekipa stolnotenisača Sombora. Na četiri stola, koliko ih je postavljeno u Velikoj dvorani, igralo se često po cijeli dan. Treninzi su organizirani u večernjim satima. Potreba za postojanjem stolnoteniske sekcije u Društvu nije se osjećala dok je Čika Nikola objašnjavao „drivove“, i „beckhande“ članovima svoje ekipe, a nekoliko članova Društva pažljivo je to pratilo i kasnije samo pokušavalo odigrati isto. Natjecateljski stolni tenis sve je više zahtijevao munjevite reflekse, skupe rekete i duge vježbe. Većinu od toga nisu imali oni koji su odlaskom „Partizanovih“ igrača u Gradsku halu „Mostonga“ nastavili igrati stolni tenis u Društvu. Na onom istom starom stolu, ali sada kitanom i obojenom, igralo se u Društvu i dalje, ali isključivo rekreativno. Društvo nije sudjelovalo na natjecanjima u gradu, na tzv. 212

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Radničko-sportskim igrama, jer bi rekreativci Društva bili smiješni pred za njih prebrzim lopticama koje bi im upućivali natjecatelji koji su trenirali stolni tenis. U zimskom razdoblju igralo se u maloj dvorani poslije folklornih proba. Kako su to bili već pomalo kasni sati, a sutradan je trebalo ići na posao, dvorana je u tom vremenu često bila prazna. U arhivu Društva postoje podaci da je ekipa stolnoga tenisa povremeno igrala i prijateljske mečeve s gradskim ekipama, npr. s Domom JNA, ekipom srednjih škola i još nekim ekipama, ali u tim mečevima ili se nije dobivao nijedan meč ili se pobjeđivalo u svima. A to nije bilo interesantno. Teško je bilo naći neku ekipu sličnih mogućnosti kao što je to bila ekipa Društva jer su se, kao ni u jednoj sekciji, u ovoj neprestano smjenjivale generacije. Čim je proljeće samo malo zagrijalo Veliku dvoranu, u njoj se počeo igrati stolni tenis. Najčešće su ga igrali omladinci, članovi dramske sekcije koji su se poslije probe „malo razdrmavali“. Krajem ožujka počinjao je otvoreni turnir Društva u stolnom tenisu. Da bi svaki sudionik igrao što više mečeva, organizacija turnira nije bila po kup sustavu. Na turniru je, ovisno o broju prijavljenih, oformljeno tri do četiri skupine od po četiri igrača i igralo se eliminatorno. Stolni tenis se kasnijih godina, sve do osnutka jedinstvene sportske sekcije, igrao samo povremeno, na jednom stolu, a igrali su ga članovi drugih sekcija jer je u međuvremenu stolnoteniska sekcija ukinuta. Šahovska sekcija Iako je ova sekcija, čim ju je u Društvu oformio Petar Carev, u prvim godinama poslije oslobođenja bila u sastavu fiskulturne sekcije, ona se, zbog popularnosti šahovske igre u Društvu ubrzo izdvaja u samostalnu sekciju. Za populariziranje šahovske igre u Društvu najviše je bio zaslužan Petar Carev. Kao svi ozbiljniji igrači i on je, za razliku od onih koji šah igraju srcem i velikom željom da pobijede, šah shvaćao kao misaonu igru nebrojenih kombinacija i varijanta te velikih intelektualnih naprezanja. Zato je u početku rada u ovoj sekciji dao napraviti demonstracijsku šahovsku ploču, a članove Upravnoga odbora privolio da za potrebe ove sekcije kupuju 213

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

čak tri šahovska časopisa. Uskoro su bile gotove i garniture figura koje je za Društvo napravio majstor Erlih. U prvim susretanjima šahista, članova Društva, nije se igrao šah samo radi igre, nego je Petar Carev na demonstracijskoj ploči objašnjavao zašto je neki potez dobar, a u istoj situaciji drugi mogući potez slab. Članovi ove sekcije koji su već „znali“ igrati šah, pozorno su slušali ovog smirenog i uvijek nasmiješenog zaljubljenika u ovu drevnu igru. Shvaćali su oni dubinu proračuna pojedinih varijanta, ali čim su se našli pred šahovskom pločom, najprije su mislili kako će pobijediti svojega protivnika, a ne kako će naučenu varijantu, u nešto izmijenjenoj poziciji, uspješno primijeniti. Zato se i događalo da na turnirima na kojima je Društvo sudjelovalo, samo on ili možda još netko osvoji bodove, dok su drugi „previđali poteze“ ili „propuštali dobivenu poziciju“. Uspjesi Petra Careva na ovakvim turnirima bili su uvijek očekivani, jer je ovaj majstorski kandidat sudjelovao i na prvenstvu Jugoslavije, a na amaterskom prvenstvu Vojvodine čak tri puta bio je prvak. Jedini koji ga je po šahovskoj ljestvici nadmašio, a također je igrao u Društvu jedno vrijeme, bio je internacionalni majstor Mašić Ljubomir, dok je Petar Carev svoju šahovsku karijeru završio zvanjem majstora. Ljubav prema šahovskoj igri koju je on usadio među članove Društva nije prestala ni do danas. Pročelnici koji su se poslije njega angažirali u rukovođenju i u radu ove sekcije, Matija Tucakov, Oto Nikolić, Ilija Grgić, Ivan Kovač, Josip Vuković, Miloje Crnjanski, Stjepan Čačić i Šima Strilić - često su opominjali one brzoplete igrače na potrebu smirene i proračunate igre, a opet, kada su i sami igrali u ekipi Društva, činili su iste pogreške. Interesiranje za šahovsku igru u Društvu bilo je ponekada i veće nego obično. To se najčešće događalo u vrijeme održavanja Internacionalnog memorijalnog turnira „Ivan Parčetić“. „Somborske novine“ su o takvom pojačanom šahovskom interesiranju u Društvu 1972. godine pisale: „Šahovska sekcija Kulturno-umjetničkog društva 'Vladimir Nazor' u Somboru je jedna od najaktivnijih u Društvu. Tijekom protekle godine članovi ove sekcije održali su više susreta sa šahistima iz okolnih mjesta, a iskoristili su i održavanje V. međunarodnog Memorijalnog turnira 'Ivan Parčetić' da organiziraju simultanku koju je s njima igrao velemajstor Damjanović. Osim toga, šahovska sekcija je organizirala za svoje članove zimsko prvenstvo. Za razliku od ranijih, ovo je bilo održano u dvije 214

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

kategorije, omladinskoj i seniorskoj, uz sudjelovanje 13, odnosno 12 natjecatelja“. U Društvu su često organizirane simultanke. Ako to nije bilo moguće s nekim velemajstorom, onda se to činilo sa šahistima nižega ranga. S druge strane, nije bilo simultanke organizirane u gradu bilo u vrijeme Memorijala ili drugim povodima, a da se na njima nisu pojavili i šahisti Društva. Šahovska sekcija je uvijek sudjelovala u kupu Maršala Tita, zatim u natjecanju Gradske šahovske lige i na turnirima organiziranim povodom oslobođenja Sombora. Ipak, prijateljskih mečeva ova sekcija je svake godine imala najviše, nekada čak i petnaest, i to kada se šah u Društvu igrao u dvije skupine. Protivnici nisu birani, a najviše takvih susreta je bilo sa šahistima iz Bačkog Brega, Doma JNA, ekipama škola, Bačkog Monoštora, ekipama somborskih i drugih radnih kolektiva, Čitaonicom ,,Laza Kostić“ pa i sa šahistima salašarskih naselja. U tim susretima nisu bili važni rezultati (iako svaki od njih nije volio izgubiti). Na prvom mjestu bila su druženja i neki prateći događaj, kao što je u Bačkom Bregu organiziran izlet na karaulu, kada još nije postojao granični prijelaz. Rezultati su zaboravljani, a ovakva događanja dugo su se pamtila. Desetljećima su u Društvu održavani otvoreni šahovski turniri na kojima je sudjelovalo puno kategorija, a bilo je i onih koji su bili „jaki“, ali bez kategorije. Kako koje godine, od 15 do 25 sudionika započinjalo bi po Bergerovom sustavu odigravanja pojedinih kola već negdje početkom studenoga. Uglavnom se redovito dolazilo na turnir, ali bilo je i onih koji su za jednu večer igrali i po tri turnirske partije, a poslije još po 5-6 „prijateljskih“. Turnirske partije ranijih godina bile su veoma oštre pa je valjda zbog toga i bilo veoma malo remija. Krajem veljače odigravane su zaostale partije i ubrzo je bila svečanost gdje su davane diplome: za osvojeno I., II. i III. mjesto, simbolična diploma za onoga tko je ostao na dnu tablice, a jubilarne 1986. godine, kada su na turniru sudjelovala 22 igrača, dodijeljena je i diploma za najstarijeg sudionika turnira, 80-godišnjeg Matiju Tucakova koji je u ovoj sekciji igrao šah od njenog osnutka, a na svakom turniru je zauzeo mjesto u gornjem dnu tablice. Poslije iznenadne smrti profesora Franje Matarića, organizira se Memorijalni turnir „Prof. Franja Matarić“, koji se igra i danas.

215

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Sportska sekcija danas Na inicijativu mladih, ali i starijih članova Društva, 2009. godine uprava Društva aktivira rad sportske sekcije, koja je u sebi sada objedinila sve sportove. Za pročelnika je izabran Pavle Matarić. Stolnoteniski odjel broji oko 20 aktivnih igrača, radi se dva puta tjedno. Organiziran je novogodišnji turnir na kojemu je sudjelovalo 18 igrača, prvi put i Memorijalni turnir „Stipan Bakić“ na kojemu je sudjelovalo 26 igrača. S dvije ekipe članovi ove sekcije sudjelovali su u općinskoj ligi Sombora. Osim tradicionalnog šahovskog turnira u čast prof. Franje Matarića, koji se igra svake godine od siječnja do ožujka, za članove Društva organiziran je i „Božićni turnir“. Godine 2010. sudjelovalo je 15 šahista, a 2011. godine 17 igrača. U sklopu sekcije radi i odjel veslača i lađara „Salašari somborski“. Prvi put u društvu organizirana je i skupina od 20 momaka koji su spremni na izazov zvani „Maraton lađa na Neretvi“. Od početka priprema na Velikom bačkom kanalu preveslalo se 100 km, na Dunavu još 20 km, i s takvom pripremom otišli su na maraton na kojemu je sudjelovalo 35 ekipa. Od Metkovića do Ploča (22,5 km), i pored poteškoća u startu, izveslali su u zadanom roku. Avantura za pamćenje i pričanje. No, to nije sve za ovu ekipu. Slijedi novi izazov veslača, regata Vukovar - Ilok (36 km). Kod organiziranja ovakvoga tima nitko nije mislio na rute i takve ozbiljne nastupe te da će veslači bez odmora, za 2 sata i 57 minuta preveslati od Vukovara do Iloka, što nije ni malo jednostavno. Ekipi predstoje novi izazovi: Drinska regata, Neretva, Dunav, Drava i Bosut.

216

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Igrači karambola u prostorijama Društva

Petar Carev dugogodišnji pročelnik šahovske sekcije

217

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Ekipe šahista Bačkog Brega, Bačkog Monoštora i KUD „Vladimir Nazor“ na turniru povodom Dana oslobođenja Sombora.

Šahisti Društva

218

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Susret šahista Bačkog Monoštora i HKUD „Vladimir Nazor“

Stolnotenisači Društva

219

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Lađari Društva na maratonu Vukovar - Ilok 2011. godine

Lađari Društva - Maraton na Neretvi 2011. godine

220

SVEČANOSTI U DRUŠTVU

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

SVEČANOSTI U DRUŠTVU Naš narod voli svetkovine. Za mudre, one su prilika za susretanja i razgovore, za tašte šansa za isticanje, a za skromne i radne rijetka prilika da i njih netko vidi (iako oni to često i ne žele). U svečanostima koje je Društvo priređivalo tijekom proteklih pedeset godina, bilo je pomalo od svega spomenutog. Obično je to ovisilo o povodu i ciljevima zbog kojih su one organizirane, o ljudima koji su u njima sudjelovali i o vremenu kada su priređivane. Najveće svečanosti u Društvu ranijih godina, kao i svuda kod naših naroda, morale su biti i najvidljivije. Tek tako one su postajale dio neke potonje priče koja čuva uspomenu na prateće događaje i istaknutije pojedince u njima. Takve, najveće svečanosti Društva, odvijale su se uglavnom na ulici od 1936. do 1943. godine, a bilo ih je raznih, počevši od povorki sa konjanicima, djevojčicama u bjelini, curama i momcima u lijepoj narodnoj nošnji, zatim bandaša i bandašica koji su s upletenim klasjem žita sudjelovali u žetvenim svečanostima, tzv. „dužijancama“, pa do obrednih svečanosti u vrijeme velikih crkvenih blagdana (Sveto Trojstvo, Uskrs, Velika Gospojina) kada su u dugim „prašionima“ (kako se ovdje zovu procesije) pored mnogih, sudjelovali i članovi Društva, obvezno sa svojom društvenom zastavom iza koje je išao zbor, pjevajući povremeno prigodne duhovne pjesme. Bilo je u tom ritualnom izlaženju na ulicu i takvih procesija kao što je bila ona kada je pedesetak članova Hrvatskog kulturnog društva „Miroljub“ početkom 1942. godine, sa zastavom Društva i jugoslavenskom zastavom krenulo Vojvođanskom ulicom na Željeznički kolodvor kako bi dočekali svoje goste, Bunjevce iz Bačalmaša. Podozrenje okupatorskih žandarma pretvorilo se u akciju koja je završila privođenjem predsjednika Društva u „Rendőrség“ gdje su mu par dana objašnjavali neke stvari za koje su mislili da će mu konačno biti jasne. Ulične svečanosti koje se nisu ovako završavale, pretvarale su se poslije onog ritualnog dijela u vesele i vedre priredbe za sve sudionike u prostorijama Društva. Tada su sa scene velike dvorane odjekivali pozdravni govori, zahvalnice sudionicima, recitacije, najčešće Miroljubovih pjesama, poneka zborska pjesma i po koji kratki dramski igrokaz. A poslije toga organiziran je ručak za koji je 223

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

svaki član Društva za sebe ponio ponešto od kuće. Poslije ručka bila je igranka. Jedna od najvećih i dugo spominjanih svečanosti te vrste u Društvu bila je posveta zastave Društva održana 14. kolovoza 1938. godine. Na nekoliko sjednica Upravnoga odbora tijekom srpnja razmatrane su i predviđane okolnosti pod kojima će se izvoditi ova svečanost. Sve je bilo predviđeno, počevši od ormara gdje će se zastava čuvati, prigodnog „čavla“ koji će se prodavati, sve do cijena čaše piva poslije službenoga dijela proslave. Proslava je započela 13. kolovoza navečer, kada su omladinci s nekoliko članova Upravnoga odbora i zborom otišli kod kume zastave Klare Strilić i čestitali joj imendan. Zbor je tom prilikom otpjevao pjesme „Ljubimo te naša diko“ i „Živila“. Sutradan u pola pet ujutro izišlo se na Željeznički kolodvor, gdje su dočekivani gosti drugih kulturnih društava koji su na svečanost dolazili sa svojim društvenim zastavama. Bili su to „Neven“ iz Subotice, „Rodoljub“ iz Zemuna, „Radničko križarsko bratstvo“ iz Subotice i „Lira“ i „Lipa“ iz Osijeka. U pola jedanaest prije podne krenula je povorka iz Društva. Na čelu joj je bilo dvadesetak konjanika, zatim limena glazba, potom izaslanstva iza kojih su išle „diveruše“ i redom kulturna društva, te najzad mladići i djevojke i ostali članovi Hrvatskog kulturnog društva „Miroljub“. Poslije posvete, povorka se istim putem, pored hotela „Sloboda“, i u istom poretku (na čelu sa zastavom Društva), vratila u zgradu Društva. Uslijedio je govor kume, zahvala predsjednika Antuna Matarića i vezivanje traka na zastavu. Dvije djevojčice, Mancika Mračina i Bara Hajoš, recitirale su Miroljubove pjesme, a na kraju svečanosti zbor je otpjevao „Molitvu Bunjevaca“. U dva sata poslijepodne započeo je banket u hotelu „Sloboda“ i na njemu pozdravni govori gostiju i domaćina. Gosti tj. kulturnoumjetnička društava održala su koncert u 17 sati. Narodno veselje koje je poslije toga počelo, prema zabilješkama tajnika Franje Strilića, trajalo je skoro do zore. Jedina svečanost koja nije održana samo u godinama zabrane rada Društva za vrijeme okupacije bilo je „Prelo“, koje je više tradicionalna nego posebno ritualna svečanost, održavana i ranije u „Bunjevačkom kolu“ kao pokladna svečanost. Bez atraktivnosti i maštovitosti naših primorskih krajeva i njihovih pokladnih karnevala, ,,Prelo“ u Društvu su uglavnom karakterizirali bogati programi 224

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

priredba, pozdravni govor, a samo nekoliko puta su na pozornici sa strane ispred zavjese sjedile žene za „kolovratom“ i prele. Šaljivi, ritualni dio ove pokladne svečanosti u Društvu, predstavljalo je tzv. „sahranjivanje begeša“. Programe na prelima često su davala i druga društva koja su pozivana kao gosti. „Divojački vašar“ kao posebna svečanost u Društvu održavan je početkom listopada. Ime mu potječe od već zaboravljenog običaja upoznavanja cura i momaka i čestih „uskakanja“ djevojaka (tobože bez znanja roditelja). Atraktivni naziv ove svečanosti u Društvu je sačuvan i do danas, a ono što se nekada događalo samo u jesen, sada se događa tijekom cijele godine. Više puta program tradicionalnog Prela bio je otisnut. Čak je naveden i redoslijed plesova koji će se plesati na zabavi poslije priredbe. I u razdoblju poslije oslobođenja bilo je svečanosti koje su imale svoje manifestacije na ulici. Za prvosvibanjske praznike organizirani su „svibanjski (majski) uranci“ kada su se pred Domom skupljali članovi sa istimarenim i iskićenim konjskim zapregama i opranim „štajer-vognovima“ i „žutim kolima“. Povorka u kojoj je na prednjim kolima bila državna zastava u suzdržanom kasu „žerava“ ili sjajnih „vranaca“ išla je na centralnu proslavu u Šikaru. Vraćalo se kad je komu bilo dosta. Nekoliko godina i poslije oslobođenja, u Društvu se održavala dužionica s nekadašnjim običajnim i obrednim činovima. Bila je to, kao i u ranijim godinama, lijepa manifestacija mladosti koja se pokazivala kroz zajednički rad, a čiji je smisao i cilj bila uvijek željena „bijela pogača“. Veoma bogate i sadržajne programe imale su svečanosti održavane u Velikoj dvorani Društva povodom Dana Republike, kada su izvođene pjesme borbe i obnove koje je pjevao zbor, zatim recitacije revolucionarnih pjesama i poneka jednočinka s partizanskim zgodama. Više puta Društvo je za taj tada najveći praznik u našoj zemlji pozivalo i nekoliko drugih društava iz Sombora i okolice i priređivalo svečanost u prostorijama Društva. Tada je u programu bilo najviše igara, pjesama i glazbe. Prijateljske večeri poslije takvih zajedničkih programa bile su prigoda za susretanja amatera raznih kulturno-umjetničkih društava.

225

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Doček nove godine u Društvu uglavnom je bio stereotipan, a kada mu se doda i slabo ili nikako zagrijana dvorana, ponekada je predstavljao pravo mučenje za goste. To je i osnovni razlog zašto se on prestao organizirati još početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća. Najljepše novosti na tradicionalnim poslijeratnim prelima, na žalost, ostvarene svega dva puta, bile su revije ženskih narodnih nošnja. Ova smotra najljepšeg što je narodna mašta isplela na platnu imala je i natjecateljski karakter. Čak su dodjeljivane i dvije vrste diploma, od kojih je prvu dodjeljivao stručni žiri u kojemu je oba puta bila Katarina Kupusarević, etnologinja, a drugu publika. U često raskošnom kroju i maštovitom skladu boja pronosile su lijepe i stasite djevojke: pregače, prsluke, suknje, šljokice, povezače, džege i druge dijelove bunjevačke, srbijanske, šokačke, dalmatinske, bosanske i rusinske narodne nošnje. Kako je ista nošnja iz drugoga kraja imala i specifičnosti, to su tijekom revije koja je održavana na polovici kulturno-umjetničkog programa, davani i osnovni etnografski podaci o nošnji. I na tradicionalnom „Prelu“ i na skoro svakoj većoj svečanosti u Društvu ili na gostovanju, posebni trenutak i po ljepoti i po misaonoj širini bile su nadahnuto kazivane recitacije. Prigodne, rodoljubive, revolucionarne, satirične ili samo jednostavno lijepe, recitirane pjesme su utišavale glasove u dvorani i pokretale kod publike neku lijepu misao koja nije iščezavala ni kada se prolomio zasluženi pljesak recitatoru. Čim su najavljeni, buru oduševljenja u publici pokretali su poznati pjevači koji su na prelima poslije programa u zabavnom dijelu svojom pjesmom uobičavali razveseljavali goste. Pored očvrsnulog, profesionalno usavršenog pjevanja, bilo je kod nekih od njih i onog „iz duše“, kako to naš narod kaže, a publika na prelima je tu vrstu pjevanja odmah primijetila. Takve pjesme su se nekoliko dana poslije prela pjevušile i na taj način vraćale sjećanja na njihove tvorce. Takvu pjesmu na prelima najviše je puta pjevala Antona Vujić iz Subotice. Ona je s Društvom gostovala i u Baji (Mađarska), kada je KUD ,,Vladimir Nazor“ davao cijeli program za njihovo prelo. Iznimni događaj na prelu gotovo uvijek za goste je bio onaj kada je pjevao Somborac Zvonko Bogdan. Nažalost, takvih prijatnih trenutaka u Društvu je bilo veoma malo. Marija Bukta, 226

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Vera Svoboda, Pero Grepo i Beba Tošić, također su prilikom svojih gostovanja na prelima imali onih trenutaka kada se cijela dvorana zatalasala i jednodušno prihvatila pjesmu. Među najprijatnijim svečanostima bila je ona kojom je obilježen najljepši trenutak u radu ovoga Društva - dobivanje Oktobarske nagrade. Osim pratećih manifestacija na općinskoj razini, u Društvu je održana svečana akademija na kojoj je o radu Društva u proteklom razdoblju i značaju dobivenoga priznanja, kao i o onome na što Društvo ova nagrada u buduće obvezuje, govorio tajnik Društva Franja Matarić. Nakon recitacija i kratkog folklornog programa, nastavljena je u Zanatlijskom domu prijateljska večer. Tamburaši našega Društva učinili su radost i veselje većim. Bilo je u Društvu i malih, običnih svečanosti, koje su se održavale u određene datume ili godišnja doba. Iako su te svečanosti imale više zabavni karakter, ipak je u njima bilo i nečeg tradicionalnog. „Grožđebal“, „Čajanka“, „Katarinsko veče“, „Divojačko prelo“, kao i druge zabave održavane povodom nekih blagdana, imale su u sebi nečeg posebnog što su članovi Društva voljeli. Svečanosti su se pokazale kao jedan od najboljih načina za čuvanje i njegovanje kulture našega naroda. To su za nas bili važni događaji koji se brižno pripremaju, s puno truda, umijeća i ljubavi. Pazi se na svaki detalj, da bude što prikladniji običaju koji se slavi. Poznato je da su običaji Hrvata-Bunjevaca jako svečani i da se i pored teškoga života pazilo i poštivalo nasljedstvo pradjedova. Zato Bunjevci imaju neprocjenjivo bogatu tradiciju i običaje, što rijetko koji drugi narodi imaju. Jedan od najvažnijih zadataka Društva jest čuvanje tih vrijednosti. Pred kraj XX. stoljeća došlo je do nacionalnog buđenja i kod Hrvata-Bunjevaca. To je u kulturnom smislu značilo više kulturnih sadržaja i veće zanimanje za prošlost našega naroda. Priredbe i svečanosti bile su sve ljepše a dvorana Društva sve punija. Društvo danas ima pet svečanosti koje proslavlja. „Prelo“ i „Dužionica“ slave se od osnutka društva, „Divojački vašar“ ne održava se redovito, ali je održan više puta. Godišnjice društva u zadnje vrijeme redovito se održavaju, dok je božićni koncert iz godine u godinu sve bolji. Prisjetimo se još jedne svečanosti koja je nekada bila jedna od glavnih tradicionalnih svetkovina – blagdan Presvetoga Trojstva. 227

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Od nastanka Društva svečano se proslavljalo proštenje Presvetoga Trojstva. Svake godine za ovu svetkovinu prije podne je bila velika svečana misa i proštenje u crkvi. Poslijepodne je u prostorijama Društva bila i igranka koje je znala trajati do jutarnjih sati. Sve svečanosti toga dana nosile su i jedno posebno obilježje; svaki momak i svaka djevojka, bez obzira na staleške mogućnosti, obvezno bi se „ponovili“, što znači da bi momak dobio novo odijelo, a cura novo ruho. Svi mladi momci koji bi dorasli za čizme u većini slučajeva su za ovaj događaj prvi put obuli čizme. Ova svetkovina živi još u sjećanjima starijih članova, uprava ju je pokušavala obnoviti ali za sada nema uspjeha. Naša nekad vrlo uvažavana tradicionalna prigoda je blagdan sv. Franje, 4. listopada. Crkva u Somboru slavi ovaj blagdan kao malo proštenje, a naše Društvo kao „Divojački vašar“. Uspomena je to na nekadašnji način biranja djevojke za budućeg mladoženju. Za današnje generacije to je nespojiva priča. No, činjenica je i to da smo mi potomci toga roda bunjevačkih Hrvata u kojem se tako i na taj način ženilo i udavalo. Naravno, nije samo tako započinjao bračni život, jer u većini slučajeva to je bilo iz ljubavi i po vlastitu izboru. Toga dana, na blagdan sv. Franje, bila je u Društvu igranka i ono obvezno „ponavljanje“, ali sada u garderobu koja će biti više primjerena za zimske prilike. Danas se taj običaj slavi malo drukčije. Spomenimo samo neke za koje imamo pisani trag da su održani. Godine 1988. Društvo je uspostavilo dobru suradnju sa KUD „Ivan Planina“ iz Tarčina kraj Sarajeva. To prijateljstvo željeli smo potvrditi bratimljenjem dvaju društava. Na svečanosti „Divojački vašar“ 9. listopada 1988. godine, svečano je potpisana povelja o bratimljenju KUD „Ivan Planina“ i KUD „Vladimir Nazor“. Zabilježeno je da je „Divojački vašar“ održan 1993. i 1994. godine, te 5. listopada 1997. godine. Bili su tu i gosti, „Mladost“ iz Bača, a 2011. Klub ljubitelja biljaka „Za sreću veću“ obnovio je ovaj običaj. Okupilo se mnoštvo svih dobi, pjevalo se i plesalo a na video zidu cijelu večer su se smjenjivale fotografije sa sajmova i festivala cvijeća koje su posjetili ljubitelji biljaka. Bilo je dosta mladih koje je sadržaj zainteresirao, a bilo bi lijepo da se takvi susreti nastave održavati. Dužionica je veoma star običaj, nastao je u obiteljskoj zemljoradničkoj zajednici. Svaka bunjevačka obitelj po obavljenoj 228

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

žetvi pravila je svetkovinu prikladno veličini posla i svojim mogućnostima. Danas je to kulturni događaj nastao na temelju žetvenih svečanosti. Prva zajednička dužijanca Crkve i naroda održana je 6. kolovoza 1911. u župi sv. Roka u Subotici. Monsinjor Blaško Rajić, vrsni poznavatelj kulture i običaja bunjevačkih Hrvata, odlučio je da se obiteljska svetkovina dužijance zajednički proslavi u crkvi. Svečanom svetom misom te blagoslovom vijenca od žita i kruha, što su donijeli bandašica i bandaš sa svojim risarima, simbolično su završeni žetveni radovi i osiguran krah za narednu godinu. U Somboru je dužionica svečano proslavljana u godinama prije rata. Za vrijeme rata i poslije rata dužionica se slavila vrlo skromno. Šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, zauzimanjem župnika župe Presvetoga Trojstva Ivana Jurige, dužionica će ponovno dobiti prijašnji sjaj. Nisu više održavane svečane povorke kroz grad, ali se išlo svečano u crkvu na misu zahvalnicu. Dužionice se nisu slavile samo u gradu u okviru HKUD-a nego su one svečano proslavljane i na okolnim salašima: Nenadiću, Bezdanskom putu i Gradini. Tako je župnik Ivan Juriga okupio brojnu mladež naših salaša koji su dužionici dali novi duh. Prva somborska Dužionica održana je 1935. godine, bila je iznimno lijepa i masovna s brojnim konjanicima, barjacima, curicama u bijelom, mnoštvom risara i risaruša… Sljedeća je proslavljena 1936., a zatim 1937., 1938. i 1939. godine. Kao što je već rečeno, za vrijeme Drugog svjetskoga rata i neposredno poslije njega, dužionice su se slavile skromnije. Od 1963. godine na somborskim salašima pravljene su veoma lijepe i masovne dužionice. Risaruše i risari išli su jedni kod drugih da bi imali što ljepše dužionice. Glavna dužionica bila je u crkvi Svetoga Trojstva, a okupljanje ručak i igranka i Hrvatskom domu. Tako je bilo sve do 1990. godine kada je održana posljednja dužionica na Nenadić salašima. Od tada se slavi centralna Dužionica koju organizira Društvo, dok se na salašima kraj žetve na sv. misi spremaju samo djeca. Uprava društva trudila se da svake godine proslava žetve bude što bolja, mladi članovi sekcija i mladi sa salaša s puno mašte i truda uvijek su imali dodati nešto novo da bi proslava bila što ljepša. Prije proslave centralne Dužionice, započelo se održavanjem večeri na 229

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

kojoj je upriličena izložba slika slamarki iz Tavankuta, književna večer o kruhu, izložba etnografskih predmeta Bunjevaca, Šokaca i drugih. U jubilarnoj 2000. godini kršćanstva, poslije misnoga slavlja iz drevne somborske crkve povorka je krenula prema zgradi Županije gdje ih je primio tadašnji gradonačelnik Sombora, Goran Bulajić, kojemu su bandaš i bandašica predali kruh od novoga žita. Naša dužionica je ponovno izišla na ulice Sombora. Kako i dolikuje, kada su u pitanju velike svetkovine, potrebno je ugostiti mnogobrojne goste. HKUD „Vladimir Nazor“ uvijek je imao uvažene i cijenjene goste najvišega ranga: somborski svećenici uvijek su s nama na Dužionici, visoki dužnosnici iz Hrvatske diplomacije u Srbiji rado su se odazivali pozivu na naša slavlja, predsjednici općine i visoki dužnosnici Gradske uprave Sombora bili su nam dragi gosti, a i predsjednici i predstavnici društava iz AP Vojvodine i Republike Hrvatske često su nam uljepšavali slavlja. Do sada s nama u narodnim nošnjama na Dužionici bili gosti iz Subotice, Tavankuta, Svetozara Miletića, Bačkoga Brega, Bačkog Monoštora, Sonte, Vajske, Bođana, Slankamena i Golubinaca, te društva iz Republike Hrvatske: „Šokačka Grana“ iz Osijeka, KUD „Željezničar“ iz Osijeka, KUU „Prigorec“ iz Sesvetskog Kraljevca, KUU „Naša Grana“ Budrovci, KUD „Ivan Tišov“ iz Viškovaca, KUD „Filipovčice“ iz Kompletinaca, zatim iz Tolise (Bosna i Hercegovina). Tako je naša dužionica u novo stoljeće ušla u punom sjaju. Na kraju, umjesto zaključka, donosimo ovdje navod Franje Krajningera: „Kao najvažniji zadatak ostaje nam da, iako su nam familije zemljoradnika u manjem broju, u njima i dalje njegujemo dužionice u onom starom i tradicionalnom obliku. Dužionice su bile i ostale polazište svojedobno ustanovljenih crkvenih i društvenih proslava. Svi se zajedno moramo truditi da ih njegujemo i čuvamo. Koliko su na očuvanju tradicije u našem društvu „Vladimir Nazor“ u Somboru radili naši prethodnici, pa i mi koji smo ih naslijedili, nije na nama da prosuđujemo. Spremni smo ipak svakog u oči pogledati i svijetlog obraza ustvrditi da smo Dužionicu kao društvenu tradiciju i kulturnu manifestaciju bunjevačkih Hrvata na ovim prostorima sačuvali kroz ovih 75 godina“.

230

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Bunjevci su uvijek voljeli pjesmu i igru a samim tim i zabavu. Mnogi autori od davnina Bunjevce predstavljaju kao ozbiljne i pune ponosa, vrijedne, čestite, požrtvovane i hrabre ljude. Kao pobožni i moralni ljudi uvijek su štovali crkvene poglavare. Uvijek gostoljubivi, ljubitelji dobre zabave i strastveni igrači i pri tom raskošni u odijevanju. Prelo je pak bilo naša najvažnija svečanost. Sama riječ prelo ne označava samo zabavu, jer je ova riječ postala od glagola presti. U starije vrijeme prelom se zvao i ženski skup na kojemu se pjevalo, prelo i veselilo. Zato se u nekim krajevima prelo zove i kad ženski svijet u siječnju i veljači odlazi u goste. Prelom se nazivao i običaj koji se održavao jedanput ili dva puta godišnje, u kući gdje je bilo djevojaka, a koje su svoje prijateljice pozivale da uz razgovor i pjesmu pomognu mami presti vunu, odnosno tkati platno od kudelje ili lana. Navečer bi „slučajno“ nailazili momci, tu bi se zadržali i na večeri, pa se druženje nastavljalo sve do jutra uz gajdaša, harmonikaša a ponekad i tamburaše. Prelo je običaj koji se iz naših kuća i obitelji preselio u „Miroljub“, kasnije „Nazor“, i postao lijepa kulturna i tradicionalna manifestacija. Pred kraj stoljeća, prela su redovito održavana u vrijeme poklada, posljednje subote prije Pepelnice. Prelo ima i svoj sadržaj. Obvezno ga otvara predsjednik Društva koji pozdravlja uvažene goste: naše somborske svećenike, goste iz Veleposlanstva i Konzulata Republike Hrvatske, čelnike iz somborske gradske samouprave, goste iz drugih društava, istaknute darovatelje, pokrovitelje i pojedince te sve nazočne. Program na pozornici izvode naše sekcije i gosti koje smo pozvali da se s nama vesele i uljepšaju nam večer. Izvode se plesovi, prikladne recitacije, kratki igrokazi i slično. Na prelu su nam do sada bili gosti iz Gundinaca, Valpova, KUD Sedam Kaštela, „Tanec“ iz Pečuha i dr., nastupilo je 28 harmonikaša iz dječje sekcije, za prelo prigodno izlazi i list „Miroljub“ koji se tijekom večeri podijeli gostima, a priređuje se i tombola koja uvijek razveseli goste. Nakon programa slijedi bogata večera. Domaćin društva zadužen je brinuti se da se svi gosti udobno smjeste, da sve oko večere i u dvorani bude u redu, da svi na vrijeme budu posluženi, stolovi skladno aranžirani, dvorana topla i prijatna. Tada nastupa glazba i gost večeri, te smo dosad imali dosta poznatih pjevača i orkestara. Tako je više puta gostovao Zvonko Bogdan i „Veseli Vojvođani“, zatim Vera Sloboda, Krunoslav Kićo 231

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Slabinac i „Slavonske Lole“, Boris Ćiro Gašparac i tamburaški sastav „Estram“ iz Požege, „Ravnica“ i Stjepan Jeršek, Šima Jovanovac i „Kristali“ iz Županje, „Fijaker“ iz Osijeka, „Ravnica“ iz Subotice, somborski sastavi: „Bereški tamburaši“, „Bajski sokak“, „Zlatni zvuci“, „Đuvegije“, gitarski „Duo kum“ i dr. Prela su se redovito održavala i obogaćivala, a uvedena je i slavljenička večer prije prela kada su održavane književne večeri, izložbe i slično. Godine 1996., kada je Društvo slavilo 60. godišnjicu svojega postojanja, prikazana je revija narodnih nošnja Bunjevaca i Šokaca, odnosno nošnje iz Subotice, Tavankuta, Svetozara Miletića, Bačkog Monoštora, Bačkog Brega i Sombora, a na reviji je sudjelovalo 30-ak sudionika. Prelo nije održano samo 1992. godine. Naime, nakon ozbiljne rasprave Upravni odbor donosi sljedeću odluku: „Mi ne možemo prihvatiti odgovornost da će Prelo proći bez incidenata i da netko neće biti ugrožen“. Treba napomenuti da su u to vrijeme otkazane mnoge javne priredbe. Naše je Prelo ušlo u 21. stoljeće te ćemo ga i dalje njegovati i čuvati s ljubavlju, ponukani riječima našega pjesnika koji kaže: „Dok je prela bit će i Sombora“. Izložba božićnih kolača i božićni koncert upućeni su jedno na drugo, zajedno se dopunjuju, a nastali su spontano. Čini se kao da su uvijek bili u „Nazoru“. Društvo je s izložbom božićnih kolača započelo na inicijativu Cecilije Miler, 16. prosinca 2000. godine. Naše vrijedne domaćice izradile su kolače i izložile ih u Domu. Narednoga dana bila je izložba u Subotici gdje su svoje kolače izložile i naše domaćice, a od više desetaka kolača najljepšim je proglašen kolače Ane Dorotić iz Sombora koji je za vrijeme Božica krasio oltar subotičke katedrale. Svake se godine od tada priređuje izložba božićnih kolača koja je svaki puta bogatija i maštovitija. Prvih nekoliko godina izložba je bila natjecateljskoga karaktera, birani su najljepši kolači. U ocjenjivačkom povjerenstvu bile su Jolika Raič, Emilija Dorotić i Janja Pekanović. Budući da se takav način ocjenjivanja pokazao nepraktičnim, sada svaki sudionik dobiva zahvalnicu. Najuspješniji kolači rese crkvene oltare naših crkava. Kolači s naše izložbe stigli su tako do Sarajeva, Zagreba pa i do mora. Spomenimo naše vrijedne i maštovite domaćice koje nas svake godine uvode u božićno ozračje (jedan je predstavnik muškoga 232

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

spola da nam osvjetla obraz): Janja Pekanović, Jolika Raič, Tereza Žuljević, Irena Mijić, Marija Čuvardić, Roza Vuković, Margareta Čuvardić, Sofija Vuković, Lidija Đinić, Klara Šolaja Karas, Marijana Gorjanac, Cecilija Pekanović, Nikola Čuvardić, Snežana Beretić, Kristina Vuković, Ana Firanj i Ana Čuvardić. Božićni koncert prvi put je izveden 22. prosinca 2002. godine. Članovi dramske sekcije „Pčelica“ pod ravnateljstvom Marije Šeremešić recitirali su pjesmice o Božiću i odlomak dramske predstave „Tri Kralja“, a zbor mladih župe Presvetoga Trojstva pod ravnateljstvom Rozmari Mik pjevao je božićne pjesme. Sljedeće godine program su pripremile Marija Šeremešić i Rozmari Mik. Koncert je svake godine bio masovniji, a posebno je bio svečan na 70. godišnjicu Društva kada je bio nazočan i generalni konzul Republike Hrvatske u Subotici, Davor Vidiš. Tom su prigodom nastupili: župa Presvetoga Trojstva, HBKUD „Lemeš“ iz Svetozara Miletića, umirovljenici iz Sombora, skupina „Amos“ Sv. Križ, Pjevački zbor iz Međimurja, skupina „Ižipci“ iz Topolja u Baranji, članovi KUDH „Bodrog“ iz B. Monoštora te članovi „Naše Grane“ iz Budrovaca iz Slavonije, a glavni organizator ove manifestacije bila je Marija Šeremešić. Na koncert su dolazili brojni izvođači: VIS „Proroci“ iz Subotice, VIS „Antunovići“, „Štrosmajer“ iz Strizivojna (R. H.), KUD „Franjo Glavinić“ iz Rovinja, bogoslovi Vrhbosanske biskupije iz Sarajeva, sestre Dubravka i Daliborka Malinić iz karmelićanske crkve, Ivica Šomođvarac iz Sv. Križa. Josip Marić, udruga Nijemaca St. Gerhard i domaćini, zbor HKUD „Vladimir Nazor“. Izložba božićnih kolača i božićni koncert postale su omiljene manifestacije našoj publici i svi ih rado posjećuju te su postale tradicija našega Društva. Na godišnjice Društva održava se godišnji koncert koji je ujedno prigoda da svaka sekcija pokaže što je naučila i u kakvoj je formi. Izvođači programa su užurbani i razdragani, svi željno očekuju svoj nastup. Za godišnjicu izlazi i četvrti broj našeg lista „Miroljub“, posljednji u toj godini. Na proslavu nam dolaze i ugledni gosti iz Republike Hrvatske, Općine Sombor iz drugih društava, proslaviti s nama godišnjicu. Jubilarne godišnjice posebno se lijepo proslavljaju,

233

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

a sve manifestacije tijekom godine obično su u znaku jubileja. Pred godišnjicu više večeri bude posvećeno samoj proslavi. Za duga desetljeća svojega postojanja, Društvo je imalo povoda i razloga organizirati proslave brojnih godišnjica. Tako je obilježena 35. godišnjica postojanja Društva, a počevši od svečanog pa do zabavnoga programa, sve manifestacije u toj proslavi održane su u Društvu. Tom prilikom je otkrivena i spomen ploča članovima Društva poginulim u narodnooslobodilačkoj borbi. Svoju 50. obljetnicu Društvo je obilježilo 1986. godine, koja je propraćena mnogobrojnim priredbama sekcija, a 24. svibnja bila je centralna proslava. O pratećim manifestacijama ovoga jubileja brinuo se odbor za proslavu oformljen još početkom 1985. godine. Odbor je među prvim odlukama prihvatio prijedlog Upravnog odbora da se za ovu jubilarnu proslavu tiska monografija Društva. Povodom proslave, u maloj dvorani Društva 22. svibnja priređena je izložba dokumenata o pedesetogodišnjem radu Društva kao i izložba raritetnih izdanja knjiga Vladimira Nazora. Centralna proslava održana je 24. svibnja. Toga dana u 9 sati organiziran je doček gostiju u prostorijama Društva, a u 11 sati priređena je svečana akademija u Narodnom kazalištu. U programu akademije su kao gosti sudjelovali somborski omladinski zbor, a pored govornih manifestacija posebne točke izvele su baletska i folklorna sekcija Društva (Brankovo kolo). Poslije akademije organiziran je ručak za goste, a u popodnevnim satima posjećeno je Spomen obilježje Batinske bitke. Navečer istoga dana, u Velikoj dvorani Društva izveden je kulturno-umjetnički program sekcije Društva. Prilikom ove proslave po prvi put uručene su i plakete Društva. Plaketa je najviše priznanje Društva za rad i doprinos u kulturi. Dobitnici plaketa bili su: Antun Matarić, stariji Stipan Periškić Dr. Ladislav Vlaškalić Antun Matarić, mlađi David Bošnjak Ivan Kovač Franjo Matarić 234

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Magdalena Popović Josip Kulić Đuro Vidaković Đula Bakić Stipan Pašalić Franjo Krajninger Ksaverije Bošnjak Matija Tucakov Vojislav Plavšić Milan Terzin Andrija Bogdan. Povodom 60 godina postojanja i rada Društva priređeno je više priredba, među njima i večer izvornoga folklora kao i nastup dramske sekcije. Književna večer „Od Miroljuba do Nazora“ održana je 30. studenoga 1996. godine, a vodio ju je Franjo Krajninger. Nakon toga priređena je izložba slika članova koju je otvorio Saša Radojčić, tajnik Kulturno prosvjetne zajednice u Somboru. Svečana akademija održana je 6. prosinca 1996. u Velikoj dvorani Skupštine općine Sombor (zdanje Županije), gdje je pjevao zbor „Iuventus Cantat“ pod ravnateljstvom Silvestera Hajnala. Svečano su uručene plakete, najviše priznanje Društva za rad i doprinos u kulturi. Plakete su dobili: Josip Vuković Josip Krajninger Đuro Bošnjak Ivan Bošnjak Franjo Ivanković Pavle Matarić Josip Markovinović Alojzije Firanj Šima Raič Stipan Pekanović Mata Matarić Franjo Parčetić Janja Knezi Skupština općine Sombor. 235

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Za proslavu godišnjice izrađen je i tablon Upravnog odbora Društva. Nakon akademije za sve goste i sudionike na akademiji upriličen je ručak u Velikoj dvorani Društva. Šezdeset i peta godišnjica skromnije je proslavljena, ali je upriličen program kojega su svojom nazočnošću počastili ugledni gosti među kojima su bili i savjetnik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske Ivan Bandić te generalna konzulica RH u Subotici, Jasmina Kovačević. Sedamdeset godina rada proslavljeno je veoma svečano. Prve večeri održan je bogat i veoma raznovrstan program kojemu su nazočili brojni uvaženi gosti. Svečana akademija održana je 2. prosinca 2006. godine u Županiji u Somboru. Tom prigodom zaslužnima su uručene plakete, a izrađen je i tablon Uprave društva. Plakete su dobili: Generalni konzulat R. Hrvatske i Subotici Dr. Jovan Slavković, gradonačelnik Sombora Prečasni Josip Pekanović, dekan Somborski Sigmund Žiga Fratrić Marija Šeremešić Mr. Matija Đanić Antun Knežević Petar Krajninger Mihajlo Mračina Miroslava Šijačić Janoš Raduka Katica Dorotić Vinko Firanj Emilija Dorotić Šima Hornjak Gojko Zeljko TV „Spektar“. Osobito svečano i dostojanstveno obilježeno je 75 godina rada i postojanja Društva. Prve večeri, 9. prosinca 2011. godine, organiziran je godišnji koncert svih sekcija kojemu su nazočili gosti s različitih strana. Uz glazbeni i folklorni program, predstavljen je i novi broj lista „Miroljub“. Literarna sekcija predstavila se s pjesnicima Katom Kovač, Maricom Mikrut i Antunom Kovačem. 236

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Sutradan, 10. prosinca, održana je Svečana akademija u Hrvatskom domu i tom prilikom je generalna konzulica Republike Hrvatske u Subotici, Ljerka Alajbeg, uručila Društvu Povelju Republike Hrvatske za osobite zasluge u promicanju međunarodne kulturne suradnje te čuvanju i njegovanju kulture i tradicije Hrvata u Vojvodini. Povelju dodjeljuje Predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović. Bila je ovo prva Povelja uručena jednoj hrvatskoj instituciji u Srbiji. Nadamo se da će to biti velik poticaj i drugima da rade na očuvanju svojega identiteta. Društvo je i ovaj put uručilo priznanja i povelje svojim članovima. Povelje za doprinos u radu i kulturi dobili su: Zvonimir Lukač Vesna Čuvardić Klara Šolaja Karas Šima Beretić Joso Firanj. Povelja nam je neizmjerno priznanje, poticaj ali i velika obveza. Onoga trenutka kada smo postali svjesni da se naš rad toliko prati i uvažava, osjetili smo i veću odgovornost ali i važnost te više cijenimo posao koji radimo. Čuvat ćemo svoje običaje, čuvat ćemo svoj identitet, jer vidimo da smo na pravom putu. U drugom dijelu Svečane akademije nastupili su mlađi članovi slavonskog tamburaškog društva „Pajo Kolarić“ iz Osijeka.

237

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Dužionica u Somboru 1938. godine

Dužionica u Somboru, na glavnoj ulici, za vrijeme Drugog svjetskog rata

238

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Sudionici Dužionice

Dužionica 1969. godine

Dužionica 1996. godine

Uoči Dužionice 2002. godine

Dužionica 2005. godine - prijam kod gradonačelnika Sombora dr. Jovana Slavkovića

239

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Članovi HKD „Miroljub“ na proslavi berbe 1938. godine

Prelo 1940. godine Prelo 1969. godine Marija Parčetić na Prelu 1969. g.

240

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Izložba osamdesetih godina XX. stoljeća

Izložba božićnih kolača

Izložba božićnih kolača

Poklade 2005. godine

241

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Prvi službeni posjet izaslanstva iz Republike Hrvatske

Postavljanje ploče sa imenom Društva 2003. godine

242

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Sedamdeseta obljetnica Društva 2006. godine

Dodjela Povelje Republike Hrvatske 2011. godine

243

Svečanost povodom dodjele Povelje 2011. godine

Plakat za Prelo 2010. godine

PRIZNANJA

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

PRIZNANJA Ako je čitatelj ove monografije pročitao sve napisano do ove stranice, navedeni podaci o nagradama, diplomama, priznanjima, zahvalnicama i plaketama koje je Društvo dobilo, neće ga iznenaditi. A priznanje amaterskom radu utoliko je draže jer nije stimulirano ničim drugim osim ljubavlju prema tomu radu i mogućnošću da se uspjeh pokaže na nekoj pozornici, u natjecanju uz najprolazniju nagradu – pljesak. Tko god svrati u prostorije Društva, vidjet će uokvirene i po zidovima istaknute mnogobrojne diplome i priznanja. Pročitat će ih nekoliko, pa kad primijeti koliko ih još ima, preletjet će pogledom preko ostalih, uočavajući one najljepše. Najveći broj priznanja Društvu je donijela folklorna sekcija. Manji broj priznanja, ali lijepih natjecateljskih uspjeha donijela je dramska sekcija. Neke svoje uspjehe dramska sekcija je ostvarila zajedno s baletskom sekcijom. I tamburaši su počeli donositi diplome s općinskih i zonskih smotra. Podsjetimo se i ne zaboravimo da nije bilo lako osvojiti i dobiti: DIPLOME (do 1986.): - Kulturno-prosvjetna zajednica Sombor - Općinska smotra folklora (12) - Festival glazbenih društava Vojvodine - zonske smotre folklora (10) - Festival glazbenih društava Vojvodine - Pokrajinska smotra folklora (4) - Gradski savez kulturno prosvjetnih društava - smotre folklora (2) - Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana - smotre folklora (1) - KPZ Općine Sombor - Općinska i zonska smotra (3) - Gradski savez kulturno-prosvjetnih društava za prvenstvo grada (1) - Općinska zajednica kulture Subotica, Smotra dramskih igara (3) - Sreski Savez kulturno-prosvjetnih društava Sombor, Sreska smotra (1) - Odbor svibanjskih igara, sudjelovanje na svibanjskim igrama (1) - KPZ Općine Sombor, općinske smotre (7) - Susreti kazališnih amatera Bajmok (5) - Općinski susreti u Riđici (3) - Međuopćinska smotra kazališnih amatera (1)

247

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

PRIZNANJA - Kulturno-prosvjetna zajednica Subotica, smotra folklora „Bratstvo-jedinstvo“ u Bajmoku (12) - Pripadnici jedinice garnizona u Subotici, sudjelovanje na međugarnizonskom natjecanju „Mladost u pjesmi, riječi i vještini“ (2) - Klub Jugoslavena ,,YU“ u Gagenauu (1) - 24. jugoslavenski festival djeteta u Šibeniku (1) - Općinski komitet Saveza omladine Sombor (1) - Općinska konferencija Saveza omladine Hrvatske, Šibenik (2) ZAHVALNICE - OKUD „Ivo Lola Ribar“ Sonta (4) - Organizacijski odbor Jugoslavenskog kasačkog derbija (l) - Mjesna zajednica „Selenča“ Sombor (1) - Mjesna zajednica „Vijenac“ Sombor (1) - Općinski stožer civilne zaštite Sombor (1) - Organizacijski odbor prometne smotre vozača (1) - Vojarna „Radivoje Ćirpanov“ Sombor (1) - KUD „Kristal“ Županja, sudjelovanje na „Šokačkom posijelu“ (1) POHVALNICE - Savez kulturno-prosvjetnih društava Vojvodine (2) - Savez organizacija za tjelesnu kulturu (1) - Zajednica kulturne djelatnosti općine Osijek (susret gradova), povelja (1) - Slavonsko tamburaško društvo „Pajo Kolarić“ Spomen-diploma (1) - Festival folklora podunavskih zemalja u Baji (Mađarska) (4) - KPZ Općine Sombor, nagrada-diploma (1) - Organizacijski odbor bezdanskih turističkih nedjelja, zahvalnica (2) - Društvo za odgoj i zaštitu ptica, zahvalnica (1) - KOOSSO Gakovo, zahvalnica (1) - Narodna tehnika općine Sombor, priznanje (1) - Općinski odbor za proslavu Dana mladosti, priznanje (2) PLAKETE - Mjesna kulturno-prosvjetna zajednica Bajmok, smotra folklora (13) - KPZ Općine Sombor (1) - Festival glazbenih društava Vojvodine, Ruma (2) 248

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

- Festival izvornog folklora Vršac (1) - Somborsko pevačko društvo povodom proslave 100. godišnjice (1) - Simfonijski orkestar, proslava 20. godišnjice (1) - Savez Socijalističke omladine Vojvodine, plaketa „Heroj Pinki“ (1) - Organizacijski odbor Festivala podunavskih zemalja Baja (Mađarska), pehar (1) - A Zombori Magvar-iparos dalarda, jubilej 1887.-1937., pehar (1) Od proslave 50. godišnjice Društva (1986.), do proslave 75. godišnjice njegova postojanja i rada (2011.), Društvo je steklo još veliki broj priznanja: - Orden bratstva i jedinstva sa srebrenim vijencem Društvo je dobilo na svoj 50. rođendan, na proslavi u Narodnom kazalištu u Somboru, 7. prosinca 1986. g. - Pokrajinsko priznanje „Iskra kulture“ dodijeljeno je Društvu 1987. g. - Povelje o kulturnoj suradnji (3): Povelja o bratimljenju sa KUD „Ivan Planina“ iz Tarčina kraj Sarajeva (9. listopada 1988.); Povelja o kulturnoj suradnji sa HKD „Franjo Glavinić“ iz Rovinja; Povelja o trajnoj suradnji s udrugom „Šokačka Grana“ iz Osijeka. - Diplome glazbenih društava Vojvodine (10) - Diplome Folklorna sekcija (50) - Zahvalnice (46) - Priznanja (10) - Pohvalnice (6) - Spomenice (2) Istaknuti pojedinci u Društvu također su dobili brojna priznanja. Recitatori su na raznim natjecanjima dobili čak 32 nagrade i priznanja. Dramska sekcija je također imala plodan rad, dobivali su nagrade za režiju, najbolju ulogu kostime itd... Ovoliko diploma, plaketa i drugih priznanja Društvo je moglo dobiti zahvaljujući isključivo svom dobro ustrojenom radu. Mladež je rado prihvaćala obveze koje joj je nametao način vježbanja ili proba u nekoj sekciji. Prihvaćala je jer je znala da se od njih traži ono što i sami žele raditi, znala je da će se poslije izvjesnoga vremena pojaviti na pozornici plešući, pjevajući, svirajući. Osjetila je da se o njoj brinu u ovome Društvu i znala je to cijeniti. I baš zbog 249

H KUD „ VLADIMIR NAZO R “ S OM B OR 1 9 3 6 – 2 0 11 .

toga u dugoj povijesti Društva nema nijednog slučaja devijantnog ponašanja mladih članova u bilo kom smjeru. Zahvaljujući takvoj mladeži, Društvo je kroz povijesne, ideološke i političke tjesnace koji su zgušnjavali neka razdoblja njegova postojanja, prolazilo neokaljano, pridržavajući se osvjedočenih humanističkih principa o kojima je Vladimir Nazor ovako pjevao: „S dobrima dobar, a ni sa kim zao, svog srca glasa nikad se ne stidi“.

Oktobarska nagrada grada Sombora

250

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Orden Bratstva i Jedinstva sa srebrnim vijencem

Ukaz o dodjeli ordena 1986. godine

Plaketa „Heroj Pinki“

Plaketa grada Baje u Mađarskoj

251

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Diplome i priznanja Društva

252

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Diplome i priznanja Društva

253

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Diplome i priznanja Društva

254

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Povelja Republike Hrvatske dodjeljena Društvu povodom 75 godina rada (2011.)

255

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

SADRŽAJ
UVODNA RIJEČ ............................................................................ 5 OD HKD „MIROLJUB“ DO HKUD „VLADIMIR NAZOR“ Osnivanje Društva ................................................................. 9 Rad Društva u vrijeme Drugog svjetskoga rata .................... 22 Rad Društva u prvim poslijeratnim godinama ..................... 28 Rad Društva pod imenom „Vladimir Nazor“ (1949. – 2011.) ........................................ 36 UPRAVLJANJE DRUŠTVOM Struktura i rad upravnih tijela ............................................... 51 Kratki životopisi predsjednika Društva 1936. – 2011. ......... 63 SEKCIJE I DRUGE KULTURNO-UMJETNIČKE AKTIVNOSTI U DRUŠTVU Zbor ....................................................................................... 91 Dramska sekcija ................................................................. 101 Rad mlađe dramske sekcije „Pčelica“ ..................................... 115 Recitatori .......................................................................... 117 Folklorna sekcija ................................................................ 125 Tamburaška sekcija ............................................................ 141 Orkestri u Društvu .............................................................. 150 Harmonikaška sekcija ......................................................... 153 Baletska sekcija .................................................................. 159 Ritmička sekcija ................................................................. 163 Literarna sekcija ................................................................. 165 Biblioteka ........................................................................... 178 Izdavačka djelatnost ........................................................... 184 Miroljub ........................................................................... 185 Književne večeri u Društvu ................................................ 189 Duhovne tribine ................................................................. 195

256

HKUD „VLADIMIR NAZOR “ S OM B OR 1 9 3 6 . – 2 0 11 .

Izrada narodnoga ruha ........................................................ 198 Sekcija za sakupljanje i njegovanje kulture Hrvata–Bunjevaca i Šokaca ............................................... 199 Likovne aktivnosti ............................................................. 200 Pregled likovnih kolonija Colorit ........................................... 201 Klub ljubitelja biljaka „Za sreću veću“ .............................. 206 SPORTSKE AKTIVNOSTI U DRUŠTVU Sportske aktivnosti u Društvu ............................................ 211 Sekcija stolnoga tenisa ........................................................ 212 Šahovska sekcija ................................................................ 213 Sportska sekcija danas ......................................................... 216 SVEČANOSTI U DRUŠTVU Svečanosti u Društvu .......................................................... 223 PRIZNANJA Priznanja ............................................................................ 247

257

Objavljivanje ove knjige pomogli su: SAVA STOJKOV, SLIKAR IZ SOMBORA HRVATSKO NACIONALNO VIJEĆE ZAVOD ZA KULTURU VOJVOĐANSKIH HRVATA

CIP - Каталогизација у публикацији Библиотека Матице српске, Нови Сад 7.077:061.2(=163.42) (497.113 Sombor) "1936/2011" HKUD "Vladimir Nazor" Sombor : 1936-2011 / priređivač Milan Stepanović. - Sombor : HKUD "Vladimir Nazor", 2012 (Petrovaradin : Simbol). - 257 str. : ilustr. ; 24 cm Tiraž 500. ISBN 978-86-916155-0-5 1. Stepanović, Milan a) Hrvatsko kulturno umjetničko društvo "Vladimir Nazor" (Sombor) - 1936-2011 COBISS.SR-ID 275199751