P. 1
Korak [broj 29, oktobar-decembar 2012.]

Korak [broj 29, oktobar-decembar 2012.]

|Views: 152|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on Jan 10, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/26/2015

pdf

text

original

ČASOPIS ZA ZAŠTITU TEKOVINA BORBE ZA BOSNU I HERCEGOVINU BROJ 29 GODINA X OKTOBAR DECEMBAR 2012.

ISSN 1512 9411

U ovom broju: General Mustafa Polutak

ORGANIZATORI OTPORA
Prof. dr. Smail Čekić

ZAVNOBiH I NJEGOV HISTORIJSKI ZNAČAJ
Prof. dr. Omer Ibrahimagić

AKTUELNI POLITIČKI ZAHTJEVIAVETI PROŠLOSTI
Jubileji korpusa Armije RBiH

DVIJE DECENIJE ČASTI I PONOSA

KORAK
Časopis za zaštitu tekovina borbe za biH

Broj 29 – Godina X; oKToBar – dECEMBar 2012.; iSSn 1512-9411

Sarajevo, 2012.

Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, nedima Filipovića 19 Tel.: (033) 658 015, fax: (033) 658 015 E-mail: zatebebih@bih.net.ba; www.zatebebih.ba Za Izdavača: Mustafa Polutak Redakcija: dr. orhan Bajraktarević, Mirsad Begić, Zahir dervišević, neven Kazazović, mr. Safet Kešo, dr. džemal najetović, mr. Emir ramić, Samija rizvanović i mr. Husnija Sejdinović Glavni urednik: Šefko Hodžić Sekretar Redakcije: dževad Hadžić Lektor i korektor: nazif osmanović Dizajn i računarski prelom: Kenan Branković Štamparija: Štamparija Fojnica Za Štampariju: Šehzija Buljina

Prva strana korica: Borci 505. viteške brigade u operaciji „Sana 95“, 6. oktobra 1995. Zadnja strana korica: Borci armije rBiH na raznim dijelovima ratišta naše zemlje.

KORAK broj 29

Sadržaj

General Mustafa PoLUTaK Uvodnik orGaniZaTori oTPora

7

OdBraNa BOSNE I HErCEGOVINE
Prof. dr. Smail ČEKIĆ ZAVNOBiH I NJEGOV HISTORIJSKI ZNAČAJ Gojko VUKADINOVIĆ ODLUKE ZAVNOBiH-a SU NEUNIšTIVE, JER SE PROšLOST NE MOžE MIJENJATI Prof. dr. Omer IBRAHIMAGIĆ AKTUELNI POLITIČKI ZAHTJEVI AVETI PROšLOSTI Prof. dr. Džemal NAJETOVIĆ USTAVNE PROMJENE I NJIHOV UTICAJ NA JAČANJE DRžAVNOSTI BiH Doc. dr. Fikret BEĆIROVIĆ VJEKOVNI VELIKODRžAVNI SNOVI SUSJEDA BOSNE I HERCEGOVINE
3

11

26

30

37

44

KORAK broj 29

Jubileji korpusa Armije RBiH DVIJE DECENIJE ČASTI I PONOSA General Hazim šADIĆ Drugi korpus Armije RBiH OSLOBAđALI I BRANILI SELA I GRADOVE, UNIšTAVALI TENKOVE Prof. dr. Džemal NAJETOVIĆ, Mr. Sakib KURTIĆ Treći korpus Armije RBiH OSLOBODITELJ I ZAšTITNIK SREDNJE BOSNE General Mustafa POLUTAK Četvrti korpus Armije RBiH ODBRANILI DOLINU NERETVE I SPRIJEČILI PODJELU HERCEGOVINE General Fadil HASANAGIĆ Peti korpus Armije RBiH RATOVALI PROTIV TRI NEPRIJATELJA šefko HODžIĆ Sjećanje na bitke na žuči decembra 1992. „VANZEMALJCI“ IZNAD SARAJEVA Mr. Haris HEĆO PREžIVLJAVANJE STANOVNIKA SARAJEVA TOKOM OPSADE Veljko Veljo DROCA KAKO JE BITI SRBIN U SARAJEVU

51

59

64

70

77

88

94

98

UMIjEĆE SjEĆaNja
General Fikret MUSLIMOVIĆ Deveta godišnjica smrti Alije Izetbegovića MORALNOST I ETIČNOST NAšE BORBE DIZAJNIRANA KARAKTEROM IZETBEGOVIĆEVE LIČNOSTI
4

103

KORAK broj 29

Dr. Selmo CIKOTIĆ Uz devetu godišnjicu smrti Alije Izetbegovića JEDINSTVEN LIDER, MUDAR DRžAVNIK, HRABAR VOJSKOVOđA, ISKREN VJERNIK I VELIKI ČOVJEK Sead KREšEVLJAKOVIĆ Heroji oslobodilačkog rata: Adil Bešić BITKE ZA VJEČNOST I LEGENDU Sead KREšEVLJAKOVIĆ Heroji oslobodilačkog rata: Nesib Malkić KOMANDNAT VELIKE STRUČNOSTI I JASNE VIZIJE Sead KREšEVLJAKOVIĆ Heroji oslobodilačkog rata: Hajrudin Mešić “ZMAJ OD MAJEVICE” Avdo HUSEINOVIĆ Sedamnaest godina od pogibije Zaima Imamovića, heroja s Drine SMRT JE SA SLOBODOM DOšLA šefko HODžIĆ Sjećanje na majora Mihajla Petrovića LEGENDARNI KOMANDANT SA VLAšIĆA

107

111

115

119

123

127

raTNI ZLOČINI
Sud u Hagu: Sažetak presude Zdravku Tolimiru, osuđenom na doživotni zatvor GENOCID I U žEPI Mr. Osman SUšIĆ HISTORIJSKI REVIZIONIZAM - NEGIRANJE AGRESIJE I GENOCIDA U BIH Ratni izvještaji Lava Trockog iz Balkanskih ratova 1912.-1913. ZLOČINI šOVINIZMA I DEMOKRATIJE

131

134

138
5

KORAK broj 29

SVIjET
Noam CHOMSKY MOJA POSJETA GAZI, NAJVEĆEM OTVORENOM ZATVORU NA SVIJETU Grace Halsell JERUSALEM – CENTRALNA POZORNICA Madžid MADžIDI DISKRIMINACIJA I DVOSTRUKI STANDARDI

145

152

157

MLadI I raT
Čas historije: Kupreška operacija PREKRETNICA U ODBRANI BOSNE I HERCEGOVINE Čas historije na Dujmovskim brdima na Treskavici SJEĆANJA NA “BITKU ZA TENKOVE”

161

165

6

KORAK broj 29

General Mustafa POLUTAK

Uvodnik

ORGANIZATORI OTPORA

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu je osnovano s ciljem da airmiše, valorezuje i čuva tekovine borbe za Bosnu i Hercegovinu kroz historiju, sa težištem na protekli rat za odbranu BiH. Imajući to u vidu, čudno je da oni koji su pokrenuli pitanje registrovanja i davanja priznanja pod nazivom „organizatori otpora“, ni na koji način u ovaj odgovorni posao nisu uključili nikog iz ovog udruženja, za koje se dobro zna, bar na području Federacije BiH. Povod za ovaj tekst je spisak predloženih „organizatora otpora“, koji je objavljen u sredstvima informisanja. Clj nam je da spriječimo falsiikovanje istine o organizovanju, pripremi i odbrani BiH od agresora, animiramo širi krug učesnika u organizaciji, pripremi i odbrani BiH, posebno čelne ljude koji su bili nosioci ideje o organizaciji i pripremama otpora i koji su cijelo vrijeme rata rukovodili i komandovali odbranom Bosne i Hercegovine. Ne smijemo dozvoliti pojedincima falsiikovanje činjenica i da se zasluge pripisuje samo jednoj kategoriji branilaca, a da se drugi zapostavljaju. Nema dvojbe da su ideja i konkretne aktivnosti na organizovanju, pripremi otpora i odbrane BiH i Bošnjaka potekle od čelnih ličnosti u Bošnjaka sa najvišeg nivoa vlasti i političkog organizovanja. Od njih treba da potekne i ideja o utvrđivanju istine o organizatorima otpora. Oni znaju ko je od njih bio na čelu političkog organizovanja i priprema, ko je bio na čelu ekonomske podrške, ko za vojnu organizaciju, odnosno pripremu i vođenje odbrane. Oni znaju ko je od „organizatora otpora“ na nižim nivoima bio s njima na vezi, a ovi ko je s njima i tako redom. Međutim, čudno je da i nakon 20 godina čelni ljudi otpora ćute i prepuštaju drugorazrednim, trećerazrednim, nedovoljno kompetentnim osobama da vode glavnu riječ o historijskim događajima, odnosno o tome ko je organizovao, pripremao i rukovodio i komandovao odbranom Bosne i Hercegovine. Ćutanjem će stvarni nosioci organizacije i pripreme otpora omogućiti samozvanim nosiocima „organizatora otpora“ da nam falsiikuju historiju.
7

Uporedimo li organizaciju, pripremu i izvođenje odbrane BiH sa fudbalskom utakmicom, za koju su takođe potrebni: ideja, organizacija, pripreme i igranje utakmice, koja ponekad ima i produžetke, doprinos onih koji učestvuju u svim fazama utakmice mnogo je veći od doprinosa onih koji su učestvovali u pojedinim fazama. Normalno je da su u pobjedi cijene svi akteri i, u skladu sa doprinosom, adekvatno nagrade.

Branitelji Bosne i Hercegovine: Ko ih je organizovao?

Velika će nepravda biti ako neko ko je zaslužio ne bude na spisku „organizatora otpora“, ili ako se na spisku nađe neko ko to ne zaslužuje. Do sada su bila dva pokušaja da se registruju organizatori otpora, ali bezuspješno. Ako se ovako nastavi, sumnjam da će se i treći pokušaj završiti uspješno. osvrt na obJavLJeni spisak orGanizatora otpora Na objavljenom spisku nema pripadnika Teritorijalne odbrane koji su dali ogroman doprinos u organizaciji i pripremi otpora. Postavlja se pitanje da li bi Predsjedništvo BiH na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem 8. aprila 1992. donijelo odluku o preimenovanju Štaba TOSRBiH u Štab TORBiH da nije na vezi imalo pripadnike TO i da u njih nije imalo povjerenje. Kako to da je Predsjedništvo RBiH već 9. aprila 1992. donijelo odluku da se svi oružani sastavi u RBiH, osim jedinica MUP-a, stave pod jedinstvenu komandu Štaba Teritorijalne odbrane RBiH, a ne nekog drugog štaba? Sigurno je da je Predsjedništvo ocijenilo da ima neko organizovaniji, pri8

KORAK broj 29

premljeniji, jači i sposobniji da rukovodi i komanduje odbranom RBiH od Štaba TO, ponudilo bi taj zadatak njemu: naprimjer Štabu Patriotske lige ili Zelenim beretkama. Ako uporedimo snage organizovane u štabove i jedinice TORBiH sa snagama Patriotske lige i Zelenih beretki pred početak rata, vidjećemo kolika je razlika u korist Teritorijalne odbrane. Na početku rata imamo u funkciji Štab TORBiH, 8 okružnih štabova, 60 općinskih štabova sa 133.028 teritorijalaca. Štabovi Patriotske lige, a posebno jedinica Patriotske lige i njihovih pripadnika, bilo je daleko manje u odnosu na snage TO. Porediti organizaciju i snagu Zelenih beretki sa snagama Teritorijalne odbrane je besmisleno. Treba imati u vidu da su udruženja Zelenih beretki i Patriotske lige poslije rata masovno upisivali borce ARBiH u svoja udruženja, da su formirali udruženja tamo gdje ih i nije bilo pred početak rata i da su i na taj način falisiikovali historiju. Pred početak rata Zelene beretke su uglavnom bile organizovane u Starom Gradu Sarajevo. Svrstani u vodove imali su 250 do 300 pripadnika. U ostalim općinama Okruga Sarajevo njihova organizacija je bila zanemarljiva. Slična je bila situacija i u ostalim okruzima i općinama. Uglavnom, podaci o Zelenim beretkama pokazuju da su početkom rata 1992. godine imali do 500 pripadnika. Patriotska liga je, prema spiskovima nakon rata, prešla cifru od 100.000 pripadnika, što nije ni blizu istini. Pogotovo nije tačno ono što tvrde neki istaknuti članovi PL-a da je pred početak rata bilo naoružano 70.000 pripadnika Patriotske lige. Da smo raspolagali tolikim snagama PL-a i tolikim naoružanjem, možda ne bi ni bilo agresije na BiH, ili bismo se, bar, na startu, uspješnije suprostavili agresiji. Ispada da su BiH branile samo Zelene beretke i Patriotska liga, a nema glavnih nosilaca odbrane - TO i MUP-a. Prema spisku, nesrazmjeran je i odnos „organizatora otpora“ i branilaca u tim jedinicama. Na osnovu analize predloženih „organizatora otpora“ i brojnosti jedinica u okviru kojih su organizovali otpor, može se zaključiti da je jedan organizator otpora dolazio na 2-3 pripadnika otpora. Ovo su očiti falsiikati. Na ponuđenom spisku se nalaze i ličnosti koje bi se mogle prije proglasiti ratnim zločincima nego organizatorima otpora. To su ličnosti koje su ukaljale ugled ARBiH i BiH u cjelini. Stavljanje takvih ličnosti na spiskove organizatora otpora puno govori o karakteru onih koje su ih predlagali. Prisjetimo se kako su ti „organizatori otpora“ završili. Ubijeđeni smo da takva lica neće proći kao organizatori otpora. Prijedlozi Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH u vezi sa utvrđivanjem spiska organizatora otpora: 1. Kriterije za dodjeljivanje priznanja„organizator otpora“ pooštriti, precizirati i javno objaviti; 2. Uputiti javni poziv za predlaganje ličnosti za priznanje „organizator otpora“ i deinisati ko ima pravo predlaganja;
9

3. Uz prijedloge dostaviti obrazloženja zašto se određena ličnost predlaže, istaći njegovu ulogu u organizaciji, pripremi i vođenju odbrane; 4. Oformiti komisiju u čiji sastav treba da uđu naistaknutije i najmoralnije ličnosti iz organa vlasti, stranaka, Teritorijalne odbrane, MUP-a, Patriotske lige, Zelenih beretki, koje su imale kontinuitet djelovanja u organizaciji, pripremi i vođenju odbrane BiH od agresije; 5. Obezbijediti da komisija radi bez pritisaka. Komisija treba da razmotri sve prijedloge i obrazloži zašto je prijedlog prihvaćen ili odbijen; 6. Nakon odluke komisije o prihvaćenim ili odbijenim prijedlozima, u sredstvima informisanja objaviti spiskove prihvaćenih i odbijenih i tako dati mogućnost za eventualne nove prijedloge u određenom roku; 7. O prigovorima da odlučuje drugostepena komisija; 8. Konačne spiskove „organizatora otpora“ drugostepena komisija šalje u daljnju proceduru Ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH; 9. Ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata priprema odluku o spisku „organizatora otpora“, koju Vlada Federacije BiH potvrđuje i upućuje Parlamentu FBiH za raspravu i usvajanje. Ovakvim sveobuhvatnim aktivnostima spriječili bi se samovolja i uticaj pojedinaca i donijela valjana i istinita odluka.

10

KORAK broj 29

oDbrana bosne i HerCeGovine

Prof. dr. Smail ČEKIĆ

ZaVNOBiH I NjEGOV HISTOrIjSKI ZNaČAJ1

Bosna i Hercegovina je, nakon raspada Austro-Ugarske monarhije i poraza Centralnih sila u Prvom svjetskom ratu, početkom novembra 1918. okupirana od strane vojske Kraljevine Srbije, čime je faktički ušla u sastav te države, iako je ustavno i dalje činila sastavni dio Države Slovenaca, Hrvata i Srba, formirane 29. oktobra 1918. Bosna i Hercegovina je 1. decembra 1918. ušla u sastav novoformirane zajedničke jugoslovenske monarhističke države Kraljevstva/Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. To je jedan od presudnih datuma u historiji Bosne i Hercegovine, koji, kao i datumi od 1463. i 1878. dokazuju da su postojale
1 Za izradu ovog izlaganja konsultovani su brojni relevantni izvori i referentna literatura, među kojima i sljedeći: E. Redžić, BOSNA I HERCEGOVINA U DRUGOM SVJETSKOM RATU, Sarajevo, 1998; Isti, OD ZAVNOBiH-a I POSLIJE DEJTONA, u: ZAVNOBiH - DEKLARACIJA O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, Zbornik radova istoimenog Okruglog stola, održanog u Sanskom Mostu, 1. jula 1999. godine, Glavni odbor SUBNOAR-a, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Skupština opštine Sanski Most, Sarajevo 200., str. 17-29; M. Filipović, DEKLARACIJA ZAVNOBiH-a O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE KAO POVIJESNI DOKUMENT I KAO POLITIČKI PROGRAM, u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola..., str. 31-41; M. Kreso, VRIJEME I USLOVI NASTAJANJA DEKLARACIJE O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola..., str. 51-60; REZOLUCIJA ZAVNOBiH-a od 26. novembra 1943. u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola..., str. 127-151; M. Kreso, PLATFORMA NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA OD 1941. DO 1945. GODINE - CILJEVI I REALIZACIJA, u: 60 GODINA OD ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA - KAKO SE SJEĆATI 1945. GODINE, Institut za istoriju, Sarajevo 2006., str. 175-194; Isti, VRIJEME I USLOVI NASTAJANJA DEKLARACIJE O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, u: ZAVNOBiH - DEKLARACIJA O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, Glavni odbor SUBNOAR-a BiH, Sarajevo 2001., str. 51-60; * * * ZEMALJSKO ANTIFAŠISTIČKO VIJEĆE NARODNOG OSLOBOĐENJA BOSNE I HERCEGOVINE - ZAVNOBIH (1943.-1945.), Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1981; R. Dizdarević, 60 GODINA ZAVNOBiH-a, Glas antifašista, SUBNOAR BOSNE I HERCEGOVINE, Godina VIII, Sarajevo, januar 2004., str. 6-11; S. Bandžović, TITOV ODNOS PREMA IZGRADNJI BOSANSKO-HERCEGOVAČKE DRŽAVNOSTI (1943.-1945.), u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA: REGIONALNI NAUČNI SKUP, Zbornik radova, Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2006., str. 99-128; S. Čekić, ODNOS NOP-a PREMA POČINJENIM ZLOČINIMA U TOKU DRUGOG SVJETSKOG RATA, u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA ..., Sarajevo 2006., str. 83-95; M. Pejanović, TITOVA VIZIJA DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE U JUGOSLOVENSKOJ FEDERACIJI (1943.-1946.), u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA..., Sarajevo 2006., str. 129-138; S. Čekić, GENOCID NAD BOŠNJACIMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU, Dokumenti, Sarajevo, 1996; Isti, HISTORIJA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA, Sarajevo, 1997; V. Dedijer - A. Miletić, GENOCID NAD MUSLIMANIMA 1941.-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo, 1999; Z. Dizdar - M. Sobolevski, PREŠUĆIVANI ČETNIČKI ZLOČINI U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI 1941-1945., Zagreb, 1999; M. Zečević, DOKUMENTI SA SUĐENJA RAVNOGORSKOM POKRETU: 10. juni -15. juli 1946, knj. 1-3, Beograd, 2001; M. Minić, OSLOBODILAČKI ILI GRAĐANSKI RAT U JUGOSLAVIJI 1941.-1945, Novi Sad, 1993; B. Petranović, ISTORIJA JUGOSLAVIJE 1918-1998, Beograd, 1988; F. Jelić-Butić, USTAŠE I NDH, Zagreb, 1977; D. Bilandžić, HISTORIJA SOCIJALISTIČKE FEDERATIVNE JUGOSLAVIJE, Zagreb, 1978; Ph. J. Cohen, SRPSKI TAJNI RAT. PROPAGANDA I MANIPULACIJA HISTORIJOM, Sarajevo, 1996; M. Filipović, BOSNA I HERCEGOVINA: NAJVAŽNIJE GEOGRAFSKE, HISTORIJSKE, KULTUROLOŠKE I POLITIČKE ČINJENICE, Zagreb, 1994; Š. Filandra, BOŠNJAČKA POLITIKA U XX STOLJEĆU, Sarajevo, 1998; M. Imamović, HISTORIJA BOŠNJAKA, Sarajevo, 1997. i drugi.

11

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

snage zainteresirane da Bosnu i Hercegovinu kao historijski i politički subjekt, izbrišu sa političke karte Evrope. Ulaskom u sastav Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Bosna i Hercegovina ponovo na čelu sa Bošnjacima vodi borbu za očuvanje njene teritorijalne cjelovitosti. Teritorijalna cjelovitost i integritet Bosne i Hercegovine su potvrđeni i zaštićeni, prvo Senžermenskim ugovorom (1919.), a zatim Vidovdanskim ustavom (1921.).2 Zahvaljujući Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji, na čelu sa dr. Spahom, koja je insistirala na potpunoj teritorijalnoj cjelovitosti i integritetu Bosne i Hercegovine, prvi ustav Kraljevine SHS, od 28. juna 1921., poznat kao Vidovdanski ustav, sadržavao je i “turski paragraf”, tj. član 135, kojim je određeno da Bosna i Hercegovina “ostane u svojim sadašnjim granicama”, te da postojeći okruzi u njoj “važe kao oblasti”. Tako je tim strogo unitarističkim ustavom garantirana teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine. Na taj način je spriječena njena podjela. U Kraljevini SHS, posebno u prvim godinama njenog postojanja, nad Bošnjacima i Albancima su, u skladu sa (veliko)srpskom ideologijom i politikom osvajačkog i genocidnog karaktera, izvršeni brojni oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid, što potvrđuje brojna dokumentacija različite provenijencije (masovni pokolji civila - žena, djece i staraca, pojedinačne likvidacije, silovanja, hapšenja, mučenja, pljačke i otimačine zemlje, uništavanje džamija, itd). Među navedenim zločinima je i nasilno otimanje zemlje od muslimanskih zemljovlasnika (tzv. agrarna reforma, za koju jedan broj autora s pravom tvrdi da je riječ o genocidu).3 Zavođenjem šestojanuarske diktature (1929.) razbijena je, u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom, teritorijalna cjelovitost i posebnost Bosne i Hercegovine (bosanskohercegovačka teritorija je podijeljena na četiri banovine) i kompaktnost bošnjačkog naroda. Bošnjaci nisu imali većinu ni u jednoj
2 Članom 204. Senžermenskog ugovora (5. decembra 1919.) potvrđena je cjelovitost Bosne i Hercegovine, dok se članom 10. Država, odnosno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, obavezalo da Muslimanima Bosne i Hercegovine pruži punu zaštitu svim njihovim vjerskim ustanovama, a posebno da im osigura da se pitanja koja se tiču njihovog porodičnog i ličnog statusa reguliraju po muslimanskim običajima. Senžermenski ugovor je 10. maja 1920. proglašen za privremeni, a poslije donošenja Vidovdanskog ustava za stalni zakon, te je kao takav predstavljao osnovni pozitivnopravni izvor zaštite manjina u Jugoslaviji između dva svjetska rata. U Bosni i Hercegovini je, u periodu 1919. - 1924., prema istraživanjima prof. dr. Jusufa Mulića, od ukupno oduzete površine zemlje u Jugoslaviji (1.924.307 hektara), oduzeto 1.286.227 hektara i dodijeljeno porodicama u iznosu od 249.580 (porodica), što znači dvije trećine, odnosno 66,8%. Od ukupno oduzetih 1.924.307 hektara zemljišta svim zemljovlasnicima u Jugoslaviji, na muslimanske zemljovlasnike u Bosni i Hercegovini otpadalo je 1.175.305 hektara ili više od dvije trećine (64,6 %). Od ukupne zemljišne površine oduzetog zemljišta muslimanskim zemljovlasnicima u Jugoslaviji, koja je iznosila 1.406.404 hektara, na muslimanske zemljovlasnike (age i begove) u Bosni i Hercegovini otpadalo je 1.175.305 ili 83,6% (J. Mulić, VELIKA SRBIJA, MUSLIMANI I BOSNA: OD POČETKA PRVOG SRPSKOG USTANKA 1804. DO POČETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA 1941. GODINE, Sarajevo, 2006., str. 464-465).

3

12

KORAK broj 29

od četiri banovine, odnosno svugdje su bili u manjini, što je bio glavni politički cilj takve podjele.4 Srpsko-hrvatskim sporazumom iz 1939. (Sporazum Cvetković - Maček) Bosna i Hercegovina je (prvi put) podijeljena između Srbije i Hrvatske. Time je Bosna i Hercegovina u svim planovima o unutrašnjem preuređenju Kraljevine negirana kao historijska, politička i državno-pravna cjelina. Raspadom i kapitulacijom monarhističke Jugoslavije aprila 1941., u teškim uslovima fašističke okupacije i komadanja Jugoslavije, proglašena je (10. aprila) okupatorsko-kvislinška tvorevina, tzv. Nezavisna država Hrvatska, u čiji je sastav, po odluci fašističkih sila i volji hrvatskih fašista, uključena i Bosna i Hercegovina. Narodi i građani Bosne i Hercegovine za takvo pravno-političko uređenje nisu ni pitani. Bošnjaci su time pretvoreni u objekt hrvatske ustaške politike. Komunistička partija Jugoslavije, na čelu sa Josipom Brozom, nije priznala kapitulaciju ni okupaciju Jugoslavije, odredila je političku platformu i ciljeve oslobodilačke borbe - oslobođenje zemlje od fašizma i nacionalno i socijalno oslobođenje svih naroda i narodnosti Jugoslavije, te pozvala i povela sve narode i narodnosti u Narodnooslobodilačku borbu. Takvi ciljevi su istovremeno sadržavali nacionalni i klasni karakter oslobodilačke borbe, usmjeren protiv okupatora i njegovih saradnika, što je omogućavalo pokretanje u borbu najširih masa naroda. Suštinu Platforme Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu najbolje je izrazio Tito: “Narodnooslobodilačka borba u Jugoslaviji ne bi bila tako uporna i tako uspješna da jugoslovenske narodne mase nisu u njoj vidjele, osim perspektive pobjede nad fašizmom, i prespektivu pobjede nad starim buržoaskim poretkom u Jugoslaviji, nad sistemom klasne eksploatacije i nacionalnog ugnjetavanja… Narodnooslobodilačka borba bi bila samo fraza, pa čak i prevara kad ona ne bi, osim općejugoslovenskog smisla, imala i nacionalni smisao za svaki narod posebice, kad ne bi, osim oslobođenja Jugoslavije, značila u isto vrijeme i oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedonaca, Arnauta, Muslimana, itd”. Uspostavljeni okupacioni režim rezultirao je opštim pogoršanjem prilika i uslova za život, a naročito teškim progonima i pogromima stanovništva. To i povlačenje glavnih okupacionih snaga iz Jugoslavije na Istočni front, te smanjenje gustine okupacije na evropski prosjek od jednog vojnika na jedan kvadratni kilometar okupirane teritorije, Komunistička partija Jugoslavije je iskoristila za dizanje antifašistič4 Ključna ličnost u toj operaciji komadanja Bosne i Hercegovine bio je dr. Milan Srškić, predsjednik Narodne radikalne stranke u Bosni i Hercegovini, ministar i kasnije predsjednik Vlade pod režimom diktature, koji je kritizirao svoju stranku zbog navodne mekoće prema “Turcima”. On se zalagao “da Bosna i Hercegovina, kao pokrajinska individualnost i kao geografski pojam, treba zauvijek da nestane”. Na taj način ostvaren je plan dr. Milana Srškića da se ukine odredba Vidovdanskog ustava (čl. 135, stav 3.) kojom je (Ustavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921.) sačuvana Bosna i Hercegovina kao administrativno-upravna cjelina. Na pitanje zašto je Bosna podijeljena, dr. Srškić je odgovorio “Radi Turkeša”, tj. muslimana, Bošnjaka, pri čemu je iznio genocidnu namjeru prema muslimanima izjavivši sljedeće: “Ja ne mogu u Bosni gledati minareta, oni moraju nestati” (H. Šarkinović, BOŠNJACI OD NAČERTANIJA DO MEMORANDUMA, Podgorica, 1977., str. 157-158 i 189-190; S. Bandžović, KONCEPCIJE SRPSKOG KULTURNOG KLUBA O PREUREĐENJU JUGOSLAVIJE (1937.-1941.), Prilozi, 30, Sarajevo, 2001., str. 165.

13

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

kog ustanka. Izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije se po potpisivanju kapitulacije sklonila pod zaštitu Velike Britanije, pri čemu se nije odazvala na poziv Antifašističke koalicije da u okupiranoj zemlji organizuje Pokret otpora, gdje je u hladovini (u Londonu) čekala slom Trojnog pakta, kako bi ponovo preuzela vlast u Jugoslaviji. Četnički pokret Draže Mihailovića, fašističkog, kolaboracionističkog, petokolonaškog, genocidnog i izdajničkog karaktera, pridružio se ostalim kolaboracionistima u borbi protiv Narodnooslobodilačkog pokreta, vršeći genocid nad Bošnjacima i druge zločine nad borcima, pripadnicima i simpatizerima Narodnoslobodilačkog pokreta, kao i svim antifašistima. Ustaški kolaboracionistički režim više se oslanjao na nacistički Treći rajh i po ugledu na njega zaveo opšti progon nehrvatskog stanovništva. Na udaru ustaškog genocida prvi su bili Srbi, Jevreji i Romi, čemu se već u julu oštro suprotstavila Islamska zajednica. Bile su to dobro poznate muslimanske rezolucije, koje su predstavljale jedinstvenu pojavu u Drugom svjetskom ratu. Osnovni oblik ustanka bio je partizanski rat, koji je prerastao u opštenarodni Oslobodilački rat protiv okupatorâ i njihovih kolaboracionista. U 1942. godini formirana je Narodnooslobodilačka vojska sa prvim divizijama i korpusima (u njenom sastavu), dok su presudne bitke u 1943. godini deinitivno učvrstile Narodnooslobodilački pokret, čija je Platforma bila zasnovana na dosljednom internacionalizmu. U antifašističkom ratu u Jugoslaviji 1941. - 1945. je, pored oslobodilačke borbe protiv okupatora i njihovih kolaboracionista za novu Jugoslaviju, vođena i borba za Bosnu i Hercegovinu, kao samostalnu federalnu jedinicu (republiku). Bosna i Hercegovina je u toku tog rata “dala od sebe sve što je mogla dati... Najviše je u Bosni porušeno sela, gradova; najviše je uništeno inventara seljaka; najviše je uništeno imovine našeg naroda u Bosni i Hercegovini; najviše je palo i žrtava na tlu Bosne i Hercegovine...” (Tito, novembar 1945.). U Bosni i Hercegovini su vođene sve, izuzev prve, okupatorsko-kvislinške ofanzive, kao i velike bitke, kao što su Neretva i Sutjeska, koje su predstavljale prekretnicu na jugoslovenskom ratištu, slično Staljingradskoj bici (juli 1942. – februar 1943.), koja je predstavljala prekretnicu u Drugom svjetskom ratu. Antifašizam u Jugoslaviji 1941. - 1945. je svojom pobjedom ugradio civilizacijske temelje savremenog čovječanstva. U tom ratu Jugoslavija je, a posebno Bosna i Hercegovina, imala časno i istaknuto mjesto, dajući veliki doprinos antifašističkoj borbi i oslobođenju zemlje. Bošnjaci su u Narodnooslobodilačkoj borbi, ravnopravno s drugim narodima i snagama, činili jedinstveni antifašistički blok, što se ogledalo i u formiranju muslimanskih jedinica Narodnooslobodilačkog pokreta (muslimanske brigade, bataljoni i odredi), u kome su (antifašističkom bloku), odupirući se okupatorima i njihovim kolaboracionistima, uz veliko stradanje na genocidnoj osnovi, osigurali biološki opstanak (Bošnjacima je Narodnooslobodilački pokret omogućio da prežive).
14

KORAK broj 29

*** U Varcar - Vakufu (Mrkonjić - Gradu) je 25. novembra 1943, na Osnivačkoj skupštini, izabrano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) - najviše političko predstavništvo (antifašističkog) Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini. ZAVNOBiH je radio u tri zasjedanja: 25. - 26. novembra 1943. u Mrkonjić - Gradu; 30. juna, 1. i 2. jula 1944. u Sanskom Mostu i 26. - 28. aprila 1945. u Sarajevu. Njegove funkcije između zasjedanja obavljalo je Predsjedništvo, kao najviši izvršni organ vlasti u Bosni i Hercegovini. Osnivanje ZAVNOBiH-a inicirano je Zaključkom Prvog zasjedanja AVNOJ-a, najvišeg predstavničkog političkog organa Narodnooslobodilačke borbe, održanog 26. i 27. novembra 1942. u Bihaću, da se formiraju nacionalna (zemaljska) antifašistička vijeća u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a njegovo konstituiranje izgradnjom mreže narodnooslobodilačkih odbora, koja je do tog vremena prekrila više od dvije trećine Bosne i Hercegovine. Rezolucijom Osnivačke skupštine AVNOJ-a objavljeno je da je konstituisan AVNOJ, kao najviše predstavničko tijelo, kao izraz ostvarenog jedinstva u borbi za konačno oslobođenje i punu slobodu i ranopravnost. U Proglasu se govori i o “slobodnim nacionalnim jedinicama” u jugoslovenskoj državnoj zajednici, među kojima je izričito spomenuta Bosna i Hercegovina i tri naroda “Srbi, Hrvati i Muslimani”. Slobodna teritorija Bosne i Hercegovine iznosila je oko 30.000 km2 i činila okosnicu centralne slobodne teritorije Jugoslavije (u vrijeme konstituisanja ZAVNOBIH-a i obnove državnosti Bosne i Hercegovine slobodna teritorija je, pored Bosne i Hercegovine, zahvatala i značajne dijelove Hrvatske, Crne Gore i Sandžaka), na kojoj je bazirana glavnina Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije sa Vrhovnim štabom i gotovo 300.000 boraca, grupisanih u 27 divizija i 9 korpusa (Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije i partizanski odredi Bosne i Hercegovine grupisani su u 2 korpusa, 6 divizija, 23 brigade, 25 odreda i nekoliko samostalnih bataljona). Slobodnu teritoriju
15

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Bosne i Hercegovine su obezbjeđivale i vojne oblasti 3. i 5. korpusa, te 29. divizijska vojna oblast sa 15 vojnih područja i pedesetak komandi mjesta (sve sa zaštitnicama, skladištima, bolnicama i partizanskim stražama). ZAVNOBiH i njegova aktivnost od novembra 1943. do aprila 1945. je najznačajniji događaj u historiji Bosne i Hercegovine. Svojom Rezolucijom na Osnivačkoj skupštini i Proglasom narodima Bosne i Hercegovine u noći 25./26. novembra 1943. ZAVNOBiH je nakon 480 godina obnovio državnost Bosne i Hercegovine, potvrdio njen historijsko-politički i državno-pravni individualitet i formirao federalnu Bosnu i Hercegovinu (praktično državu), što je najznačajnija tekovina antifašističkog rata. To je historijski datum - Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Ne želeći povratak na staro i stojeći čvrsto na platformi Narodnooslobodilačkog pokreta, Rezolucija ZAVNOBiH-a osudila je Izbjegličku vladu Kraljevine Jugoslavije zbog saradnje sa okupatorima, narodi Bosne i Hercegovine odrekli su svako pravo toj vladi i Kralju da ih predstavlja, te zatražila od Saveznika da i njoj i Kralju otkažu svaku podršku i, u Radno predsjedništvo ZAVNOBiH-a: Sulejman Filipović, Aleksandar Preka, Avdo Humo, dr. V. Kecmanović, Nenad Mastilović, Rodoljub Čolaković i Đuro vezi sa tim, izrazili želju za Puca Stari (slijeva). preuređenjem Jugoslavije u zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti i stvaranje nove demokratske federativne Jugoslavije, u kojoj će svim njenim narodima biti zajamčena puna ravnopravnost, posebno da oslobođena Bosna i Hercegovina bude slobodna i zbratimljena u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost Srba, Muslimana/Bošnjaka i Hrvata. Tom prilikom je konstatirano da narodi Bosne i Hercegovine “hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba i Muslimana i Hrvata”, te da će narodi Bosne i Hercegovine ravnopravno sa ostalim narodima učestvovati u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije. Borba za Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu federalnu jedinicu (republiku) u Drugom svjetskom ratu je vođena u teškim uslovima okupacije i kolaboracije, genocida, narodnooslobodilačke borbe i oslobađanja zemlje. Nastanak federalne Bosne i Hercegovine, u sastavu jugoslavenske državne zajednice, bio je praćen kontroverznim odnosom u samom rukovodstvu Narodnooslobodilačkog pokreta. Naime, kod “nekih rukovodećih drugova“ nije bilo jasnog stava o tom pitanju. Više članova Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CKKPJ) je bilo na stanovištu
16

KORAK broj 29

da Bosna i Hercegovina ima status autonomne pokrajine, a ne status ravnopravne federalne jedinice, pri čemu se, prije svega, mislilo na “autonomiju uz Republiku Srbiju”. Taj stav, čiji su nosioci bili Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović, temeljio se isključivo na nacionalnom principu (“koliko naroda - toliko federalnih jedinica”), što je u suštini značilo nepriznavanje jednog naroda, tj. Bošnjaka, i bio je u suprotnosti sa zvaničnom praksom Narodnooslobodilačke borbe u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. O broju federalnih jedinica je u toku priprema (Drugog) zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu vođena rasprava i u CKKPJ. U prvom nacrtu Odluke, koju je predložio Milovan Đilas, zasnovanom na sovjetskom modelu: pet nacionalnih republika za pet jugoslovenskih naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci), bilo je, nasuprot zvaničnoj praksi Narodnooslobodilačke borbe u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, predviđeno pet federalnih jedinica, pri čemu se za Bosnu i Hercegovinu predviđao status autonomne pokrajine u sastavu jedne od dvije najjače republike. Pošto nije postignuta saglasnost kome će pripasti - Srbiji ili Hrvatskoj, predloženo je da Bosna i Herecegovina bude neposredno vezana za savezne ustanove. U Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu vođene su žive diskusije oko budućeg državnog položaja Bosne i Hercegovine. Priključenje Bosne i Hercegovine federalnoj jedinici Srbiji ili Hrvatskoj nije moglo doći u obzir kao konačno rješenje. Koncepcija da Bosna i Hercegovina kao autonomna jedinica bude direktno povezana sa saveznim ustanovama jugoslovenske federacije, sa nešto manjim pravom od federalnih jedinica, također, nije prihvaćena. Argumenti Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu da Bosna i Hercegovina bude konstuituirana kao zasebna jedinica ravnopravna sa ostalim federalnim jedinicama nisu prihvaćeni od svih članova CKKPJ koji su učestvovali u raspravi. Uoči konstituirajućeg zasjedanja ZAVNOBiH-a vođeni su iscrpni i dugi razgovori oko budućeg državnog statusa Bosne i Hercegovine između predstavnika Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu, Rodoljuba Čolakovića i Avde Hume, sa Milovanom Đilasom, Sretenom Žujovićem i Mošom Pijade, članovima CKKPJ. Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu je jednoglasno i odlučno zastupao stav da Bosna i Hercegovina može imati samo status ravnopravne federalne jedinice u federativnoj Jugoslaviji. Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović su smatrali da Bosna i Hercegovina treba biti autonomna pokrajina, a ne federalna jedinica. Sa koncepcijom Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u federativnoj Jugoslaviji, po kazivanju Avde Hume, krenuo je prvih dana novembra 1943. dio Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu (Rodoljub Čolaković, Avdo Humo) sa više uglednih građanskih političara iz istočne Bosne za Jajce, gdje su se nalazili Vrhovni štab i CKKPJ. Kad su stigli u Jajce, dobili su nacrt jedne odluke kojom je trebalo Bosnu i Hercegovinu konstituisati kao autonomnu pokrajinu neposredno vezanu za jugoslovensku federaciju. Taj nacrt odluke
17

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

direktno je bio u suprotnosti sa koncepcijom PKKPJ za Bosnu i Hercegovinu i političkom platformom oslobodilačke borbe, te je zbog toga vođena diskusija sa pojedinim članovima CK (Mošom Pijade, Sretenom Žujovićem, Milovanom Đilasom i Edvardom Kardeljem). Članovi CKKPJ, osim Kardelja, koji se složio sa Čolakovićem i Humom, zastupali su mišljenje da Bosna i Hercegovina ne može biti republika, “jer ne postoji bosansko-hercegovačka nacija i da je republika nacionalna kategorija. Osim toga, oni su sumnjali u deiniciju o Muslimanima kao naciji, ne vjerujući čak da bi se, u socijalizmu Muslimani mogli razviti kao nacija ...” Olga Humo (supruga Avde Hume) je krajem 2001. napisala kako je, u pripremama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kucajući materijale, bila upoznata sa događajima vezanim za njegovo održavanje, navodeći kako je Avdo Humo “sa Rodoljubom Čolakovićem došao iz istočne Bosne na zasedanje AVNOJ-a. Prvi razgovor u vezi sa zasedanjem njih dvojica su imala sa Mošom Pijade koji je pripremao predloge i materijale. U vezi sa statusom Bosne postojala su dva predloga. Prvo je bio da se Bosna i Hercegovina podeli između Srbije i Hrvatske, s tim što je Đilas tražio da istočna Hercegovina pripadne Crnoj Gori. Drugi predlog, koji je branio Moša Pijade, bio je da BiH dobije status autonomne oblasti. U vezi sa ovim predlogom ostalo je otvoreno pitanje kome bi ova autonomna oblast pripala, Srbiji ili Hrvatskoj. Srbi su hteli da ona pripadne njima, a Hrvati, opet, branili su stav da treba da pripadne njima, s obzirom na okolnost da se za Srbiju već predviđaju dve autonomne oblasti”. Navedene prijedloge o budućem uređenju Bosne i Hercegovine delegacija PKKPJ za Bosnu i Hercegovinu je odbila. I pored toga što je E. Kardelj prihvatio stanovište PKKPJ za Bosnu i Hercegovinu, Pijade, Žujović i Đilas su i dalje zastupali svoje stavove. Zbog toga je rukovodstvo PKKPJ za Bosnu i Hercegovinu otišlo kod Tita, što im je sugerisao i Kardelj, i iznijeli mu svoje nezadovoljstvo, neslaganje i argumente. Razgovor sa Titom trajao je četiri sata. Tom je prilikom Avdo Humo opširno govorio o etničkim i historijskim razlozima u prilog Bosne i Hercegovine kao republike, pri čemu ga je Rodoljub Čolaković podržavao. Tito je tada “presudio” - prihvatio je koncepciju PKKPJ za BiH o Bosni i Hercegovini kao ravnopravnoj federalnoj jedinici i rekao: “Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini.” Tito se, u pogledu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine, za razliku od “nekih rukovodećih drugova”, nikada nije dvoumio. To je potvrdio i prilikom posjete Bosni i Hercegovini u novembru 1979., kada je pored ostalog rekao: “Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio, već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće i srećno rješenje, ne samo za narode Bosne i Hercegovine, već i za našu zajednicu u
18

KORAK broj 29

cjelini. U prošlosti je Bosna i Hercegovina uvijek bila kamen spoticanja. Sa našom narodnooslobodilačkom borbom ona se toga otarasila.” Republičkim statusom Bosne i Hercegovine trebalo je, pored ostalog, spriječiti njenu podjelu, a nju učiniti “minijaturnim modelom jugoslovenske integracije”. U pojedinim krugovima u Srbiji je zbog uređenja federalne Jugoslavije i nove formule međunacionalnih odnosa postojalo određeno nezadovoljstvo. Zbog toga je Blagoje Nešković, predsjednik Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Srbije, u novembru 1944., nepunu sedmicu po potpisivanju Sporazuma Tito-Šubašić o formiranju jedinstvene vlade Demokratske federativne Jugoslavije (1. novembra 1944.), na Velikoj antifašističkoj narodno-oslobodilačkoj skupštini Srbije, reagirao: “Zar zato što ima Srba u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj i šaroliko izmešanih sa Hrvatima i muslimanima, treba sve Hrvate i muslimane posrbiti? Da li je to stvar Srba iz Srbije da nameću Srbima u Bosni Hercegovini i Hrvatskoj razjedinjenje sa Hrvatima i muslimanima, kad je njihova zajednica životno povezana kao što su povezane i njihove kuće na istom zemljištu, kada su oni sami, u toku ove trogodišnje borbe, iskovali bratstvo i jedinstvo”. Neke primjedbe su se čule i u Hrvatskoj. Na skupštini ZAVNO Sandžaka u martu 1945. donijeta je, pod pritiskom viših organa, odluka o raspuštanju ZAVNO Sandžaka i podjeli teritorije Sandžaka između federalnih jedinica Srbije i Crne Gore. Na tom skupu je, prema zapisniku, istaknuto kako u Jugoslaviji postoje četiri naroda: Srbi, Hrvati, Slovenci i Makedonci, sa četiri federalne jedinice, a da su “iz specijalnih razloga” stvorene, još dvije federalne jedinice: Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, 29. novembra 1943. u Jajcu, donesena je odluka o federalnom uređenju nove Jugoslavije, sa Bosnom i Hercegovinom kao jednom od šest članica buduće federacije. Na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. ZAVNOBiH je usvojio Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine, koja spada u red dokumenata najvećeg dometa ove vrste u svijetu. Deklaracija iz Sanskog Mosta čak je tri godine prethodila Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, a bila je na njenom nivou. Odluke i drugi dokumenti usvojeni na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a imali su dalekosežniji značaj za izgradnju državnosti Bosne i Hercegovine i za daljnju izgradnju narodne vlasti. ZAVNOBiH je konstituisan u najviše zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo, u najviši organ državne vlasti, kao jedini predstavnik narodnog suvereniteta. Odlučeno je da Predsjedništvo ZAVNOBiH-a obavlja i izvršne funkcije. Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a proglasilo je Bosnu i Hercegovinu “ravnopravnom federalnom jedinicom u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji” i posebno naglasilo “ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana Bosne i Hercegovine, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina” Organi . ZAVNOBiH-a postali su nosioci bosansko-hercegovačke državnosti. Izgradnja bosanskohercegovačke državnosti, intenzivirana naročito poslije Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, početkom 1945. je ulazila u višu fazu organizacije. Do ubrzanog rada na dogradnji Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu Demokratske federativne Jugoslavije naročito je došlo poslije oslobođenja Saraje19

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

va, 6. aprila 1945., gdje je bilo sjedište Predsjedništva ZAVNOBiH-a i drugih državnih organa federalne Bosne i Hercegovine. Na Trećem, sarajevskom zasjedanju, ZAVNOBiH je prerastao u Narodnu skupštinu federalne Bosne i Hercegovine, kao najviši zakonodavni i predstavnički organ naroda Bosne i Hercegovine, i formirao Vladu Bosne i Hercegovine, kao najviši izvršni i naredbodavni organ vlasti. Formiranjem Narodne skupštine Bosne i Hercegovine i Vlade Bosne i Hercegovine, te proglašenjem narodnih odbora kao teritorijalnih organa vlasti, federalna Bosna i Hercegovina je dobila svoju potpunu organizaciju potrebnu za mirnodopske uslove života. U Bosni i Hercegovini je u toku antifašističke borbe došlo do bitne promjene u političkim odnosima. Antifašistička borba protiv okupatorâ i njihovih kolaboracionista mogla je računati na uspjeh samo pod uslovom da su svi stanovnici Bosne i Hercegovine i svi narodi koji u njoj žive bili uvjereni da će im ona donijeti slobodu i ravnopravnost. To je bio odlučujući faktor koji je politički život i mišljenje u Bosni orijentirao ka zajedničkim, a ne parcijalnim političkim ciljevima. Iz te činjenice proizašao je stav da Bosna i njeni stanovnici, svi narodi koji u njoj žive mogu biti slobodni i ravnopravni samo pod uslovom da i Bosna bude jednaka i ravnopravna ostalim državama koje su nasta(ja)le iz Narodnooslobodilačke borbe. Tako je došlo do dominacije stava da je borba protiv fašizma i borba za ravnopravnost građana i naroda koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine moguća i eikasna samo pod uslovom da bude obnovljena bosanska država i da svi njeni narodi budu ravnopravni. Ta politička platforma imala je apsolutnu i neupitnu podršku svih antifašističkih snaga u Bosni i Hercegovini i predstavnika svih njenih naroda koji su 25. novembra 1943. donijeli čuvenu Rezoluciju ZAVNOBIH-a, kojom je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, kao zajednička država Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka). Rezolucija ZAVNOBIH-a i nastanak Republike Bosne i Hercegovine predstavlja ključni datum novije historije Bosne i Hercegovine i osnovu koja, pored ostalog, omogućava postizanje potpune samostalnosti Bosne i Hercegovine. ZAVNOBIH je dokaz da je u Bosni i Hercegovini, ne samo moguć, nego i logičan zajednički život njenih građana i naroda, da njihova zajednička država može funkcionirati za dobro svih i da pruži velike rezultate. Stoga je ZAVNOBIH od 1943. najznačajniji datum naše historije, datum koji potvrđuju milenijsko historijsko postojanje Bosne i pruža model po kojem se jedino Bosna i Hercegovina može razvijati, a svim njenim građanima i narodima omogućiti punu ravnopravnost i slobodu. *** U temeljnim dokumentima Drugog zasjedanja AVNOJ-a, održanog u Jajcu 29. i 30. novembra 1943., gdje je, pored ostalog, AVNOJ konstituisan u vrhovno zakonodavstvo i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije i formiran izvršni organ AVNOJ-a - Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), za čijeg je predsjednika imenovan Josip Broz Tito, nažalost, Muslimani/Bošnjaci kao narod nisu spomenuti. Odlukom o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu odlučeno je da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu, “koji će osigurati punu ravnopravnost
20

KORAK broj 29

Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”. Za izgradnju Jugoslavije na federativnom principu uzeta su dva različita kriterija na osnovu kojih su formirane federalne jedinice. Pet federalnih jedinica (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Crna Gora) svoj status unutar Demokratske federativne Jugoslavije stekle su na osnovu nacionalnog kriterija. Svakom od pet službeno priznatih naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci) pripala je (njegova) federalna nacionalno-politička zajednica, odnosno republika preovlađujućeg naroda. Šesta federalna jedinica - Bosna i Hercegovina svoj federalni status nije stekla na osnovu nacionalnog kriterija, već kao historijska zajednica (sa historijskim i državno-pravnim kontinuitetom, tj. teritorijalno-političkom tradicijom), odnosno republika sa dva službeno priznata naroda (Srbi i Hrvati). Tako je Bosna i Hercegovina zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata. Na taj je način stav koga su zagovarali Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović, ipak, došao do izražaja u tekstu odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a Muslimani/Bošnjaci, autohton evropski narod, nisu službeno priznati kao (poseban politički) narod, kao što je to bio slučaj sa Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima. Tako su Odlukom o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu iz buduće Jugoslavije isključeni Muslimani/Bošnjaci, odnosno treći narod po broju, ignorišući konkretnu praksu u Bosni i Hercegovini i temeljni dokument ZAVNOBiH-a, te činjenicu da predstavlja bitan faktor u dvije već zacrtane pokrajine (Bosnu i Hercegovinu i Sandžak), te da su u 1941. godini za te pokrajine formirani Glavni štabovi narodnooslobodilačkih odreda; kao i da je shodno odluci Osnivačke skupštine AVNOJ-a u Bihaću - bio zakazan izbor najviših političko-predstavničkih tijela tih pokrajina, odnosno zemaljskih antifašističkih vijeća. Jasnu i kategoričku Rezoluciju ZAVNOBiH-a, od 25. novembra 1943., o Bosni i Hercegovini, “zbratimljenoj zemlji”, “u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba i Muslimana i Hrvata”, AVNOJ u Jajcu, bez objašnjenja, nije prihvatio. Očigledno je riječ o znatnoj suprotstavljenosti odluka bosanske i jugoslovenske ratne skupštine. Naime, ZAVNOBiH i AVNOJ su protivurječni u vezi sa Bošnjacima. Politički status naroda, pod nazivom Musliman, koji je Bošnjacima priznat na ZAVNOBIH-u, uskraćen je na AVNOJ-u. Bosni i Hercegovini kompromisno je priznat položaj ravnopravne republike, ali Bošnjacima nije priznat politički status naroda, pri čemu su se oni u daljem društvenom razvitku trebali “opredijeliti” između Srba i Hrvata. Isključivost i prevaga nacionalnog u odnosu na historijsko-politički kriterij, kakav je stav zauzet prilikom uspostavljana komunističke federativne Jugoslavije, dovodili su u pitanje ravnopravni federalni status Bosne i Hercegovine i ostavljale prostor za mogućnosti njene podjele između Srba i Hrvata, odnosno Srbije i Hrvatske. Neuzimanje u obzir Rezolucije ZAVNOBiH-a, od 25. novembra 1943., kao i ZAVNO Sandžaka od 20. novembra 1943., dovelo je u pitanje vjerodostojnost Platfome
21

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

narodnooslobodilačkog pokreta. Nečastan postupak kojim je onemogućeno prisustvo delegacije ZAVNOS-a na Drugom zasjedanju AVNOJ-a to, također, potvrđuje. Glavni unutrašnji protivnik Platforme Narodnooslobodilačkog pokreta u Drugom svjetskom ratu bio je Srpski kulturni klub i četnički Ravnogorski pokret Draže Mihailovića. Rukovodeći ljudi Srpskog kulturnog kluba su u toku borbe za međunarodno priznanje Demokratske federativne Jugoslavije bili vrlo angažirani da se to priznanje uslovi izmjenom Platforme Narodnooslobodilačkog pokreta. Dr. Slobodan Jovanović i dr. Živko Topalović su to radili okupljanjem reakcionarne emigracije, a dr. Vasa Čubrilović, kao “Srbo-hrvat” i “slovenoil, bez stranačkog opredjeljenja” u okviru Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Srbije. Time je Narodnooslobodilačkom pokretu, pored borbe protiv okupatora i njihovih kolaboracionista, uključujući i četnike, nametnut značajan element konfrontacije sa Izbjegličkom vladom u inostranstvu, a preko toga i zainteresiranim silama Antifašističke koalicije. Narodnooslobodilački pokret se u periodu borbe za međunarodno priznanje Demokratske federativne Jugoslavije suočio sa stavovima, ideologijom i platformom Srpskog kulturnog kluba i četničkog Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića i konačno bio prisiljen na, od međunarodne zajednice uslovljene kompromise, objedinjavanje “Kraljevskog i Narodnooslobodilačkog pokreta”. Time je Platforma Narodnooslobodilačkog pokreta značajno okrnjena. Odluka Predsjedništva AVNOJ-a od 21. novembra 1944., donesena na sjednici u Beogradu, bila je u suprotnosti sa Odlukom AVNOJ-a o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu od 29. novembra 1943., kojom je izričito naznačeno da će se “nacionalnim manjinama obezbijediti sva nacionalna prava”. Time je, pod pritiskom Saveznika, napravljen izuzetak i to kardinalan, što je usvojenu i godinama sprovođenu Platformu Narodnooslobodilačkog pokreta teško kompromitovalo. Narodnooslobodilački pokret, odnosno Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije i lično Josip Broz Tito bili su pod snažnim pritiskom i ucjenom priznavanja tekovina četvorogodišnje narodnooslobodilačke borbe zbog nepriznavanja Izbjegličke vlade, koja je putem svoje Vojske (četnika) u Otadžbini sarađivala sa okupatorima i izvršila brojne zločine, uključujući i genocid nad Bošnjacima. Poslije Moskovske konferencije i “ifti-ifti” dogovora Čerčila i Staljina, a zatim sovjetske vojne prevage na Balkanu, nije bilo u pitanju samo prihvatanje Izbjegličke vlade kao partnera u jedinstvenoj vladi Demokratske federativne Jugoslavije, nego i ozbiljno kršenje jasno formulisane Platforme Narodnooslobodilačkog pokreta u pogledu preuređenja zemlje u zajednicu istinski ravnopravnih naroda i narodnosti. Spriječen je povratak na predratnu velikosrpsku hegemoniju, odbranjeno je na Drugom zasjedanju u Jajcu utvrđeno federativno uređenje zemlje, ali je izostalo 1941., strukturom rukovođenja i komandovanja oružanim ustankom, zacrtano formiranje svih 9 federalnih jedinica (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Sandžak, Kosovo i Vojvodina). U posljednjoj godini rata pod pritiskom velikih sila Antifašističke koalicije Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije je morao priznati izvjestan legitimitet Izbjeglič22

KORAK broj 29

koj vladi Jugoslavije i sa njom, bar u početku, podijeliti vlast, što se 1944. – 1945., između ostalog, ogledalo u formiranju “Jedinstvene vlade DFJ”, čime su u Narodnooslobodilački pokret i organe nove države iniltrirani velikosrpski stavovi i interesi koje je ta vlada zastupala. To je dovelo do značajnog nacionalnog debalansa u strukturama vlasti, pa i u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, koja je 1. marta 1945. preimenovana u Jugoslavensku armiju. Ova činjenica je krajem 1944. i u 1945. godini, pod uticajem srpskih nacionalista u komunističkim redovima, uslovila niz poteza nespojivih sa osnovnim ciljevima Platforme Narodnooslobodilačkog pokreta, kao što su: uvođenje vojne uprave u Vojvodini i na Kosovu; ukidanje federanog statusa Sandžaka i njegovog Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja, te njegovu podjelu između Srbije i Crne Gore, čime su Bošnjaci Sandžaka prevareni i izigrani, a Srbija je teritorijalno proširena, a srpski narod dobio svoju državu kakvu po veličini nije imao još od Dušanovog (srednjevjekovnog) carstva; protjerivanje blizu pola miliona Njemaca i na njihovo mjesto u Vojvodini, naseljavanje, uglavnom Srba; neki srpski političari su tada predlagali i ukidanje Federacije, a Makedonija se jedva oduprla priključenju Srbiji - zbog zahtjeva jedinstva Moravsko-vardarske doline; Bošnjacima je osporena nacionalna posebnost, a pobjedom na novembarskim izborima napušten je i višepartijski sistem. Politička osnovica prvih izbora u novoj jugoslovenskoj državi (septembra 1945.) nije priznala nacionalnu posebnost Bošnjaka. Na zasjedanju Ustavotvorne skupštine FNRJ (29. novembar 1945. – 1. februara 1946.) vođena je rasprava o zahtjevima narodnih zastupnika da se Bošnjacima politički uvaži status nacije i da se ta nacionalnost pod imenom Bošnjak obilježi posebnom buktinjom (šestom) u grbu savezne države5, kojom bi se pokazalo da su i Bošnjaci ravnopravni subjekt sa ostalim narodima. Šestu buktinju je trebalo unijeti i kao simbol šeste federalne jedinice. Nažalost, zahtjevi za uvažavanje nacionalnosti Bošnjaka i pojačavanje državnosti Bosne i Hercegovine nisu prihvaćeni (tim zahtjevima su se oštro suprotstavili Milovan Đilas i Moša Pijade). U prvom ustavu FNRJ (1946.) komunisti nisu Bošnjacima kao narodu priznali nacionalnu posebnost. Bošnjaci su ostali neuvaženi, nepriznati i svedeni na vjersku grupu, koja je pod usmjeravajućom palicom velikosrpske i velikohrvatske ideologije, politike i prakse trebalo da se “opredijeli” između jednih i/ili drugih. Bosna i Hercegovina je bila šesta jugoslovenska republika u zajedničkoj federativnoj državi, u kojoj je živjelo pet jugoslovenskih naroda. Ta činjenica da je pet naroda živjelo u šest republika jasno svjedoči da Bošnjaci u političkom smislu nisu bili ravnopravno postavljeni s ostalim narodima jugoslovenske socijalističke Federacije. Iako je u toku antifašističke borbe protiv okupatora i njihovih saradnika obnovljena i utvrđena državnost Bosne i Hercegovine, Bošnjacima nisu uvažena nacional5 U državnom grbu pet nacija kao konstituenti savezne države je bilo simbolizirano sa po jednom buktinjom (svaka nacionalnost – Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci – je dobila svoju buktinju). U državni grb nije unesena šesta buktinja kao simbol bošnjačke nacionalnosti.

23

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

no-politička prava. Sve do šezdesetih, odnosno sedamdesetih godina XX stoljeća, komunisti nisu priznali Bošnjacima politički status nacije, osporavajući im svako speciično nacionalno svojstvo, pri čemu su njihovu budućnost vidjeli u nacionalnoj identiikaciji kao Srbi ili Hrvati. Oni su ponovo negirani kao narod i onemogućeno im je da se nacionalno autentično izraze. Nad njima je vršen pritisak za njihovo “nacionaliziranje” u smislu srpskog, hrvatskog, crnogorskog ili makedonskog nacionalnog porijekla i identiteta. Saveznim Ustavom iz 1974. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je postala ustavno-pravno i politički ravnopravna sa ostalim republikama. Istovremeno je i Bošnjacima priznata nacionalna ravnopravnost, pod nazivom Musliman (sa velikim slovom M), pri čemu im nije omogućena geografska odrednica (po zemlji i državi Bosni), kao što su je, zahvaljujući svojim maticama (Srbiji i Hrvatskoj), dobili Srbi i Hrvati. Tako je od strane vladajuće ideologije Bošnjacima nametnuto vjersko kao nacionalno ime. Time su oni ostavljeni u inferiornom položaju, kako ne bi, s obzirom na (svoj) broj i veličinu, postavljali pitanje većine u državi u kojoj žive. Bosna i Hercegovina je u poslijeratnom periodu (1945. - 1991.), na tekovinama Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašističke borbe, postigla značajan ekonomski, društveni, politički, naučni, obrazovni i kulturni razvoj, obezbjeđujući, između ostalog, i nacionalnu airmaciju Bošnjaka i pored činjenice da je dvije decenije insistirano na dva naroda (Srbi i Hrvati) i muslimanima obilježenim po vjerskoj (a ne nacionalnoj osnovi). Period njene renesanse i preporoda omogućio je stvaranje samostalne i nezavisne države Bosne i Hercegovine, kada je na referendumu 29. februara i 1. marta 1992., u izuzetno složenim uslovima, voljom većine građana odlučeno da Bosna i Hercegovina bude suverena i nazavisna država. Time je Bosna i Hercegovina, u skladu sa historijskim činjenicama hiljadugodišnjeg postojanja, njene antifašističke borbe, demokratskih odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a i prosperitetnog socijalističkog razvoja, međunarodno priznata i stekla potpunu državnu suverenost i međunarodnopravni subjektivitet. Političko-administrativne granice Republike Bosne i Hercegovine, kao jedne od šest federalanih jedinica SFRJ, postale su državne granice. Nezavisnost Bosne i Hercegovine (1992.) je samo logični slijed i rezultat onoga što je cijela historija Bosne i Hercegovine iskazala i za što je ZAVNOBiH ostavio bitne političke i ustavno-pravne pretpostavke. Tekovine Narodnooslobodilačkog pokreta i antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu bile su značajan temelj odbrambenog rata 1992. - 1995. protiv fašizma, a za očuvanje Bosne i Hercegovine. U izuzetno teškim uslovima agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima (1993.) Bošnjaci su zamijenili dotadašnju vjersku osnovu svog identiteta (Musliman) sa identiikacijom kroz njihov historijski identitet, koji se temelji na postojanju zemlje i države Bosne i njenog naroda Bošnjana – Bosanaca – Bošnjaka. Bošnjaci islamske vjere su ostali vjerni svom imenu i svojoj zemlji, jer nisu u drugim zemljama tražili osnov za svoju nacionalnu identiikaciju i političku samostalnost.
24

KORAK broj 29

Bošnjaci su životni prostor formirali u historijskim i međunarodno priznatim granicama Bosne i Hercegovine. Svoje prirodno pravo na državu i teritoriju Bošnjaci su stoljećima gradili i izgrađivali sa pravoslavcima - Srbima, katolicima - Hrvatima, Jevrejima i drugim bosanskohercegovačkim narodima i građanima. Oni to pravo komšijama nikada nisu uskraćivali. Smatrali su i danas smatraju da je zajednički život u zajedničkoj državi historijska i civilizacijska tekovina i nužnost potvrđena u višestoljetnom iskustvu. Bošnjaci stoga smatraju da je hiljadugodišnje duhovno i civilizacijsko iskustvo i nasljeđe osnova da se na bosanskohercegovačkim prostorima sačuva smisao zajedničkog života. U toku odbrambenog rata 1992 - 1995. Republika Bosna i Hercegovina je, zahvaljujući hrabroj odbrani Armije Republike Bosne i Hercegovine i drugim antifašistima iz reda svih njenih građana i naroda, vođenoj na temelju antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata, historijskih odluka ZAVNOBiH-a 1943. i stečenog suvereniteta i nezavisnosti 1992., odbranjena od brutalne velikosrpske i velikohrvatske agresije i njihovih kolaboracionista i petokolonaša. Dejtonski mirovni sporazum je, pod pritiskom tzv. međunarodne zajednice, zaustavio potpuni, završni uspjeh Odbrambenog rata i, nažalost, legalizirao osvajački rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i genocid nad Bošnjacima, te nametnuo rješenja koja nisu u skladu sa međunarodnim demokratskim standardima. Uvjereni smo da u Bosni i Hercegovini postoje brojni antifašisti koji su u stanju da obnove i učvrste demokratski, multietnički i multikulturalni karakter Bosne i Hercegovine, kao nezavisne, jedinstvene, održive, funkcionalne i prosperitetne države.

25

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Gojko VUKADINOVIĆ

ODLUKE ZAVNOBiH-a SU NEUNIŠTIVE, JER SE PROŠLOST NE MOŽE MIJENJATI
Iz knjige “Protiv zaborava – zbornik izlaganja u povodu obilježavanja značajnih događaja iz NOB-a 1941 – 1945.”, koja je ove godine izašla iz štampe.

U vrijeme osnivanja ZAVNOBiH-a 1943. godine bio sam omladinski rukovodilac (SKOJ-a i USAOJ-a) i odbornik Opštinskog narodnooslobodilačkog odbora opštine Palančište na Kozari (Prijedorski srez). U to vrijeme jedan od najmlađih odbornika. Iz našeg sreza na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a učestvovala su četiri vijećnika koji su izabrani na narodnim zborovima (Simo Komlenić, Boško Simatović, Velimir Veljo Stojnić, Sveto Vukić), a za vijećnike AVNOJ-a izabrani su: Sveto Vukić i Boško Simatović. Poslije zasjedanja ZAVNOBiH-a, a naročito tokom 1944. godine, čitali smo i objašnjavali narodu i omladini odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Sjećam se dva članka koja su nam pomogli tumačiti ove dokumente: „Živio prvi bosansko-hercegovački parlament!“ i članak Edvarda Kardelja: „Odluke AVNOJ-a i zadaci omladinskih saveza“. Oni su se odnosili prvenstveno na omladinu. Antifašistička omladina je bila u prvim borbenim redovima i osnovni nosilac revolucionarnih i društvenih promjena, rukovodeći se idejama organizatora antifašističke NOB – KPJ s drugom Titom na čelu. Ona je bila snaga u obnovi porušene zemlje. Sjećam se omladinskih radnih akcija, omladinskih željezničkih pruga, autoputeva, fabrika itd. Danas, poslije više od 60 godina, ZAVNOBiH-ovska Bosna i Hercegovina se bori za svoj opstanak, teritorijalni integritet, narodni suverenitet i političku nezavisnost. Imamo građana i državljana koji su ovdje rođeni, a BiH ne smatraju svojom otadžbinom i domovinom. Nemamo teksta himne. Zastava i grb ne ističu se u pojedinim dijelovima države. Ne obilježava se podjednako Dan državnosti u svim krajevima države. Gotovo je sve podijeljeno... Ko to poslije 1990. odlazi u Mrkonjić-Grad, rodno mjesto Republike BiH? Zašto nema biste predsjednika ZAVNOBiH-a dr. Vojislava Đede Kecmanovića? Velike su njegove riječi izgovorene narodu na Manjači 2. avgusta 1944. „da mu je Musliman u NOP-u bliži od Srbina koji se koleba ili je u četnicima...“
26

KORAK broj 29

Pojavile su se nove organizovane antibosanskohercegovačke društvene snage koje podrivaju našu državu. Nije tačna propaganda pojedinih srpskih nacionalista, naročito onih preseljenih u Beograd, da je ZAVNOBiH bio nelegalan i da u njemu nisu participirali Srbi. O ulozi Srba i njihovom odnosu prema obnovi državnosti Bosne i Hercegovine najbolje i najkonkretnije govori činjenica da je među 247 vijećnika na Prvom (osnivačkom) zasjedanju ZAVNOBiH-a bilo Srba 110 (44,5 %). Predsjednik ZAVNOBiH-a je bio dr. Vojislav Kecmanović Đedo, a prvi predsjednik Vlade NRBiH Rodoljub Čolaković Roćko... PREDSJEDNIŠTVO PREZIDIJUMA ZAVNOBiH-a ČINILI SU: 1. Dr. Vojislav Đedo Kecmanović, predsjednik, Srbin, Bijeljina; 2. Prof. Avdo Humo, prvi potpredsjednik, Musliman, Mostar; 3. Aleksdandar Preka, drugi potpredsjednik, Hrvat, Tuzla; 4. Đuro Pucar Stari, treći potpredsjednik, Srbin, Bosansko Grahovo; 5. Hasan Brkić, sekretar, Musliman, Livno; 6. Prof. dr. Ante Babić, Hrvat, Sarajevo; 7. Jure Begić, Hrvat, Derventa; 8. Ismet Bektašević, Musliman, Bratunac; 9. Bogomir Brajković, Hrvat, Tuzla; 10. Dr. Vaso Butozan, Srbin, Banja Luka; 11. Dr. Hamdija Ćemerlić, Musliman, Sarajevo; 12. Rodoljub Čolaković Roćko, Srbin, Bijeljina; 13. Ing. Uglješa Danilović, Srbin, Odžak; 14. Pero Đukanović, Srbin, Zvornik; 15. Simo Eraković, Srbin, Tuzla; 16. Sulejman Filipović, Musliman, Sarajevo; 17. Rade Hamović, Srbin, Stolac; 18. Dušan Ivezić, Srbin, Banja Luka; 19. Ante Kamenjašević, Hrvat, Tuzla; 20. Osman Karabegović, Musliman, Banja Luka 21. Abdulah Kunosić, Musliman, Tuzla; 22. Husnija Kurt, Musliman, Mostar;
27

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

23. Vojo Ljujić, Srbin, Sarajevo; 24. Pašaga Mandžić Murat, Musliman, Tuzla; 25. Pop Novak Mastilović, Srbin, Gacko; 26. Jovo Mitrašević, Srbin, Mačkovac; 27. Hadži – Mehmed Mujkić, Musliman, Gračanica; 28. Muhamed Sudžuka, Musliman, Kupres; 29. Boško Šiljegović, Srbin, Bosanska Dubica; 30. Vlado Šegrt, Srbin, Trebinje i 31. Nikola Tolo, Hrvat, Fojnica. PRVA NARODNA VLADA BiH – 28. 4. 1945.: 1. Rodoljub Čolaković, predsjednik; 2. Dr. Zaim Šarac, prvi potpredsjednik i ministar lokalnog saobraćaja; 3. Dr. Jakov Grgurić, drugi potpredsjednik; 4. Đuro Pucar Stari, ministar bez portfelja; 5. Ilija Došen, ministar unutrašnjih poslova; 6. Dr. Hamdija Ćemerlić, ministar pravosuđa; 7. Prof. dr. Ante Babić, ministar prosvjete; 8. Hasan Brkić, ministar inansija; 9. Pašaga Mandžić, ministar trgovine i snabdijevanja; 10. Ing. Ćazim Ugljen, ministar industrije i rudarstva, 11. Vlado Šegrt, ministar poljoprivrede i stočarstva; 12. Ante Martinović, ministar šumarstva; 13. Dr. Nedo Zec, ministar narodnog zdravlja; 14. Cvitan Spužević, ministar građevina; 15. Novak Mastilović, ministar socijalne politike. Da nije bilo ZAVNOBiH-a 1943. u Mrkonjić-Gradu i AVNOJ-a u Jajcu, ne bi bilo ni današnje (dejtonske) Bosne i Hercegovine. Potvrđujući odluke ZAVNOBiH-a na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. u Jajcu, priznata je Bosna i Hercegovina kao samostalna i ravnopravna federalna jedinica Demokratske federativne Jugoslavije. Odluke ZAVNOBiH-a su neuništive, jer se prošlost ne može mijenjati, a naša je prošlost slavna. Samo gubitnici u Drugom svjetskom ratu, koji su bili na strani faši28

KORAK broj 29

stičkih okupatora – četnici i ustaše, htjeli su i hoće da budemo „bivša BiH“. Eh, to im neće proći, mladost ove zemlje će to na vrijeme prepoznati. S ovim se srpski nacionalisti-separatisti ne mogu pomiriti. Oni su u tom istom Mrkonjić-Gradu, ugledajući se na četnički „Svetosavski“ Ravnogorski kongres u selu Ba krajem januara 1944., koji je proglasio ništavnim odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, pod rukovodstvom ratnog zločinca dr. Rradovana Karadžića 1993. na Srpskoj Narodnoj skupštini ukinuli odluke ZAVNOBiH-a o uspostavljanju federalne BiH. Prošlost se može različito tumačiti, ali se ne može ukidati, a odluke AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a mogu se sviđati ili ne sviđati, ali one su nepobitna istorijska činjenica. Žalosno je i sramotno da sadašnji državni organi nisu saglasni da je 25. novembar – Dan državnosti, državni praznik koji vrijedi za sve državljane BiH, da od promjena političkog sistema 1990. najviši i najodgovorniji čelnici države (Predsjedništvo i Parlament BiH) nisu posjetili Mrkonjić-Grad, mjesto rođenja države BiH 1943. i sa opštinskim organima riješili pitanje obnove Muzeja ZAVNOBiH-a. Žalosno je da i neki građani Mrkonjić–Grada nisu za održavanje ZAVNOBiH-ovske tradicije, a još žalosnije da su pristali da se podigne spomenik četničkom vojvodi Drenoviću... Upravo ovaj istorijski događaj – ZAVNOBiH – prezentira Mrkonjić-Grad u svijetu. Da smo pravna država, mogli bismo propisati sankcije za nepoštovanje Zakona o proglašenju 25. novembra državnim praznikom od 06. 02. 1969., odnosno Zakona o proglašenju 25. novembra Danom državnosti Republike Bosne i Hercegovine od 06. 03. 1995.

Članovi prve BH vlade nakon Drugog svjetskog rata (Hotel „Evropa“, Sarajevo)

29

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Prof. dr. Omer IBRAHIMAGIĆ

AKTUELNI politički zAhtjevi – Aveti prošlosti
Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH 19. septembra 2012. organizovalo je u Sarajevu okrugli sto “Paradržavne tvorevine u funkciji ratnog uništavanja RBiH i kao izvorište poratnih opstrukcija provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i njenog uključivanja u Evropsku uniju”. Iako će Udruženje u posebnoj knjizi objaviti referate i diskusiju sa “Okruglog stola”, u ovom broju “Koraka” objavljujemo, u nešto kraćem obliku, izlaganja prof. dr. Omera Ibrahimagića, prof. dr. Džemala Najetovića i doc. dr. Fiktreta Bećirovića.

Svoje izlaganje počet ću riječima francuskog pisca i intelektualca Romena Goupila, koje je on izrekao nakon što je razgledao izložbu fotograija o opsjednutom Sarajevu 1992. – 1995., postavljenoj 2010. godine u Parizu u povodu 6. aprila Dana Sarajeva i 15. godišnjice francuskog centra za kulturu „Andre Malraux“ u Sarajevu. On kaže: „U meni je još bijes izazvan činjenicom da Evropa nije reagovala i da se i danas ništa nije promijenilo.“ Zato neće biti neobično da u razgovoru o paradržavnim tvorevinama stvorenim tokom agresije, učinimo aktuelnim neostvarene srpske i hrvatske ratne ciljeve 1992.-1995. godine i pasivan odnos međunarodne zajednice prema agresiji Srbije, Crne Gore i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine i genocid nad Bošnjacima u tom periodu, kao izvorima poratnih opstrukcija Dejtonskog sporazuma na putu integracije BiH u EU i NATO. Roj Gatman svjedoči da „međunarodna zajednica, uključujući i SAD, nije pokušala spriječiti rat sve do pada Srebrenice, a onda je iz te tragedije stvorila navodno mirnu Bosnu“. Dejtonski ustav je slika te mirne Bosne, njenog položaja danas, i propuštenih prilika, i ne može da bude ljepša nego što jeste. Vjerovatno da nije bilo toga pasivnog odnosa međunarodne zajednice ne bi bilo ovakvog Dejtonskog ustava, niti bi mi danas razgovarali o ovoj temi. Od kraja rata Bosna je u apsurdnoj situaciji koja se mora promijeniti. Ne treba zaboraviti činjenicu da je međunarodna zajednica bila aktivno uključena u proces disolucije Jugoslavije (SFRJ). Ona je obrazovala i Konferenciju o Jugoslaviji u kojoj se raspravljalo o donošenju Konvencije EZ (haške konferencije) kojom bi bili uređeni odnosi među jugoslavenskim republikama i drugim pitanjima kojima bi se sačuvala Jugoslavija kao politička zajednica suverenih država sa zajedničkim institucijama i područjima međusobne saradnje (4. novembar 1991.). Kada to nije
30

KORAK broj 29

uspjelo, jer su tu Konvenciju odbile da potpišu Srbija i Crna Gora, Evropska zajednica je donijela Deklaraciju o Jugoslaviji (16. decembra 1991.) u kojoj su pozvane jugoslavenske republike da do 23. decembra 1991. izjave da li žele biti priznate kao nezavisne države i formirala svoju arbitražnu komisiju koja će dati svoje pravno mišljenje prije datuma stupanja na snagu odluke o priznavanju republika kao nezavisnih država. Bosna i Hercegovina (Predsjedništvo i Vlada) odgovarajući na taj poziv donijela je Odluku o priznavanju državnosti 20. decembra 1991. godine i uputila je Savjetu ministara tadašnje EZ prihvatajući sve obaveze sadržane u „Smjernicama za priznavanje novih država u Istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu“, koje je istog dana donijela EZ. Postupajući po utvrđenoj proceduri Arbitražna komisija EZ dala je nekoliko svojih mišljenja. U Mišljenju broj 2. u kome se daje odgovor na pitanje da li srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje, Komisija je odgovorila da smatra „da pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti“, ali da imaju sva prava nacionalnih manjina koje im je dužna osigurati država koja stiče nezavisnost. U Mišljenju broj 3. o promjeni granica između država koje traže nezavisnost, Arbitražna komisija smatra da ukoliko se države međusobno ne dogovore, „prijašnje granice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo“. Tzv. Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine, ne mareći za ova mišljenja Arbitražne komisije, 9. januara 1992. donijela je odluku o osnivanju „Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine“, koja je u ljeto iste godine preimenovana u tzv. Republiku srpsku. Ovo pitanje postavila je Republika Srbija, a u slučaju Bosne i Hercegovine, ovo pitanje pred Arbitražnom komisijom je postavila i tzv. „Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine“, koja se suprotstavila sticanju državne nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine. Arbitražna komisija je u Sažetku svoga mišljenja (10.-15. januara 1992.) u pogledu Bosne i Hercegovine, zbog suprotstavljanja bosanskih Srba, utvrdila „da se izraz volje naroda Bosne i Hercegovine za stvaranje suverene i nezavisne države BiH ne može smatrati u potpunosti utvrđenim. Ta se ocjena može izmjeniti ako republika koja je podnijela zahtjev za priznavanje dade jamstva u tom pogledu, eventualno putem referenduma, u kojem bi trebali sudjelovati svi građani Republike BiH, bez ikakve razlike i pod međunarodnim nadzorom“. Kao što je poznato, Bosna i Hercegovina (Skupština SR BiH) je 25. januara 1992. godine donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine. Odlukom je utvrđeno da se građani na referendumu sa ZA ili PROTIV izjasne o pitanju: JESTE LI ZA SUVERENU I NEZAVISNU BOSNU I HERCEGOVINU DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA, NARODA BOSNE I HERCEGOVINE MUSLIMANA, SRBA I HRVATA I PRIPADNIKA DRUGIH NARODA KOJI U NJOJ ŽIVE? Republička izborna Komisija je 6. marta 1992. godine objavila da je od ukupnog broja glasača 3,253.847 na referendum izašlo i glasalo 2,073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 % i to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1,989.786 i na osno31

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

vu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535 glasača. Od ukupnog broja važećih glasačkih listića „ZA“ je bilo 2,061.932 ili 99,94% dok je „PROTIV“ glasalo 6.037 ili 0,29%, a nevažećih listića je bilo 5.277 ili 0,25%. Mada je „Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine“ pozvala Srbe na bojkot referenduma, značajan broj Srba je glasao za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Međutim, to nije smetalo toj istoj skupštini da dan prije referenduma 28. februara 1992. godine donese Ustav tzv. Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, u kome je stajala odredba da je ta republika sastavni dio Jugoslavije, koju SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) nije inkorporirala u svoj sastav u svome Ustavu donešenom 27. aprila 1992. godine, niti do kraja 1995. godine, mada je upravljala svim političkim i vojnim aktivnostima u Republici srpskoj. Evropska zajednica je 6. aprila 1992. godine donijela odluku o priznavanju nezavisnosti i suverenosti Republike Bosne i Hercegovine, a odmah potom su to učinile SAD i druge relevantne države u svijetu, među kojima i Ruska federacija. Zanimljivo je, da je to odmah učinila i Hrvatska, mada je već imala dogovor sa Miloševićem da Bosnu i Hercegovinu podijele između Hrvatske, Crne Gore i Srbije postignut godinu dana ranije u Karađorđevu (1991.). Na dan međunarodnog priznavanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, otpočela je agresija JNA pod komandom krnjeg Predsjedništva (4 od 8 članova) još uvijek formalno postojeće SFRJ, da bi tu ulogu nastavila Savezna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) osnovana 27. aprila 1992. godine, sa učešćem srbijanskih paravojnih jedinica, regularne vojske SR Jugoslavije i domaćih paravojnih srpskih jedinica pod vodstvom Srpske demokratske stranke na čelu sa Radovanom Karadžićem kojem se zbog zločina danas sudi u Hagu. Godinu dana kasnije agresiji SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu pridružila se i Republika Hrvatska. U Berlinu je 2010. godine izašla knjiga „NJEMAČKA I NJENI HRVATI“, u kojoj autorski par Hans Košnik i Urlih Šiler tvrde da su KOL i GENŠER blagonaklono gledali na Tuđmanovu politiku da s Miloševićem dijeli Bosnu i Hercegovinu. Time bi Bošnjaci kao najbrojniji narod u BiH, u novonastajućim Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj, postao nacionalna manjina, jer bi izgubio svoju historijsku državu, svoju hiljadugodišnju domovinu Bosnu i Hercegovinu, koja je i domovina bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Cilj je, dakle, bio da se poništi međunarodno priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, da se paradržavne tvorevine na tlu Bosne i Hercegovine (Republika srpska) i tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna, a kasnije preimenovana u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu (23. avgusta 1993.), priključe u sastav SR Jugoslavije, odnosno Republike Hrvatske, a da se muslimansko stanovništvo (Bošnjaci) jednim dijelom raseli, jednim dijelom pobije, a jednim dijelom prevede na katoličku i pravoslavnu vjeru, a ono što ostane do 5 % inkorporira u sistem kao vjerska islamska skupina hrvatske i srpske nacionalnosti. Tačno po receptu Džona Mejdžora, premijera britanske vlade, koji je on izložio u svome pismu državnom sekretaru za Komonvelt Daglasu Hogu „da se nastavi sa prevarom ‘Vanes Owenovim’ mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje... Iako ovo može izgledati tvrda politika... ovo (je), ustvari, prava politika
32

KORAK broj 29

i od najboljeg interesa za stabilnu Evropu u budućnosti, čiji sistem vrijednosti se bazira i mora ostati baziran na hrišćanskoj civilizaciji i etici.” (London, 2. maj 1993.). Tog istog mjeseca UN je uspostavio šest tzv. zaštićenih zona u koje bi se muslimansko stanovništvo slijevalo sa prostora koje bi srpska vojska etnički očistila radi preživljavanja dok se ne bi raselilo po svijetu. Kako su bile te UN zone zaštićene najbolje govori sudbina Žepe i Srebrenice u kojima je vojska i policija Republike Srpske izvršila genocid nad Bošnjacima.1*) Nije li ovaj citat iz Mejdžorovog pisma blagonakloni stav Njemačke prema Tuđmanovoj politici u Bosni i priznanje Akašija, odgovor na pitanje zašto je međunarodna zajednica bila pasivna da spriječi agresiju Srbije, Crne Gore i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, autohtonim narodom Bosne i Hercegovine islamske vjere. Nije li već tada počeo da se piše ovaj Dejtonski ustav nakon neuspjelih pregovora o rješavanju političke krize u Bosni i Hercegovini uz njeno posredovanje, a da nije vodila računa o svojoj obavezi da spriječi agresiju na zemlju kojoj je priznala političku nezavisnost, a kasnije da spriječi projektovani genocid nad jednim od naroda te zemlje, Bošnjacima. Međunarodnoj zajednici su od ranije bile poznate velikodržavne pretenzije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu da od nje prave veliku Srbiju i veliku Hrvatsku. Srbija je te pretenzije praktično pokušala da realizuje prvi put 1875., drugi put 1918. i 1929., treći put 1939. i četvrti put projektom stvaranja „homogene Srbije“ 1941. godiine. A Hrvatski apetiti za Bosnom i Hercegovinom su se pojačali uvođenjem austrougarske uprave 1878. godine2*), Sporazumom Cvetković-Maček 1939. godine i 1941. proširenjem vlasti Nezavisne države Hrvatske 1941.-1945. godine i na BiH odlukom fašističkih režima Njemačke i Italije. Međunarodnoj zajednici je već tada, dakle 1992. godine, trebalo biti jasno da će zbog tih teritorijalnih pretenzija njenih susjeda Bosni i Hercegovini biti teško da očuva svoj teritorijalni integritet bez odlučnog svoga stava da se BiH očuva kao nezavisna i suverena država. Umjesto da pomogne da se zaustavi rat, ona je usred agresije na BiH pristala da njeni posrednici u pregovorima vrše pritisak na legitimnu i legalnu Vladu Bosne i Hercegovine, da Srbiji i Hrvatskoj pravi teritorijalne ustupke zbog navodnog osiguranja bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, da usred BiH prave svoju mini srpsku i mini hrvatsku državu i da se BiH etnički podijeli, kako nikada u svojoj hiljadugodišnjoj historiji nije dijeljena. Zašto Bosna ranije nije tako dijeljena? Zato što BiH nije bila plemenska država kao što su bile Srbija i Hrvatska, ona je od početka svoga državnog života bila civilna (građanska) država koju je pored ostatka autohtonog stanovništva ilirskog, gotskog i tračkog porijekla naseljavala „bezimena
1 2 Na pitanje je li UN kriv za genocid u Srebrenici, njen tadašnji predstavnik u BiH Yasushi Akashi je odgovorio: „Da, UN je kriv za srpski genocid u Srebrenici 1995.“, „Oslobođenje“, 19. juli 2012., str. 4., Sarajevo. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Hrvatski sabor, kojim je predsjedavao Ivan Mažuranić, predao je vladaru Franji Josipu adresu u kojoj je zatražio da se BiH uredi na način koji bi omogućio njeno priključivanje trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.
Pored toga, Sabor je zahtijevao i upravno priključivanje Dalamacije i Vojne krajine Hrvatskoj i deinitivno rješavanje takozvanog riječkog pitanja. Car Franjo Josip I objavio je da je Sabor u pitanju Bosne i Hercegovine prekoračio svoj djelokrug. Kada je odbijen i ultimativni zahtjev za povratak Vojne krajine u hrvatsku nadležnost, razočarani Mažuranić je 1880. godine podnio ostavku na bansku čast, Dnevni avaz, 21. 08. 2012.

33

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

slavenska masa“(Nada Klaić) i narod se od iskona na ovom prostoru nazivao Bošnjanima, Bošnjacima, Bosancima različitih vjera. Kada je krajem XVIII i u toku XIX stoljeća u Evropi otpočeo proces stvaranja nacionalnih država i kada je postalo moderno nacionaliziranje naroda, u BiH su pod uticajem Srbije i Srpske pravoslavne crkve iz Srbije Bošnjaci pravoslavne vjere su sebe nacionalizirali u Srbe, a Bošnjaci katolici su se pod uticajem Katoličke crkve u Hrvata iz Hrvatske nacionalizirali u Hrvate. Bošnjaci islamske vjere, da bi sačuvali svoju vjeru odredili su se kao Muslimani, da bi se tek 1993. godine vratili svome bošnjaštvu i nacionalno odredili kao Bošnjaci, a sva tri ova naroda su politički ostali Bosanci i Hercegovci, kao državljani Bosne i Hercegovine. Dakle, Bosanci i Hercegovci su autohtoni narod BiH triju vjera i prema vjerskoj pripadnosti su se opredijelili da katolici budu integralni Hrvati, da pravoslavci budu integralni Srbi, a da muslimani budu integralni Bošnjaci, a svi oni zajedno jesu Bosanci i Hercegovci, kao politički (državni) narod Bosne i Hercegovine. Kao što je Međunarodna zajednica prihvatila da BiH dijeli po etničkom kriteriju, prihvatila je i da se ratom bosanski Srbi i bosanski Hrvati silom preseljavaju i time homogeniziraju na određenom prostoru, koji će se nazvati Republika Srpska i Hrvatska republika Herceg Bosna. Da bi 1994. godine Vašingtonskim sporazumom bila stvorena Federacija BiH u kojoj će biti Hrvati i Bošnjaci narod prvog reda, a Srbi narod drugog reda, a Dejtonskim sporazumom legitimirana je paradržava Republika srpska kao drugi entitet u sastavu BiH, u kojoj će Srbi biti narod prvog reda, a Bošnjaci i Hrvati narod drugog reda. Nazvavši sva tri naroda konstitutivnim, koji nisu ništa konstituisali, već naprotiv na tlu BiH razorili njenu multietničku strukturu zadavši joj smrtni udarac od kojeg se teško oporavlja. Međunarodna zajednica je Srbima i Hrvatima time dala političku platformu na pravo da stvaraju svaki svoju državu u državi BiH. Bosna je bila hiljadu godina starija od ta svoja tri novonastala naroda Hrvata, Srba i Bošnjaka, jer ih je vjera podijelila u tri zasebne etno-konfesionalne zajednice tek koncem XIX i u prvoj polovini XX stoljeća. Ne treba zaboraviti da su se svi popisi stanovništva u vrijeme turske i austrougarske uprave i uprave kraljevine Jugoslavije između dva svjetska rata popisivali po vjerskoj, a ne etničkoj pripadnosti. Prvi popis po etničkoj pripadnosti proveden je tek 1948. godine. Ne dovodeći u pitanje tu historijsku činjenicu da ima tri etno-konfesionalne zajednice na koje ubuduće mora računati kao multikulturno društvo, ipak Bosna i Hercegovina i ubuduće ostaje jedinstvena politička zajednica u kojoj će politička kultura morati biti zajednička. Gdje je Bosna i Hercegovina danas? Dejtonskim sporazumom zaustavljen je rat u BiH zahvaljujući upotrebi vojne sile Međunarodne zajednice, koja je prisilila srpske ratnike na pregovore u Dejtonu. Drugi zadatak Dejtonskog sporazuma, reintegracija bosanskog društva i države i povratak izbjeglog i raseljenog stanovništva ni do danas nije u potpunosti ostvaren. Kao prepreka tome jesu otpori istih onih snaga koje su vodile rat protiv Bosne i Hercegovine. Ali se ne služe više vojnim sredstvima već političkim, a to im je upravo omogućio sam Dejtonski ustav. Danas se u diskusiji o reformi toga ustava postavljaju ista ona pitanja koja su bila uzrokom agresije 1992.-1995. godine. Hrvati hoće svoj entitet, a Srbi hoće suverenu Republiku Srpsku.
34

KORAK broj 29

Njih ne interesira ni Evropska unija, ni Bosna i Hercegovina. Republika srpska svoje interese stavlja ispred Evropske unije i države BiH. Zato država Bosna i Hercegovina ne može da funkcionira, vrši se opstrukcija donošenja zakona koji uvode BiH u EU. Stoga nije čudo da Dodik izjavljuje da je Republika Srpska konstanta, a BiH može biti, a i ne mora je biti, i tumači njeno postojanje voljom Međunarodne zajednice, a ne potrebom sva tri njena naroda, što je historija nebrojeno puta potvrdila. Takvo tumačenje je zloupotreba Dejtona, ali bez sankcija Međunarodne zajednice, pa ispada da je tačno to što Dodik govori. Međunarodna zajednica, a posebno Evropska unija je svojim nečinjenjem zbog islamofobije prema Bošnjacima muslimanima kao većinskom narodu u Bosni i Hercegovini, dozvolila Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, prvim njenim susjedima, da ratom protiv Bosne i Hercegovine razore multietničko i multivjersko bosansko društvo njegovano i razvijano u suživotu sve tri njegove konfesije od njenog nastanka kao države u srednjem vijeku; dozvolila je da se razore kulturni i historijski spomenici nulte kategorije čime bi se izbrisala memorija da su pripadnici ove tri etno-konfesionalne zajednice ikada toliko dugo bile u suživotu; dozvolila je da se razori njena ekonomija do te mjere da danas, ima više od 40 % nezaposlenog stanovništva i oko 20 % ispod granice siromaštva; dozvolila je da se razori do temelja državna administracija i sudstvo, da država nema svoga vrhovnog suda; dozvolila je da se razori putna, željeznička, vodoprivredna i energetska infrastruktura, da jedva zadovoljava elementarne potrebe stanovništva; dozvolila je raseljavanje dva miliona i dvjesto hiljada stanovnika BiH u zemlji i inozemstvu, što čini preko 50 % predratnog stanovništva, da bude ubijeno oko 200.000 građana, silovano oko 30 hiljada žena i izvrši genocid nad Bošnjacima. Kada je sve to učinjeno, tada su se konačno svjetski moćnici dogovorili da Bosna i Hercegovina opstane kao država, ne poduzimajući eikasne korake za njenu rahabilitaciju po svim osnovama, prije svega povratak izbjeglih i raseljenih. Na prostoru današnje Federacije BiH po popisu stanovništva 1991. godine bilo je 62,82 % bosanskog stanovništva od čega Bošnjaka 75,25 %, Hrvata 79,91 % i Srba 35,32 %; a na prostoru današnje Republike Srpske tada je bilo 36,35 % bosanskog stanovništva od čega Bošnjaka 23,76 %, Hrvata 19,72 % i Srba 64,10 %. Podjelom BiH na dva entiteta - Federaciju i RS, Kontakt grupa (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka) Republici Srpskoj su dali 49 % teritorije na 36,35 % stanovništva, a Federaciji 51 % teritorije BiH na 62,82 % stanovništva. Zar i to ne govori na čijoj je strani bila međunarodna zajednica svo vrijeme četverogodišnjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i mirno posmatrala svojim pasivnim odnosom stradanje BiH i Bošnjaka muslimana. Dakle, iste ove zemlje koje su dozvolile rat protiv BiH zaustavile su taj rat kada su one odlučile da ga zaustave i kada je iz njihovih unutrašnjih i vanjskih političkih razloga trebalo da se uspostavi mir u BiH. Kada su u ratu BiH bile obje noge prebijene, a tijelo izranjavano, Dejtonskim ustavom data joj je mogućnost rehabilitacije društva i države sa visokim predstavnikom, IFOR-om, IPTF-om, Haškim tribunalom, bez vlastite vojske, policije i sudova i postavili joj iste uslove za pristupanje NATO savezu i integraciji u Evropsku uniju, kao i svim drugim zemljama koje nisu ni dana bile
35

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

u ratu. Na liniju starta za trku u te dvije organizacije postavili su BiH ovim ustavom, umjesto prebijenih nogu u ratu, na dvije drvene štake, da trči prema NATO-u i EU zajedno sa Češkom, Slovačkom, Madžarskom, Poljskom i drugim zemljama, iz istih onih razloga zbog kojih su joj u ratu embargom na naoružanje vezali i noge i ruke da ne bi mogla eikasno koristiti i svoje pravo na samoodbranu, a poslije rata entitetskom organizacijom države i etničkom, a ne građanskom strukturom organa, Bosnu i Hercegovinu, koja je ionako iz rata izišla kao teški invalid, su onemogućile da normalno funkcionira kao država. Tu se još ispriječilo i tzv. entitetsko glasanje u Domu građana, kao speciikum samo za BiH, koga nema ni u jednoj drugoj demokratskoj državi, čime su je deinitivno onemogućili da funkcionira, postajući tako taocem svojih entiteta, po želji te iste međunarodne zajednice. Otuda se aktuelni politički zahtjevi javljaju kao aveti prošlosti, kao neostvareni ratni ciljevi Srbije i Hrvatske. Posebno Srbije, koja zbog gubitka Kosova, drži Republiku Srpsku u svojoj političkoj zavisnosti kao monetu za potkusurivanje sa međunarodnom zajednicom na štetu državne funkcionalnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine na putu ka EU i NATO savezu. Dakle, nije problem samo u strukturalnim izazovima Dejtonskog ustava, samim po sebi, već u neiskrenom i nepoštenom odnosu međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini, posebno zemalja ranije Kontakt grupe, danas formalno oličene u PIC-u (Upravnom odboru za kontrolu primjene Dejtonskog sporazuma), dakle u politici vlada ovih pet država od kojih četiri kao stalne članice, ionako kroz Savjet sigurnosti UN, upravljaju svijetom. Da zaključim: građani BiH nisu svojom voljom donijeli Dejtonski ustav. On im je oktroiran od strane međunarodne zajednice. Roj Gatman zna i gdje je napisan BH Ustav. Kaže - „na sedmom spratu Stejt departmenta“. Republika Srpska se neće dobrovoljno odreći privilegija koje je dobila tim ustavom. U pravu važi princip, ako nije riječ o revoluciji, da ustav mijenja onaj koga je donio. Dakle, države Kontakt grupe koje su dijelile Bosnu i Hercegovinu imaju obavezu da svojim snažnijim političkim pritiskom to urade uz asistenciju Evropske unije kao svjedokom Dejtonskog sporazuma i time konačno institucionalno osposobe državu Bosnu i Hercegovinu da može nesmetana od entiteta da funkcionira kao i svaka druga normalna država. Da je oslobode od robovanja politici svojih entiteta.

36

KORAK broj 29

Prof. dr. Džemal NAJETOVIĆ

USTAVNE PROMJENE I NJIHOV UTICAJ NA JAčANJE DRŽAVNOSTI BiH

Ustavne promjene u BiH treba da prethode ostalim reformama, pa i reformi javne uprave. Kada su otpočeli pregovori vezani za ustavne promjene, predstavnici sedam vladajućih partija sporili su se oko izbora predsjednika i dva potpredsjednika, kao i konsenzusa u oblasti odbrane, imenovanja sudija Ustavnog suda (doživotno) i Uprave Centralne banke (na sedam godina).1 Lideri šest od osam najvećih političkih stranaka iz BiH okupili su se u kompletnom sastavu 20. 11. 2005. godine u Vašingtonu kako bi se pokušali dogovoriti o promjenama Ustava BiH. Lideri stranaka iz FBiH nisu željeli govoriti o pitanju ukidanja kantona, kako to traži Venecijanska komisija.2 Tokom sastanka sa Nikolasom Brnsom, podsekretarom SAD za politička pitanja, 21. 11. 2005. godine, obavezali su se da će do marta 2006. godine provesti ustavne reforme, koje za cilj imaju jačanje ovlaštenja državnih vlasti i usmjeriti rad Parlamenta i institucija Predsjedništva.3 Tokom ovih pregovora izbila je svađa između Sulejmana Tihića i Donalda Hejza. Predsjednik SDA Sulejman Tihić je napustio pregovore u trenutku kada je Hejz povisio ton na njega. 4 U TV anketi o ustavnim promjenama tada se 448 gledaoca izjasnilo za, a 5.184 protiv.5 Neke od karakterističnih izjava iznijetih u vezi ustavnih promjena: Generalni sekretar Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević, izrazio je u Tirani, na Međureligijskoj konferenicji za jugoistočnu Evropu čuđenje „da najsnažnija država u svijetu, koja se diči demokratijom, otvoreno podupire entitetsku podjelu BiH do koje je došlo na temelju etničkog čišćenja“.6
1 2 3 4 Sulejman Tihić, Tribina VKBI, Sarajevo, 04. 02. 2006. godine. „Dnevni avaz“, 21. 11. 2005., 3 „Dnevni avaz“, 22. 11. 2005., 2. „Dnevni avaz“, 22. 11. 2005., 3. Tokom diskusije na međunarodnoj naučnoj konferenciji, održanoj na Pravnom fakultetu u Kiseljaku, gospodin Ivo Miro Jović je istaknuo da ovaj navod nije tačan, da je učesnik ovih pregovora, da je sjedio do S. Tihića i da nije bilo nikakve svađe između S. Tihića i D. Hejza (prim. Dž. N.). TV „Hayat“, 04. 03. 2006., 19.30 Centralni dnevnik, u anketi vezanoj za pregovore oko ustavnih promjena. „Dnevni avaz“, 22. 11. 2005., 5.

5 6

37

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Majkl Hemfriz izjavio je: „Očigledno je da Ustav treba da se mijenja.“7 Doris Pak je kazala: „Dejtonski sporazum se mora restruktuirati“. Suprotstavljajući joj se Mladen Ivanić je izjavio: „Dejtonski sporazum je takav kakav je i mislim da je on za još dugi niz godina krajnja karakteristika BiH“.8 Prof. dr. Mustafa Imamović izjavio je: „Ustroj BiH suprotan je svim principima i deklaracijama o ljudskim pravima. Ovakva državna struktura je ekonomski neodrživa, što ova država to ne može podnijeti. Promjene u BiH u velikoj mjeri zavise od procesa demokratizacije u njenom susjedstvu. Bez toga nema napretka u našoj državi, ma koliko ovdje vodili rasprave i govorilo da nema unutrašnje političke volje“.9 Donald Hejz, koordinator Američkog instituta za mir, izjavio je: „Velike promjene ustavnog uređenja BiH tek slijede. U narednoj fazi slijedi rasprava o entitetima“.10 Bivši zastupnik tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, američki profesor međunarodnog prava Frensis Bojl, izjavio je da je osnovni cilj reformi bivšeg prvog zamjenika visokog predstavnika Donalda Hejza da se konsoliduje RS. Bojl je rekao da „Hejzove reforme utiru put da se RS u nekom trenutku priključi Srbiji“.11 Brus Hičer, član tima koji je pokrenuo pregovore o promjenama Ustava BiH, izjavio je: „Bez opsežne horizontalne, ali i vertikalne reforme uprave u cijeloj državi, ekonomski prosperitet, socijalna stabilizacija i ulazak u EU bit će samo puka varka“.12 Prof. dr. Kasim Trnka, ekspert ustavnog prava, o pregovorima o promjeni Ustava BiH je izjavio: „Dogovorom da se u Vijeću ministara odlučuje po principu konsenzusa i pariteta stvaraju se uslovi za moguće blokade u radu državne izvršne vlasti“.13 Američki ambasador u BiH Daglas Meklhejni, potpisnicima Sporazuma o ustavnim promjenama uručio je pismo američkog državnog sekretara Kondolize Rajs u kojem im je ona ponovila opredjeljenje SAD da BiH nastavlja davati podršku u ovom „ključnom pothvatu“. U pismu se, između ostalog, potvrđuje da je potpisivanjem promjena učinjen tek prvi korak u stvaranju eikasnije i funkcionalnije državne vlasti, što će doprinijeti aspiracijama BiH da postane članica NATO i EU.14 Konačan dogovor o ustavnim promjenama postignut je 18. 03. 2006. godine. Lideri sedam političkih stranaka potpisali su Sporazum o ustavnim promjenama i usaglasili su se da će članove Predsjedništva BiH birati poslanici Parlamentarne skupštine. Predsjednici SDA, SDS, HDZ, SDP, SNSD, HNZ i PDP ranije su dogovorili izmjene ustavnih odredbi o Vijeću ministara, ovlaštenjima države, Parlamentu i zaštiti ljudskih prava.
7 8 9 10 11 12 13 14 „Dnevni avaz“, 17. 12. 2005., 10. „Dnevni avaz“, 26. 12. 2003., 2. „Dnevni avaz“, 19. 11. 2003., 13. „Dnevni avaz“, 25. 11. 2005., 5. „Dnevni avaz“, 16. 01. 2006., 3. „Dnevni avaz“, 18. 03. 2006., 5. „Dnevni avaz“, 17. 02. 2006., 8. „Oslobođenje“, 12. 04. 2006., 4-5.

38

KORAK broj 29

U vezi ovog dogovora reagovali su brojni domaći i međunarodni zvaničnici od kojih, kao karakteristične, navodimo sljedeće: Prof. dr. Nikola Kovač: „Ovi pregovori vode ka deinitivnoj legalizaciji i podjeli BiH, a ne stvaranju jedinstvene države.“ Prof. dr. Haris Silajdžić: „Ovovremeni kvazipolitički dogovori, konačna su potvrda da se BiH uporno želi i nastoji oduzeti budućnost.“ Fra. Luka Markešić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća: „I dalje se ostavaljaju neriješeni glavni problemi države: podjela na dva entiteta, diskriminacija i neravnopravnost građana u društvenom i političkom životu, opstrukcija konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju države, onemogućavanje povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih lica, te krivična odgovornost ratnih zločinaca i drugih kriminalaca, pred međunarodnim i domaćim sudovima“.15 Rezolucijom Senata SAD traži se da ustavne reforme u BiH treba zasnivati na kompromisima koji će osigurati stvaranje jedinstvene države s funkcionalnim i samoodrživim institucijama.16 U isto vrijeme oglasio se i Komitet za vanjske poslove Evropskog parlamenta da priprema rezoluciju o proširenju EU, koji je izrazio zadovoljstvo zbog izjave Visokog predstavnka „da BiH konačno napušta Dejton i odlučno se okreće Evropi“.17 Pored toga, učesnici foruma u Dejtonu razgovarali su o modernizaciji Dejtonskog sporazuma da bi se od BiH stvorila moderna država koja se može uključiti u EU i NATO.18 Reagovala je i evropska komisija Vijeća Evrope koja je istakla da gubi strpljenje čekajući da BiH ispuni obavezu usvajanja zakona o Javnom RTV servisu, te upozorila da BiH mora ispuniti postprijemne obaveze prema Vijeću Evrope. To je posebno uključivalo usklađivanje Izbornog zakona BiH s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, a odnosio se na izbora za Predsjedništvo BiH i poslanike u Dom naroda PS BiH.19 Evropski parlament tada je pozvao lidere osam bosanskohercegovačkih političkih stranaka da eliminišu etničke podjele i naprave ustavni model koji će štiti suverenitet pojedinca i zagovarati građansku demokratiju. Rezolucijom usvojenom 16. 02. 2006. godine koju su podržali poslanici evropskih stranaka u Strazboru, jednoglasno je upozoreno na pojedine dijelove predloženih izmjena Ustava BiH, te na neodrživost postojeće državne strukture zasnovane na etničkim podjelama. U Rezoluciji je navodeno da BiH neće biti u stanju ostvariti neophodno priključenje EU s trenutnom ustavnom strukturom i institucionalnim okvirom nastalim Dejtonskim mirovnim sporazumom.20 Nakon brojnih pregovora, lideri osam političkih stranaka: SBiH, HDZ, SDP, PDP, SNSD, SDA, SDS i HNZ, u Sarajevu su 16. 12. 2005. godine postigli dogovor o sastavu
15 16 17 18 19 20 „Oslobođenje, 19 .03. 2006., 4-5. „Dnevni avaz“, 18. 03. 2006., 4. „Dnevni avaz“, 06. 12. 2005., 2. „Oslobođenje“, 18. 11. 2005., 5. „Dnevni avaz“, 27. 01. 2006., 4. „Dnevni avaz“, 17. 02. 2006., 2.

39

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Vijeća ministara i ustavnim promjenama. Dogovoreno je da se u Ustav BiH ugradi tekst o zaštiti ljudskih prava. Postignut je i konsenzus u pogledu ministarstva poljoprivrede, a za drugo ministarstvo postoje tri prijedloga: evropskih integracija; zdravstva, socijalne politike i rada i nauke, tehnologije i visokog obrazovanja.21 Pregovori o ustavnim promjenama okončani su dogovorom da će Predstavnički dom BiH imati 87 članova sa entitetskim glasanjem. Što se tiče Venecijanske komisije, ona je zatražila reduciranje vitalnih nacionalnih interesa na „obrazovanje, jezik i simbole“:22 Povodom ustavnih promjena brojne političke stranke i organizacije su intenzivirale svoj rad i prezentirale javnosti svoje stavove u vezi ustavnih reformi, kao npr.: Kardinal Vinko Puljić iznio je prijedlog Biskupske konferencije BiH o državno-pravnom uređenju BiH sa četiri kantona. Što se tiče političkih predstavnika Hrvata u institucijama BiH, kardinal Puljić iznio je sljedeće: „Poznato je da su prišli različito: neki su ucijenjeni, neki smijenjeni, a neki potkupljeni. Ima i onih koji časno rade svoj posao, ali se čini kao da ne mogu doći do izražaja, niti se dovoljno uvažavaju njihovi prijedlozi i njihov rad“.23 Tonino Picula, zastupnik SDP-a u Saboru RH izjavio je: „Osnivanje trećeg entiteta u BiH bilo bi kao otvorena operacija na srcu. Dio krivice snosi i međunarodna zajednica, koja idealnu BiH gradi samo na teritoriji FBiH, dok RS praktično ostaje tapija Srba“.24 Njemački ambasador u BiH Arne Frajher fon Kitlic izjavio je: „Ne treba dopustiti da se od dijela BiH napravi treći entitet“.25 O položaju Hrvata u BiH u Neumu je 27. 10. 2005. godine održan međunarodni naučni skup na temu: „Ustavnopravni položaj Hrvata u BiH“. Više učesnika ovog skupa zalagalo se za uspostavu trećeg, većinski hrvatskog entiteta u BiH. Za treći entitet bili su i Zdravko Tomac i Zvonimir Šeparović iz Hrvatske. Tom prilikom, prof. dr. Franjo Ljubić, rektor Mostarskog univerziteta, je izjavio: „Formirati treći entitet ili ukinuti postojeće“.26 Fra Luka Markešić mu je odgovorio: „Mi smo protiv stvaranja trećeg entiteta, jer se time otpisuje Posavina, srednja i istočna Bosna, a to je protiv interesa Hrvata u BiH“.27 U vezi zahtjeva za promjenu Dejtonskog ustava reagovala je i Doris Pak, poslanik u Parlamentu EU, koja je izjavila: „BiH nije funkcionalna država i za to nisu krivi njeni stanovnici ili politički lideri, već međunarodna zajednica koja je autorizovala Dejtonski sporazum. Taj dokument bio je dobar da se zaustavi rat, ali je podijelio državu na dva dijela. Jedan njen dio vjeruje da je manje ili više država, a drugi grca u komplikovanoj strukturi vlasti s 147 ministara. Državna struktura vlasti je isuviše slaba“.28
21 22 23 24 25 26 27 28 „Dnevni avaz“, 17. 12. 2005., 4. „Dnevni avaz“, 05. 01. 2006., 4. „Oslobođenje“, 24. 11. 2005., 5. „Dnevni avaz“, 21. 10. 2005., 7. „Dnevni avaz“, 20. 10. 2005., 5. „Dnevni avaz“, 28. 10. 2005., 8. „Oslobođenje“, 29. 10. 2005., 6. „Dnevni avaz“, 08. 02. 2006., 9.

40

KORAK broj 29

Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je 24. 01. 2012. godine, na zasijedanju u Strazburu, sa 101 glasom za, 6 protiv i 3 suzdržana, usvojila Rezoluciju o funkcionisanju demokratskih institucija u BiH. Odbijen je zajednički amandman SNSD-a, SDS-a i HDZ-a koji je išao za tim da u BiH ne treba sveobuhvatna izmjena ustava, nego samo rješavanja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić - Finci“. Naprotiv, Vijeće Evrope smatra da se presuda „Sejdić - Finci“ i njena implementacija treba posmatrati isključivo kao prvi korak u sveobuhvatnoj reformi Ustava. Velikom većinom glasova odbijen je i amandman SNSD-a, SDS-a i HDZ-a kojem je bila namjera da se ukaže na to da se entitetsko glasanje ne zloupotrebljava. Međutim, Vijeće Evrope smatra da korištenje entitetskog glasanja, na način na koji se to koristi u BiH, predstavlja veoma značajnu prepreku za sve reformske procese, budući da se korištenjem entitetskog glasanja veoma često i bez ikakve mjere zaustavlja usvajanje, ne samo zakona, nego i drugih reformskih procesa. Predstavnici socijaldemokrata i narodnjaka u diskusiji su jasno kazali da se u BiH iz faze etnokratije treba preći u fazu demokratije, te dati mnogo više prostora građanskom konceptu vlasti u odnosu na dosadašnju dominaciju etničkog koncepta.29 Venecijanska komisija Vijeća Evrope je 2005. godine razmatrala ustavna rješenja u BiH. Tada je preporučeno da se smanje nadležnosti kantona u FBiH ili da se oni ukinu i da je jačanje države prioritet u dugoročnim, srednjoročnim i kratkoročnim reformama u BiH. Zaključila je da ustavno rješenje u BiH nije racionalno i eikasno; da političke i administrativne strukture treba da budu pojednostavljene; da BiH sa Ustavom koji predstavlja dodatak i dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne može napredovati u pravcu evropskih integracija i da je neophodno izvršiti progresivno smanjenje ovlaštenja Visokog predstavnika.30 Venecijanska komisija je najveći autoritet u EU, kada je u pitanju primjena prava. To nije klasični sud koji ima posljednju riječ, nego komisija pravnih stručnjaka.31 Prilikom ustavnih promjena i reforme javne uprave, najpogubnije za cijelu BiH je biti protiv principa na kojima se ona održala stoljećima, kao što je suživot. Svi oni koji budu negirali ove principe, kad tad će doživjeti ijasko, jer je BiH moguća samo kao država svih, a nikako kao državica jednih, drugih ili trećih. SPORAZUM O SPECIJALNIM PARALELNIM ODNOSIMA Okvirnim sporazumom za mir (Dejtonski mirovni sporazum), regulisani su specijalni paralelni odnosi entiteta u BiH sa susjednim državama i to: RS sa SRJ i FBiH sa RH. U ovom prilogu detaljnije ćemo obraditi sporazum o specijalnim paralelnim odnosima između SRJ i RS. Sporazum o specijalnim paralelnim odnosima između SRJ i RS potpisan je u Beogradu 28. 02. 1997. godine. Potpisali su ga za SRJ Zoran Lilić i za RS Momčilo Krajišnik. Kao takav, zaslužuje posebnu pažnju političkih i državnih struktura u BiH, kao i
29 Saša Magazinović, član delegacije PS BiH u izjavi za „Fenu“, 24.01.2012., www.fena.ba 30 www.dnevniavaz.com., tekst preuzet od „Srne“. 31 „Novosti“, 08.02.2006., 9, Razgovor sa prof. dr. Balić Hasanom, vezan za decertiicirane policajce.

41

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

nadležnih faktora međunarodne zajednice, posebno onih koji su potpisnici Dejtonskog mirovnog sporazuma i učestvuju u njegovoj implementaciji. Iako sporazum sadrži odredbe o poštivanju principa „nezavisnosti, nemiješanja u unutrašnje stvari, ravnopravnosti i poštivanja ljudskih prava“, zatim odredbe protiv „korištenja ili prijetnji upotrebom sile“ i slično, pažljivom analizom ovog sporazuma i njegovog provođenja u praksi uočavaju se određene nepravilnosti. Ovaj zaključak ne dovodi u pitanje činjenice da se u uvodu predmetnog sporazuma ističe kako se isti „rukovodi principima Dejtonsko-Pariškog sporazuma“, kao ni činjenice da se u njegovom članu 8. navodi da će strane potpisnice pristupiti uspostavljanju „specijalnih paralelnih odnosa vodeći računa o suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH i SRJ“. Ovaj sporazum, favorizuje odredbu Dejtonskog mirovnog sporazuma u kojoj se daje pravo entitetima u BiH da „uspostave posebne paralelne odnose sa susjednim državama“. Takva formulacija se u ovom sporazuma više puta ističe, ali se zapostavljaju odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma po kojima je nadležnost državnih institucija BiH: a) vanjska politika, b) spoljnotrgovinska politika.., te da su nadležnosti Predsjedništva BiH: a) vođenje vanjske politike, b) pregovaranje, c) veriikacija-ratiikacija ugovora BiH, uz pristanak Parlamentarne skupštine. Navedeni sporazum je potpisan prije nego što su između BiH i SRJ, kao međunarodno priznatih država, uspostavljeni diplomatski odnosi. Iako je tada Predsjedništvo BiH više puta zasjedalo, iz RS nije nagovješteno donošenje ovog sporazuma sa SRJ, niti je u tom smislu tražen bilo kakav stav Predsjedništva BiH kao organa koji je zadužen za vanjsku politiku. Treba istaći i činjenicu da je ovaj sporazum uslijedio prije nego što su se uspostavile odgovarajuće službe Predsjedništva BiH i Vijeća ministara. Nije bio konstituisan ni Stalni komitet za vojna pitanja, čiji su članovi, pored ostalih, bili i članovi tročlanog Predsjedništva. Zbog toga je bila gruba povreda Dejtonskog mirovnog sporazuma kada su RS i SRJ razmatrali vojna pitanja (nagovještavanje donošenja posebnog vojnog sporazuma, te formiranje „Savjeta za saradnju“, u čijoj su se nadležnosti trebala naći vojna pitanja i pitanja regionalne stabilnosti). Posebno je pitanje što se iz sadržaja sporazuma uočava paternalizam SRJ u odnosu na RS, što se može smatrati kao projekcija velikosrpskih ambicija. Naime, sporazumom je određeno da je predsjednik „Savjeta za saradnju“ predsjednik SRJ, a potpredsjednik iz RS. U istom smislu, kao dokaz ove teze da je sporazum projekcija velikosrpskih ambicija može poslužiti i činjenica što su od sedam članova „Savjeta za saradnju“ četiri bila iz SRJ. Savjet za saradnju uspostavljen je na osnovu člana 5. ovog sporazuma, a u članu 6. regulisano je da će se Savjet baviti podsticanjem, planiranjem i usklađivanjem svestrane saradnje, naročito u oblasti uspostavljanja specijalnih paralelnih odnosa; kulture, obrazovanja, nauke, tehnologije, informisanja, sporta i drugih oblasti ljudskog stvaralaštva; privrednog razvoja i progresivnog povezivanja u proizvodnji, prometu, energetici, infrastrukturi i inansijama sa ciljem stvaranja jedinstvenog tržišta; ekonomske obnove, rekonstrukcije i razvoja transporta, saobraćaja i komunikacija; proizvodnje, eksploatacije i prenosa energije; turizma i zaštite okoline; socijalne politike, zdravstvene zaštite; sprečavanja elementarnih nepogo42

KORAK broj 29

da i otklanjanja posljedica; saradnje nevladinih organizacija; migracije, imigracije i azila; borbe protiv terorizma, nezakonite trgovine drogom, šverca oružja, pranja novca, ugrožavanja civilnog vazduhoplovstva i svih drugih vidova organizovanog kriminala; regionalne sigurnosti; režima prelaženja državne granice; državljanstva; usklađivanja spoljne politike i nastupa prema trećim zemljama u međunarodnim organizacijama; usklađivanja zakonskih i drugih propisa, pružanja pravne pomoći; rješavanja pitanja sukcesije bivše SFRJ i u drugim oblastima od zajedničkog interesa za strane. Ovim članom regulisano je i da „radi eikasnijeg ostvarivanja saradnje u navedenim oblastima, ciljeva i odredbi ovog sporazuma, strane mogu zaključivati posebne sporazume“. To ukazuje da su SRJ i RS kršile principe Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer su pristupili institucionalizaciji saradnje na najvišem političkom nivou, o pitanju koje bitno osporava teritorijalni integritet BiH. U tome se vidjela njihova tadašnja ambicija da institucije, koje se formiraju po predmetnom sporazumu, imaju veću moć integracije teritorija RS u sastav SRJ, nego što Dejtonske institucije mogu integrisati teritorije RS u sastav BiH, kao cjelovite države. Karakteristično je da se srpska politika u početku kritički odnosila prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, a sada opstruira moguću njegovu dogradnju kroz određene reforme. Ovim srpska strana, inače uvježbana u svojoj strategiji zamjene teza, nastoji uvjeriti međunarodnu zajednicu da je ona žrtva, a ne izvršilac agresije. Bitna je i činjenicu da je ovaj sporazum potpisan u okolnostima kada, suprotno Dejtonskom mirovnom sporazumu, nije bila postignuta sloboda kretanja i kada se vršila faktička kontrola međuentitetskih linija, niti je bila uspostavljena kontrola državne granice između BiH i SRJ. Međutim, treba istaći da Dejtonski mirovni sporazum izričito zabranjuje kontrolu linija međuentitetskog razgraničenja. Zato se, sa puno naprijed navedenih argumenata, može zaključiti da nosioci velikosrpske politike, ovim sporazumom, pozivajući se na Dejtonski mirovni sporazum, blago pominjući suverenitet i teritorijalni integriteta BiH, u stvari, ruše Dejtonski mirovni sporazum, suverenost i teritorijalni integritet BiH. Nažalost, za očekivati je da će se ovakva strategija nastaviti. Neophodno je preduzeti mjere da se sa ovom problematikom upozori međunarodna zajednica i najšira javnost u BiH i svijetu. Treba zahtijevati oštriju osudu rukovodstva Srbije i RS, prvenstveno u okviru organizacije UN, tako što bi se donijela rezolucija kojom bi se predmetni sporazum iz Beograda ocijenio ništavnim. Očekivati je da će i Parlament BiH u svojoj nadležnosti odbaciti predmetni sporazum iz Beograda.

43

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Doc. dr. Fikret BEĆIROVIĆ

VJEKOVNI VELIKOdržaVNI SNOVI SUSjEda BOSNE I HErCEGOVINE
˝”Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.““ Meša Selimović

U svom diskursu izloženom na Okruglom stolu pod nazivom: „Paradržavne tvorevine u funkciji ratnog uništavanja RBiH i kao izvorište poratnih opstrukcija provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i njenog uključivanja u Evropsku Uniju“, kojeg je organizovalo Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 19. septembra 2012., nastojao sam prikazati ciljeve, metode i rezultate velikodržavnih projekata našeg istočnog i zapadnog susjeda, čije hegemonističke namjere, uobličene u militantnu ideologiju uperenu prema BiH, vuku vjekovne korijene. U tim velikodržavnim planovima, pored glavnih kreatora političke i intelektualne elite susjednih nam država, značajnu i konkretnu ulogu u praktičnoj realizaciji stvaranja paradržavnih tvorevina odigrali su domaći slugani i kolaboracionisti, koji su stvorili dvije republike u BiH: Republiku Srpsku i Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu, tobože decentralizirajući (bolje rečeno razvaljujući, uništavajući) Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa namjerom priključenja dvjema susjednim državama. No, i pored svih tih planova, sile strane vojske (JNA i HV), sile strašnog oruđa i oružja, ti zločinački planovi, zahvaljujući Armiji RBiH i svim bosanskohercegovačkim rodoljubima, nisu uspjeli. “Svaka zemlja ima po neku silu rastočnicu, ali Bosna ih ima više”, tako svoje razmišljanje o Bosni započinje sultan Mustafa II, jedan od turskih sultana u periodu opadanja turske suprematije. No, pored spoljnih rastočnica, centrifugalne sile pratilac su države Bosne od samih njenih početaka. Tako u periodu srednjovjekovne Bosne, odmah nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanjića, Bosnu rastakaju jake velikaške porodice Hrvatinići, Kosače, Pavlovići, Zlatonosovići, Vojsalići i drugi, koji se otimaju kontroli centralne vlasti i vladaju svojim oblastima kao suvereni vladari, čak povremeno i ratuju protiv bosanskog kralja. To su prvi oblici paradržavnih tvorevina i prvi rušiteljski oblici suverene bosanske države. Rastakanje Bosne takođe se nastavlja u vrijeme turske imperije osvajanjem dijela Bosne 1463. i stvaranja Bosanskog sandžaka, te osvajanjem humske oblasti (zemlje hercega Stjepana)
44

KORAK broj 29

1477. i stvaranjem zasebnog Hercegovačkog sandžaka, što je kasnije sa Austrougarskom monarhijom potvrđen novi naziv države, koja će se od tada zvati Bosna i Hercegovina. Rastakanje Bosne desilo se i na etničkoj osnovi nacionaliziranjem Srba i Hrvata još od pretposljednjeg bosanskog namjesnika Šerif Osman Topal paše (1860. – 1869.) stvaranjem nacionalnih društava: Srpskog društva za širenje srpskog imena u Bosni i Hrvatskog društva za širenje hrvatskog imena u Bosni, kao i angažovanjem srpskih i hrvatskih vjerskih velikodostojnika, intelektualaca, trgovaca, zanatlija i dr. Takođe, u Kraljevini Jugoslaviji Bosna se dijeli kako po etničkom principu tako i po političkom i teritorijalnom poznatim dogovorom Cvetković - Maček. Oko rastakanja Bosne vođene su oštre polemike u vrijeme Drugog svjetskog rata između vijećnika AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, kada je bilo prijedloga da se BiH podijeli između Srbije, Hrvatske i Crne Gore, tako da je Bosna na jedvite jade dobila šestu baklju u grbu i postala republikom, ali je uvijek sa podozrenjem i omalovažavanjem tretirana i od lijevog i od desnog susjeda, koji su je odavno ucrtavali u svoje velikodržavne planove, što se i obistinilo početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kada su na tobožnju opasnost od “muslimanske države u srcu Evrope”, stvorene paradržavne nacionalističke tvorevine - genocidna Republika Srpska i Hrvatska republika Herceg-Bosna. Za razliku od unutrašnjeg rastakanja Bosne i Hercegovine, vanjski faktori rastakanja BiH su mnogo prisutniji, sve do danas. Od nastanka bosanske države njeni susjedi su je smatrali svojim kolonijalnim prostorom, kojeg treba pripojiti, pa ko zgrabi više. Zato ne čudi kada poznata hrvatska medijevalistica Nada Klaić kaže da su “bosanski susjedi uvijek pružali ruke prema Bosni, ali da se hrvatska ili srpska formula nikada nije mogla primijeniti na Bosni”1. To “pružanje ruku prema Bosni”, pored rudimentarnih oblika od prvih početaka bosanske državnosti, javlja se još od vremena srpskih ustanaka i dolaska Austrougarske monarhije, kada se oblikuju konkretni velikodržavni projekti, čiji su ciljevi stvaranje homogenih paradržavnih tvorevina u BiH i odmah nakon toga prisajedinjenje sa etnički čistom Srbijom ili Hrvatskom.

VELIKOSRPSKI držaVNI PrOjEKaT
Velikosrpske državne koncepcije svoje korijene vuku još od dinastije Nemanjića (XII st.), cara Dušana (XIV st.), te, kasnije, od nacionalnog oslobođenja Srbije od Turske carevine, od XIX stoljeća, od Prvog srpskog ustanka, kada srpski apetiti prevazilaze teritorij pašaluka i kada se javljaju ambicije prodora i u teritorije izvan pašaluka u kojima žive Srbi, pod izgovorom njihovog oslobođenja od Turaka. Tu već postoji začetak velikosrpske ideje, koja se vremenom transformiše u nacionalni spoljnopolitički program. U njoj je iskazana a ekspanzionistička namjera koja će biti stalno prisutna u velikosrpskoj koncepciji, za tobožnju zaštitu Srba u područjima izvan Srbije, a koja se nastoji realizovati kroz prisajedinjenje, to jest anektiranjem prostora BiH2. Tako je velikosrpska koncepcija
1 2 Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb,1994., Eminex. Str. 5. I. Dautbašić, UVODNA RIJEČ na savjetovanju “Genocid u Republici Bosni i Hercegovini 1992.”, Zbornik radova “GENOCID U REPUBLICI BOSNI i HERCEGOVINI 1992.”, “Pravna misao”, Sarajevo, maj-avgust, 1992., str. 9.

45

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

dobila i zvanični hegemonistički koncept u dokumentu pod nazivom “Načertanije”, čiji je autor Ilija Garašanin (1812. - 1874.), ministar vanjskih poslova Srbije.3 Smisao “Načertanija” je da Srbija postane centar borbe za rušenje Turske i Austrije, što će se iskoristiti za njeno proširenje na susjedne teritorije, u cilju stvaranja velike države pod vođstvom srpske dinastije. U “Načertaniju” je isticano da je Srbija “toliko mala da u tom stanju ostati ne sme”4, pa zbog toga autor tog projekta, Ilija Garašanin 1867. predlaže biskupu Štrosmajeru, vođi Narodne stranke u Hrvatskoj, “plan oslobođenja hrišćana od turskog jarma i stvaranje uslova za sjedinjenje sviju jugoslovenskih plemena u jednu saveznu državu, kojoj bi se ipak na čelu na osnovu svojih zasluga postavila Srbija”. O ciljevima “Načertanija” i ličnosti Ilije Garašanina značajno je spomenuti djelo “Osporavana zemlja”5, Alekse Đilasa, koji smisao Garašaninovog djela vidi u tezi da “Srbija kao država treba da stekne punu nezavisnost, a potom treba da se širi. On ne pokazuje mnogo razumijevanja za posebnost i tradiciju ni Srba van Srbije, ni ostalih Južnih Slovena”. U osmišljavanju velikosrpske koncepcije neophodno je navesti program tajnog udruženja “Ujedinjenje ili smrt”, poznatije kao “Crna ruka”6, koje traži ujedinjenje srpstva, tačnije: prisajedinjenje Srbiji gotovo svih jugoslovenskih zemalja koje je držala Austro-Ugarska. U slijedu praćenja geneze velikosrpske koncepcije, Balkanski ratovi imaju značajno mjesto. Srbija je, zajedno sa Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom, kroz ratove protiv Osmanlija, vršila preraspodjelu teritorija na Balkanu. Rezultatima Prvog balkanskog rata (1912.) nisu bile zadovoljne balkanske zemlje, jer nisu uspjele prema svojim planovima proširiti teritorije na račun drugih, prije svega, na makedonska i albanska područja. Zbog toga će uslijediti Drugi balkanski rat, koji je donio novu podjelu balkanskih teritorija, priključujući ih pojedinim nacionalnim državama. Odmah nakon Balkanskih ratova, u velikosrpskoj koncepciji ističe se dugo priželjkivani cilj – stvaranje zajedničke države naroda koji žive na južnoslovenskim prostorima, čime će biti praktično realizovane velikosrpske ideje pod krinkom tzv. ujedinjenjem, odnosno stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. Ovo ujedinjenje je ostvareno u cijelosti pod velikosrpskom hegemonijom koju je personiicirala srpska monarhija7. Već u svome začetku, jugoslovenska ideja se u pogledu unutrašnjeg uređenja iskazuje u dva smjera. Prvi polazi “od uvjerenja i interesa nacionalnog unitarizma, njegove osnovne pretpostavke da su svi Južni Sloveni jedna nacija, kojoj je potrebno jedinstveno državno ustrojstvo”, a drugi, “od objektivnog postojanja više nacionalnih individualnosti na jugoslovenskom tlu i zahtjeva za očuvanje njihove samostalnosti i ravnopravnosti u okviru vlastitih nacionalnih država, udruženih u jednu
3 4 5 6 7 U izradi ovog dokumenta pomagale su poljske izbjeglice Adam Čartoriski i njegov češki saradnik František Zah. Navedeno prema: D. Janković, SRBIJA I STVARANJE JUGOSLAVIJE, Zbornik radova: Politički život Jugoslavije 1914.-1945., sveska III programa Radio Beograda, Beograd, 1973., str. 51. A. Đilas, OSPORAVANA ZEMLJA, Književne novine, Beograd, 1990.. Udruženje su osnovali 1911. godine oiciri-zavjerenici, iz majskog prevrata. I. Dautbašić, nav. dj., str. 9.

46

KORAK broj 29

zajedničku”. Iz toga proističe centralističko-unitaristički i federalistički pogled na unutrašnje uređenje buduće, zajedničke jugoslovenske države, što će biti predmet stalnih sporova i trvenja. Konsekventno tome, može se reći da su “srpske političke stranke branile uglavnom nacionalni unitarizam u skladu sa načelom: jedan narod jedna jedinstvena država”. Istovremeno, zagovornici navedenih stavova protivili su se koncepciji “istorijskih pokrajina”, jer one, prema njihovom mišljenju, “ugrožavaju Srbe van Srbije, omogućujući majorizaciju Srba u krajevima gdje su Hrvati činili većinu”. U tom razdoblju javlja se i termin “srpska zemlja”, što će dati bitno obilježje velikosrpskoj koncepciji sve do današnjih dana. Već oko samog imena zajedničke države moglo se primijetiti da se pokušava nametnuti velikodržavna ideja. Između dva oprečna imena nove države, Velika Srbija ili Jugoslavija, došlo je do kompromisnog naziva buduće države: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”8. U izgradnji koncepta zajedničke države, odnosi između Srpske vlade i Jugoslovenskog odbora9 bili su jako složeni. Srpska strana je nastojala da nametne svoj hegemonizam, a da Jugoslovenski odbor liši prerogativa ravnopravnog subjekta, svodeći ga na puko propagandno tijelo za ujedinjenje. Naravno, Jugoslovenski odbor je tražio daleko ozbiljniju ulogu –predstavljanje svih južnoslovenskih zemalja iz sastava Austro-Ugarske. U pogledu drugog pitanja, srpski hegemonizam je bio još ozbiljnije izražen. Predsjednik Srpske vlade Nikola Pašić, zagovarao je buduću zajedničku državu kao proširenu Srbiju, odnosno Veliku Srbiju. Druga strana, koju je predstavljao Jugoslovenski odbor, zagovarala je državu kao demokratsku zajednicu ravnopravnih Srba, Hrvata i Slovenaca. Krfskom deklaracijom (1917.) je učinjen korak naprijed (utvrđen je cilj stvaranja slobodne i samostalne države jugoslovenskih naroda), ali kao ravnopravni narodi su smatrani Srbi, Hrvati i Slovenci, čija imena su ušla i u naziv buduće zajedničke države – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Finalni dio stvaranja prve Jugoslavije (Pregovori u Ženevi od 6. do 9. novembra 1918.) rezultirali su usvajanjem sporazuma, koji je predviđao da se bar u početku ujedinjenje izvrši na konfederalnom principu. Na taj način, “Ženevskim sporazumom, bar za izvjesno vrijeme, želio se otkloniti velikosrpski koncept ujedinjenja, u nadi da će se kasnije u Ustavotvornoj skupštini naći za njih povoljnije rješenje”10. Međutim, ostvaren je unitaristički koncept ujedinjenja, čime je propao svaki pokušaj da se on ostvari na ravnopravnoj osnovi. Koncept “homogene” Srbije je najeklatantniji primjer velikosrpske koncepcije.
M. Imamović, PRISTUP ISTORIJI STVARANJA JUGOSLAVENSKE DRŽAVE 1918. GODINE, Pregled, godina LXVI, br. 1, Sarajevo, januara 1976., str. 27. 9 JUGOSLOVENSKI ODBOR je osnovan novembra 1914. u Firenci, a formalno konstituisan 1. maja 1915. u Parizu. Sjedište mu je bilo u Londonu, a predsjednik dr. Ante Trumbić. 10 M. Imamović, nav.dj.str.31. 8

47

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Ideja o “velikoj” ili “homogenoj” Srbiji podrazumijevala je stvaranje nacionalne i vjerski čiste cjeline, “očišćene” od nesrpskih naroda i nacionalnih manjina”11. U vezi sa tim, posebno su karakteristični dokumenti: Pismo Stevana Moljevića Dragiši Vasiću, te Instrukcija Draže Mihailovića (1893.-1946.) majoru Đorđu Lašiću i kapetanu Pavlu Đurišiću, koji su trebali izvršiti “čišćenje”, tj. genocid nad nesrpskim življem. Moljevićev koncept sadrži odredbe o stvaranju “homogene” Srbije, “koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive”12, što znači preseljavanje, protjerivanje, ubijanje i primjena svih drugih metoda kako na tim prostorima ne bi više bilo Hrvata, Muslimana i drugih nesrpskih naroda, što u biti predestavlja genocid nad svim nesrbima koji se nađu na zamišljenom velikosrpskom tlu. Velikosrpska koncepcija će doći do izraza i u dokumentu “Instrukcija Draže Mihailovića majoru Đorđu Lašiću i kapetanu Pavlu Đurišiću” decembra 1941., dokumentu koji će planirati, podsticati i narediti genocid nad Bošnjacima. Po tom istom projektu velikosrpska politika sa Memorandumom SANU, osamdesetih godina prošloga vijeka, sa kolaboracionističkom SDS strankom, stvorila je paradržavne tvorevine u drugoj polovini 1991., skoro godinu dana prije zvanične oružane agresije: Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, zatim donošenjem niz neustavnih akata od samoproglašenih srpskih autonomnih oblasti (SAO) do proglašenja Republike Srpske, donošenje Ustava i silom zauzimanja zločinačkim planom predviđenih teritorija, gdje su počinili masovne zločine, razaranja i genocid nad Bošnjacima.

veLikoHrvatski držaVni projekat
Sa istim namjerama i istom hegemonističkom strašću prema BiH, već stoljećima usmjeren je i velikohrvatski državni koncept. Dakle, jedan s jedne strane, a drugi s druge strane, već stoljećima smatraju BiH kolonijalnim prostorom, na kojeg, tobože, polažu historijsko pravo. Velikohrvatski koncept prisvajanja Bosne svoje korijene vuče daleko duže, još od krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju 925. godine, kasnije od povremenog držanja dijelova Bosne od strane Bribirskih knezova Šubića, učešća u zauzimanju Bosne u sklopu Austrougarske monarhije, dogovoru Cvetković-Maček, te zauzimanju Bosne u sklopu NDH. Pored toga, ovaj koncept se poziva na hrvatsko stanovništvo koje je tobože nekada bilo većinsko, te na sam oblik BiH, koja se “idealno uklapa u hrvatski perec”. Tako su ova dva zadnja koncepta ostavila najvećeg traga u velikohrvatskoj ideologiji i pamćenju hrvatskog puka. Sporazum Cvetković-Maček, sklopljen 26. avgusta 1939., bio je kompromis između velikosrpske i velikohrvatske ideologije, kako bi se, navodno, uspostavio jugoslovenski federalizam, ali na štetu Bosne.
11 B. Petranović, ISTORIJA JUGOSLAVIJE 1918-1988., druga knjiga (Narodnooslobodilački rat i revolucija 1941-1945), Nolit, Beograd, 1990., str. 54. 12 Navedeni dokumenti su objavljeni u djelu: B. Petranović-M. Zečević, JUGOSLOVENSKI FEDERALIZAM – IDEJE I STVARNOST, knjiga 1, isto..., str. 675-680.

48

KORAK broj 29

Ovo je bio pokušaj rješavanja hrvatskog nacionalnog i teritorijalnog pitanja, naravno, zanemarujući da postoje drugi nacionalni problemi u Jugoslaviji, prije svega pitanje Bošnjaka-Muslimana, koji se tada nisu smatrali ni manjinom, već “hrvatskim cvijećem” ili “Srbima muhamedanske vere”. Tako je otcijepljen jedan dio Bosne na kojem je uspostavljena Banovina Hrvatska u koju je uključeno 13 srezova Bosne i Hercegovine, čime je razorena cjelovitost BiH i poništen njen kulturno-povjesni, politički i nacionalni identitet, pri čemu je ignorisano postojanje bosanskih Muslimana. Osnovni aspekt i gorući problem bilo je nacionalno pitanje, koje nije rješavano, jer, kako kaže Ivo Banac, “danju bi se rješavalo, noću rušilo”13. Velikodržavna hrvatska ideja, posebno u odnosu prema Bosni i Hercegovini, može se posmatrati naročito prilikom formiranja Nezavisne države Hrvatske, proglašene 10. aprila 1941. Zadovoljavajući velikohrvatske pretenzije, u NDH je, pod mentorstvom i pokroviteljstvom fašističke Njemačke, ušla i Bosna i Hercegovina. Agresijom na Bosnu i Hercegovinu velikodržavni koncepti su ponovo oživjeli sa Miloševićem i Tuđmanom i njihovim sluganima Karadžićem i Bobanom, istim djeliteljima i još većim zločincima nego što su bili Dragiša Cvetković i Vladko Maček. Tako, po istom receptu, kada Srbi počinju formirati neustavne administrativne oblasti SAO (srpska autonomna oblast), kasnije Srpska republika BiH, bosanski Hrvati po instrukciji Tuđmana, “predsjednika svih Hrvata”, formiraju tzv. Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu, po istom modelu kao što je bila banovina (dio banovine) Hrvatska. Naravno takva tvorevina hrvatskog naroda u BiH trebalo se inkorporirati u svoju maticu – Hrvatsku. Paradržavne zajednice Republika Srpska i Hrvatska republika Herceg – Bosna, su putevi realizacije velikodržavnih projekata na području Bosne i Hercegovine, u agresiji koju su i u ljudstvu i u materijalno-tehničkim sredstvima i svim mogućim načinima “gurale”, kako Srbija, tako i Hrvatska, a koje su se, nažalost, izvukle ispod haškog “mača pravde”.

veLikodržaVni projekat Crne Gore
U literaturi je ovaj aspekt veoma malo ili nikako obrađen, ostajući neopravdano u sjenci ostalih velikodržavnih projekata koji su se pokušavali realizovati na bosanskohercegovačkom tlu. Takav pristup nema nikakvog opravdanja, jer se velikodržavne tendencije Crne Gore prema Bosni i Hercegovini mogu pratiti od začetka ove države do današnjeg dana14. Bitne karakteristike tog projekta mogu se iskazati u nekoliko osobenosti. Kao po pravilu, Crna Gora je uvijek vodila ratove zajedno sa Srbijom, što se može zorno vidjeti i u agresiji na RBiH 1991.-1995., koja se s pravom naziva – srpsko-crnogorska agresija. U pozadini svih crnogorskih agresija je osvajanje tuđe
13 I. Banac, NACIONALNO PITANJE U JUGOSLAVIJI – PORIJEKLO, POVIJEST, POLITIKA, Globus, Zagreb, 1982., str. 34. 14 “Sasvim pouzdano se može reći da se 90 posto svih ratova koje je Bosna vodila u doba svoje srednjovjekovne nezavisnosti odnosi na Srbiju i Crnu Goru”. (E. Imamović, OD DUKLJANA DO ČETNIKA, Oslobođenje (dnevni list), 16. maja 1993., Sarajevo, str. 7.).

49

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

teritorije, a zatim poznati procesi: etničko čišćenje, pljačka, ubijanje civilnog stanovništva, rušenje raznovrsnih objekata i drugi oblici kršenja međunarodnog prava15. Velikodržavni crnogorski projekat ima svoj kontinuitet, stalno je osmišljavan i podstican od određenih snaga. Svakako da se počeci ove pojave vežu za poznatu “istragu poturica”, koja je usmjerena na izičko i duhovno istrebljenje svih pripadnika islamske vjere, posebno kroz vraćanje u pravoslavnu, pradjedovsku vjeru16. Onaj ko nije to prihvatio bio je izički istrijebljen, ili bi morao da bježi u druge krajeve, ostavljajući svoje domove i svu imovinu. Nakon istrebljenja, odnosno “istrage”, u više mjesta (Grahovo, Gacko, Nikšić, Spuž, Plav, Gusinje), izvršeni su napadi na Bošnjake, što je rezultiralo njihovim velikim pokoljem u Gusinju (ubijeno oko 300 Bošnjaka), te, nešto ranije, njihovim istrebljenjem u mjestu Kučima (oko 500). Neki od međunarodnih događaja išli su naruku teritorijalnim osvajanjima Crne Gore. Berlinski kongres, održan 1878., dodijelio je Crnoj Gori nove krajeve, tako da se time njena teritorija dvostruko uvećala. Naime, pored Nikšića i Bara, radi se o Podgorici, Žabljaku, Spužu, Zetskoj ravnici, Kolašinu, Plavu i Gusinju, odnosno Ulcinju umjesto Plava i Gusinja, koji su oružanom borbom spriječili odluke Berlinskog kongresa. U pomenutim mjestima Bošnjaci i Albanci su bili u apsolutnoj većini, čak do 82,5 odsto, dok su Crnogorci činili tek 17,5 odsto stanovništva. Ovi i neki kasniji događaji doprinijeli su da se “nekadašnja Montanja Negra sa četiri nahije i oko 3.200 domaćinstava, koja nekada bijaše manja od Bihorskog kadiluka ..., bez ijednog gradskog naselja, počela najprije proširivati pripajanjem Brda, a zatim otimanjem gradova i ravnica u kojima je pretežno živjelo muslimansko stanovništvo, vršeći pri tome najteže genocide...”. Sve to je inspirisano “Gramatom” Petra Velikog17. Agresija na Bosnu i Hercegovinu od naših susjeda predstavlja novi pokušaj ostvarenja vjekovne težnje za proširenjem svojih terirorija na račun Bosne i Hercegovine, koju su od vajkada smatrali kolonijalnim prostorom kojeg treba podijeliti, te jedan dio pripojiti Srbiji, a drugi Hrvatskoj. No, zahvaljujući Armiji Bosne i Hercegovine i svim rodoljubima, bez obzira na vjeru i naciju, ciljevi pomenutih ideologija, ideologa i egzekutora, nisu u potpunosti ostvareni, što je još jedanput pokazalo da se “srpska ili hrvatska formula ne može primijeniti na Bosni”, kako je izjavila eminentna hrvatska povijesničarka Nada Klaić.

15 “Njihova karakteristika je i ta što ih u akcijama ne vodi razum nego instinkt” (E. Imamović, nav. dj., str. 7.). 16 Šire o ovome: M. Memić, AGRESIVNE PRETENZIJE CRNE GORE PREMA BOSNI i HERCEGOVINI I NJENA GENOCIDNA PONAŠANJA PREMA MUSLIMANIMA, Zbornik radova: GENOCID U REPUBLICI BOSNI i HERCEGOVINI 1992., isto, 93. 17 “Gramata” je poslanica Petra Velikog, donesena na opšteplemenskom zboru krajem juna i početkom jula 1711., a pročitana pod Lovćenom od strane ruskih izaslanika i crnogorsko-primorskog vladike.

50

KORAK broj 29

Jubileji korpusa Armije RBiH

DVIJE DECENIJE čAsti i ponosA

Navršile su se dvije decenije od osnivanja pet korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. U prošlom broju Koraka pisali smo o jubileju Prvog korpusa, a u ovom pišemo o Drugom, Trećem, Četvrtom i Petom korpusu. Iako ćete u ovom Koraku pročitati posebne tekstove o svakom od ovih korpusa, ovdje ćemo objaviti kratke izvještaje o tome kako su ova četiri korpusa obilježila 20. godišnjicu svog osnivanja. Većina izvještaja nosila je naslov Dvije decenije časti i ponosa.

DruGi korpus
Svečanom akademijom i prigodnim obraćanjima, danas je u Bosanskom kulturnom centru Tuzla obilježena 20. godišnjica od osnivanja Drugog korpusa Armije Republike BiH. Odavanjem počasti šehidima i poginulim borcima uz smotru ratnih zastava, prisutni građani i zvaničnici Tuzlanskog kantona prisjetili su se 29. septembra 1992. godine kada se pristupilo formiranju Drugog korpusa Armije Republike BiH. - Pored aktivnosti na rješavanju statusnih pitanja boračke populacije, značajnije aktivnosti boračkih saveza odnose se na očuvanje tradicije i obilježavanja značaj51

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

nih događaja iz naše pravedne odbrambeno-oslobodilačke borbe. Tako su u okviru obilježavanja 20.godišnjice formiranja Drugog korpusa Armije RBiH organizovane posjete šehidskim mezarjima, Memorijalnom centru Srebrenica / Potočari, Zaseoku, Nezuku, Rahiću, Brčkom, Husinu, Tuzlanskoj kapiji, Nišićkoj visoravni i mezarju prvom predsjedniku Republike Bosne i Hercegovine rahmetli Aliji Izetbegoviću. S ponosom ističemo da smo bili pripadnici najmnogoljudnijeg korpusa Armije RBiH, korpusa koji je sačuvao najveću slobodnu teritoriju u BiH, i za čije ime se vežu mnogi uspjesi, ali i ratovanje u skladu sa svim međunarodnim konvencijama, rekao je Nijaz Hodžić, predsjednik Saveza demobilisanih boraca Tuzlanskog kantona. Podsjećamo, naredbom Komandanta Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga R BiH, od 29. septembra 1992. godine Komanda Oružanog štaba Teritorijalne odbrane prerasta u Komandu Drugog korpusa sa sjedištem u Tuzli. Tada je na čelo ovog korpusa postavljen Željko Knez, dok su tokom rata komandnu dužnost obavljali i generali Hazim Šadić i Sead Delić. Drugi korpus je dao i tri heroja oslobodilačkog rata. Ovo priznanje su dobili Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić i Nesib Malkić. Odlikovanje „Zlatni ljiljan“ je dobio 301 vojnik, dok je njih još 90 ovo priznanje dobilo posthumno. Od formiranja Drugog korpusa Armije RBiH do kraja rata, zbog organizacijskoformacijskih promjena, mijenjao se broj jedinica i broj ljudi angažovanih u jedinicama, tako da je kroz jedinice ovog korpusa prošlo 168.400 boraca, od čega više hiljada žena. Poginulo je preko 11 hiljada boraca, a oko sedam hiljada boraca iz rata su izašli kao ratni vojni invalidi. Oni su ugradili svoje živote i dijelove tijela u borbi za opstojnost i suverenost svoje domovine i slobodu svih bosanskohercegovačkih građana. U sklopu obilježavanja 20. godišnjice Drugog korpusa Armije RBiH, održane su manifestacije u svim opštinama Tuzlanskog kantona. Položeni su vijenci i cvijeće na spomen obilježja civilnim žrtvama agresije, te borcima koji su svoje živote ugradili u odbranu Bosne i Hercegovine od agresora. Tuzlarije.net, 29. 9. 2012.

Treći korpus
U Zenici je danas svečanom akademijom u Bosanskom narodnom pozorištu obilježena 20. godišnjica osnivanja Trećeg korpusa Armije BiH. Savez ratnih vojnih invalida Zeničko-dobojskog kantona i druge boračke organizacije kantona uz pokroviteljstvo Ministarstva za boračka pitanja i Vlade ZDK-a nizom aktivnosti i manifestacija obilježavaju 20. godišnjicu formiranja Trećeg korpusa Armije RBiH. U okviru bogatog Programa proteklih je dana organizirana posjeta komandi 2. pješadijskog puka Oružanih snaga BiH, obilježene su i bitke na Karušama, za Vozuću,
52

KORAK broj 29

dani otpora u općini Maglaj, dan Armije, Dan šehida... Jučer je u džamijama muftiluka zeničkog i travničkog održano i učenje Tevhida za šehide i poginule borce Trećeg korpusa. A danas, 1. decembra, centralni je dan manifestacije obilježavanja dvije decenije od osnivanja Trećeg korpusa. Današnji program počeo je već u 10h, proSa svečanosti povodom 20. godišnjice 3. korpusa: priznanja ratnim komandantima Korpusa generalima Enveru Hadžihasanoviću, Sakibu Mahmuljinu, mocijom knjige „Na razMehmedu Alagiću – posmrtno (priznanje primila supruga Ziska) i komanmeđu milenija“, autora dantu Generalštaba ARBiH Rasimu Deliću – posmrtno (priznanje primio sin brigadira Hasiba MuAdnan). šinbegovića na Maloj sceni BNP Zenica. U 11h obavljena je posjeta i polaganje cvijeća na spomen obilježju i šehidskom mezarju na Gradskom groblju Prašnice u Zenici. Nakon toga, manifestacija je nastavljena zvaničnim otvaranjem izložbe ratnih fotograija i zastava u foajeu BNP, te centralnom ceremonijom, Svečanom akademijom u BNP-u. Na čelu Organizacionog odbora Manifestacije obilježavanja obljetnice nalazi se prvi čovjek Vlade Ze-do kantona, mr. Fikret Plevljak. Pored premijera u Organizacionom odboru bili su i predsjednik Saveza RVI ZDK g-din Benjamin Preldžić, general Sakib Mahmuljin, ministar u Vladi ZDK g-din Ekrem Tuka i drugi. Tokom ceremonije u BNP-u je prikazan kraći ilm o osnivanju, razvoju i uspjesima Trećeg korpusa ARBiH, u kojem su korišteni brojni arhivski materijali nekadašnje TV Okruga Zenica, press službe III Korpusa, kao i video materijali iz privatnih arhiva… U proteklom periodu upućen je zahtjev članicama Saveza RVI ZDK, dakle svim općinskim organizacijama, za prikupljanje ratnih fotograija o aktivnostima Trećeg korpusa, u saradnji sa drugim boračkim organizacijama općina i komandantima ratnih jedinica iz sastava Trećeg korpusa. Ostaje otvoren poziv svima koji posjedujete fotograije, audio-video zapise i drugu korisnu građu, da date svoj doprinos formiranju historiografske i muzejske građe Trećeg korpusa. O Monograiji koja će biti svojevrsni dar široj javnosti povodom dvadesete godišnjice Trećeg korpusa Armije R BiH govorio je Džemal Najetović, član tima za izradu monograije Trećeg korpusa. Prisutnima se obratila i mlada Jasmina Džaić, kćerka šehida, nekadašnjeg pripadnika Trećeg korpusa. Na kraju programa prisutnim se obratio Sakib Mahmuljin, posljednji ratni komandant 3. korpusa.
53

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Zlatne plakete Trećeg korpusa dobili su: Enver Hadžihasanović, ratni komandant III korpusa ARBiH; Mehmed Alagić, ratni komandant III korpusa ARBiH – posthumno – priznanje je preuzela supruga rahmetli generala Mehmeda Alagića; Sakib Mahmuljin, ratni komandant III korpusa ARBiH i Rasim Delić, komandant ARBiH , posthumno, a plaketu preuzeo sin rahmetli generala. Zenicablog, 1. decembra 2012.

Četvrti korpus
U Mostaru, Jablanici i Konjicu danas je polaganjem cvijeća i odavanjem počasti šehidima i poginulim borcima Četvrtoga korpusa Armije RBiH obilježena 20. godišnjica formiranja korpusa. Tom prilikom, na mostarskom mezarju Šehitluci herojima Četvrtog korpusa A RBiH, te svim šehidima i poginulim borcima odali su počasti i položili cvijeće član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, te delegacije Koordinacije temeljnih boračkih udruženja Hercegovačko-neretvanskog kantona, Drugog pješadijskoga puka OS BiH, Ministarstva za pitanja boraca HNK-a, Koordinacije boračkih udruženja Čapljine i SABNOR-a Mostar. Cvijeće je položeno i odana počast šehidima i poginulim borcima Korpusa i na centralnim spomen-obilježjima u Konjicu i Jablanici. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović je evocirajući uspomene na formiranje Četvrtoga korpusa Armije RBiH, ocijenio kako se pripadnici toga korpusa odbranili civilizacijske principe. „Borili su se za jednakost. Nikada se nisu borili samo za jedan narod, nego za zajednički život i zajednički Mostar i Domovinu“, kazao je Izetbegović. Po njegovim riječima, pripadnici Četvrtog korpusa zaslužni su za odbranu južnog dijela BiH, u čemu su se nesebično žrtvovali heroji Midhat Hujdur Hujka, Musa Tinjak, Enver Zebić, Idriz Balić, Zijo Božić, Miralem Jugo i drugi. Prepoznatljivi su bili i njegovi zapovjednici Arif Pašalić, Sulejman Budaković, Ramiz Dreković i Mustafa Polutak,
54

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović polaže cvijeće na Šehitlucima u Mostaru (Snimio: Mirsad Behram)

KORAK broj 29

zapovjednici brigada Esad Humo, Esad šejtanić, Enes Kovačević, Hasan Hakalović, Nezim Halilović. Ovom prilikom, Izetbegović je komentarišući oslobađajuću presudu u Den Haagu hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, kazao kako je na sudijama Den Haaga bilo da presude i donesu odluku kojom je utvrđeno da nije bilo kriminalnih poduhvata i da hrvatski generali nisu krivi, te da je kao takvu treba i prihvatiti. Podsjetio je, takođe, da je akcija Oluja doprinijela oslobađanju Bihaća. Član Predsjedništva BiH je prisustvovao i otvaranju izložbe eksponata i ratnih fotograija u Narodnom pozorištu u Mostaru, kao i svečanoj akademiji u povodu Dana Četvrtog korpusa ARBiH. Penzionisani general Armije RBiH Mustafa Polutak, svojevremeno komandant 4. korpusa Armije BiH, kazao je ovom prilikom kako je samim svojim formiranjem Korpus pokazao svoju postojanost i opravdanost kao operativne jedinice A RBiH. „U najtežim momentima 1993. godine, borci 4. korpusa pokazali su svoju smionost i organizovanost da prošire prostor i osiguraju vezu s ostalim dijelovima BiH“, kazao je general Polutak. Četvrti korpus je na kraju 1995. godine, osim pratećih jedinica, imao jedanaest brigada, koje su činili borci iz Stoca, Čapljine, Mostara, Gacka, Nevesinja, Jablanice, Drežnice, Prozora, Konjica, Bjelimića, Doline Neretvice i drugih mjesta Hercegovine. Fena

peti korpus
Dvadeseta godišnjica formiranja 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine značajan je jubilej kako za demobilisane borce, ratne vojne invalide, porodice poginulih, dobitnike najviših ratnih priznanja i komandante tako i za građane Unsko-sanskog kantona. U organizaciji jubileja učestvovale su sve općine Kantona i veliki broj udruženja. Svečanost je obuhvatala: prezentaciju važnih sadržaja u dva grada, posebno akademije, kojoj je prisustvovalo oko 2.000 građana, animiranje mladih i udruženja, odavanja počasti poginulim herojima, prigodnu izložbu dokumenata i fotograija o 5. korpusu, okrugli sto “Geopolitički značaj unsko-sanskog područja u odbrani i očuvanju državnosti Bosne i Hercegovine” i promociju knjige generala Fadila Hasanagića o Petom korpusu, koja ostaje važan dokument kako današnjim tako i generacijama koje dolaze. Štab Vrhovne komande RBiH je 29. septembra 1992. godine izdao naređenje za formiranje Petog korpusa Armije RBiH. Odlukom Predsjedništva RBiH (Odluka br. 02-111-738/92) od 21. oktobra 1992. formiran je Peti korpus. Od tog datuma narod Unsko-sanskog kantona na dostojanstven način obilježava ovaj časni historijski događaj.
55

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Na taj dan, u nedjelju 21. oktobra 2012. godine, u sportskoj dvorani “Luke” u Bihaću održana je Svečana akademija kojom je završeno obilježavanje 20. godišnjice formiranja 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prisustvovalo je oko 2.000 građana, među kojima su bili član ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Ejup Ganić, ratni komadanti 5. korpusa generali Ramiz Dreković i Atif Dudaković, komandanti brigada, bataljona i mnogi drugi ratnici 5. korpusa, kao i porodice poginulih boraca, ratni vojni invalidi, dobitnici najviših ratnih priznanja. Referat o ratnom putu i uspjesima Petog korpusa podnio je geGenerali Ramiz Dreković, Atif Dudaković i Fadil Hasanagić odaju počast šehidima neral Fadil Hasanagić. U i palim borcima 5. korpusa ime zakonodavne vlasti Unsko-sanskog kantona, zahvalnost borcima i komandantima 5. korpusa na svemu što su učinili u ratu, izrazio je predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona Admir Hadžipašić. U ime premijera USK, obratio se Ivan Prša, a potom je govorio i ministar za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida Mirsad Topčagić. Govorio je i general Ramiz Dreković, koji je podsjetio na stvaranje 5. korpusa i naglasio da mu je čast što je bio prvi komandant ovakve jedinice i ovakvih ljudi. Ponos i čast da prisustvuju ovakvoj svečanost izrazili su i general Atif Dudaković i član ratnog Predsjedništva RBiH Ejup Ganić. Oduševljenje i ovacije prisutnih izazvao je deile ratnih zastava jedinica Petog korpusa, a cjelokupna organizacija programa obilježavanja 20. godišnjice formiranja je pokazala da Krajišnici i danas, nakon 20. godina, stoje uz svoj Peti korpus. Mirzet Mujadžić

56

KORAK broj 29

57

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

58

KORAK broj 29

General Hazim ŠADIĆ

Drugi korpus Armije RBiH

OSLOBađali i branili sela i gradOve, uništavali tenkOve

Odlukom Predsjedništva RBiH broj 506/11 od 21. aprila 1992. godine o vojno-teritorijalnoj podjeli Republike BiH, Okružnom štabu TO Tuzla pripali su opštinski štabovi TO: Banovići, Bijeljina, Brčko, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lopare, Lukavac, Orašje, Srebrenica, Tuzla, Šekovići, Ugljevik, Vlasenica, Zvornik, Živinice. A Odlukom Ministarstva odbrane RBiH od 29. aprila 1992. godine za komandanta Okružnog štaba TO Tuzla postavljen je Željko Knez, a za načelnika Štaba Hazim Šadić. Nakon toga Okružni štab TO Tuzla se vrlo brzo konstituiše. Štabu pristupa veliki broj aktivnih oicira i podoicira bivše JNA, a intenzivno se organizuju i popunjavaju opštinski štabovi i jedinice TO, tako da je stanje na dan 30. 6. 1992. na prostoru Okružnog štaba TO Tuzla bilo sljedeće: potpuno formirano 13 opštinskih štabova TO sa 365 pripadnika, 46 vodova sa 1.266 pripadnika, 56 četa sa 5.410 pripadnika, 51 bataljon sa 27.699 pripadnika i dvije brigade sa po 2.921 pripadnikom. Ukupno 168 različitih jedinica sa 37.659 pripadnika. Ovako brzo narastanje jedinica TO na prostoru Okružnog štaba TO Tuzla rezultat je vrlo brze organizacije Okružnog i opštinskih štabova, koji su u hodu vršili mobilizaciju jedinica i upućivali ih na front. Jedan od ključnih faktora koji je uticao na brzo formiranje brigada TO jeste – zauzimanje skladišta na „Kozlovcu“ i uzimanje naoružanja Teritorijalne odbrane Tuzle, Lukavca i Srebrenika. Ta uspješna akcija odigrala se 15./16. maja 1992. godine, a već 16. maja pristupilo se formiranju Prve tuzlanske brigade, koja je u cjelini opremljena naoružanjem iz skladišta „Kozlovac“.
59

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Tuzla, 12. februara 1993. godine: Članovi Komande 2. korpusa ARBiH (Snimio: Tomo Trojak).

osLobAĐANJE KALESIJE Ovakav razvoj snaga TO omogućio je uspješno izvođenje odbrambenih i napadnih aktivnosti na području Okruga i oslobađanje novih teritorija. najveći uspjeh jedinica TO Okružnog štaba Tuzla u prvim danima desio se 23. maja 1992. godine, kada su združene jedinice TO Kalesije i Tuzle, pod neposrednom komandom TG – 4, oslobodili grad Kalesiju i niz prigradskih naselja. I na ostalim dijelovima ratišta jedinice TO Okružnog štaba Tuzla imaju uspjeha. Tako jedinice 1. tuzlanske brigade 11. juna 1992. kreću u žestok napad na položaje četnika na Majevici i oslobađaju prevoj na Majevici sa Lovačkim domom. Već 19. juna jedinice Opštinskog štaba TO Tuzla odbacuju četnike na sam greben Majevice i oslobađaju niz podmajevičkih sela – Kovačica, Požarnica i sl. Združene snage opštinskih štabova TO Tuzla i Srebrenik 30. avgusta oslobađaju Tenju, Potpeć i Smoluću. U sjeveroistočnoj Bosni jedinice opštinskih štabova Gradačac i Brčko vode žestoke borbe za odbranu Gradačca i Bosanske Posavine. Poslije pada Bosanskog Broda, Odžaka i Modriče, agresorske snage jakim oklopno-mehanizovanim snagama, podržane avijacijom, izvode žestoku ofanzivu na posavskom ratištu s ciljem zauzimanja Gradačca, proširenja koridora 10 do 15 kilometara i potpunog odbacivanja naših snaga iz Posavine na obronke Majevice. Novonastala situacija tražila je od Komande Okružnog štaba TO Tuzla brzu akciju, jer jedinice TO Gradačca i Brčkog nisu mogle same odoljeti žestokoj ofanzivi agresora. Inače, u dotadašnjim borbama pokazalo se da jedinice opštinskih štabova ne mogu
60

KORAK broj 29

da same brane svoju slobodnu teritoriju, kamoli da izvode ofanzivna dejstva. Iskustvo angažovanja združenih jedinica opštinskih štabova Tuzle i Kalesije pri oslobađanju Kalesije, angažovanje i drugih jedinica van svoje zone odgovornosti, imalo je pozitivne efekte. Zato je Komanda Okružnog štaba TO Tuzla u tim danima, kritičnim za odbranu Gradačca i Bosanske Posavine, donijela odluku da se iz svih opštinskih štabova TO angažuju jedinice od čete do bataljona koje su po planu Okružnog štaba TO upućene na ratište. Razvoj situacije na ratištu i narastanje jedinica zahtijevalo je da se pristupi detaljnoj reorganizaciji štabova i jedinica TO na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Na osnovu detaljne procjene situBorci Drugog korpusa na brčanskom bojištu. acije Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 3. septembra 1992. donosi Odluku o ukidanju regionalnih i okružnih štabova TO, formiranje Štaba Vrhovne komande i formiranje korpusa: 1. Sarajevskog, 2. Tuzlanskog, 3. Zeničkog, 4. Mostarskog i 5. Bihaćkog. Naredbom Štaba Vrhovne komande u sastav 2. korpusa ulaze okružni štabovi TO Tuzla i Doboj sa svim svojim opštinskim štabovima TO i svim jedinicama. Odlukom Predsjedništva RBiH broj 02/589-76 od 30. 10. 1992. za komandanta 2. korpusa postavljen je Željko Knez, a za zamjenika Hazim Šadić. Željko Knez na dužnosti komandanta 2. korpusa ostaje do 12. februara 1993. godine. Odlukom Predsjedništva RBiH broj 02-111-377/93 od 18. februara 1993. godine za komandanta 2. korpusa postavljen je general Hazim Šadić, koji na toj dužnosti ostaje do 25 novembra 1994., kada dužnost komandanta 2. korpusa preuzima general Sead Delić koji na tom položaju ostaje do kraja rata. Na dan formiranja, 2. korpus ARBiH je brojao 49.972 boraca. U njegov sastav su ušli: Komande okružnih štabova Tuzla i Doboj, prištapske jedinice, Zaštitna četa, odred „Vjetrenik“, 21. brigada, 107 vmtbr. 108. vmtbr, OŠTO Čelić sa odredima, 117. brigada, 111. brigada, Okružni štab TO Kladanj sa 301. i 302. brigadom, 205. brigada, 206. brigada, 1. teočanska brigada, Opštinski štab TO Tuzla sa 1., 2. i 3. tuzlanskom brigadom, te 115. brigadom HVO,119. brigada, Opštinski štab TO Živinice, Opštinski štab TO Banovići sa odredima, Opštinski štab TO Vlasenica sa odredima, Štab TO Srebrenica sa brigadama, opštinski štabovi TO Tešanj, Maglaj, Teslić i Doboj sa jedinicama. U okviru 2. korpusa regije su bile vojno objedinjene u osam operativnih grupa.
61

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Grupa boraca iz Gradačca, 1995.

NAJZNAČAJNIJI USPJESI Od osnivanja do kraja rata i agresije na RBiH 2. korpus je imao niz uspjeha. Ističemo samo neke od njih. Komanda 2. korpusa sa potčinjenim komandama vrlo brzo je izvršila naređenje organizacijsko – formacijske promjene i prvi smo, po ocjeni pretpostavljenih, komande i jedinice TO transformisali u komande i jedinice ARBiH. Prema ocjenama Predsjedništva RBiH i Štaba Vrhovne komande, a kasnije Generalštaba ARBiH, 2. korpus je važio za najorganizovaniji i najuvojničeniji korpus ARBiH. Drugi korpus je bio daleko najjači korpus Armije RBiH. Drugi korpus je branio najveću slobodnu teritoriju na prostoru RBiH, čija je dužina granice iznosila 700 km. Korpus je od osnivanja pa do kraja rata sačuvao multietnički sastav. U njemu su imali mjesta, i na najodgovornijim dužnostima bili, svi oni kojima je RBiH bila jedina domovina. Drugi korpus je jedini korpus u čijoj zoni odgovornosti nije došlo do sukoba jedinica ARBiH i HVO-a i gdje je sistem rukovođenja i komandovanja nad svim jedinicama u potpunosti funkcionisao. Ovaj korpus je prvi oslobodio veći grad – Kalesiju, 23. maja 1992. godine. Drugi korpus je vrlo uspješno vodio protivoklopnu borbu i vrlo uspješno se suprotstavio žestokim ofanzivama agresora sa oklopno-mehanizovanim jedinicama formacija od bataljona do brigade. Veliki, možda i najveći uspjeh 2. korpusa Armije RBiH jeste odbrana Gradačca i velikog dijela Bosanske Posavine i odolijevanje žestokim ofanzivama agresora koji
62

KORAK broj 29

je imao cilj zauzimanje Gradačca i dijela brčanskog ratišta, te odbacivanje tih naših jedinica na obronke Majevice. Svakako, mora se istaći i vrlo uspješno zaustavljanje agresorskih ofanziva pod nazivom „Seminar“ i „Čekić i nakovanj“ na zvorničko-teočanskom ratištu i nanošenje agresoru velikih gubitaka. Mora se istaći da su jedinice OG – 7 Drugog korpusa ARBiH u potpunosti slomile ofanzivu 2. krajiškog agresorskog korpusa i 21. marta 1994. godine u poznatoj bici na Usori kod Matuzića uništile 9 tenkova T-55, zarobile dva tenka i uništile 7 oklopnih transportera. Poslije te bitke 2. krajiški agresorski korpus se nikad nije oporavio, a njegov komandant general Slavko Lisica je smijenjen i penzionisan. Drugi korpus je u Armiji RBiH prvi formirao manevarske jedinice (bataljone i brigade) i već u drugoj polovini 1993. godine iz potpune defanzive krenuli u izvođenje ofanzivnih dejstava i oslobađanje teritorije. Istakao bih uspješne akcije i oslobađanje Vijenca, Crnog vrha, Visa, Lisače, Donje Brke, uništenje oklopnog voza kod Gradačca, uspješnu deblokadu OG – 7 dejstvom združenih jedinica 2. korpusa Armije RBiH. Svakako, jedan od najznačajnijih uspjeha jeste operacija „Vozuća“ septembra 1995. godine, u kojoj su združene snage 2. i 3. korpusa ARBiH uspjele da razbiju vrlo jake agresorske snage i da omoguće da se 2. i 3. Korpus ARBiH i izički spoje. Istakli smo samo neke od niza značajnih uspjeha 2. korpusa Armije RBiH u toku agresije na RBiH. Svakako su uspjesi 2. korpusa, kao i drugih korpusa ARBiH, bili veoma dobra podloga Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine i političkom rukovodstvu RBiH u iznalaženju političkih rješenja za okončanje rata na prostoru naše zemlje.

Generali Sead Delić i Enver Hadžihasanović Đedo sa piscima – pripadnicima Armije RBiH Hazimom Akmadžićem i Salemom Bajramovićem. U pozadini general Rifat Bilajac. 63

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Prof. dr. Džemal NAJETOVIĆ Mr. Sakib KURTIĆ

Treći korpus Armije RBiH

OSLOBODITELJ I ZAŠTITNIK SREDNJE BOSNE

Treći korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine, tokom odbrambenog rata 1992. – 1995. godine, na svom putu stasanja i razvoja, časti i ponosa, u anale države BiH uknjižio je hiljade kvadratnih kilometara slobode. Tokom svog ratnog bivstvovanja izrastao je u respektabilnu vojnu silu i na najuvjerljiviji način, u povjerenoj mu zoni odgovornosti, spriječio neprijatelja da ostvari svoj plan. Od 1. decembra 1992. godine, dana rađanja u Zenici, do završetka bosanskohercegovačke ratne kataklizme, zona odgovornosti Trećeg korpusa obuhvatala je teritorij čak 22 općine - od Teslića do Bugojna, od Ilijaša do Fojnice: Zenica, Vitez, Travnik, Novi Travnik, Kakanj, Breza, Vareš, Ilijaš, Visoko, Kiseljak, Fojnica, Busovača, Jajce, Donji Vakuf, Gornji Vakuf, Bugojno, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Doboj, Tešanj, Teslić. Vojni potencijal Trećeg korpusa za odbranu ovih prostora, i ne samo ovih, već i ravnonabožićkih, sarajevskih i drugih, tokom 1992.-1995., zbog povremenih reorganizacija u Armiji RBiH, mijenjao se, bio je prosto zapanjujući, bio je ogroman: šest OG (“Bosna” sa sjedištem u Zavidovićima, “Bosanska krajina” sa sjedištem u Travniku, “Zapad” sa sjedištem u Bugojnu, “3 Sjever” Zenica sa sjedištem u Željeznom polju Postojna, “7 Jug” sa sjedištem u Tešnju i “Istok” sa sjedištem u Visokom); dvije divizije KoV (35. d KoV Zavidovići i 37. d KoV Tešanj), 34 brigade, tri samostalna bataljona, dva okružna štaba, zatim općinski štabovi, te prištapske jedinice. Treći korpus je, odmah poslije osnivanja, postao, uprkos žestokim pritiscima tehnički daleko nadmoćnijih neprijatelja, siguran zaštitinik ovih prostora. Iz hronologije početnih ratnih uspjeha Trećeg korpusa podsjećamo na neke od njih. U svakom slučaju, to su borbeni uspjesi koji se odnose na oslobađanje desne obale rijeke Gostović na zavidovićkom ratištu, zatim, oslobađanje dijelova prostora Zenice, Kaknja, Fojnice, Vareša.
64

KORAK broj 29

Potom dolazi do otvorenog napada ekstremnog dijela HVO-a i pokolja u Ahmićima i Stupnom Dolu. Tako su jedinice Trećeg korpusa prinuđene da djeluju na dva fronta. Bez obzira na to, Treći korpus pruža pomoć drugim korpusima, gdje odbrana Igmana u ljeto 1993. ima poseban značaj. Sačuvana su vrata Sarajeva, a jedinice Trećeg korpusa su dobile posebna priznanja i pohvale. Oslobađanje Bugojna. U periodu od 17. 7. do 27. 7. 1993. godine snage HVO-a izvršile su otvoren napad na Bugojno. Jedinice OG “Zapad” iz sastava Trećeg korpusa Armije RBiH odbile su sve napade HVO-a koje su se poslije desetak dana b/d povukle iz Bugojna. Odbrana Gornjeg Vakufa. Osim sukoba sa HVO-om 26. 6. i 20. 10. 1992., značajna b/d za odbranu Gornjeg Vakufa su se vodila u januaru, potom u junu i julu 1993., te u periodu novembra - decembra 1993. godine. Napad snaga HVO-a intenziviran je i pred samo potpisivanje Vašingtonskog sporazuma, početkom marta 1994. godine. U svim ovim napadima HVO-a, jedinice Trećeg korpusa su herojskom borbom, odbranile Gornji Vakuf. Ovdje valja naglasiti da su jedinicama HVO-a u napadu na Gornji Vakuf sadejstvovale jedinice HV (Hrvatske vojske). Napad na Travnik. Trećeg juna 1993. HVO je napao Travnik, prigradska naselja i Sljemena, a potom se sukob proširio na cijelu teritoriju općine Travnik. Jedinice Trećeg korpusa Armije RBiH deblokirale su put Travnik - Zenica preko Gučje Gore i Ovnaka. Tokom b/d snage HVO-a su se povukle iz Travnika i grupisale u rejonu Nove Bile. Ostali dio teritorije bio je pod kontrolom jedinica Trećeg korpusa. Borbena dejstva trajala su do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Odsudna odbrana Viteza. Odbrana Viteza počinje napadom HVO-a na selo Ahmiće (16. 4. 1993.), kada je u Vitezu formiran i logor. Značajno je da je u starom dijelu Viteza ostao Općinski štaba TO sa dijelom ljudstva koji su cijelo vrijeme okruženja herojski odolijevali napadima snaga HVO-a na rastojanjima od oko 500 m. Bili su u klasičnom okruženju. U kontinuitetu su im pomagale jedinice iz sastava Trećeg korpusa. Borbe su vođene sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Sukobi u Novom Travniku. Do sukoba sa snagama HVO-a dolazi prvo u junu, potom u oktobru 1992., kada je akcija snaga HVO-a bila širih razmjera. Sukobi su ponovo intenzivirani u januara 1993. godine. Jedinice Trećeg korpusa su u b/d sredinom juna 1993. uspjele da veći dio općine Novi Travnik stave pod svoju kontrolu, dok je dio Novog Travnika ostao pod kontrolom snaga HVO-a, što je zadržano sve do primirja - potpisivanja Vašingtonskog sporazuma. Reorganizacijom Armije RBiH u cilju stvaranja preduslova za prelazak u ofanzivnija borbena djelovanja i oslobađanje okupiranih teritorija, u proljeće 1994. godine formiran je Sedmi korpus Armije RBiH čija je zona odgovornosti usmjerena prema zapadnim dijelovima BiH. U sastav ovog korpusa ušao je znatan broj jedinica Trećeg korpusa. Istovremeno, u aprilu 1994. u sastav Trećeg korpusa ulaze jedinice OG 7 Jug (pet brigada), koje su do tada bile u sastavu Drugog armijskog korpusa. Uporedo s tim, vrši se i unutrašnja izgradnja i stvaranje prvih operativno-manevarskih jedinica, a teškoće potpune blokade - nabavke naoružanja i opreme - li65

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

mitiraju veće borbene uspjehe armijskih jedinica, time i jedinica Trećeg korpusa. Teškoće se, uglavnom, prevazilaze osloncem na vlastitu namjensku proizvodnju koja je prilagođena isključivo potrebama rata. Prizvodni kapacitetu u Zenici, Novom Travniku, Tešnju, Visokom mogli su, bar djelimice, zadovoljiti potrebe opskrbljenosti jedinica Korpusa u naoružanju i opremi. Ovome treba dodati i činjenicu da su borci Trećeg korpusa teškoće ove prirode prevazilazili i korištenjem ratnog plijena - municije i naoružanja izvođenjem, prije svega, ofanzivnih borbenih dejstava.

Borci 319. bbr. za vrijeme bitke za Kozila, oktobra 1994.

Prekidom sukoba sa HVO-om u proljeće 1994. godine, poslije Vašingtonskog sporazuma, 19. marta 1994. dolazi do deblokade maglajskog, tešanjskog, te dijela dobojsko-teslićkog teritorija (zona odgovornosti OG 7 - Jug). A to je strateški veoma značajan teritorij u očuvanju cjelovitosti BiH. Ovaj borbeni uspjeh snaga Trećeg korpusa predstavlja najveći dotadašnji uspjeh i među prvim je u nizu velikih poraza agresora koji će potom uslijediti. Valja naglasiti da su jedinice Trećeg korpusa u proljeće 1994. u aktivnim borbenim dejstvima na vozućkom ratištu nanijele velike gubitke neprijatelju u ljudstvu i tehnici, a zaplijenjene su i veće količine materijalno-tehničkih sredstava. Na tešanjsko-teslićkom bojištu, u rejonu Crnog vrha, pored ostalog, oslobođeni su objekti Zmajevac - tt 684 (23. 5. 1994.) i Husar - tt 577 (10. 10. 1994.) kao veoma značajna neprijateljska uporišta u odbrani Teslića i Banje Vrućice. Oslobodilačka faza jedinica Armije RBiH u 1994. zahtijevala je i transformaciju armijskih sastava u smislu stvaranja manevarskih jedinica kao udarnih snaga za predstojeće borbene aktivnosti. Povremeni periodi prekida vatre korišteni su kako za ustrojavanje tako i za borbenu doobuku jedinica, vojno-stručnu osposobljenost
66

KORAK broj 29

diverzantskih grupa i svakog pojedinca. To će rezultirati novim ofanzivno-oslobodilačkim pohodima u rejonu Vlašića, Ravnog Nabožića, Vozuće - širem rejonu Ozrena. Vlašić, marta 1995. Nosilac planiranja operacije na Vlašiću bio je Sedmi korpus Armije RBiH. U okviru ovih borbenih dejstava, iznenadnim kontraudarom združenih jedinica Sedmog i Trećeg korpusa, 20. marta 1995. oslobođen je plato Vlašića i agresoru nanesen najveći poraz tokom dotadašnje faze odbrambenog rata. Ni u kojem slučaju ne zanemarujući uspjeh boraca i jedinica Sedmog korpusa, ovdje naglašavamo (radi historije) da su borci Trećeg korpusa, djelujući na svom pravcu napada, iz rejona Ljute grede, prodrli duboko u privremeno okupiranu teritorij i stavili najdominantniji objekat na Vlašiću - Opaljenik sa relejom u potpuno okruženje. Napadajući kroz nanose snijega i veliku mećavu, pri tempareturi od minus 20, snage Trećeg korpusa spajaju se u podnožju Babanovca sa jedinicama Sedmog korpusa. Cjelokupna visoravan uskoro prelazi pod kontrolu Armije RBiH. Za samo četiri dana oslobođen je cijeli prostor, zarobljen ogroman ratni plijen i stvoreni operativno-taktički preduslovi za daljnja borbena napredovanja. Ravni Nabožić, jula 1995. Treći korpus je u sklopu “Sarajevske operacije” u julu 1995. ostvario značajan borbeni uspjeh u rejonu Ravnog Nabožića, na ilijaško-semizovačkom bojištu. Udarne snage Korpusa su za par sati oslobodile tridesetak kvadratnih kilometara okupirane teritorije i ovladale ovim strateški veoma važnim uporištem. Ostvarena je kontrola cjelokupnog ilijaško-semizovačkog prostora, kao i sliva rijeke Bosne od Rajlovca do Visokog. Takođe, stavljena je pod kontrolu Armije RBiH komunikacija Semizovac - Srednje i ovim sveukupnim uspjehom stvorene su

Zenica 1995. 67

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

znatno povoljnije operativno - taktičke pozicije za ulaz naših snaga u središte okupiranog područja sjeverno od Sarajeva. Vozuća, septembar 1995. Oslobađanjem Vozuće, u podnožju Ozrena, 10. septembra 1995., kresnula je varnica oslobodilačke buktinje na ovom, ali i na zapadnom dijelu ratišta, a oslobodilačkim pohodom koji je uslijedio, nezadrživa Armija RBiH u potpunosti preokreće vojno-političku situaciju u svoju korist. Presudne borbe za ovo mjesto, strateški važno ne samo za centralnu Bosnu, nego i za cijelu BiH, otpočele su u 5 sati i 52 minuta 10. septembra i trajale velikim intenzitetom do ranih popodnevnih sati, kada su se spojile jedinice 3. i 2. armijskog korpusa. Neprijateljski otpor nije izdržao pred naletom združenih oslobodilaca. Posljedice ovog dobro isplaniranog udara dvaju korpusa za neprijatelja su bile katastrofalne. Desetkovane su im i potpuno razbijene četiri brigade, dvije srbačke i dvije ozrenske, te niz manjih jedinica. Impozantan je i ratni plijen, a slobodna teritorija države uvećana je za novih stotinjak kvadratnih kilometara. Oslobađanjem Vozuće, naselja u dolini Krivaje, deinitivno je onemogućen san srpskog agresora o rezervnom koridoru, te omogućena kvalitetna putna komunikacija između dvaju najvećih industrijskih bazena u Bosni - zeničkog i tuzlanskog, kao i spajanje dva najmnogoljudnija korpusa Armije RBiH, Trećeg i Drugog. Oslobođene su i značajne manevarske snage i omogućena strateška inicijativa Armije na prostoru srednje Bosne i izlazak jedinica na plato zloglasnog Ozrena. Istovremeno, ovim bitkama potvrđena je izuzetna ratnička osposobljenost jedinica i visoka motivacija boraca 3. korpusa, te besprijekorno funkcionisanje na svim nivoima svih segmenata jedinica - počev od operativno-organizacijskog, taktičkog, inžinjerijskog, logističkog i svakog drugog. I ovaj put zasluge za uspjeh imali su svi, a ono što svakako treba potcrtati je puna ozbiljnost prijema i izvršenja postavljenih zadataka i zavidan nivo kooperativnosti, bez koje teško da bi uspjeh oslobađanja Vozuće, kao najotpornije tačke Ozrena, bio tako briljantan. Nastavak operacije slijedi narednih dana oslobađanjem kotline Karačići. I pored žestokog otpora, 15. septembra oslobođeno je najdominantnije uporište na južnom krilu Ozrena - Blizna sa koga je za tri i po godine rata sijana smrt po Maglaju i Zavidovićima. Bitke su vođene za svaku kotu i svako selo, a djelimično konsolidovan neprijatelj bio je nemoćan da uspori poletne heroje 3. korpusa, koji u popodnevnim satima istog dana u potpunosti oslobađaju desnu obalu rijeke Bosne, čime se pruga i autoput Zavidovići - Maglaj mogu nesmetano koristiti. Oslobađajući narednih stotinu kvadratnih kilometara prostora borci Trećeg korpusa još jednom su pokazali kako se ratuje i oslobađa svoja zemlja. Oslobođene kote, objekti i sela nižu se u najdivniji đerdan slobode, a bogat ratni plijen dodatni su motiv da se ide dalje. I slijedećih dana nastavljaju se borbe nesmanjenom žestinom, a vijesti o briljantnim uspjesima jedinica prestižu jedna drugu. Oslobođeni su Bijela Ploča, Jablanica i petnaestak drugih sela i time je grad Maglaj deinitivno bio van optičke vidljivosti agresora. Jedinice Trećeg i Drugog korpusa ove uspjehe u rejonu Vozuće mogle su maksimalno da eksploatišu daljnjim napredovanjem dubinom planine Ozren - da nije
68

KORAK broj 29

bilo “presinga” Ričarda Hobruka u političkim pregovaranjima na relaciji Izetbegović - Milošević - Tuđman, u pripremi daytonskih mirovnih pregovora o prekidu ratne kataklizme na prostorima BiH. Zašto ovom prilikom ne istaći obećanje koje je Holbruk dao Miloševiću - da će biti spriječeno napredovanje armijskih snaga u pravcu Prijedora i Banja Luke pod uslovom potpisivanja mira? Ovih nekoliko borbenih uspjeha Trećeg korpusa, koji se uokviruju u historijski pobjednički pohod i drugih armijskih korpusa, logičan je slijed trogodišnje izgradenje i razvoja Korpusa, koji je stasao u respektabilnu vojnu silu. Herojstvo njegovih gazija praktično je nemjerljivo, jer se sticalo u najsurovijem ratu koji može da zadesi jedan narod. Pobijediti u borbama koje su se vodile na ravnonabožićkom, vlašićkom, vozućko-ozrenskom bojištu, u uslovima velikih vremenskih neprilika, na brdsko-planinskim terenima, gdje su neprijateljske utvrde imale “bastionski” nivo, mogli samo istinski sinovi jednog naroda - heroji rata. Monograija. Ali, odgovore na mnoga pitanja kao što su o osnivanju i razvoju Trećeg korpusa, organizacijsko-formacijskom ustrojstvu, reorganizacijama u Armiji RBiH i u okviru Korpusa, zoni odgovornosti, borbenim uspjesima, doprinosu odbrani države BiH, njegovim pripadnicima, šehidima i poginulim borcima, RVI, zlatnim ljiljanima i drugim dobitnicima ratnih priznanja, koordinaciji sa organima vlasti, kao i druga pitanja, dat će Monograija Trećeg korpusa koja je u završnoj fazi izrade. Bit će to autentičan historijski dokument koji, urađen perom korpusnih i armijskih neposrednih sudionika, sa mnoštvom egzaktnih podataka. Monograija je, kao dar, namjenjena široj javnosti da svjedoči o herojskoj borbi za odbranu slobode, domovine, nacionalnog i vjerskog identiteta, bošnjačkog, bosanskohercegovačkog naroda.

Borci 3. korpusa na Husaru, oktobra 1994. 69

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

General Mustafa POLUTAK

Četvrti korpus Armije RBiH

ODBRANILI DOLINU NERETVE I spriječili podjelu hercegovine

Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, dogovorenu i planiranu od strane srpskog i hrvatskog rukovodstva, predvođenu čelnim ličnostima Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, a podržanu njihovim eksponentima u BiH od strane srpskog i hrvatskog naroda na čelu sa Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom, prvo je na svom prostoru doživjela Hercegovina. Prostor Hercegovine još u jesen 1991. godine srpske snage, a potom i hrvatske, koriste za napad, odnosno odbranu dubrovačkog zaleđa. Ni jedni ni drugi za te aktivnosti ne konsultuju rukovodstvo Bosne i Hercegovine. Koncentrišu se vrlo jake snage i sa jedne i sa druge strane. Sve te snage ili njihovi dijelovi upotrijebljeni su zajedno sa snagama VRS i HVO u agresiji na Hercegovinu od 1992.-1995. godine. Da bi lakše ostvarili dogovore i ciljeve koje su sebi postavili uz pomoć istomišljenika u BiH, agresori uspostavljaju paradržavne tvorevine: Republiku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, paralelne, neustavne, jednonacionalne zajednice nasuprot Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. U tim tvorevinama organizuju i formiraju oružane snage: Vojsku Republike Srpske i Hrvatsko vijeće obrane sa isključivim zadatkom obezbjeđenja i čuvanja paradržavnih tvorevina RS i HZHB. Građani i narodi Hercegovine, posebno Bošnjaci (Muslimani), našli su se u vrlo složenoj situaciji. Imali su dvije mogućnosti: da se pod pritiskom isele sa tih prostora ili da se organizuju, pripreme i pruže otpor agresorima. Vođena patriotizmom većina se odlučila da se suprotstavi agresorima i da vodi neravnopravnu borbu na dva fronta. Bilo je i onih koji su napustili svoje domove, pa i onih koji su se priklonili, uglavnom, hrvatskoj strani. Osnov za organizaciju i pripremu odbrane Hercegovine činile su strukture Okruga Mostara koji je obuhvatao teritoriju 17 općina. U zavisnosti od strukture stanov70

KORAK broj 29

ništva i njegovog raspoloženja, vršene su pripreme za pružanje otpora. Područje istočne Hercegovine, gdje preovlađuje srpsko stanovništvo, pred agresiju i početkom agresije, je očišćeno od muslimanskog stanovništva, koje nije imalo nikakve šanse da se suprotstavi daleko jačem neprijatelju. Područje zapadne Hercegovine naseljeno je većinom hrvatskim stanovništvom, pa se na tim prostorima muslimansko stanovništvo na početku rata držalo pasivno ili se uključilo u HVO, da bi krajem 1992. i početkom 1993. godine bilo protjerano ili odvedeno u logore.

Mostar 1992: prvi komandant 4. korpusa Arif Pašalić i Midhad Hujdur Hujka vrše smotru boraca 1. mostarske brigade (Snimio: Ifet Kapidžić)

MoStAr – ključna tačka u planoviMa agresora Muslimansko stanovništvo u dolini Neretve, odnosno na prostorima općina Čapljina, Stolac, Mostar, Jablanica i Konjic, gdje je bilo većinsko (ne i apsolutno), organizovalo se i pripremalo za odbranu u okviru struktura Teritorijalne odbrane RBiH. Organizovane su i formirane jedinice TO po ustaljenoj strukturi - od voda do odreda - bataljona, a kasnije i brigada. Mostar, kao centar Hercegovine, bio je ključna tačka u planovima agresora. Za to su znali i branioci, pa su posebnu pažnju posvetili organizaciji i pripremi odbrane Mostara. Lijevu obalu rijeke Neretve, uključujući dio Mostara i Čapljinu, srpsko-crnogorski agresor okupirao je početkom agresije 1992. godine. Zajedničke snage Hrvatske vojske, HVO i TO početkom ljeta 1992. godine oslobađaju Čapljinu, Stolac, Dubravsku visoravan, lijevu obalu Neretve, Podveležje, dio Mostara i Bijelo Polje. Uspostavlja se linija odbrane prema srpsko-crnogorskom agresoru koja ostaje uglavnom nepromijenjena do kraja rata. Od ljeta 1992., pa do jeseni 1994. godine vrlo se rijetko
71

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

borbeno djelovalo na ovim prostorima između ARBiH, odnosno 4. korpusa i VRS, odnosno Hercegovačkog korpusa. Dok je linija prema srpsko-crnogorskom agresoru mirovala, zaoštravali su se odnosi sa hrvatskim agresorom, odnosno sa HV i HVO. U oktobru 1992. godine HV i HVO napadaju i zauzimaju Prozor. U martu i aprilu 1993. godine napadaju na Konjic i Jablanicu, progone i odvode u logor Muslimane Čapljine i Stoca, a u maju napadaju na Mostar. Na prostorima Hercegovine koje kontrolišu aktuelne vlasti Republika BiH, Teritorijalna odbrana RBiH, a kasnije Armija RBiH, bez obzira na sve probleme na koje nailazi, jača organizovano i brojno. Formiraju se odredi i brigade. A na osnovu „Odluke o formiranju korpusa ARBiH“ predsjednika Predsjedništva RBiH 17. novembra 1992. formiran je 4. korpus ARBiH sa sjedištem u Mostaru. Organizacijskim naređenjem Komande 4. korpusa od 24. 11. 1992. godine (prilog) regulisan je sastav 4. korpusa. od MoStArA do BJELIMIćA Četvrti korpus Armije RBiH je opravdao svoje postojanje. Borci 4. korpusa su uspjeli u neravnopravnoj borbi tokom 1992. i 1993. odbraniti prostor u dolini Neretve, od Mostara do Bjelimića, braneći se od dva agresora, a potom učestvovati u oslobađanju okupiranih teritorija RBiH u svojoj zoni odgovornosti, a potom i u zonama odgovornosti drugih korpusa. Kada je, na osnovu Odluke predsjednika Predsjedništva RBiH od 08. 06. 1993. godine, formiran 6. korpus Armije RBiH, zona odgovornosti 4. korpusa se svodi samo na prostor oko Mostara. Na ovakvu odluku Vrhovna komanda RBiH se odlučila zbog ote-

Konjic, septembra 1994. godine: komandant 4. korpusa Ramiz Dreković (u sredini), član Glavnog štaba ARBiH, kasnije komandant 4. korpusa Mustafa Polutak (desno) i komandant 4. muslimanske brigade Nezim Halilović Muderis za vrijeme operacije „Jezero“. 72

KORAK broj 29

žanih komunikacija između komande 4. korpusa u Mostaru i njegovih nižih komandi i jedinica u sjevernoj zoni odgovornosti - od Drežnice, preko Jablanice i Konjica do Bjelimića. Početkom 1994. godine, prestankom sukoba sa HVO, ukinut je 6. korpus. Tada je 4. korpusu ponovo određena ranija zona odgovornosti. Od aprila 1993. do kraja februara 1994. godine najteži je period za pripadnike 4. korpusa i građane Mostara. Komanda i jedinice 4. korpusa u gotovo totalnoj blokadi od strane agresora lišeni su pomoći ostalih snaga ARBiH; bez adekvatnog su snabdijevanja u oružju, municiji i ostaloj vojnoj opremi, u odjeći, hrani i drugim potrepštinama. Zatvoreni su bili na vrlo uskom prostoru po kome su mogli da se kreću samo noću. Posebno je teška situacija bila za branioce Mostara na desnoj obali Neretve, pošto su u Mostaru porušeni svi mostovi od strane agresora. Ovdje treba napomenuti da je i stanovništvo Mostara dijelilo sudbinu sa borcima. U ovom periodu narod i borci su bili jedno. I pored tako teških, složenih, gotovo i nemogućih uslova, branioci Mostara i narod nisu ni pomišljali na predaju, što su agresori očekivali. Uz nadljudsku hrabrost i odlučnost boraca i strpljivost stanovništva, iznalazeći originalno riješenje, odbranili su se, a potom i proširili slobodnu teritoriju u svojoj zoni odgovornosti. Četvrti korpus je spriječio podjelu Hercegovine između srpsko-crnogorskog i hrvatskog agresora dolinom rijeke Neretve, kao i to da se dolina Neretve od Mostara preko Jablanice do Konjica očisti od Muslimana. BorILI SE I ZA dEBLoKAdU SArAJEvA Za odbranu Hercegovine izginuli su najhrabriji borci 4. korpusa, stradao je veliki broj nedužnih civila. Danas, a i ubuduće, ne smijemo zaboraviti poginule borce i stradale civile. Čuvajmo uspomene na njih. Spomenimo najznačajnija borbena dejstva jedinica 4. korpusa Armije RBiH: 1. Učešće u pokušajima deblokade Sarajeva tokom 1992., 1993. i 1995. godine. 2. Odbrana prostora u dolini Neretve od hrvatskog agresora tokom 1993. godine (odbrana Konjica, Jablanice i istočnog dijela Mostara). 3. Posebno treba istaći odlučnost i hrabrost boraca i starješina 4. korpusa kada su u Mostaru komande i jedinice ovog korpusa, u maju 1993. godine, okružene i kada je slobodni prostor sveden na uže staro jezgro Mostara i uski koridor do Blagaja. 4. Našavši se u okruženju, Komanda 4. korpusa i niže komande i jedinice nisu klonule duhom, već su u nemogućim uslovima organizovali, pripremili i deblokirali Mostar oslobodivši Sjeverni logor i Bijelo Polje i na taj način preko planine Prenj obezbijedili spoj i komunikaciju sa ostalim slobodnim prostorom 4. korpusa (kasnije 6. korpusa).
73

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

5. U drugoj polovini 1993. godine 4. i 6. korpus, uz dijelove jedinica 1. i 3. korpusa, pod rukovodstvom šVK, pokušavaju obezbijediti koridor između Jablanice i Mostara, ali bezuspješno. 6. Po uspostavi primirja sa HVO početkom 1994. godine, odnosno nakon Vašingtonskog sporazuma, 4. korpus je intenzivirao dejstva protiv VRS. Prvi značajni uspjesi su ostvareni tokom ljeta 1994. godine na prostoru Konjica, kada snage 4. korpusa oslobađaju ključni objekat iznad Konjica Ljubinu i selo Bijela, potiskujući agresora prema Borcima, odnosno Nevesinju. 7. U jesen 1994. komanda 4. korpusa priprema i izvodi borbena dejstva sa ciljem oslobađanja Podveležja, ali ne uspijeva. 8. Tokom proljeća i ljeta 1995. godine 4. korpus širi slobodnu teritoriju od sela Bjelimići prema vrhovima Treskavice i Kalinovika. 9. U jesen 1995. 4. korpus organizuje pripreme i izvodi borbena dejstva u gornjem toku Neretve oslobađajući kompletno područje Mjesne zajednice Glavatičevo. Kada se uzmu u obzir sve okolnosti u kojima je organizovan i u kojima je djelovao 4. korpus, mora se odati priznanje njegovim borcima i starješinama na svemu onome što su učinili za Hercegovinu i za Bosnu i Hercegovinu. Zašto na kraju ne reći da smo ponosni na 4. korpus, na njegove borce i narod Hercegovine. Časno je bilo, i jeste, biti pripadnik 4. korpusa, isto kao što je bilo časno braniti Bosnu i Hercegovinu.

Jablanica, septembra 1993: grupa komandanata i komandira 4. korpusa 74

KORAK broj 29

75

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

76

KORAK broj 29

General Fadil HASANAGIĆ

Peti korpus Armije RBiH

RATOVALI PROTIV TRI NEPRIJATELJA

S obzirom na speciičnost vojno-političkog položaja unsko-sanskog područja, koji je bio uslovljen stanjem i odnosima izazvanim velikodržavnim aspiracijama prema državi BiH i pojedinim njenim dijelovima, ovaj dio jedinstvenog bosanskohercegovačkog ratišta može se nazvati ‘’bihaćko ratište’’, kao dio vojišta Bosanska krajina, odnosno sjeverozapadnog vojišta. Upotrebom ovog pojma u vremenu od 1992. – 1995. godine ima opravdanje iz više razloga, a, prije svega, zbog izičke izolovanosti ovog područja od drugih slobodnih dijelova BiH, izičke odvojenosti od Vrhovne komande, sopstvene logističke podrške i informativne izolovanosti. Ovo je otežavalo organizovanje odbrane i vođenje odbrambenog rata, a ukupna kompleksnost rata na unsko-sanskom području je dodatno proširena, a u pojedinim elementima dovedena i do apsurda. Iz tih razloga sve oči su bile uprte u 5. korpus Armije RBiH, jer je ovo bio najorganizovaniji dio društva na unsko-sanskom području, raspolagao je najkvalitetnijim kadrovima, bivšim starješinama JNA, rezervnim starješinama i intelektualcima različitog proila, patriotski opredijeljenim. On je objedinio sve patriotske snage u jedinstveni front borbe za opstanak. U toj borbi za opstanak Komanda 5. korpusa Armije RBiH je rješavala i zadatke koji često nisu imali vojni karakter. Međutim, 5. korpus nikad nije izašao izvan svojih vojnih okvira djelovanja. Komanda 5. korpusa i komande potčinjenih jedinica nisu se pretvorile u vojnu huntu i cijelo vrijeme su bili pod okriljem civilnih vlasti. U potpunom okruženju, u kojem je djelovao 5. korpus Armije RBiH, nije imao jednog, nego formalno gledajući, tri neprijatelja. Oni jesu radili na istom cilju, ali su to radili odvojeno. Jedan neprijatelj je bila Srpska vojska Krajine (SVK) i na toj se liniji fronta do 1994. godine uglavnom mirovalo, jer su glavni napadi dolazili sa strane drugog neprijatelja Vojske Republike Srpske (VRS). Treći neprijatelj je bio Fikret Abdić. Međutim, sa njegove strane, također u početku, nije bilo vojnog pritiska
77

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

na 5. korpus ARBiH, vjerovatno zato što su postojali planovi da on, bilo kao srpski, bilo kao hrvatski kvinsling, bilo u nekoj trećoj komunikaciji sa međunarodnom zajednicom, preuzme političku vlast u Unsko-sanskom kantonu. Tek kada sa svojim sljedbenicima iz Autonomne pokrajina zapadna Bosna 1993. godine Fikret Abdić nije uspio politički ovladati unsko-sanskim područjem, intenzivirao je napade na linije odbrane 5. korpusa ARBiH, a posebno u 1994. i 1995. godini. MULtIEtniČki korpus Karakteristka ratnih djelovanja na unsko-sanskom području je i zajednička borba muslimanskog i hrvatskog naroda protiv zajedničkog neprijatelja. Već 19. jula 1992. godine u naselju Žegar (predgrađu Bihaća), formirana je Druga bihaćka muslimansko-hrvatska brigada u čijem je sastavu bio i bataljon kojeg su popunjavali Hrvati iz sela Veliki i Mali Skočaj, Međudražje, Zavalje i Vedro Polje, te prigradskih naselja Žegar, Kralje i Vrkašić. Desetog novembra 1992. godine od pripadnika Hrvatskog bataljona iz sastava Druge bihaćke muslimansko-hrvatske brigade formirana je 101. bojna HVO i potčinjena Glavnom stožeru HVO regije Bihać, koja je 16. aprila 1992. godine transformisana u 101. pukovniju “Ante Knežević-Krpe”. Njena zona odgovornosti je bila na plješevičkom dijelu bihaćkog ratišta. Zajednički problem je bila logistička podrška 5. korpusa ARBiH i Glavnog stožera HVO regije Bihać. Vlasti u Bihaćkom okrugu su poduzimale mjere kako bi se preko Republike Hrvatske osigurala logistička podrška. Krajem 1992. godine na logističkoj podršci Okruga radilo je vojno izaslanstvo RBiH u Zagrebu i Ured Okruga Bihać. Naoružanje i vojna oprema koj su nabavljeni prebacivani su na bihaćko područje zračnim putem. Međutim, početkom 1993. pojavili su se problemi oko suradnje hrvatskih vlasti u podršci Okugu Bihać, pa je početkom januara druge ratne godine bio prekinut zračni most između RH i Bihaćkog okruga. Razlog za ovo je bila činjenica da su se u tom razdoblju počeli intenzivirati sukobi ARBiH i HVO u drugim dijelovima BiH. Zahvaljujući dijelu političkog rukovodstva Hrvata ovog područja, ali i starješina Hrvata koji su bili u jedinicama 5. korpusa i pojedinih starješina iz satava HVO, uz punu podršku i suradnju vlasti tadašnjeg Bihaćkog okruga, ali najviše zahvaljujući razumnim i pravovremenim odlukama komande 5. korpusa ARBiH, nije došlo do oružanog sukoba Bošnjaka i Hrvata na ovom području. Bitna karakteristika 5. korpusa ARBiH je da je tokom cijelog rata zadržao multietnički karakter. U svojim redovima, na odgovornim dužnostima, bili su: Vladimir Vinčar (Slovenac), pomoćnik komandanta 5. korpusa za personalna pitanja, Aleksandar Mrenica (Srbin), načelnik operativno nastavnog organa u Štabu 5. korpusa, Drago Ilić (Srbin), načelnik roda ARJ PVO u Štabu 5. korpusa ARBiH, iako nisu bili rodom s ovih prostora.
78

KORAK broj 29

Značajne funkcije imali su i domicilni Hrvati: Marjan Mihić - u Štabu Komande 5. korpusa, Marko Šimić i Vinko Pavić - u obavještajnom organu Korpusa, Josip Šantić u organu sigurnosti, Ivan Prša i Stjepan Čudina u organu za moral, Željko Magdić u inžinjeriji, Darko Jonek (Čeh), nosilac “Zlatnog ljiljana” i mnogi drugi. Ovakva slika je bila i u jedinicama 5. korpusa.

Artiljerci Petog korpusa, septembra 1995.

FILoZoFIJA rAtovANJA ZA BLIStAvE PoBJEdE Stalnim aktivnostima 5. korpus ARBiH je podigao moral svima u BiH i onima van nje, ali je, isto tako, zadavao i mnogo briga svim neprijateljima, koji su ga bili prisiljeni uvažavati i respektirati. Gledajući u cjelini Armiju RBiH, može se reći da je to vojska koja je obranila narod i državu i koja je dobila odbrambeni rat. U 1995. godini oslobođeni su gradovi: Velika Kladuša, Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most i Donji Vakuf. Dakle, Peti korpus se, u odnosu na sve ostale korpusa ARBiH, izdvaja po tome što je oslobodio najviše gradova. U svom oslobodilačkom pohodu jedinice 5. korpusa ARBiH su pješice prošle oko 120 km i završnih 10-15 dana provele u krajnjem naprezanju i sa postojećim brigadama, napregnuti do kraja, došli do Sanskog Mosta. Da se nije pojavio stvarni Dudaković, kao personiikacija svih kvaliteta koje je 5. korpus posjedovao, vjerovatno bi se pojavio neko drugi. Međutim, ono što stvarnog Dudakovića izdvaja je da je on školovan vojnik, profesionalac u kojem su se sretno
79

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

spojili znanje, talent i možda najvažnije, sreća da je imao i komandovao odličnom vojskom. Jer, kao što napisa Senudin Jašarević u svojoj knjizi Moć naroda1: ‘’Čovjek, građanin, pa borac 5. korpusa, srušio je sve vojne teorije na vrućem bihaćkom ratištu. On je jednostavno bio najveći paćenik i najveći patriota, najslabiji vojnik i najbolji borac, najneopremljeniji i najnenaoružaniji, a istovremeno najbolji nišandžija, vezista, minobacačlija, raketaš, tenkista – jednom rječju specijalac. Specijalac za preživljavanje i za rat. Specijalac da bude otac, suprug, sin; specijalac da ore i kopa, da sije i da gladan sitog pobijedi.’’ Djelujući u okruženju, odsječen od ostatka Armije RBiH i Vrhovne komande, 5. korpus je na neki način imao sreću u nesreći, jer je bio odsječen i od centara političkih zbivanja, tako da je mogao donositi procjene manje opterećen uticajem visoke politike, odnosno procjene zasnovane na konkretnim vojnim pokazateljima. U ovim uslovima najznačajnije je da je 5. korpus bio uvijek aktivan, da je prvi put u ratu ovdje primijenjena aktivna obrana na operativnom nivou. Neprestano su izvođeni taktički udari, pojedinačne borbe, bojevi i na kraju i operacije.

Raketaši Petog korpusa, septembra 1995.

Filozoija ratovanja koju je komandant 5. korpusa u oktobru 1995. godine iznio u Sanskom Mostu najbolje govori o načinu ratovanja 5. korpusa ARBiH i obrane unsko-sanskog područja.
1 Jašarević Senudin, “Moć naroda -Peti korpus u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992.-1995. godine” (drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje), Bihać, 2009. godine, str. 32

80

KORAK broj 29

‘’Elastična obrana. Neprekidni napadi. Dinamika, promjene, bilo kakve. Samo promjene’’.2 Ovo potvrđuju brojne borbe, bojevi i operacije, te mnoge ‘’akcije’’, kako se to tad govorilo, koje su izvedene u zoni odgovornosti 5. korpusa. Mnoge su registrovane, ali ima i onih bitaka koje nisu nigdje zabilježene, a važne su za ukupnu obranu unsko-sanskog područja. Od pokušaja obrane grada Bosanske Krupe 21. aprila 1992. godine na desnoj obali rijeke Une i uspostavljanja linije obrane na lijevoj obali rijeke Une, pa do operacije ‘’Sana-95’’, izvedeno je niz značajnih borbi, bitaka i bojeva, a spomenuta operacija je bila kruna ilozoije ratovanja 5. korpusa ARBiH. Pažljivi hroničar ratnih zbivanja na unsko-sanskom području zabilježio je 953 izvedena borbena dejstva. Dakle, može se slobodno reći da je 5. korpus stalno provodio neku vrstu dinamike. Sljedeći podaci to potvrđuju3:
Godina 1992. 1993. 1994. 1995. Ukupno Broj borbenih dejstava po mjesecima 1 12 16 28 56 2 4 31 30 65 3 5 28 23 56 4 6 6 13 26 51 5 13 1 17 31 62 6 44 6 31 28 109 7 8 2 39 67 116 8 8 20 25 53 9 17 21 72 110 10 5 13 37 38 93 11 28 20 69 112 12 10 23 37 70 Svega 134 92 359 389 953

Iz ovih karakteristika djelovanja 5. korpusa ARBiH na unsko-sanskom području može se zaključiti da je njegov veliki doprinos u ratu bio upravo taj pobjednički mentalitet, ta njegova pshiološko-simbolična uloga. Zašto? Zato što je 5. korpus ARBiH razbio mit o nepobjedivosti svih srpskih vojski; da oni u bijegu, panici i strahu uopće nisu izgledali ni strašno, ni opasno, a kamoli nepobjedivo. IZdAJA FIKrEtA Abdića Razbijanje vlastite države vršeno je i na unsko-sanskom području od 1993. do 1995. godine. Neki ovaj rat nazivaju građanskim, a neki međumuslimanskim sukobom. Međutim, ovo je bio rat za teritorije, sa istim karakteristikama kao i rat započet od strane JNA i VRS početkom 1992. godine, a posebno onaj koji je vođen 1993. i 1994. godine u Hercegovini i srednjoj Bosni od strane HVO i dijela HV. Ciljevi i metode su im isti. Samo, Fikret Abdić je vođa sa ovih prostora i iz vlastitog naroda, koji se tada borio za biološki opstanak. Dvadesetsedmog septembra 1993. godine Fikret Abdić je u Velikoj Kladuši proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (APZB). Osnivanje ove autonomije poslužilo je srpskoj i hrvatskoj strani kao argument u uvjeravanju svjetske javnosti da projekt opstanka cjelovite države BiH nije moguć i da nisu samo Srbi i Hrvati ti koji
2 3 Šefko Hodžić, “Vitezovi i huni”, OKO, Sarajevo, 1996. godine, str. 241 Felić Bejdo: „Peti korpus 1992.-1995.“, Ljiljan, Sarajevo, 2002., str. 650

81

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

neće Bosnu i Hercegovinu, već da je i Bošnjaci ne žele, te da je podjela po etničkim principima neizbježna. Ovim negiranjem BiH kao države priključila se i međunarodna zajednica, a posrednik u mirovnim pregovorima lord David Owen postaje glavni mentor Fikretu Abdiću u ostvarivanju njegovog cilja. U dokumentima o konstituisanju APZB, počev od Rezolucije o ustavnim principima APZB, do dokumentata o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, može se sa sigurnošću reći da se proglašenjem APZB vršilo otcjepljenje ovog dijela od države BiH. Ustavni principi u tački 5. to potvrđuje: „Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna će autonomno do konstituiranja Republike Bosne, odlučivati o slijedećim državnim funkcijama: • narodna obrana i policija, • inozemni poslovi i međunarodna trgovina, • monetarna vlast, • porezi, doprinosi i takse, • uprava, inspekcija i druge kontrolne funkcije...“ Koja to autonomna pokrajina u svijetu ima svoje oružane snage i ko je vrhovni komandant oružanih snaga? Fikret Abdić je ovdje sam sebe promovirao u vrhovnog komandanta oružanih snaga APZB. Koja to autonomna pokrajina ima ingerencije nad inozemnim poslovima i ima monetarnu vlast? Iz niza dokumenata i postupaka Fikreta Abdića očito je da je na sceni bila izdaja vlastitog naroda i države, a Fikret Abdić se potvrdio kao njen izdajnik, što će se u narednim godinama konačno i desiti. Realizacija ideje o autonomiji politički se nije mogla zaokružiti, pa su se akteri APZB odlučili za rat protiv 5. korpusa, legalne jedinice Armije RBiH i tako pokazali svoje pravo lice i namjere. Prvog oktobra 1993. godine Fikret Abdić, samoproglašeni vrhovni komandant OSAPZB, kako je nazvao Narodnu obranu, proglasio je ratno stanje na prostoru koje je obuhvatilo područje općine Velika Kladuša i dio općine Cazin. I, pozvao stanovništvo na rat protiv 5. korpusa ARBiH. Proglasio je javnu mobilizaciju, podijelio oružje, uveo policijski sat i izdao naređenje da se hapse svi ljudi u uniformi koji nemaju obilježja Narodne obrane APZB. Prvi oružani sukob počeo je 2. oktobra 1993. godine na Skokovima, kada su pristalice Fikreta Abdića pucali na civile koji su krenuli prema Velikoj Kladuši da bi iskazali neslaganje sa potezima Fikreta Abdića i pokazli privrženost državi BiH, za koju se bori 5. korpus ARBiH. U toj koloni bio sam i ja, pokušavajući urazumjeti ljude na barikadama da se ne puca na civile. Istovremeno, snage NOAPZB počele su sa posjedanjem dominantnih položaja i pripreme za izvođenje borbenih dejstava na samo njima znanim linijama i pravcima. Reagirajući na ovu situaciju, Komanda 5. korpusa je uputila dijelove 502. bbr. da deblokira putnu komunikaciju Šturlić – Donja Vidovska – Velika Kladuša, koju su prethodno blokirale snage NOAPZB. U ovim sukobima 4. oktobra 1993. godine pale
82

KORAK broj 29

su i prve žrtve na strani 5. korpusa ARBiH u rejonu sela Johovica. Krv je pala i crni oblaci još jednom su se nadvili nad ovim područjem, a dalja sudbina Bošnjaka na ovim prostorima ponovo je zavisila od njih samih. U tom trenutku Komanda 5. korpusa ARBiH je bila jedini relevantni faktor koji je morao nositi obranu, ali i unutrašnju sigurnost u pogledu sprovođenja javnog reda i mira, svjesni činjenice da je došlo do polarizacije unutar političkih i policijskih snaga. Povodom izdaje Fikreta Abdića i prvog sukoba na Skokovima, Komanda 5. korpusa je 2. oktobra 1993. narodu Bihaćkog okruga uputila proglas, u kome je, između ostalog, pisalo: “Narode Bihaćkog okruga, Bišćani, Cazinjani, Krupljani, Bužimljani, Kladuščani, Sanjani, Ključani, Petrovčani, Ripčani, Vakufčani, Otočani – Krajišnici i Bosanci, borci, majke, očevi, sinovi, sestre, djeco, prognani, Poslije 18 mjeseci krvavog rata, poslije borbe za goli život, za ljudsko dostojanstvo, protiv zvijeri koje nas protjeraše sa ognjišta, koji nam uzeše sve, silovaše majke, sestre i kćeri, nalazimo se u najtežem trenutku. Protivnici i rasturači Bosne i Hercegovine, oni koji žele da unište i zadnji djelić ponosa muslimanskog naroda, zbog samo njima znanih interesa i ciljeva, jutros su na poziv svoga vođe Fikreta Abdića, bivšeg člana Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine krenuli, u krvav pohod na svoj narod, na sve one koji ne misle kao oni, na one koji samo žele da mirno i dostojanstveno žive, na one koji već mjesecima krvare pod četničkim granatama, na one koji su goloruki uspjeli obraniti Bihaćki okrug, na one koji i ovog trenutka čvrsto stoje na linijama obrane od Lohovskih brda, preko Bosanske Krupe, Bužima, Bosanske Bojne do Šturlića i Željave... Nažalost, Fikret Abdić i njegove pristalice krenuli su nepovratnim putem izdaje svog naroda i njegovih interesa. U toku noći pozvali su svoje zavedene pristalice na oružje, udarili su na Armiju, mučki zarobili nekoliko starješina Komande i potčinjenih jedinica 5. korpusa. U organizaciji ove terorističke aktivnosti i zvjerstva protiv države BiH nesebičnu podršku pružaju im i pripadnici francuskog bataljona koji su u toku noći u Polju kod Velike Kladuše dijelili naoružanje i gorivo paravojnim i paradržavnim formacijama. Ponosni Krajišnici, Na sceni je najmračniji scenarij izdaje svog naroda kojeg historija ne pamti. Krenuli su na vas i na vaše sinove. Časni građani, Njihov cilj je da nas izruče podanicima Velike Srbije. Naoružani i pobješnjeli krenuli su prema Bihaću.
83

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Napaćeni narode, Pridružite se braniocima, svojim braniocima – pripadnicima Petog korpusa... To od vas i od nas očekuje narod Goražda, Žepe, Srebrenice, Brčkog, Maglaja, Tešnja, Zavidovića, Mostara… To od vas očekuje naša domovina Bosna i Hercegovina!“ Historijski proglas upućen 2. oktobra 1993. godine od strane Komande 5. korpusa ARBiH bio je prekretnica i putokaz za sve ono što će se kasnije ovdje dešavati. Narodu ovog kraja bio je to putokaz što se treba u ovoj situaciji činiti: neprijateljima koji su prolili krv svog naroda da tako neće moći; Vrhovnoj komandi Oružanih snaga RBiH da će 5. korpus ARBiH izvršavati njihove naredbe; cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj javnosti da uvide šta se dešava na ovim prostorima. Eskalacija sukoba se nastavlja bez obzira na sve pokušaje Komande 5. korpusa, organa vlasti, pa i državne delegacije iz Sarajeva. Otvoreni rat između snaga Narodne obrane APZB, potpomognutih snagama VRSK, VRS, Vojske SR Jugoslavije, i 5. korpusa Armije RBiH vođen je tokom 1994. i 1995. godine. Vojni uspjesi OG ‘’Pauk’’ i napredovanje NOAPZB sa sjeverozapada prema Bihaću su potakli moral i političkog vodstva APZB, te je Fikret Abdić najavio da će uskoro AP biti proglašena republikom. On je 26. jula 1995. godine, u vrijeme stalnih napada združenog neprijatelja na zonu odgovornosti 5. korpusa, donio Deklaraciju o proglašenju Republike Zapadna Bosna. Fikret Abdić je sam sebe proglasio za predsjednika Republike, što je bila njegova davna želja, a možda i dio pokretačke snage da učini sve ono što je uradio svom narodu i da na kraju postane izdajnik kakvog do sada na ovom prostoru nije bilo. Republika Zapadna Bosna je vrlo brzo nestala sa političke scene, prije nego što se osjetilo njeno postojanje. Ona je živjela svega 12 dana - od 26. jula do 8. augusta 1995. godine. Pokretanjem oslobodilačke operacije pod nazivom ‘’Oluja’’ HV je iz više pravaca napala VRSK, što je u značajnoj mjeri uticalo na pozicije 5. korpusa ARBiH. Hrvatska vojska (HV) je 4. augusta 1995. godine otpočela sa izvođenjem borbenih dejstava prema planu operacije ‘’Oluja’’. Početak protivudara jedinica 5. korpusa ARBiH na zapad i jugozapad počinje 5. augusta 1995. godine. U napadima jedinica 5. korpusa probijene su linije obrane VRSK na koreničkom, plitvičkom i slunjskom pravcu i spojile sa jedinicama HV u rejonu Rakovice. Ovim aktivnostima HV i 5. korpusa ARBiH deinitvno je, poslije 1201 dana, razbijena blokada Bihaćkog okruga. U napadima na razbijene snage APZB nije pružen jači otpor, pa su jedinice 5. korpusa 8. augusta 1995. godine oslobodile Veliku Kladušu po drugi put.
84

KORAK broj 29

Posljedice ovog rata su trajne za ovo područje, za narod ovog kraja, posebno bošnjački. U ratu je poginulo 1060 pripadnika NOAPZB, invalida je 800, od čega 22 paraplegičara. Iza poginulih pripadnika NOAPZB ostalo je 1200 djece bez jednog roditelja. U borbama za APZB poginula su 44 borca VRSK iz OG ‘’Pauk’’, nestalih je bilo 171, a ranjenih 193. Na strani 5. korpusa ARBiH poginulo je 1200 pripadnika, invalida je 1638, od čega 10 paraplegičara. Broj ranjenih na jednoj i drugoj strani, prema nepotpunim podacima, iznosi blizu 10.000. Na kraju ovu priču o Petom korpusu detaljnije ćemo opisati operaciju „Sana 95“. oPErAcIJA ‘’SANA ‘95’’ Nakon deblokade Bihaćkog okruga, 06. augusta 1995. godine, i uspostavljanja kontrole teritorije od strane legalnih organa vlasti države BiH, 18. augusta 1995. godine komandant 5. korpusa ARBiH izdao je Zapovijest za napad pod nazivom ‘’Sana 95’’, s osnovnim ciljem razbijanja, zarobljavanja i nanošenja gubitaka neprijateljskim snagama na pravcima napada jedinica 5. korpusa ARBiH. Formirane su dvije grupe brigada, jedna na glavnom pravcu u zahvatu komunikacije Bihać – Bos. Petrovac – Ključ, a druga na pomoćnom pravcu u zahvatu komunikacije Bos. Krupa – Lušci Palanka – Sanski Most. Angažirane snage 5. korpusa ARBiH: • 501. slavna brdska brigada • 502. viteška brdska brigada • 503. slavna brdska brigada • 505. viteška brdska brigada • 510. oslobodilačka brigada • 511. slavna brdska brigada • 517. oslobodilačka brigada • 5. bataljon vojne policije • Izviđačko diverzantska četa • jedinice borbene i logističke podrške U toku septembra u operaciju se uključuju jedinice 7. korpusa ARBiH, dijelovi 1. i 3. korpusa ARBiH, te samostalnih i prištapskih jedinica Generalštaba ARBiH. Srpske snage na pravcima dejstva 5. korpusa: • 1. laka pješadijska brigada (Drvar) zatvarala je pravac: kanjon Une – Gorjevac – Bubaljka, sa preko 800 ljudi i sredstvima podrške (tenkovski vod, vod minobacača 120 mm, baterija haubica 155 mm, baterija topova 130 mm); • 17. laka pješadijska brigada (Ključ) zatvarala je pravac: Bubaljka – Korita – Gmajne – Vučjak, sa oko 700 ljudi i sredstvima podrške (tenkovski vod, dvije baterije minobacača 120 mm, vod topova 76 mm i baterija haubica 105 mm); • 11. laka pješadijska brigada (Bos. Krupa) zatvarala je pravac: Vučjak – Debeli Oklinak – Bos. Krupa – Bratića brdo, sa preko 1200 ljudi i sredstvima podrške (tenkovski vod, baterija haubica 155 mm i vod minobacača 120 mm).
85

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Na pravcu Bratića brdo – Bosanski Novi liniju je posjedala 1. laka pješadijska brigada (Bos. Novi) sa 2800 ljudi i sredstvima ojačanja (tenkovski vod, baterija haubica 155 mm i baterija topova 76 mm).

Svaki bataljon imao je podršku mješovite minobacačke baterije 82 i 120 mm. U dubini rasporeda srpske snage imale su rezervu jačine jedne pješadijske brigade iz sastava 1. krajiški korpus VRS. Nakon stvaranja povoljnih uslova, uz podršku drugih jedinica i sastava Armije RBiH, formirane su tri operativne grupe, ‘’Jug’’, ‘’Centar’’ i ‘’Sjever’’. U toku 13. 09. 1995. godine jedinice 5. korpusa ARBiH probile su neprijateljske linije obrane na pravcu: Turski Kozjen – Hrgar – Cilj i izbile u rejon Dubovskog. Već 14. 09. 1995. godine jedinice 5. korpusa oslobodile su Bosanski Petrovac, a jedinice na pomoćnom pravcu zauzele su Škrbin vrh i kotu Orlovaču. Oslobodilački hod jedinica iz sastava 5. korpusa ARBiH nastavljen je 15. 09. 1995. godine oslobađanjem područja Velikog i Malog Radića, Krnjeuše i Ključa, 16.09. Lušci Palanke, a 17. 09. Bosanske Krupe. U noći 20./21. 09. 1995. godine u Bosanski Petrovac je stigla 17. krajiška viteška brigada iz sastava 7. korpusa ARBiH i ratna predsjedništva općina Ključ, Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. Smotru ove brigade na prostranoj petrovačkoj visoravni izvršio je 21. 09. 1995. godine komandant 5. korpusa ARBiH general Atif Dudaković. Brigada je uključena u aktivna borbena dejstva na glavnom pravcu napada. Svoj najveći uspjeh postigla je na ovom pravcu 26. 09.1995. godine izbijanjem na padine Manjače (rejon Sitnica), čime je obezbijedila bok za prodor 501. slavne brigade prema Mrkonjić Gradu (Turistički centar ‘’Balkana’’). Istovremeno, jedinice na pomoćnom, sjevernom pravcu napredovale su prema Prijedoru i Sanskom Mostu i do 27. 09. 1995. godine izbile na liniju: selo Suhača – selo Budimlić Japra – selo Skucani Vakuf. Od oslobađanja Ključa 16. 09. 1995., pa do 10.10.1995. godine vodile su se borbe za oslobađanje Sanskog Mosta. Prvi pokušaj prodora prema Sanskom Mostu desnom obalom Sane pravcem Zgon – Crljeni nije uspio. Vojska Republike Srpske je konsolidovala obranu i uz pomoć dobrovoljačkih jedinica iz Srbije izvela kontraofanzivu iz pravaca Bosanski Novi – Bosanska Krupa, Prijedor – Sanski Most i Mrkonjić Grad – Ključ. Jedinice iz sastava Operativne grupe ‘’Jug’’ prebačene su na lijevu obalu Sane, na kojoj su organizirale obranu Ključa. Težište dejstva prema Sanskom Mostu ispoljeno je na pravcu Velagići – Gornja Sanica – Sanski Most, preko obronaka Grmuše. Konačno, 10. 10. 1995. godine u Sanski Most su ušle jedinice 5. korpusa ARBiH iz sastava Bataljona vojne policije, 502., 503., 505. i 17. krajiške brigade. Nastavak borbenih dejstava slijedio je sve do 15. oktobra, iako je 12. oktobra 1995. godine potpisano primirje na cijelom prostoru R BiH. ‘’Konačna linija razgraničenja nakon zaključenog primirja između snaga ARBiH i jedinica VRS u zoni odgovornosti 5. korpusa ARBiH ide, s lijeva na desno pravcem: lijeva obala rijeke Une: Ivanjska – Bosanska Otoka – i desno od r. Une: k. 165 – s. Veliki Konac – Badić – Gornji Petrovići – Srednji – Dubovik – s. Hašani – s. Hadrovići – s. Slatina – s. Podvidača – s. Stara Rijeka – s. Briševo – s. Oštra Luka – s. Lugovi – 15 km
86

KORAK broj 29

istočno od Sasine – tt. 513 – s. Škriljevita – s. Kijevo – s. Ilidža – Mulež – s. Kljajići – s. Gornje Sokolovo – tt. 1067’’.4 Opći zaključak ove operacije je da je ubrzala okončanje rata i potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer su snage bosanskih Srba pretrpjele značajne teritorijalne i ljudske gubitke; njihova superiornost u MTS je nestala i došlo je do balansa u borbenoj tehnici, a u ljudskom resursu prednost je bila na strani ARBiH. Na kraju možda riječi komandanta 5. korpusa generala Dudakovića u jednom našem razgovoru, najbolje pokazuju svu silinu i težinu ovog rata: ‘’Bilo je više pokušaja da nas zaustave u našoj oslobodilačkoj borbi. Pokušavali su među nas ubaciti ljude sa specijalnim zadacima, prodavali su nam pokvarenu municiju, a posebno je bio strašan medijski rat. Pitam se često kako smo sve to izdržali.’’ Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine je dobio i ovaj, po mnogo čemu speciičan rat i time je njegov doprinos obrani i očuvanju državnosti BiH još veći.

Sanski Most, 14. 10. 1995.: Kraj rata (zdesna): Generali Mehmed Alagić, Atif Dudaković i Vahid Karavelić.

4

Izvještaj Komande 5. korpusa dostavljen Generalštabu ARBiH str. pov. broj: 02-1/855-2 od 15. 10. 1995. godine.

87

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Šefko HODŽIĆ

Sjećanje na bitke na Žuči decembra 1992.

„VANZEMALJCI“ IZNAD SARAJEVA

Žuč, 13. decembra 1992.: Safet Zajko, u sredini, sa grupom starješina. Safet Isović krajnji desno.

Navršilo se dvadeset godina od čuvenih bitaka na Žuči koje su vođene decembra 1992. godine, kada su oslobođene slavne kote VIS, 850 i Golo brdo, a uzalud pokušavano oslobađanje proklete kote 772 ili Mujkića brda. Borbe na Žuči vodili su borci Druge motorizovane brigade pod komandom Safeta Zajke, Prve mehenizovane pod komandom Envera Šehovića i združeni vogošćanski odredi pod komandom Ejuba Delalića, pa Mehe Košarića. Povremeno su im u pomoć dolazile grupe boraca i iz drugih sarajevskih jedinica. Kao ratni reporter „Oslobođenja“ pratio sam ove bitke i o njima izvještavao. Više puta sam borce sa Žuči nazivao „vanzemaljcima“, a prvi put nakon oslobađanja Golog brda 15. decembra 1992.
88

KORAK broj 29

A 23. decembra 2007., povodom 15. godišnjice ovih bitki, u „Oslobođenju“ sam objavio reportažu pod naslovom „Vanzemljaci iznad Sarajeva“. Pa, evo te, nešto skraćene, reportaže koja će nas podsjetiti na te slavne bitke i ratnike na Žuči. BItKA ZA SLAvNE KotE Borbe su počele u utorak, 1. decembra i to žestokim napadom srpskih snaga na Sokolje. Safet Zajko, komandant Prve motorizovane brigade, nazvao je komandira policije svoje brigade Smaju Šikala i rekao mu: „Smajo, pade grad ako ne zaustavimo četnike na Sokolju.“ Vojni policajci na čelu sa Šikalom pohitali su u Sokolje i nakon velike borbe uspjeli da odbiju srpski napad. Šikalo je u svaku borbu išao noseći šljem, ali tog jutra dao ga je jednom saborcu. U smiraj borbi, geler granate pogodio ga je u glavu i teško ranio. Njegova smrznuta krv danima se crvenjela kraj mlade jabuke. Četiri dana kasnije borci Šehovićeve Prve mehanizovane, Zajkine Druge motorizovane i vogošćanski odredi, kojima je tada komandovao Ejub Delalić, napali su srpske položaje na Žuči. Nažalost, toga dana poginuli su Ejub Delalić i Hamdo Radonja, pomoćnik komandanta Velešićkog bataljona 1. mehanizovane. Delalića je zamijenio Meho Košarić. Narednog dana nadomak Kote 850 gine i komandant Velešićkog bataljona, već proslavljeni ratnik, Fikret Kavazović Roku. Šehović za komandanta Velešićana postavlja Salku Hajdarevića. Tri dana je vođena poziciona borba u kojoj su tenkisti 1. mehanizovane „omekšavali“ teren, odnosno u nebo dizali srpske bunkere na visovima Žuči. Tada je za-

Komandant Enver Šehović sa svojim borcem u bici za Žuč, decembra 1992. 89

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

blistala zvijezda Slaviše Šućura, koji je postao najslavniji tenkista Armije RBiH. U toj strašnoj bici u Slavišinoj tenkovskoj posadi su još bili Ljubo Jakovljević, Dino Duhović i Nermin Kunić. U utorak, 8. decembra sreća je prevagnula na stranu branilaca Sarajeva. Zajkini borci, predvođeni „munjom sa Žuči“ Safetom Isovićem, zauzimaju Vis, a Šehovićevi na Koti 850 sa srpskim snagama vode borbe prsa u prsa. Istog dana na Koti 850 gine hrabri ratnik i „zlatni ljiljan“ Rudo Tomić, komandir diverzanata Prve mehanizovane, a u bolnici umire Smajo Šikalo. Kota 850 oslobođena je narednog dana – 9. decembra. Zastave na Kotu pobili su poznati ratnici Fehim Agić Aga i Juka Gojak. A na šehidskom mezarju Kovači ukopan je Smajo Šikalo. Nije mu bilo suđeno da direktno učestvuje u oslobađanju ni Visa, ni Kote 850. Ali, indirektno je, ipak, učestvovao. Jer, njegovi policijaci su mjesec dana ranije zarobili srpske vojnike Branislava Heraka i Sretka Damjanovića. Oni su, posebno Herak, kazali sve o srpskim položajima na Žuči, što je bilo dragocjeno u pripremanju ovih bitki. Uveče su u Komandu Envera Šehovića došli Sefer Halilović, Mustafa Hajrulahović Talijan, Vaha Karavelić, Safet Zajko, Salko Gušić i mnogi ratnici sa Žuči. A bio sam i ja i Sefer mi je za „Oslobođenje“ izjavio kako će „četnici tek sad da osjete snagu Armije RBiH“, a Talijan da je jedna kapija grada otvorena. Komandant Drugog korpusa Željko Knez nazvao je telefonom Sefera i kazao kako pobjede na Žuči snažno motivišu i borce Drugog korpusa.

Bitka za Žuč, decembar 1992. 90

KORAK broj 29

Iza ponoći smo napustili Šehovićevu komandu, a padao je snijeg i dobro se vidjelo. Bila je to neobična sarajevska „bijela noć“, sretna noć!

Žuč, decembra 1992.: Enver Šehović, Mustafa Hajrulahović Talijan, Ibro Dervišević i Kemo Ademović.

PoBJEdA tAČno u poDne Nakon tri dana predaha, borbe su nastavljene 12. decembra i to za Golo brdo. Početak bitke je kasnio zbog magle. Druga tenkovska posada Prve mehanizovane privukla je tenk ispod Kote 850 i čekala da se raziđe magla, pa da gađa srpski tenk koji se nalazio na Golom brdu. Međutim, kad se magla razišla, srpski tenkisti su bili spretniji i brži i oštetili naš tenk. Niko od tenkista nije ni poginuo ni ranjen, ali su svi bili u šoku, a neki i drhtali od straha. Šehović je pozvao Slavišu Šućura da izvuče tenk, pa i pokuša dejstvovati, ali više to nije bilo moguće. Borbe za Golo brdo su vođene četiri dana. Iako je i Slaviša Šućur sa svojom posadom bio u pripravnosti, ipak su glavnu stvar uradil artiljerci Mensur, Ivan, Zlaja I, Zlaja II, Jota, Adil i Deni, koji su ZIS-om gađali i pogađali srpske položaje na Žuči. Gađali su ih municijom koju su od njih zaplijenili na Koti 850. Više puta je iz ZIS-a pucao i Šehović. Pucao i komandovao. Srbi su jednom ispalili projektil sa bojnim otrovima i vjetar je nosio opasni dim prema maskiranom tenku gdje su bili Slaviša i njegovi drugovi. Skriveni u zemunici oni nisu vidjeli da vjetar prema njima goni otrovni dim. Tada je Zlaja I očajnim glasom dozivao Šućura:
91

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

„Slavišaaaa! Maaaskeee!“ Njegov glas je odzvanjao planinom. A padao je i snijeg. U noći 14./15. decembra, nakon tri dana neizvjesne borbe, načelnik Štaba 1. mehanizovane Ibro Dervišević korigovao je plan napada i sutradan je sve išlo kao pjesma. Golo brdo je osvojeno tačno u podne 15. decembra. Značajnu ulogu u pobjedi imala je jedinica 1. mehanizovane kojom je na terenu komandovao ranjeni Mehemed Cero i Vojni policajci ove brigade na čelu sa Esnafom Muhovićem. Muhović je i pobio zastavu na Golom brdu. Šehović je tada svim učesnicima bitke izdao naređenje da zabranjuje bilo kakve represalije nad civilnim stanovništvom. Jer, u podnožju Golog brda nalazi se selo Živkovići i Šehović je mislio da u selu ima civila. Ali, nije bilo. ŠIFrA „JABUKA“ Ohrabren uspjesima boraca na Žuči načelnik Štaba Armije RBiH Sefer Halilović izdao je idućeg dana naređenje da 18. decembra otpočne dugo pripremana operacija deblokade Sarajeva pod nazivom „Koverat“. Operacijom je sa Igmana komandovao Vehbija Karić, a glavni pravac napada naših snaga je bio preko Jahorine i Trebevića. Na taj zadatak su u noći 19./20. decembra upućeni hercegovački borci. Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan takođe je 16. decembra izdao naređenje svim jedinicama unutar obruča da „u cilju što ranije deblokade Sarajeva... težište borbenih dejstava usmjere ka Vogošći“. Bio je to pomoćni pravac deblokade našeg glavnog grada. Borbe koje su se tada vodile sa Žuči prema Vogošći imale su tajni naziv „Jabuka“. I 20. decembra na Žuči je otpočela nova bitka prema Mijatovića strani, Perivoju, Mujkića brdu, odnosno prema Vogošći i vogošćanskoj petlji. Uspjeli su da pomjere linije prema Perivoju. Ali, toga dana hercegovački borci na glavnom pravcu ne samo da nisu deblokirali Sarajevo preko Romanije i Trebevića, nego su se u rasulu povlačili. Doživjeli su strašnu tragediju: poginulo ih je 52, a mnogi su ranjeni i premrzli. Nakon debakla na Jahorini i Trebeviću, Glavni štab Armije RBiH na čelu sa Seferom Halilovićem donosi odluku o deblokadi glavnog grada preko Vogošće istovremenim dejstvima jedinica izvan i unutar sarajevskog obruča. Od sarajevskih jedinica opet su glavni zadatak dobili Šehovićevi i Zajkini borci, kao i borci vogošćanskih odreda. „Neodoljiv je zov Vogošće“, govorio je tada Talijan. StrAdANJA I oSvEtA BorAcA U srijedu, 23. decembra opet je zavladalo slavlje u gradu jer je objavljeno da su već slavni ratnici sa Žuči dobili još jednu bitku i oslobodili Kotu 772 ili Mujkića brdo. Izgledalo je da su sva vrata prema Vogošći i vogošćanskoj petlji otvorena. Tužan što nisam pratio tu bitku, kasno noću svratim u Šehovićevu komandu gdje se ponovo slavilo kao i poslije oslobađanja Kote 850. Pred ponoć, kad su slavljenici otišli u Ko92

KORAK broj 29

mandu Prvog korpusa, sa Žuči je došao Salko Hajdarević i kazao da Mujkića brdo – nije oslobođeno. Sutra se pokazalo da Mujkića brdo zaista nije oslobođeno. I ta prokleta kota ne samo da je zaustavila napredovanje naših boraca prema Vogošći, nego su, boreći se za nju, poginuli mnogi poznati ratnici sa Žuči. U jednoj od najžešćih bitaka za ovu kotu, koja je vođena 28. decembra, poginula su dva čuvena ratnika – Hakija Mršo i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola riječi dok je preko moto-role komandovao. Tu je bio i njegov brat Sejo koji je uzeo bratovu moto-rolu i nastavio da komanduje ponavljajući da je izgubio brata. Onda je ranjen i on. Ali, pozivao je i dalje saborce da nastave prema koti, te da ide i on – na jednoj nozi. Istog dana, s druge strane sarajevskog obruča, napadali su borci 7. muslimanske i mudžahedini. Grupa njih se zaklela da će preko Ilijaša i Vogošće ući u Sarajevo ili poginuti. Iako su za nekoliko minuta uzeli dominantnu kotu Višegrad iznad Ilijaša, pojačanje im nije došlo i oni ne samo da su izgubili Višegrad, nego i doživjeli strašnu tragediju. Poginulo je 29 boraca 7. muslimanske i između 10 i 15 mudžahedina. Tada je grupa boraca na čelu sa komandirom čete Ramom Durmišem napala članove Komande operacije „Koverat“, zarobili ih, pretukli i htjeli da ih strijeljaju. Niko im se nije suprotstavio, osim jedne doktorice iz saniteta. I to je prvi i jedini put u minulom ratu da su komandanti Armije RBiH kažnjeni za izgubljene bitke. NAdA I StrAdANJA Na Zajkinom pravcu napada – prema vogošćanskoj petlji nada u uspjeh se pojavila 7. januara 1993., kada je Zajko komandovao bitkom u kojoj su njegovi borci značajno napredovali. U sumrak tog sretnog dana već se računalo da će se Zajkini borci i borci sa vanjske strane obruča za tri, četiri dana sresti na – Vogošćanskoj petlji i Sarajevo će biti deblokirano. Ipak, bio je to samo još jedan san o susretu na vogošćanskoj petlji. Proklet je bio i utorak, 12. januara 1993. kada su u bici za Mujkića brdo poginuli Jusif Juka Gojak i Dubravko Anđelić. Gojak je poginuo gotovo na sličan način kao i Mršo. Fehim Agić Aga, koga su zvali „munja sa Žuči“, 18. februara 1993. planirao je oslobađanje Mujkića brda, ali je narednog dana poginuo na početku borbe. Sve do 12. juna 1993. linije na Žuči nisu pomijerane. A toga dana oslobođena je Mijatovića strana i – poginuo Safet Isović. Pet dana iza Isovića, poginuo je Safet Zajko, četrdeset dana poslije Zajke poginuli su Enver Šehović, braća Panjete i mnogi drugi... Sve do 1992., odnosno do početka agresije na našu zemlju, mnoge Sarajlije nisu ni čule da postoji brdo Žuč. U decembru 1992. Žuč je postala najslavnije brdo na svijetu.

93

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Mr. Haris HEĆO

PREŽIVLJAVANJE STANOVNIKA SARAJEVA TOKOM OPSADE

Opsada grada Sarajeva je bila od posebne važnosti za ostvarenje planirane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Jer, okupacija Grada bila je jedan od ciljeva agresije. Tokom opsade Sarajeva veći dio teritorije grada je bio okupiran (oko 1300 km2), a uže jezgro grada (oko 90 km2) je bilo u totalnoj vojnoj blokadi i opsadi. Prema dosadašnjim rezultatima istraživanja, opsada Sarajeva je počela 1. marta 1992., kada je, nakon zatvaranja glasačkih mjesta na referendumu za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, JNA, u saradnji sa Srpskom demokratskom strankom, postavila barikade u i oko Sarajeva. Nakon Daytonskog sporazuma, agresor je počeo da napušta okupiranu teritoriju oko Grada 26. februara 1996. godine, reintegracijom naselja Vogošća i Ilijaš, kada je Sarajevo proglašeno otvorenim gradom. Posljednji okupirani dio Grada – naselje Grbavicu agresor napušta 19. marta 1996., čime je opsada Sarajeva okončana. Opsada je trajala 1479 dana, što je najduža zabilježena opsada u modernoj historiji čovječanstva.1 Agresor je tokom opsade Sarajeva protiv civila, civilnog stanovništva i civilnih objekata masovno koristio teška artiljerijska oruđa (haubice, topovi i minobacači svih vrsta i kalibara).2 Plansko granatiranje, rušenje i uništavanje kulturno-historijskih, infrastrukturnih, vjerskih i drugih objekata, agresor je vršio tokom cijelog vremena opsade Grada. Tokom opsade na Sarajevo je palo oko 3,5 miliona projektila različitih kalibara.3 Agresor je, u prosjeku, svakodnevno na Grad ispaljivao oko 300 artiljerijskih i minobacačkih projektila. Vojni posmatrači UN-a su 22. jula 1993. zabilježili 3.777 detonacija.4
1 2 ZLOČINI NAD DJECOM SARAJEVA U OPSADI, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 2010., str. 56. Agresor je, prema Redovnom borbenom izvještaju Regionalnog štaba Teritorijalne odbrane Sarajevo, Str. pov. br. 02-212/ 92, od 22. maja 1992, na dominantnim objektima oko grada Sarajeva imao slijedeća oruđa: 26 haubica, 80 tenkova, 58 oklopnih transportera, 72 minobacača, 52 protivavionska topa, 30 bestrzajnih topova i 4 višecjevna bacača raketa (AIIZ, inv. br. 2-3232). Prema izvještaju Regionalnog štaba Oružanih snaga Sarajevo o stanju agresora u zoni odgovornosti, Pov. br. 02-555/92, od 09. 07. 1992., agresor je oko Sarajeva imao raspoređena slijedeća oruđa: 54 haubice, 182 minobacača, 70 topova, 61 tenk, 68 protivavionskih topova, 30 bestrzajnih topova, 8 višecjevnih bacača raketa i 58 oklopnih transportera ( AIIZ, inv.br. 2-3233). N. Ajnadžić, ODBRANA SARAJEVA, Sedam, Sarajevo, 2002., str. 161. R. J. Donia, SARAJEVO: Biograija grada, Institut za istoriju, Sarajevo, 2006, str. 339.

3 4

94

KORAK broj 29

Agresor je, pored klasične artiljerije, Sarajevo i njegovu okolinu napadao modiikovanim avio-bombama, zabranjenim hemijskim oružjem, kao i fosfornim bombama.5 Pored masovnog artiljerijskog granatiranja, agresor je protiv civila i civilnog stanovništva i civilnih objekata masovno upotrebljavao i protivavionsko naoružanje i snajpersko naoružanje. 6 Žestokom artiljerijskim granatiranju i razaranju bile su izložene i zdravstvene ustanove i bolnice u Gradu. Agresor je tokom opsade Grada raznim artiljerijskim projektilima teško oštetio objekte Kliničkog centra ”Koševo”, kompleks Državne bolnice, Klinike za plućne bolesti ”Podhrastovi”, Klinike za ginekologiju i porodilište ”Zehra Muidović”, Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, Studentsku polikliniku i mnoge druge medicinske ustanove i domove zdravlja u Sarajevu.7 Totalnim uništenjem Porodilišta i Dječije klinike namjera je bila prekinuti reprodukciju, kako bi grad bez djece postao nemoguć za življenje. Uništenje nacionalne i univerzitetske biblioteke, te Orijentalnog instituta, je pokušaj zatiranja naših korijena i naše višestoljetne kulture i civilizacije.“8 Uništavanjem komunalne i druge infrastrukture, prekidom dovoda električne energije, snabdijevanja, blokadom javnog saobraćaja i drugih komunalnih službi, civilno stanovništvo Sarajeva je u kontinuitetu iznurivano. Evidentan je bio nedostatak najosnovnijih životnih namirnica, što je stanovništvo Sarajeva dovodilo u borbu za biološki opstanak. Nedostatak lijekova je trebalo da ubrza biološko istrebljenje bosanskih Muslimana koji su unutar linije opsade bili dominantna etnička grupa. Namjerno sprečavanje dostave lijekova je jedan od krivičnih djela koje može dovesti do genocida i sastavni je dio radnji kojima se žele grupi, nad kojom se planira genocid, nametnuti takvi životni uslovi koji su sračunati na to da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog izičkog uništenja. U uslovima opsade Sarajeva izvršeni su brojni zločini protiv civilnog stanovništva: masovna ubistva, mučenja i nečovječna postupanja, uključujući i nanošenje velikih patnji, te povredu tjelesnog integriteta i zdravlja; napadi bez izbora cilja, kojim se gađalo civilno stanovništvo u redovima za hljeb, vodu, humanitarnu pomoć, na pijace, na škole, igrališta ili dok se kreću ulicama. Od posljedica ovakvih granatiranja samo u Sarajevu je poginlo više hiljada civila, a na desetine hiljada je teže ili lakše ranjeno. Prema podacima Republičkog štaba za zdravstvenu zaštitu, u gradu Sarajevu je tokom 1479 dana opsade ubijeno 10.615 lica od čega 1.601 djete, ranjeno je 61.136 lica, od čega 14.946 djece.9
5 6 S. Čekić, AGRESIJA NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU: PLANIRANJE, PRIPREMA, IZVOĐENJE, str. 793. Pretresno vijeće ICTY-a u predmetu Stanislav Galić je zaključilo da se pojam “snajpersko djelovanje” treba deinisati kao direktno gađanje osoba sa veće udaljenosti iz bilo koje vrste pješadijskog oružja. (ICTY, TUŽILAC PROTIV STANISLAVA GALIĆA, PRESUDA I MIŠLJENJE, 5. decembar 2003., paragraf 184). F. Hećo, ULOGA JUGOSLOVENSKE NARODNE ARMIJE U AGRESIJI NA BOSNU I HERCEGOVINU, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2005. str. 188. 1479 DANA OPSADE UNIVERZITETA U SARAJEVU, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2007., str. 5. Arif Smajkić, ”STRADANJA STANOVNIŠTVA GRADA SARAJEVA U PERIODU 1992.-1995.”, Zbornik radova “OPSADA I ODBRANA SARAJEVA 1992.-1995”., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2008., str. 391-407.

7 8 9

95

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Civilno stanovništvo je namjerno gađano dok se bavilo egzistencijalnim poslovima ili se nalazilo na civilnim lokacijama. Napadi su bili takve prirode da su uključivali namjerno gađanje civila vatrenim oružjem za direktno djelovanje. Civili su gađani na dženazama - sahranama, u kolima hitne pomoći, bolnicama, tramvajima i autobusima, dok su se vozili autom i biciklom, kod kuće, dok su obrađivali bašče, na ulici, u redovima za vodu, hljeb i ogrjev i drugim poslovima i povodima. U opsadi užeg jezgra grada živjelo je približno 340.000 stanovnika, koji su čitavo vrijeme rata držani u opsadi i bili izloženi intenzivnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri, te svim oblicima nečovječnog načina vođenja rata protiv civilnog stanovništva, pri čemu su izvršeni brojni zločini.10 Istraživači ICTY-a, u predmetu Milošević (IT-02-54) su, uključujući između ostalog i empirijsko istraživanje Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, procijenili da “ukupan broj umrlih na području šest sarajevskih opština: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošća, u periodu od aprila 1992. do decembra 1995., iznosi 18.889. Taj broj obuhvata četiri kategorije umrlih: civile koji su umrli povezano sa ratom (4.954), vojnike koji su umrli povezano sa ratom (4.548), civile koji su umrli prirodnom smrću, te smatramo da te smrti nisu povezane sa ratom (8.285) i broj umrlih civila, čija se smrt ne može svrstati ni u kategoriju povezanih ni u kategoriju nepovezanu sa ratom (1.102)”. Od “ukupnog broja umrlih” od 18.889, na području dijela navedenih sarajevskih opština u opsadi, autori su procijenili da je bilo “ukupno 9.502 neposredne žrtve opsade (civili i vojnici: 4.954, odnosno 4.584)”, pri čemu su naglasili da taj broj “još nije konačan”.11 Ekspertni tim za demografska i statistička istraživanja, kao organ Tužilaštva ICTY, je sačinio izvještaje o ljudskim gubicima u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. U ovim izvještajima se navode i ljudski gubici tokom opsade grada Sarajeva. Njihovi rezultati istraživanja su u cijelosti objavljeni u knjizi Ewe Tabeau „Rat u brojkama“.12 Tokom opsade u cilju snadbijevanja stanovništva Grada najosnovnijim namirnicama potrebnim za preživljavanje, sredinom 1993. godine, prokopan je ratni tunel Dobrinja – Butmir (D-B). Radovi na izgradnji tunela trajali su od 1. marta do 30. jula 1993. godine. Visina tunela je 165 - 170 cm, a širina 85 - 90 cm.13 Od 1. avgusta 1993. do 31. decembra 1995. godine, kroz tunel je evidentiran prolazak 400.812 lica, prevezeno 19.089.311 kg hrane i 4.500.000 litara raznih pogonskih goriva.14
10 Duljko Hasić, RATNE ŠTETE U SARAJEVU 1992.-1995. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2006., str. 333. 11 1479 DANA OPSADE UNIVERZITETA U SARAJEVU, str. 210.; ICTY, Demografsko odjeljenje, Tužilaštvo ICTY-a, Predmet Milošević ( IT02-54), E.Tabeau, J.Bijak i N. Lončarić, Broj žrtava u opsadi Sarajeva od aprila 1992. do decembra 1995., Studija o smrtnosti na osnovu osam velikih izvora podataka, Hag, 18. avgust 2003. 12 Ewa Tabeau, RAT U BROJKAMA – Demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1999., Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2009., str. 567 - 837.; ICTY, Demografsko odjeljenje, Tužilaštvo ICTY, Predmet Milošević ( IT-02-54), E Tabeau, J. Bijak i N Lončarić, Broj žrtava u opsadi Sarajeva od aprila 1992. do decembra 1995. 13 Vahid Karavelić i Zijad Rujanac, SARAJEVO: OPSADA I ODBRANA - SIEGE AND DEFENSE 1992.- 1995., Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2009., str.331. 14 Nedžad Ajnadžić, nav. dj., str. 263.

96

KORAK broj 29

U periodu opsade zračnim mostom dopremljeno je 31.448.000 kilograma životnih namirnica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Od jula 1992. do marta 1995. UNHCR je u Sarajevo dovezao 123.987 MT različitih vrsta namirnica. Po jednom stanovniku ukupno je dopremljeno 365,85 kg, što po danu iznosi 0,366 kg. Ta količina manja je za oko 1,7 puta od UNHCR-ovog normativa, a prosječna energetska vrijednost namirnica bila je četiri puta manja od prosječnog dnevnog normativa.15 I pored toga što je Sarajevo proglašeno sigurnom zonom UN-a (6. maja 1993.) i ultimatuma NATO-a od 9. februara 1994., agresor je tokom maja 1995. izvodio intenzivne artiljerijske napade po gradskom jezgru Sarajeva, zatvorio je Sarajevski aerodrom, ubijao i ranjavao njegove stanovnike, blokirao i onemogućavao dotok gasa, vode i električne energije, te spriječavao dotur potrebne količine humanitarne pomoći, hrane i neophodnih lijekova za život građana. Kao odgovor na nepoštivanje potpisanih sporazuma, NATO je 25. maja 1995. bombardovao položaje agresora oko grada Sarajeva. Agresor je 28. avgusta 1995. minobacačkom granatom ispred tržnice Markale ubio 43, a teško ranio 64 civila. Kao odgovor na taj masakr, dva dana kasnije NATO je izveo zračne udare po položajma agresora, čime je stvorena vojna i politička pretpostavka za konačno prekidanje opsade grada Sarajeva. Opsada i uništavanje grada Sarajeva u periodu 1992.-1995. godine, vođeni su i s ciljem uništenja njegovih civilizacijskih vrijednosti. Zbog toga ta duga opsada grada spada u okvir najznačajnijih političkih, vojnih i historijskih obilježja grada Sarajeva. I pored neprekidnog granatiranja i razaranja grada, kao i svih borbenih operacija i aktivnosti na njegovom zauzimanju, zahvaljujući hrabrom otporu njegovih branilaca, agresor nije uspio zauzeti grad Sarajevo i time ostvariti jedan od ciljeva agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

15 Ante Milanović, PREHRANA SARAJEVA U OPSADI 1992.- 1995., Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2007., str. 197.

97

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

Veljko Veljo DROCA

KAKO JE BITI SRBIN U SARAJEVU
Iz knjige Sarajevske ratne bilješke - Zapisi o događajima u Sarajevu i Goraždu, koja je, u izdanju Srpskog građanskog vijeća – Pokreta za ravnopravnost u Bosni i Hercegovini, oktobra ove godine izašla iz štampe).

Na ovo pitanje može različito odgovoriti svaki Srbin koji je živio i živi u Sarajevu, zavisno od njegovog ličnog doživljavanja i prakse u svakodnevnom životu. Zbog činjenice da je od 6. aprila 1992. godine – od prvih snajperskih hitaca SDS-a na okupljeni narod pred Skupštinom RBiH, Sarajevo bilo u blokadi, a od početka maja stalno i nemilosrdno granatirano topovima i minobacačima svih kalibara, dakle, tučeno je od pripadnika srpskog nacionalnog korpusa – od četnika i JNA. Od tog momenta u Sarajevu, pored oružanog otpora TO RBiH agresoru, rasla je i stalna mržnja i nepovjerenje prema agresoru i narodu iz kojeg je on poticao. SDS i njegove vojne formacije – četnici, zajedno sa JNA su u Sarajevu porušile i uništile sve što je postojalo: zgrade, škole, obdaništa, domove zdravlja i klinike, fakultete, preduzeća, gradski i željeznički saobraćaj, biblioteke, muzeje, banke, pošte, kasarne, ustanove i direkcije preduzeća. Dakle, sve! Mnogo je građana, od granata, snajperske i pješadijske vatre, poginulo, a još više ranjeno i postali invalidi. Poginulo je i ranjeno dosta boraca - branilaca grada. Granate i druga vatrena dejstva su tukla neselektivno. Ljudi su ubijani i ranjavani u bolnicama, redovima za hljeb, vodu, na pijacama, u školama i drugim mjestima. Sve to su činili sa okolnih brda pripadnici srbijansko-crnogorskog agresora, bivše JNA i romanijski i drugi četnici. Dakle, pripadnici vojnih formacija koje je popunjavao srpski i crnogorski narod. Zato je stvorena velika odbojnost i mržnja prema etničkom određenju i pojmu Srbin. Pod tim se sve podrazimijeva, pa i oni Srbi koji su ostali u Sarajevu i nikakve veze nisu imali sa onim Srbima sa brda – Karadžićevim, osim što pripadaju istom nacionalnom korpusu. To je stvaralo uslove da je bilo nesigurno biti Srbin u Sarajevu. Ta nesigurnost je utoliko rasla ukoliko je „vatra“ sa brda bila veća i razornija – ubitačnija. Istina, svi zvanični organi Republike, sve institucije i političke ličnosti u svom radu, odnosu, ponašanju i djelovanju su sprječavale i onemogućavale i svaku pomisao da se bilo u čemu izjadnačavaju Karadžićevi Srbi – napadači sa Srbima koji su ostali u Sarajevu – vjerni RBiH. Ali, narod je narod. Građani su građani. Tu su izbjeglice, pa oni kojima je neko od rodbine ubijen ili ostao invalid. Zatim, tu su razni razbojnici
98

KORAK broj 29

i ekstremisti i drugi željni revanša. Njihova shvatanja, rezonovanja, pa i ponašanja, legalni organi vlasti nisu mogli uvijek i u svim sredinama kontrolisati i usmjeravati. Normalno, to je otežavalo život Srba u Sarajevu. O tome sam bilježio neke utiske. Dvadesettrećeg aprila 1992. godine, grupa pripadnika TO BiH, sedam lica, došla je u našu zgradu i po lažnoj prijavi, kasnije je utvrđeno, izvršila pretres stana Blagoja Zaharijeva. Pripadnici TO su bili dosta strogi, ali i korektni – dva lica koja su vršila pretres bili su Srbi. Svi iz Blagojeve porodice, a i ostali iz zgrade, bili su uznemireni, jer su učesnici pretresa u zgradu ušli dosta grubo – razbili su ulazna vrata. O tome sam upoznao načelnika SJB Centar Sarajevo Ruždiju Kuhinju i zamjenika načelnika TO RBiH pukovnika Stjepana Šibera. Prvi redovni pretres stanova u našoj zgradi izvršen je 11. 5. 1992. godine, od strane pripadnika TO Koševsko Brdo. Oni su bili vrlo korektni. Samo su ušli u stan i jedan mlad, ali bijele kose, pripadnik TO, reče: „To je Veljo, idemo dalje!“ Pokazao sam im dozvole za oružje, tražili su. Sve je bilo u redu. Poslije toga su pregledali garaže, površno, ali korektno. Ponegdje su našli viška lijekova, benzina, plina, vojničke opreme i dr. I to su odnijeli. Sredinom maja 1992. godine sreo sam tzv. „srpske ministre“: dr. Miodraga Simovića, dr. Vitu Žepinića i Ranka Nikolića. Osjećam da su oni u „procjepu“ – ne idu na Pale, a ovdje ih Vlada RBiH cijeni i vjerovatno će ih zadržati, ali im to Karadžić neće oprostiti. Oni su svjesni – očevici su svih zlodjela koje prema Sarajevu i njegovim građanima čini SDS, pa su dosta potišteni. Vide rezrušeno Sarajevo, a vole ga, kao i mi svi, a pomoći mu ne mogu. Tu su u dilemi. Dr. Simoviću, kao nekadašnjem stipendisti Centra SDB Goražde i radniku SDB u RSUP-u sam rekao da je dovoljno pametan i obrazovan, pa da tako i postupi. Prijatno me je obradovalo kada mi je rekao da mu je supruga tu i otac Nikola. On je mogao, kao Srbin, otići u Srbiju ili Crnu Goru iz Foče, a on je iz Foče došao u Sarajevo. Nikola je uvijek bio dobar komunist, a i veliki humanista, a posebno patriota. On će svakom Muslimanu – Fočaku moći pravo pogledati u oči, a ostali fočanski Srbi to neće moći. Čekajući u redovima za hljeb čuje se raznih priča o stanju. Tako Željko Sužnjević kaže da sa njim ima dosta Srba u RSUP-u i nikakvih problema nemaju. Ranko Pejić izražava čuđenje da je njegov rođak Momo Pejić izabran za potpredsjednika Vlade na Palama, „a nije dobrog zdravlja. Šta će mu to!“- zaključi Ranko. Sreo sam Petra Dodika i rekao mu da se u srpskom korpusu u Sarajevu sprema nešto kao odgovor na divljanja ovih odozgo, Radovanovih sa brda. On je rekao da je to dobro i rekao da to treba da vodi neko od mlađih Srba, ali nipošto ne Nenad Kecmanović. Zato bi „bio najbolji dr. Mirko Pejanović“, reče Petar. „Ja ću potpisati što god treba: izjavu, peticiju ili bilo što“. O ovom pitanju razgovarao sam i sa Ljubisavom Terzićem i Hamdom Kulenovićem, kao i sa Hamom Grebom. Hama smatra da je izuzetno važno da se oglase Srbi koji su ostali u Sarajevu. Dvadesetprvog maja 1992. godine, u razgovoru sa novinarkom Raskom Denjalić Alija Izetbegović je dao objektivnu izjavu, dosta mudru, odnosno odgovor u kojem je poentu dao na pitanje: „da nema BiH bez Srba“, i da je dogovor HDZ i SDA stra99

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

nački, a ne državni i da se to pitanje rješava referendumom cijelog – svih naroda, a ne samo dva, da se stvara ravnopravna i građanska RBiH. Ovaj razgovor i odgovori Izetbegovića „okuražili“ su u njihovu sigurnost mnoge Srbe koji su ostali u Sarajevu. I, normalno, ko imalo i objektivno misli, mora se složiti sa Izetbegovićevim mišljenjima i gledanjem stanja i situacije u složenoj RBiH. Nezgoda je, po Srbe u Sarajevu, što i ekstremisti ne misle kao i Izetbegović. Desimir Vidaković, prilikom dežurstva u zgradi, mi ispriča da je čuo da četnici u tzv. Srpskoj Republici na Vracama svašta rade prema građanima – maltretiraju ih, i Muslimane, i Srbe, „prave su pijanice“. U gradu sretoh bivše suce: Dragana Zgonjanina i Ranka Čajića. Previše su pomršali, kao i svako u ovo rata do sada. Prvog juna 1992. godine Ibro Jeleč i ja smo navratili kod straže TO u našoj ulici. Svi su „naoštreni“ na ovo što se radi „ubijanjem Sarajeva“, na Miloševića i Karadžića, pa što je žalosno i na sve Srbe. Meni malo nezgodno, prvi put slušati ovakav razgovor. Jer, ova skupina pripadnika TO malo pravi razliku među Srbima. Jedan iz Mrkalja – Han Pijeska, smatra da je tamo „deset posto Srba lojalno RBiH“, a svi ostali su ekstremisti. To, iz ove skupine, smatra i jedan inženjer UNIS-a. To je vrlo loše, pomislih, da je tako nizak nivo svijesti pripadnika TO, a to ni u čemu ne opravdavajući „aktivnost“ četnika sa Pala, rat može samo produžiti. U mjesecu julu 1992. godine, Sarajevo je mnogo tučeno sa brda. Narod je uznemiren, usplahiren, nesiguran za život, posebno Muslimani. Rastu reagovanja, pa i intelektualaca – ljekara. Najviše raznih priča se čuje u redovima za hljeb. Jedan ljekar vidno uzbuđen, isprepadan, otvoreno pita: “Dokle će ovo ovako ubijanje trajati?“ Loše je u tome što ovaj ljekar, a posebno penzioneri i stariji Muslimani, neobrazovani – mahalski svijet, izjednačavaju skoro sve Srbe sa onima što nas sve granatiraju. Ovaj ljekar je s pravom negativno govorio o Memorandumu SANU. Navraćao sam kod Munje – Munira Alibabića. On mi je saopštio da je u operativu SDB primio deset Srba i da su svi vrsni radnici. Obećao je da će, po mom prijedlogu, primiti i Braciku Prebanić iz Goražda (otac mu je Hrvat, a majka Srpkinja). Nakon određenih procedura Munja je to i realizovao. Dakle, u MUP – SDB se još uvijek primaju i Srbi, a Karadžić na osvojenim teritorijama svakog Muslimana, kao pojam, istrebljuje. Kakva razlika! Tokom novembra 1992. godine skoro svaki dan sam išao po hljeb u Titovu ulicu, iza Hamam bara. U redu za hljeb nađoh se sa Jelenom Bajić i Jusom Kamerićem. Neki stari Muslimani, po ponašanju i svemu se vidi da su primitivci, i jedan Albanac, sve najružnije o Srbima u cjelini govore. Zabavljaju svijet u redu – na novembarskoj hladnoći. Jelena se uplašila – boji se odmazde, kako kaže „bartolomejskih noći“. Juso i ja je razuvjeravamo u to, ali ona ne vjeruje. Ne valja, i nju zahvatio val nepovjerenja u sve Muslimane, a stalno živi u njihovoj sredini – Stari Grad. Prvog decembra 1992. godine posjetio sam Muslimansko–bošnjačku organizaciju – Muju Kafedžića. Razgovarali smo o svemu. Tu je i član MBO prof. Kemo Sokolija, sa Elektrotehničkog fakulteta. Mujo i ja se nismo složili sa nekim razmišljanjima i rezonovanjima prof. Sokolije o stanju u BiH tokom Drugog svjetskog rata.
100

KORAK broj 29

Petog decembra 1992. godine u našoj zgradi uzbuna. U Otesu je poginuo jedan mladić – borac. Porodica mu stanuje u stanu Jove Pavlovića – ispod nas. Jedan mladić – drug od poginulog, je izjavio – prijetio da će „klati sve Srbe“. To je čuo Ibro Jeleč, komšija iznad nas – treći sprat. On je došao kod nas i uspaničio Ljerku i Vlatku i sa nožem sa vrata Vlatka i Ibro su skinuli natpis VELJKO DROCA – „hoće te još ubiti radi tog imena“, vele. Ja sam to mirno posmatrao. Ibro se aktivirao – umirivao te momke dolje, i sve se stišalo, ali je neprijatan osjećaj kad se prijeti ubistvom – „zato što si druge nacije – Srbin“. Sa Ibrom sam ozbiljno razgovarao u vezi prijetnje ovih mladića. Ibri sam stavio na znanje da „od ove države tražim bezbjednost, da to prenese jedinici TO u mjesnoj zajednici ili ću ja napraviti skandal širih razmjera, a to po državu neće valjati“. Ibro je rekao da se mi, u našoj zgradi, „ništa ne plašite, dok sam ja tu“. Poslije podne istog dana, Desimir Vidaković, Sveto Kuč, Saša Sadiković – Desimirov zet, i ja, predvođeni Ibrom, bili smo na saučešću kod Safeta Zulića, čiji je sin Edib poginuo. Bez obzira na žalost i tugu za poginulim sinom – svi oni s nama: otac, majka, mlađi brat, divni – gradski ljudi iz Vogošće, radnička porodica, o svemu pričaju ljudski i iskreno. Bilo je dosta vojnika i policajaca, drugova njihovog sina. Sve dobra raja – radničkog mentaliteta iz Vogošće. Neki su policajci mene prepoznali iz vremena rada u RSUP-u. Razložno smo pričali o svemu. Svi smo se čudili – šta nas, koje zlo snađe. Pola njih iz Vogošće ima kumove Srbe. A, sad – vrijeme čini svoje, na različitim su stranama. Svi žale za tim i prošlošću, koja je, kako ocjenjuju, „bila dobra za svakog“. Eto, od jutrošnjeg nesmotrenog – osjećajnog ekscesa, uveče svi zajedno – nas šest Srba i više Muslimana. Takva je naša istorijska sudbina da i dobro i zlo dijelimo i doživljavamo zajedno. Interesantno je da s kim god razgovarate, svako žali za prošlošću – životom u socijalističkom sistemu, a radnici posebno, kao o nečemu što se nikada neće ponoviti, a bilo je za sve predobro. To mene posebno uvijek raduje, jer se stalno uvjeravam da su komunisti svima najviše dobra omogućili. Tuga je šta nacionalne stranke uradiše! I ovo je interesantno – rat je! Čine ekstremisti obostrana zlodjela, ali, ipak, četnici više i na širim prostorima, a mi narod stalno zajedno. U redu za hljeb, vodu, humanitarnu pomoć i dr. Ja i moji drugovi Jusuf Mujkić, kao i mali Haris Čuturić, stalno zajedno u drvima. Sa nama je i Anto Vujović, Srbin iz Bileće i Sveto Kuč, Crnogorac. Više puta četnički snajperisti nas otjeraju sa terena gdje sakupljamo drva – Betanija, Gorica i dr. Sedamnaestog januara 1993. godine sam se užasno naljutio – skoro pobjesnio, jer Pašaga Kulić, izbjeglica u susjednoj zgradi, pripadnik Armije RBiH, po drugi put odbio da primi naš kanister za vodu koju je dovozio kolima Armije. Pomislio sam da je to uradio zato što se radi „o srpskoj kući“. O tome sam razgovarao sa Vlatkom i Ljerkom. I one su ljute, ali manje od mene. Izvukao sam, ali poslije sam se uvjerio, nepravilan zaključak da od Armije RBiH nema sreće dok u njoj ima nacionalista kao što je Pašaga. Međutim, Pašagina žena, kćerka, svastika, djeca i punica su stalno sa mojom suprugom i kćerkom. Počeo je i on dolaziti, sjediti, kafenisati – sigurno su ga žena i svastika ukorile. Zato nikad nije dobro ishitrene zaključke donositi. Pašagina
101

ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE

porodica nam je mjesecima za njih šestoro davala sledovanje hljeba, a on je, kao ekonom jedinice Armije, iz iste za njih hljeb donosio. Na globalnom planu, odnos prema Srbima u Sarajevu na početku rata imao je bezbroj promašaja koji su omogućavali negativne zaključke i komentare, a to su: - U početku su samo vršeni pretresi u srpskim stanovima i kućama. Bilo je za to i razloga, jer je ostalo snajperista SDS; - Od svih Srba je oduzeto oružje, bez obzira kako su se ponašali, ali u dobrog broja Muslimana nije. Meni lično, kao Srbinu, u Sarajevu je smetalo: - Rušenje spomen bista, u sarajevskim parkovima, srpskih pisaca: Kršića, Pelagića, Masleše, Ćopića i Čolakovića. - Rušenje statue Đure Pucara – Starog, pred zgradom bivšeg CK SKBiH, sada GO SDP. Đuro Pucar – Stari, nakon 480 godina, kao sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, prvi se založio da BiH obnovi državnost i da bude federalna jedinica DFJ. To je uradio i AVNOJ, na svom Drugom zasjedanju to potvrdio. Pucar se prvi, skupa sa Cvijetinom Mijatovićem i Uglješom Danilovićem, založio za airmaciju Muslimana kao nacije. Poznat je njegov stav u Ustavotvornoj komisiji Skupštine SFRJ, povodom zahtjeva za ugradnju šeste buktinje u grb SFRJ, da će BiH platiti sve troškove nastale oko izrade grba, pečata i drugih izmjena vezanih za realizaciju ove odredbe Ustava. Pa zar ovakvi Srbi nisu zaslužili da, putem bisti, ostane trajno sjećanje na njihovo javno djelovanje i zasluženo mjesto u istoriji BiH. - Promjena naziva ulica Srba revolucionara, poginulih u borbi protiv njemačkog fašizma u prošlom ratu. Njihova imena su u Sarajevu zbrisana, isto kao što su to četnici uradili na svojoj teritoriji. Ali, četnici su – nacionalisti koji uništavaju sve što je antifašističko i samu Bosnu i Hercegovinu kao državu. RBiH je međunarodno priznata država. Pa zar se to može izjednačiti u postupcima? Bez obzira šta misle muslimanski nacionalisti – fundamentalisti, borba protiv najvećeg fašizma – njemačkog u istoriji je bila najveličanstvenija. Ovaj fašizam je zaprijetio cijelom svijetu. Svi ostali fašizmi, u odnosu na njega, su mali. Pa zar se ne treba sjećati na Srbe koji su poginuli u borbi protiv fašizma? Osramotila se država koja te zasluge ne prizna. To hitno treba ispravljati. Ne može se raditi ono što su četnici radili prema Srbima komunistima, borcima i iznad svega patriotama BiH. Ove pojave u Sarajevu davale su povoda za različite komentare i zaključke, uglavnom negativnog karaktera. Iz naše tri ulice: Mitra Trifunovića – Uče, Hane Ozmo i Livanjske, ni jedan Srbin nije ubijen, tučen ili maltretiran. Različite su priče o ubijenim Srbima u Sarajevu. Ima raznih neargumentovanih nagađanja. Pravo stanje će se, na osnovu sigurnih podataka, saznati kad se rat završi. Normalno, ovo su moja lična saznanja i bilježenja o tome: Kako je biti Srbin u Sarajevu? Svako tu ima lična zapažanja i doživljavanja. Tako ih treba shvatiti i tumačiti.

102

KORAK broj 29

uMiJeće sJećANJA

General Fikret MUSLIMOVIĆ

Deveta godišnjica smrti Alije Izetbegovića

MORALNOST I Etičnost nAše borbe dizAjnirAnA kArAkteroM izetbegovićeve ličnosti

I ova godišnjica je prigoda da evociramo sjećanja o moralnim i etičkim osobinama predsjednika Izetbegovića, jer su one odredile pravednost njegovih ideoloških i političkih stavova, političkog i državničkog angažiranja. Političkoj historiji i kulturnim vrijednostima Bosne i Hercegovine je ostavio sklad svojih riječi i djela, sa iskustvom i porukama da je lijep elementarni odgoj lidera zaštita od štetnog ponašanja i pogrešnih odluka. Lične osobine predsjednika Izetbegovića su spašavale našu domovinu, jer su kreatori i pokretači agresije očekivali da će on donositi pogrešne odluke koje su im trebale da na prečac postignu svoje ciljeve. Od historijskog značaja je što je pravednost, moralnost i etičnost naše borbe dizajnirana upravo karakterom Izetbegovićeve ličnosti. Za građane i narode ove zemlje je sreća što je u odbrani od oružanih i drugačijih sadržaja agresije, o važnim društvenim pitanjima odlučujuće utjecao lider koji je lijepim ponašanjem prema drugim ljudima i društevnim obavezama simbolizirao tradiciju Bosanaca i Hercegovaca. U toj tradiciji najviše mjesto zauzimaju vrijednosti slobode, patriotizma, tolerancije, zajedničkog života u razumijevanju i međusobnom poštivanju ljudi različitih nacija, vjera i civilizacija. Iz svog karaktera i izvanrednog obrazovanja upravo te vrijednosti predsjednik Izetbegović je ugradio u političke temelje, ciljeve i praksu odbrane Bosne i Hercegovine i njima obogatio iskustva milenijske historije naše domovine. Ta iskustva treba prenijeti budućim generacijama, radi njihove sigurnosti. I naša i buduće generacije, iz spoznaja o historijskoj, političkoj i državničkoj ulozi predsjednika Izetbegovića, treba da osjećaju ponos, da taj ponos bude izvor njihove moralne snage da se, poštujući ljudske norme, odupiru svakom zlu koje protiv njih i njihove domovine bude dolazilo sa bilo koje strane i od bilo koga. Dakle, pitanja airmacije, zaštite i odbrane budućih generacija su obaveza i naše generacije
103

UMIJEĆE SJEĆANJA

da im, pored ostalog, izgradimo, zaštitimo i ostavimo istinitu i cjelovitu memoriju o našoj borbi na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem. Ako bi naša generacija bila nemarna prema toj zadaći, budućim bi suzila izvore moralne snage i političke moći za kulturnu airmaciju i sigurnost.

Predsjednik Alija Izetbegović vrši smotru 7. muslimanske na teslićko-šerićkom bojištu 20. oktobra 1994.

Kad se neka politika, bilo pravedna odbrambena bilo nepravdena agresorska, odluči da joj rat bude sredstvo, ona postavlja i kriterije za ponašanje svoje vojske. Analizom ponašanja vojske u ratu zaključuje se o tim kriterijima i karakteru politike kojoj vojska služi. Upute koje je predsjednik Izetbegović davao za ponašanje boraca naše Armije jasno argumentiraju čovječnost tih kriterija i pravednost odbrambene politike po kojoj su deinirane osnove i ciljevi borbe, pa i ponašanje u njoj. Metaforički ističući da ni rat nije „divljaštvo ili ne bi trebalo da bude“, on je od nas u Armiji zahtijevao da poštujemo domaće i međunarodne zakone koji se odnose na oružane sukobe. Našu motiviranost i odgovornost da ispunimo taj zahtjev on je jačao čestim, snažnim usmjerenjima, među kojima je i ono kada je okupljenim komandantima i starješinama zaduženim za borbeni moral, dajući im upute za ponašanje u borbi, rekao: „Stoga mogu vam reći, da osjećam dvostruki ponos kad odem negdje... što pripadam narodu koji je pokazao izvanrednu žilavost i hrabrost i... koji, uprkos svemu, nije okaljao obraz u ovoj teškoj nevolji, punoj izazova... Dakle, nastojte da očuvate obraz ove vojske i ovog naroda ... mi ne možemo pobijediti ako mi ne budemo
104

KORAK broj 29

narodna vojska...“1 Predsjednik Izetbegović je bio uvjeren da je konačan rezultat napora u odbrani naše domovine uslovljen ponašanjem njenih branitelja, pa je govorio da možemo računati na pobjedu samo ako se i u oružanoj borbi budemo ljudski ponašali. Dakle, on je smatrao da su moralne i etičke vrijednosti izvor političke moći i ugleda Bosne i Hercegovine kao činioca međunarodne zajednice, što je bilo presudno, kako u predratnoj borbi za njeno međunarodno priznanje, tako i u oružanoj borbi za njeno očuvanje. Značaj moralnih i etičkih pitanja u uslovima rata predsjednik Izetbegović je izražavao stavom da su narod i vojska jedno, da se očuvanjem čistog obraza vojske čuva čist obraz naroda i da je to nužan, prvi uslov uspješne odbrane Bosne i Hercegovine, u teškim iskušenja oružane borbe koja je također za nas bila nužda. Kad nam je rat nametnut, da patrioti predvođeni njegovom državničkom ulogom nisu uzeli oružje u ruke i borili se, nemarom prema slobodarskoj tradiciji bi okaljali obraz i tako nestali, i oni i njihova država. Svaki naš borac je znao da će ljudskim ponašanjem u oružanoj borbi, upravo kako je zahtijevao predsjednik Izetbegović, doprinijeti povjerenju naroda u našu Armiju, ugledu naše borbe u svijetu i konačnoj pobjedi. Svoje upute u tom pogledu Predsjednik je obrazlagao manirima velikana, mislioca i državnika, govoreći da mi ne možemo imati naš politički cilj a primjenjivati metode ratovanja koje provodi agresor, odnosno da se mi ne možemo ponašati po logici: oni ruše džamije i ubijaju civile na našoj strani pa da zato mi rušimo crkve i ubijamo civile na njihovoj strani. Naša odbrambena politika bi izgubila obilježja pravednosti da je primijenila metode ratovanja kakve je koristila nepravedna, zločinačka politika agresora. Pojedinačni slučajevi zločina od strane pripadnika naše Armije izazvali su ogorčenje svih patriota, pa i predsjednika Izetbegovića i mrlja su na našoj čestitoj borbi. Ako bi se u akademskim sredinama, o odbrani Bosne i Hercegovine, naučnim metodama rasvjetljavala uslovljenost karaktera politike, vojnih zadataka i ponašanja vojske, utvrdio bi se antifašistički karakter političkog pokreta na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem. On je bio istinski antifašista. Snažno je povezivao antifašistički karakter odbrane Bosne i Hercegovine od oružane agresije sa antifašizmom u Evropi tokom Drugog svjetskog rata. To je činio, i kada je govorio o ZAVNOBiH-u i kada je govorio o partizanima. Okupljenim komandantima i starješinama zaduženim za borbeni moral je rekao: „Ja kažem našim vojnicima – budite kao partizani u prošlom ratu... Narod ne voli puno da ilozoira, narod razmišlja dosta jednostavno. Dolaze četnici, narod bježi, dolaze ustaše narod bježi, dolaze partizani narod ne bježi. Zašto? Zato što njih bije glas vojske koja ne ubija žene i djecu... Vi idete odavde da vojsci govorite... Govorite im upravo to. Ne smiju da progone nejač... Teško toj vojsci koje se narod boji . Ta vojska ne može pobijediti ...“2 Isticao je značaj ZAVNOBiH-a, te rekao: „Vidite, mi smo neki dan obilježili godišnjicu ZAVNOBIiH-a... Mi hoćemo da budemo demokratska zemlja i sve ono što je valjalo, mi
1 2 Izetbegović Alija, Borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, Press Centar Armije RBiH, Sarajevo, 1993. godine, strana 10. Izetbegović Alija, Borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, Press Centar Armije RBiH, Sarajevo, 1993. godine, strana 11.

105

UMIJEĆE SJEĆANJA

ćemo kazati da je valjalo. Isto onako kao što ćemo kazati da bezakonje i one povrede ljudskih prava... nisu valjale.“3 I zato je naša borba izraz kontinuiteta antifašizma. Niko u Evropi poslije Drugog svjetskog rata nije konkretnije od političkog pokreta kome je na čelu bio predsjednik Izetbegović, doprinio evropskim antifašističkim vrijednostima. Zbog toga je, u aktuelnoj historijskoj situaciji naročito zanimljiv odnos Evrope prema Bosni i Hercegovini, jer je to ujedno njen odnos prema svojoj antifašističkoj ambiciji. Predsjednik je smatrao da je antifašizam univerzalna potreba čovječanstva i da nije opravdano njegovo ograničavanje bilo kojom pojedinačnom ideologijom i politikom. Ako želimo da naša misao dopre do raznih nijansi i dubina moralnosti i etičnosti Izetbegovićeve politike, onda ćemo saznati da je on istinski želio da svi patriotski politički faktori i lideri, znači i oni koji su se ispoljavali kao njegova konkurencija, budu što bolji. Smatrao je da, ako su oni što bolji da će to biti dodatna obaveza za njegove sljedbenike i njega lično da budu što bolji i da se tako u redovima patriotskih snaga unapređuju kriteriji političke borbe, što je smtrao uslovom društvenog progresa. Zato se u širokom opusu pisanih, video, tonskih i drugih tragova njegovog političkog djelovanja ne može naći ni jedna riječ neistine protiv onih koji su se u patritskom frontu prema njemu ispoljavali kao konkurencija. Naš Predsjednik je putem svog odnosa prema istini postao velikan. Neistine, pa i one o njemu trebaju moralno sićušnim. Nas, u Armiji, Izetbegović je usmjeravao na patriotsko jedinstvo, svih, bez obzira na ideološku, političku, nacionalnu i vjersku pripadnost. Tokom rata nama je govorio: „I naravno, kad je riječ o politici, postoje stranke jer smo mi demokratsko društvo, ... ali sada u Bosni i Hercegovini realno postoje samo dvije stranke: jedna koja je za BiH i druga koja je protiv nje. To su te dvije prave stranke. Sve drugo je priča... dekoracije i nijanse.“ 4 I na kraju: Na osnovu svega što sam od predsjednika Izetbegovića i o Izetbegoviću doživio, čuo, vidio, pročitao i osjetio, da je on sada živ, u odnosu na aktuelne političke probleme, uvjeren sam da bi sebi i političkom pokretu kome bi bio na čelu, kao izazov deinirao političko i društveno povezivanje Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih koji žive u Bosni i Hercegovini. Radovao bi se ako lideri pokazuju smisao i sposobnost za međuetničku komunikaciju. Bošnjacima bi savjetovao da grade što bolje odnose sa svojim komšijama Srbima, Hrvatima, Jevrejima i drugim. Želio bi da svaki Bosanac i Hercegovac u očima svojih sunarodnika dobije plus ako se lijepo komšijski ophodi prema pripadnicima drugih nacionalnosti. Pored ostalog i zato što bi on tako djelovao. Neka to budu izazovi svih probosanskih snaga i lidera, a već jesu za njegovog sina Bakira. Bošnjaci će ih u tome podržati, a Srbi, Hrvati, Jevreji i drugi, radi zajedničke srećnije budućnosti, u tome će ih sve više i više ljudski razumijevati.

3 4

Izetbegović Alija, Borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, Press Centar Armije RBiH, Sarajevo, 1993. godine, strana 10 i 11. Izetbegović Alija, Borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, Press Centar Armije RBiH, Sarajevo, 1993. godine, strana 12.

106

KORAK broj 29

Dr. Selmo CIKOTIĆ

Uz devetu godišnjicu smrti Alije Izetbegovića

JEDINSTVEN LIDER, MUDAR DRŽAVNIK, HRABAR VOJSKOVođa, iskren vJernik i veliki čovJek
Govor na Akademiji povodom 9. godišnjice smrti Alije Izetbegovića, koja je održana u Sarajevu 22. 10. 2012.

Osjećam se iznimno privilegovanim što večeras imam mogućnost govoriti o Aliji Izetbegoviću, jedinstvenom lideru, mudrom državniku, hrabrom vojskovođi, iskrenom vjerniku i nadasve velikom čovjeku. Iako naizgled, djeluje izazovno i zahvalno, u suštini nije nimalo lako govoriti o čovjeku koji je djelovao u dramatičnom vremenu na prostoru koji po pravilu producira znatno više historije nego što je sposoban konzumirati, tim prije što je riječ o čovjeku koji je svoju historijsku epohu u značajnoj mjeri kreirao, za razliku od većine drugih koji su bili samo njen proizvod. Ako Aliju Izetbegovića posmatramo kao lidera, neminovno ga valja prepoznati kao lidera dalekovide, jasne i vrlo odgovorne vizije, koja je kombinovala ljepotu sna i nade s jedne, te istovremeno odgovorne elemente primjenjivosti strategije s druge strane, vodeći računa da strah od neuspjeha i opasnost greške ne pobijede i ne nadjačaju snagu nade i sna. Njegovu viziju koja je često na neuobičajen i skoro nevjerovatan način povezivala elemente njegove projekcije budućnosti, koja je poželjna ali i ostvariva, nije bilo lako prepoznavati i slijediti u njenim ranim fazama. Međutim, način na koji je inspirirao, motivirao, ubjeđivao i hrabrio svoje saradnike i sljedbenike da se odvaže i krenu u prihvatanje rizika poduhvata koji je trebalo preduzeti, sa površine nije moguće niti sagledati niti razumjeti. Njegov suptilan liderski um najsnažnije i najkonkretnije efekte je postizao u sferi duha. On je pokretao emocije i uvjerenja ljudi prije nego
107

UMIJEĆE SJEĆANJA

Sarajevo, 28. juna 1992. godine: Izetbegović, Miteran, Kljujić, Kušner (Foto: Danilo Krstanović, Rojters).

što je slijedila bilo koja vrsta konkretne akcije. Značajne političke odluke, državničke strategije su, nakon toga, slijedile kao prirodna posljedica. Kao lider je imao dar artikulirati svoju viziju, prenijeti je i pretvoriti je u uvjerenja svojih saradnika, ali ono po čemu je kao lider bio poseban, jeste njegova sposobnost da ne samo sasluša već i da shvati svoje sagovornike, često bolje prepoznavajući korijene i razloge nego površinu njihovih argumenata, često razumijevajući suštinske namjere bolje od glasno izgovorenih riječi. Vjerovatno je ova izvanredna pronicljivost i sposobnost analize mnoštva pojedinačnih istina uz darovitu sposobnost sinteze od njega napravila lidera koji je umijevao i uspijevao suštinski, a ne formalno, vladati državom i prostorom kojim skoro da niko i nikada nije vladao, već mu se to samo činilo, kako je i sam predsjednik Izetbegović, na sebi svojstven način, to jednom kazao. Njegova državnička uloga je po mnogo čemu bila osobena i jedinstvena. Suštinu njegove uloge je kristalno artikulirao Richard Holbrooke, jedne od kasnih noći Daytonskih pregovora, koji je ušavši u sobu u kojoj smo sjedeli general Wesley Clark i ja, i potpuno ignorirajući sadržaj našeg razgovora kazao: „Žao mi je predsjednika Izetbegovića. On o ovim pregovorima razmišlja u kosmičkim razmjerama, a za sagovornike ima dva predsjednika kojima je najbitnije kuda će ići linija razgraničenja i kakve će posljedice, po njih lično, proizvesti bilo kakva promjena u pregovorima“. U vrlo sličnom kontekstu i na vrlo sličan način valja prepoznavati prethodnu ulogu i logiku predsjednika Izetbegovića u raspletu jugoslovenske krize, koji je, za razliku od većine drugih lidera, koji su politički horizont svog djelovanja i promišljana projektovali samo na vlastitu republiku, čitavu situaciju promatrao kroz prizmu mo108

KORAK broj 29

gućeg sveobuhvatnog rješenja, kojim bi se mogli ostvariti ciljevi različitih naroda i republika, a da se pritom ne prolije toliko krvi, i ne počini toliko destrukcije svih vrsta. U predvečerje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, njeni protivnici su u susjednim i relevatnim evropskim metropolama utrošili ogromnu energiju i resurse koji su za rezultat trebali imati nestanak države Bosne i Hercegovine sa političke karte Evrope. Činjenica da je Bosna i Hercegovina, na konzistentan i legalan način obnovila svoju nezavisnost i međunarodni subjektivitet, nesumnjivo, u najvećoj mjeri pripada predsjedniku Izetbegoviću. Iako je kao državnik bio cijenjen i na Istoku i na Zapadu, respektiran na svim svjetskim meridijanima, u većini islamskih zemalja doživljavan kao suštinski lider muslimana svijeta, on je na sebi svojstven, odmjeren, umjeren i miran način svoju ulogu suštinski vezivao za svoju Bosnu i Hercegovinu, koju je kao multietničku državu projektirao i vodio ka porodici demokratskih nacija. Predsjednik Izetbegović je svoju državničku ulogu, historijski opterećenu i nagrađenu mnoštvom izazova, teškoća i pobjeda, prvenstveno doživljavao iz perspektive odgovornosti i obaveza. Ono što je drugima imponiralo njega je često samo opterećivalo, pa ponekad i iritiralo. Kao vojskovođa, kao vrhovni komandant, pokazivao je posebnu hrabrost u donošenju odluka i opredjeljivanju vlastitog ponašanja. Hrabrost s jedne i neposredna roditeljska toplina s druge strane, su se često prožimali u njegovom odnosu prema komandantima jedinica i borcima s kojima je dijelio izazove i težinu rata. Snagu karaktera je balansirao neposrednom prisnošću u komunikaciji, istrajnost u realizaciji zahtjevnih odluka sa elastičnošću i smislom za pojedinosti koje su predlagali saradnici ili ih je nametala situacija. No, snagu njegovog uticaja na svoje vojnike i komandante najsnažnije je pokazivao u dalekovido projektovanim zahtjevima da se razlikujemo od neprijatelja, da na brutalnosti i zločine ne odgovaramo na isti način, čak i onda kada se činilo da smo znatno slabiji od neprijatelja. Tražio je da budemo borci koji će ličiti na svoje časne pretke i na svoj plemeniti narod. U svim teškim situacijama je pronalazio uporišta za optimizam, pravce koji nude poželjne ishode i pomagao da naša nada snaži a da strah bude manji. Upute komandatima su istovremeno uključivale elemente državničke vizije slobode za kakvu se valja boriti, strategije koja tu borbu može učiniti provodivom, roditeljske brige za vojnike i pripadnike jedinica, i to uvijek u kontekstu poimanja Bosne i Hercegovine kao sigurnog doma za sve njene narode i građane. Svaka njegova posjeta jedinicama je značila novu snagu, novi zamah i nove vidike za pripadnike Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegova jasna pozicija, hrabro i snažno opredjeljenje, imali su odlučujući uticaj na branioce u početnim danima agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, što je rezultiralo većim brojem taktičkih pobjeda branilaca na terenu. Ove taktičke pobjede su proizvele prvu značajnu strategijsku posljedicu u sferi duha, koja je imala presudan uticaj na tok i ishod rata. Snažan duh bosanskih branilaca činio je nesavladivu branu svom oružju i tehnici agresora, neutralizirajući njegovu prednost u svim elementima i faktorima rata.
109

UMIJEĆE SJEĆANJA

Vrijednosti predsjednika Alije Izetbegovića u svim domenima njegovog djelovanja, neprekidno su bile oplemenjivane dubokim doživljavanjem i dosljednim razumijevanjem snage i pragmatičnosti islama. Iz njegovog svakodnevnog djelovanja se lako mogao prepoznavati sklad dobrog poznavanja ilozoije i doktrine islama i kako su elemeti tog iskrenog i produhovljenog življenja vjere dobijali kontekst dnevne primjene. Primjera je zaista mnogo, a vjerodostojnu ilustraciju je lako prepoznati u činjenici da ne samo da je uvažavao već je i živio uvjerenje da je tolerancija najveći stupanj moći a želja za osvjetom prvi znak slabosti. Budući da ga je zadesilo puno nepravde, život mu je nudio mnoštvo razloga i pogodnih mogućnosti da se osveti. Ne samo da se nije svetio već je pokazivao posebno razumijevanje za razloge i postupke svojih protivnika različite vrste, do mjere da se iz njegovih postupaka češće i više moglo prepoznati sažaljenje nego želja za osvjetom. Fascinantni su svi praktični konteksti potrebe da lično uči i druge inspirira da to isto rade, da izazove ne doživljava tragično već kao šansu i mogućnost, da se borba različite vrste valja voditi neprekidno, pri čemu je borba sa samim sobom njen najviši i najteži stepen. Veličinu čovjeka koje je u svom skromnom ovozemaljskom hodu objedinio toliko značajnih i plemenitih osobina su vjerovatno bolje sa strana i distance prepoznavali drugi, nego mi ovdje u Bosni i Hercegovini. Od velikog broja državnika, ilozofa, vojskovođa, intelektualaca različitih proila, analitičara i historičara koji su govorili o razmjerama lika i djela predsjednika Izetbegovića za potrebe ovog osvrta izdvojit ću riječi Bernard-a Henry-ja Levy-a, koji je govoreći o portretu melanholičnog vojskovođe kazao: „Znam da se povijest u svojim tenzivnim i dramatičnim trenucima uvijek utjelovi u jednom čovjeku. Poput De Gollea u Parisu, Dubčeka u Čehoslovačkoj, nepoznatog mladog Kineza usred pekinškog proljeća. Tako se desilo da se četiri godine trajajuća bosanska drama, taj beskonačni i grozni rat, zapravo utjelovi u jednom čovjeku. I taj čovjek je Izetbegović“.1 Moguće je naći mnoštvo drugih citata kojima je lako potkrijepiti tvrdnju da je predsjednik Alija Izetbegović znatno više cijenjen i uvažavan u svijetu i izvan granica svoje domovine nego u domovini. Hrabri me nada da je u domovini prema njemu prisutno više ljubavi nego što vanjske manifestacije pokazuju. Osjećam se vrlo privilegovan činjenicom da sam više puta imao mogućnost neposredno razgovarati s predsjednikom Izetbegovićem i da lično doživim snagu, mudrost, dalekovidost i suptilnost njegovih razmišljanja i poruka. Cijeneći ovog velikog čovjeka, koji je uvijek umio da misli u kosmičkim razmjerama, a da pritom bude potpuno oslonjen na zemlju i da tako snažno sliči na svoj narod i bude njegov neraskidiv dio, vjerujem da će i dalje inspirirati, motivirati i uvjeravati svoje sljedbenike da prostora i potrebe za rad ima sve više i da su izazovi u kojima će se nastaviti realizacija započetih ideja i projekata iz dana u dan sve prisutniji. Valja nam na tom putu istrajati
1 NIPP „Ljiljan“, Alija Izetbegović, JA IZDATI NE ZNAM, Sarajevo, 1996. str. 7.

110

KORAK broj 29

Sead KREŠEVLJAKOVIĆ

Heroji oslobodilačkog rata: Adil Bešić

Bitke ZA vJEČNOST I LEGENDU

Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Dobio je ime po majci Adili koja je umrla osam dana nakon poroda. Odrastao je uz pomajku Bahriju i oca Adema. Imao je tri brata: Nihada (1963.), Ilijaza (1965.) i Izeta (1973.). Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. juna 1991., s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”. Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. novembra 1992., kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne bbr. u rejonu Grabeža. Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH. Iako je historijat porodice Bešić vezan za Kozarac, porodica Adila Bešića 1966. godine seli u obližnji Prijedor gdje on završava osnovnu školu. Kako u Prijedoru nije imao stalni posao, otac je radio kao vodoinstalater u Zagrebu, a Adilova po111

UMIJEĆE SJEĆANJA

majka Bahrija brinula je o djeci. Svi su bili odlični učenici. Za razliku od braće koji su nastavili civilno školovanje i kasnije studije, Adil se odlučio za vojnu karijeru. Aktivno se bavio skijanjem, košarkom, trenirao karate i govorio engleski i njemački jezik. Često je dolazio u svoj Prijedor. Pema podacima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) više od 1.500 naoružanih Srba uz pomoć JNA u noći sa 29. na 30. april preuzimaju sve funkcije u Prijedoru u cilju stvaranja “čiste” srpske općine, čime nezakonitim pučem ruše legalno izabranu vlast. U gradu i okolini počinje ubijanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Krizni štab Srpske autonomne regije Krajine izdaje 22. juna 1992. odluku prema kojoj sva preduzeća, kompanije, državne institucije, komunalije, ministarstva i Vojsku Republike Srpske mogu voditi jedino osobe srpske nacionalnosti. Iste vlasti su preko radiotalasa pozivale da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu kao znak vjernosti srpskim vlastima, a svi nesrpski stanovnici morali su nositi bijele trake oko ruke ako su vjerni novoj vlasti. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli. Ono što se dešavalo tih dana u Prijedoru i okolnim mjestima bio je zločin bez presedana nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, gotovo jednak genocidu u Srebrenici. Od 22. do 25. maja Kozarac i druga mjesta u kojima su živjeli Bošnjaci sravnjena su sa zemljom. Za dva dana, samo u Kozarcu je ubijeno 800 ljudi, a preživjeli muškarci, žene i djeca odvedeni su u koncentracione logore i mučilišta: Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača. Među njima su bila i tri brata Adila Bešića, pomajkin brat i očevi bratići. Ilijaz i Nihad su pušteni nakon tri mjeseca, a najmlađi Izet oslobođen je tek nakon sedam mjeseci pošto su svjetski mediji objavili podatke o postojanju stravičnih koncentracionih logora u Bosni. Adilova pomajka uz pomoć komšija ostala je u Prijedoru do juna 1993. godine. “Ja sam bio u Hrvatskoj i čekao da saznam za sudbinu djece i žene. Najmlađi Izet bio je u logorima Omarska i Manjača. Izašao je u novembru za Švedsku preko UNHCR-a. Ilijaz se neko vrijeme nakon puštanja iz logora borio na travničkim ratištima, a onda kada sam ja bio teško bolestan, došao je kod mene u Zagreb i Hrvati mu nisu dopustili da se vrati. Na kraju su svi otišli u Švedsku. Adila nisam vidio od 1991. godine. Zadnji put sam s njim pričao dvadeset dana prije pogibije. Stigli smo se samo upitati za zdravlje i veza se prekinula.” (Adem BEŠIĆ, otac) BeŠić i orGANiZirANJe BrANiTeLJA BiHAćA Uvidjevši da se ideja Jugoslavije guši u krvi prijedorskih, kozaračkih i drugih žrtava velikosrpske agresije, Adil Bešić napušta Jugoslovensku armiju i prijavljuje se u Teritorijalnu odbranu RBiH u Bihaću, gdje preuzima Odred Teritorijalne odbrane “Gata-Vrsta” u blizini bosanskohercegovačko-hrvatske granice. “Adil Bešić je odmah, na početku rata, dokazao svoju veličinu kao vojnik i vojskovođa. Dokazao je da ima osobine čovjeka koji je kadar da se nosi s ozbiljnim situacijama. Bilo je to početkom maja 1992. kada je jedan konvoj JNA trebao proći kroz Bihać s tenkovima. Adil je tu odigrao sjajnu ulogu u sprečavanju njihovog prolaska,
112

KORAK broj 29

postavivši takvu odbrambenu liniju kojom je pokazao oicirima JNA i njihovim obavještajcima da ih na ovim prostorima čekaju jake i organizirane jedinice koje će im se suprotstaviti. Ta kolona JNA vratila se prema granici i nije ušla u BiH na tom pravcu. To je bila prva akcija u kojoj je on pokazao svoje organizacione sposobnosti i svojevrsnu hladnokrvnost. ” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) Adil Bešić uspostavljajući vojnu organizaciju već svojim prvim naredbama traži od svojih vojnika profesionalno obavljanje zadataka, strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i poštivanje Ženevske konvencije. (Naredbe 2. bataljona: 1/15 / 18. 6. 92. i 1/25 / 11. 6. 92.) “Naš odred TO “Vrsta” bila je prva formacija na ovim prostorima koja je vojnički profesionalno ustrojena i koja je s Adilom odmarširala 12 kilometara pješke odavde do kasarne “Grmeč”. On je toliko ulijevao samopouzdanje borcima koji su išli za njim, da smo se osjećali nepobjedivim. Nisam nikad čuo da je povisio ton na nekoga. Govorio je jednostavno i logično…” (Dedo BAŠAN, borac) BItKA ZA DrŽAVNu GrANiCu “Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade) Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH. Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja. Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992., snage Armije RBiH kreću ponovo u akciju. “Naprijed je bio bataljon predvođen Adilom Bešićem koji je do podneva uspio poraziti neprijatelja i zauzeti Lohovska brda zarobivši dva topa ZIS koji su tad za nas bili od neprocjenjivog značaja. Bila je to jedna od najbriljantnijih akcija koju smo izveli.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani…” (general Atif DUDAKOVIĆ, komandant V korpusa i nosilac Ordena zlatnog grba s mačevima). “U jednom momentu u toj bici Adil je ostao s dva-tri borca kod zis-ova do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio arti113

UMIJEĆE SJEĆANJA

ljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli, a vrijeme je iskorišteno za dolazak naših svježih snaga.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, decembar 1996.) U bici na Lohovskim brdima Adil Bešić postao je dijelom čuvenih krajiških legendi koje od davnina čuvaju sjećanje na hrabre Bošnjane o čijem se junaštvu i vještini već stoljećima priča po Krajini. SMrt NA GrABeŽu Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnijih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Armija RBiH 25. novembra 1992. zauzela je desetak bunkera. Plan je bio da se narednih dana nastavi s akcijama. “Noć prije pogibije sjedili smo kod Adilovog bezbjednjaka. Bili smo svi dobro raspoloženi zbog uspješnih akcija. Malo smo se opustili, a Adil je odjednom ustao i rekao da mora ići da poskida neke mine koje je on postavio.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima.’ Nismo znali da smo već na 5–10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio. ” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade) “Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan) “Ja sam zahvalan i Bogu i narodu. Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi.” (Adem BEŠIĆ, otac) Adil Bešić je svojim umijećem, hrabrosti i plemenitim ljudskim osobinama za svega šest mjeseci rata postao dijelom krajiških legendi. Bataljon kojim je komandovao, dobio je naziv “Adil Bešić”, kao i bivša kasarna “27. juli” u Bihaću. Mještani mjesne zajednice “Vrsta” i okolnih mjesta sagradili su mu turbe još za vrijeme rata. Sahranjen je 2. decembra pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji. Adilovo turbe nalazi se pored spomenika Alije Alijagića (1896.–1922.), zaboravljenog heroja. Mještani MZ “Vrsta” i nekadašnji saborci Adila Bešića sigurni su da će još dugo živjeti sjećanje na Adila.
114

KORAK broj 29

Sead KREŠEVLJAKOVIĆ

Heroji oslobodilačkog rata: Nesib Malkić

komAnDnAt velike stRUČNOSTI I JASNE VIZIJE

Nesib Malkić rođen je u Gornjim Dubravama (živinice) 5. jula 1961. godine. Bio je peto od šestero djece Hamdije i Ajke. Njegov otac radio je u drvnoj industriji, a majka mu je bila domaćica. Odmah po završetku osnovne škole u Gornjim Dubravama kao pitomac 25. klase upisuje Srednju vojnu školu u sarajevskoj kasarni Maršal Tito. Među kolegama isticao se inteligencijom. Kao odličan učenik i vojnik upisuje i Višu vojnu školu (Odsjek ratno vazduhoplovstvo i protivazdušna odbrana), a nakon toga završava i specijalističku obuku u Zadru. Na kraju vojne karijere u JNA dobio je čin kapetana. Uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu, prilikom pomjeranja snaga JNA početkom 1991. godine, Nesib Malkić svojim autom sa kompletnom borbemom opremom napušta kolonu vozila Jugoslovenske armije i stavlja se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine, odnosno Općinskom štabu TO Kladanj. Raspoređen je na dužnost komandira čete TO u Živinicama, a ubrzo i na mjesto načelnika Općinskog štaba TO Živinice. Dolazak Nesiba Malkića značio je veliko moralno ohrabrenje za nenaoružane pripadnike malobrojnih patriotskih snaga koje su se spremale da bez obzira na sve pruže odlučan otpor okupaciji Bosne i Hercegovine. Malkić je bio izuzetno stručan oicir i znao je da otpor agresiji neće ići tako lako. Ipak, Živinice su bile idealno mjesto za odgovornog i sposobnog oicira kakav je bio Nesib. Općinski štab TO Živinice bio je prvi štab koji je izvršio mobilizaciju u Bosni i Hercegovini. Već 2. aprila 1992. godine, kada je napadnuta Bijeljina, formirane su prve dobrovoljačke jedinice, ali, nažalost, tada nisu imali nikakvo naoružanje. Kad je napadnut Zvornik, iz Živinica su otišla 72 dobrovoljca na Kula Grad. Prve ozbiljnije obrise dobre organizacije, po kojoj će živiničke snage kasnije postati prepoznatljive
115

UMIJEĆE SJEĆANJA

u cijeloj državi, dao je upravo Nesib Malkić. Uspostavio je prvu pravu organizaciju sistema veze na području OŠTO Živinice. Organizirao je, u formacijskom smislu, i prvu pravu četu koja je izašla na brdo Gradina iznad Živinica. Angažmanom i djelima iskazao se kao pravi čovjek koji treba stati na čelo patriotskih snaga. Od samog početka, kao načelnik Općinskog štaba TO Živinice, Nesib Malkić je insistirao na ukrupnjavanju jedinica. Imao je jasnu viziju organizacione strukture koja je bila neophodna za uspješno suprostavljanje neprijatelju. Ukrupnjavanjem postojećih jedinica formirana je 210. brigada Armije RBiH. “Malkić je izrazio želju da komanduje tom brigadom. Zahvaljujući Malkićevim organizacionim sposobnostima, daljnjom transformacijom Općinskog štaba TO Živinice formirana je Komanda operativne grupe, ranga divizije sa 6 brigada. Na čelu ovih formacija bio je Nesib Malkić.” (Hasan Muratović, ratni komandant OŠTO) U februaru 1993. godine Malkić je kao komandant brigade, paralelno sa ratnim dejstvima, organizirao kurs komandira odjeljenja i vodova uporno insistirajući na odgovornosti disciplini pripadnika brigade. “Kad je akcija, tražio je maksimalnu opreznost kako bi se sačuvalo što više života naših vojnika.” ( Šeik Tulumović, vojnik) Odbranom Tuzle, Kalesije, Kladnja, Banovića, Lukavca, Gračanice, Srebrenika, Gradačca i Živinica uvezana je relativno prostrana slobodna teritorija u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Ipak, 210. brigada Armije RBiH, koju je ustrojio Nesib Malkić, tokom rata nikada nije mirovala. Jedan ili dva bataljona ove brigade uvijek su bili na zadatku. “Ponajmanje smo branili državu na svojoj općini; 75 % naših zadataka bilo je na prostoru drugih općina. Bili smo na svim ratištima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Nema na kojem nas ratištu nije bilo...” (Husein Jusić, nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i saborac) Tokom borbi na području Brčkog jednom prilikom, prema kazivanju oicira iz Malkićeve komande, general Sefer Halilović, načelnik Štaba Vrhovne komande Armije RBiH, pisao je sa suzama u očima: “Ne mogu vam narediti, znam da činite sve, ali učinite šta je još moguće...” Također, i komandant Generalštaba Armije Republike BiH general Rasim Delić u jednom govoru u Krajini rekao je da je 210. brigada najbolja brigada za ofanzivne i defanzivne zadatke. Pored Nesiba Malkića u brigadi pod njegovom komandom bila su i dvojica njegove braće. Njegov odnos prema vojnicima i oicirima bio je pun poštovanja. Bio je uzor u vođenju ljudi. U cilju zaštite života svojih vojnika uvijek je vršio temeljite pripreme i izviđanja ratišta. Nijedan borac njegove brigade nije došao tamo gdje već nije bio njihov komandant. Izviđanje terena vršio je s komandantima bataljona. Nakon toga bi ko116

KORAK broj 29

mandanti bataljona na terenu vršili pripremu sa komandirima četa da se za svakog vojnika odredi mjesto i da svaki vojnik zna svoj zadatak prije početka akcije. Deset dana prije pogibije Nesiba Malkića, članovi Komande 210. brigade izviđali su teočansko ratište. Plan neprijatelja krajem 1993. godine bio je da se preko Olova dolinom rijeke Krivaje spoji sa snagama na Ozrenu i da u potpunosti odsijeku tuzlansku regiju koja je već tada bila najveća slobodna teritorija u Bosni i Hercegovini. Ipak stalni problem za pripadnike 2. korpusa bila je nemogućnost dopreme materijalno-tehničkih sredstava, hrane, goriva i lijekova. Plan neprijetelja je bio da potpuno odsijeku tuzlanski region. Snage Drugog korpusa odlučile su da osujete taj plan napadom na grad Vareš koji je tada imao izuzetan strateško-taktički značaj. Grad Vareš bio je slavina od koje je zavisio život na području Tuzle. Svi humanitarni konvoji prolazili su kroz ovaj grad pod kontrolom HVO-a. Doprema hrane, lijekova i MTS-a ovisila je isključivo o odluci lokalnih vojnih vlasti u tom gradu. U to vrijeme u Varešu je vladao ratni zločinac Ivica Rajić. Nakon što se “proslavio” izvršenjem prljavih zadataka u cilju izazivanja neprijateljstva između snaga HVO i Armije RBiH i nakon što je sa svojim kriminogenim vojnicima u Varešu zaveo svoju strahovladu hapseći i “neposlušne” pripadnike HVO-a, 23. oktobra 1993. godine njegovi kriminalci počinili su masakr bošnjačkog stanovništva u Stupnom Dolu. Nakon toga, 210. brigada Armije RBiH od pretpostavljene komande dobila je zadatak da učestvuje u borbama za Vareš. Komandant Nesib Malkić, kao i uvijek do tada, krajnje ozbiljno je prihvatio ovaj zadatak započevši pripremna izviđanja. Lično je 24. oktobra provjerio situaciju u Stupnom Dolu i odlučio da sa svojim planovima napada upozna komandante svojih bataljona. Dan kasnije, 25. oktobra 1993. godine sve je krenulo naopako već od jutarnjih sati. U komandi nije bilo dovoljno goriva i umjesto u deset ujutro, Komanda je tek kasno poslijepodne u sumrak došla na lokaciju odakle su trebali vršiti izviđanje. Dio komunikacije puta kojim je komandant Malkić sa komandantima svojih bataljona trebao doći do linija prema Varešu bio je vlažan. U rejonu Crnoriječke visoravni odlučili su da se iskrcaju iz vozila i nastave šumskim putem pješke. Spontano se oformila grupa oko komandanta brigade. Prema sjećanju njegovih oicira, Malkić je bio jako zabrinut situacijom u Stupnom Dolu. Kada su došli u neposrednu blizinu brda sa kojeg se mogao vidjeti Stupni Do u plamenu, eksplodirala je prva granata. Pala je nekih 100 metara dalje. Pukovnik Sead Paravlić rekao je da se prije korekture vatre popnu na obližnje brdo odakle je i trebalo da izviđaju Stupni Do. “Potrčali smo prema šumi u zaklon i tada se čuo rotirajući zvuk druge granate.” (Husein Jusić, nosilac ratnog priznanja ‘Zlatni Ljiljan’ i saborac) Bilo je oko 16.40 sati. Granata je pala tačno na mjesto kuda su se kretali komandant Nesib Malkić i njegovi oiciri. Pet oicira je teško ranjeno, a komandant brigade Nesib Malkić bio je na mjestu mrtav. Sa njim su poginuli i načelnik Štaba brigade Fikret Andelić, te Sead Paravlić, Nevres Šišić i Nermin Forčaković koji je naknadno podlegao od zadobijenih rana.
117

UMIJEĆE SJEĆANJA

Tokom ratnih godina dešavale su se mnoge, nikada razjašnjene, sumnjive situacije u kojoj su konce rata vodile mračne sile najčešće povezane sa proiterskim i ratnohuškačkim porivima. Malkićevi saborci, koji su 25. oktobra 1993. godine bili svjedoci pogibije komandnog kadra 210. brigade, ne kriju sumnju da je do ovog tragičnog događaja došlo pukom slučajnošću. Iako utvrđivanje istine prepuštaju historiji, vjeruju da nekome nije odgovaralo da se oslobodi Vareš. Granate su doletjele sa položaja vojske RS-a sa prostora Bijambara. Optička vidljivost nije postojala. Nakon što je druga granata pogodila pripadnike komande 210. brigade, nije se više čula ni jedna eksplozija. Brigada kojom je komandovao Nesib Malkić nakon njegove pogibije dobila je počasni naziv 210. viteška brigada – “Nesib Malkić”. Malkić je bio uzor vojnog profesionalca ,”vojnika od glave do pete”, koji se nametnuo svojom stručnošću i primjernim ponašanjem. Njegova brigada je bila ogledalo svog komandanta. Bila je to jedna od najbolje ustrojenih formacija na prostoru Bosne i Hercegovine, sastavljena od patriota koji su se prije svega isticali vojnim vještinama i profesionalizmom. Komandant Nesib Malkić sahranjen je u Gornjim Dubravama. Priznanje “Zlatni ljiljan” mu je dodijeljeno 1993. godine, a posthumno, 1994., odlikovan je Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

118

KORAK broj 29

Sead KREŠEVLJAKOVIĆ

Heroji oslobodilačkog rata: Hajrudin Mešić

“ZmAj oD mAjevice”

Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. januara 1959. u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik, kao drugo dijete oca Mehe i majke Zejfe. Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi, nakon čega završava podoicirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA vanredno je završio Vojnu akademiju u Beogradu i dobio čin kapetana. Hajrudin i njegova supruga Radenka dobili su kćerku Lejlu i sina Zlatka. Zadnje službeno mjesto Hajrudina Mešića u JNA bilo je u Karlovcu. Supruga Rada također je radila u JNA kao građansko lice. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima zvorničke i ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir Policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga Prva teočanska brigada dobija je naziv “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost.
119

UMIJEĆE SJEĆANJA

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala. “Godinu prije moglo se vidjeti da će izbiti rat. Pola ljudi bilo je za Tuđmana, pola za Miloševića. Nas Bosanaca bilo je veoma malo. Rat se mogao naslutiti i po kretanju vojske. Hrvati su zaista bili prisiljeni da se brane… Odlučili smo da napustimo JNA i da se vratimo u Bosnu. Hajro je prihvatio mjesto komandira policije u Ugljeviku dok nije vidio da su se veće grupe četnika stacionirale u Starom Ugljeviku. Kad je došao do spiska na kojem je naša porodica bila prva na listi za likvidaciju, sa dijelom policijskog naoružanja, kao legalni komandir policije, prelazi u Teočak.” (Rada Mešić, supruga) Tada je za kapetana Hajru prvi put čuo njegov budući saborac i njegov naslijednik na mjestu komandanta teočanske brigade Dževad Avdičević Babak. “Prvi put sam čuo za njega kada je napustio policiju u Ugljeviku uzevši tačno onu količinu oružja i municije koja je procentualno pripadala bošnjačkom narodu i legalno otvorio policijsku stanicu u Teočaku. Tim potezom zbunio je i nas, ali i Srbe…” (Dževad Avdičević Babak) Najveće uporište Hajrudina Mešića bilo je u Snježnici, gdje je odmah po dolasku u Teočak održao zbor građana objašnjavajući stanovništvu da se i Bosni sprema ono što je zadesilo Sloveniju i Hrvatsku. Kako bi što eikasnije djelovali protiv neuporedivo bolje naoružanog neprijatelja, donesena je odluka “da se ide u šumu”. Krenuli su prema Nezuku, Sapni, Kalesiji… Mala grupa boraca okupljenih u Teočaku išla je od mjesta do mjesta pokušavajući osvijestiti narod da se organizira i pruži otpor agresiji. Supruga i djeca Hajrudina Mešića nalazili su se prvih dana rata u Subotici. “Čuli su se telefonom i on je rekao da idu za Njemačku. Rada nije htjela ni da čuje za to i poručila mu je da dolazi njemu, da je nije strah ni barikada ni četnika: ‘Ja hoću tebi.’” (Zlatko Mešić, sin) Supruga Rada sa djecom krenula je prvim autobusom i pridružila se svom suprugu i maloj grupi boraca koji su se pripremali za partizanski način ratovanja. SA ženoM i djeCoM na prViM LinijaMa odbrane Nakon zločina u Zvorniku nad bošnjačkim stanovništvom, uskoro je pao i Kula-Grad. Naoružani branitelji povlačili su se prema slobodnim teritorijama. Cilj je bio spajanje s naouružanim grupama branitelja koji su se povukli u šume pokušavajući mobilizirati preostalo seosko stanovnišvo, kako bi organizirali otpor na preostalim slobodnim dijelovima zvorničke općine. Među 40-ak boraca koji su se kretali kroz šumu između neprijateljskih položaja bili su komandantova supruga Rada i njihovo dvoje male djece. “Ako je žrtvovao ženu i djecu koju smo mi na smjene nosili, bilo nam je jasno kolika je njegova odlučnost da se bori. To nam je davalo dozu hrabrosti da eliminišemo strah…” (Dževad Avdičević Babak)
120

KORAK broj 29

Iako su tzv. snage SAO Semberije i Majevice, JNA, Arkanovi dobrovoljci i druge paravojne formacije već uveliko radile na etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u ovom dijelu zemlje, nije bilo nimalo jednostavno pokrenuti oružani otpor. U mnogim bošnjačkim selima mala grupa branitelja s Hajrudinom Mešićem dočekivana je s podozrenjem. “U Klisi su se svi spremili za predaju. Nisu nam dali ni da sjednemo, ni da vodu pijemo. Nazivali su nas odmetnicima, govorili nam da će i Teočak izgorjeti zbog nas, ali već nakom mjesec dana za isti taj narod postali smo heroji.” (Dževad Avdičević Babak). “Za razliku od nekih sela, u Sapni su nas dobro primili. Tu smo dobili prve uniforme i dočekali prve direktne napade.” (Rada Mešić, supruga) Na prostoru Teočaka i Sapne uz Hajrudina Mešića djeluju i grupe Mehdina Hodžića (kapetana Senada) i Haseta Tirića. Teočak i Sapna postaju simboli otpora i snage bosanskih vojnika. odBrANA tEoČAKA “Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima računajući da je to svakako već njihova teritorija. Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih posebna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, pomognutim jedinicama iz Srbije i Crne Gore. Uviđajući snagu ustaničko odbrambenog pokreta, koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se s uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali – stalno nudeći pregovore i primirja. On tu demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima, ali istovremeno priprema veliku “Majevičku oluju” – oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstvo boraca teočanskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak – Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi. Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna.” (Mirzet Hamzić, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507) “Dok je Teočak još bio u okruženju, radili smo akciju deblokade. Ujutro smo pomjerili kompletnu liniju. Pomjerili smo neprijateljske snage, ali smo se susreli s civilima. Hajro je obustavio sva djelovanja 24 sata, da bi se civili izvukli… Neprijatelj se sutra do slijedećeg dana ukopao zbog čega smo imali veće gubitke. Uprkos tome Hajro je poštovao Ženevsku konvenciju.” (Dževad Avdičević Babak)
121

UMIJEĆE SJEĆANJA

“Poručio sam svima da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju i tako ćemo se čuvati do kraja. Koji god vojnik postupi suprotno, odstranit ću ga iz jedinice. Takvi nam ne trebaju!” (Hajrudin Mešić, Radio Tuzla, 1992.) Kapetan Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim, jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti.” Prva teočanska brigada prvi put se spominje 4. 7. 1992. godine, a kasnije će promijeniti ime u 255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”. Tokom cijelog rata njeni borci učestvovali su u napadnim i odbrambenim djelovanjima i na mnogim ratištima van Teočaka. SMrt U PLEMENItoJ MISIJI Hajrudin Mešić poginuo je u plemenitoj misiji, pokušavajući otvoriti koridor prema Srebrenici i pomoći opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice koji je mjesecima umirao od gladi i granata i koji je uprkos svojim natčovječanskim naporima očuvao veliku slobodnu teritoriju. Ljudima, koji su mjesecima apelovali, molili, pozivali upomoć svoje saborce sa drugih slobodnih teritorija Bosne i Hercegovine. Hajrudin Mešić tražio je od komande Drugog korpusa Armije RBiH da mu da oružje i municiju za otvaranje koridora prema Srebrenici. “Doslovno je rekao: ‘Ja više ne mogu da čekam. Narod tamo testera noge, ja ne mogu više slušati i čekati. Ja im idem pomoći…’” (Rada Mešić, supruga) Noć uoči pogibije Hajrudin Mešić pjevao je s goduškim komandirom Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”. Kažu i imao je pravo pjevati je, jer se kapetan Hajro, “Zmaj od Majevice”, u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”. (Mirzet Hamzić, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507) Akcija spajanja Kamenice, Srebrenice i Teočaka počela je u jutarnjim satima. “Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju.” (… Muzej) Sve je išlo kako je kapetan Hajro zamislio, a zatim je uslijedio šok. Dok se s nekoliko boraca na položajima u Nezuku pokušavao skloniti u jednu kuću, geler granate pogodio je kapetana Hajru u leđa. “Samo je stigao reći: ‘Pogođen sam…’” (Patara, saborac) Akcija je zaustavljena. “Poslije pogibije komandanta brigada je nastavila kao da je ostao među nama. Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe.” (Dževad Avdičević Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”) Hajrudin Mešić je 1992. rekao: “Sutra kad bih izgubio život, ne bi mi bilo žao jer mislim da sam poprilično doprinio da se odupremo tom našem agresoru.”
122

KORAK broj 29

Avdo HUSEINOVIĆ

Sedamnaest godina od pogibije Zaima Imamovića, heroja s Drine

smrt Je sa slobodom došla

Dok stojim na megdanu s riječima koje ćete naći u ovoj priči, osjećam koliko su nejake i one i ja da opišemo svu veličinu i okrutnu sudbinu jednog od najvećih sinova i heroja zemlje bosanske, rahmetli Zaima Imamovića. Obilazeći istočnu Bosnu, od Goražda do Ustikoline, od Prače do Ilovače, u mnogim kućama, na zidovima na kojima je decenijama stražarila Titova slika, danas ponosno stoji fotograija bosanskog vojskovođe Zaima Imamovića UMJEtNIK rAtA Jedan od Zaimovih saboraca mi kaže: “Sve o njemu može stati u jednu rečenicu - da je Zaim bio umjetnik rata”. Rođen je 22. aprila 1961. godine u selu Kola kod Goražda. Bio je kapetan prve klase bivše JNA na službi u Sloveniji. Nakon “heftičnog” slovenskog rata s jedinicom se povukao u Lukavicu, odakle je 8. aprila 1992. prešao u tek formiranu Teritorijalnu odbranu RBiH. Ratni komandant Fočanske brigade Armije RBiH, brigadir Zaim Bešović bio je jedan od najbližih ratnih saradnika rahmetli Imamovića. Upoznali su se 8. aprila 1992., a posljednji put vidjeli 8. oktobra 1995., dan prije Imamovićeve pogibije. “Prikupljao sam dobrovoljce da krenemo da branimo Foču i moj brat mi je iz kasarne bivše JNA u Lukavici doveo kapetana Zaima. Iz Hrasnice smo 10. na 11. april 1992. krenuli za istočnu Bosnu. Trebalo nas je pod punom ratnom spremom krenuti 240. Međutim, mnogi su nas prevarili i pošlo nas je 80 - preko Igmana, Bjelašnice, Grepka, ne sluteći da će nam to područje biti ratna sudbina i da će Zaim tu završiti svoj životni i ratni put. Dolazimo 13. na 14. april u Ustikolinu. Tu su već bili ljudi koji su predali Foču. Nas dvojica smo smatrali da možemo odbraniti lijevu obalu Drine. Prijatno me Zaim iznenadio. Odmah je bioe lavovski hrabar i neopisivo mudar. Tada smo, 16. aprila 1992., formirali Prvu drinsku brigade”, sjeća se Bešović.
123

UMIJEĆE SJEĆANJA

Krvoločne i pijane četničke horde, nakon okupacije Foče, krenule su da pljačkaju i pale selo po selo, s ciljem da zauzmu cijelo gornje Podrinje. Narod je bezglavo bježao. A onda se pojavio kapetan Zaim. Veličanstven otpor bosanskog vojnika na Drini, predvođen vojskovođom Zaimom Imamovićem, posebno je došao do izražaja u odsudnoj odbrani Goražda.

Zaim Bešović i Zaim Imamović u pripremi akcije na Treskavici

Zaim je bio jedan od kreatora operacije “Krug”, izvedene od polovine avgusta do 18. septembra 1992., kada je oslobođeno Goražde, kompletna goraždanska teritorija i dio općina Foča i Rogatica. Radovan Karadžić tada je izjavio: “To nisu mogli osmisliti muslimani, to je osmislila CIA i to je međunarodna zavjera protiv Srba”. Imamović je 29. avgusta 1992. ranjen, kada je svojim “golfom” naletio na tenkovsku minu u centru Goražda. Goražde je s ostalim dijelovima slobodne teritorije Bosne i Hercegovine bilo povezano preko Grepka, Trnova i Igmana sve do početka ljeta 1993., kada Mladić ofanzivom Goražde dovodi u potpunu izolaciju. Zaim Imamović je u danima svog najvećeg herojstva među narodom itekako osjetio prokletstvo slave. Naime, 9. oktobra 1993. uhapšen je u Sarajevu i priveden u kasarnu “Ramiz Salčin”, gdje je više sati ispitivan, a potom četiri dana proveo u kućnom pritvoru. Razlog su bile razne obavještajne podvale o “njegovoj odgovornosti” za pad Trnova, Bjelašnice i Igmana. Neposredno prije pogibije bio je presretan kada je saznao da postoji jedan važan povjerljiv dokument zaveden kao “Vojna tajna - strogo povjerljivo” pod brojem 08-21-44/93, koji rasvjetljava njegovu ulogu i odbacuje bilo kakvu odgo124

KORAK broj 29

vornost, a koji je Sabit Subašić, pomoćnik komandanta za bezbjednost Operativne grupe “Igman”, još prije pada Igmana poslao Štabu Vrhovne komande Armije RBiH. “O Zaimu su iz Goražda dolazile raznorazne podvale da pijanči, da je izdajnik, maltene državni neprijatelj broj 1”, kaže Zaim Bešović. “To raditi jednom takvom heroju i ljudskoj veličini je normalnom umu neshvatljivo. Izveden je 29. decembra 1994. helikopterom iz Goražda i razočaran otišao u Njemačku da obiđe porodicu. Kada je januara 1995. u Tarčinu formirana 14. divizija Armije RBiH, Nedim Alagić Peda i ja tražili smo da se Zaim vrati iz Njemačke. Satelitskim telefonom smo ga dobili i ubijedili da se vrati i preuzme diviziju. Bio je iznenađen da se nešto promijenilo u odnosu prema njemu. Pod njegovom komandom 14. divizija nizala je stalne uspjehe oslobađajući visove Treskavice. Nakon pada Srebrenice, prijetila je opasnost da Mladić krene na Goražde i žurili smo da što prije preko Rogoja i Grepka deblokiramo Podrinje. Bio je napoleonski tip ratnika - samo ići naprijed! Često sam mu govorio da će rat na kraju politika riješiti, međutim, on to nikada nije htio prihvatiti kao realnost.” KoBNI 9. oKtoBAr Prvih dana oktobra 1995. Zaim je u novoj ofanzivi, kao i obično, s diverzantima i podređenim komandantima ušao u neprijateljsku dubinu i bio četvrti put ranjen na Bosanskom vratlu, duboko prema Kalinoviku. Tada je ponovo oslobođen famozni Lupoč. Na referiranju u Komandi 14. divizije 8. oktobra brigadir Bešović je kazao da je deinitivno kraj rata i da je objavljeno potpisivanje primirja te da su sve daljnje akcije apsurdne. Imamović se složio i prebacili su ga helikopterom da sanira ranu. Sutradan, 9. oktobra 1995., pripadnici Vojske RS u Trnovu i okolici su šenlučili slaveći kraj rata. Najednom je proletio helikopter Armije RBiH. Brigadiru Bešoviću javljaju da se vratio komandant Imamović. “Ja sam tada bio razriješen dužnosti komandanta 182. viteške fočanske brigade i stavljen na raspolaganje Prvom korpusu”, nastavlja priču Zaim Bešović. “Rahmetli Imamović je htio da budem uz njega. Često smo nasamo razgovarali i govorio mi je kako mu je deveti koban datum. Tog 9. oktobra otišao je kod komandanta Selima Hamzića i krenuli su prema Rogoju. Bili su s njim komandanti Peda, Husein Tursunović... Srpski artiljerci su ih granatom našli na Čelini iznad Rogoja. Geler je Zaima pogodio direktno u srce. Bio sam na Čardaku, naslonjen na jedan kamen. Sjećam se da mi je došao Ešef Čelik i rekao: “Moram ti reći jednu bolnu vijest”. Rekao sam: “Nemoj, sve znam, poginuo mi je imenjak”. Naslućivao sam to, iako mi niko prije toga nije javio. Poginuo je kao major. Komandanti brigada njemu podređeni već su bili pukovnici, a neki drugi komandanti divizija generali. Iako je bio ovjenčan ratnom slavom i bio oicir koji je poginuo na najvećem formacijskom mjestu u Armiji RBiH, komandujući 14. divizijom, posthumno su mu na dan dženaze u vrhu Armije RBiH, radi sebe, dali čin brigadira, jer bilo bi previše sramotno po njih da ga ukopaju kao majora. Međutim, ja nikad na njemu nisam primijetio da mu smeta što on ima čin
125

UMIJEĆE SJEĆANJA

majora, a što čin generala imaju neki koji mu ni do koljena nisu. I “Zlatni ljiljan” je dobio posthumno 1996. - kaže Bešović. Zaimova smrt je sa slobodom došla. Saborci su ga mrtvog gledali i neutješno se pitali kako da jednu takvu ljudsku gromadu ubije gelerčić veličine zrna kafe. Nad zemljom bosanskom vjetrovi raznose sudbine kao oblake. Sudbina heroja Zaima Imamovića bila je da pogine u posljednjim sekundama sudijskog vremena agresije na RBiH. Već smo se bili navikli na smrt najvećih heroja, ali ova je nekako baš teško pala. Ne može se danas govoriti o čarobnim bosanskim planinama Treskavici, Bjelašnici, Igmanu i Jahorini, a da se ne spomene ime Zaima Imamovića. Jer, ratujući po njima, i on sam je postao planina. BItKE SE doBIvAJU U GLAvI Imamović je znao postrojiti hiljadu ljudi i tražiti dobrovoljce za akciju i svi se jave. Često je znao ući u neprijateljsku dubinu 15-20 kilometara bez oružja, možda ponekad samo s pištoljem u ruci. “Ono su linije odbrane goraždanskih boraca na Borovcu i Kleku i mi tamo treba da dođemo. Odavde izgleda daleko, ali što se okom vidi, daleko nije”, govorio je svojim borcima dok bi romantičarski nostalgično s Đokinog tornja na Treskavici gledao prema Podrinju. Znao je borcima reći: - Bitke se dobivaju u glavi i samo ako u svojim glavama dobijete bitku, lako ćete poraziti neprijatelja. Vi, moji borci, nikada nećete ući tamo gdje ja ne bih, niti ću vas poslati tamo gdje ja neću s vama ići.

126

KORAK broj 29

Šefko HODŽIĆ

Sjećanje na majora Mihajla Petrovića

legendarni komandant sa vlašića

Oicir bivše JNA i magistar elektrotehnike Mihajlo Petrović u proljeće 1992. godine, kada je izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu, a njegova jedinica napustila Travnik, povukao je potez zbog kojeg je mogao biti strijeljan. On, major, pa Srbin, i to rođen u Daču kod Beograda, odbio je naređenje da krene sa svojim drugovima i – ostao u Travniku. Odbio je i poziv porodice da dođe u Beograd, pa i poziv roditelja svoje supruge Ane da se preseli u Zagreb. Ostao je s rajom u Travniku, jer je s njima proveo 17 najljepših godina, pa nije mogao da ih ostavi sada, “kada im je najteže”. Sa Petrovićem su u Travniku ostali i supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena. Petrovićev prvi ratni zadatak je bio da okupi i vojnički uveže prognane Bošnjake iz vlašićkog sela Mudrike. Karadžićevi Srbi prognali su Mudričane 9. maja 1992. godine i oni su novo utočište našli u Đačkom domu u Travniku. Mudričani su se bavili sječom šume i uzgojem stoke. Sad im je valjalo ratovati kako bi oslobodili svoje selo. Razočarali su se kad su im predstavili čovjeka koji će ih voditi na Vlašić – Mihajla Petrovića. “Nismo mu vjerovali”, priča nam Mudričanin Rifet Čogić. “Srbi nas protjerali, a sada treba da nas Srbin vodi.” Ali, vrlo brzo se uspostavila neraskidiva veza između majora, Srbina iz Beograda i Bošnjaka, gorštaka sa Vlašića. Petrović nije Mudričane odmah poveo u borbu, nego ih je dvadesetak dana u Travniku obučavao. A kako je osjetio da teško stiče povjerenje gorštaka sa Vlašića, zamolio je komšiju i prijatelja Faruka Hadžijunuzovića, predratnog pripadnika “Zelenih beretki”, s kojim je godinama radio u JNA, da pođe s njim na Šešićku planinu. Bio je 23. juna 1992. kad su krenuli na Vlašić. Usput su sretali prognane Bošnjake iz Bosanske krajine, koji su nosili samo zavežljaje, bili nesretni i isprepadani. Petrović
127

UMIJEĆE SJEĆANJA

je išao ispred svojih boraca i neprekidno pozdravljao izbjeglice sa “Selam alejkum, dobri ljudi!” Saborcima je na Vlašiću objasnio da je nazivao selame prognanicima kako bi im dao do znanja da su stigli na slobodnu teritoriju. A tri dana kasnije, 26. juna 1993., nakon što je dio njegove jedinice položio zakletvu na Šešićkoj planini, major Petrović je novinarki Nađi Riđić dao potresni intervju, koji je objavila TVBiH i nakon kojeg je major Petrović ušao u ratnu legendu. Dvije rečenice iz tog intervjua obišle su svijet. Nakon što se predstavio kao major i Srbin iz Beograda, Petrović je rekao: “Nakon razaranja Turbeta i Karaule i susreta kolona prognanih sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman od svih bosanskohercegovačkih Muslimana. A na Drini i Savi biću veći Srbin od svih bosanskohercegovačkih Srba.” Zapovjednici HVO u Travniku nudili su Petroviću velike pare da pređe kod njih. Ali, on je odbio govoreći kako su Muslimani “danas najugroženiji narod na svijetu” i da hoće da ostane sa njima. Petrović je sa Mudričanima na Šešićkoj planini ratovao četiri mjeseca. Jedan Mladićev oicir je te borbe nazvao “stotinu dana Vijetnama”. Nakon što su iskopali lanac tranšeja, rovova i zemunica, Petrović i njegovi Mudričani su neprekidno napadali neprijatelja. Izvodili su diverzije, a zajedno sa drugim jedinicama, organizovali su nekoliko velikih napada na Gostilj i Smet. Petrović je učestvovao u svim akcijama i previše se izlagao opasnostima. S njim je bio i njegov šesnaestogodišnji sin Aleksandar, koji je bio hrabar borac. Faruk Hadžijunuzović i Mehmed Mehić kažu da im je Petrović često govorio, kad bi kretali u akciju, da ne dozvole da on “živ padne četnicima u ruke”. “Ako me zarobe, odmah pucajte u mene”, govorio im je. Petroviću i njegovim ratnicima Travničani su pjevali pjesme. Jedna od njih počinje ovako:

“Po Travniku raja priča: Eto našeg Petrovića! Hrabre borce on nam vodi da živimo u slobodi!”
A Mudričani su spjevali ovakav bećarac:

“Petroviću, neka ti je dika, ti si sabro hiljadu vojnika!“
Nije ih, baš, bilo hiljadu, nego dvije, tri stotine i od njih je formiran Prvi vlašićki odred. A njegov prvi komandant je bio Mihajlo Petrović. Petrovićevi Mudričani bili su stalno na Vlašiću. Jer, s druge strane Šešićke planine nalazi se njihovo selo. Sa najviše kote – Visa mogli su da gledaju svoje spaljene kuće
128

KORAK broj 29

i imanja koja su drugi radili. Noću bi se, ponekad, i spuštali do svojih kuća, pa i dogonili svoju stoku. Gledali su i kako gori džamija. Major im je obećao da će poslije rata izgraditi novu džamiju, ali i crkvu. Petrović je u onom intervjuu od 26. juna 1992. svoje Mudričane opisao ovako: “To su gorštaci iz bosanskih šuma kojima život nikad ništa nije poklanjao, nego samo uzimao. Oni su dobričine koji su svojim komšijama, Srbima, sve opraštali – do onog trenutka kada su im zapalili njihov krvavi znoj u mudričkom džematu. Međutim, ni tada nisu postali ekstremni, nego su spremni oprostiti svima koji nisu okrvavili ruke.” Major Petrović je smatrao da je Šešićka planina ključ odbrane Travnika i osnova za oslobađanje cijelog Vlašića. Njegov zamjenik Remzija Kobilić se sjeća da je Petrović planirao da na Vlašiću formira brigadu. Posljednja velika bitka na Vlašiću, dok je Petrović bio živ, vođena je 1. oktobra 1992. godine i on joj se radovao. Nije se srećno završila i on je bio neraspoložen. Čak se u ljutnji nehotice i ranio. Krajem oktobra 1992. vođene su borbe za Jajce. Kada je grad pao, komanda u Travniku je donijela odluku da povuče borce sa Šešićke planine kako, poslije pada Karaule, ne bi ostali u okruženju. Posljednji sretni dan na planini bio je 24. oktobar 1992. Faruk Hadžijunuzović je prvi put donio fotografski aparat i tako napravio prve i jedine snimke majora Petrovića i njegovih boraca na Vlašiću.

Vlašić, 24. oktobra 1992. godine: Mihajlo Petrović (treći slijeva) sa grupom saboraca 129

UMIJEĆE SJEĆANJA

Tragedija se dogodila narednog dana – 25. oktobra. Svjedok je bio Mehmed Mešić, komandir voda. Evo njegove priče o smrtnom ranjavanju majora Petrovića: “Moj vod je bio na liniji kada je Majoru stigla naredba da mora napustiti Šešićku planinu. Major je rekao da to ne dolazi u obzir. Ali, kako je ponovo naređeno, Major je tražio da postavimo mine. Tog dana smo do podne stavljali mine i onda se vratili u komandu na ručak. Vod koji je bio u pripremi tražio je od nas PAM da idu na Vis i gađaju selo. Major im nije dozvolio, jer su i četnici znali da dođu na Vis. Međutim, nišandžija uze PAM i okide. Ali neko je nešto izvadio iz postolja i PAM se, pucajući, oteo nišandžiji. Srećom, niko nije ranjen. Major se, srećan što nikom ništa nije bilo, smijao tako da je taj njegov smijeh djelovao zloslutno. Tad je Major donio odluku da ponovo postavljamo mine. Uzeo je pušku, šljem, pancir, torbicu, bombu… Krenuli smo prema Mlakvi, gdje je trebalo da postavljamo mine. Major meni pokaza gdje treba da kopam za minu i prođe naprijed. Ali, ja nisam kopao i gledao sam ga šta radi, računajući da bi mogao promijeniti odluku i postaviti minu na drugo mjesto. Prišao je jednoj staroj mini, od koje će poginuti, gledao je i prekoračio. Ode do brijega i složi nekolike grane. Uze blok i ucrta nešto. Ja ga pratim i ne kopam. On se opet vrati onoj staroj mini, prekorači špagu i čučnu nad minom. Bog mi je dao da baš gledam u njega. Nisam vidio je li mu puška pala na minu, ili se nešto drugo dogodilo. Prvo sam vidio prašinu, pa čuo detonaciju. Pao je uz obalu. Mi smo dotrčali do njega. Krv, krv… Nije davao glasa. Olovku je i dalje držao u ruci i stalno je pritiskao. Dotrčali su bolničar i Majorov sin, koji je bio na liniji. Za osamnaest minuta snijeli smo ga u Šešiće. Odmah smo obavijestili komandu u Travniku da je Major ranjen. Kad smo majora Petrovića dovezli u travničku bolnicu, ekipa ljekara je bila spremna. Tu su bili njegovi saborci i supruga Ana. Major je bio u dubokoj komi i odmah je upućen u zeničku bolnicu. Ali, na putu za Zenicu klonula je Majorova ruka…” “Majora smo sahranili onako kako je želio”, kaže Faruk Hadžijunuzović. “Jer, on nam je više puta govorio da ga, ako pogine, sahranimo u parku pokraj džamije, gdje su ukopani i njegovi saborci. Tako smo i uradili.” Major Petrović je sahranjen 27. oktobra 1992. godine. Ispratili su ga svi saborci i Travničani. Preko deset hiljada ljudi. U grob su ga spustili njegovi Mudričani. Grob majora Petrovića lijepo je uređen. Uradili su ga “u znak zahvalnosti SUBNOR 1941.-1945. i građani Travnika”. Baš tako piše na njegovom grobu. Petrovićevi saborci, Mudričani, vratili su se u svoje selo. Obnovili su kuće i ponovo se bave stočarstvom. Iznad sela diže se kota Vis za koju su vodili mnoge bitke. I izgubili nekoliko mještana, hrabrih ratnika: Mustafu Mehića, Halila Spahića, Hasana Hakeljića, Ismeta Maglića, Ahmeta Mehića, Rusmira Mehića i - svog majora Mihajla Petrovića.

130

KORAK broj 29

rAtNI ZLoČini

Sud u Hagu: Sažetak presude Zdravku Tolimiru, osuđenom na doživotni zatvor

GenociD i u žEPI

Zdravko Tolimir, bivši pomoćnik komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba vojske bosanskih Srba (VRS), 12. decembra 2012. je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene 1995. godine nakon pada enklava Srebrenica i Žepa, u Bosni i Hercegovini.
Tolimira je većina članova Pretresnog vijeća II, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, proglasila krivim za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, ubistvo kao kršenje zakona ili običaja ratovanja, kao i za istrebljivanje, progon, nečovječna djela putem prisilnog premještanja i ubistvo kao zločin protiv čovječnosti. Optuženi nije proglašen krivim za zločin deportacije kao zločin protiv čovječnosti. Većina ga nije proglasila krivim za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti po osnovi principa koji se odnose na kumulativne osude. Zdravko Tolimir se tereti da je počinio te zločine kroz učešće u dva udružena zločinačka poduhvata. Cilj prvog poduhvata je bio da se pobiju vojno sposobni muškarci bosanski Muslimani iz enklave Srebrenica, od otprilike 11. jula do 1. novembra 1995. Cilj drugog udruženog zločinačkog poduhvata je bio da se prisilno ukloni i deportuje stanovništvo bosanskih Muslimana iz enklava Srebrenica i Žepa od marta do avgusta 1995.
131

RATNI ZLOČINI

Pretresno vijeće je utvrdilo, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, da je Tolimir učestvovao u oba ova udružena zločinačka poduhvata i proglasilo ga krivim za zločine koji su počinjeni u njihovom provođenju, osim za zločin deportacije. Optuženi je takođe proglašen krivim, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, za zločine koji su mogli biti predviđeni kao posljedica oba udružena zločinačka poduhvata: situaciono uslovljena ubistva manjih grupa muškaraca iz Srebrenice, ciljana lišavanja života trojice vođa bosanskih Muslimana iz Žepe, kao i druga djela progona. Vijeće je utvrdilo da su ubistva vojno sposobnih muškaraca iz srebreničke enklave počinjena s diskriminatornom namjerom, što ih čini djelima progona. Osim toga, Vijeće je ustanovilo, da “zlostavljanja kojem su bili izloženi ti ljudi dostižu takvu težinu da se mogu okvaliikovati kao teške tjelesne i duševne povrede i predstavljaju djela genocida”. Većina članova Vijeća je takođe ustanovila da je uklanjanje civilnog stanovništva bosanskih Muslimana iz Žepe, uništavanje njihovih domova i džamije, pogubljenje trojice najviđenijih lokalnih vođa izvršeno kako stanovništvo bosanskih Muslimana u ovoj enklavi ne bude u stanju da se obnovi. Većina je zaključila da “patnje žena, djece i starijih koji su prisilno premješteni iz enklava Srebrenice i Žepe dostižu takvu težinu da mogu da se okvaliikuju kao teške tjelesne i duševne povrede i kao takve predstavljaju genocid”. Većina je utvrdila da je “kombinovani učinak prisilnog preseljenja i operacije ubijanja imao razorne posljedice po izički opstanak muslimanskog stanovništva u istočnoj Bosni i Hercegovini i uvjerila se da su te operacije imale za cilj uništenje tog stanovništva”. Većina je utvrdila da je optužani znao za genocidnu namjeru i da ju je dijelio s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, uključujući njegove obavještajno-bezbjednosne organe, koji su bili u velikoj mjeri umiješani u provođenje oba ova udružena zločinačka poduhvata. Većina sudija, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, utvrdila je niz činjeničnih zaključaka. Utvrđeno je da je već 1992. na najvišim položajima u Republici Srpskoj postojala politika da se stanovništvo bosanskih Muslimana ukloni iz istočne Bosne i Hercegovine. Ta politika je potvrđena Direktivnom 7 izdatom u martu 1995., koju je potpisao predsjednik Republike Srpske, Radovan Karadžić, kojem su u sastavljanju tog dokumenta pomagali razni sektori iz Glavnog štaba VRS, uključujući Sektor za obavještajno-bezbjednosne poslove, na čijem čelu je bio Zdravko Tolimir. Nakon pada Srebrenica 11. jula 1995. godine i bjekstva brojnih civila u bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima, pripadnici bezbjednosnih organa pod profesionalnom komandom Tolimira su u jutro 12. jula diskutovali o planu da se pobiju muškarci koji su odvojeni od grupe u bazi Ujedinjenih nacija. Većina članova Vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, zaključila je da je u skladu s tim planom najmanje 1.000 muškaraca i dječaka držano u stravičnim uslovima, neki od njih su psihički zlostavljani, prije nego što su transportovani autobusom do Bratunca. Ondje su im se, 12. i 13. jula, pridružile na hiljade bosanskih Muslimana iz kolona
132

KORAK broj 29

koje su se kretale od Srebrenice ka Tuzli, koji su uhvaćeni ili su se predali snagama bosanskih Srba. Većina članova Vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, zaključila je da je od 13. jula do nekog datuma u avgustu 1995. najmanje 4.970 muškaraca bosanskih Muslimana ubijeno. Većina članova Vjeća je zaključila da je to konzervativna procjena najmanjeg broja. Večina je izjavila, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, da je ukupan broj bosanskih Muslimana iz Srebrenice koji su ubijeni najmanje blizu 6.000. Vijeće je zaključilo da “patnje kroz koje su ti ljudi prošli u momentima neposredno pred smrt morale biti nepodnošljive. Mnogo su puta oni koji su čekali na strijeljanje vidjeli egzekuciju onih prije njih. Onaj mali broj preživjelih koji su došli da svjedoče pred Vijećem ispričali su grozne priče o svemu šta su morali da pretrpe”. Pretresno vijeće je podvuklo da su počinjeni zločini bili “masovnih razmjera, po svom intenzitetu veoma teški i imali su razorne posljedice”. Većina članova Vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, takođe smatra da “u obzir mora uzeti krajnja patnja otprilike 30.000-35.000 žena i djece koji su prisilno uklonjeni iz te dvije enklave, kao i to da oni ni do danas nisu u stanju da vode normalan i konstruktivan život” Prvobitna optužnica protiv Zdravka Tolimira potvrđena je 10. februara 2005., a objelodanjena je 25. februara 2005. Optuženi je uhapšen 31. maja 2007., a u pritvor Međunarodnog suda prebačen je 1. juna 2007. Suđenje je počelo 26. februara 2010. Suđenje Zdravku Tolimiru je jedan od 12 postupaka pred Međunarodnim sudom koji se tiču niza zločina koje su pripadnici snaga bosanskih Srba počinili nad bosanskim Muslimanima nakon pada dvije zone pod zaštitom Ujedinjenih nacija, Srebrenice i Žepe, u julu 1995. godine. Šest od tih dvanaest postupaka je okončano. (ICTY)

133

RATNI ZLOČINI

Mr. Osman SUŠIĆ

HistoriJski revizionizam negiranje agresije i genocida u BiH

U periodu između 1991. i 1995. godine na prostoru Bosne i Hercegovine desili su se neki od najtežih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i najteži oblik zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, genocid. Na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovina je izvršena oružana agresija, koju su izvršile Savezna republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i Republika Hrvatska uz pomoć domaćih kolaboracionista. Posebno mjesto u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu zauzima opsada i odbrana Sarajeva. U Sarajevu je za vrijeme opsade ubijeno ili umrlo od posljedica ranjavanja i nametanja teških životnih uslova između 10000 i 15000 ljudi, među kojima 500 do 1600 djece. Ovi podaci su rezultati istraživanja međunarodnih i domaćih institucija, organizacija i udruženja u periodu 1995.-2010. Ali, treba istaći da još ne postoje potpuni podaci o žrtvama Sarajeve u opsadi, a posebno o djeci.1 Još od samog početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu kontinuirano se manipuliše činjenicama u smislu negiranja, falsiikovanja i revizije istih. Stalni smo svjedoci pritisaka političkih, naučnih i medijskih krugova, koji imaju za cilj da agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu nazovu građanskim ratom, da se agresor izjednači sa žrtvom, te da se negira genocid, a sve to i pored postojanja relevantne dokumentacije koja potvrđuje i agresiju i zločin genocida. U nastavku rada ćemo ukazati samo na neke događaje koji i danas, 20 godina nakon što su se dogodili, predstavljaju primjere pokušaja historijskog revizionizma i politizacije agresije na BiH.
1 Čekić Smail ... (et. al.), Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2010. godina, str. 14-15.

134

KORAK broj 29

SLuČaJ MarkaLe Markale predstavljaju dva primjera najtežeg oblika pojedinačnog granatiranja i ubijanja civila u Sarajevu. Prvi događaj se zbio 05. 02. 1994. godine, kada je minobacačka granata bačena na pijacu Markale. Od ove granate je smrtno stradalo 68 građana, a 144 je ranjeno. Drugi događaj se zbio 28. 08. 1995. godine, kada je minobacačka granata od 120 mm eksplodirala u ulici Mula Mustafe Bašeskije ispred Gradske tržnice. Od ove granate je smrtno stradalo 34 građana, a 78 je ranjeno. Oba ova događaja već 18 godina nailaze na stalna negiranja od strane Banja Luke i Beograda. Negiraju se činjenice da su obje granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske, odnosno Sarajevsko – romanijskog korpusa. Srpska strana je tvrdila da su granate ispaljene sa položaja Armije Republike Bosne i Hercegovine ili da je čak postavljen eksploziv sa ciljem okrivljavanja srpske strane, te pokretanja vojne intervencije međunarodne zajednice usmjerene protiv srpske strane. U prilog negiranju ovih zločina idu i neke izjave međunarodnih službenika koji su djelovali u Bosni i Hercegovini u periodu 1991.-1995. Prije svega se misli na visokog funkcionera Ujedinjenih nacija Jasuši Akašija, koji je i nedavno u Crnoj Gori izjavio da je granata koja je pala na Markale mogla biti ispaljena bilo sa položaja Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Vojske Republike Srpske.2 Negiranjem ovih zločina negiraju se i pravosnažne presude ICTY. U presudama generalima Galiću i Miloševiću jasno se navodi da su granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske, odnosno Sarajevsko – romanijskog korpusa. U nastavku rada navest ćemo dijelove presuda koji se odnose na slučajeve Markale. Dio iz presude generalu Stanislavu Galiću, koji govori o događajima na Markalama: „Dana 5. februara 1994. na tržnici Markale, u središtu Sarajeva, eksplodirala je minobacačka granata i ubila oko 60 ljudi, a više od stotine ih je ranjeno. Pretresno vijeće je čulo iscrpno svjedočenje o tom incidentu. Vijeće je proučilo istrage koje je nakon tog incidenta vodilo osoblje Ujedinjenih nacija i tamošnji istražitelji, kao i analize vještaka koje su pozvale strane u postupku. Iznijeto je niz novih podataka. Većina članova Vijeća je zaključila da je minobacačka granata koja je prouzrokovala eksploziju ispaljena s područja pod kontrolom SRK-a. Bio je to razorni napad na civilni cilj. Većina članova Vijeća se stoga uvjerila da su građani Sarajeva napadani direktno ili neselektivno s područja pod kontrolom SRK-a.“3 General Stanislav Galić je pravomoćno osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Dio iz presude generalu Dragoslavu Miloševiću o događajima na pijaci Markale od 28. 8. 1995. Godine: „Granatiranje minobacačima je također bilo svakodnevna pojava i za rezultat je imalo mnoge pogibije i ranjavanja među civilnim stanovništvom grada Sarajeva.
2 3 http://www.blic.rs/Vesti/Politika/284911/Jasusi-Akasi-Jos-nejasno-ko-je-gadjao-Markale, ( pristup 10. 02. 2012. ) ICTY, Predmet IT – 98 – 29, http://www.icty.org/x/cases/galic/cis/bcs/cis_galic_bcs.pdf, ( pristup 12. 02. 2012.)

135

RATNI ZLOČINI

Od svih incidenata u kampanji granatiranja jedan od najstrašnijih bio je incident na tržnici Markale 28. augusta 1995. Pretresno vijeće je zaključilo da je tržnicu Markale granatirao Sarajevsko-romanijski korpus i to minobacačem od 120 mm, uslijed čega je ubijeno 34 i ranjeno 78 civila. Glavni argument odbrane u vezi s granatiranjem tržnice Markale bio je da je tu riječ o insceniranom događaju, odnosno o eksploziji statičnog eksploziva, a ne granate iz minobacača od 120 mm. Pretresno vijeće je odbacilo tu tvrdnju, kao i druge argumente odbrane u vezi s tim događajem.“4 „Žalbeno vijeće je, nadalje, razmotrilo Miloševićeve argumente iznesene u njegovom četvrtom osnovu žalbe, gdje je tvrdio da ga se ne može smatrati odgovornim za planiranje i naređivanje incidenata koji su se desili između 6. avgusta i 10. septembra 1995., dok je bio na liječenju u Beogradu, odnosno, za granatiranje zgrade BITAS dana 22. avgusta 1995. i tržnice Markale dana 28. avgusta 1995. Žalbeno vijeće je podsjetilo da je osoba zadužena za komandu SRK u Sarajevu u vrijeme dok je Dragomir Milošević bio hospitaliziran u Beogradu bio njegov načelnik štaba, Čedomir Sladoje, koji je izdavao naređenja umjesto komandanta... Kao što je pokazano u obrazloženju presude, s obzirom na oslobađajuće presude za granatiranje zgrade BITAS 22. avgusta 1995. i tržnice Markale 28. avgusta 1995., nije bilo potrebe da Žalbeno vijeće razmotri Miloševićeva osporavanja u vezi žrtava ovih incidenata i u vezi sudjelovanja SRK u istom. U tom smislu, žalba nije promijenila relevantne zaključke Pretresnog vijeća.“5 General Dragoslav Milošević je osuđen na 29 godina zatvora. NEGIrANJE GENocIdA U SrEBrENIcI Dešavanja iz perioda 1991.-1995. u Republici Bosni i Hercegovini su u cjelini izložena revizionizmu, falsiikovanju i sakrivanju istine, što bi zahtijevalo sveobuhvatnu i mnogo opširniju analizu. Stoga su istaknuti samo pomenuti događaji u Sarajevu, ali ne možemo propustiti spomenuti negiranje zločina genocida u Srebrenici jula 1995. godine. U Srebrenici jula 1995. godine se dogodio najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, gdje je za nepunih 10 dana ubijeno preko 8000 zarobljenih Bošnjaka. Pored postojećih presuda međunarodnih i nacionalnih krivičnih sudova, rezolucija koje su usvojili Europska unija, Sjedinjenje Američke Države, Kanada i Australija i postojanja Izvještaja Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10.-19. jula 1995. godine Vlade Republike Srpske i Radne grupe za provođenje zaključaka iz konačnog Izvještaja Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10.-19. jula 1995. godine, genocid nad Bošnjacima kontinuirano negira, na način da se žrtve genocida poistovjećuju sa izvršiocima genocida. Sve više se pokušava proturiti teza o ratnim zločinima na svim stranama, čime se geno4 5 ICTY, Predmet IT – 98 – 29 / 01, http://www.icty.org/x/cases/dragomir_milosevic/cis/bcs/cis_milosevic_dragomir_bcs.pdf, ( pristupio 13. 02. 2012. ) ICTY, Predmeta IT-98-29 / 01, http://www.icty.org/x/cases/dragomir_milosevic/cis/bcs/cis_milosevic_dragomir_bcs.pdf, ( pristupio 13. 02. 2012. )

136

KORAK broj 29

cid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava reduciraju samo na ratne zločine, što, najblaže rečeno, duboko vrijeđa istraživače ovih zločina, a pogotovo žrtve genocida. Na ovaj sasvim pogrešan način se unaprijed, bez ikakvog istraživanja, daju kvaliikacije o tako značajnom pitanju, kao što je karakter zločina, što ne odgovara činjeničnom stanju i u suprotnosti je sa relevantnom dokumentacijom.6 Na osnovu relevantne dokumentacije možemo tvrditi da je u planiranju, pripremi, izvršenju i prikrivanju genocida u Srebrenici učestvovao u punom kapacitetu politički, upravni, vojni i policijski potencijal srpskih snaga. Ideološki, politički i vojni nosilac genocida bila je Savezna Republika Jugoslavija, a glavni izvršioci Vojska Jugoslavije, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije i kolaboracionističke formacije Vojske Republike Sprske, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske i drugi organi izvršne vlasti i uprave paradržavne tvorevine Republike Srpske i strani plaćenici.7 Razlozi historijskog revizionizma, koji uključuje negiranje zločina genocida i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, izjednačavanje žrtve i agresora, leže u činjenici da se istina o događajima u Bosni i Hercegovini na kraju dvadesetog stoljeća želi sakriti, falsiikovati i na taj način prikriti stvarni kreatori i izvršioci zločina genocida i agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, agresija se želi prikazati kao građanski rat, a zločin genocida i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava kao ratni zločini koje su činile sve zaraćene strane podjednako.

6

7

Čekić Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima – Specijalno izdanje, juli 2011., U povodu obilježavanja 16. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Sigurnoj zoni Ujedinjenih Nacija SrebreniciI, jula 1995.godine, Univerzitetski informativni glasnik Info, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo 2011., str. 25-26. Čekić Smail, Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima – Specijalno izdanje, juli 2011., U povodu obilježavanja 16. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Sigurnoj zoni Ujedinjenih Nacija SrebreniciI, jula 1995.godine, Univerzitetski informativni glasnik Info, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo 2011., str.37

137

RATNI ZLOČINI

Ratni izvještaji Lava Trockog iz Balkanskih ratova 1912.-1913.

zločini ŠoviniZMA i DeMoKRAtiJe
U jesen 1912. Lav Trocki (1879.-1940.), ruski marksistički teoretičar i revolucionar, poslat je na Balkan da izvještava za najpopularniji ljevičarski list u južnoj Rusiji Kievskaya Mysl. Njegovi izvještaji sa balkanskih bojišta objavljeni su kasnije u svesku VI nedovršenih Sabranih djela (Sochinenia) štampanih na ruskom jeziku između 1923. i 1927. Izvještaji o Balkanu i balkanskim ratovima prevedeni su na engleski 1980. i doživjeli nekoliko izdanja, posebno između 1991. i 1993. tokom obnovljenih balkanskih ratova. Tekst koji slijedi govori o postupanju balkanskih država prema muslimanskom stanovništvu tokom 1912.-1913. i o zavjeri šutnje ruske štampe o zločinima koje su počinili slavenski saveznici na Balkanu.1

IZA ZAvJESE “Ovo je gotovo doslovno (pisao sam dok mi je diktirano) kazivanje jednog mog srpskog prijatelja. Imao sam priliku - srećom ili nesrećom, teško je reći - dok je rat još trajao, da posjetim Skoplje (Uskup), nekoliko dana nakon bitke kod Kumanova. Već s početka, od iritirajuće nelagode s kojom je moja molba za dozvolu kretanja primljena u Beogradu i vještačkih prepreka koje mi je postavljalo Ministarstvo rata, počeo sam da sumnjam da ljudi koji upravljaju tokom rata nemaju posebno čistu savjest i da, tamo dolje, čine se stvari koje se vrlo malo slažu sa zvaničnom istinom vladinih saopćenja
1 Bilješka prevodioca - Izvor: The War Correspondence of Leon Trotsky: Balkan Wars 1912-1913, tr. By Brian Pearce; ed. by George Weissman and Dunean William , New York : Pathinder, 1993, pp. 267-272; 275-277; 285-287.

138

KORAK broj 29

za štampu. Ovaj utisak, ili radije predosjećaj, dalje je ojačao kada sam u Nišu slučajno sreo jednog oicira koji je bio u Skoplju po nalogu Generalštaba. Ovaj oicir bio je dobar, pošten čovjek koga sam poznavao dugo vremena. Međutim, vrlo brzo nakon što je saznao da idem u Skoplje i da sam, ustvari, dobio dozvolu da idem tamo, on reče sa neskrivenim neprijateljstvom da nema nikakvog razloga ići u Skoplje ako se nema posla tamo, da vlasti u Beogradu ne znaju šta čine kada dopuštaju “strancima” da idu u Skoplje itd. U Vranju, na staroj srbijanskoj granici, nakon što je shvatio da ne želim da mijenjam svoju namjeru, oicir je promijenio svoj ton i počeo, na zaobilazan način, da me priprema za slike koje ću vidjeti kada dođem u Skoplje. ‘’Ovo su sve veoma neprijatne stvari ali, nažalost, one su neizbježne’’. Primjedbe mog prijatelja uključivale su, naravno, spominjanje državnih potreba. Sve ovo, moram priznati, učinilo me je još više sumnjičavim. To znači, razmišljao sam, da zlodjela o kojima je glas već došao do Beograda, nisu bili slučajni, pojedinačni i izdvojeni događaji, pošto ih je jedan ugledni oicir objašnjavao kao rezultat ‘’potreba države’’. Neko bi morao imati podatke o njima. Ko? Vojne vlasti? Ili vlada također? Odgovor na ovo pitanje dobio sam vrlo brzo, nakon dolaska u Skoplje. Strahote su počele odmah nakon što smo prošli staru granicu. U pet sati poslije podne približili smo se Kumanovu. Sunce je zašlo i počeo je da pada mrak. Što je nebo postajalo tamnije to su svjetliji postajali strašni bljeskovi vatre koja se penjala uvis. Gorjelo je sve oko nas. Cijela albanska sela pretvorena su u vatrene stubove - daleke i bliske sve do željezničke pruge. Ovo je bio prvi stvarni istinski primjer nemilosrdnog međusobnog uništavanja među ljudima, koji sam vidio u ratnoj zoni. Nastambe, imovina sticana od strane očeva, djedova i pradjedova nestala je u plamenu. U svojoj punoj plamenoj monotoniji ova slika nas je pratila cijelim putem do Skoplja. Tamo smo doputovali u deset sati naveče. Sišao sam iz marvenog vagona u kome sam putovao. Cijeli grad je bio tih - na ulicama nigdje žive duše. Jedino tu, ispred željezničke stanice, bila je grupa vojnika iz koje je dopirao pijani glas. Svako ko je doputovao vozom otišao je svojim putem, ostavljajući me samog na stanici. Otišao sam do grupe vojnika. Četiri vojnika držali su bajonete na gotovs, a u sredini grupe stajala su dva vrlo mlada Albanca u bijelim kapicama. Jedan pijani neredovni vojnik - komitadži (četnik) - držao je u jednoj ruci kamu (makedonski bodež), a u drugoj lašu rakije. Komitadžija je izdavao naređenja. “dolje!” albanci polumrtvi od straha pali su na koljena. “Gore!” Ustali su. To se ponovilo nekoliko puta. Zatim je komitadžija, prijeteći i psujući, uperio vrh svoga bodeža u grla i grudi svojih žrtava; onda ih prisilio da piju rakiju, a zatim... ih poljubio. Opijen moći, rakijom i krvlju, zabavljao se, igrajući se sa njima kao što se divlja zla mačka igra sa miševima. Isti trikovi, ista psihologija. Ostala tri vojnika, koji nisu bili pijani, stajali su mirno i pazili da Albanci ne bi pobjegli ili pokušali da se opiru, tako da komitadži može potpuno da uživa u svojoj zabavi. “Oni su Arnauti”, jedan vojnik mi reče u povjerljivom tonu. “Sad će ih isjeći”. U strahu se brzo udaljih od ove grupe. Nije bilo smisla pokušati zaštititi Albance. Oni su mogli biti spašeni od ovih vojnika i komitadžije samo oružanom silom. Sve ovo se događalo na željezničkoj stanici gdje je voz tek došao. Pobjegao sam, pretpostavljam, da ne čujem bolne jauke i molbe za pomoć .
139

RATNI ZLOČINI

U gradu, ili, preciznije, na ulicama, bilo je tako tiho kao da je mjesto napušteno. Sva vrata i kapije bili su zatvoreni već od šest sati poslije podne. Sa dolaskom noći komitadžije su počinjale svoj posao. Provaljivali su u turske i albanske kuće i obavljali u svakom slučaju isti zadatak: pljačku i ubijanje. Skoplje je imalo 60 hiljada stanovnika od kojih su polovinu činili Albanci i Turci. Neki od njih su sigurno bili izbjegli ali je pretežna većina ostala. I sada, noću, protiv njih je vršena odmazda. Dva dana prije mog dolaska u Skoplje, prva stvar koju su stanovnici izjutra vidjeli, kada su se probudili, bila je gomila albanskih leševa sa odrubljenim glavama ispod glavnog mosta na Vardaru, u samom centru grada. Neki kažu da su to bili mjesni Albanci koje su ubile komitadžije, drugi da su to leševi koje je Vardar donio do mosta. U svakom slučaju bilo je jasno da ti ljudi odrubljenih glava nisu bili ubijeni u borbi . Skoplje je postalo jedan obični vojni logor. Stanovništvo, posebno muslimani, su se krili i na ulicama se jedino mogu vidjeti vojnici. Među masom vojnika vide se srpski seljaci koji su došli iz svih dijelova Srbije. Navodeći da su došli da traže svoje sinove i braću, oni prelaze Kosovo polje i počnu pljačkati. Razgovarao sam sa trojicom ovih torbara. Oni su došli iz Šumadije, u centru Srbije, pješice preko Kosova polja. Najmlađi među njima, nizak čovjek, “neustrašive” vrste, hvalio se da je u polju ubio dva Arnauta svojom brzometnom puškom. ‘’Bila su četvorica, ali su dvojica uspjela da pobjegnu’’. Njegovi saputnici, stariji seljaci, potvrdiše priču. ‘’Jedna stvar nije dobra’’, žale se. ‘’Nemamo dovoljno novca uza se. Ovdje se može uzeti dosta volova i konja. Vojnička plata je dva dinara (75 kopejki). Vojnik ode u prvo albansko selo na koje naiđe i dovede ti dobrog konja. Preko vojnika možeš dobiti par volova, dobrih volova, za dvadeset dinara.’’ Iz područja oko Vranja stanovništvo je masovno krenulo prema albanskim selima, da uzima što god nađu. Seoske žene su nosile na svojim leđima čak i vrata i prozore sa albanskih kuća. Dva vojnika dođoše do mene. Oni su u četi koja razoružava Albance po selima. Jedan vojnik upita gdje može da promijeni zlatnu liru. Upitah ga da mi je pokaže, pošto nikad nisam vidio taj turski novac. Vojnik pogleda oprezno okolo, zatim izvadi liru iz novčanika, prateći to znakom da ima još toga u novčaniku, jedino ne želi da se to zna. A jedna turska lira je, kao što znate, vrijedna 23 franka. Tri vojnika prođoše kraj mene. Slušao sam njihov razgovor. ‘’Ubio sam ne znam koliko Albanaca’’, jedan reče, ‘’ali ni na jednom od njih nisam našao što bi bilo vrijedno uzeti. A onda kada sam posjekao jednu bulu (mlada turska žena), našao sam na njoj deset zlatnih lira’’. Oni o ovim stvarima ovdje razgovaraju prilično otvoreno, mirno, nezainteresovano. To je nešto uobičajeno. Ljudi ne shvataju kakvu im je veliku unutrašnju promjenu donijelo nekoliko dana rata. Može se vidjeti u kom obimu čovjek zavisi od okolnosti. U uslovima organizovane brutalnosti rata, ljudi brzo postaju brutalizovani a da to i ne shvate. Jedan vod vojnika marširao je glavnom ulicom Skoplja. Jedan pijan i po svim znakovima poluludi Turčin dobacio im je kletve. Vojnici su se zaustavili, postavili Turčina ispred najbliže kuće i strijeljali ga na mjestu. Vod je produžio dalje kao i masa na ulici. Stvar je gotova. Te večeri u jednoj krčmi sreo sam jednog narednika koga sam poznavao. Njegova jedinica bila je stacionirana u Ferizoviću, centru Albanaca u Staroj Srbiji. Sa svojim ljudima, narednik je provukao veliki opsadni top to140

KORAK broj 29

kom deilea iz Kočana do Skoplja, odakle će biti poslat vojsci koja opsjeda Edirne. ‘’I šta sada radiš u Ferizoviću, među Albancima?’’, upitao sam. ‘’Pečemo piliće i ubijamo Arnaute. Ali umorili smo se od toga’’, dodade zijevajući, prateći svoje riječi znakom dosade i zamora. ‘’Ima veoma bogatih ljudi među njima. Blizu Ferizovića ušli smo u jedno bogato selo sa kućama kao tvrđavama. Ušli smo u jednu kuću. Vlasnik je bio bogat stariji čovjek koji je imao tri sina, znači bila su njih četvorica i mnoštvo žena. Sve smo ih izveli iz kuće, poredali žene i isjekli muškarce pred njihovom očima. Žene nisu naricale; kao da za to ništa nisu marile. Samo su nas zamolile da im dozvolimo da odu u kuće i da pokupe svoje ženske stvari. Dozvolili smo im. Svakom od nas dale su lijepe poklone. A zatim smo zapalili cijelo mjesto’’. ‘’Ali, kako se možete tako brutalno ponašati’’, upitao sam, šokiran njegovom pričom. ‘’Ne znam ni sam - na to se navikneš. Neko drugo vrijeme, istina, ne bih bio u stanju, naprimjer, da ubijem starog čovjeka ili nevino dijete. U ratno doba, kao što znate, komandir vam daje naređenja i vi morate da ih izvršavate. Mnogo stvari kao što je ova desilo se nedavno. Dok smo teglili taj top u Skoplje, naišli smo na putu na pokrivena kola u kojima su ležala četiri čovjeka pokrivena do pasa. Odmah sam osjetio miris joda. Nešto je bilo sumnjivo tu, mislio sam. Zaustavio sam kola, upitao ih ko su i kuda idu. Šutili su, praveći se da ne razumiju srpski. Sa njima je bio samo kočijaš, Ciganin, i on objasni da su sve četvorica Albanci koji su učestvovali u borbama kod Mrdare; da su ranjeni u noge i da su sada na putu kućama. Znači, sve je bilo jasno. ‘’Silazite’’, rekao sam. Razumjeli su šta to znači, ali su se opirali, nisu željeli da siđu sa kola. Šta da se čini? Stavio sam bajonet na pušku i završio sa sve četvoricom u kolima .’’ A ja sam poznavao ovog čovjeka. Bio je konobar u Kragujevcu. Momak bez nekakvih posebnih kvaliteta. Neratoboran po prirodi. Konobar kao i mnogi konobari u drugim mjestima. Jedno vrijeme pripadao je čak sindikatu konobara. Bio je i sekretar za jedno kraće vrijeme, a zatim je to napustio. A sada pogledajte u šta su ga pretvorile dvije ili tri sedmice rata.” Zašto se ponašate kao banditi?! Ubijate i pljačkate bez ikakve razlike!”, uzviknuo sam ustuknuvši sa krajnjom izičkom odvratnošću od čovjeka sa kojim sam govorio. Narednik se neugodno osjećao. Nešto mu je, očigledno, palo na pamet, razmišljao je i upoređivao. A zatim, da sebe opravda, izgovorio je, ubijeđen i ozbiljan, frazu koja je bacila još mračnije svjetlo na sve što sam vidio i čuo. ‘’Ne, nije to tako. Mi, redovna vojska, striktno poštujemo određene granice i nikada ne ubijamo lica ispod 12 godina. O komitadžijama ne mogu ništa reći zasigurno. Oni su posebno pitanje. Ali, mogu da jamčim za vojsku.’’ Narednik nije želi da jamči za komitadžije. I, stvarno, oni nisu priznavali nikakve granice. Regrutovani većinom od besposlenjaka, nesposobnjakovića, zlih beskorisnih elemenata - uglavnom sa društvenog dna - oni su od ubijanja, pljačke i nasilja načinili divlju zabavu. Njihova djela govorila su suviše glasno protiv njih - čak su se i vojne vlasti osjećale neprijatno zbog krvavih bahanalija kojim se ustanička borba degenerisala, te su preduzeli odlučne mjere: ne čekajući da se rat završi, razoružali su komitadžije i poslali ih kućama. Nisam bio više u stanju da izdržim ovu atmosferu, nisam imao stomak za to. Politički interes i strašna moralna znatiželja - da vidim vlastitim očima kako se te stvari čine - potpuno su nestali. Sve što je ostalo bila je samo
141

RATNI ZLOČINI

jedna želja, da odem odatle što je moguće prije. Ponovo sam se našao u marvenom vagonu. Gledao sam široke ravnice oko Skoplja: kakva ljepota, kakva širina, ljudi bi mogli živjeti lijepo ovdje, ali i pored toga. Dobro, kakva korist govoriti, vi sami znate ove ideje; jedino su one na tom mjestu nadolazile mi desetorostruko jače. Petnaest minuta nakon što je voz napustio stanicu, pogledao sam vani i ugledao, oko dvjesto jardi od željezničke pruge ležao je leš sa fesom na glavi, licem okrenutim zemlji, i raširenih ruku. Oko pedeset jardi prema željezničkoj pruzi stajala su dva srpska stražara, dio snaga koje su čuvale prugu; oni su pričali, smijali se, jedan je pokazivao leš. Očigledno, bilo je to njihovo djelo. Dalje, dalje, samo da idem dalje od ovog mjesta! Nedaleko od Kumanova, na livadi blizu željezničke pruge, vojnici su kopali veliku jamu. Upitao sam čemu to. Rekli su mi da se jama sprema za neko pokvareno meso koje se nalazilo u petnaest ili dvadeset kamiona koji su stajali po strani. Vojnici, kako se ispostavilo, nisu željeli da uzmu svoja sljedovanja mesa. Sve što su trebali, čak i više, uzimali su direktno iz albanskih kuća: mlijeko, sir, med. ‘’U to vrijeme pojeo sam više meda na račun Albanaca nego ikada u svom životu ranije,’’ rekao mi je jedan vojnik koga sam poznavao. Svaki dan vojnici su klali volove, ovce, svinje, kokoši i jeli ih, bacajući ostatke ustranu. ‘’Nama ne treba meso’’, jedan intendantski oicir mi je rekao. ‘’Nama nedostaje hljeba. Pisali smo stotinu puta u Beograd da nam ne šalju meso, ali oni to nastavljaju da čine u skladu sa nekim rutinskim postupkom.’’ Ovako stvari stoje kada ih posmatrate izbliza. Meso truhne, ljudsko meso kao i goveđe, sela su postala stubovi plamena; ljudi iskorjenjuju ‘’lica iznad 12 godina’’; svako je brutalizovan, gubeći svoj ljudski izgled. Rat se otkriva kao, prvo i najvažnije, jedno zlo, samo ukoliko podignete jedan kraj zavjese koja visi ispred dijela vojničke hrabrosti ... „Kievskaya Mysl“, No 355, 23. decembar 1912. U NovIM PoKrAJINAMA Loše vijesti dolaze iz osvojenih pokrajina. Prvo su nam govorili samo o poklicima oduševljenja oslobođenog stanovništva, patriotskim govorima, novoimenovanim administratorima. Ali, poklici i patriotski govori su zamrli, a haos i pometnja su ostali. Već i prije rata u Makedoniji je bilo elemenata dovoljnih za društvenu dezintegraciju i političku anarhiju. Ustanička borba i dinamitaški napadi dali su vojnički oreal ovim elementima i izgradili im uvjerenje da im je sve dozvoljeno. Privremeno, rat ih je upio. Sada su, međutim, ponovo izašli na površinu, temeljito iskvareni iskustvom rata. Došla mi je do ruku kopija pisma koje je napisao jedan činovnik poslat u Štip da organizuje ilijalu nacionalne banke. Pismo je tako rječito da ga ovdje navodim u cjelini. “Doputovao sam prije četiri dana i već sam zažalio što sam uopće došao. Ovdje sam našao užasne stvari. Nisam ni sanjao da su takve stvari moguće. U šest sati navečer cijeli grad je mrtav. Turske i jevrejske kuće, koje ovdje čine polovinu grada, potpuno su prazne. Svi dućani i kuće u tom dijelu grada su opljačkani ili uništeni. Pljačke i ubistva stalno se dešavaju. Na moje oči, drugog novembra u podne, oko 20
142

KORAK broj 29

ili 25 četnika i skitnica napali su jednog Jevreja, starog oko 60 ili 70 godina, i razmrskali mu glavu. Ja sam se umiješao i počeo da zovem policiju. ‘’Zgrabite ga, i on je također Jevrej!’’, povikali su. Počeli su me proganjati, pa sam morao da bježim. Zaključao sam se u svoju sobu na prvom spratu, izvukao revolver, što je učinio i vlasnik stana gdje sam stanovao. Razbojnici su počeli navaljivati na kapiju, ali je kapija bila dosta čvrsta. Moja žena, koja je ostala vani, pokušala je da se sakrije u podrum. Kada su moji progonitelji shvatili da ja nisam tamo, prestali su da me traže. Nakon kratke opsade, razbojnici su se povukli. Poslao sam po gradonačelnika, načelnika okružne uprave, šefa policije i komandira ustanika. U roku od sat vremena, između dvanaest i petnaest članova ‘’vođstva’’ okupilo se u mojoj sobi. Bez teškoća je ustanovljeno ko je ubio starog čovjeka: neki poznati ustanici, zajedno sa nekoliko razbojnika u ruhu novoprimljenih članova ustaničke jedinice. Niko od njih, međutim, nije bio kažnjen. Ovdje nema vojske, a ovi ‘’ustanici’’ su potpuni gospodari situacije. Neke ustaničke vođe tokom ovog perioda prigrabili su imovine i novca do vrijednosti tri ili četiri hiljade lira (jedna lira je vrijedna 23 franka). U Radovištu se sumnja da lokalni šef policije tajno sarađuje sa ovim bandama. To je strašna situacija! Nekada, kad vidite kako su miroljubivi turski seljaci poklani bez ikakvog razloga, njihova imanja oduzeta a njihove žene i djeca ostavljeni da umiru od gladi, srce vam se kida od žalosti. Između Radovišta i Štipa blizu 2.000 turskih izbjeglica, većinom žena i djece, umrlo je od gladi - doslovno od gladi .” Sedamdesetogodišnji starac sa razmrskanom glavom, hiljade žena i djece umrlih od gladi, revolucionarni ustanici degenerisani u banditske skupine, sreski šef policije kao zaštitnik pljačkaša - ovo je slika života u jednoj oslobođenoj pokrajini. Kada se nađu u ovakvoj atmosferi, novi administratori na svaki način uvijek iskazuju Katov heroizam. Ograničenja samovolje su loše deinisana, a mogućnosti brzog bogaćenja su suviše izazovne. “Reci N.N.”, jedan činovnik piše drugom, “da se zemlja može jeftino kupiti ovdje, posebno u Ovče-polju.” Turci su izbjegli, napustili svoje posjede i grabljenje turske zemlje je sada u punom jeku. Dalekovidi ljudi već su našli svoj put u nove pokrajine, razgledaju okolo i njuše nove mogućnosti. Mnogi bugarski vojnici su zamišljali, ne bez ohrabrenja odozgo, da će napuštene zemlje biti njima date. Kada su imali slobodan dan, zagledali bi zgodno zemljište i postavljali svoje međaše . Ovi momci su griješili. Oni će donijeti kućama sa vojnog pohoda par turskih tričarija, ranjenu ruku, okrutni reumatizam da ih prati do kraja života. Zemlja će otići čorbadžijama, bogatim i dalekovidim politikantima. Danas, nova vlasnička prava su ustanovljena i nepovredive ‘’granice’’ vlasništva uspostavljene. Za kratko vrijeme, međutim, žestoki građanski rat će započeti, građanski rat u kome će ustanici trebati da kažu svoju zadnju riječ. Ali iznad svega, uspostavljanje poretka u ‘’osvojenim pokrajinama’’ donijeće novi teret radnom stanovništvu Bugarske. - Jedno vanparlamentarno pitanje gospodinu N. Miljukovu2:
2 Pavel Nikolaevič Miljukov (1859.-1943.), ruski historičar i političar; osnivač i vođa glavne ruske liberalne stranke - Ustavne demokratske partije (Kadeti). Bio je urednik partijskog nezvaničnog glasila Reč i vođa delegacije Kadeta u Četvrtoj Dumi (od 1912) kada mu je Trocki napisao ovo pismo. Poznat je po svojoj slovenoilskoj orijentaciji. (Op. Prev.)

143

RATNI ZLOČINI

“Gospodine poslaniče, Vi ste jedan od inicijatora i inspiratora onoga što je poznato kao ‘’neoslavenski pokret’’, koji nastupa u ime ništa manje nego najuvaženijih općih principa civilizacije, humanizma i nacionalne slobode. Vi ste često, kako na stupcima štampe tako i za govornicom Dume, uvjeravali balkanske saveznike - tj. dinastije i dinastijske klike koje vladaju Balkanom - o nepromijenjenim simpatijama takozvanog ruskog društva za njihovu kampanju “oslobođenja”. Nedavno, tokom prekida vatre, vi ste imali političko putovanje na Balkan; posjetili ste nekoliko centara i, što je posebno važno, otišli ste u pokrajine nedavno osvojene od strane saveznika. Niste li čuli tokom vaših putovanja - moramo pretpostaviti da bi to bilo za vas interesantno - o monstruoznim aktima brutalnosti koje su počinili pobjedonosni vojnici saveznika uzduž svog bojnog puta, ne samo protiv nenaoružanih turskih vojnika, ranjenika ili zarobljenika, nego i protiv miroljubivih muslimanskih stanovnika, staraca i starica, i bespomoćne djece? Ako ste čuli - a niste mogli da ne čujete! - onda zašto šutite? Zašto šuti vaša rječita Reč. Nisu li vas činjenice, neosporne i neporecive, prisilile da zaključite da su Bugari u Makedoniji i Srbi u Staroj Srbiji, u svom nacionalnom žaru da isprave podatke u etnografskim statistikama koji nisu za njih povoljni, jednostavno se angažovali u sistematskom uništavanju muslimanskog stanovništva u selima, gradovima i srezovoma? Šta imate da kažete u pogledu ovih metoda za osiguranje pobjede slavenskog elementa? Nećete li se složiti da je zavjera šutnje od strane svih naših ‘’vodećih’’ novina - vladine Rossiya, zmijskog patriotskog Novoye Vremya, umjerenog prednjačkog Russkaya Molva, tamburaškog Russkoye slovo i Reč, koja uvijek nastoji da izgleda uzvišeno - da ovaj međusobni dogovor o šutnji čini sve vas saputnicima i moralnim učesnicima u bestijalijama koja će ostaviti mrlju beščašća na našoj cijeloj epohi? Nisu li, u ovim okolnostima, vaši protesti protiv turskih zlodjela - koje ja ne nastojim uopće da negiram - slični odvratnom ponašanju fariseja: proističući, mora se pretpostaviti, ne iz opštih principa kulture i humanosti nego iz golih kalkulacija imperijalističke nezajažljivosti? Zar vam nije jasno da šutljiva popustljivost ‘’vodećih ruskih partija’’ prema bugarskim i srpskim zločinima, sada - kada su balkanski saveznici obnovili vojne operacije - olakšava ovim posljednjim da se angažuju u njihovom kainovskom djelu daljih masakara naroda Polumjeseca u interesu ‘’kulture’’ Krsta? Možete li odgovoriti na ova jednostavna i jasna pitanja, gospodine poslaniče? Ili ste vi konačno naučili da saberete dva plus dva, i nađete dovoljno odlučnosti da zaključite da je vođa ‘’odgovorne’’ opozicije, budući da je pristao da djeluje kao posrednik između petrogradske diplomatije i balkanskih dinastija, na taj način prihvatio svoj dio odgovornosti pred javnim mnijenjem svoje vlastite zemlje, za rasporene stomake turske djece i poklane vratove starih muslimana. Ako je to tako, vama drugo ništa ne preostaje nego da šutite. Ali u tom slučaju vaša šutnja imaće snagu osude koju vaši govori nikada nisu posjedovali!” Prijevod s engleskog: Fikret KARČIĆ “Znakovi vremena”, broj 11, Sarajevo, proljeće 2001.
144

KORAK broj 29

SvIJEt

Noam CHOMSKY

moJa posJeta gazi, naJvećem otvorenom zatvoru na sviJetu
U bolnici u Han Junisu direktor, koji je ujedno i šef hirurgije, opisuje žestoko i emotivno kako im nedostaju čak i lijekovi za olakšavanje patnji bolesnika, kao i osnovna hirurška oprema, ostavljajući ljekare nemoćnim, a pacijente u agoniji. Lične priče dodaju snažnu notu općem osjećaju gađenja koje čovjek osjeća suočen sa sramotnošću ove brutalne okupacije

Čak i jedna noć u zatvoru dovoljna je da steknete predstavu šta znači biti pod potpunom kontrolom neke vanjske sile. I potrebno je jedva nešto više od jednog dana u Gazi da počnete shvatati kako izgleda pokušavati preživjeti u najvećem svjetskom zatvoru pod otvorenim nebom, gdje je milion i po ljudi, u najgušće naseljenom području na svijetu, neprestano izloženo nasumičnom zastrašivanju i proizvoljnom kažnjavanju, bez druge svrhe osim da ponizi i degradira, a s dugoročnim ciljem da uništi palestinske nade za pristojnu budućnost i anulira ogromnu globalnu podršku diplomatskom rješenju koje će im osigurati prava. Intenzitet posvećenosti tom cilju dijela izraelskog političkog vodstva dramatično je ilustriran samo u posljednjih nekoliko dana, kad su oni upozoravali da će “po145

SVIJET

ludjeti” ako se palestinska prava čak i djelomično priznaju u UN-u. To nije novost. Prijetnja “ludilom” (nishtagea) je duboko ukorijenjena, unazad do laburističkih vlada 1950-ih, zajedno s povezanim Samsonovim kompleksom: srušit ćemo zidove Hrama ako ih pređu. To je tada bila bezazlena prijetnja, ali danas više nije. oPErAcIJA LIJEvANo oLovo Plansko ponižavanje također nije novo, iako stalno uzima nove oblike. Prije trideset godina politički čelnici, uključujući i neke od najistaknutijih jastrebova, predali su premijeru Beginu šokantan i detaljan izvještaj o tome kako doseljenici redovno zlostavljaju Palestince na najokrutniji način i potpuno nekažnjeno. Istaknuti vojno-politički analitičar Yoram Peri pisao je s gađenjem da zadatak vojske nije da brani državu, već da “krši prava nevinih ljudi samo zato što su arabušimi (pogrdan izraz poput crnčuge ili čifuti) koji žive u područjima koja je Bog obećao nama”. Za stanovnike Gaze odabran je posebno okrutan vid kazne. Gotovo je čudesno da ljudi mogu izdržati takav život. Kako uspijevaju u tome opisano je prije trideset godina u snažnim memoarima Radže šehade (The Third Way), utemeljenim na njegovom advokatskom angažmanu na beznadnom zadatku da pokuša zaštititi elementarna ljudska prava unutar pravnog sistema dizajniranog da to spriječi, kao i na njegovom ličnom iskustvu Samida, nepokolebljivog, koji gleda kako brutalni okupatori pretvaraju njegov dom u zatvor i ne može ništa učiniti, osim nekako izdržati. Od šehadinog pisanja situacija se značajno pogoršala. Sporazumom iz Osla, koji se s mnogo pompe proslavljao 1993., utvrđeno je da su Gaza i Zapadna obala jedan teritorijalni entitet. Do tada su SAD i Izrael već bili pokrenuli program njihovog potpunog odvajanja, kako bi spriječili diplomatsko rješenje i kaznili “arabušime” u oba područja. Kažnjavanje Gaze postalo je još okrutnije u januaru 2006., kad su njeni stanovnici počinili veliki zločin: glasali su “pogrešno” na prvim slobodnim izborima u arapskom svijetu, izabravši Hamas. Pokazujući svoju strastvenu “žudnju za demokratijom”, SAD i Izrael, potpomognuti bojažljivom Evropskom unijom, istog trena su nametnuli brutalnu opsadu, zajedno s intenzivnim vojnim napadima. SAD se, također, odmah okrenuo standardnoj operativnoj proceduri kad neki neposlušni narod izabere pogrešnu vladu: pripremiti vojni udar da se vrati red. Stanovnici Gaze počinili su još veći zločin godinu dana kasnije kad su spriječili pokušaj puča, što je dovelo do oštre eskalacije opsade i vojnih napada. To je kulminiralo u zimu 2008./2009., “Operacijom lijevano olovo”, jednom od najkukavičkijih i najpokvarenijih demonstracija vojne sile u novijoj historiji, kad je bespomoćno civilno stanovništvo, zarobljeno bez načina da pobjegne, bilo izloženo nemilosrdnim napadima jednog od najnaprednijih vojnih sistema na svijetu, oslonjenog na američko oružje i zaštitu američke diplomatije. Nezaboravno svjedočenje o ovom pokolju – “infanticidu”, kako su ga nazvali – pružila su u svojoj izvanrednoj knjizi “Oči u Gazi” dva hrabra norveška doktora, Mads Gilbert i Erik Fosse, koji su radili u glavnoj bolnici u Gazi tokom nemilosrdnog napada.
146

KORAK broj 29

Novoizabrani predsjednik Obama nije bio u stanju reći ni riječ, osim ponavljati izraze svog iskrenog saučešća za djecu koja su izložena napadima – u izraelskom gradu Sderot. Pažljivo planirani napad završen je neposredno prije njegove inauguracije, tako da je mogao reći da je sada vrijeme da se gleda naprijed, a ne nazad – uobičajeni izgovor zločinaca. Naravno, tu su bili izgovori – kao i uvijek. Ustaljeni izgovor, koji se izvlači kad god je potrebno, bila je “sigurnost”: u ovom slučaju, ručno pravljene rakete iz Gaze. Kao što to obično biva, ovom izgovoru je nedostajao bilo kakav kredibilitet. U 2008. je uspostavljeno primirje između Izraela i Hamasa. Izraelska vlada je zvanično priznala da ga je Hamas u potpunosti ispoštovao. Niti jedna Hamasova raketa nije ispaljena sve dok Izrael nije prekršio primirje pod okriljem američkih izbora 4. novembra 2008., izvršivši invaziju na Gazu sa smiješnim razlozima i ubijajući šest članova Hamasa. Izraelsku vladu su njeni najviši obavještajni dužnosnici savjetovali da primirje može obnoviti obustavljanjem zločinačke blokade i prekidom vojnih napada. Ali, vlada Ehuda Olmerta, koji je uživao glas političkog goluba, odlučila je odbaciti ove opcije, radije pribjegavajući nasilju koje im je davalo ogromnu komparativnu prednost: “Operaciji lijevano olovo.” Osnovne činjenice o njoj još jednom je analizirao vanjskopolitički analitičar Jerome Slater u aktuelnom broju časopisa International Security. Šablon bombardiranja u “Operaciji lijevano olovo” pažljivo je analizirao vrlo informirani i međunarodno priznati borac za ljudska prava iz Gaze Radži Surani. On ističe da je bombaški napad bio koncentriran na sjever, ciljajući nezaštićene civile u najgušće naseljenim područjima, bez ikakvog mogućeg vojnog izgovora. Cilj je, sugerira on, možda bio da zastrašeno stanovništvo natjera prema jugu, u blizinu egipatske granice. Ali Samidini su ostali nepokolebljivi, unatoč lavini američko-izraelskog terora. Sljedeći cilj možda je bio njihovo protjerivanje preko granice. Tokom najranijih dana cionističke kolonizacije naširoko je argumentirano kako Arapi nemaju pravi razlog da žive u Palestini; oni mogu biti jednako sretni negdje drugdje i trebaju otići – biti ljubazno “prebačeni”, predlagali su politički golubovi. Ovo zasigurno nije mala briga za Egipat, a možda je i razlog zašto Egipat ne otvara slobodno granicu za civile, pa čak niti za očajnički potrebne materijale. Surani i drugi upućeni izvori primjećuju da disciplina Samidina skriva bure baruta, koje bi moglo eksplodirati svakog trena, sasvim neočekivano, kao što se desilo s Prvom intifadom u Gazi 1987. nakon godina teške represije koja nije izazvala nikakvu pažnju niti zabrinutost. Samo da spomenemo jedan od bezbroj slučajeva. Neposredno prije izbijanja Intifade palestinsku djevojčicu Intisar el-Atar ubio je u školskom dvorištu stanovnik obližnje jevrejske kolonije. On je bio jedan od nekoliko hiljada izraelskih doseljenika koji su dovedeni u Gazu kršenjem međunarodnog prava i štićeni prisustvom ogromne vojske, zauzeli najveći dio zemljišta i rijetke izvore vode u Pojasu Gaze i živjeli “raskošno u dvadeset dvije kolonije usred 1.400.000 Palestinaca u oskudici”, što je
147

SVIJET

kao zločin opisao izraelski naučnik Avi Raz. Ubica učenice, Shimon Yifrah, uhapšen je, ali je vrlo brzo pušten uz kauciju, pošto je sud utvrdio da “prekršaj nije dovoljno ozbiljan” da bi se opravdalo određivanje pritvora. Sudija je komentirao da je Yifrah namjeravao samo uplašiti djevojčicu pucanjem iz pištolja na nju u školskom dvorištu, a ne ubiti je, tako da “to nije slučaj kriminalca koji mora biti kažnjen, osuđen i kojem treba dati lekciju zatvaranjem”. Yifrah je dobio sedam mjeseci uvjetne kazne, a doseljenici su iz sudnice izašli uz pjesmu i ples. I zavladala je uobičajena tišina. Uostalom, to je bila rutina. Kad je Yifrah oslobođen izraelski mediji izvijestili su da je vojna patrola pucala u dvorište škole na dječake od 6 do 12 u izbjegličkom kampu na Zapadnoj obali, ranivši petero djece, navodno namjeravajući samo “da ih uplaši”. Nije bilo optužbi i ovaj događaj ponovo nije privukao nikakvu pažnju. To je bila samo još jedna epizoda u programu “nepismenost kao kazna”, izvještavali su izraelski mediji, koji je uključivao zatvaranje škola, korištenje gasnih bombi, premlaćivanje učenika kundacima, uskraćivanje medicinske pomoći žrtvama; a izvan škola bili su izloženi još većim brutalnostima, koje su postale zvjerskije za vrijeme Intifade, po nalozima ministra odbrane Yitzhaka Rabina, još jednog cijenjenog političkog goluba. Moj prvi dojam nakon nekoliko dana boravka bio je zadivljenost, ne samo sposobnošću da se nastavi sa životom, već i živošću i vitalnošću mladih ljudi, posebno na univerzitetu, gdje sam proveo veći dio svog vremena na međunarodnoj konferenciji. Ali, tamo se mogu otkriti i znakovi da je pritisak možda postao previše težak za podnijeti. Izvještaji pokazuju da među mladim muškarcima postoji tinjajuća frustracija, prepoznavanje da pod američko-izraelskom okupacijom nema budućnosti za njih. Imaju samo toliko koliko životinje u kavezu mogu podnijeti i postoji mogućnost erupcije, koja će možda poprimiti ružne oblike – nudeći priliku izraelskim i zapadnjačkim apologetima da samopravednički osude ljude koji su “kulturno zaostali”, kako je Mitt Romney oštroumno objasnio. Gaza ima izgled tipičnog društva trećeg svijeta, s džepovima bogatstva okruženim užasnim siromaštvom. Ona, međutim, nije “nerazvijena”. Prije je “de-razvijena”, i to vrlo sistematično, da pozajmim termin od Sare Roy, vodeće akademske stručnjakinje za Gazu. Pojas Gaze mogao je postati prosperitetna mediteranska regija, s bogatom poljoprivredom i cvatućom ribolovnom industrijom, predivnim plažama i, kako je otkriveno prije deset godina, dobrim izgledima za snabdijevanje iz bogatih izvora prirodnog gasa u svojim teritorijalnim vodama. Igrom slučaja ili ne, upravo je tada Izrael intenzivirao svoju pomorsku blokadu, tjerajući ribarske čamce prema obali, sada već na 5 km ili čak manje. Povoljni izgledi su nestali 1948. kad je Pojas Gaze morao apsorbirati poplavu palestinskih izbjeglica koje su pobjegle u strahu ili su nasilno izbačene iz onoga što je postalo Izrael, u nekim slučajevima protjerani su mjesecima nakon formalnog primirja. Zapravo, oni su protjerivani čak četiri godine kasnije, kao što je izvijestio Ha’aretz (25. 12. 2008.) u studiji Benija Tzipera o historiji izraelskog Aškelona sve do Kanaa148

KORAK broj 29

naca. “Godine 1953.”, piše on, “postojala je hladna računica da je neophodno region očistiti od Arapa”. Izvorni naziv Madždal već je bio “judaiziran” u današnji Aškelon, što je redovna praksa. To je bilo 1953., kad nije bilo nikakvih naznaka potrebe za vojskom. Sam Tziper je rođen 1953. i hodajući ostacima starog arapskog dijela grada on razmišlja: “Zaista mi je teško palo saznanje da su, dok su moji roditelji proslavljali moje rođenje, drugi ljudi tovareni na kamione i istjerivani iz svojih domova.” Izraelska osvajanja iz 1967. i njihove posljedice zadali su nove udarce. Uslijedili su užasni zločini koji su već spomenuti, nastavljajući se sve do danas. Dokaze je lako uočiti, čak i tokom kratke posjete. Sjedeći u hotelu u blizini obale možete čuti mitraljesku vatru izraelskih topovnjača koje tjeraju ribare iz teritorijalnih voda Gaze, prema obali, pa su oni prisiljeni loviti u vodama koje su jako onečišćene zbog američko-izraelskog odbijanja da dopuste obnovu kanalizacije i energetskih sistema koje su uništili. Sporazum iz Osla predvidio je gradnju dva postrojenja za desalinizaciju, neophodna u ovom sušnom području. Jedan, izuzetno moderan objekt, je sagrađen: u Izraelu. Drugi je u Han Junisu, na jugu Pojasa Gaze. Inženjer zadužen da pokuša dobiti pitku vodu za stanovništvo objasnio da je ovo postrojenje dizajnirano tako da ne može koristiti morsku vodu, već se mora osloniti na podzemne vode, što je jeftiniji proces, ali dodatno degradira oskudni vodonosni sloj i garantuje ozbiljne probleme u budućnosti. Čak i uz to, zalihe vode su jako ograničene. Agencija UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA), koja brine za izbjeglice (ali ne i druge stanovnike Gaze), nedavno je objavila izvještaj upozoravajući da bi šteta na vodonosnom sloju uskoro mogla postati “nepovratna” i da bez brzih mjera oporavka u Pojasu Gaze do 2020. možda neće biti “moguće živjeti”. Izrael dopušta uvoz betona za projekte UNRWA-e, ali ne i za stanovnike Gaze kojima imaju ogromne potrebe za obnovom. Rijetki primjerci teške opreme uglavnom leže beskorisno, jer Izrael ne dopušta dostavljanje dijelova za popravak. Sve je ovo dio općeg programa koji je opisao izraelski zvaničnik Dov Weisglass, savjetnik premijera Ehuda Olmerta, nakon što Palestinci nisu poslušali naredbe na izborima 2006. godine: “Ideja je”, rekao je on, “staviti Palestince na dijetu, ali ne dopustiti da umru od gladi”. To ne bi izgledalo dobro. A plan je savjesno proveden. Sara Roy je pružila iscrpne dokaze u svojim naučnim istraživanjima. Nedavno je, nakon nekoliko godina truda, izraelska organizacija za ljudska prava Gisha uspjela dobiti sudski nalog da vlada objavi svoje dokumente u kojima su detaljno navedeni planovi za dijetu i na koji su način provedeni. Novinar stacioniran u Izraelu Jonathan Cook sažima to ovako: “Zdravstveni dužnosnici su osigurali proračune za minimalan broj kalorija koje su potrebne za 1.500.000 stanovnika Gaze kako bi se izbjegla pothranjenost. Ti podaci su potom prevedeni na broj kamiona s hranom čiji prolazak Izrael treba omogućiti svakog dana... prosječno samo 67 kamiona dnevno uđe u Gazu – što je mnogo manje od polovine minimal149

SVIJET

nih potreba. Ovo u usporedbi s više od 400 kamiona prije početka blokade.” A čak je i ova procjena pretjerano velikodušna, izvještavaju dužnosnici UN-a. Rezultat nametanja ove dijete je, kako primjećuje bliskoistočni naučnik Juan Cole, da “oko deset posto palestinske djece u Gazi mlađe od 5 godina ima usporen rast zbog pothranjenosti... osim toga, anemija je vrlo raširena, pogađa više od dvije trećine dojenčadi, 58,6 posto školske djece i više od trećine trudnica”. SAD i Izrael žele osigurati da ništa više od pukog preživljavanja nije moguće. “Ono što je potrebno imati u vidu”, primjećuje Radži Surani, “jeste da okupacija i apsolutna blokada predstavljaju konstantni napad na ljudsko dostojanstvo stanovnika Gaze pojedinačno i svih Palestinaca općenito. To je sistematska degradacija, ponižavanje, izolacija i fragmentacija palestinskog naroda.” Ovakav zaključak potvrđuju i brojni drugi izvori. U jednom od vodećih svjetskih medicinskih časopisa, The Lancet, ljekar sa Stanforda koji je posjetio Gazu, zaprepašten onim što je vidio, opisuje je kao “nešto poput laboratorija za posmatranje odsustva dostojanstva”, pod uvjetima koji imaju “razorne” posljedice na izičku, mentalnu i socijalnu dobrobit. “Stalni nadzor iz zraka, kolektivno kažnjavanje kroz blokadu i izolaciju, upadi u domove i komunikacijske kanale i ograničenja za one koji pokušavaju da putuju ili da se vjenčaju ili da rade, čine teškim da se živi dostojanstven život u Gazi.” Arabušimi se moraju naučiti da ne podižu glave. Postojale su nade da će nova Mursijeva vlada u Egiptu, manje podanička prema Izraelu od Mubarakove diktature koju je podržavao Zapad, možda otvoriti prijelaz Rafah, jedini pristup izvana za zarobljene stanovnike Gaze koji ne podliježe direktnoj izraelskoj kontroli. Došlo je do blagog otvaranja, ali ne previše značajnog. Novinarka Laila el-Haddad piše da je ponovno otvaranje pod Mursijem “jednostavno povratak na status quo iz prošlosti: samo Palestinci koji imaju identiikacijsku karticu Gaze koju izdaju izraelske vlasti mogu koristiti prijelaz Rafah”, što isključuje ogroman broj Palestinaca, uključujući i porodicu El-Haddad, jer samo jedno od supružnika ima karticu. Nadalje, nastavlja ona, “prijelaz ne vodi ka Zapadnoj obali, niti dopušta prolaz robe koja je zabranjena na prijelazima koje kontrolišu Izraelci i koja podliježe zabranama uvoza građevinskog materijala i izvoza”. Ograničeni prijelaz na Rafahu ne mijenja činjenicu da “Gaza ostaje pod čvrstom pomorskom i zračnom opsadom i nastavlja biti zatvorena prema drugim palestinskim kulturnim, ekonomskim i akademskim centrima u ostatku [okupiranih područja], što predstavlja nepoštivanje američko-izraelskih obaveza preuzetih sporazumom u Oslu”. BoLNA SvJEdoČanstva Posljedice su bolno vidljive. U bolnici u Han Junisu direktor, koji je ujedno i šef hirurgije, opisuje žestoko i emotivno kako im nedostaju čak i lijekovi za olakšavanje patnji bolesnika, kao i osnovna hirurška oprema, ostavljajući ljekare nemoćnim, a pacijente u agoniji. Lične priče dodaju snažnu notu općem osjećaju gađenja koje čovjek osjeća suočen sa sramotnošću ove brutalne okupacije. Jedan primjer je svje150

KORAK broj 29

dočanstvo mlade žene, očajne zato što je njen otac, umjesto da bude ponosan na nju jer je prva žena u izbjegličkom logoru koja je stekla fakultetsku diplomu, “preminuo nakon 6 mjeseci borbe s rakom u dobi od 60 godina. Izraelske okupacijske vlasti odbile su mu dati dozvolu za liječenje u izraelskim bolnicama. Morala sam obustaviti svoj studij, rad i život i otići da sjedim pored njegovog kreveta. Svi smo sjedili bespomoćno i beznadno, uključujući mog brata ljekara i sestru farmaceutkinju, i gledali ga kako pati. Umro je tokom nehumane blokade Gaze u ljeto 2006. kad je pristup zdravstvenim uslugama bio vrlo ograničen. Mislim da je osjećaj nemoći i beznađa najubitačniji osjećaj koji ljudsko biće ikada može osjetiti. To ubija duh i slama srce. Možete se boriti protiv okupacije, ali se ne možete boriti protiv osjećaja nemoći. Ne možete učiniti da taj osjećaj nestane”. Posjetitelj Gaze ne može da ne bude zgrožen sramotnošću okupacije i preplavljen krivicom, zato što je u našoj moći da okončamo patnju i omogućimo Samidinima da žive svoje živote u miru i dostojanstvu kako to i zaslužuju. Noam Chomsky boravio je u Gazi u periodu od 25. do 30. oktobra 2012. Prevela: Elmina Mušinović Oslobođenje, 17. 12. 2012.

151

SVIJET

Grace Halsell

Jerusalem – CENTRALNA POZORNICA
Iz knjige “Prisila nad Božijom rukom”

JErUSALEM KroZ hIStorIJU Izuzev priča koje sam slušala u Nedjeljnoj školi, veoma sam malo znala o Jerusalemu, gradu u kojem ljudi proživljavaju svoje svakodnevnice gdje su rođeni, idu u školu, vjenčavaju se, odgajaju djecu, katkada se smiju i slave, dok drugih puta plaču i tuguju. Potom, jednoga dana, po mom dolasku u Jerusalem, počela sam doživljavati stvarnost ljudi koji čitave svoje vijekove tu provode. Ulicama od kaldrme koračala sam sa jednim Arapom muslimanom, Mahmudom Alijem Hasanom, rođenim u Jerusalemu, u kojem je kupio svoj prvi par cipela, gdje se prvi put obrijao u brijačnici, prvi put obukao po svojoj mjeri skrojeno odijelo, gdje se vjenčao i gdje su mu sva djeca rođena i odrasla, sve to među zidinama Starog grada. Sa Mahmudom sam hodala uskim ulicama unutar jednog od rijetkih preostalih primjera svjetskih gradova u potpunosti opasanog zidinama. Te zidine su dijelom naslonjene na temelje Hadrianovog trga izgrađenog 135. god. n. e. Među njima su i ostaci prijašnjih zidova nastalih u doba kralja Heroda, 37. god. p. n. e., Agrippe, 41. god. n. e. i Saladina, (Salahuddin) 1187. godine. Naposljetku, tokom 16. stoljeća, zidove je obnovio turski vladar Sulejman Veličanstveni. „Ovaj vremeniti, zidinama bremenit grad, kroz njegovu dugu historiju uglavnom su naseljavali Arapi”, kazuje mi Mahmud. „I arapske pijace, arapske kuće i religijski lokaliteti sačinjavaju oko devedeset procenata Staroga grada“. „Kao Arapi, mi smo potomci jednog autohtonog naroda, naroda koji nikada nije napustio Palestinu, koji neprekidno živi među ovim drevnim zidinama“, nastavlja Mahmud. „Poznat mi je trag mojih predaka koji seže do deset generacija unatrag. Moj otac i djed, i njegov otac sa svojim porodicima, živjeli su u istoj kući posljednjih tri stotine godina“. Mahmud i ja se primakosmo islamskom časnom svetištu, Haremi šerifu. Petak je, sveti dan za muslimane. Krećući se ka Džamiji el-Aksa, probijali smo se među hiljadama Arapa koji su hodali uskim jerusalemskim sokacima od kaldrme hitajući na molitvu.
152

KORAK broj 29

Jerusalem: džamija Al Aksa

„Ovo je jedan od najstarijih gradova na svijetu“, podsjeti me Mahmud. „Arapi zvani Amorićani došli su ovdje da žive prije četiri do pet hiljada godina. Ovo područje su odredili temeljnim vjerskim lokalitetom štovanja svog Boga. Ti davnašnji Arapi, štovatelji božanstva kojeg su nazvali Shalem, našem Svetom gradu nadjenuše ime Jerusalem. Potom, prispješe i naši drugi preci, Kana’anci iz Kana’ana. Jerusalem oni načiniše rânim stjecištem obožavanja Jednog Boga. Kana’anci su za kralja imali čovjeka koji se zvao Melkisedek, za kojeg ostaje zapisano da je također bio svećenik Boga Najuzvišenijeg“. „Čitava ova râna historija datira nekoliko stoljeća prije dolaska Jevreja“, nastavi Mahmud. „A kada pleme Jevreja, jedno od mnogih plemena na ovom području, konačno pristiže, ovdje se zadržaše manje od četiri stotine godina. I oni su, također, kao mnogi prije i nakon njih, bili poraženi, a prije 2.000 godina prognani“. Prepješačismo kratku razdaljinu od el-Akse do Kupole na Stijeni, jednog od najljepših hramova na svijetu čija je ljepota često poređena sa Tadž Mahalom. „Sagrađena je 685. godine“, reče mi Mahmud, „naredbom Abd el-Melik ibn Merwāna“. Uzvratih Mahmudu da su mi rekli da je ona Omerova džamija. „Danas je svi, čak i muslimani, nazivaju Omerovom džamijom, ali je halifa Omer (sin Hattabov) nije sagradio. To je učinio emevijski halifa iz Damaska.“ Da bismo posjetili hram, osmougaono remek-djelo urešeno plavim i zelenim pločicama čiji sjaj blista pod mediteranskom svjetlošću, dođosmo na izdignutu plat153

SVIJET

formu koja nalikuje terasi, okruženu stubovima i sa svake strane opasanu stepenicama. Digosmo pogled ka nevjerovatno golemoj, a ujedno otmjenoj kupoli. Zajedno sa desecima drugih posjetilaca, pristiglih sa raznih krajeva planete, skidosmo obuću na ulazu i zakoračismo unutra po drevnim orijentalnim ćilimima raskošnog tkanja. Nakon nekoliko koraka, dospjesmo do ogradom zaštićenog kolosalnog kamena. Bijah zapanjena neočekivanim dimenzijama stijene. Stijena, koja se ponad zemlje izdiže do mog ramena i prekriva područje veličine polovine teniskog terena, dominira cijelim prostorom unutar hrama. Najljepši dragulj Jerusalema podignut je zarad samo jedne svrhe: da štiti i uzvisuje golemu stijenu, izusti Mahmud. „Naš poslanik Muhammed, a. s., vjerovao je da ova stijena potječe iz raja. Upravo je sa ove svete stijene Bog Muhammeda, a. s., uznio na nebesa.“ Kratka je šetnja natrag do samostana Starog grada, gdje sam obitavala. Bila sam u pratnji Mahmuda. Idući tako, Mahmud otpoče kazivanje: „Kao Arapi, kao muslimani, naša neslaganja sa Jevrejima nikada nisu bila stoga što su Jevreji, niti su bila očitovana prema velikoj religiji judaizmu. Mjesta koja Jevreji i kršćani smatraju svetima, svetinjama su i za nas. Poslanici koji su sveti za Jevreje i kršćane, sveti su i nama muslimanima. Suština na koju ukazujem“, reče Mahmud, „jeste da su kroz historiju svi posuđivali od onoga što se desilo ranije. Niko, ili nijedna skupina ovdje nema isključiva prava. Za Jerusalem je vođeno bezbroj bitki, a Jevreji ovdje imaju utjecaja samo zadnjih šezdeset godina.“ Priznadoh Mahmudu da sam ja tipična Amerikanka: zapravo nikada nisam izučavala historiju Jerusalema i Palestine. Kao i većina zapadnjačkih protestanata, moj referentni okvir smješten je unutar biblijskih priča, zapisanih ili zabilježenih milenijima unatrag. Ono što je moje znanje obuhvatalo, bile su biblijske priče i dnevne novosti u kojima su izraelski Jevreji tvrdili da oni posjeduju ekskluzivna prava na Jerusalem, oduvijek i zavijek. Mahmud se nije uklapao u te mitove o zemlji za samo jedan narod, a to je bilo zbunjujuće. NEvIdLJIvI krŠćANi Na putovanju koje je 1983. godine sponzorirao Falwell, bila sam jedna od preko šest stotina kršćana, a na drugom putovanju 1985. godine, bila sam jedna od preko osam stotina kršćanskih hodočasnika. U brošurama u boji, u kojima su oba pravca našeg kretanja na tim putovanjima bila markirana, Falwell nije spomenuo da ćemo biti u Kristovoj zemlji, tamo gdje je Isus rođen, gdje je služio i umro. Tačnije, fokus je bio na Izraelu. Imali smo samo izraelske vodiče, odsjedali isključivo u izraelskim hotelima i jeli samo u izraelskim restoranima. Kršćani su bili svuda oko nas, njih desetine hiljada. Ali Falwell nije smjerao upriličiti nam susrete s njima.
154

KORAK broj 29

Jednoga dana sam izostala od posjete nekoj izraelskoj vojnoj lokaciji da bih se mogla susresti sa Jonathanom Kuttabom, palestinskim kršćaninom. Pronašla sam njegov pravni ured koji se nalazio na kratkoj pješačkoj udaljenosti od Američkog kolonijalnog hotela, smještenog u arapskom Istočnom Jerusalemu. Uskoro se nađoh za njegovim radnim stolom pijući arapsku kafu. Rođen u Jerusalemu, obrazovan u Sjedinjenim Državama, gdje je stekao diplomu pravnih nauka, Kuttab dugo vremena izučava historiju kršćanstva. Često je učesnik na međuvjerskim konferencijama u Washingtonu, kao i u Jerusalemu. Upitah ga zašto, po njegovom mišljenju, Falwell dovodi stotine američkih turista u Zemlju Kristovu – a ne upoznaje niti jednog kršćanina? „On ih dovodi da vide spomene od kamena – ali ignorira „živo kamenje“, kršćane koji su kršćanstvo održali živim u zemlji gdje je ono rođeno. Mi smo ovdje od Kristovih dana. A uprkos tome on nas, autohtone kršćane, čini izuzetim, nevidljivim.“ Kada je, kroz svoje istraživanje, primijetio da su zapadni krišćani počeli to činiti?, upitah ga. „To je počelo nakon reformacije.1 Prije nje tradicionalni katolici su ovu zemlju smatrali Svetom zemljom Isusa Krista. Učenja do tog doba nisu uključivala mogućnost povratka Jevreja u Palestinu, niti bilo kakav koncept „odabranog naroda“ ili koncept postojanja jevrejske nacije“, uzvrati Kuttab. „Prvobitno su se sve kršćanske vođe složile da se proročanstva vezana za restoraciju Jevreja odnose na povratak Izraelćana iz babilonskog egzila. To se odigralo u 6. stoljeću p. n. e., kada je vladar Kir dopustio povratak Jevrejima izgnanim iz Palestine. Kršćanske vođe su izjavile da je s tim ispunjeno proročanstvo povratka Jevreja u Palestinu“. „Dakle, do 1600-ih“, nastavlja Kuttab, „vladalo je mišljenje da je Kršćanska crkva bila direktnim nasljednikom hebrejske religije. Stoga niko Jevreje nije smatrao odabranim narodom kojem je suđeno da se vrati u Palestinu. U kršćanstvu niko nije osjećao romantičnu privrženost staroj slavi hebrejskih ratnika.“ Potom, pretpostavih, kršćani su bili priličito jednoglasni u uvjerenju da je njihovom religijom, kršćanstvom, Krist modiicirao, hoće reći zamijenio, stare hebrejske tradicije. „Sv. Augustin u svom Božijem gradu, kao i u drugim djelima, razjašnjava da Kršćanska crkva oličava milenijsko kraljevstvo Božije“, reče Kuttab. „On je pisao u 5. stoljeću, a, naravno, i danas je naširoko cijenjen i čitan.“ Ako Krist, upitah, oličava milenijsko kraljevstvo, zašto toliko kršćana naginje drukčijem, započinjući sa reformacijom? „Do tog doba Stari zavjet nije bio preveden na govorni dijalekt. Nakon 1600-ih postao je naširoko dostupan individualnim čitateljima koji su ga i tumačili. S ovim obratom, došlo je do ‘hebrejskog’ ili ‘judejskog’ preporoda. Namjesto Kristovih jednostavnih učenja, kršćanski ministri se okrenuše ratnim pričama iz Starog zavjeta, Abrahamu (Ibrahimu), Isaku (Ishaku) i Jakovu (Jakubu), a. s.“. „Nadalje, kršćani su hebrejsku Bibliju počeli smatrati svojom jedinom referencom za historiju. Intenzivno
1 Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u Evropi tokom 16. stoljeća. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i strukturalnih promjena u Crkvu, što je podstaklo uspostavu reformiranog kršćanstva. (Op. prev.)

155

SVIJET

su postajali zaokupljeni nadolazećim svijetom. Život su počeli promatrati u obziru prijetećeg okončanja. Okrenuli su se ka mesijanizmu i milenijarizmu, oboje predstavnici judejske tradicije“.2 Kuttab je ponovio ono što mi je nešto ranije kazao musliman Mahmud, da kao Palestinac pripada drevnom narodu koji se skrasio i živi u Palestini mnogo duže nego Hebreji. „Ipak, kršćanski fundamentalisti nekako uspiju zaobići 2.000 godina i ukupnu historiju Palestine reducirati samo na tamošnje prisustvo Jevreja.“ „To znači da se Falwell i njegovi sljedbenici, koji svoje kršćanstvo zasnivaju na starozavjetnim propovijedima o Odabranoj zemlji i Odabranom narodu, pretvaraju da nas ovdje nema. Oni usvajaju rasističku doktrinu koja nas čini nevidljivima“, zaključuje Kuttab. „Mi se ne uklapamo u njihov hebrejistički scenarij.“ S engleskog prevela: Indira HADŽIĆ - BOGDANOVIĆ

2

Milenijarna tradicija prvobitno je nastala u perzijskom zoroastrijanizmu i, snažnije izražena, u judaizmu, iz kojeg se prenijela u kršćanstvo i islam. Korijeni milenijarizma nalaze se i u mesijanskim nadama i vizijama karakterističnim za kasnije razdoblje profetskog judaizma. Nada u izbavljenje prvobitno je vezana za odredene političke događaje, a predstava o budućem Kraljevstvu Božijem bila je pretežno opipljiva i realistična. No, unutrašnji preobražaji izazvani stalnim historijskim razaranjima, a vjerovatno i perzijskim utjecajima, doveli su do nastanka nedvosmisleno apokaliptičke tradicije. Vizija Kraljevstva Božijeg sve je više dobijala ezoteričan i mitski karakter. Zaokupljenost historijskim događajima ustupila je mjesto interesovanju za tajne stvaranja i za misteriju kosmičke drame kao takve. Eshatološko očekivanje predodređenog i bliskog spasenja zamijenilo je nadu proroka u vremenski neodređeno buduće izbavljenje. Apokaliptički tonovi postaju sve jači u kasnijem proroštvu, tako da proroci kao što su Ezekiel i Zaharija predstavljaju sponu izmedu profetske i apokaliptičke tradicije. Apokaliptička doktrina dalje je razvijana i razrađivana u doba Drugog hrama, a sačuvana u biblijskoj apokaliptici i apokrifnoj literaturi toga vremena, naročito u knjizi Danijelovoj, Knjizi Enohovoj i u spisima judejske pustinjske sekte. Najvažniji aspekt ovog preobražaja je promjena lika i uloge Mesije. (Op. prev.)

156

KORAK broj 29

Madžid MADŽIDI

DIskRImINACIjA I DvOsTRukI sTANDARDI
Govor iranskog reditelja na Međunarodnom skupu o pravdi i jednakosti, održanog 13. 10. 2012. u Istanbulu

Kao umjetnik koji dolazi iz Irana, zemlje sa višemilenijskom kulturnom i civilizacijskom tradicijom, osjećam da suvremeni svijet i dalje, čini se čak i više nego ikad, ima potrebu za tematiziranjem pravde, jer i pored svih parola, pamleta, govora i tekstova, uprkos djelovanju različitih međunarodnih organizacija i institucija koje za svoj cilj proklamuju širenje pravde i jednakosti u svijetu, pravda je i dalje izgubljena stvar suvremenog svijeta i čovjeka u njemu. Ako bih ovdje govorio duboko iz srca i duše, onda bih morao priznati da je pravda u modernom svijetu pojam koji se zanemaruje više nego u prošlim vremenima. Drugim riječima, nepravda i tlačenje rašireniji su danas nego u stoljećima iza nas. Ako je nepravda ranijih stoljeća pokazivala svoje ružno i omraženo lice u obličju masovnih ubijanja i destrukcija, čiji simboli i otjelovljenja bijahu likovi poput Nerona, Džingis Kana i raznih krvoždernih Atila, danas je ista ta nepravda samo umila lice i obukla blještavu, varljivu odoru, javljajući se ukalupljena u privlačne i stilski uglađene fraze, ne prezajući čak i da se samodopadljivo pravdom i istinskim dobrom oslovljava. U današnjem svijetu nema manje ubijanja, siromaštva ni destrukcije nego prije. Prema prošlonedjeljnim podacima Organizacije Ujedinjenih naroda, svaki osmi stanovnik naše planete je gladan, što znači da ravno 870 miliona ljudi u svijetu gladuje. Masovna ubijanja i genocidi se i dalje nastavljaju. Nisu to pojave prošlosti. Koliko jučer svijet je svjedočio srebreničku tragediju i genocid u Bosni, a nešto ranije masovne zločine u Sabri i Šatili, a slični zločini traju i do današnjih dana. Najsvježiji primjeri su masakri u pakistanskom Paračaru, u Mijanmaru i širom afričkog kontinenta. No, žalosno je da su zločinci, ubice i tlačitelji, obučeni u prijetvornu odoru spasitelja, svetaca i bezmalo proroka i tobožnjih vjeronavjestitelja. Sankcije i pritisci” dobijaju značenje slobode i pravednosti. Danas se “agresija i okupacija” imenuju kao oslobođenje, a “ubijanje i nasilje” kao darovano izbavljenje, “sankcije i pritisci” dobijaju značenje slobode i pravde. Sve ove izopačenosti moguće su zahvaljujući potpori umjetnosti i moći medija.
157

SVIJET

Mediji su ti koji ružno nazivaju lijepim i zločin pravdom. Danas ću kao jedan iranski musliman i umjetnik spomenuti samo dva bolna obilježja suvremnog svijeta umjetnosti i masovnih medija: Laž Mediji i umjetnici koji im služe danas su ti koji snagom laži pripravljaju plodno tlo za buduće zločine političkih moćnika. Jedni danas siju, a drugi sutra žanju. Ovdje želim spomenuti velikog učitelja medijske laži. Prošla su desetljeća otkako je sa svjetske pozornice sišao krvožderni Hitlerov režim. Nema više nacističke Njemačke. Ali, destrukcija njegovog ministra i šefa njegove propagandne mašinerije Josefa Goebelsa još traje. Njegova propagandna načela danas se revnosno primjenjuju širom svijeta. Dozvolite da se prisjetimo nekih njegovih rečenica: - Kažite toliko veliku laž da se niko ne usudi opovrgnuti je. - Ponekad sam izgovorio takve laži da sam ih se i sam bojao. A njegov lider, Hitler je rekao: - Ako stalno ponavljate jednu laž, ona će kad tad biti prihvaćena kao istina. Goebels na jednom mjestu govori o velikom medijskom triku kojeg danas mnogi upražnjavaju: - Malo istine pomiješaj sa puno laži i ponudi narodu. kritika isLaMofobije na Zapadu Pitam vas ne primjenjuju li današnji mediji upravo rečenu Goebelsovu metodu. Evo primjera: Svi znate ko je napravio i podržao talibane i Al-Kaidu. Koje su zapadne vlade i njihovi regionalni prijatelji prosuli silne pare na talibanske i al-kaidovske skute, kako bi ovi preuzeli vlast nad milionima Afganistanaca, nad njihovim imecima i životima. Svi znate kakva su krvoprolića onda počinili sljedbenici Bin Ladena i Mulla Omara. Ono “malo istine” je u tome da su Talibani naizgled muslimani, a ono “puno laži” je u tome da stavimo znak jednakosti između islama i Talibana, odnosno Al-Kaide, pa onda o tome pravimo ilmove, proizvedemo sjeme islamofobije i onda ga zasijemo širom svijeta, tobože se grlato zalažući za pravdu, pripremajući tako svjetsko javno mnijenje za buduće vojne intervencije, udare i okupacije. Da, ovdje nepravda biva zaogrnuta imenom pravde i slobode. Ove laži i potvore nisu samo usmjerene prema islamu, već tu i tamo i prema nekim etničkim grupama i nacijama. Kao Iranac, ne mogu a da ne spomenem, sa žaljenjem, ilm “300” u kojem su Iranci prikazani kao divljaci, pljačkaši, neciviliziran i nekultiviran narod, a Grci kao požrtvovani i plemeniti junaci. Ako su tlačenje i nepravda zlo, a jesu, onda bi ih se tako trebalo tretirati gdje god se dešavaju.
158

KORAK broj 29

Ako je zatvaranje nevinih ljudi za osudu, onda tu pojavu treba osuditi gdje god se desi. Ako se prava manjina trebaju i moraju poštovati, onda bi to trebalo biti slučaj u svim zemljama. Ne možemo ovakve nepravde negdje vidjeti, a negdje prikrivati ili ih ignorirati. Diskriminacija i dvostruki standardi u vijestima i medijskim izvještajima, ali i u umjetničkom stvaralaštvu, općeraširena su pojava u suvremenom svijetu. Ako se govori o kršenju ljudskih prava u Siriji, zašto se šuti o Bahreinu? Ako je pažnja javnosti usmjerena na ljudska prava i slobode u Siriji, kako to da se zaboravljaju neke druge države poput Bahreina, gdje su zatvori puni političkih oponenata tamošnjim vlastima? Ako agresija i okupacija, recimo Sadamova okupacija Kuvajta, zahtijevaju osudu i cijeli svijet se regrutira da bi se pomoglo Kuvajtu, kako to da višegodišnja okupacija Irana, također od strane Saddama Huseina, nije izazvala sličnu reakciju? Ako Iran ne može imati nuklearnu energiju, kako Izrael može imati nuklearno naoružanje? Ako Iran ne treba imati nuklearnu energiju, kako to da izraelska vlada posjeduje 300 nuklearnih bojevih glava koje krije? u tajnim magacinima i kojima ne smije pristupiti inspekcija nijedne međunarodne institucije. Ako rušenje Budinog spomenika u Afganistanu treba izazvati erupciju emocija cijeloga svijeta, kako to da rušenje historijskog spomenika i vjerskog hrama muslimana u Samari ne izaziva nikakvu reakciju? Zašto se zaboravljaju vjerske i mezhebske slobode u Saudijskoj Arabiji? Ako se priča o slobodi vjera i mezheba u Iranu, zašto se isto to pitanje ne postavlja u vezi sa Saudijskom Arabijom? Ako se novinske agencije zatrpavaju vijestima i izvješćima o kršenju prava kršćanske manjine u Darfuru, učinimo nešto i u vezi zločina koji se čine šiijskoj manjini u pakistanskom Paračenaru. Ako treba poštovati prava i uvjerenja ateista i homoseksualaca, zašto se onda ignoriše svetogrđe i vrijeđanje Vjerovjesnika Božijeg kojega kao takvog prihvata jedna milijarda i šest stotina miliona muslimana? Kako to da se olahko prešućuje i ignorira djelovanje svećenika koji spaljuje muslimansku svetu knjigu? Sve dok su laž i diskriminacija u medijskoj upotrebi i dok se umjetnost njime služi, sve dok se svjetsko javno mnijenje usmjerava u jednom smjeru, pravda i poštenje ostat će na riječima i neće prerasti u praksu. Bog Uzvišeni u našoj Svetoj knjizi Kur’anu u više navrata kori lažljivce. Spomenut ću samo jedan primjer, 105. ajet iz sure Nahl: „Usuđuju se da laži izmišljaju samo oni što u Allahove riječi ne vjeruju, i oni su pravi lažljivci.“ U Starom zavjetu čitamo: kad govoriš istinu pravda bude izvršena, a laž pravdu potire. Laž je kratkog daha, a istina zauvijek postojana je. Pravda i istina su put života, a nepravda put smrti je.
159

SVIJET

Sa stanovišta objavljenih religija ne može se uspostaviti pravda ako je laž raširena među ljudima. Ako smo zabrinuti za pravdu u svijetu, bilo bi dobro prvo ustanoviti njenu jasnu deiniciju. Nažalost, svi diktatori današnjeg svijeta čine nepravdu u ime pravde. Ja već nekoliko godina za potrebe ilma kojeg radim, a govori o Poslaniku islama Muhammedu, a. s., ozbiljno proučavam život Božijih poslanika, posebno Poslanika islama. Ova istraživanja dovela su me do čvrstog uvjerenja da je pravda u svijetu moguća jedino u okrilju naučavanja Božijih vjerovjesnika. Pravednost koja je krasila Poslanika islama ne možete naći ni kod jednog vladara u svijetu. Kada pogledamo njegove bliske drugove, siromašne i bogate, Arape i nearape, crnce i bijelce, svi zajedno, shvatamo pravo značenje pravde i jednakosti. Poslušajmo opet riječi Kur’ana (Nisa 135): „O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali, - pa, Allah zaista zna ono što radite.“ I ovdje istina i pravda idu ruku pod ruku. A poslušajmo sada šta veli onaj koga je Poslanik islama odgojio - h. Aliju, dok se obraća svome namjesniku Egipta, Maliku Aštaru: „O Malik, narod u kojem si se našao čine ili braća tvoja po vjeri, ili braća tvoja po stvaranju, pa prema svima se s ljubavlju i pažnjom ophodi.“ To je ona pravednost koja je bliska samoj naravi ljudskoj, samoj ljudskosti u nama. To je ona pravda koju ne može zasjeniti prašina vremena. To je ona pravda zbog koje je h. Alija, prvak Poslanikova roda, mučki ubijen. U našem vremenu nema više Božijih vijesnika koji bi pozivali ljude dobru i pravdi. Mi, umjetnici, ilmski i medijski radnici, možemo u njihovom odsustvu biti nositelji poruke pravde i dobra, pod uvjetom da se klonimo laži, diskriminacije i nepoštenja. Prije nas u svijetu ilma velikani poput Felinija u „Ulici“, De Sica u „Kradljivcima bicikla“, Kurosave u „Sedam samuraja“ i Forda u „Grozdovima gnjeva“ odaslali su tu poruku. Možemo i mi. Svoje obraćanje završavam riječima onoga koji je zajedno sa svojim drugom ubijen u Kerbelskoj pustinji prije 14 stoljeća. Njegova ondašnja poruka je i poruka svih nas danas. „Ako nemate vjere i ne bojite se Dana Sudnjeg, bar budite slobodni ljudi.“

160

KORAK broj 29

MLAdI I rAt

Čas historije: Kupreška operacija

PREkRETNICA u ODbRANI bOsNE I HERCEgOvINE

Kupreška operacija „Jesen 94“ 1994. – 2012. naziv je historijskog časa koji je 2. novembra ove godine održan u Kristalnoj sali Općine Bugojno. Historijskom času, koji je organizovao Općinski odbor Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH na čelu sa Abdulahom Jelečom, prisustvovao je veliki broj bugojanskih srednjoškolaca, nekoliko poznatih bugojanskih komandanata i boraca, među kojima Tahir Granić, Faruk Aganović Jupi, načelnik Općine Bugojno Hasan Ajkunić, predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH general Mustafa Polutak, predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH Srednjobosanskog kantona Remzija Šiljak i drugi.

Borci 307. brdske brigade 1994. 161

MLADI I RAT

Govorili o Kupreškoj operaciji: (zdesna) general Mustafa Polutak, Almir Idrizović i mr. Edin Ramić

O Kupreškoj operaciji su govorili general Mustafa Polutak, Almir Idrizović i mr. Edin Ramić, koji je objavio i knjigu o ovoj operaciji. Prije historijskog časa održan je sastanak kod načelnika Općine Bugojno Hasana Ajkunića. Ajkunić je kazao da je ponosan, i kao na načelnik i kao borac, što je bugojanska 307. brdska brigada oslobodila ne samo područje svoje općine, nego učestvovala u oslobađanju i drugih dijelova naše države. On je dodao kako su Bugojanci emotivno vezani za svoju 307. brigadu i da su masovno došli na svečanost obilježavanja 20. godišnjice njenog osnivanja. On je izrazio zadovoljstvo onim što se u Bugojnu čini na širenju istine o ratnim zbivanjima u ovoj općini od 1992. do 1995. godine. Kazao je kako će, prema posebnom programu, biti obilježeni značajniji događaji i ličnosti u Bugojnu od 1992. do 1995. Dodao je da će u centru Bugojna biti podignut spomenik oslobodiocima grada. „Nažalost, ni do danas šira javnost ne zna šta se stvarno događalo u Bugojnu u minulom ratu“, kazao je Abdulah Jeleč. „Jer, mi smo u medijskoj i političkoj blokadi. Iako i Haški tribunal ima dokumentaciju o zločinima u Vrbanji, još niko za njih nije kažnjen.“ Jeleč je kazao kako je u završnoj fazi rad na knjizi „Bugojno u odbrani Bosne i Hercegovine 1992. – 1993“. General Mustafa Polutak zahvalio se načelniku Ajkuniću na podršci koju daje boračkim organizacijama u Bugojnu. On je kazao da je vezan za Bugojno, jer je u ratu više puta bio na ovom dijelu ratišta, a učestvovao je i u Kupreškoj operaciji. „U Drugom svjetskom ratu u Podrinju su četnici pobili više Bošnjaka nego sada u Srebrenici, ali nije bilo ni jednog spomen – obilježja o tome“, kazao je general Mustafa Polutak. „Mi ne smijemo napraviti istu grešku. Važno je da obilježavamo mjesta
162

KORAK broj 29

gdje su se događali zločini, da se piše o njima, kako se oni ne bi zaboravili i ponovili.“ Govoreći na času historije o Kupreškoj operaciji Polutak je kazao kako je ona bila prekretnica u borbi za Bosnu i Hercegovinu. „Od 5. maja 1992. do Kupreške operacije nije bilo borbi između Vojske RS i HVO, jer su se dogovorili da međusobno ne ratuju. Njihov cilj je bio razbijanje Bosne i Hercegovine. U Kupreškoj operaciji prvi put su Armija RBiH i HVO vodili borbu protiv srpskog agresora.“ On je kazao kako su, ustvari, borci Bugojna i Donjeg Vakufa oslobodili Kupres, ali političko i vojno rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo je odluku da u Kupres uđe HVO. „Čekali smo od 7 ujutro 3. oktobra1994. da HVO uđe u Kupres, koji je bio prazan“, rekao je Polutak. „I, oni su ušli u popodnevnim satima. Od tada je počela zajednička borba Armije RBiH i HVO u oslobađanju naše zemlje od srpskog agresora.“ O Kupreškoj operaciji detaljnije su govorili ratni načelnik Štaba 307. bbr. iz Bugojna Almir Idrizović i mr. Edin Ramić. Idrizović je kazao kako je komandant 7. korpusa Mehmed Alagić odlučio da brigade bugojanska 307. i donjovakufska 370. u Kupreškoj operaciji napadaju na kupreškom, odnosno pomoćnom pravcu napada, a glavne snage od tri brigade da napadaju na glavnom, vrbaskom pravcu. Ali, kako je rekao, bugojanski i donjovakufski borci su prvih dana operacije oslobodili veliki dio okupirane kupreške opštine, a na glavnom pravcu napada slabo je išlo, pa je general Alagić promijenio odluku i glavne snage prebacio sa vrbaskog na kupreški pravac. Obraćajući se mladima, Idrizović je kazao:

Učenici i bivši ratnici pažljivo su slušali izlaganja o Kupreškoj operaciji (Snimio: Samir Mlaćo) 163

MLADI I RAT

„Kupres su oslobdili vaši očevi, vaše komšije. Borci bugojanske 307. brigade 3. oktobra 1994. su ušle u Kupres, ali su se, u skladu sa dogovorom, povukle i omogućeno je HVO-u da uđe u ovaj grad. To je bio naš zalog zajedničkoj borbi Armije i HVO.“ Mr. Edin Ramić, autor knjige „Kupreška operacija jesen 1994. godine“, hronološki je govorio o operaciji oslobađanja Kupresa, koja je počela 19. septembra 1994. i trajala 16 dana. Jedinice 7. korpusa su, kako je rekao, do 1. oktobra same učestvovale u operaciji oslobađanja Kupresa. Hrvati su se, nakon dogovora sa armijskim vrhom, uključili u borbe 1. septembra. Njihov naziv za Kuprešku operaciju bio je „Cincar“. Jedinice Armije RBiH su, kazao je Ramić, 2. oktobra izbile nadomak Kupresa, a u noći 2./3. oktobra, oko tri sata ujutro u selu Krupa, između Armije i HVO „postignut je sporazum, kojim je deiniran nastavak zajedničkih djelovanja prema srpskom agresoru, ali i izvlačenje dijela snaga Armije RBiH sa linija dostignutih prethodni dan, kako bi se HVO-u stvorio prostor za uvođenje jedinica“. Ramić je dodao kako su se srpske snage i civilno stanovništvo te noći izvukli iz Kupresa i grad je ujutro, 3. oktobra, bio prazan. A evo kako je Ramić u svojoj knjizi opisao ono što se događalo 3. oktobra 1994., kad je oslobođen Kupres: „U ranim jutarnjim satima naređeno je izvlačenje snaga TG-1 sa dostignutih linija, radi omogućavanja napredovanja snaga HVO. Manji dio snaga 307. bbr. je oko 10,00 sati ušao u Kupres. Do 11,00 sati snage 7. korpusa su ovladale objektima: Grgurača, M. Plazenica, Kupreška vrata, Stožerom, selom Goravci, a dio snaga i samim gradom. Oko podneva je uspostavljen punkt na ulazu u grad iz pravca Kupreških vrata i izvršeno izvlačenje snaga TG-1 sa prethodno dostignutih borbenih položaja, te ostalih snaga iz samog grada... Snage HVO su u grad ušle oko 15,30 sati i nastavile daljna borbena djelovanja prema sjeverozapadu Kupreške visoravni. Po okončanju šesnaestog dana operacije, izviješteno je da su Kupreška vrata i grad Kupres oslobođeni od srpskog agresora.“1 Ramić je kazao da je u Kupreškoj operaciji poginuo 41 borac, od toga 20 iz 307. brigade. Š. H.

1

Edin Ramić, Kupreška operacija jesen 1994. godine, Bošnjačka zajednica kulture Preporod – Općinsko društvo Bugojno, 2004. godine, str. 142.

164

KORAK broj 29

Čas historije na Dujmovskim brdima na Treskavici

sJećanJa na “bitku za tenkove”
Udruženje “Druga viteška” Novi Grad Sarajevo 3. novembra ove godine cjelodnevnim “nastavnim programom” obilježila je 18. godišnjicu čuvene Bitke na Dujmovskim brdima na padinama Treskavice koja je poznata i kao “Bitka za tenkove”. Ovu manifestaciju su podržale boračke organizacije Trnova i Hadžića, kao i Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu. Bitka na Dujmovskim brdima protiv srpske vojske vođena je 29. oktobra 1994. godine i u njoj je zarobljeno pet tenkova, četiri transportera, 7 kamiona, jedan autobus, 9 minobacača, dva topa, 7 strijela PVO, 14 PAM-ova, oko 100.000 metaka… Bio je to do tada najveći ratni plijen Armije RBiH. Ovom iznimnom događaju prisustvovalo je oko 500 građana Sarajeva, Trnova i Hadžića, među kojima i oko 100 učenika osam osnovnih škola iz Novog Grada i Pete gimnazije iz Dobrinje. Naravno, prisustvovali su i mnogi akteri ove slavne bitke. Na putu za Dujmovska brda kolona je zastala kraj mezarja u Dejčićima. Tu su goste iz Sarajeva dočekali Edhem Godinjak, koordinator boračkih organizacija u Trnovu, Sakib Mulaomerović, predsjednik JOB-a, poznati borac iz Dejčića Munib Oručević i Abdulah ef. Dedić. Polaganjem cvijeća i učenjem Ja’sina i Fatihe odata je počast šehidima ovog kraja. Prvi čas historije održan je kraj spomen-obilježja posvećenom proslavljenom komandantu Zaimu Imamoviću, komandantu Prve podrinjske brigade i 14. divizije, koji je nekoliko kilometara dalje poginuo tri dana prije okončanja rata – 9. oktobra 1995. godine. Na spomen-obilježju piše: “Putniče, sjeti se da je ovim putem prema Podrinju u susret slobodi svoje gazije vodio komandant Zaim Imamović.” Učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća odata je pošta slavnom komandantu Imamoviću koji je poginuo na “ratnom putu svog sna” da sa oslobodiocima igmansko-trnovskog bojišta deblokira Goražde. Kraj spomen–obilježja posvećenog Zaimu Imamoviću kraći čas historije održao je general Mustafa Polutak, predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH i jedan od ratnih komandanata odbrane igmanskog ratišta. On je kazao kako je 1992. godine postojala velika slobodna teritorija od Sarajeva, preko Igmana, Trnova, Grep165

MLADI I RAT

ka i Rogoja do Goražda, ali da su srpske snage u ljeto 1993. godine okupirale ovaj prostor i ostalo im je bilo samo dva kilometra prostora da se na Igmanu spoje sa svojim snagama iz Hadžića. “Ali, zahvaljujući našim hrabrim borcima nisu uspjeli da se spoje, okupiraju Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu”, kazao je on. Polutak je dodao da su jedinice Armije RBiH 1994. i 1995. ponovo uspjele da “gotovo sve ovo oslobode”, ali da je 12. oktobra 1995. zaustavljen rat, pa i oslobodilački pohod naših jedinica. Čas historije o Bici na Dujmovskim brdima nastavljen je na zaravanku Čitluci, kraj spomen–obilježja osmorici policajaca iz Hadžića, koji su dan uoči primirja – 11. 10. 1995. poginuli na Humu - Treskavica. Na spomen–ploči uklesana su njihova imena: Selim Tufo, Atif Tufo, Amir Agić, Erik Tiro, Edin Hajro, Rusmir Nikšić, Šaban Muhibić i Šemsudin Čilaš. Nakon što je položeno cvijeće i odata počast poginulim borcima Druge viteške, policajcima iz Hadžića i drugim borcima koji su poginuli za oslobađanje ovih prostora, o Bici na Dujmovskim brdima govorili su brigadir Esad Pelko Brzi, ratni komandant Druge viteške brigade, a sada predsjednik Udruženja “Druga viteška”, general Vahid Karavelić, ratni komandant Prvog korpusa, a u vrijeme svečanosti ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo, i Mehmed Džindo, ratni komandant Manevarskog bataljona Druge viteške koji je vodio borce u “Bitku za tenkove”. Esad Pelko Brzi je kazao kako je za Bitku na Dujmovskim brdima odredio Manevarski bataljon Druge viteške, kome su pridodata dva voda 9. brdske iz Hadžića i jedan vod Prve slavne brigade iz Sarajeva. Naglasio je da je ove borce desetak kilometara u neprijateljsku teritoriju vodila grupa boraca - mještana na čelu sa Suljom Ramićem Dedom, rahmetli, i Ismetom Godinjakom. “Ovom smo akcijom bukvalno razbili drugu brigadu Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS i uzeli ogroman ratni plijen”, kazao je on. General Karavelić je rekao da se našao u dilemi kada su kod njega došli iz Komande Druge viteške da traže saglasnost za ubacivanje tolikog broja boraca 10 kilometara u pozadinu neprijatelja. On je rekao da su se tada pitali: “Šta ako akcija ne uspije, ako sve zarobe, ako svi poginu?” Prema riječima generala Karavelića, ovaj zadatak je bio u funkciji oslobađanja Trnova, Rogoja, Grepka i deblokade Goražda. Mehmed Džindo je detaljno govorio o akciji na Dujmovskim brdima. On je kazao kako su jedinice 1. korpusa tih dana vodile borbu za oslobađanje Borikovca, Bijele lijeske, Hojte i drugih dijelova Treskavice. Njihov zadatak je bio da im pomognu iz pozadine. Kazao je da im je u toj akciji, takođe, bila pridodata grupa policajaca iz Trnova na čelu sa Ismetom Godinjakom. Ukupno ih je u akciju krenulo oko 400 stotine. Džindo je rekao da nisu odmah napali položaje srpske vojske u pozadini, nego su čekali najpovoljniji trenutak. A on se dogodio kada su naše jedinice oslobodile Borikovac, Hojtu i Bijelu lijesku, a neprijateljska vojska se povlačila. Dogodilo se, kako je rekao, da su tim razbijenim četničkim jedinicama u pomoć krenule nove snage i one su se srele tačno ispred njih, zakrčivši put. A blizu su bili neprijateljski tenkovski i artiljerijski položaji.
166

KORAK broj 29

Džindo je tada javio Brzom da “počinje teferič” i naredio napad. Među srpskim vojnicima nastao je haos, svi su bježali, mnogi poginuli i – ishod se zna. “Niko od naših boraca nije ni poginuo, ni ranjen”, kazao je Džindo. “Nažalost, narednog dana, nadomak svoje kuće u selu Gaj, poginuo je naš saborac Edib Zagorac”. Udruženje “Druga viteška” dodijelilo je 6 povelja, 9 plaketa, 18 zahvalnica, a među dobitnicima je bilo najviše učesnika ove bitke. Povelje su dodijeljene: Sulji Ramiću, Nusretu Omeroviću, Ismetu Godinjaku, Ismiru Buzokuu, Harisu Šumanu i Imetu Teli. Plakete su dobili Mithat Redžović, Šemsudin Hasanović, Mustafa Ćatić, Edib Zagorac, Hamid Zuko, Kasim Kutlovac, Fadil Lakota, Nedžib Gojak i Zijad Korjenić. Na Dujmovska brda je došao i 83-godišnji Šemso Buljubašić. Jer je i njegov sin Hamed ratovao 1992. na Stupskom Brdu sa s ovim hrabrim ratnicima iz Manevarskog bataljona. Bio je i on hrabar i dobio je “Zlatni ljiljan”. Nažalost, ranjen je 25. 9. 1992., a tri dana kasnije podlegao ranama i među prvom trojicom ukopan na mezarju “Stadion” na Koševu. Šemso u Sarajevu stanuje u ulici koja se zove po njegovom sinu - Hameda Buljubašića. Sado Šatrović, Čupo Bublin i drugi poznati diverzanti Druge viteške s velikim poštovanjem su nam pričali o Hamedu. Na “čas historije” je došla i Hasiba Gojak. I njen sin Nedžib bio je diverzant Druge viteške, ali je poginuo na Treskavici 8. oktobra 1994. Imao je, kaže, 20 godina. Trebalo je da dobije “Zlatni ljiljan”, ali nije. Đulsema Demirović kaže da ide na sve časove historije, pa je došla i na ovaj. Ona je u ratu izgubila muža Mensuda. Bio je komandir voda u Dobrinji. Ranjen je 19. juna 1992., a umro osam dana kasnije – 27. juna u Kliničkom centru u Sarajevu, gdje je i radio. Njegovo ime prvo je uklesano na spomen-ploči poginulih radnika Kliničkog centra. Đulsema kaže da je i njen sin Adnan, kao pripadnik policije, čitavo vrijeme rata učestvovao u borbama za odbranu grada. Amira Ćatić je bila pripadnik 5. dobrinjske motorizovane brigade i kraj rata je dočekala na ovom dijelu ratišta, tačnije na Runjavoj glavi ispod sela Godinje. Sjeća se da je njihovu bajtu jednom zameo snijeg. “Svako ima svoju sudbinu”, rekla je jedna žena koja je slušala razgovore i šutjela. “A kakva je vaša sudbina?”, pitali smo je. Ukratko nam je ispričala. Zove se Muharema Misirlić Džehverović. Iz Banje Luke je. Imala je sina Lutvicu koga su zvali Zlatan. Kao prognanik ratovao je u Travniku i poginuo na položaju Jardo 27. juna 1992. Umro joj je i muž i sama živi u Sarajevu. “Bolno je, ali ne može se drukčije”, kaže ona. Profesor sporta Pete gimnazije iz Dobrinje Admir Modronja došao je sa grupom učenika – članova Planinarske sekcije na ovaj čas historije. Kaže da su sa Drugom viteškom bili na Nišićkoj visoravni, sa “Zlatnim ljiljanima” u Sinanovićima. Učenici 4. razreda Muhamed Kratović i Dino Bajić su bili oduševljeni putovanjem i časom historije. Dinin otac Amir je iz Žepe i jedan je od organizatora marša “Žepa – Potoča167

MLADI I RAT

ri”. “Već pet godina i ja učestvujem s ocem na ovom maršu. Svake godine vodio sam kolonu”, kaže Dino. Benjamin Soko je učenik prvog razreda Bošnjačke gimnazije i na “čas historije” na Dujmovskim brdima došao je sa dedom Mustafom. Već godinama on dolazi na Igman. Bio je na Sutjesci, a ima želju da ode i u Jablanicu, posjeti Muzej Bitke za ranjenike, vidi srušeni most. Kaže da nikad ne iznevjeri kad se ukaže prilika da ide na poznata historijska mjesta iz Drugog svjetskog rata i ovog od 1992. do 1995. Dosta je došlo učenika iz Osnovne škole “Meša Selimović” iz sarajevske Općine Novi Grad. Doveli su ih profesori historije Alija Ceribašić Begovac i Nermin Imamović. Ova dvojica profesora već su učenike ove škole vodili na Žuč, i to pješice, gdje su, na licu mjesta, na časovima historije, slušali o bitkama koje su ovdje vođene. Ceribašić i Imamović su veoma zadovoljni predavanjima koje su slušali na Dujmovskim brdima. A zadovoljni su i učenici. Nekoliko učenika i učenica ove škole sačekalo je generala Karavelića i vojnički ga pozdravili. Da zabilježimo imena nekoliko učenica i učenika koji su, kažu, s pažnjom slušali priče o Bici na Dujmovskim brdima: Alisa Brujić, Džejna Vatrić, Faris Tvrtković, Nedim Hodžić, Isan Nalbantić, Rijad Begić, Amer Mehmedić, Mubina Ahmethodžić, te Amela Memić i Adnan Hodžić, čiji su očevi ratovali na Žuči. Š. HODŽIĆ

1.

2.

3. 1. Kraj spomen-obilježja Zaimu Imamoviću 3. Mehmed Džindo drži „čas historije“ 168

4. 2. Obraćanje Esada Pelke Brzog 4. Učenici, a i stariji, pažljivo su slušali priču o Dujmovskoj bici

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu - Sarajevo www.zatebebih.ba

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->