P. 1
polemologija beridan

polemologija beridan

|Views: 1,170|Likes:
Published by Nihad Hasanović
skriptirana knjiga KONFLIKTI od Prof. dr. Beridan Izet
za predmet Polemologija na FPN UNSA
skriptirana knjiga KONFLIKTI od Prof. dr. Beridan Izet
za predmet Polemologija na FPN UNSA

More info:

Published by: Nihad Hasanović on Feb 15, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/12/2014

pdf

text

original

KONFLIKTI

DRUŠTVENI KONFLIKTI Pojam društvenog konflikta Konflikt kao kategorija ima svoje filozofsko, naučno i vjersko značenje (konflikt - udarati što od što, sukobiti se, spor, borba, itd.) Društveni konflikt je proizašao iz čovjeka kao društvenog bića (zoon politikon – aristotel). Čovjek jedini raspolaže sa razumom i ima sposobnost promišljanja. Na osnovu toga čovjek određuje svoje interese, kojima slijedi volja za njihovo ostvarenje, pa upotreba moći da bi se došlo do postavljenog cilja.

CILJ
(SUKOB) Struktura konflikta Učesnici u konfliktu (pojedinci, grupe, društva) Ciljevi učesnika konflikta Sredstva i način konflikta Potencijali moći (sile) koje se sukobe Prostor konflikta Nivo konflikta Duljina trajanja Ishod Posljedice

Vrste konflikata Uvažavanjem filozofije, teologije, historije, itd. u pokušaju objašnjavanja pojma konflikta i fenomena, sprječava se shvatanje njegova nastanka biologizmom. Ljudska svakodnevnica je obilježena konfliktima, unutar društva, između društava, od dječije igre, preko borbe za vlast, pa do najtežeg oblika tj. rata! Zbog lakšeg razumjevanja razvrstavamo konflikte na: a) Sfera društvenog djelovanja, u kojoj je konflikt neizbježan (ekonomija, zapošljavanje, nauka, obrazovanje, sport, itd.) i javlja se pojedinačno ili istovremeno u više društvenih sfera b) Sfera društvenog života, u kojoj se čovjek kao društveno biće udružuje, u porodici, obrazovnoj instituciji, u institucijama rada, u vjerskim zajednicama, u političkim zajednicama, itd. do same države. Saradnja, konkurencija, itd. Konflikti su oblici komuniciranja i interakcije unutar tih udruženja i grupa, kroz razne sfere društvenog djelovanja.

c) Oblast interesa i ciljeva, označava nastojanje pojedinaca ili grupa da udruživanjem, i drugim oblicima društvenog djelovanja, nastoje ostvariti svoje ciljeve i interese. d) Ravni društvenih konflikata, su ravni unutar nekog socijalnog sistema sa nosiocima interesa i ciljeva. One mogu biti, paralelne, suprotne ili se ukrštati. Te linije presjecanja predstavljaju oznake sudara, tj. sukoba društvenih moći, sa različitim ishodom u odnosu na sferu društvenog djelovanja. e) Društveni karakter konflikta, predstavlja norme i načine komuniciranja koje svako društvo unutar sebe formira. U nadmetanju potreba, interesa i ciljeva u društvu, postoje i granice u ispoljavanju upotrebe sile spram drugih članova društva ili drugih društvenih grupa. Tek nakon toga možemo odreiti koja su društva hamonična, a koja ne, u momentu promatranja. Društvo određuje sankcije za društveno neprihvatljivo ponašanje tj. načine i metode ostvarivanja ciljeva, sve do te mjere u kojoj se uništava tuđa imovina ili neki član društva. Različita društva grade raličite norme ponašanja, što ih može dovesti u konflikt sa drugim društvima, sve do rata. f) Sredstva konflikta, u dječijim igrama su npr. lutke, klikeri, sanke, itd. Rat se isto tako vodi određenim sredstvima (konvencionalnim ili nekonvencionalnim) g) Posljedice konflikta, su uspostavljanje novog odnosa moći (snaga), nova stratifikacija u okvirima u kojima se konflikt odvijao. Razna takmičenja unutar društva mogu biti podsticaj za napredak, ali i daju mogućnost podjele na: - Društveno prihvatljive konflikte - Društveno neprihvatljive konflikte Historijska praksa je uređivala odnose unutar društava, davala je konfliktima imena kao: takmičenja, utakmice, slobodno tržište i konkurencija, itd. Da bi bili društveno prihvatljivi i u kojima pobjedinci uživaju ugled i nagrade, dok se društveno neprihvaljivi konflikti sankcioniraju, kao pokušaj nanošenja povreda ili uništavanja nekog člana društva. Što ujedno ukazuje na slijedeću podjelu: - Nasilne konflikte - Nenasilne konflikte Nivo konflikata određuju sredstva koja se koriste: - Oružani konflikti - Neoružani konflikti A sam oružani konflikt možemo podjeliti na: - Oružani konflikt niskog inteniziteta - Oružani konflikt visokog intenziteta Ova podjela se može primjeniti u konfliktima koji ne predstavljau rat i koja jesu rat. Dimenzije konflikta Svaki konflikt je višedimenzionalan, i svaka njegova osobina ili karakteristika predstavlja jednu od dimenzija, koje ga čine specifičnim. Neke od tih dimenzija su ispoljeni potencijali moći ili sile, vrsta konflikta, širina (prostor, rasprostranjenost), intenzitet, trajanje, sredstva, društvena opravdanost, a pogotovu njegove posljedice. Konflikti se ne odvijaju samo između dvije suprotstavljene sile, oni imaju i svoje promatrače, saučesnike, navijače, posrednike, i

pomagače. Na konflikt utiče svaka čestica određene sile, slabi ga ili jača i utiče na tok i ishod konflikta. Sile osciliraju tokom konflikta i utječu na svaku ostalu dimenziju konflikta.

MOĆ I SILA DRUŠTVENA MOĆ I DRUŠTVENA SILA
Pojam moći i sile Moć ili sila mogu biti fizikalna, prirodna, ekonomska, itd. Moć predstavlja potencijal, postojanje mogućnosti, ili sredstva pojednica ili društva da izvrši neke promjene u prirodi i društvu. Moć može biti: - Prirodna - Društvena Može biti: - Individualna, ona se mjeri unutar jednog kolektiva, uspoređivanjem sa drugim individualnim moćima. - Kolektivna, koja se mjeri poređenjem sa drugim kolektivima (skupom individualnih moći) Odnos između moći može biti dvojak, da su dvije ili više moći kompatibilne ili suprotstavljene. Pod silom se podrazumjeva sposobnost da se proizvedu promjene u prirodi i društvu, a ne samo mogućnost postojanja te sposobnosti (moć). Ona je djelatna moć, organizirani segmenti moći koji djeluju, ispoljava i manifestira se. Sila je sredstvo i izraz moći. Društvena moć Društvenu moć predstavljaju potencijali jednog društva, tj. države (ekonomija, građani, kultura, teritorija, prirodni resursi). Društvena sila je dakle sposobnost društva tj. države da se na osnovu svoje moći organizira i proizvodi materijalna dobra, mijenja društvene odnose unutar sebe same i u međunarodnim odnosima (kroz proizvodnju, ekonomiju, filozofiju, kulturu, nauku, itd.). Evidentne su kroz historiju razlike među društvima, koje imaju istu društvenu moć, ali razlika i sposobnost u organiziranju je različita, tako da su dvije približno slične države na različitim razinama raspolaganja silom. U užem smislu, pod društvenom silom, podrazumjevamo upotrebu ili mogućnost upotrebe fizičke sile, tj. prinude. Karl Deutsch silu dijeli na bruto-silu i neto-silu. Pojmovi moći i sile nas vode ka pojmovima vlast i politika. Politike možemo definirati kao: a) Politika kao umjeće vođenja države b) Politika kao izraz interesa i njihovo ostvarivanje c) Politika kao sinonim za sve vrste ljudskog djelovanja, koje ukazuju na prevaru, lažno kazivanje, zlobu, itd., koja može dovesti do nasilja među pojedincima ili grupama. Najprihvatljivija definiija se čini ona, koja politiku predstavlja kao sposobnost posredovanja u društvenim odnosima, tj. moć uticaja na te odnose, kao i političke procese u određenom društvu i mimo njega.

Pored država, nosioci sile mogu biti i političke partije, nacionalni pokreti, korporacije, vojni savezi, koalicije, unije sa ekonomskim, političkim, vojnim, itd. ciljevima, sa udruživanjem na duže ili kraće vrijeme. Vojna sila je najčešće oblik političke sile, ali se vojna sila ne može poistovjećavati sa oružanim snagama jedne države (vojska, armija). Pod vojnom silom se podrazumjeva ukupni , materijalni i ljudski, potencijal države ili neke grupe, koja može da upotrjebi silu u oružanoj borbi u cilju ostvarivanja svojih interesa. Možemo reći da politička sila, vojnu silu, smatra jednim od sovjih važnih elemenata, a obije su vezane za ekonomsku moć jednog društva. Moglo bi se vjerovati da militaristička društva imaju puno veću vojnu moć na spram drugih, koja svoje potencijale iskorištavaju više u druge svrhe (ekonomske, naučne, itd.). Ali se društva često, braneći se, angažiraju relativno brzo i svoje vojne potencijale, dovode u aktivno stanje. Kroz historiju se može zaključiti da je često odnos snaga između država određivao i njihove međusobne odnose.

TEORIJA O KONFLIKTIMA I RATU
Sun Cu Vu je napisao najstarijiu studiju o ratu „Vještina ratovanja“ 500 god. p.n.e. On je vještinu ratovanja smatrao po život važno za jednu državu. Po njemu postoji 5 stalnih faktora: - Moralni zakon: pod njim Sun Cu Vu podrazumjeva potpunu jednodušnost vladara i naroda, tj. da narod u potpunosti podržava vladara i svaku njegovu odluku, pa i po cijenu života. - Nebo: obuhvata vremenske prilike, dali je dan ili noć, godišnje doba i temparaturu koja vlada. - Zemlja: kao faktor podrazumjeva odstojanje, konfiguraciju terena (šuma, livada, uski prolaz, stijenovit, ravan), itd. - Komandant je osoba na čelu jedne vojske i mora biti mudar, dobar , iskren i precizan. - Metode i disciplina podrazumjevaju između ostalog podjelu vojske na jedinice „redoslijed dostojanstva među starješinama“ održavanje puteva za dotur vojsci, što podrazumjeva i nadzor nad izdatcima. Sun Cu Vu smatra da se samo munjeviti rat isplati, samo da se za cilj ima pobjeda, a nikako dugotrajni pohodi, kao i dostojno postupanje prema ratnim zarobljenicima. Autor piše: „Ako pljačkate jednu zemlju razdijelite plijen među svojim ljudima, ako osvajate nove teritorije podilite zemlju među svojom vojskom“. Neke od njegovih taktika su: mudar general predviđa snabdijevanje svoje vojske na račun neprijatelja, najveći uspjeh je savladati otpor neprijatelja bez borbe, neopsjedati utvrđene gradove ako je neophodno, pobjedit će onaj koji ima vojničkog znanja i kojem vladar ne smeta u poslu. U greške generala, Sun Cu Vu ubraja: bjekstvo, neposlušnost, rasulo, slom, dezorganizacija i poraz. Sve ovo ukazuje na važnost poznavanja psihologije ličnosti, od vojnika do generala. Platon je sukobe dijelio na unutarnje i vanjske. Po njemu sukobi između Helena (npr.Atenjana i Spartanaca) nisu ratovi, već nesloga među srodnicima. Dok su sukobi između Helena i Barbara ratovi, zbog toga što su oni prirodni neprijatelji. Bolesno stanje je odgovorno za neslogu među Helenima smatra Platon. Zločinačkim je opisao uništavanje imovine među Helenima, dok je oduzimanje ljetnine smatrao pravednim. Krivicu za neslogu je pripisivao malobrojnima, koji su je izazvali. Nepravično je da se Heleni međusobno

uzimaju za robove, trebaju se boriti da ne postanu robovi Barbara. Nezdravom zemljom smatra onu koja je premala da hrani svoje stanovnike, pa poseže za proširenjem teritorije na račun druge države. Zbog toga smatra planiranje porodice neophodnim, potaknuto strahom od siromaštva i rata. On ističe i potrebu za vojskom kao čuvara države, a vojničku vještinu navodi kao prirodni dar. Čuvari po njemu ne smiju imati privatnu imovinu, već ih društvo izdržava. Prema K. Poperu, Platonova država je kastinska i daje vladajućoj klasi superiornost. Aristotel u svom djelu "Politika", opisuje uzroke „građanskog rata“, koji su za njega socijalne prirode (tj. klasne borbe). Aristotel je dao savjet oligarsima da svoje sinove podučavaju vještinama lahke pješadije, a rat smatra prirodnom vještinom sticanja. Te vještine se koriste u lovu i smatrao je da su neka društva ili ljudi stvoreni da se njima vlada (to je po prirodi opravdani rat). Neopravdani rat je pljačkaški. Za uzroke rata smatra siromaštvo, pogotovu građanskog, koje se stvara neograničenim rađanjem djece. Zatim neograničeno useljavanje, ili svađe zbog ljubavi i naslijedstva. Po Aristotelu postoje dva načina sticanja vlasti SILOM ILI OBMANOM. Za izazivače pobuna je tvrdio da čine državu moćnom. Tukidid se u svom djelu „Poleponeski ratovi“ bavi ratom između Atine i Sparte, a uzroke ratova među grčkim polisima vidi npr. u premoći Atine i zadavanjem straha kroz tu premoć drugim polisima. Zagovara obaranje silnika. Rat je za njega nasilje jačeg nad slabijim. a za uzroke rata smatra, između ostalog, i korist od tog rata (zemlja, obale). On predlaže da se razmirice rješavaju ugovorom. Grčku filozofiju je naslijedila latinska filozofija tj. Rimsko carstvo. Među njima je bio Ciceron koji je smatrao da se sporovi trebaju rješavati ugovorom. Apijan naglašava građanski rat, a među uzroke ratova naovodi borbu za vlast. U Rimu su samo slobodni građani služili vojsku. Građanske ratove su nerijetko započinjali prognani i osuđeni, ili oni koji su se htjeli dočepati neke službe ili vojne vlasti. Aurelije Augustin je kroz teofilozoiju opisao odnos kršćanstva spram rimskih ratova. Rimsko carstvo i njegovo trajanje je određeno od istinskog boga. Tako je po njemu i trajanje i ishod svakog rata, određeno od istinskog boga. O građanskim ratovima veli: „Još dok je rat ubijao naoružane, mir je klao razoružane“. On pravi usporedbu kršćanstva sa višeboštvom: uzima za primjer odnos Rima (starog Rima, prije kršćanstva) spram neprijatelja (nisu se poštovale žene i društvene zajednice, niti vrijednosti). Iz ovog slijedi kategorizacija na pravedene i nepravedne ratove. Pravedni su oni u ime boga, a praštano je i onima koji su ratove vodili po božijoj vlasti za mir. Širenje rimskog carstva je objašnjeno vođenjem rat ova „kao nuždu“ protiv opakih, da nepravednici nebi vodili pravednike. Konflikti su svrstani u tri grupe: 1. Po etapama u razvoju ljudskog društva - Robovlasnička - Feudalna - Kapitalističkom sistemu - Savremeno tumačenje rata 2. Spram mogućih paradigmi: - Teološko - Moral-etičko - Prirodno-pravno

-

Biologističko Socijal-darvinističko Rasističko Gopolitički Maltuzijansko Marksističko Savremeno tumačenje rata

3. U skladu sa pogledima na svijet: - Liberalizam - Socijalizam - Racionalizam - Idealizam - Realizam - Bihejviorizam - Republikanizam - Internacinalizam - Itd. Ibn Haldun je u svom djelu „Muqaddima“ razmatrao značenje rata za jedno društvo, a posebno važan odjeljak u tom djelu je: „Ratovi i načini ratovanja kod raznih naroda“. Prirodnim činjenicama je označio postojanje nomada i sjedilaca. Nomadi imaju surov način življenja i zbog toga su hrabriji, sami brinu za svoju odbranu, nemaju zidina i tvrđava koje ih štite i uvijek nose oružje. Zbog izostanka države i njenih zakona, nomadi sprječavanje unutarnjih sukoba zahvaljuju starješini i njegovom autoritetu, dok od spoljnjeg neprijatelja odbranu sprovodi plemenska milicija, koju čine svi sposobni muškarci. Po Haldunu je osnovna povezica među nomadima asabiyya, koja označava čvrstinu njihove veze, koja slabi jačanjem države. Tako je znalo nomadsko društvo poraziti sjedilačko, jer je njihova asabiyya bila jača, i izgraditi svoju državu na temeljima poraženih sjedilaca, i tako sama prerasti u sjedilačko društvo. Sjedioci su gradska društva, koja sigurnost ličnosti, imetka i bogatstva povjeravaju upravljačima i miliciji, koja riješava i međugrađanske sporove unutar zidina. Dok izvan zidina to rješava vojska i milicija. Odbacili su oružje, a njihovo oslanjanje na zakone i državu umrtvljuje njihovu hrabrost. U osvajanju teritorija i izgradnje države, vlast se osigurava kroz oružje, a mač i pero vladar koristi u obavljanju svojih poslova. Procvat jednog društva zavisi od njegovog truda i inicijative ljudi. Haldun smatra centralnom kategorijom, sjedilačkog društva, državu. Po njemu jedna dinastija može vladati kroz tri generacije, po četrdeset godina, nakon čega propada, i postaje plijen nomadskog društva koje gradi svoju državu na njihovim temeljima i zbog, u početnim fazama, jake asabiyye uspjeva poraziti svoje neprijatlje i odbraniti mladu državu. Uzroke rata vidi u ograničenim materijalnim dobrima i njihovoj raspodjeli, zlobi, zavisti, borbi za vlast, itd. između ostalog dijeli ratove na osvajačke (nomadi) i odbrambene (sjedioci). Navodi sljedeće vrste ratova: 1. Ratovi izazvani zlobom, zavišću i neprijateljstvom (nepravedni) 2. Pljačkaški ratovi (nepravedni) 3. Sveti rat (pravedni) 4. Rat protiv otcjepljenja (pravedni)

Vanjski faktori koji determiniraju ratove su: 1. Brojčana snaga armija 2. Količinu i kvalitet oružja 3. Broj hrabrih 4. Taktiku, itd. Unutarnji faktori su: 1. Lukavstvo 2. Trikovi 3. Propaganda 4. Zauzimanje isturenih tačaka 5. Skrivanje i maskiranje 6. Nebeske pojave (božija naklonost) 7. Asabiyya je faktor koji nadilazi sve ostale (osim božije naklonosti) Među autorima postoje oni koji brane ratove i nagalšavaju njegove pozitivne strane i doprinose narodu i oni koji ga osuđuju kao nešta najgore i najniži nivo na koji se čovjek može spustiti. Nikola Makijaveli se smatra predstavnikom apolgeta rata. Makijaveli smatra da će ljudi uvijek biti zli, osim ako ih neka nužda ne natjera da budu dobri. Rat smatra posljedicom čovjekove prirode. Savjetovao je vladarima da zakonima i ratom, ne birajući sredstva, za sebe i državu stiče korist. Do danas su takvi stavovi proglašeni makijavelizmom. U svom djelu "Vladalac" savjetuje vladarima da se za borbu koriste, zakonima (svojstveno ljudima), a drugi način je putem sile (svojstveno zvjerima). Da se osvojena država zadrži, savjetuje prvo njeno upropaštavanje, drugo odlazak vladara u osvojenu državu da živi, a treći savjet je, ne remeteći njene zakone, nametnuti plaćanje danka i postavljanje prijateljske vlade. U opisu tipova države daje prednost onima sa crkvenim uređenjem, jer se dobijaju hrabrošću i srećom, a održavaju se počivajući na drevnim vjerskim ustanovama. U oblike vojske nabraja: 1. Najamljenu (plaćenička) 2. Pomoćnu (unajmljena od druge države) smatra je opasnom kao i najamljenu, jer vladar, u slučaju da pobjede bitku, zavisi od njihove milosti 3. Mješovitu 4. Svoju (koju je vladalac stvorio od svog naroda i smatra je najboljom)

Hasan Kafija Prušćak je jedan od najznačajnijih bošnjačkih i svjetskih mislilaca u 17. vijeku. Tvorac je djela „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“, koje je nastalo nakon prvih kriza u Osmanskom carstvu. Poželio je da djelo bude „pomoć vladarima, uputa vezirima, uzor mudracima i potpora siromsima“. Ono predstavlja teorijsku i praktičnu misao o politici, državi, vojnoj sili i ratu, kao i savjete i formule za uspostavu pravednije države. Uzroke slabljenja Osmanske države Prušćak vidi u: - Zanemarivanju pravde i vođenja valjane politike, kao i povjeravanje državnih poslova nestručnim ljudima - Nemaran odnos velikaša prema savjetovanju od strane učenjaka i mudraca - Indolentnost pri rukovođenju vojskom, upotrebom oružja i ratne opreme na bojištu, a uzrok tome je nepoštivanje starješina. - Sklonost na mito i žene

On vrši podjelu ljudi na četiri staleža: - Ratnici (vladari, carevi, veziri i ostali vojnici – oni nadziru ostale staleže i štite ih pravednošću i valjanom politikom. Pravednost i valjanu politiku je Prušćak proglasio stubom državnog poretka) - Administracija - Poljuprivrednici - Zanatlije Prema njemu vladar ne treba da škrtari, jer tako gubi naklonost vojske. Koristio je se i izrekama drugih mudraca od kojih je jedna: „pametnom idejom čitavoj vojsci možeš slomiti kičmu“, čime je htio ukazati na premoć lukavstva i pameti u borbi i ratu. U trećem temelju se dotakao nužnosti upotrebe ratnih sredstava, rata, organizacije vojske i podizanja morala. Nepoštivanje vojnog opreza vidi npr. u neprisutnosti starješina vojnoj smotri, neusavršavanja ratne tehnike, i neupotrebe oružja. Zapovjeda nagrađivanje vojske od strane vladara za pobjedu u boju, kao i kažnjavanje u slučaju bjekstva sa bojišta, jer odobrava povlačenje samo iz taktičkih razloga. O poštivanju mira i sklopljenog mira se poziva na Allahove riječi; „mir je bolji“, „rat je tegoban i gorak, a mir sigurnost i sreća“, „najveća pogreška je zaratiti protiv onoga ko traži mir“. Dante Aligijeri smatra da djelatnost cjelokupnog inteligenta je moguće ostvariti samo u tišini mira. Roterdamski piše kako je raspravljanje silom svojstveno životinjama i da je rat nepravda koju samo mogu voditi najgori razbojnici. Hugo Grotius je često proglašavan začetnikom teorije međunarodnog prava. Po njemo je prvo prirodno pravo, kojem se podređuje i ratno, jer ni u ratu ne smije nedostajati prava. Rat je samo opravdavao kao sredstvo uspostave mira tj. pravnoga stanja, a smisao države je da štiti ljudska prava. Tomas Mor u svom djelu „Utopija“ razmatra idealan tip države. Dotičući se rata, navodi da Utopljani preziru rat, kao nešto zvjersko. Dijeli ratove na opravdane i neopravdane. Međutim, odjelak u vezi sa opravdanim ratovima, otvara kontraverze. Npr. piše da utopljani ratuju samo kada treba da brane svoje granice, da priteknu u pomoć prijateljskom narodu, iz osvete neprijatelju, za, njima ili njihovim susjedima, nanešenu nepravdu. Kao pravedne navodi i rat u slučaju prenaseljenosti Utopije, da bi se dio stanovništva naselio na druga područja, koja bi se silom osvojila u slučaju protivljenja urođenika. Zalaže se za vojno odgajanje građana oba spola, dok za ratovanje van Utopije smatra najamničke trupe prikladnim na bojištu, ali u slučaju nužde i vlastitih trupa. Ne treba štediti u cilju pobjede (plaćanje atentata, špijunaža, itd.). Pokušava također humanizaciju rata, što se može smatrati kao pokušaj uvođenja ratnog prava. Volter je rat proglasio uzročnikom gladi i kuge, lijepom umjetnošću koja uništava sve što je čovjek stvorio i samog čovjeka, kao i da je rat mašta, 300 ili 400 ljudi (vladaoca) rasutih širom svijeta. Kant u svom djelu „Vječni mir“, iako idealista mira i pacifizma, uzroke rata vidi u prirodnom neprijateljstvu tj. prirodnom stanju među ljudima (stanje rata). On smatra da mirno stanje treba stvarati pravnim uređenjem. U obimu vlasti leži uzrok građanskog rata, čiji je utjecaj veći od utjecaja zakona. Dok želju za mirom, država želi tako ostvariti, što će po mogućnosti

zavladati cijelim svijetom. Instance preko kojih bi po Kantu bio ostvaren svjetski mir, predstavljaju ujedno i gradaciju prava: - Ustavno pravo - Međunarodno pravo - Svjetsko – građansko pravo Rat vidi samo kao sredstvo za održavanje vlastitog prava i njegove zaštite. U stajaćoj vojsci je vidio veliku prepreku za vječiti mir, jer uvijek prijete ratom, zbog toga što stvaraju trku u naoružanju i povećavaju sam broj naoružanih lica. Sasvim suprotan pogled ima na dobrovoljno javljanje građana u vojsku, s vremena na vrijeme, kao sistem odbrane države. Uzrokom rata vidi i borbu za bolje teritorije, pa tako navodi primjer Eskima, koje je samo nužda (rat) mogla natjerati da se nasele u takva surova područja, i da ne vode ratove jer se dovoljno bore sa prirodom za preživljavanje. U literaturi nailazimo i na autore i teoretičare koji opravdavaju rat, i koji mu pripisuju važnost u razvoju pojedinih naroda i država. Jedan od često citiranih je gen. Mihnjevič, koji kaže: „rat budi vrline i um... rat osvježava čovječanstvo“, kao i navodi ruskog oficira Bajkova po kojem su ratovi najsjajniji period u mnoga razvića Grčke, a da su ratovi Rimskog carstva, kroz koje se širila i rimska kultura, doprinjeli razvoju mnogih naroda. Lajbnic kaže da je vječiti mir moguć samo na groblju, a Štajnmec tvrdi da bi dug i vječni mir stvarao od čojeka isključivo sebično biće bez muškosti, smjelosti, altruizma i hrabrosti. De Mestra ističe da narodi dostižu vrhunac svoje veličine samo poslije dugih i krvavih ratova. Hegela mnogi smatraju vodećim apolgetom rata, često citirajući njegovo djelo „Osnove filozofije prava“. Između ostalog smatra da rat očuva zdravlje naroda, da ih ujedinjuje ili čak jača! Pripisuje mu se i to da je neke neopravdane ratove podržavao, kao one koje je vodila nacistička Njemačka. Neki autori su tumačili rat kroz biološku teoriju, među koje se ubraja i Tomas Hobs. On je čini se nepravedno uvršen u grupu autora koji rat smatra prirodnim stanjem, zbog svoje izreke „čovjek je čovjeku vuk“. Po Hobsu su svi ljudi prirodno jednaki, što je ujedno i glavni uzrok njegovog shvatanja prirodnog neprijateljstva među ljudima. Ljudi žele posjedovati istu stvar, koju samo jedan može imati. Time dolazi do sukoba, a ako se taj sukob ne može prevazići dolazi do rata. Među uzroke rata navodi i želju zaštite granica jednog naroda, tako što će prvi napasti, a jedan od uzroka je po njemu i njihova želja za uživanjem i potvrdom vlastite moći. Toj svađalačkoj prirodi čovjeka Hobs vidi tri uzroka: - Takmičenje (dobit) - Podozrivost (vlastito osiguranje) - Slava (ugled) Neizbježan je rat protiv onih izvan uređenih država ističe Hobs, čime se dotiče i građanskih ratova u društvima u kojima ne vlada pravo. Čovjek teži ka miru zbog straha od smrti, zbog stvari koje čine život udobnim. Tako da navodi da mir i održavanje mira treba braniti svim mogućim sredstvima, zbog toga, što mir predstavlja zakon prirode. Međutim Ruso nasuprot Hobsu smatra da je rat posljedica narušavanja ljudske prirode, a ne priroda čovjeka. Biološko – organskim shvatanjem se, društvene zakonitosti tumače kao biološke zakonitosti, u čije predstanike se ubraja Spenser koji govori o dva tipa društva: 1. Vojnom (nižem) 2. Industrijskom (višem)

Po njemu će industrijsko društvo dovesti do razvoja demokratije i preko svojih ustanova do nestanka rata. Tako se i Darvinovo tumačenje prirodnog odabira prenosi i na ljudsku prirodu: a) Soijal-darvinističko shvatanje rata b) Teorijom borbe za opstanak Među najekstremnije predstavnike socijalnog darvinizma, kojima se pripisuje i da su mehanički primjenili darvinovo učenje na dinamiku društva, ubrajaju se Gumplovič (navodi da se borba za opstanak očituje kroz želju za povećanjem sredstava za opstanak) i Štajnmec (u borbi za samoodržavanje čovjek se prvo borio protiv prirode, zatim protiv životinja i na kraju protiv samih ljudi). Rasističko učenje o ratu je najgrublja biološka teorija o ratu, koja se oslanja na ideju višeg i nižeg čovjeka (rasna teorija). Ta teorija je najviše korištena od fašističkih ideologija, koja djele čovječanstvo na: 1. Rase koje utemeljuju kulturu (arijevci-nijemci) 2. Rase koje nose kulturu (japanci i kinezi) 3. Rase koje razaraju kulturu (židovi i ostali narodi) Karl Valentin Miler uveo je kategoriju podčovjeka i savršenog čovjeka. On tvrdi da se ljudi po rođenju svrstaju u jednu od tih kategorija. Niče se smatra ideologom rasističkog shvatanja rata. Međutim postoje i autori koji poriču povezanost Ničeove filozofije sa onim što su upotrijeblili nacional-socijalisti poslije njegove smrti. U djelima „Tako je govorio Zaratustra“ i „Volja za moć“ nailazimo na kontraverzne stavove. S jedne strane veličanje rata, kao npr. "svoga neprijatelja treba potražiti,.... svoj rat voditi,..... treba da volite mir kao sredstvo za nove ratove,... kratak mir više nego dug,... itd". On proglašava svaki rat dobrim, koji opravdava svaku stvar. Većina ljudi nema, po njemu, pravo na život, jer predstavljaju nesreću za više ljudi. Radovao se također, očekivanom, militarističkom razvitku Europe, u kojoj lična muževna valjanost i tjelesna sposobnost opet stiču vrijednost. „I Zaratustra se ovako obrati narodu:“ ja vas učim nadčovjeku. Čovjek je nešto što valja prevazići...“ je jedan od citata iz njegovih djela, koji ukazuje na veličanje nadčovjeka u fašizmu. Niče tvrdi da zla čovjekova priroda njemu garantira snagu, kao i to da plemstvo postoji samo po rođenju, tj. po krvi. Kroz tumačenje ljudske volje za moć, negira pojedine filozofije koje smatraju osnovni nagon, nagon za samoodržavanjem. Po njemu živo biće traži odušak za svoju snagu. Volja za moć se iskristalizira kao volja za ishranom, za svojinom, za oruđima, za slugama i gospodarima... jača volja upravlja slabijom. Izrekom naoružavanje naroda znači naoružavanje gomile, se pretpostavlja kao protest Marksističkom idealizmu o naoružanom narodu. Još za njegova života je naišao na oštre osude njegove filozofije, i kao odbranu od potpuno pogrešnog shvatanja svoje filozofije pokušava kontraverze otkloniti kazavši: „Moji neprijatelji su postali moćni i mojem su učenju dali tako nakazan lik, da se i moji najdraži moraju stidjeti darova koje im dadoh“. Maltus je razvio populacionu teoriju, kao i maltuzijansko shvaćanje rata. Po njegovoj teoriji čovječanstvo raste po geometrijskoj progresiji (1,2,4,8,16,...) dok sredstva za život rastu po artimetričkoj progresiji (1,2,3,4,5,...). Da bi se ujednačili porast stanovništva i sredstva za život, potrebne su određene mjere. Neke od tih mjera su preventivne prepreke koje se ondose na bračni život i moralno obuzdavanje (vanbračni seksualni odnosi, prostitucija, itd.) što bi trebalo prerasti u kontrolirano rađanje djece. Pozitivnim preprekama je smatrao ratove, glad, kuge, itd. S druge strane navodi Norvešku u kojoj nije bilo ratova cijeli vijek, a klimatski uvjeti sprečavaju epidemije, no stanovništvo ipak nije rapidno raslo i pored izostanka ratova i epidemija.

Racel je razvio teorijski pravac geopolitičke teorije, koja uzroke rata vidi u nedovoljnom životnom prostoru i borbom za isti. Kao uzroke za dva svjetska rata, zastupnici ove teorije, smatraju borbu za životni prostor. Klauzevic u svom djelu „O ratu“, koje se sastoji iz dva osnovna djela, se dotiče prirodom i teorijom o ratu (prvi dio), kao i strategijom i taktikom tj. borbom (drugi dio). On u pokušaju svoje definicije rata dovodi tri pojma u vezu (rat, silu i politiku). Rat smatra aktom sile da protivnika prinudimo na potčinjavanje našoj volji, što silu označava sredstvom, a nametanje neprijatelju svoje volje ciljem. Autor je tvrdio da je rat politički akt, kojeg dakle izaziva samo politčki uzrok. I do danas je prihvaćena njegova definicija da je rat samo produženje politike drugim sredstvima. Klauzevic dovodi rat i politiku u međusobno nerazdvojivu vezu, u kojoj politika utiče na rat, ali i sam rat na politiku. Jedna od njegovih teza je i da je pravo značenje rata, borba, čin društvenih odnosa i sukob velikih interesa koji se krvlju rješavaju. Karl Marks je utemeljivač marksističke teorije o društvu, koja je dubok trag ostavila na pojedine države (SSSR, SFRJ, Kuba, itd.). Rat je za Marksa proizvod društvenih proturječnosti i sredstvo njihovog rješavanja. Kada su interesi pojedinih grupa izraženi do te mjere da se poseže za oružjem u njihom rješavanju, dolazi do rata. To ukazuje na stajalište o klasnoj suštini rata. Jedno od marksističkog tumačenja rata i vojne sile, je teorija o naoružanom narodu, koji bi predstavljalo zaštitu socijalističkog društva. Zaštita društva bi se postigla tako što bi svaki građanin služio kraće vrijeme u prethodno obrazovanoj stajaćoj vojsci, koja bi bila ujendo nova vojna sila i izraz diktature priletarijata u državi. Na taj način bi se održao posjed sredstava za prizvodnju u izgradnji komunizma, i došlo bi do revolucionarnog ukidanja kapitalizma. Fridrih Engels, jedan od zastupnika marksizma, historiju rata vidi kao historiju klasnih društava. Ratovi su po Engelsu, izraz klasnih antagonizama između eksploatatora i eksploatiranih klasa. Prema tome nestankom eksploatacije, nestaju i sukobi, između klasa, grupa, naroda, nacija, država. On je vojsku proglasio organiziranom zajednicom ljudi koju država izdržava u cilju napadnog ili odbrambenog rata. U narodne ratove je ubrajao dobrovoljačke ustanke i partizanske pokrete, a buržoaziju je optužio da velikom stajaćom vojskom militarizira države, i kroz nju nastoji da održava postojeće stanja u društvu tj.državi. U prvim fazama borbe za vlast je proletarijatu preporučio formiranje milicija, a kasnije za održavanje socijalističke zajednice, kombinaciju milicije i stajaće vojske. Po njemu je milicijski oblik vojske zastarjeo, zbog razvitka ratne tehnologije i potrebnog vremena za obuku u novim tehnikama i tehnologiji. V. I. Lenjin sljedbenik marksizma i vođa komunističke partije Rusije, koja je prva, 1917. god. oružanom silom došla na vlast, proglasivši SSSR prvom socijalističkom državom. On je građanske ratove proglasio također ratovima, a svako njihovo poricanje, odricanjem od socijalističke revolucije. Građanski ratovi su prirodni i neizbježni nastavak i zaoštravanje klasnih borbi. Socijalizam ne može pobjediti u svim zemljama istovremeno, ali pobjeda u jednoj zemlji, će izazvati domino efekt, a time i borbu za socijalizam u drugim državama svijeta. Konačna pobjeda podrazumjeva vladanje socijalizma cijelim svijetom, tako da bi tek okončanjem tog procesa došlo do stepena da ratovi postanu nemogući. Na temelju ovih teza SSSR je pod vodstvom KP SSSR-a povećavao svoju površinu, što je dovelo i do formiranja novih socijalističkih država, nakon drugog svjetskog rata (Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, itd., nešto kasnije Kina i Kuba). Lenjin je ratove dijelio na napadačke (nepravene, 1. Svjetski

rat jer je imperijalistički) i odbrambene (pravedne, revolucionarni nacionalni ustanci). Po njemu je svaki rat, povezan sa politikom iz koje proističe. Bebler kritikuje marksističko stajalište, zbog toga što pridodaju preveliku važnost klasnim činioima, a ne uzimaju dovoljno u obzir nacionalne činioce, kao jedne od najznačajnijih uzroka rata, vojnog ustrojstva i organizacija. Pitirim Sorokin je načinio kritiku pojedninih stajališta o ratu. Prema prvom od dva oprečna stajališta, je rat glavni činioc ljudskog napretka, a među te mislioce ubraja Spensera, Darvina, Novikova, Džordana, Kelera, itd. Po njemu se za moderne ratove možda može tvrditi da imaju negativan učinak (zbog napretka u tehnologiji, kao što su artiljerija, bojni otrovi, atomska bomba, itd.) ali ne i za ratove u prošlosti, u kojima je samo mogao da opstane jak čovjek. To je ujedno za one preživjele u borbi značilo da imaju veće šanse uspjeha kod žena, kroz poligamiju, što je s druge strane doprinosilo pozitivnom odabiru i selekciji. Još jedna od činjenica koje govore o pozitivnom učinku rata govori o oskudici muškaraca, što dovodi do pozitivne selekcije žena (Đani i Savarinjan). Upotrjebivši mišljenja nekih autora (Plutarh, Polibije, Aristotel) autor je tvrdio, kako je na specifičan način negativno i mirnodopsko odabiranje, koje može biti regresivno. Prema drugom stajalištu rat je pakao i razorno djeluje na sve dimenzije socijalnog života. Kao dokazi za te tvrdjnje, navodi se da se u vojsku regrutuju samo: - najzdraviji članovi društva (a ne bolesni, jer su vojno nesposobni), - ljudi u najboljim godinama (jer se starci i djeca ne regrutiraju), - najpošteniji (jer se lopovi i prevaranti ne primaju u vojsku), - umno najzdraviji (jer se mentalno zaostali ne mogu regrutirati). Sasvim je logični da najmoćniji dio stanovništva predstavlja vojsku, čime u borbama dolazi do istrebljenja najboljeg dijela stanovništva i potpomaže se umnožavanje slabokrvnih. Naravno osim smrti prijete i druga negativna djelovanja, kao što su ranjavanja, epidemije, seksualne bolesti, itd. Kao negativna posljedica se navodi i smanjeno učešće u rađanju zbog dugotrajnih ratova. Po nekim teorijama je negativno odabiranje dovelo do propasti Rima i Grčke, kao posljedica gubitka najbolje krvi (najzdravijeg dijela stanovništva u ratovima). Analizu ove Sorokinove teorije o ratu sam autor je priveo kraju zaključkom, da istina leži negdje između negativnih i pozitivnih učinaka rata. Rađanje na samom početku rata pada, ali rapidno raste devet mjeseci nakon završetka rata. Sorokin ujedno smatra da dugotrajni ratovi svakako imaju negativan utjecaj na stanovništvo jedne zemlje, samim epidemijama i sprečavanjem umnožavanja. Što se tiče ekonomskog stajališta, Sorokin smatra rat rasipanjem bogatstva (kapitala i ljudskih žrtava). Drugo ekonomsko shvaćanje se ogleda u novoj raspodjeli bogatstva među društvenim grupama i pojedincima u društvu. Sorokin navodi i dva pozitivna stajališta o ekonomskim, djelovanjima rata: - Poticaj pronalazačke snage u proizvodnji bogatstva - Obnova porušenih prostora, za neobično kratko vrijeme. Razmatrajući stajališta moralnih djelovanja rata, nailazimo na jaku apolgetu rata kao i na njegovu najoštriju osudu. Prema braniocima rata vječiti mir bi bio degeneracija, slabost, lijenost, korupcija među ljudima, čiji je najizrazitiji predstavnik Štajnmec. Nasuprot apolgetima rata imamo osudu od strane Novikova po kojem je rat pribjegavanje gruboj sili, poniženje tj. degradacija i spuštanje ka životinjstvu. Oba ova stajališta je Sorokin proglasio pretjeranim i smatra da istinu treba opet tražiti negdje između. Također je interpretirao Spenserovu teoriju o vojničkom i industrijskom društvu, i podržao njegove tvrdnje, da rat i

militarizam vode širenju vladine kontrole, despotizmu, opadanju autonomije, porastu socijalne stratifikacije, itd. Neki od tipova militarizma, po njemu su; despotizmi vojničkih šefova, kraljeva i aristokratskih diktatora. Drugi tip militarizma se nekad izražava u socijalizmu, komunizmu, diktaturi proletarijata ili nacionalizmu. Ciljevi ovih militarizama, su totalna kontrola i apsolutna vlast u svim oblastima društva. Ti militarizmi narod pretvaraju u vojsku. Za uticaj rata na nauku i umjetnost, Sorokin je naveo dva stava. Prvi stav predstavljaju antimilitaristički pisci poput Dantea (puna djelatnost intelekta je moguća samo u tišini mira), Novikova (...rat je odabiranje najgorih,.... rat ruši najkulturnije, a podiže najbrutalnije...). Sorokin je ovaj način mišljenja proglasio savremenim. Suprotan stav predstavljaju pisci poput De Mestra (najbolji plodovi ljudske prirode, umjetnosti, nauka, velika poduzeća, visoka shvatanja i muške vrline, uspjevaju naročito u doba rata). Pobijajući oba ova stava navodi primjer Holandije, Norveške i Švedske, koje cijelo stoljeće nisu ratovali, a ipak su imali značajne doprinose u umjetnosti i nauci. Navodi i primjere po kojima rat napreže do krajnjih granica intelekt i kada dolazi do značajnih izuma, a koji doprinose napretku društva ili čovječanstva uopće. From je pisao da je apsurdna teza, po kojoj je rat uzrokovan ljudskom destruktivnošću. Po njemu je rat moderan izum, koji je došao sa nastankom kraljevstva i birokracije prije 3000 god. Tako da ni tada ni danas nije prouzrokovan psihološkim faktorima, već željom kraljeva i vladara za vlašću i slavom. Kenet Valc je u svom djelu „Čovjek, država i rat“ analizirao međunarodne odnose i uzročnike rata u tri nivo. Prvi nivo je čovjek, drugi određena država, treći međunarodni sistem država. Ove tri predodžbe su istovremeno tri teorijske paradigme. Čovjek kao uzrok ratova je temeljen na spisama Augustina, Makijavelija, Luter, itd. koji kažu da uzrok rata treba potražiti u ljudskoj prirodi i ljudskom ponašanju, njegovoj krivo usmjerenoj agresiji, gluposti i sebičnosti. U okviru ovih pretpostavki Valc je uočio dva temelja. Prvi vidi uzroke rata u ljudskoj zlobi, a drugi aludira na mogućnost prestanka ratova, jer se i ljudi mijenjaju. Tako zastupnici ove teorije smatraju da bi reformom pojedinca bilo moguće doći do trajnoga mira. Druga predodžba kao uzrok rata vidi državu i njenu strukturu, tako Valc postavlja pretpostavku da bi se reformom države smanjili uzroci rata ili čak eliminirali. U potrazi za podobnom državom koristi definicije Marksa, Kanta, Vilsona, Hobsa,.... u sarkazmu navodi:....da bi svijet vođen demokratijom bio svijet u miru,.... autokratske vlasti su ratoborne... Monarhije su miroljubive,.... demokratije neodgovorne i impulsivne, ali iz toga proizlazi da potiču na rat,....kapitalističke demokratije aktivno podupiru rat,....socijalističke su demokratije miroljubive...itd. Ovim sarkazmom Valc ukazuje na apsurd svake generalizacije državnih sistema. U trećoj predodžbi, koja se odnosi na međunarodni sistem država, autor je raspravljao pod sledećom pretpostavkom: da sa tolikim brojem suverenih država, gdje svaka od njih ima zahtjeve i želje u skladu sa diktatom svog vlastitog razuma i bez sistema nametanja prava, može jedino izbiti sukob ili čak rat. Analizirajući djela mnogih teoretičara je zaključio da je mir primaran cilj samo malog broja ljudi i država, jer da je cilj i jedne države, mogla bi ga imati, jednostavnom pristankom na predaju tj. kapitulaciju. Ovu treću predodžbu je označio kao nepotpunom, ako ne uzme u obzir čovjeka kao individu i državu pojedinačno u analizi nastanka ratova. Rajt Mils je pisao, da su većina nacija nastale ratom. Po njemu mir postoji samo zato što je sila nacionalno centralizirana, iako su s druge strane nacionalne države glavni krivac nastanka savremenih ratova (međudržavnih). Misleći na savremene ratove (pa i nuklearne) proglašava ih totalnim, čime ideja pobjede u ratu postaje apsurdna. On čitavu svjetsku realnost vidi definiranu vojnim izrazom (misleći na hladni rat između SSSR-a i SAD-a)

Majkl W. Dojl je tvorac djela „Načini rata i mira“, u kojem je uveo dvije skupine varijabli. S jedne strane su to teorijski pravci: - realizam - liberalizam - socijalizam (jer su ovo tri moguće kombinacije normativnih i kognitivnih gledišta na svijet). Na drugoj strani varijable: čovjek, država i rat. Za drugi nivo analize Dojl je koristio sljedeće varijable: ljudska priroda, društvo, međunarodni sistem. Za gledište realizma kaze, pod uticajem spisa, Tukidida, Makijavelija, Hobsa, Rusoa, itd. da je politika ograničena stanjem rata i da priroda ljudi, država, i međunarodni poredci dozvoljavaju da nastanu ratovi, što od država iziskuje vođenje realne politike. Stajalištu realizma o politici kao džungli suprotstavlja se liberalizam, koji kombinira stanje rata sa mogućnošću stanja mira. Dojl je označio Kanta nosiocem ideje liberalnog internacionalizma koji je povezao tržište i republikanske institucije. Socijalizam je Dojl označio najbolje definiranom modernom tradicijom (uporedivši ih sa realizmom i liberalizmom). U dijalozima glavnih socijalista prepoznao je ideju da je svjetska politika i međuklasna solidarnost, povezana i kombinirana sa međuklasnim ratom, unutar i izvan države. Sa liberalima, socijalisti imaju zajedničko, to da domaći interesi određuju spoljnu politiku i politički karakter države. Razlike se javljaju jer liberali smatraju da je politika države izgrađena na osnovu konsenzusa domaćeg političkog režima, koji onda određuje vanjsku politiku. Socijalisti smaraju da se rat između klasa odvija unutar i izvan državnih granica. U svojim istraživanjima, Dojl se poziva na tri dinstinkcije; interese, identite i institucije. Prva dinstinkcija označava potrebu za značenjem takmičarskih strana (unutar i između pojedinaca i država) ukazujući na kompleksnost motivacije lidera i drugih pojedinaca koji određuju vrijednosti i interese, koji izražavaju moć, profit i prestiž, a preko kojih se testiraju takmičenje i saradnja sa drugim zemljama. Druga dinstinkcija, zbog koje nedostaje globalni svjetski poredak, je razlika između nacija, građana i klasa, a te razlike su izražene našim identitetom (ko smo, ono što jesmo). Dojl je naglasio razliku između idealističkih i realističkih teorija, preuzevši stav Džona Herca, o dilemi sigurnosti svih država i citirajući njegovu klasičnu kritiku idealizma. Riječ je o nepovjerenju među državama (sumnja, protusumnja, trka u naoružanju i na kraju rat), koje se manifestira kroz suprotstavljena idealistička stajališta (slobodna nacija, oslobođenje radničke klase ili tržišni kapitalizam). Herc govori i o mogućnosti transformacije realizma u ideološku politiku (nacizam), uz razlikovanje više varijanti realizma. Neki idealizmi se isto tako zasnivaju na materijalnim promišljanjima, koja su zasnovana na vrlo realističnim argumentima. Oslanjajući se na Valca, Dojl je prihvatio gledište prema kojem je međunarodna anarhija osnovni uzrok konflikta i rata. Samuel P. Huntington je tvorac djela „Sukob civilizacija“, koje predstavlja jedno od najzačajnijih savremenih teorija o svjetskoj politici. Po ovom naslovu se da naslutiti da se sadržaj knjige, fokusira na buduće sukobe, koji bi se mogli odigravati između skupina iz različitih civilizacija i postati centrom svjetske politike. Oslanajući se na izjave nekih autora, zaključio je da su najopasniji kulturni sukobi, pozivajući se i na anitčka iskustva, po kojima je krv, jezik, vjera (najvažnija) i način života ono što je Grke razlikovalo od Barbara. Uvažavajući vjeru kao najvažniji element, ustanovio je da su se velike civilizacije identificirale sa glavnim religijama. Kao primjer je naveo SFRJ u kojoj su se narodi međusobno poklali, bez obzira na isti jezik ili način života, a presudna je bila različita vjera za nastanak sukoba. Svijet je podijelio nakon 1990, (jer period od 1914 – 1991 smatra vremenom ideologija) na devet civilizacija: - Zapadna - Latino-američka

-

Afrička Islamska Kineska Hinduistička Pravoslavna Budistička Japanska

Mnogi su kritizirali njegovu teoriju od budućnosti politike, kao sirovom, jer je uska definicija civilizacija oslonjena samo na religiju kao jedinim argumentom i oznakom civilizacije koja prekoračava autoritet i suverenitet, pa i teritorijalni integritet država u sukobu civilizacija, zanemarivajući kulturno-civilizacijska dostignuća države. Jaži Vjatr u pokušaju da u sociologiji definira rat, proglasio ga je posebnim oblikom društvenog konflikta između politčkih društava, u kojima se spoljni i unutrašnji konflikti rješavaju sredstvima nasilja. Po njemu je rat stanje cijeloga društva. Ante Fiamengo je u knjizi "Osnove opće sociologije", pošao od osnovnih vidova procesa rastavljanja grupne interakcije, koje imaju karakteristike takmičenja i sukoba. Ovi procesi mogu biti u svim sferama društvenog života. On označava rat produženjem politike drugim sredstvima, izazvan i vođen u osnovi ekonomskim razlozima. Pulišević je rat definirao kao produženje politike i vanjske državne politike, sredstvima organiziranog oružanog nasilja, da se suprotstavljena strana prisili na određene ekonomske ustupke. Uvažavajući definicije Fiamenga i Puliševića, Mensur Ibrahimpašić je rat označio kao „produženje politike oružanom borbom država, ili neposredno klasa ili etničko-nacionalnih zajednica, kao krajnjim sredstvom radi ostvarivanja određenih ciljeva“. Što se tiče sociologije, čudi da se temeljitije nije bavila posljijedicama rata, jer se zna da su upravo ratovi dovodili do najkrupnijih društvenih promjena.

VIDOVI SILE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA
Primjena sile u međunarodnim odnosima proizvodi mnoge društvene procese. Zbog kompleksnosti pojma i odnosa ovog fenomena, podijelit ćemo je na: političku, vojnu, ekonomsku i druge vidove sile. Politički aspekt sile Politička sila sa stajališta svog unutarnjeg i vanjskog djelovanja, osigurava sebi mjesto u odnosima snaga u međunarodnoj zajendici tj. kroz svoju politiku određuje odnos drugih država i međunarodne zajednice prema samoj sebi. Ona je u direktnom odnosu sa ostalim oblicima sile (ekonomska, vojna, itd.). Osobito vojna sila djeluje povratno na političku i obrnuto. Prvi vid političke sile se određuje terminima velesila, sila ili mala država, i tako se označava mjesto neke države na ljestvicama u međunarodnim odnosima, koji se postiže velikim djelom potencijalima neke države i njenom političkom silom.

Drugi vid utjecja politčke sile je njeno oblikovanje odnosa sa drugim državama ili pol. pokretima unutar jedne države. Velesile, često pokrenute svojim interesima, i samom mogućnošću uticaja, upliću se u unutrašnje odnose suverenih država. Treći nivo razlučivanja političke sile je njen utjecaj u odnosima snaga među državama unutar nekog vojno-političkog saveza (NATO, Varšavski ugovor). U NATO-u jošuvijek glavnu riječ vodi SAD, kao najmoćnija država, a u VU je najveći utjecaj imao SSSR. Te dvije države su kroz te saveze, u velikoj mjeri, određivale svjetsku politiku i međunarodne odnose, te prolazile kroz razne faze odnosa. Četvrti aspekt političke sile se odnosi na savremene međunardne odnose i buduća zbivanja u stvaranju međunarodnog poretka. Nestankom VU i disolucijom SSSR-a, ali i ostatkom NATO-a kao jedinog velikog vojno-političkog saveza, stvorio je se vakuum u odnosima sila, čiji će poredak zavisti uveliko od odnosa i polarizacije snaga na najvišem svjetskom nivou. Peto polazište političke sile i posljedice njene primjene su njene velike društveno-političke promjene odnosa u svakoj, bivšoj, komunističko-socijalističkoj državi. Međunarodni i međudržavni odnosi se određuju na osnovu nacionlnih i državno-nacionalnih interesa i ostvaruju političkom silom, koja državi osigurava mjesto među državama na međunarodnom nivou. Vojna sila Ova sila je kroz cijelu historiju, značajno utjecala na odnose među ljudskim društvima, narodima, državama i na međunarodne odnose u cjelini. Sprega vojne i političke sile je neizbježna, jer tek vojna sila političkoj osigurava autoritet i mogućnost ostvarivanja političkih ciljeva, unutarnjih ili vanjskih. Neki autori navode dva osnovna oblika vlasti: civilokratiju i militokratiju. U svjetskim razmjerima je nemoguće prepoznati čisti oblik i jednog i drugog oblika, npr. po Bebleru su svi postojeći sistemi mješoviti. Možemo zaključiti da vojna sfera djelovanja utječe i na oblik vlasti i na oblik političkog uređenja u državi. Današnja kulturološka raznovrsnost u velikoj je mjeri proizvod sile, pogotovu vojne i njene upotrebe. Vojna sila je bila preduvjet za kolonijalno osvajanje svijeta, povod za Prvi i Drugi svjetski rat, a i nastanak, NATO-a i VU-a, koji su doveli do dugotrajnog hladnog rata (NATO-VU), u kojem je periodu došlo i do trke u naoružanju kako nekonvecijonalnog, tako i konvencionalnog oružja, kao i njegovog razvoja i usavršavanja. Karakteristika svih sukoba, poslje Drugog svjetskog rata je, da se ni jednom nisu otvoreno sukobili ovi političko-vojni savezi, boljerečeno SAD i SSSR, ali su u svaki od tih ratova bili upleteni, najčešće specijalnim operacijama (korejski, vijetnam, afganistan). Funkcionalnost oružanih snaga i njihovo naoružanje razvija se iz dana u dan. Formiraju se specijalne vojne, policijske, ili vojno-policijske snage, za djelovanje u raznim, novonastalim, uvjetima ratovanja (elektronika, informatika, itd.). U sistem odbrane se uključuje cjelokupno stanovništvo, tako da se briše razlika između fronta i pozadine. Razvoj oružanih snaga u mnogim zemljama utječe na socijalnu i obrazovnu strukturu oficirskog i vojničkog sastava. Oficirski i vojnički kadar predstavljaju značajnu društvenu strukturu, od čijeg odnosa u društvu, zavisi i masnovnost opredjeljenja stanovništva za profesionalnu vojnu ili policijsku karjeru. Samo kratkoročne i usmjerene političke ili vojne procjene vojnog potencijala dijelom za nas imaju smisla. Nabrajanje broja bojevih glava, raketnih sistema, avijacije, ili sastav flote za udžbenike bi bilo besmisleno, iz razloga, što su kratkoročnog karaktera i stalono se mijenja. Primjena sile u međunarodnim odnosima prouzrokuje sve više pogibije i rušenja. Posebnu opasnost za državu, kao i međunarodnu zajednicu, predstavljaju ogromne količine nuklearnog naoružanja, pogotovo ako su u posjedu, politički, neodgovorne vlasti. Ekonosmi vidovi sile

Bez adekvatne ekonomske osnovice se ne može stvoriti ni ozbiljna politička i vojna sila. Samo u određenim odbrambenim sukobima se i bez znatne ekonomske sile, uz velike napore angažiranja ljudskih faktora, može nadoknaditi ista. Veliki troškovi vojnog razvoja, opterećuju državni budžet nekih država do te mjere, da se i pola sredstava izdvaja za održavanje i opremanje vojske, koju je nemoguće izdržavati bez znatnog ekonomskog razvoja tj. ekonomske sile. Naravno da se velika sredstva izdvajaju i za vojnu industriju i njen razvoj, jer svaka, ekonomski jaka, država u slučaju rata ne želi zavisiti od uvoza oružja. U nekim državama je vojna industrija pod direktnim nadzorom vojnih struktura, a u nekim je izgrađena po principima usmjerene tržišne ekonomije, u koju su uključena mnoga privatna i državna preduzeća, kao i međunarodne korporacije. To nije začuđujuće, s obzirom da je industrija naoružanja jedan od najprofitabilnijih industrijskih sektora. U razvoj oružja su uključeni i mnogi laboratoriji, instituti, itd. što uključuje ogroman broj stručniog i naučnog kadra. Odbrambeni sistemi u većini država utječu na sve grane ekonomije, komuniciranja, informacije, saobraćaj, građevinarstvo, izvor energije, itd. Teško je predvidjeti posljedice na ekonomskom planu, nastale upotrebom vojne sile u međunarodnim odnosima, ali je često posmatrano da se društva, u ratu, puno brže razvijaju na intelektualnom i fizičkom planu, a time i ekonomski razvitak bude izazvan. Međutim i dalje je najteža posljedica upotrebe vojne sile, razaranje materijalnih, kao i ljudskih potencijala. Ostali aspekti sile Postoje i drugi aspekti sile, osim onih pomenutih. Kao npr. kultuni tj. socijalno-psihološki. Kultura jednog naroda se sastoji i od historijskog odnosa prema pojedinim aspektima sile, pogotovu vojne tj. rata. Mnogi narodi su svoju kulturu ratovima širili ili su bili potaknuti u svom razvoju. Ali su mnoga društva i njihove kulture nestale ili bili spriječeni u svom razvoju zbog ratova. Psihološko-socijalni aspekti i njihovo djelovanje utječu značajno na unutarnjem kao i na spoljnom planu, u svakoj državi. Psihologija jednog društva je u velikoj ovisnosti od nivoa njegove političke, vojne i ekonomske sile. Ona se formira u političkom procesu društva i prati najčešće društvene uspone i padove po svim osnovama, pa i ekonomskom i vojnom.

OBLICI UPOTREBE I ISPOLJAVANJA SILE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA
Odnosi snaga i primjena sile, posebno u 20. vijeku, tj. u Drugom svjetskom ratu i posle njega, bila je odlučujući faktor u uređivanju međunarodnih odnosa. Interesi zemalja su ispreplitani, tako da se rješavaju primjenom sile. Iako su svi vidovi sile i prijetnja silom zabranjeni Poveljom UN-a. Najgrublji oblici upotrebe sile su: a) Rat b) Agresija c) Oružana intervenicija d) Specijalne operacije Konflikti u međunarodnim odnosima se dijele na: - Konflikte visokoga intenziteta (rat, agresija, oružana intervencija) - Konflikte niskoga intenziteta (specijalne operacije, trka u naoružanju, vojnopolitičko svrstavanje, oružani incidenti, ekonomske blokade, stacioniranje trupa u drugim zemljama, vojno-tehnička pomoć stranim oružanim silama, atentanti, otmice, državni udari, itd)

Konflikti niskoga intenziteta, uvijek prethode oblicima konflikata visokog intenziteta. Rat Pojam rata Zbog ostvarivanja boljeg uvida u doktrine o ratu, spomenute su pojedine teorije o ratu (naučna, filozofska, politička, itd.), da bi se rat odredio i sa više aspekata. To je urađeno, jer mnoge definicije samo dotiču neke aspekte rata, ili zbog toga što neki autori koriste izraze kao što su sukob, sila, itd., kao sinonim za rat. Konflikt može biti nenaoružani ili naoružani i imati tendenciju da preraste u rat. Prema mnogim teoretičarima je rat produženje politike drugim, nasilnim, sredstvima. Rat je događanje, on je društveni, međunarodni proces, ali je istovremeno pravna, tj.protupravna radnja. Ratno stanje označava pojavu na prostoru na kojem se u konfliktu upotrebljava oružje, ali je proglašavanje rata u nadležnosti državnih organa, kojim se na zakonskoj osnovi nastoje regulirati društveni odnosi u vrijeme oružanih konflikata. Međutim na drugoj strani, oružani konflikt koji eventualno još nije rat, može biti proglašen ratom, iz političkih tj. međunarodno-političkih razloga. Oružanim sukobom se označava obostrana upotreba oružja između država, ili različitih grupa unutar jedne države. RAT JE SVEOBUHVATAN I INTENZIVAN SUKOB DRŽAVA, VOJNIH SAVEZA, ILI RAZLIČITIH DRŠTVENIH SNAGA UNUTAR JEDNE DRŽAVE, U KOJEM SE OBOSTRANO, MASOVNO I ORGANIZIRANO PRIMJENJUJE NASILJE I VODI ORUŽANA BORBA, RADI OSTVARIVANJA ODREĐENIH POLITIČKIH, EKONOMSKIH, VOJNIH I DRUGIH CILJEVA. Iz ove definicije možemo zaključiti da postoje međudržavni i međunarodni ratovi. Ako ga vode različite društvene grupe unutar jedne države, onda je to građanski rat. Rat je najgrublji, najmanje dvostruki oblik ispoljavanja politike, kroz intenzivno i masovno oružano nasilje. Iz ovoga zaključujemo da konflikt, može biti, ali ne mora biti rat, ali da rat jeste konflikt tj. oružani konflikt. Oružani sukob može jednako tako biti, ali ne mora biti rat, dok i ovdje rat znači i oružani sukob, preciznije sveobuhvatan, masovan i intenzivan. Oružani sukob je širi pojam od rata, jer ne podrazumjeva neizbježno masovnost, sveobuhvatnost i intenzitet. On se može dogoditi na granicama dviju država i kraće trajati, oružani sukob u zračnom prostoru, povredom zračnog prostora jedne od država. Oružano se mogu sukobiti i vojne snage ubacivanjem, ili pokušajem ubacivanja, terorističkih jedinica na teritoriji suprotstavljene države. Oružani sukob prerasta u rat, kada traje duže vrijeme i zahvati širi teritoriji jedne države, tj. kada postane intenzivan, sveobuhvatan i masovan. Historijski se pokazalo da se oružani sukobi mogu događanti povremeno, kratko trajati i ponavljati, prerastati ili ne prerastati u rat (bliski istok). Sveobuhvatnost (kompleksnost) podrazumjeva da rat obuhvata cijeli prostor na kojem se odvija, uključujući sve strukture ratujućih društava, pogotovu onih na čijoj se teritoriji odvija (naseljena područja, privreda, ekonomija i dr.). Masovnost se karakterizira kroz, obostrano, brojno i organizirano učešće u oružanoj borbi, ljudi, naoroužanja i materijalnih sredstava. Intenzitet oružane borbe obilježava neprekidnost, silinu i stalnu napregnutost sukobljenih strana. Zatišje se može dogoditi povremeno i djelimično zbog toga što se operacije odvijaju na drugim bojištima, ali se to vrijeme koristi za promatranje i izučavanje neprijatelja. To nam ukazuje na to da u ratu snage nikad ne miruju. Iz definicije rata se izdiže pojam "oružana borba", koja jeste obostrano masovna, planirana i organizirana primjena oružanog nasilja, radi ostvarivanja određenih ciljeva. Ona je osnovni sadržaj rata, a njen osnovni cilj je da fizičkom, oružanom silom, uništi živu silu i materijalna

sredstva neprijatelja, pokušavajući ga potčiniti svojoj volji. Usagalšenjem mnogih teoretičara, oružana borba zavisi od sledećih međusobno povezanih faktora: - Ljudstvo - Materijalna sredstva - Prostor - Vrijeme Kvalitet i kvantitet su osnovne odlike faktora oružane borbe, pogotovu ljudskog i materijalnog. Što znači da je oružana borba osnovni, ali ne i jedini sadržaj rata. Vrste ratova Radi lakšeg proučavanja, postoji potreba klasifikacije savremenih ratova (Drugi svjetski i svi posle njega vođeni). Najčešće se polazi od vojnih i političkih ciljeva rata, od snaga i sredstava koja su u njemu upotrebljena, prostora na kojem se vodi, te od broja zemalja učesnica u ratu. Prema društvenoj i političkoj suštini se dijele na pravedne (odbrambene) i nepravedne (napadačke). Teško se može desiti da su obije zaraćene strane upravu, to jest da obije vode pravedan rat. Proglašenjem nekog rata nepravednim znači staviti i onoga ko se brani u političku, pravnu i svaku drugu situaciju u kojoj je agresor, znači obije strane proglasiti krivima. Sud o svakom ratu donose države pojedinačno, vojni ili politički savezi, a sa stajališta međunarodnog prava mjerodavnu ocjeno o tome ko vodi pravedan a ko nepravedan rat, daju Ujedinjene Nacije. Konačan sud o tome ipak donosi vrijeme tj. histografija. Nepravednim će se rat proglasiti ako se ustanovi da se ciljevi obiju zaraćenih strana smatraju neopravdanim tj. da su suprotni međunarodnom pravu. Pravo na rat se ispoljava kao pravo na odbranu protiv nasilja, kao nepravdu tj. nepravde. Sadržaj koji u sebi nosi pravo i nepravdu treba tretirati dvostruko, sukob pravednog i nepravednog oružanog djelovanja. a) sa političkog stajališta ratovi se dijele na međunarodne (ratovi između država) i unutarnje tj. građanske (ratovi među grupama unutar jedne države) b) prema veličini zahvaćenog prostora i broju država, dijelimo se na: - lokalne (borba se vodi na relativno malom prostoru, najčešće između dvije države, svaki lokalni rat ima potencijala da se proširi i zahvati veći teritoriji) - regionalne (smatra se da u njemu učestvuje više zemalja, na većem geografskom prostoru. Npr. ratovi u Indokini i Bliskom istoku, polovinom 20. vijek, se smatraju regionalnim) - svjetske ( to su oružani sukobi koji su zahvatili više od polovine zemljine kugle i u kojem su direktni učesnici velesile. Do sada su vođena dva svjetska rata) c) prema cilju ratovi se dijele na one sa ograničenim i one sa radikalnim ciljem. Ratni ciljevi su određeni interesima (vojni, politički, kulturni, ekonomski i dr.). Kod zaraćenih strana preovladavaju suprotini interesi, u nastojanju da ostvare svoje ciljeve. U toku rata politika često mijenja interese, čime se mjenjaju i ciljevi u ratu. - Rat sa ograničenim ciljem je onaj u kojem se napadač ograničava na samo neke ciljeve (zauzimanje dijela zemlje, promjene političkog režima te zemlje, ekonomski ustupci, i dr.). Svaki rat sa ograničenim ciljem, može biti uvod u dugotrajan rat širih razmjera - Rat sa radikalnim ciljem je onaj u kojem sukobljene strane žele promjeniti postojeće odnose i stanje u jednoj ili više država (temeljita promjena političkih, ekonomskih odnosa, likvidacija neke države, stvaranje novih država). Ovi ciljevi nagone zaraćene strane na maksimalno angažiranje vojnih, političkih, ekonomskih sredstava. Često se upotrebljava termin vjerski rat, ali ciljevi u ratu su definirani politikama zaraćenih strana, tako da je vjerski aspekt sekundarnog karakter, što dovodi u upitnost

upotrebu ovog pojma, u polemološkom smislu. On može jedino biti propagandnog djelovanja za neku od zaraćenih strana. Čak i oni u historiji označeni kao vjerski, su ustvari imali karakter ostvarivanja ekonomskih, geopolitičkih i drugih ciljeva. d) Prema sredstvima koja mogu biti u ratu upotrebljena: - Konvenicionalni rat podrazumjeva upotrebu klasičnog oružja tj. uobičjanih borbenih sredstava. - Nekonvencionalni rat bi značio upotrebu neuobičajnih borbenih sredstava, a to su sredstva za masovno uništenje (nuklearna, biološka i hemijska) e) Ograničeni rat, ponekad smatramo rat u kojem bi se vršila ograničenja u pogledu upotrebe borbenih sredstava, ili rat u kojem zaraćene strane ne angažiraju sve raspoložive snage i sredstva, ali i rat koji je ograničen prostorno. f) Nakon Drugog svjetskog rata se upotrebljavaju pojmovi kao: hladni, psihološki, specijalni, gerilski i drugi ratovi. Oni predstavljaju jedan od oblika upotrebe sile i obično ga koriste obije zaraćene strane, a prethodi otvorenom ratu. U hladnom ratu su se suprotstavnljene strane često koristile špijunažom i sabotažom, a hladni rat je nazvan zbog toga što nije došlo do otvorenog sukoba iako su obije strane bile u stalnoj pripravnosti i napregnutosti. Sam naziv rat je pridodat pojmu hladni, da bi se označila njegova ozbiljnost i ozbiljnost stanja. Osnovne karakteristike savremenih ratova Pripreme za rat su važni procesi rata. Mirnodopske pripreme obuhvataju ekonomske, političke i vojne djelatnosti. Od ovih priprema u velikoj mjeri zavisi i ishod rata. Savremene ratove karakterizira visok stepen upotrebe ratne tehnike i upotrebu svih vidova oružanih snaga, zbog bržeg postizanja postavljenih ciljeva. Svi savremeni ratovi zrače opasnošću da iz regionalih prerastu u svjetski, zbog činjenice da se ovi ratovi u velikoj mjeri tiču i drugih država svijeta. Zbog toga što je svaki rat od značaja za cijeli svijet postoji opastnost uplitanja nukelarnih sila i upotreba nuklearnog oruzja i drugih sredstava za masovno uništenje. Bez obzira o kojem obliku rata se radi, za teritoriju na kojoj se vodi, on je totalan, jer obuhvata sve segmente društva (vojni, civilno društvo, ekonomiju, itd.) U savremenim ratovima se briše granica između fronta i pozadine, što dovodi do povećanja civilnih žrtava. Svakom ratu prethodi period političke krize i specijalnih operacija i priprema, zbog toga što se nastoji postavljene ciljeve ostvariti bez upotrebe masovne oružane sile, a drugi razlog je da se suprotstavljena strana iznutra pokrene i pripremi na rat u psihološkom, političkom i svakom drugom smislu tj. da se suprotstavljena strana zastraši i pristane na postavljene zahtjeve. Napadnuta strana najčešće svoju odbranu gradi tako da što prije prekine agresiju ili metodom iscrpljivanja započne dugotrajan otpor protiv agresora. Zato ni jedna sukobljena strana, trajanje savremenih ratova ne zna odrediti. Svaki rat se vodi uz iskustva prethodnih ratova, ali je svejedno svaki od njih, jedno novo iskustvo za cijeli svijet. Agresija U pojašnjenju prava država u međunarodnim odnosima, većina stručnjaka se poziva na prirodna i apsulutna prava čovjeka. Nekim slijedom, po kojem se ta prava sa pojedinca prenose na kolektiv, izražen kroz državu, sasvim je razumljivo, da i država postaje nosioc nekih svojih neotuđivih i neprenosivih prava. Strahote prvog svjetskog rata su dovele do utemeljenja sistema kolektivne sigurnosti i definiran je Paktom lige naroda, s namjerom sprečavanja budućih ratova. Nažalost nisu bili dovoljno utjecajni niti snažni da spriječe još krvaviji Drugi svjetski rat. Poveljom UN-a, proklamirano je načelo ravnopravnosti država u međunarodnim odnosima. Naredna zbivanja su proizvela potrebu, da se reguliraju

međunarodni odnosi koji su bili u sjeni hladnoga rata, pa je 1970. god. usvojena deklaracija o načelima međunarodnoga prva i prijateljskim odnosima i suradnji između država, u skladu sa Poveljim UN-a. Postoji sedam načela deklaracije, a na prvom mjestu je načelo zabrane sile. Ovom deklaracijom su zabranjeni neki oblici indirektne agresije, npr. svaka država je dužna uzdražavati se od orginiziranja ili poticanja na organiziranje dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaćenike, radi njiova ubacivanja na područje neke druge države. Agresija (lat. navala, napad, nasrtaj), tako da onaj koji napada postaje agresor, a napadnuti žrtva agresije. Osim općeg postoji i značenje koje se odnosi na oružani vojni napad. Da bi se rat spriječio, valjalo je tačno definirati šta je napad, što bi ujedno definiralo ko je agresor, a ko je njegova žrtva i time stiče pravo na samoodbranu. Po definiciji UN-a agresija je: „upotreba oružane sile, od strane neke države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države, ili koja je na bilo koji način nespojiva sa poveljom Ujedinjenih Nacija, kao što to proizilazi iz ove definicije“. U rezoluciji su nabrojani akti koji su u skladu sa definicijom: a. Upad ili navala oružanih snaga neke države na područje druge države (svaki oblik vojne okupacije, aneksija teritorije druge države) b. Bombardiranje područja druge države c. Blokada luka ili obala neke države pomoću oružanih snaga neke druge države d. Navala državnih oružanih snaga na kopnene, pomorske ili zračne snage druge države, na njihovu trgovačku mornaricu ili zrakoplovstvo. e. Upotreba oružanih snaga, što ih neka država drži na području druge države na osnovu sporazuma s tom državom, kršenje sporazuma ili prekoračenje roka držanja oružanih snaga na pomenutoj teritoriji f. Dopuštanje, državi koja na osnovu ugovora drži svoje snage u toj države, da upotrijebi tu teritoiju za izvršenje napada na neku treću državu. g. Slanje od strane neke države ili u njezino ime, oružanih četa, grupa neredovnih ili plaćenika, da protiv druge države čine oružanu silu, koja bi bila čin napada, kao i značajno uplitanje u takvo stanje. U objašnjenju prethodnih stavova se može zaključiti da se napad ne može ničim opravdati i da povlači međunarodnu odgovornost za sobom. Osnovne su dvije poruke rezolucije o agresiji: 1. Nedopustiv je svaki neodobren prelazak ili boravak dijelova vojnih snaga jedne države na teritoriji druge države 2. Vojne snage jedne države ne moraju direktno ispoljiti silu, a da njihovo činjenje predstavlja agresiju Ciljevi agresije mogu biti radikalni (aneksija ili okupacija teritorije neke države) i ograničeni (pomaganje vojnom silom u građanskom ratu jedne od strana, obaranje vojnog režima u nekoj državi, dominacija, hegemonija, itd.). Rijetko je koja agresija provedena bez otpora, a dobro organiziran i masovan otpor osigurava dobre uvjete za odbranu, čime dolazi do formiranja druge oružane sile u oružanom sukobu, tako da započeta agresija prerasta u rat. Dužnost je organa UN-a, da procjenjuju neke akte država i žrtvi agresije omoguće samoodbranu, radi uspostavljanja međunarodnoga mira. Za preduzimanje potrebnih mjera, neophodno je blagovremeno provesti proceduru u Vijeću sigurnosti. Međutim zbog različitih stajališta i interesa velesila u Vijeću sigurnosti i njihovog prava veta, izostaju često mjere sprečavanja agresije ili rata. Jedini primjer ispoštovanja kolektivne samodbrane je bio u slučaju Kuvajta, koji je bio napadnut od Iraka 1991. god. Oružana (vojna) intervencija

Pod oružanom ili vojnom intervencijom se smatra akt nasilnog i gruboga miješanja jedne ili više država u unutašnje poslove druge države, upotrebom oružane sile, radi ostvarivanja određenih ciljeva. Ova intervencija podrazumjeva brz upad oružanih snaga na teritoriju jedne zemlje, bombardiranje teritoije, u koju svrhu se koriste razne jedinice, koje su specijalizirane i pripremljene za vojnu intervenciju. Iako povelja UN-a zabranjuje svaki oblik upotrebe sile, pokazalo se da je pristup, raznim oblicima upotrebe sile, poslje Drugog svjetskog rata, različit. Neke vojne intervenicje se sankcioniraju, osude, a neke se i prešute (SSSR na Mađarsku 56-te god. i Čehoslovačku 68. god). Upoređivanjem pojma oružana intervencija i agresija dolazimo do zaključka, da oba znače upotrebu vojne sile jedne države na drugu, svaki čin agresije ujedno pretpostavlja vojnu intervenciju. Međutim, ako se neka agresija na neku državu prešuti, ili se ne proglasi agresijom od Vijeća sigurnosti UN-a, onda se taj čin može samo nazvati oržanom intervencijom, a ne agresijom. Po Povelji Ujedinjenih nacija postoji opravdanje, jedino za upotrebu vojne sile koja ima za cilj uspostavu međunarondog mira, i to, ako su prethodno poduzete preventivne mjere, za mirno rješavanje spora, zakazale. U represivne mjere o kojima odlučuje Vijeće sigurnosti ubrajaju se: zaoštravanje i prijetnja silom, blokade silom, upotreba oružane sile. Ove mjere se u međunarodnoj paksi nazivaju vojnim intervencijama pod okriljem UN-a. Neophodno je oružane intervencije makar uvjetno razlučiti na dvije skupine: - Opravdane vojne intervencije (koje su odobrene ili tražene od UN-a i od države žrtve agresije) - Neopravdane vojne intervencije (ničim izazvane vojne intervencije) Specijalne operacija Ratovi su stari koilko je stara i ljudska historija i nastanak prvih država. Uporedo sa ratom države su se koristile tajnim i drugim metodama da bi na račun drugih ostvarile svoje ciljeve. Sun Cu Vu je p.n.e. pisao o upotrebi špijuna zbog proučavanja susjedne države, a sposobnost vladara da izgradi tajne mreže, proglasio je najdragocjenijom osobinom. Tomas Mor je građanima svoje zamišljene države "Utopija", savjetovao da skupljaju blago, kako bi plaćali najamnike da se bore u njihovo ime za Utopiju, ali i da bi se kupili neprijatelji, koji bi se međusobno izdali ili čak otvoreno zaratili. Ibn Haldun je među osobine koje mogu doprinjeti pobjedi ubrajao lukavstvo i domišljatost (npr. širenje alarmantnih vijesti da bi se neprijatelj onesposobio). Razdoblje između dva svjetska rata, i period u toku Drugog svjetskog rata, su posebno doprinjeli razvoju metoda postizanja ciljeva država, bez široke upotrebe oružane sile, različitim oblicima prevara i obmana. Njemačka je tokom Drugog svjetskog rata, npr. imala prepoznatljivu formulu propagandnog djelovanja, kako na svoje građane tako i na svjetsku javnost principom „više puta izgovorena laž, nakon određenog ponavljanja postaje istina“. Trka u naoružanju je posebno bila ispoljena tokom Drugog svjetskog rata. Npr. Njemačka je prva razvila rakete, Engleska, u cilju otkrivanja njemačkih podmornica i avijacije je razvila radarski sistem. Najznačajnija istraživanja, ona koja su označila prekretnicu, su ona u vezi razvoja nuklearne bombe, uz pomoć špijunaže, SAD-a, SSSR-a i Njemačke. Njemačka je bila na domak uspjeha. Specijalne savezničke snage su čak dva puta uspjele da otrkiju baze za proizvodnju strateških elemenata za nuklearno oružje i onesposobile ih. Na kraju su dvije atomske bombe bačene, koje su okončale Drugi svjetski rat. Pored toga i danas se otkrivaju tajne u vezi sa špijunima, dvojnim špiunima, atentatima, itd. Iskustva Drugog svjetskog rata su okupila države oko ideje o usaglašavanju pravnog akta, kojim bi se regulirali međunarodni odnosi, što je rezultiralo potpisivanjem Povelje UN-a 1945. god. Ovom poveljom je

zabranjena upotreba sile i agresije u međunarodnim odnosima, a navodimo i dvije činjenice zbog kojih to stalno naglašavamo: 1. Do dana današnjeg nisu prestali ratovi i agresije 2. Međunarodna zajednica je iz Drugog svjetskog rata izašla razdjeljena (u pogledu ideologije, ekonomije, vojno, itd) Ovom teretu (ideološke razdjeljenosti) su podlegle velesile, kao stalne članice Savjeta sigurnosti UN-a, koje sa pravom veta imaju najveću odgovornost u održavanju mira u svijetu. Potenciranje odgovornosti po povelji UN-a, je posebno važno za našu temu. Razlog tome su aktivnosti pojedinih velesila, koje su djelovale protiv drugih država, u smjeru ostvarivanja svojih ciljeva. One nisu djelovale tako, da se upotrjebi masovno oružana sila, koja je zabranjena po Povelji UN-a, nego dobro isplaniranim specijalnim operacijama. Trka u naoružanju, posebno nuklearnom, i njegovom razvoju, razvile su posebne metode osmatranja suprotnog bloka; spijunažom, spijunskim satelitima, elektroinformatička špijunaža, itd. Mnoge krize i ratovi su izazvani blokovskom suprotnošću, a trka u naoružanju je istovremeno i prijetnja silom. Niti u jednom ratu se velesile ili blokovi nisu otvoreno sukobili, ali su u mnogima učestvovali, posredno ili tajno (Korejski rat, Vijetnamski rat, Afganistan, itd). Posebna pažnja specijalnim operacijama i metodama je pridodata u bivšoj SFRJ, zbog pretjeranog opreza od stvarnih i zamišljenih neprijatelja. Na kraju je ta zemlja sama sebe uništi iznutra, a da ne bude napadnuta niti sa istoka niti sa zapada, kao što je to tadašnji režim SFRJ prognozirao. Kritički posmatranao specijalni rat, sa stručnog stajališta, ne može u sebi nositi izraz rat, jer nema karakteristike masnovnosti (masovne upotrebe oružja), tako da ih općenito kazano možemo nazvati operacijama tj. specijalne operacije. Specijalne su zbog toga što su specifične po ciljevima, metodama i sredstvima, vremenu, snagama i prostoru, a izvode se tajno. Iz prethodno naznačenog možemo sačiniti sledeću definiciju : „Specijalne operacije, predstavljaju, skup organiziranih aktivnosti i djelovanja koje određena država ili više njih poduzimaju u miru, u političkom, ekonomskom, vojnom, medijskom, ideološkom, naučnom, kulturnom i svakom drugom pogledu, radi slabljenja stabilnosti neke države, naročito njene sposobnosti za otpor, a u ratu slabljenje njene sposobnosti za odbranu i dovđenje te države u određeni stepen zavisnosti i potčinjenosti.“ Specijalne operacije bi spadale u skupinu sukoba niskog intenziteta, stim da se izvode i u sukobima visokog intenziteta, kao dodatne metode djelovanja. Iako su utemeljene u doba hladnog rata, specijalne operacije su ostale i danas metode u međunarodnom djelovanju, koje se izvode prije, u toku i poslije ratnih djelovanja. Raspadom SSSR-a je došlo i do nestanka Varšavskog ugovora, čime je suprtstavljeni NATO pakt izgubio svog suparnika u bipolarnim međunarodnim odnosima. Ovo nama ukazuje na to, da su specijalne operacije često obostrani čin. Međutim, ta činjenica ne znači da se između SAD-a i Rusije i danas ne izvode specijalne operacije, ili da ih ne izvode prema drugim državama. Naprotiv, danas ih intenzivno izvode i druge države, koje su postale velesile i koje su u posjedu nuklearnog oružja. Ciljevi specijalnih operacija „Osnovni cilj specijalnih operacija je slabljenje određene zemlje, njene unutarnje i spoljnje politike, slabljenje njenog otpora neprijateljskoj politici i njeno dovođenje u ovisan i potčinjeni položaj“ To znači da je cilj svake specijalne operacija jedinstven i specifičan u odnosu na državu protiv koje se vodi, kao i u odnosu na sposobnost njene odbrane. U okviru općega cilja, pojedinačni ciljevi su različiti i uslovno se mogu svrstati u nekoliko skupina: 1. Održati vlastite političke, vojne, ekonomske i druge pozicije na različitim geostrategijskim važnim prostorima i u međunarodnim odnosima 2. Osigurati i zadobiti značajne nove pozicije

3. 4. 5. 6.

Onemogućiti ometanje ostvarivanja svojih interesa, a umješati se u interese drugih Umanjivati sposobnosti objekta napada za odbranu Iznalaziti metode i organizirati snage za borbu protiv specijalnih operacija Pripremiti vojne i druge snage za njihovo otvoreno djelovanje, u slučaju da druge mjere ne daju rezultate 7. Potčiniti objekat napada u političkom, ekonomskom, vojnom i svakom drugom pogledu. Oblici i metode specijalnih operacija Proučavanje specijalnih operacija je zahtjevan posao, pogotovo jer njihova tajnovitost to otežava. Teško ih je dokazati i nakon samog događanja i djelimičnog razotkrivanja. Različiti timovi stručnjaka se brinu za planiranje specijalnih operacija, i nakon njihovog izvođenja, a dok se analiziraju razotkriveni ciljevi, oni su sami već dali informacije o novim potencijalnim ciljevima. Ciljeve je teško generalizirati i elaborirati cijelu tematiku, zbog toga što se specijalne operacije odvijaju svakog trena, a njihovi ciljevi su većinom različiti. Oblike specijalnih operacije moguće je razlučiti na slijedeće: - Političke, vojne, ekonomske i druge djelatnosi protiv jedne ili grupe zemalja - Psihološko propagandna djelovanja - Obavještajne aktivnosti - Subverzivna djelovanja - Odbrambeno-sigurnosna djelovanja Svi oblici specijalnih operacija su neodvojivi jedan od drugog, planiraju se i pripremaju istovremeno i teže istom cilju. Kontinuitet specijalnih operacija znači postizanje određenog cilja bez masovne upotrebe vojne sile. Ako rat postane neizbježan, tada oblici i metode specijalnih operacija postaju važan faktor u njegovoj pripremi, a nastavljaju se čak i nakon promjene stanja (primirja, mira, okupacije, itd.). Ne smijemo izostaviti da se u naše vrijeme specijalne operacije u svijetu izvode transparentno i nose pridjev legalnih (priprema, tok i rezultati se javno objavljuju). Tu su i SO koje se provode u skladu sa međunarodnim pravom, ali tek vrijeme može da pokaže njihovu opravdanost, mada je i to teško, jer transparentnost nekih SO samo je kamuflaža za postizanje stvarnih ciljeva određene države. Valja pojedinačno i svestrano proučiti svaku specijalnu operaciju i nakon toga prosuđivanja odlučiti o njenoj opravdanosti. Ciljevi nekih država se ne podudaraju uvijek sa međunardonim pravom, čime ove priteknu specijalnim operacijama u ostavrivanju svojih ciljeva, neopravdano, nepravedno, tajno ili transparentno (a ustvari kamuflirano). a) Političke, vojne, ekonomske i druge djelatnosti se provode kroz; političke pritiske i druge politčke djelatnosti. To su postupci kojima se služe države, koristeći svoje pozicije na međunarodnoj sceni, tako što utječu na politička zbivanja u nekoj zemlji ili grupi zemalja. Politička polarizacija u nekoj državi može biti cilj političkih pritisaka, tako što daje podršku jednoj od strana. Mogu izazvati i nerede ili rat u nekoj državi, pa čak i priteći u pomoć jednoj od strana. Politički pritisci često uvlače i druge države u taj proces, tako da se preko države na koju se vrši pritisak zadovoljavaju raličiti interesi mnogih država. Vojne djelatnosti jesu one kojima se nastoji ostvariti interes, a da se ne upotrjebi vojna sila u većoj mjeri i ne započne rat. U slučaju rata, specijalne vojne operacije podrazumjevaju upotrebu vojne sile u neborbene svrhe. Metode vojnih djelatnosti, pritisaka i prijetnji silom su metode specijalnih operacija, npr. demonstracija vojne sile, vojne vježbe u blizini granica, mobilizacija oružanih snaga, izgradnja vojnih baza, itd. U ovaj proces se često uključuje i pronalaženje saveznika, a moguće pripreme za agresiju podrazumjevaju istraživanje vojnih potencijala protivnika, ubacivanje naoružanih grupa i naoružavanje kolaboracionističkih snaga, povreda zračnog

prostora, itd. One operacije koje u ratu znače upotrebu vojne sile u neborbene svrhe su najčešće one, koje se izvode protiv civilnog stanovništva, materijalnih dobara, zarobljenika, logoraša, itd. U tom pogledu je genocid najoštriji zločin, a kažnjiva su djela; udruživanje u činjenju genocida, podsticanje, pokušaj izvršenja i saučesništvo u genicidu. Ekonomske djelatnosti protiv neke države su metode i aktivnosti koje će izazvati na razne načine privredne poremećaje i ekonomsku krizu u nekoj zemlji. Te aktivnosti se poduzimaju zbog iznuđivanja određenih političkih ustupaka. Ekonomska kriza u jednoj privrednoj grani, prouzrokuje lančanu reakciju i djeluje negativno na ostale privredne grane, čime se slabi cjelokupna ekonomska moć neke zemlje. A vojno-ekonomoska osnova vršenja pritiska se izražava npr. time što se prekinu kupoprodajni ugovori za borbena sredstva, čime se utječe na odbrambenu moć neke zemlje. U specijalne operacije na ekonomskoj osnovi se mogu ubrajati i (tajna) ekonomska pomoć jende države prema drugoj, kojoj je Savjet sigurnosti UN-a nametnuo embargo ili blokadu ekonomske prirode. b) Psihološko propagandna djelovanja, su značajne specijalne operacije, jer u doba savremenih sredstava masovnog komuniciranja, otvaraju se velike mogućnosti propagandnog djelovanja, kojim se u oblasti duhovnog, domenu svijesti, utječe na ponašanje, mišljenje i osjećanje pojedinaca ili kolektiva, radi postizanja prvenstveno političkih ciljeva. Time se da naslutiti da je propaganda usko povezana sa informativnim aktivnostima i mogućnostima plasiranja informacija posebne vrste, one vrste kojima se želi postići odrđeni rezlutat i cilj. Propagandu možemo razlučiti na onu koja predstavlja pozitivnu težnju, koja ima za cilj dobrobit društva i njegov razvoj, i onu koja je usmjerena protiv interesa neke države, naroda, ili nacije. Razvoj propagande je pogotovo pratio razvoj elektronskih i drugih medija masovnog komuniciranja i informiranja. U propagandi se najčešće vješto koriste neistine, poluistine i laži, tako što se zloupotrebljavaju dostignuća u oblasti psihologije pojedinca i masa. Propaganda se širi u ime politike neke države, nerjetko to planiraju stručnjaci u toj oblasti, obuhvatajući svaku sferu društvenog života (politika, nauka, kultura, filozofija, sport, ekonomija, itd.). Koliko je važno širiti propagandu među suparniku, toliko je važno i među svojim građanima širiti propagandu, i pridobiti ih za svoju politiku, kao i sve političke i druge strukture u državi (porazi se pretvaraju u pobjede, zločinci u heroje, nesposobni oficiri u vrhunske stručnjake i vojskovođe, itd.). Ali u doba globalizacije, i opšteg širanja i pristupa informacijama, bilo gdje na svijetu, bitno je da se pridobije i naklonost svjetske javnosti i međunarodne zajednice. c) Obavještajne aktivnosti su poslovi obavještajnih službi i drugih organa (vojne obavještajne službe, diplomatska, trgovinska i druga predstavništva, naučni centri, pojedinci, itd.) neke države u oblasti prikupljanja, distribuciji i obradi podataka (političke, vojne, ekonomske, i druge prirode). Važnost tih aktivnosti je u tome, što se prikupljeni podatci korste u planiranju djelovanja protiv neke države, pa i planiranju specijalnih operacije. Svakodnevno se povećava mogućnost obavještajnih djelatnosti, kroz nauku i napredak u tehnologiji, koja je dostigla kozmičke razmjere. Npr. se podatci prikupljaju već odavno pomoću satelita, prisluškivanje iz velikih razdaljina razgovora, itd. zbog toga su nemjerljive prednosti pojedinih država u oblasti raspolaganjem informacijama. d) Subverzivne djelatnosti su široka lepeza podrivačkih i prevratničkih djelatnosti, koje se poduzimaju od strane neke države ili grupe država, u cilju slabljenja i rušenja institucija političkoga sistema i ustavnoga poretka druge države. One podrazumjevaju psihološkopropagandno djelovanje, potpomaganje i organiziaciju državnih prevrata, oružanih pobuna, terorističkih aktivnosti, atentata, diverzija, itd. Iza mnogih diverzija stoje države, političke

skupine, partije, itd. koje izazivaju ogroman broj žrtava, koje na taj način žele skrenuti pažnju na sebe i da bi ostvarile svoje interese. Subverzivne djelatnsti se svakodnevno dešavaju, svugdje na svijetu, javnost mnogo kasnije sazna za njih i za to da su neke države umejšane u te djelatnosti, a nekada se i ne može sa sigurnošću reći da je neka država umješana. Od ovakvih terorističkih djelatnosti i drugih subverzija nisu ni najrazvijenije države sigurne. Potpomaganje npr. neke države jedne političke snage u borbi za vlast, u drugoj državi, obično dovodi do oružanog sukoba ili građanskog rata. e) Odbrambeno sigurnosna djelovanja protiv specijalnih operacija jesu i same specijalne operacije, koje podrazumjevaju otkrivanje ciljeva, metoda, snaga koje vode operacije, itd. kao i iznalaženje metoda i sredstava za djelotvornu borbu protiv njih. Nekada je i djelotvorno razotkrivanje i obavještavanje domaće kao i svjetske javnosti u vezi sa poduzetim specijalnim operacijama protiv države. Ali se i najčešće specijalne odbrambene operacije vode tajno (špijuni protiv špijuna, propaganda protiv propagande, prijetnja na prijetnju, itd.). Takva situacia može prerasti u dugotrajan proces, konflikt i na kraju rat na teritoriju jedne od država. Tek smanjen broj izvođenja specijalnih operacija, može dovesti do primirja i detanta. Snage specijalnih operacija Specijalne operacije su operacije najnižega intenziteta, koje se najčešće započinju prikupljanjem podataka tj.špijunažom, a kada se razrade i razgranaju spram svojih ciljeva, obuhvataju sve sfere društvenog života. Države, njihovi režimi i vlade, kao nosioci sile u međunarodnim odnosima, planiraju, organiziraju i izvode specijalne operacije u cilju zadovoljavanja svojih interesa. Da bi se osigurali uvjeti vođenja specijalnih operacija i odbrane, većina država formira javne organe (uprave, agencije, komiteti, itd.). Slične službe se fromiraju u vojnim strukturama, komandama, ministarstvima, policiji, itd. usklađeno prema jednom u državi upravljačkom centru. Da bi što lakše izvršile postavljene zadatke država često formira specijalizirane jedinice, vojne kao i policijske i civilne, za izvršenje specijalnih operacija. Ali sveobuhvatnost specijalnih operacija često, primora državu, da za odrđene aktivnosti, zadužuje, plaća, angažira skoro sve državne organe (diplomatiju, ekonomiju, nauku, informatiku, turističke agencije, trgovinske agencije, itd.), kao i njihovo materijalno opremanje neborbenim i borbenim sredstvima, finansiranje ilegalnim i legalnim izvorima. Teror i terorizam – višeznačnost pojmova Pod terorom se po enciklopedijama podrazumjeva strah, užas, nasilje, zastrašivanje izazvano nasiljem itd. Etimološki se upotrebljava terorizam u političkoj praksi i ostavlja prostora za manipulacije tim pojmom. Ali pod terorizmom je neophodno i podrazumjevati nasilje, organizirano i sistematsko izazivanje straha kod političkih i drugih protivnika, uništavanje protivnika okrutnim sredstvima i metodama. Izraz je prvi put upotrebljen u vrijeme Francuske revolucije, Bijeli teror je nazvan masakar u Francuskoj 1815. god. nad napoleonovim pristalicama nakon njegovih izgubljenih pohoda. U Rusiji je nasilje, upotrebljeno od strane boljševika, za vrijeme okrobarske revolucije, nazvano crvenim terorom, a bijelim terorom nasilje od strane menjševika. Iskustva iz dva svjetska rata su dovela do toga da se zabrani teror međunarodnim pravom. Nakon Drugog svjetskog rata, međunarodna zajednica je Ženevskim i drugim konvencijama o zaštiti žrtava rata i Rezolucijom o sprječavanju i kažnjavanju genocida, precizirala odgovornost za nasilje. I danas se terorom označavaju aktivnosti pojedinih grupa, koje kroz diverzije, otmice, ucjene, ubistva, itd. žele ostvariti svoje ciljeve. Aktuelna događanja u međunarodnim odnosima nameću potrebu za bolje

razumjevanje pojmova teror i terorizam, prvenstveno sa pravnog aspekta, te njihovu ispravniju upotrebu u naučnom, stručnom i političkom kontekstu. Za provođenje terora, neophodna je sila. Po Harmonu terorizam je u vezi sa moći... teror nije samo sebi cilj, nego sredstvo političke moći i način da se zadrži politička moć. Priroda pojma teror razotkriva njegova dva osnovna obilježja: a) Politički ciljevi b) Upotreba sile, radi ostvarivanja tih ciljeva (kao i svaka upotreba sile i ova izaziva kod protivnika strah, zastrašivanje, užas, itd.) Harmon je proglasio najboljom definicijom terora: „namjerno i sustavno ubijanje, sakaćenje i ugrožavanje nevinih kako bi se u njih utjerao strah radi neke političke svrhe“

Politički ciljevi ------> sila i njena upotreba -------> strah
Teror je pojam najširega opsega, širi od svih ostalih koji opisuju korištenje sile u političke svrhe. Materijalne i ljudske žrtve su mjerljive. Međutim nije mjerljiv opseg straha i njegove posljedice na neko društvo ili pojedinca, i emocionalni efekti koje je to nasilje izazvalo i ostavilo. Postavljaju se pitanja; ko može provoditi teror obojen terorizmom, i ko su najveći legitimni nosioci sile. Da bi saznali odgovor, put nas vodi ka državama, čiju silu je legitimiralo međunarodno pravo. Nerijetko ilegalne organizacije počine terorističke napade, pa zbog efekta iznenađenja, ne samo da nanose ogromnu materijalnu štetu i izazovu velike ljudske žrtve, već i rasipaju upravo zbog iznenadnog i neočekivanog napada, strah. Duže vrijeme to mogu činiti pojedinici, ili pojedine, obično, ilegalne grupacije i paravojne formacije. Ali s obzirom da su države osnovni legitimni nosioci sile, za akcije koje su one jedna protiv druge poduzimale, i poduzimaju, i ono što su kroz historiju jedna drugoj činile, možemo koristiti naziv državni teror. Teror se može podijeliti na: - Unutarnji tj. unutardržavni npr. rasizam u južnoj africi, građanski ratovi, diskriminacija, se može organizirati od strane diktatora ili vladajuće partije u obliku zabrane političkog organiziranja, slobode govora, štape, politička suđenja, itd. Dakle masovna upotreba vojnih i policijskih snaga koje provode teror u ime države. Oružanom silom upravlja politika jedne države, bio to unutarnji ili vanjski teror koji oni izvode, a to se može i preciznije označiti kao politički teror. - Vanjski tj. međudržavni, međunarodni. Dvoznačno je tumačenje međunarodnog terora i terorizma. Prvo tumačenje se odnosi na nasilje koje čine razne organizirane grupe iz različitih zemalja, uvezano djelujući ka istom cilju u različitim zemljama. Drugo značenje je upotreba oblika sile jedne ili više država protiv neke druge države, kao npr. agresija, rat, građanski rat, oružana intervencija, specijalne operacije. Oni podrazumjevaju oblike nasilja najširih razmjera, i najgrublje kršenje međunarodnog prava, prava država, njihovih naroda, ljudi pojedinačno, civilnog stanovništva. Mnogi oblici se mogu navesti, od običnih prijetnji, pa sve do genocida. Međutim postoji i teror nad ekonomijom i ostalim materijalnim i kulturnim dobrima. Rat je teror sa najmanje dvoznačnim predznakom. Najčešće nastaje kao odgovor sile na silu, odbranu države od napada. Kojim metodama i terorom će se države u napadu i odbrani koristiti, zavisi ponajprije od njihove doktrine i strategije na kojim osnovama djeluju. Naročito nakon Drugog svjetskog rata, teror poprima katastrofične razmjere, te ga međunarodna zajednica pokušava pravom zabraniti i sprječiti, u tom smjeru utvrđuje osnovna ljudska prava koja se ni u mir ni u ratu ne smiju kršiti. Nakon 11. Septembra 2001. god. vidljivo je da je neophodno da međunarodno pravo aktima precizira ono što je teror i ono nasilje koje se izvodi pod vodstvom UN-a. Potrebno je razlikovati

terorizma i insureksciju, ali i onaj koji je dio ratne strategije. Wilkinson kaže: „tvrdim da je uvelike pogrešno terorizam tretirati kao sinonim za insurekciju, gerilsko ratovanje,....“ kao što je moguće djelovati terorističkim akcijama bez sveopće mibilizacije, moguće je voditi učinkovitu insurekciju, oslanjajući se na kombinaciju gerilskog i konvencionalnog ratovanja. „terorističkim su kampanjama svojstveni namjerni napadi na civilne ciljeve i stoga su analogne ratnim zločinima“. Obično javnost o zahtjevima i ciljevima grupa koje su počinile terorističke akte, sazna nakon izvršenog terorističkog napada, da ne stoji ni jedna država iza toga, ali vrijeme pokaže da su izvršioci, obično bili potpomognuti od strane nekih državnih režima. To je također jedna od metoda državnog terora.

MIROVNI PROCESI PUTEVI MIRA I SIGURNOSTI
U političkom smislu mir označava stanje, koje je suprotno ratu, ono podrazumjeva ustaljeno funkcioniranje državnog ili javnog poretka, stanje javne i privatne sigurnosti građana unutar jedne države, kao i među državama. Mir je dakle stanje bez rata, prethodi ratu, i nastaje poslje rata. Degan navodi tri vrste odnosa između dvije ili više država: a) Normalni odnosi lišeni sukoba b) Međunarodni sporovi c) Oružani sukobi d) Međudržavni odnosi koji znače rat Po Deganu je dovoljno da jedna država postavi neki zahtjev, a druga da ga odbije, da bi došlo do spora. U procesima mirnoga rješavanja sporova znanost, i praksa prepoznaju načine, institucije, mjere, postupke, itd. koje je Degan podjelio u tri skupine: a) Diplomatska sredstva: - Izravni pregovori - Dobre usluge - Posredovanje nekoga trećeg b) Institucionalizirana sredstva: - Istrage (anketa) - Mirenje (koncilijacija) c) Sredstva koja dovode do obavezujuće presude - Arbitraža - Rješavanje spora pred nekim stalnim međunarodnim sudskim tjelom 1. Među važnim institucijama za mirno rješavanje sporova, pravna znanost ubraja Međunarodni sud u Haagu i ostale sudske organe međunarodnoga karaktera. Sudovi sa specijaliziranom nadležnošću su: a) Evropski sud za ljudska prava (Strasbourg) b) Međunarodni sud za ljudska prava (Jose) c) Sud evropskih zajednica (Luxemburg) d) Međunarodni tribunal za pravo mora (Hamburg) e) Tri kaznena tribunala formirana u skorije vrijeme su: - Međunarodni kaznani tribunal za bivšu Jugoslaviju - Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu

-

Stalni međunarodni tribunal

2. Rješavanje sporova u krilu međunarodnih organizacija, kojem je procesu posvećena i glava VI Povelje UN-a. U članu 33, insistira se da države u sporu; „treba da traže rješenje prije svega putem pregovora, istražne komisije, posredovanja, izmirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, pribjegavanja regionalnim ustanovama ili sporazumima“. U daljem tekstu se govori o ulozi savjeta sigurnosti, kao organu čija funkcija se svodi na davanje dobrih usluga u rješavanju sporova, a ne nametanje mirnog rješenja. Povelja međutim predviđa i represivna sredstva u cilju očuvanja međunarodnoga mira i sigurnosti. Npr. u glavi VII govori se o ovlastima Savjeta sigurnosti, da u slučaju: prijetnje miru, narušavanja mira ili u slučaju agresije, može donjeti obavezujuće odluke za sve članice UN-a. Član 44 Povelje, Savjetu sigurnosti daje u nadležnost donošenje odluke o upotrebi sile, radi nametanja mira u međunarodnim odnosima, čiju primjenu radi uz pomoć Komiteta vojnog štaba. Nivo potrebne sile, za uspostavu mira, procjenjuje Savjet sigurnosti. Sila se može koristiti u svrhu zastrašivanja, prijetnje, blokade, sve do vojnih operacija. Pri izvođenju mjera sigurnosti, Savjet sigurnosti se može, u skladu sa članom 53, poslužiti regionalnim sporazumima, ali pod uvjetom da se sve djelatnosti izvode u skladu sa odlukama Savjeta sigurnosti 3. Kolektivne mjere i mirovne operacije, kao i sistem kolektivne sigurnosti UN, trebao bi biti u prioritetu svih njenih članica. U članu 103 stoji: „u slučaju sukoba, između obaveza neke države prema UN-a, po Povelji, i njhovih obaveza po nekom drugom međunarodnom sporazumu, prevagu će imati njihove obaveze po Povelji“. Odgovornost za mir u svijetu je prvenstveno na Vijeću sigunrosti, koje od svake članice UN-a, može biti obavješteno o prijetnji miru ili njegovom kršenju. Ocjena stanja zavisi od okolnosti slučaja, ali i od političke procjene i odnosa među stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Ocjene mogu biti: prijetnja miru, narušavanje mira, agresija. Nakon procjene mogu uslijediti naredne mjere: privremene mjere, preporuke, odluke Vijeća, mjere koje ne uključuju upotrebu oržane sile i oružana operacija. Mogu se također slati i misije promatrača, humanitarne misije, misije za nadzor, nadgledanje mira i posredovanje, koje mogu imati civilni kao i vojni karakter. Promatračke misije su obično malobrojne i imaju zadatak promatranja i obavještavanja, ali mogu prerasti i u mirovne misije. Humanitarne operacije mogu obuhvatiti i djelovanje vojnih snaga, radi zaštite humanitarnih organizacija i dostave pomoći. Mirovne misije se najčešće sastoje od oružanih sastava, koji imaju za zadatak razdvajanje sukobljenih strana. Zadaća im se može proširiti, sve do privremenih upravnih funkcija, nadgledanje povratka izbjeglica, poštivanja ljudskih prava, provođenje izbora, itd. Mirovne operacije predstavljaju skup mjera i aktivnosti koje UN odobre, organiziraju i poduzimaju u cilju održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, čijim je zadatkom u skladu sa članom 24 ovlašteno Vijeće sigurnosti. Savremeni ratovi pokazuju u kojoj se mjeri ne poštuje međunarodno pravo, kroz upotrebu sile ili prijetnju silom. Mirovne operacije se poduzimaju u cilju osiguranja preventivnih mjera u slučajevima: - Kada Vijeće sigurnosti naloži prekid oružanog sukoba i sklapanje sporazuma o obustavi vatre - Kada sukobljene strane svojim odlukama obustave prekid vatre - Kada dođe do sklapanja mirovnog ugovora uz i bez posredovanja Vijeća sigurnosti ili neke druge strane Mirovne operacije spadaju u skup kolektivnih mjera. Osnovna su četiri uvjeta da bi jedna mirovna operacija mogla biti započeta: - Sporazum o miru sklopljen između sukobljenih strana - Trajan prekid borbenih djelovanja (osnovni predmet sporazuma)

-

Odluka Vijeća sigurnosti o uvođenju mirovne operacije Odobrenje nadležne države da na njen teritoriji uđu mironve snage

Osnovna odlika mirovnih operacija je dakle, uspostavljanje, održavanje, te sprječavanje narušavanja mira, a da se pri tome, ni protiv koje strane u sukobu ne upotrjebi oružana sila. Npr. kada se oružane snage u sukobu povlače, mirovne snage ulaze u ta područja i zauzimaju tačke u osiguranju područja, da nekada sukobljene strane nebi opet započele borbena dejstva. S obzirom na zadatak oružanih snaga u mirovnim misijama, za njih se koristi i izraz interpozicione snage. One se sastavljaju od kontigenta oružanih snaga, koje neke države dobrovoljno ponude, ali se mogu poslati u neko područje tek nakon pristanka države koja je stavila svoje vojne formacije na raspolaganje. Mirovne snage su upućivane na Sinaj, Kongo, Iran, Jemen, Cipar, BiH, Hrvatsku, itd. Provođenje određenih mjera u sklopu mirovnih operacija, Vijeće sigurnosti, može povjeriti regionalnim organizacijama, koje mjere sprovodi pod rukovodstvom Vijeća sigrunosti. Npr. u humanitarnim misijama u bivšoj Jugoslaviji je učestvovao NATO, dopunjen nekim članicama UN-a. Te mirovne operacije su uključivale i mjere i snage za njihovo provođenje: vojne promatračke snage, snage za očuvanje mira, razdvajanje i povlačenje snaga na dogovorene pozicije, policijske snage za nadzor, civilne promatrače, verifikacijske organe, ... sve do visokog predstavnika. Mirovne operacije se poduzimaju od prilike do prilike, često uz velike poteškoće. Recimo da je međunarodno pravo jošuvijek nepotpuno, jer nema u potpunosti uspostavljen sistem represivnih organa, ne postoje stalne vojne, niti druge, snage. Treba razlikovati mirovne operacije od oružanih intervencija, i naglasti da ni za jedne ni za druge ne postoje stalni izvori finansiranja. Osjetljivost i kompliciranost mirovnih operacija ima svoje uzroke u velikom broju ne razrješenih pitanja (pristanak država za upućivanje snaga, pravo veta stalnih članica, kao i samo usaglašavanja u Vijeću sigurnosti, finansiranje i trajanje operacija, upravljanje i komandovanje snagama u operaciji, itd.) 4. Kontrola naoružanja i razoružanje po Deganu podrazumjeva: Ograničenje naoružanja, (što može značiti i uvećavanje naoružanja do zadate granice), smanjenje naoružanja (obiju strana u sukobu na isti nivo) i ukidanje naoružanja. Posebnu opasnost za čovječansto predstavlja nekonvencionalno oružje, koje se nagomilalo tokom trke u naoružanju prošlog stoljeća. To je potaklo potpisivanje određenog broja sporazuma o mjerama kontrole naoružanju i razoružanju. Pravno utemeljenje za ovu vrstu mjera se nalazi u članu 11 Povelje UN-a. Ugovori o razoružanju, smanjenju i kontroli naoružanja mogu biti: univerzalne ili regionalne naravi i dvostrani ugovori. Sve mjere o razoružanju, na žalost nisu dale očekivane rezultate, a razvoj konvencionalnog, kao i nekonvencionalnog oružja, predstavlja do danas veliku opasnost za svjetski mir i sigurnost. 5. Samopomoć – retorzija i represalije, kao princip prava ima svoju tradiciju u međunarodnom pravu. U pravnom smislu su to „mjere što ih jedna država poduzima... kao odgovor na protupravni čin druge države, a sa svrhom samopomoći, tj. da drugu državu skloni na odustajanje od protupravnih čina...“. U oblike samopomoći pravna znanost ubraja: jednostrane mjere odgovora na kršenje vlastitih prava, dopuštenu, pravno utemeljenu samoodbranu, retorziju i represalije. Pod retorzijom se u međunarodnim odnosima podrazumjeva: uzvraćanje neke međunarodnim pravom dopuštene, ali neprijatne mjere, koje ne čine povredu međunarodnoga prava. One mogu biti: uskraćivanje priznanja nekoj novoj državi, uskraćivanje sklapanja novih ili obnova ranijih međudržavnih ugovora, prekid diplomatskih odnosa, uskraćivanje ranijih povlastica, itd. Represalije su djela koja predstavljaju povredu međunarodnog prava, ali se smatraju dopuštenim, ukoliko su protumjera na protupravna djela. One se obično dijele na one u doba mira i one u doba

oružanih sukoba, a opravdane su jedino, ako su primjerene interesu koji se želi zaštiti. U mirno doba ne smiju preći granice onoga što je u ratu dopušteno, a u ratu ne smiju vrijeđati zakone čovječnosti. Kao primjer se može navesti: pljenidba imetka druge države ili njenih građana, demonstracija sile, zatvaranje vlastitih luka, embargo, povreda diplomatskih predstavništva, itd. Prije nego pribjegne represalijama, jedna država mora iscrpiti sva druga pravna i diplomatska sredstva, a na zločin uzvratiti zločinom, ne smije ni u kojem slučaju.

OSNOVNE KARAKTERISTIK SAVREMENIH MEĐUNARODNIH ODNOSA
Centralno polje historije civilizacija, predstavlja historija razvoja ljudskog društva, carstava, kao i njihov razvoj, pa i propadanje. Taj dio historije obilježen je raznim odnosima među narodima i pojednicima, od sukoba, preko rata, pa sve do saradnje u svim društvenim sferama. Navedeni odnosi su se odvijali na osnovu običaja, moralnih normi i dogovoreni oblik odnosa, kao npr. prekid sukoba, rata, ugovori o nenapadanju, o pokoravanju, okupaciji, saradnji, itd. Nakon hiljada godina sukoba, osvajanja, kolonizacija, kapitulacija, okupacija, itd. krajem 19. vijeka uočavamo pokušaje da se pravnim međunarodnim ugovorima „humanizira“ rat. Nakon prvog svjetskog rata, je uspostava Lige naroda, pokušala da se uvede red u međunarodne odnose, ali je te iluziuje Drugi svjetski rat krvavo rastrgao. Tek nakon okončanja Drugog svjetskog rata, i uspostave novih sila, potpomognute razvojem nukearnog oružja, uspostavljaju se i izmjenjeni međunarodni odnosi i preraspodjela moći. S jedne strane period druge polovice 20. vijeka je obilježen potpisivanjem Povelje UN-a, a time i osiguranje povoljnijih uslova za uređivanje međunarodnih odnosa, bez upotrebe vojne sile i rata. Dok s druge strane, imamao skoro cijelu drugu polovicu, obilježenu hladnim ratom i bipolaritetom vojno-političkih odnosa, nakon formiranja NATO-a i VU-a. Sjevernoatlantski pakt (NATO – North Atlantic Tready Organization) je savez između SAD-a, Kanade, VB, Italije, Portugala, Belgije, Holandije, Luxemburga, Danske, Norveške i Islanda, sklopljen 4. Aprila 1949. god. u Vašingtonu (Grčka i Turska su mu pristupile 1952. god. SR Njemačka 1955. god.) 1967 god. je Francuska formalno istupila iz saveza zbog neslaganja u vezi sa odbrambenom koncepcijom Zapadne evrope, a 1974. god. i Grčka, uz prigovor da joj NATO nije pružio potporu u sporu sa Turskom oko Kipra, kasnije su se opet pridružile savezu. Primarni ciljevi su prvenstveno ekonomske prirode, ali je od samog početka upadljiva njegova vojno-politička orjentacija. U skladu sa novim strategijama NATO-a i njegovom širenju pristupile su mu 1999. god. i neke zemlje u tranziciji (Poljska, Češka, Mađarska, a nakon njih Baltičke zemlje, Sloveniji, Rumunija,...) Vršavski ugovor je bio savez o prijateljstvu, saradnji i uzajamnoj pomoći, potpisan u Varšavi 1955. god. od strane SSSR-a, Čehoslovačke, DDR-a, Bugarske, Mađarske, Poljske, Rumunije i Albanije. Odmah po njegovom formiranju jasno se pokazao njegov vojno-politički karakter, sa dominantnom ulogom SSSR-a, kao najjače sile, kao i vojno prisustvo u pojedinim zemljama članicama, što je bilo uobičajna praksa od strane SSSR-a. Albanija od 1962. god. nije učestvovala u radu saveza, a 1968. god. ga je zvanično napustila. Savez je trebao da traje narednih 20 god. uz automatsko produženje za narednih 10 god. ako se zahtjev za istupanje nekih članica ne podnese godinu dana prije isteka. Sa potpisivanjem ugovora su se usaglasile i sve tadašnje azijske, socijalističke, države (Kina, S.Koreja, Mongolija i Vijetnam), koje su dobile status promatrača. RIO-pakt (Inter-American Treaty of Regiprocal Assistane-Rio-Traty) je sporazum o sigurnosti i vojnoj pomoći, potpisan 1947. god. (stupio na snagu 1948.) od strane SAD-a i 20 latinoameričkih zemalja (osim Kube). Predstavlja prvi multilateralni ugovor, ove vrste, poslje

Drugog svjetskog rata, a cilj mu je bio da SAD osigura svoj vojno-politički i ekonomski utjecaj u Latinskij Americi. ANZUS-pakt (Pacific Treaty Organization) je potpisan 1951. god. u San Francisku između SAD-a, Novog Zelanda i Australije. Poznat je i kao pacifički pakt, kojim su SAD nastojale osigurati dominaciju južno od Azije i u vodama Pacifika. SEATO-pakt (South East Asia Treaty Organization), je vojno-politički savez potpisan 1954. god. u Manili između SAD-a, VB, Francuske, Australije, Novog Zelanda, Pakistana, Filipina i Tajlanda. Ovim paktom su velesile osigruale svoje prisustvo u toj regiji, koje je bilo poprište izraženih interesa zemalja potpisnica seato-pakta, ali i SSSR-a. CENTO-pakt (Central Treaty Organization) je osnovan 1959. god. između VB, Turske, Irana, Pakistana i Iraka. Prethodio mu je Bagdadski pakt osnovan 1955. god. Sa ciljem da se na Bliskom Istoku, naftom bogatom području, osigura prisustvo. SAD nisu potpisnice, ali su članica njegovog Vojnog i Ekonomskog komiteta, u kojem su osigurale svoj snažan utjecaj. 1979. god. Pakistan i Iran su zbog unutarnjih političkih promjena istupile iz pakta, što je nakon njih učinila i Turska. Time je ovaj pakt faktički prestao da postoji. Međunarodni odnosi su bili pod sjenkom suprotstavljenih interesa, koji su bili prenjeti i na UN, kao i na Savjet sigurnosti, pogotovo i nerijetko blokadama kroz pravo veta velesila, i to upravo kada se odlučivalo o najvažnijim pitanjima svjetskoga mira. Navest ćemo samo neke od primjera tih događanja: a) Širenjem socijalističke revolucije u toku Drugog svjetskog rata, a u postratnom periodu njegovog nametanja istočno-evropskim zemljama od strane SSSR-a, tako da one potom postaju članice Varšavskog ugovora. b) Oslobađanjem od kolonijalizma, Kineska komunistička partija dolazi na vlast 1949. god. a 60-tih godina postaje nuklearnom silom. c) S. Koreja, Kuba i Vjetnam, pod utjecajem i uz pomoć SSSR-a, uspostavljaju socijalističko, društveno, uređenje i time postaju poprište sukoba i interesa velesila. d) Formiranje Izraela 1948. god. i njeno priznavanje od UN-a, a da se pri tome nije riješilo arapsko-palestinsko pitanje, učinilo je ovo područje konflitima do danas. e) Pod okriljem NATO-a, Francuska i VB postaju nuklearne sile. f) 70-te su (pogotovo nakon okončanja Vjetnamskog rata) obilježene detantom u međunarodnim odnosima, između vojno-političkih blokova, kao i dogovorom o ograničenju nuklearnih proba i proizvodnje različitih vrsta oružja. Iako su fašizam i nacizam poraženi u Drugom svjetskom ratu, njegove nuspojave, u obliku neofašižma, pratile su cijlu drugu polovicu 20. vijeka. Socijalističke države su same sebe iscrpile i potrošile iznutra, zbog centralnog planiranja ekonomije i drugih društvenih sfera, nisu mogle da izdrže trku u naoružanju. Primjenjeni model socijalističke revolucije ni u jednoj državi nije dao one rezultate koje su predviđali ideolozi socijalizma. Politički i ekonomski potezi se nisu mogli mjeriti sa sistemom liberalne domokratije, ni u kojem pogledu, samim time su socijalističke države na međunarodnoj sceni došle u podređen položaj. Drugi period međunarodnih odnosa nakon Drugog svjetskog rata su savremeni međunarodni odnosi 90-tih godina. Raspad SSSR-a, samim time i Varšavskog pakta, simbolično je označen rušenjem Berlinskog zida. DDR je pripojen Zapadnoj Njemačkog, Čehoslovačka se razjedinila na Češku i Slovačku, Latvija, Estonija, Letonija, Ukrajina i Bjelorusija su se osamostalile. Time se nekada Istočna i Zapadna Evropa podjelila na Zapadnu, Srednju i Istočnu Evropu. Osnovne su karakteristike novonastalih međunarodnih odnosa, nakon ovih događanja: a) Bipolarnost Evrope je zamjenjena novim odnosima i interesima. Zapadna Evropa objedinjena u NATO-u sa SAD-ma ostala je vodeća megasila. b) SAD su osigurale globalnu nadmoć:

Kontrolom svih svjetskih okeana Geopoliičkom dominacijom na prostorima Sjeverne Amerike, Zapadne i Srednje Evrope, dijlova Bliskog Istoka, Australije i Japana - Političkim utjecajem u Južnoj Americi, zemljama bivšeg SSSR-a u Istočnoj Evropi i širem prostoru Kaspijskog mora, Južnoj Africi i Jugoistočnoj Aziji c) U sjeni intenzivne konfrontacije blokova, izrasle su neke druge države u značajnog igrača na ljestvicama međunarodnih odnosa. Kina, Indija, Japan, Njemačka, Ukrajina, Pakistan, Iran Turska, Izrael, tako da je ranija bipolarnost postala disperzija moći na sjevernoj zemljinoj hemisferi, što je ujedno poremetilo ranije i uspostavilo nove ravnoteže snaga, tako da je i trka u naoružanju dobila novi, višesmjerni nivo, kao i drugu dimeniziju straha. Vukadinović je u faktore međunarodnih odnosa ubrajajo: demografske, geografske, ekonomske, pravne, tehnološke, vojne i nacionalne, kao i prirodne izvore. Dok je u subjekte međunarodnih odnosa ubrajao: države, međunarodne organizacije, međunarodne privredne organizacije, različite pokrete, crkve, nacije, grupe ljudi i pojedinca. Ovi faktori pokazuju mnogobrojnost korelacija, koje mogu utjecati na međunarodne odnose. Savremene međunarodne odnose obilježavaju tendencije, koje su obilježene interesima velesila, reginalnih sila ili skupina zemalja. Mnogi nerazrješeni odnosi opterećuju savremene međunarodne odnose. Skorija prošlost je obilježena masovnom upotrebom sile (Irak-Iran, SSSR-Afganista, SFRJ, SAD-Afganistan, SAD-Irak,itd.). Rusija se jošuvjek bori u Čečeniji, Turska sa Kurdima. Napori UN-a da uspostave mir, je pod velikim teretom interesa velesila, npr. da se dopusti proširenje broja stalnih članica. Ni jedna socijalistička država nije uhvatila korak ozbiljnog napretka, a pogotovo Rusija, koja je prva uspostavila komunizam, pa tako i teško dolazi do promjena. Bez obzira na to, ona je sa značajnim nuklearnim arsenalom, i dalje velesila. Brzezinski je u svom djelu „Izvan kontrole“ opisao međunarodne odnose u 20. vijeku i dao svoje tumačenje najvažnijim fenomenima, koji su obilježili ovaj vijek (fašizam, socijalkomunizam i liberalna demokratija). Razvoj fašizma i komunizma, njihove ideje i totalitarni pokret, nazvao je organiziranim ludilom, koje je prouzrokovalo neviđeno krvoproliće. Po njemu su ovo bili najambiciozniji planovi za uspostavu totalnog nadzora i kontrole čovjeka. Liberalna demokratija je dala vidan rezultat, a historija je pokazala, ko vlada Euroazijom, vlada cijelim svijetom, kao i da su SAD megasila, zaklučuje Brzezinski. Po njemu je globalni cilj SAD-a osiguranje što veće kontrole nad Euroazijom. Ovo bi spriječilo eventualne pokušaje rusije da poseže za zemljama u tom regionu ili za nekadašnjim zemljama SSSR-a. To znači i kontrolu nad Euroazijskim Balkanom, kao i pomoć zemljama od Kaspijskog mora pa do Kine. Glavni posrednik Amerike preko kojeg bi ostvarivala te ciljeve je Zapadna Evropa i NATO. Drugi pomoćnik bi bio Japan u ovladavnju Euroazijom. Supermacija nad Euroazijom je u velikoj mjeri već osigurana, a „amerikanizacija“ svijeta je već u toku, iako se to Vašingtonu ne sviđa, naziv policija svijeta, koju predstavlja SAD, objektivna događanja ipak opravdavaju ovaj naziv. Nastavak jačanja prevlasti SAD-a se očituje kroz projekat „partnerstvo za mir“ i proširenje NATO pakta, pa i dovođenje u materijalnu ovisnost država istočne azije, sve do samih granica Rusije, kao i nje same. Brzezinski navodi da UN ima legitimitet, ali ne moć, dok SAD imaju moć ali ne i legitimitet u uređivanju međunarodnih odnosa. Iz tog razloga SAD, prevenstveno putem NATO-a nudi svoje usluge UN-u u očuvanju mira, tako da time legitimira većinu svojih postupaka. Šta nas čeka u budućnosti, dali će neka država, ili savez preuzeti supermaciju ili parirati u tome SAD-u, EU su ekonomski giganti, ali nisu u stanju u skorijoj budućnosti, vojno, potisnuti SAD sa tog trona, ili se makar pridružiti na toj stepenici SAD-u. Međutim, u toku su dva procesa, koja mogu dovesti do potresa svjetske javnosti. Jedan je sve veći jaz između siromašnih i bogatih, a drugi

-

su demografska kretanja, koja se negativno odražavaju na zemlje sjeverozapadne hemisfere. Zastrašujuće djeluju i vojni potencijali i naoružanje na svijetu. Ratovi se i dalje vode konvencionalnim oružjem, ali saznanja govore da se ozbiljno radi na razvoju antioružja (u tečnom ili gasnom obliku), koje neutralizira djelovanje konvencionalnog naoružanja (tako što onemogućava kretanje mehanizacije, pješadije, itd.) Ovo otvara zastrašujuće pitanje, šta ako se proizvede takvo oružje, ko će da garantuje, da neće doći do daljnjeg razvoja i upotrebe nekonvencionalnog oružja, na koje nebi djelovalo antioružje. S obzirom na SAD-ovu nadmoć, a SAD-u ozbiljne prijetnje ne dolaze s vana, nego iznutra (njegova kultura), Vukadinović novi svjetski poredak pretpostavlja u četiri moguća pravca: 1. Vodeću ulogu pripisuje UN-u 2. Pentagonalno djelovanje SAD-a EU-a, Japana, Kine i Rusije 3. Policentrizam sa vodećom ulogom SAD-a 4. Radikalne izmjene uloge UN-a, koja bi u ozbiljnu međuovsinost dovela sve međunarodne subjekte. Nije teško shvatiti težnju mnogih zemalja da se što prije priključe NATO-u, kada posmatramo prethodne navode npr. da se ne dođe opet pod rusku čizmu. Postoji i pretpostavka da će se mnoge manje zemlje prikloniti regionalnim silama ili organizacijama, da bi se zaštitile od dominacije i hegemonije svojih neprijatelja ili manje perspektivnih zemalja. Neminovno je pitanje u kojoj mjeri će vojna sila odlučivati o međunarodnim odnosima u 21. vijeku. Treću etapu u razvoju međunarodnih odnosa odredili su teroristički napadi na SAD 11.09.2001. god. SAD je utvrdio da je napade izvršila Al-kaida, koja je uživala gostoprimstvo Talibanskog režima u Afganistanu. Savjet sigurnosti UN-a, je odobrio SAD-u i njegovoj koaliciji vojnih snaga, vojnu intervenciju, koja je bila uspješna. Međutim 2003. god. su SAD bez saglasnosti Savjeta sigurnosti, povele zemlje koalicije u rat protiv Iraka. Ovom pohodu su se protivile Francuska, Njemačka, Kina i Rusija. Ovaj događaj asocira na dvije konstatacije: 1. Gotovo 30 god. nakon okončanja vjetnamskog rata, SAD su bez saglasnosti Savjeta sigurnosti UN, na tlo suveren zemlje, uputile svoje kolnene snage. 2. Po prvi put je došlo do snažnog raskola unutar NATO-a, u kojem je učestvovala Njemačka. Ostavlja se veliki broj otvorenih pitanja, na koje će odgovor dati vrijeme. Ta pitanja su: - Jeli buduća hegemonija u međunarodnoj politici neizbježna perspektiva - Koji su dometi vojne sile i njene primjene, a da se pri tome ne poremete međunarodni odnosi - Hoće li UN, sa dosadašnjom ograničenom politikom, ili u budućoj izmjenjnoj organizaciji i funkciji u većoj mjeri ograničiti međunarodnu anarhiju i uspjeti štiti međunarodni mir i sigurnost. - Je li NATO u perspektivi ili raskolu - Koji će se novi sigurnosno koaliciski sistemi stvoriti, i hoće li donjeti balans moći, i dali će taj balans značiti više mira i sigurnosti na svijetu ili suprotno - Hoće li proizvodnja neprijatelja od strane velesila, značiti pridobijanje novih koalicijskih prijatelja i pristalica za svjetski mir - Kakve SAD i njena politika treba međunarodnoj zajednici i samoj sebi Jedno je sasvim izvjesna, da svaka promjena balansa moći u međunarodnim odnosima, donosi međunarodne konflikte. Njihov nivo i tok će određivati stanje globalne sigurnosti.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->