You are on page 1of 13

Apoptoza

elijska smrt, zajedno sa rastom i diferencijacijom, predstavlja sutinski deo ivotnog ciklusa elije. Homeostatska kontrola elijskog broja ostvaruje se putem dinamikog balansa dva suprotna procesa elijske deobe i elijske smrti (Alberts et al., 2002.). Uloga smrti elije u normalnom razvoju organizma, prvi put opisana je pedesetih godina prolog veka, od strane Glucksmann-a i Saunders-a. Danas, jasno razlikujemo vie oblika elijske smrti, a najea su fizioloka, programirana, elijska smrt ("suicidalna") apoptoza (1965. godine Kerr) i zadesna ("akcidentalna") elijska smrt nekroza (Ruddon,2007.). Apoptoza je proces genski regulisane elijske auto-destrukcije koji ima izuzetno znaajnu ulogu u ouvanju homeostaze tkiva i organizma u celini. Bioloka uloga apoptoze u normalnim fiziolokim uslovima organizma ogleda se u : Programiranom smanjenju broja elija tokom embriogeneze i metamorfoze (npr. formiranje prstiju ruke kod oveka u toku embrionalnog razvia) Hormonima-posredovanom smanjenju broja elija kod odraslih organizama (npr. elije endometrijuma tokom menstrualnog ciklusa) Deleciji elija u elijskim populacijama koje karakterie visok nivo proliferacije (epitelne elije intestinalnih kripti gastrointestinalnog trakta) Eliminaciju suvinih elija u odravanju konstantnog broja elija (odravanje tkivne homeostaze) U imunskom odgovoru, tokom regulisane eliminacije specifinih elijskih populacija kao i samih autorekativnih elija imunskog sistema Uklanjanje transformisanih ili na drugi nain oteenih elija (apoptoza je jedan od regulatornih mehanizama koji uestvuju u spreavanju razmnoavanja alterisanih elija ) Postoji itav niz bolesti tokom kojih dolazi do inhibicije procesa apoptoze. To su pre svega maligne bolesti, tokom kojih dolazi do naruavanja tkivne homeostaze u pravcu nekontrolisane proliferacije neoplastino transformisanih elija. Inhibicija apoptoze karakteristina je i za brojna autoimunska oboljenja. Dosadanja istraivanja na raznim model sistemima (in vitro ispitivanja na elijama leukemija, limfoma, karcinoma dojke, karcinoma plua) pokazala su da mogunost antineoplastinog agensa da indukuje apoptozu maligno transformisanih elija predstavlja pozitivan prognostiki parametar.

Istovremeno, danas se kao jedno od moguih objanjenja razvoja rezistencije malignih elija na antitumorske tretmane navodi mogunost da, tokom tretmana, antineoplastini agens postepeno gubi sposobnost da indukuje proces apoptoze malignih elija (Morselli et al.,2009.).

Morfoloke karakteristike procesa apoptoze


U toku apoptoze dolazi do karakteristinih morfolokih promena koje se ispoljavaju bez obzira na vrstu tkiva ili okolnosti pod kojima je izazvana. Apoptoza je viefazni proces tokom kojeg dolazi do: gubitka medjuelijskih veza, kondenzacije hromatina i citoplazme, pojave fosfatidil-serina (PS) na spoljanjoj strani elijske membrane, razgradnje citoskeleta, prekida DNK u veznim (linker) regionima (fragmenti duine 180 bp), i konano do pojave apoptotskih tela i njihove digestije od strane okolnih elija (Ruddon,2007.).

Molekularni mehanizmi procesa apoptoze induktori apoptoze


Indukcija apoptoze vri se na jedan od tri naina: vezivanjem ekstracelularnih signala za receptore smrti, intracelularnim signalima ili direktno, delovanjem pojedinih enzima (perforin, granzim B), ili efektorskih elija imunskog sistema (citotoksinih T limfocita i NK elija). Kljuni enzimi u procesu apoptoze, nezavisno od naina kako je pokrenut, jesu enzimi kaspaze. U normalnim, zdravim elijama se nalaze u formi proenzima, a aktiviraju se deliminom i kontrolisanom proteolizom (Alberts et al., 2002.). Receptori smrti ulazak elije u proces apoptoze moe biti posledica vezivanja ekstraelijskog signala, specifinog liganda, za tzv. receptore smrti DR (eng. death receptors). Receptori smrti pripadaju familiji TNFRs eng. tumour necrosis factor receptors, a najpoznatiji su Fas (CD95), TNFR 1 (CD120a), TNFR 2 (CD120b), DR 3, i dve klase receptora za TRAIL (eng. TNF related apoptosis inducing ligand) TRAIL R1 i TRAIL R2 (Ruddon,2007.). Vezivanjem odgovarajuih ekstracelularnih molekula za DR, procesom prenosa signala mogue je pokretanje sleda unutarelijskih dogadjaja koji dovode do ulaska elije u process apoptoze. TNF- (vezuje se za TNFR 1), Fas ligand i TRAIL su najpoznatiji ligandi koji indukuju proces apoptoze. Tako, na primer, Fas ligand (FasL) vezivanjem za Fas receptor (FasR) indukuje proces apoptoze. Naime FasR, poseduje citoplazmatske domene koji se zbog svog znaaja u prevoenju signala zovu jo i domeni smrti DD (eng. death domain); oni interaguju sa homolognim domenima proteinskog adaptera FADD (eng. Fas associated death domain). Proteini adapteri sadre i tzv. efektorne domene smrti DED, koji interaguju sa sebi homologim efektornim domenima smrti enzima kaspaze 8. Kompleks proteina koji ine FasR, FADD i

prokaspaza, i koji indukuje proces apoptoze, naziva se DISC kompleks (eng. death inducing signaling complex)

Slika 1. DISC death inducing signaling complex

Intracelularni signali smrti osim ekstracelularnih signala, proces apoptoze moe biti indukovan i intracelularnim signalima, najee kao odgovor elije na prisustvo stresora razliite prirode, kao ro su npr. toplotni stres, radijacija, hipoksija, virusna infekcija lekovi, itd. Smatra se da intenzitet i duina trajanja stresa predstavljaju kljune faktore u odluci elije da aktivira apoptotsku maineriju. elijski stres aktivira jedan ili vie lanova BH3-only familije proteina. Kada se prevazie inhibitorni efekat antiapoptotskih proteina Bcl2 familije, dolazi do promovisanja heterodimerizacije BAK BAX koji formiraju kanale na membranama mitohondrija (Alberts et al., 2002.). Putem ovih kanala citohrom C naputa intramembranski prostor mitohondrije. Citohrom C (APAF 2 eng. apoptosis protease activating factor), u prisustvu APAF 1 - adapterskog proteina, i ATP-a, aktivira prokaspazu 9 (APAF 3) i taj kompleks se naziva apoptozom (Taylor et al.,2008). Aktivirana kaspaza 9 aktivira prokaspazu 3, to predstavlja poetak izvrne faze procesa apoptoze. Granzim B Citotoksini T limfociti (CTL) i NK elije (eng. natural killer cells), su u stanju da prepoznaju virusima inficirane elije, veu se za njih i pomou enzima perforina razgradjuju elijsku membranu i omogue ulazak enzima granzim B u inficirane elije. To je serin-esteraza koja moe

direktno da aktivira kaspaze 3, 7, 8, 10 kao i BID, i tako pokrene apoptozu (Taylor et al.,2008).

Molekularni mehanizmi procesa apoptoze efektori apoptoze


Bez obzira na vrstu stimulusa, ekstra- ili intracelularni, koji pokree proces apoptoze, kljuni dogadjaj tokom procesa apoptoze je kaskadna reakcija proteolitike aktivacije enzima kaspaza (Ruddon,2007.). Kaskadna reakcija aktivacije kaspaza je glavna karakteristika tzv. egzekutorne ili izvrne faze procesa apoptoze. Kaspaze su cistein proteaze specifine za amino kiselinu aspartat. Prema svojoj biolokoj funkciji u eliji podeljene su u dve subfamilije: inflamatorne kaspaze inicijatorske, sposobne za autoaktivaciju (kaspaze 1, 4, 5, 12*L), i apoptotske kaspaze efektorske, koje aktiviraju drugi kaspazni molekuli (kaspaze 2, 3, 6, 7, 8, 9, 10). Sve kaspaze se sintetiu u formi zimogena (proenzima) koji se sastoji od 3 domena : propeptid na Nterminusu (moe biti razliite duine), velike subjedinice i male subjedinice na C-terminusu (Alberts et al., 2002.). Kaspaze se aktiviraju proteolitikim mehanizmom - dolazi do raskidanja peptidne veze na mestu aspartata, najpre izmedju velike i male subjedinice, a potom i izmedju velike subjedinice i propeptida (prodomena). Tako je formiran heterodimer. Poslednja faza aktivacije kaspaza predstavlja povezivanje dva heterodimera u aktivni tetramer, sa dva aktivna mesta preko kojih ispoljava svoju proteolitiku aktivnost na ciljnim proteinima. Glavne efektorske kaspaze su kaspaza 3, 6, i 7. Aktivacija kaspaza predstavlja siguran znak da je elija krenula putem suicida, a proteolitiko dejstvo kaspaza se zapaa u svim elijskim kompartmentima i kljunim elijskim strukturama

Slika 2. Aktivacija kaspaza (Alberts et al.,2002.) Ciljni proteini proteolitikog dejstva kaspaza su: aktin i aktinu pridrueni protein (miozin, spektrin, -

aktinin, gelsolin, filamin); mikrotubularni protein i njima pridrueni proteini poput tau, citoplazmatinog dineina; intermedijarni filamenti (vimetin, keratini); lamini A, B i C (dolazi do kolapsa nuklearne lamine); proteini koji omoguuju elijsku adheziju, elija-elija interakcije, kao i elija-okoloelijski matriks interakcije; housekeeping proteine, poput transkripcionih faktora NFAT (eng. nuclear factor of activated T cells) i NFkB (eng. nuclear factor kB) ili proteina ukljuenih u proces inicijacije translacije eIF2a, eIF3, eIF4 B, eIF4E, eIF4G, eIF4H itd (Taylor et al.,2008).

Uloga Bcl 2 familije proteina u regulaciji procesa apoptoze modulatori apoptoze


Proteini Bcl 2 familije (eng. B cell leukemia/lymphoma 2), su kljuni intracelularni modulatori procesa apoptoze. Bioloka uloga proteina Bcl 2 familije u regulaciji procesa apoptoze ogleda se u sposobnosti formiranja kanala na membranama mitohondrija putem kojih molekuli citohroma C, koji je jedan od kljunih aktivatora izvrne faze apoptoze, naputaju mitohondrije (Alberts et al., 2002.). Svi lanovi ove familije sadre najmanje jedan od ukupno etiri visoko konzervirana Bcl 2 homologa domena BH domeni, koji su odgovorni za proces dimerizacije i formiranja kanala na membrani mitohondrija. U ovu familiju proteina spadaju tri subfamilije: anti-apoptotski proteini (Bcl 2, Bcl XL, Bcl W, MCL1, Bcl B) - sadre sva etri homologa domena (BH 1 BH 4) Bax-u slini proteini (Bax, Bak i Bok) - sa proapoptotskim dejstvom, ne poseduju BH 4 domen BH 3-only proteini (Bik, Hrk, Bim, Bad, Bid, Puma, Noxa i Bmf ) promotori apoptoze, sadre samo BH 3 domen (Taylor et al.,2008.). Odnos proapoptotski i antiapoptotskih homodimera i heterodimera smatra se vrstom autonomnog elijskog reostata koji odredjuje vrstu elijskog odgovora na dejstvo apoptotskog stimulusa.

Slika 3. Bcl2 familija proteina (Taylor et al.,2008)

Uloga p53 u regulaciji procesa apoptoze


P53 je tumorsupresorski, nuklearni, kratkoivei protein, koji ima dve funkcije, ponaa se kao supresor transkripcije gena iji su proteinski produkti neophodni za propagaciju elijskog ciklusa i ujedno kao aktivator transkripcije gena iji su proteinski produkti ukljueni u procese zaustavljanja elijskog ciklusa u G1 fazi, i indukcije procesa apoptoze (p21, GADD 45 (eng. growth arrest and DNA damage), mdm2 (ubikvitin E3 ligaza), Bax, ciklin G, fas/APO1 itd.) (Kroemer et al., 2008.). U uslovima stresa dolazi do akumulacije p53 u citoplazmi, koji se ponaa kao transkripcioni aktivator gena iji je proteinski produkt p21. Protein p21 se vezuje za ciklin-zavisnu kinazu cdk2 (eng. cyclin-dependent kinase2) i zaustavlja elijski ciklus. Ukoliko elija nije u mogunosti da ispravi oteenje dolazi do indukcije apoptoze.

Uloga mitohondrija u procesu apoptoze


Brojni unutarelijski signali (kao tu su npr. DNK oteenja, ishemija, oksidativni stres itd.) mogu da pokrenu eliju na apoptozu indukovanu mitohondrijama, aktiviranjem jednog ili vie lanova BH3-only familije proteina. Kad se prevazidje inhibitorni efekat antiapoptotskih proteina Bcl2 familije, dolazi do promovisanja heterodimerizacije BAK BAX i formiranja kanala na membranama mitohondrija. Otvaranje pore na membrani mitohondrije dovodi do smanjenja transmembranskog potencijala m, prestanka sinteze ATP-a, otkazivanja mehanizama odgovornih za odranje integriteta membrane, ulaska vode, oteenja spoljanje membrane, razgradnje komponenti respiratornog lanca, oslobadjanja Ca2+ , slobodnih radikala i pro-apoptotskih proteina - citohroma c, faktora koji indukuje apoptozu, AIF (eng. apoptosis inducing factor), endonukleaze G (endoG), Smac/DIABLO (eng. second mitochondria-

derived activator of caspases/direct IAP-associated binding protein with low pI) i Omi/HtrA2 (eng. high temperature requirement A2). AIF i endoG imaju ulogu u fragmentaciji DNK i kondenzaciji hromatina, dok su Smac/DIABLO i Omi/HtrA2 antagonisti inhibitora apoptotskih proteina (IAP) i promotori aktivacije kaspaza (Ruddon,2007.).

Apoptoza vs. nekroza


Dugo je vladalo miljenje da je nekroza pasivan proces elijske autodestrukcije do koga dolazi kada elija nije u stanju da popravi oteenja nastala lokalnom povredom tkiva. Po ovom scenariju, elija postaje rtva pretrpljene traume i podlee pasivnom tipu elijskog umiranja. Medjutim, rezultati dobijeni novijim istraivanjima govore suprotno - da je nekroza zapravo trei tip programirane elijske smrti (apoptoza tip I, autofagija tip II), da nije re o pasivnom, ve o aktivnom procesu na koji se elija odluuje kada drugi mehanizmi elijskog umiranja zakau. Danas se proces nekroze ne vezuje vie samo za patoloka stanja poput loga, ishemije i nekih neurodegenerativnih bolesti, ve se zna da se javlja i u normalnim fiziolokim uslovima (Henriquez et al.,2008.). Tokom nekroze dolazi do bubrenja plazma membrane, gubitka membranskog integriteta elije, bubrenja organela i nasumine fragmentacije DNK (na agaroznom gelu se mogu detektovati fragmenti razliite duine). Kao posledica oslobaanja unutarelijskog sadaja, dolazi do aktivacije neutrofila, makrofaga i drugih elija koje uestvuju u urodjenom imunskom odgovoru, dolazi do inflamatorne reakcije, to moe dovesti do daljeg oteenja elija i tkiva (kod apoptoze membrane ostaje intaktna tokom itavog procesa, i izostanka inflamatorne reakcije) (Taylor et al.,2008).

Autofagija
U elijskoj biologiji pod pojmom autofagije odnosno autofagocitoze se podrazumeva kataboliki proces ukljuen u razgradnju samih elijskih komponenti uz pomo lizozomske mainerije . To je precizno regulisan proces koji ima ulogu u kontroli elijskog rasta, razvia i homeostaze, i ima vanu ulogu u odravanju ravnotee izmeu sinteze i degradacije razliitih elijskih produkata (Klionsky et al.,2007.). Autofagija je glavni mehanizam zaduen za preusmeravanje nutrijenata u uslovima elijskog gladovanja prevashodno u procese koji su esencijalni za preivljavanje elije. Autofagijom se razgrauju i oteene organele, elijske membrane i proteini. Danas se veruje da su greke u procesu autofagije ili njen izostanak jedan od vanih uzroka akumulacije elijskih oteenja tokom procesa starenja elije (Levine et al.,2009.).

Autofagija je re grkog porekla i oznaava da elija jede (phagia) samu sebe ili svoje komponente. Utemeljivaem istraivanja u ovoj oblasti se smatra Christian de Duve koji je izveo pionirske eksperimente u kojima je opisao lizozome kao posebne entitete 1955. godine (Klionsky et al.,2007.). Molekulski mehanizmi kojima se odvija autofagija su: mikroautofagija, aperonima posredovana autofagija i makroautofagija (Mizushima et al.,2008.). Najpoznatiji mehanizam autofagije ukljuuje formiranje membrane poreklom od glatkog endoplazminog retikuluma - fagofore (autofagozoma), oko ciljnog regiona u eliji u svrhu njegovog izolovanja od ostatka citoplazme (Klionsky et al.,2007.). Formirana vezikula se zatim spaja sa lizozomom, obrazujui autofagolizozom, nakon ega sledi razgradnja unutar-vezikularnog sadraja. Otkrie ATG gena (eng: autophagy related genes) pruilo je kljune informacije o nainu formiranja autofagozoma kao i o ulozi makroautofagije u elijskom preivljavanju u uslovima manjka ili odsustva nutrijenata (Lum et al.,2005.). Dva povezana signalna puta, put fosfatidilinozitol-3-kinaze i put koji se odvija preko mTOR molekula (eng. mammalian target of rapamycin), igraju kljunu ulogu u kontroli makroautofagije koja je izazvana nedostatkom nutritijenata. Ipak, znaajan broj objavljenih radova ukazuje na injenicu da makroautofagija moe biti uzrok smrti elije (npr. u odsustvu proapoptotskih signala) ili moe doprineti elijskom umiranju istovremeno sa apoptozom. (Codogno et al.,2005) Mnoge savremene studije ukazale su da apoptoza i autofagija dele zajednike regulatorne elemente, pri emu su najvaniji regulatori autofagije pre svih mTORC1 i Beklin 1 kompleks. Ukoliko je onemoguena kontrola pomenutih kompleksa, proces autofagije moe dovesti do samodestrukcije elije (Pattingre et al.,2006.).

Test aktivnosti kisele fosfataze


Test aktivnosti kisele fosfataze koristi se kao indikator broja elija a moe se koristiti i za procenu elijske proliferacije. Broj ivih elija proporcionalan je aktivnosti endogene kisele fosfataze. Princip - endogena kisela fosfataza kao suspstrat koristi hromogen para-nitrofenilfosfat (pNPP). U prvom koraku reakcije kisela fosfataza katalie hidrolizu estarske veze fosfatne kiseline sa p-nitrofenil grupom, i nastaje p-nitrofenol. U drugom koraku dolazi do deprotonizacije p-nitrofenola u baznoj sredini pri emu nastaje uto obojen p-nitrofenolat. Intenzitet boje proporcionalan je aktivnosti kisele fosfataze (odnosno broju ivih elija) i odreuje se spektrofotometrijski merenjem apsorbance na 405nm.

Slika 4. Princip delovanja enzima kisele fosfataze

Karakteristike maligne elije


Maligne bolesti nastaju neoplastinom transformacijom elija i tkiva. Neoplastina transformacija je viestepeni proces tokom kojeg dolazi do naruavanja tkivne homeostaze u pravcu nekontrolisane proliferacije elija, koju obino prati i inhibicija mehanizama koji eliju uvode u proces programirane elijske smrti (Alberts et al., 2002). Tokom neoplastine transformacije, elija stie neke nove osobine, koji je razlikuju od normalne elije: Smanjena potreba za faktorima rasta (FR) normalna elija zahteva mitogene faktore rasta (FR) kako bi iz stanja mirovanja (G0) ula u sledeu fazu elijskom ciklusa koja kasnije vodi ka deobi elije (Ruddon,2007.). Mnogi onkogeni imitiraju normalan signal rasta, kao npr sis onkogen iji je proteinski produkt homolog subjedinici PDGF-a (eng. platelet-derived growth factor), odgovornog za angiogenezu i prolazak kroz G1 kontrolnu taku elijskog ciklusa. Tumorske elije stiu autonomiju, postaju nezavisne od vanelijskih signala za rast mehanizmima koji ukljuuju promene na nivou ekstraelijskih signala rasta, receptora za ove signale ili efektorskih intracelularnih molekula (Hanahan and Weinberg, 2000.).

Slika 5. Karakteristike maligne elije (Kroemer et al.,2008.)

Neosetljivost na inhibitore rasta antiproliferativne signale u normalnom tkivu, mnogi antiproliferativni signali su zasluni za odravanje tkivne homeostaze. Mogu biti solubilni ili vezani za elemente okoloelijskog matriksa (ECM) ili na povrini okolnih elija. Njihova funkcija je zadrvanje elija u Go fazi elijskog ciklusa, odnosno spreavanja prelaska iz G1 u S fazu. Primer za takav mehanizam je Rb protein (retino blastoma) - nefosforilisani Rb protein ima ulogu represora ekspresije gena neophodnih za prelazak elije u S fazu, naime vezuje za sebe transkripcioni faktor E2F (Alberts et al., 2002.). Kod razliitih tumora primeena je

mutacija u Rb genu, usled ega njegov proteinski produkt nije u mogunosti da vee E2F. Rezultat toga je nekontrolisana elijska deoba.

Slika 6. Rb protein i propagacija kroz elijski ciklus (Alberts et al., 2002.)

Izbegavanje apoptoze sposobnost tumorskih elija da uveaju svoj broj je odredjena kako nekontrolisanom elijskom proliferacijom, tako i izbegavanjem programirane elijske smrti apoptoze (Ruddon,2007.). Ova novosteena osobina elija ne samo da je bitna za dalju tumorogenezu ve moe da bude odgovorna i za rezistenciju na neke hemoterapeutike (Gabriel, 2007.) Neogranien replikativni potencijal veina diploidnih normanih sisarskih elija ima ogranien ivotni vek u kulturi, npr. fibroblasti su u stanju da prodju izmedju 50 i 70 elijskih deoba, nakon ega vijabilitet naglo poinje da opada osim ako se u kulturu ne doda neki od transformiuih onkogenih agenasa (Hanahan and Weinberg, 2000.). Tako transformisane elije postaju imortalizovane i u stanju su da se dele neometano ukoliko im se obezbede dovoljne koliine hranljivih materija i faktori rasta. Zato dolazi do smrti elija nakon 70 deoba? Kako elija zna kroz koliko je deoba prola? Odgovor na ova pitanja dobijen je tokom 90tih godina, otkriveno je da funkciju brojaa imaju telomerni regioni hromozoma (Hanahan and Weinberg, 2000.). Telomere se sastoje od tandemski ponovljenih sekvenci i ustanovljeno je da pri svakom elijskom ciklusu dolazi do gubitka izmedju 50 i 100 bp. Pored progresivne erozije

telomernih regiona, esto dolazi i do njihove fuzije i stvaranja ring hromozoma (Ruddon,2007.). Ove promene mogu da dovedu do elijske smrti. Za ouvanje telomernih regiona odgovoran je enzim telomeraza. U veini maligno-transformisanih elija primeana je poveana ekspresija gena za telomerazu, kao i poveana koliina ovog enzima u elijama, to im daje neogranien replikativni potencijal (Alberts et al., 2002.). Stalna angiogeneza maligne elije su vrlo metaboliki aktivne i kao takve zahtevaju stalno snabdevanje velikim koliinama nutrijenata i kiseonika dobru prokrvljenost tkiva (Ruddon,2007.), otuda mnogi tumori poveavaju ekspresiju vaskularnih endotelijalnih faktora rasta (VEGF), kao i kiselih i baznih fibroblastnih faktora rasta (FGF1/2) (Hanahan and Weinberg, 2000.). Oni se vezuju za transmembranski tirozin-kinazni receptor na endotelnim elijama i iniciraju angiogenezu. Invazija okolnih tkiva i metastaziranje metastaziranje je pojava irenja tumora sa mesta nastanka na druga tkiva i organe. Metastaziranje se deava putem krvotoka ili limfotoka. 90% bolesnika sa malignim bolestima umire usled metastaza. U membrani svake elije postoje adhezivni molekuli koji mogu da ostvaruju homofilne i/ili heterofilne interakcije sa proteinima susedne elijske membrane, elija-elija interakcije, kao i proteini koji omoguavaju vezivanje elija za okoloelijski matriks (Alberts et al., 2002.). Ovi adhezivni molekuli su bitni za proces invazije i metastaziranja. To su lanovi imunoglobulinske superfamilije kao i Ca 2+-zavisna kadherinska familija. Najea promena koja se opaa kod tumorskih elija u interakcijama elije sa okoloelijskim matriksom ukljuuje E-kadherine, koji prenose informaciju o inhbiciji rasta. Kod velikog broja epitelinih tumora primeeno je da E-kadherini gube svoju funkciju, usled mutacione inaktivacije gena. Kod Vilmsovog tumora, neuroblastoma i sitnoelijskog raka plua, primeena je smanjena ekspresija visoko adhezivnih molekula N-CAM i poveana ekspresija slabo-adhezivnih izoformi (Hanahan and Weinberg, 2000.). I trea grupa proteina inetegrini, je vana za proces invazije i metastaziranja. Njihova funkcija je vezivanje elije za okoloelijski matriks. Oni sprovode intraelijske signale koji promoviu migraciju ali preko njih elija prima i signale za preivljavanje (Hjin et al., 2004.). Ova familija proteina igra kljunu ulogu u regulaciji rasta tumora, metastaziranju i tumorskoj angiogenezi. Na elijama razliitih tumora primeena je poveana ekspresija 51, v3, v5 integrina. Pored proteina ukljuenih u interakcije izmeu elija, kao i izmeu elija i vanelijskog matriksa, u proces invazije i metastaziranja ukljeene su i ekstraelijske proteaze. Tumorska elija ne samo da ima poveanu ekspresiju gena za ove proteaze, ve ima i smanjenu ekspresiju gena za njihove inhibitore. Osnovna funkcija proteaza je da omogui tumorksoj eliji

degradaciju matriksa, probijanje kroz stromu, prolazak u krvne sudove, kao i probijanje kroz normalne epitelne slojeve (Hanahan and Weinberg, 2000.). Izbegavanje imunskog odgovora imunski odgovor esto ne uspeva da kontrolie rast tumora, zato to je neefikasan ili zato to tumori razviju sposobnost da izbegnu napad imunskog sistema (Kroemer et al., 2008.). esto rast tumora nadmai imunski odgovor. Tumori koji rastu takodje razvijaju mehanizme izbegavanja imunskog odgovora: Varijante koje su izgubile antigen neki tumori prestaju da iskazuju antigene koji su meta napada imunskog sistema. Drugi tumori prestaju da iskazuju molekule I klase MHC, pa ne mogu da prikazuju antigene CD8+ T elijama. Medjutim ove elije mogu da prepoznaju NK elije. Sami tumori mogu da proizvode molekule koji suprimiraju imunski odgovor, kakav je npr. Faktor transformacije beta (TGF ) . (Abbas and Lichtman,2005.).

You might also like