Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije 1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji 1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji 1.4. Korišteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistički model 2.2.5. Behavioristčki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja 2.5.2. Opažanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Klinički intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti 2.5.8. Studija slučaja 1

2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti 2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja 2.7. Klinička prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji 2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze 2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze 2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije 2.8. Validacija kliničke metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreške 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

2

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.  Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu

klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika, provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,

• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u • u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,

ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

 Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) (2)

jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b) upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem, dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno simptomatski, a manjim dijelom etiološki,

a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1)
(2)

evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema, evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara. Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

3

. (sub)kultura kojoj pojedinac pripada. TEORIJE LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. genetsko naslijeđe. koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno različitom terminologijom. u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave.iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima. kakva je njena struktura. doživljajima pojedinca. u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer. koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije. vanjskog ponašanja organizma. kao što su npr.determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. crte ličnosti. životni prostor. simptomi i sindromi. odnos podražaj-reakcija. fizikalnom i socijalnom okolinom. kakva je dinamika razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je. tipovi ličnosti.. u naglašavanju podražajnih varijabli: npr. u kojoj mjeri su ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole. subjektivnost . potrebe. životni prostor. (2) organizma i (3) reakcija odn. iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja. (2) (3) (4) 4 .2. Sličnosti i razlike između teorija ličnosti Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće: (1) (2) (3) (4) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn. da li smatra da je čovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka. fiziološkom. odnosi u obitelji. tjelesna građa.. polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika. i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr. odn. (4) (5) FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje teorija ličnosti: (1) nomotetičnost .. sistemi navika. nagoni. kojima svaka teorija daje različiti naglasak. škola.objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn. sloboda . (5) Teorije ličnosti se razlikuju: (1) (2) (3) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti.. faktori ličnosti. topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn.idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca (nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije). specifični metabolički procesi. u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove.2. za osobine ličnosti može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa.. uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili nasljedne varijable kao što su npr. ili reakcijskih varijabli. a koliko objektivnim činiocima. motivi. stil življenja. fenomenološko polje.1. . odnosi u grupi.. racionalnost .1. situacija u kojoj se ponašanje manifestira. odn. organizmičkih varijabli: npr.

te su kao takvi stabilni odn. koje imaju objektivni pristup proučavanju ličnosti. putem kojih jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje: • sintetički (holistički) pristup. pod malim utjecajem okoline.  Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe: A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i 5 . zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže. smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti. • reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te podražaje.elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti. ličnosti. • analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podražaj(6) homeostaza . naučena pod utjecajem okoline.okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem. biološki ili psihološki. • empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i (8) spoznatljivost . • fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti. odgovor. • heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i (7) nasljeđe . Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti.proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju: • proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fiziološki. smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti. koje imaju subjektivni pristup (9) proučavanju ličnosti. a u kojoj mjeri su određeni okolinom: • nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. pa među njima nema općeg konsenzusa. oblikovana odn. razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti. dimenzija reaktivnost . prema kojem kriteriju razlikujemo: • homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam. genetskom strukturom-predispozicijom. odn.nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj mjeri istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja.(5) holizam . mjerenja i eksperimenta pri čemu: • behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti. njegova ličnost u cjelini. kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn.heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. biokemijski. a time i ponašanje i ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava.

vjerovanja i očekivanja intervjuera. Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opažati. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer. koja sadrži verbalnu. pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna. Empirijskopsihometrijski pristup. te u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika. putem kliničkog intervjua. Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije varijabli indikativnih za ličnost. odn. odn. subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr. između kojih se razlike smanjuju. AD2. putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa: konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti). Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih pozicija. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći: (1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika.2. te načine i postupke njihovog mjerenja. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija ličnosti. nestabilnosti koeficijenata korelacije. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. 1. ili (b) putem konfirmatorne FA validirao određeni unaprijed formulirani strukturalni model. (2) (3) AD1.. koji je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama. da bi se kasnije klinički primijenili. ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja. 6 . utjecaj stavova. teorija ili mjerni instrument ličnosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim manifestnim varijablama. prikupljanja podataka (faktografski intervju). pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na različitim uzorcima). halo-efekt. što se koristi za dijagnostiku i predikciju ličnosti. zatim se utvrđuju njihove metrijske karakteristike. kao nestandardi-zirani mjerni instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua. behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički intervju). temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli. Strategije za ispitivanje ličnosti Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti: (1) Klinički pristup. na pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja.B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja. dominantnost/submisivnost. agresivnost. koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka. tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima. koji dovodi do značajne fluktuacije odn. a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju). poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu.2. Faktorskoanalitički pristup.

što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća. koji dovodi do pogrešne interpretacije faktora na osnovi tih varijabli. 1.3. sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina prije dijete. a time i u kliničkoj psihologiji. što produljuje efekte terapije. savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne. premda je objektivan u primjeni. Naime. i počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. garbage out”) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije. svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina hrane. Na primjer. U trećem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista težina. (5) AD3. Dakle. a “lakše gore”. Pokazalo se. a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa). pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja. posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija. pa se npr. odn. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma. DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mršavljenja. kod kojih se realnost ličnosti konstruira. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što. kompozicija manifestnih varijabli. Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom. što dovodi do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu. nego i u većoj mjeri psihoterapijom. koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija putem potkrepljivanja. što varira ovisno o jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača. u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”. a da se povrati samo 5 tjedana.3. a 7 tjedana da se natrag dobije.1. izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom. dakle da je behavioralna terapija. vremenski domet terapije. subjektivan je u: (1) (2) (3) postuliranim konstruktima polazne teorije.(2) (3) (4) nereprezentativan uzorak odn. što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (“garbage in. 7 . da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju. nego su trivijalne. formuliranju čestica u instrumentu odn. pitanja koja ćemo postavljati. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane. pri čemu se apriorno mogu izabrati ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost. osvijestiti njenu svrhu. identifikacije. efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom. BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja: čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. pa čim se počne uobičajeno jesti. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. Pojava kognitivnog pristupa Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji. što se tumači plasticitetom metabolizma organizma. interpretacije i imenovanja faktora.

negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju. (2) (3) (4) Pritom se koristi niz kognitivnih teorija. patološkog doživljavanja i ponašanja. tretman gojaznosti. Na primjer. preventivu i terapiju kod srčanih bolesti. BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja. kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn. Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao: (1) (2) (3) precipitativni odn. . gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP. i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape.. proces atribucije. asocijativne mreže. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene. izrazito eksternalni lokus kontrole. npr. (8) (9) (10) a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji. misli i ideja u nesvjesno. rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu. emocija i ponašanja. npr. terapijski faktori. sadržaji pamćenja i mišljenja. modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija. negativne atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije. uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji.  Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponašanja. kako ta znanja interno reprezentira odn. pripreme za bolne pretrage. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok. npr. 8 . suzbijanje stresa. Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje.3. faktori vulnerabilnosti odn. tretman ovisnosti. tretman depresije i anksioznosti.. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj. pohranjuje. koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka. distorzije percepcije. pripreme za operacije. negativističko mišljenje. neadekvatna sekundarna procjena kod suočavanja sa stresom. kako se inkorporiraju u već postojeće iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje. nisko samopoštovanje. proces evaluacije sebe i okoline.2.. tretman odn..Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija. 1. bolna sjećanja. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti (1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom. taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. naučena bespomoćnost.

kako pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na ponašanje. 9 . • nezaposlenost.. Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne situacije. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. • loš brak. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje. Na primjer. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne psihologije.Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao što su: • pomanjkanje socijalne podrške. Na primjer. problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. • labilan tip živčanog sustava. pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”. Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. Moramo upoznati kako pojedinac percipira. važne osobe.  Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu: (1) (2) (3) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju. može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo.3.. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn. kako percipiraju. koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu. Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija. osobni i okolinski. svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni. Prema kognitivnoj psihologiji. • gubitak bliske odn. ili da su “svi ljudi loši”.3. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. evaluira neki događaj i donosi odluke. 1. interpretira.

kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije. • BANDURAina teorija samoefikasnosti. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije: • KELLYjeva teorija personalnih konstrukata. • kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja. WEINERova teorija atribucije postignuća. WEINERova teorija atribucije emocija. • model anksioznosti BECKa. EMERYja i GREENBERGa. kod anksioznosti i depresivnosti. posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr. Među te teorije i koncepcije spadaju: • teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa.bolesnik. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole. KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema. • SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti. kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju. • BECKova kognitivna teorija nastanka depresije. ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivnokognitivne konzistencije. • socijalne percepcije. posebno depresije i anksioznosti. kako bi se utvrdili načini modifikacije neprilagođenih emocionalnih reakcija. ATKINSONOVa koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji. kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje. 10 . • teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije. • motivacije. koje nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. koncepcija o motivaciji za postignućem. kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi. • kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije. socijalno-kognitivne teorije. • ELLISova racionalno-emotivna terapija. Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima: • nastanka nekih emocija. JONES/DAVISova teorija korespondentnog zaključivanja. što je važno za prevenciju depresije i anksioznosti. FESTINGERova teorija kognitivne disonance.(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. posebno u obitelji i pri odnosu liječnik. LAZARUSova kognitivna teorija emocija. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. • samopoštovanja. • prosocijalnog ponašanja.

1.4. KORIŠTENI AKRONIMI
• AND/P • d/p • l/p • NABE • o/p • OVE • PPP • RORT • TAT = abnormalno doživljavanje/ponašanje = doživljavanje/ponašanje = ličnost/ponašanje = naučena bespomoćnost = opažanje/procjenjivanje = očekivanje vlastite efikasnosti = psihopatološki poremećaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

11

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

(1) (2) (3) (4) (5)

administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja, preventivna: radi planiranja prevencije, dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima, evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije, istraživačka: radi formiranja homogenih grupa.

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji govore “prazno”, “šuplje”, “muklo”. Nakon što je primljen, pseudopacijent nije više govorio o tim simptomima i ponašao se potpuno normalno. Autor i još sedam asistenata, sa istom pričom o slušnim halucinacijama, posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio: • da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost pisanja”, • da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”, nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici. Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

• na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom slučaju,

kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otpušteni sa dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja, ali ne i do potpunog izliječenja), ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja: pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice, kontaktu s njim, reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraćanjem pogleda i odlaskom, su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine,

• osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog • osoblje je, smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem, potrošilo minimalno vremena u

• osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema, pa
na osnovu čega je autor zaključio da:

(1) (2)

psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena, dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe,

12

(3)

postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama.

Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da opaze ono što nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraživači. Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno “lažnima”, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.

2.2.MODELI ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA
Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a počinje psihopatološki poremećaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

(1) (2)

modela, koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i simptomi.

Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni, abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani, među postojećim modelima postoje prekrivanja.

(2)
(3)

U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. 2.2.1. Subjektivni model Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. tko se ne ponaša tako nije normalan”. Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:

(1) (2)

koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć, koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.

Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

(1) (2) (3)

ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć, a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu, mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini, zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,

pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

13

2.6.5.. sudjelovanje u razgovoru u društvu.7. 2. posljedicom PPP. 2.. npr.: “normalno je ono ponašanje koje se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn. koje određuje kultura). kao što je to gledanje sugovorniku u oči.. 2. Isus.2. Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”. postoje neugodna čuvstva odn. dezorjentacija odn. pitanje je što je to loša prilagodba.. 2. ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr. što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna. dok se u evropskoj civilizaciji odn. u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa zahtjevima socijalnih uloga. prema slijedećim kriterijima: 2. kao što su Konfucije. načinu života” 2.2. • na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi.2. intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva. “idealnu osobu”. Mojsije.3. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca. mjestu definiranja: npr. te od eksplicitnih (legalnih odn. različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja. slobodno vrijeme. odn. veliko odstupanje od odn.3. (c) veliko odstupanje od uobičajene socijalne uloge. a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u utvrđivanju utjecaja kulture: • na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu. “lošu” prilagodbu odn.: • u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od implicitnih (podrazumijevajućih. 2. posao. (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao što su obitelj. i obratno.4. emocijama i ponašanju. Nedostatak modela je u tome što: (1) (2) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja.2. (b) promjena socijalne uloge u nižu. Buda. uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima. Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponašanje. Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava. zakonskih). 2. osobni doživljaj nesreće i patnje. Model se često koristi u svakodnevnom životu. ometa se okolina. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponašanja odn. 14 . a u zapadnoj • • civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. 2.1. seksualna devijacija. Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi: 1.. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju.

što dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima. 15 . Kod muškaraca. u odnosu 8:1. se u odnosu na žene. voajerizam i pedofilija). fetišizam. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedeći kulturalno specifični PPP: • amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. pa stvarno više pobolijevaju. sadizam. psihički je poremećen. nesamostalnom. a kod žena simptomom PPP. pa se ne može osloboditi krivnje. kao što su to npr.• na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi. ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane. nije psihički poremećen. Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi žene. prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP. Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate. Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju više stresa u svom životu nego muškarci. među prijeteljima. • TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponašanje putem zakona. npr. počinivši krivično djelo. sve dok se ne padne u nesvjest. postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito interpretiraju. a neuspjeh sebi. manje objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac. ekonomskim klasama te religijskim i etničkim grupama. koji se aktiviraju kod dijagnostičara: na primjer. pa se oslobađa krivnje. Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu. što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu depresije. a rijedak drugdje. iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju. u profesionalnim grupama. nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP: (1) (2) (3) (4) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh. pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo. kao što je to ubojstvo npr. mazohizam. ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela. i upućuje se na liječenje i obratno. što potvrđuje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi. Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji. koji mogu razlikovati dobro od zla. postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena. uz potpunu neosjetljivost na vanjske podražaje. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora. koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca. zrela odrasla žena se smatra submisivnom. počinivši neko krivično djelo. češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima. ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. u što spada ekshibicionizam. na to da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP. koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu. koji se susreće u primitivnim društvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju. nego za muškarca. Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo. ratni zločinci. bez djece. u agitiranom i agresivnom ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne. a češće kritizirane za neuspjeh. a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija).

16 . regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti.2. EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske psihoze. diskretno i kvalitativno različito. bez da se daje eksplicitni odgovor: • prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno • prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn. odn.4. odn.  Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima. (2) (3) Uz statistički model se javljaju dva pitanja: (1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?. često ne uzima u obzir stratumske. odn. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji.2. Statistički model Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te distribucije: (1) (2) (3) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja. mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije: najčešće se javljaju abnormalna ponašanja. a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele normalne distribucije). velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene zube. npr. što se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu. na kontinuumu. dok se u drugoj smatra normalnom je problematičan.  Nedostaci ovog kriterija su slijedeći: (1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno. (2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP kategorijalan. koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”. koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju. doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn. koje odstupa od prosječnosti. oštra granica. koje se mogu izraziti normama. iza kojih slijede behavioralni poremećaji: neuroze. psihopatije. već kvalitativno odn. poremećaji karaktera. koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje. koje se smatraju “duševnim bolestima”. na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji. nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane. diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili.

(2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja (2) 17 . neispoljavanje psihičke energije. pa je abnormalno ponašanje rezultat: (1) (2) (3) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr.6. nezavisno od ida (4) (5) (6) (7)  Nedostaci teorije su: (1) u metodologiji: (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama. nego premećaj u funkcioniranju ličnosti. umjetnost. koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica ličnosti (ego.2. (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i (3) selektivne percepcije. posebno psihologije učenja na područje psihopatologije. razinom aktivnosti. Behavioristčki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije. psihologija. imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata. razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG. odn. veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih varijabli. koja se u svijetu napušta. ponašanje je uvjetovano: (1) (2) (3) biološkim funkcioniranjem organizma. kao što su medicina. (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovječne žene. posebno među medicinarima. prošlim učenjem. 1977) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću. kod fobija. superego). sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamičke aspekte ličnosti. Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti. a posebno uz prevladavanje ida. dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest. 2. kod Alzheimerove bolesti. Prema ovom modelu. kvantificiranje. uklonila je tabue sa područja seksualnosti. a kod nas i dalje perzistira.5.  Doprinosi psihoanalitičke teorije su: (1) (2) (3) poticajno je djelovala na mnoge struke. id. potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama. promjena u motivaciji kao npr.2. i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi. utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam. i time potaknula interes za znanstvena istraživanja u tom području.2. motivacijom odn. u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematične semantike. Za razliku od medicinskog modela. prethodnog iskustva kao npr. kod poremećaja pažnje. njihovo mjerenje odn.

International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije.7. fizička i/ili emocionalna deprivacija. Dijateza je etiološki odn. studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren. 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn. KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP. sukobi u obitelji.pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. pa ako simptomi na osnovi 18 . uzročni faktor. čiji pobornici Ana FREUD. to se izmaštalo ili odsanjalo. Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori.2. Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP..8. Ponašanje i doživljavanje. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL. do genetske predispozicije ili dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline. najvažniji regulatori ponašanja čovjeka. pokretajući faktor pojave PPP. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III. U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj okolini. a trebalo se po teoriji dogoditi. Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. pa opet dolazi od ispoljavanja PPP. okolinskih uvjeta odn.2. odgoj u stresnoj okolini. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo. 1962. kao što su preveliki zahtjevi okoline. ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn. Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi: (1) (2) ICD-9 odn. VAN PRAAG. odgoj sa shizofrenim roditeljem. a ne prošlo iskustvo. (2) što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori. na planu poremećaja u doživljavanju i ponašanju. Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza. npr. bolest se neće uopće pojaviti ni razviti. posebno za shizofreniju. koja je institucija tog modela. DSM-III-R odn. bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. patogenezu PPP potrebna interakcija između: (1) organskih uzroka odn. tretira se različitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag.Revisited. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag. (3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i ponašanje pojedinca. 2. čime se približavaju postavkama kognitivne psihopatologije. a stres precipitativni odn. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. 2. SULLIVAN. Izvori stresa su npr. neadekvatan način suočavanja sa okolinom i sl. ili dijateza može biti slaba. koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno. FROMM. Američke psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV.

19 . etiologiju. simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju različiti tretman.kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu. kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. . prihvaća novine i uspješno podnosi stres. halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP. • ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”. kao npr. Na navedeni je način mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi. dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. a kada se neki sindrom proglasi bolešću. pruža mu se zaštita i prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje. Nedostaci medicinskog modela su slijedeći: (1) (2) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature. “lijepi se” za osobu. što može izazvati odbacivanje i zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe. kao što je konstrukt i “mentalni poremećaj” ili “duševna bolest”. etikete. kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja. ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na neki PPP. već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti: (3) (4) (5) (6) • zadovoljna je sobom. svojstvima organizma. uslijed višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature). a patološkim se smatra i nostalgija. (7) (8) (9) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od organskih odn. ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti. • kompetentna je u većini životnih situacija. u nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj. traže se organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. “radi na svom zdravlju”. i dobiva naziv pathopatrialgija. što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. Zbog navedenog. efebofilija se smatra patološkom sklonošću starijih žena prema mladićima. daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka. odn. kao što je to na fizičkom planu. prihvaća odgovornost. • ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna. zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose. što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn. a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. onanija se počinje smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste. dijagnoza ima svojstvo oznake odn. imaju i iste uzroke odn. definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije . pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko liječenje. a to su samo hipotetički konstrukti. Na primjer. prihvaća sebe. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim. što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe.odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti. na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima. somatskih poremećaja. iskazuje sampoštovanje. prilago-đava se okolini. tako da se osobu zamjenjuje etiketom. da se ne preklapaju. npr. pacijent se smatra izliječenim. fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama. vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom. • uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima. model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome.

koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psihološke. Na primjer. u biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti. endogene depresije se smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera. udarac u glavu. neinfektivne bolesti.2. Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji. koje se svrstavaju u tri kategorije: (1) (2) (3) infektivne bolesti. npr. Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P. Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer. koji neposredno upućuju na organsku etiologiju. koje utječu na kemizam mozga. koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr. koje uzrokuju mikroorganizmi. sistemske bolesti. a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalneegzogene depresije. a u koju kategoriju bolesti još spadaju npr. koja je organski uzokovana.9. sindromska. svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija. koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke: npr. encefalitis i meningitis. do deluzije veličine. uživanje droge ili alkohola. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije. (b) kemijske. koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa. promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene depresije. 20 . koja je uzrokovana psihološkim uzrocima.2.

budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i predviđanje ishoda bolesti. najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju. kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata. definiranje manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom. efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja. KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn. kontinuiteta ili hijerarhije. sistematizacije entiteta odn. a izvediv je putem diskretnih kategorija. sveobuhvatan popis kategorija entiteta. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu. Na primjer. budući da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva. sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta. a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju znanja neizvediva. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u području dijagnostike. ili na osnovu očekivanog ishoda poduzetog tretmana. grupu. (2) (3) 21 .3. ETIOLOGIJE odn. pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. klasifikacija infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn.3. Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu. SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. temeljena na podacima dostupnim prije početka tretmana. a ne nakon tretmana. etiološka klasifikacija za sada neizvediva. • diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. putem kontinuuma ili putem hijerarhije. • dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani • hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima subordiniranosti. Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu. U području mentalnih bolesti je. PROBLEM KLASIFIKACIJE 2. zbog nepoznavanja etiologije većine njih.2. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete simptoma odn. Svrha i oblici klasifikacije Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. na osnovu poznatih fizoloških odn. čime se potiče razvoj novih spoznaja.1. Etologijska klasifikacija je najpoželjnija. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: (1) (2) omogućava znanstvenu komunikaciju. pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni (izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. Na primjer. omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije. biokemijskih poremećaja strukture ili funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. pojava i procesa u nekom području istraživanja: (1) (2) (3) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. To je danas primarni način klasifikacije PPP. koordiniranosti i supraordiniranosti. objekata. PPP se može sprovesti na osnovu: (1) PROGNOZE odn. kontinuumima odn.

bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn.3. eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze.” Ovakva formulacija daje korisne informacije. • inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu kombinaciju simptoma. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b. Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna. operacionim definicijama. simptome c. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a. ključnim. a kombinaciju “a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili. d.. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu. simptomi d. c. odn.2.” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma. d. d.2. dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu. e i f. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione definicije nekog PPP: 1. Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostičkih kategorija: (1) diskriminativna valjanost odn. zajedno sa barem dva od simptoma c. diskriminativna valjanost odn. izbor: • ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. e i f.. e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. b. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan izvor nepouzdanosti dijagnoza. d. e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima. a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest simptoma. e i f su “većinom prisutni”. b i c. Navedeni pristup proizlazi iz činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji čine klinički sindrom. simptom c “predstavlja valjani dijagnostički znak”. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima. koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih PPP. • ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma. (2) 22 . Operaciona definicija AND/P Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma. Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu. koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b. Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih siptoma. koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće imaju karakterističan vremenski slijed. a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. c. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni. 2. b. ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a. Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”. kovarijacija između parova sindroma minimalna.

(4) (5) Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici. Navedeni problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni. doduše 23 . dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom. a operacione definicije čine dijagnostički sistem za klasifikaciju.(3) sadržajna valjanost odn. nije bio slučaj sa Alzheimerovom bolešću. otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija je nužno privremena. identifikacija simptoma odn. potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama simptoma. da bi metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile prihvatljive.3. Budući da simptomi čine operacione definicije PPP. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine: (1) (2) (3) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma jesu. 2. što npr. Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom. koja se zasniva na fiziološkim odn. koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna. razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije. te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma. sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome.2. Bez obzira na navedeni trend. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21. simptomatska definicija odn. kliničkih sindroma će i dalje perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze. proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma. što je nužno jer etiološki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze. Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma. posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo. biokemijskim poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava. Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. (2) u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se. poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr.

Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili četveroznamenkasti kod. DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju: 24 . ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP. s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP. Klasifikacija mentalnih bolesti odn. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: započinje organskim psihozama. “neorganskim”) psihozama. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim verzijama ICDa iz 1939.sastojao iz relativno malog broja sindroma. jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije. prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje. a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostičkih kategorija. Posljednja verzija ICDa sadrži također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremećajima. revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979. neurotski poremećaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza.  Nedostaci ICDa su slijedeći: (1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke termine. a za neke PPP simptomatske odn. i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive. pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza. nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi: (1) (2) ICD-9.. uz pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni. neurotskim poremećajima. imali su svaki svoje vlastite specifične sipmtome.. premještanje dijagnostike tog poremećaja sa sindromske na etiološku os klasifikacije. AD1. pa su promjene. nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim. Tako na primjer. treća revidirana verzija”. za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija. kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim članovima. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta.. kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje verzije odn. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija. nakon čega slijede poremećaji ličnosti.. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostičku kategoriju. prema International Clasification of Deseases.. a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP. veoma je konzervativan u promjenama. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom.. gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P. devete revizije ICD-9 iz 1979. budući da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo članova. a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja. ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije. 9. (2) (3) AD2. što se prevodi kao “Međunaro-dna klasifikacija bolesti. ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi poremećaja ličnosti.. DSM-III-R iz 1987. (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja. ali koji su bili međusobno različiti odn. itd.

dijagnostičkih kriterija. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza. operacioni dijagnostički kriteriji AND/P. kao npr. v. psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr. na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. poremećaji suđenja i drugi poremećaji. (c) izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan. poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari. poremaćaji kontrole imulsa. poremećaji raspolo-ženja. (a) postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. ii.(1) multiaksijalna odn. eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP. osjetljivost na penicilin. Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije: 25 . i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman. poremećaji spavanja. tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje. poremećaji hranjenja. oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE. tretman i/ili ishod PPP. iii. kao što je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj. shizofrenija i drugi psihotični poremećaji. uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. . sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće funkcioniranje. diskontinuirana klasifikacija. termina “anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”. ali je proces klasifikacije znatno složeniji. uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini. na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima. jasno. čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. anksiozni poremećaji. KLINIČKI SINDROMI. koja je originalno psihoanalitički termin (b) odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina. socijalnu adaptaciju. . Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP. PSIHOSOCIJALNI STRESORI. na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn. Osi kojima se koristi DSM su slijedeće: i. profesiji i slobodnom vremenu. POREMEĆAJI LIČNOSTI. koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn. ozljeda glave. iv. Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo. kao npr. poremećaji spolnog identiteta. ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na dijagnozu. pri čemu se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. a što manje inferencijalan. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE. (2) (3) (4) pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju. a stresova nije bilo.

postavlja se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn. . koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostičkog sistema: 1. DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II. 26 . kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi. U pravilu. anksiozni poremećaji. na osi III: hipertenzija. somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe. ali se somatski poremećaji ne nalaze). kognitivni poremećaji: demencije. poremećaji kontrole impulsa. poremećaji pamćenja. na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj. seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta. Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima. prema DRAKE i VAILLANT. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi. izbjegavajuća.(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji. na osi II: zavisna ličnost. na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi. shizotipna. shizoidna. pokriva čitav spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze. poremećaji prilagodbe. diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju. a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi. granična. Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP. poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari. kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika. narcistička. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na: • reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija. delirijumi. na osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se više dijagnoza na jednoj osi. poremećaji spavanja. na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. dijagnostički sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i ponašanju. zavisna i opsesivno-kompulzivna ličnost. histrionska. psihotični poremećaji. afektivni poremećaji. 1985. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa razvojem DSMa. antisocijalna. a nisu psihijatrijski poremećaji). ali dijagnoza može biti jednofacetna. poremećaji hranjenja. disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi). i budući da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija.  Evaluacija DSMa je pokazala da: (1) (2) (3) pouzdanost dijagnoza odn. Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna.

Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostičkom sistemu. Dakako da je manja ekološka valjanost onih dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino znanstvena validacija. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma minimalna. 27 . 2. a ne njihovu istinsku prirodu odn. pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja. koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. diskriminativna 3. koje je pitanje postalo od posebne važnosti za poremećaje ličnosti. koji je problem proizašao (A) iz 4. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. kako bi sistem bio što više deskriptivan. pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP. opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatološka dijagnostička kategorija. nego su ekstremi dimenzija ličnosti.. etničkih te fizikalnih uzroka. mora postojati dijagnostički konsenzus ili suglasnost.• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno. Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedeće osobine: • primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice... a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. a ne napredak znanosti na čemu se jedino mogu zasnivati takve promjene. • prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila. a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) egodistonička homoseksualnost. savjetovališta. domovi zdravlja. psiholoških. • uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških. ili općenitije. da li kategorijalni sistemi klasifikacije. sociokulturalnih. dijagnostike. ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija. a manja kod ostalih PPP. pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn. valjanost odn. ali se ne približavaju zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. izraziti kao položaj na kontunuumu. pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike. kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja. socijalnih: socio-ekonomskih. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u cjelini. • upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke • konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima. za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji. a što manje inferencijalan.

• navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima. a ne imenom kategorije. psihotičnih i neurotičnih poremećaja. kod dihotomne klasifikacije: (1) (2) funkcionalnih i organskih poremećaja.3. pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. • otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička kvalifikacija je nužno privremena. U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. nekog neograničenog raspona. dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan. može se iskazati algebarski ili geometrijski. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna. diskretnu tipologiju: (1) (2) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn. Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za druge poremećaje. Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable. pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih. a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski. često treba biti konvertirana u kategorijalnu. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. što bi vodilo kontinuumu. grupe poremećaja mogu iskazati na dimenzionalan način. • dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar 28 . može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija. klasifikaciji. kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. a takva klasifikacija je također prisutna u području PPP. 2. pložajem na dimenziji. pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: • diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn. dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv.4. ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija. prije nego postane primjenjiva. • daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije. a dimenzionalna za kontinuirane varijable. kao npr. (3) Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: (1) (2) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije.

uz korištenje kliničkih postupaka opažanja i procjenjivanja. upitnici i inventari ličnosti (npr. dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene.pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata. pojedinog PPP ili grupe PPP. kognitivni testovi (npr. kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. neuropsihološke baterije. Nakon što je određena priroda varijable odn. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje među njima?. klinički intervju. • jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn. ispitivanje mentalnog statusa. WAIS). može se pristupiti njihovom mjerenju pri čemu: (1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali. studija slučaja. Cornell Index). u testsituaciji i testovi ponašanja. projektivne tehnike. onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli. opažanje znakova i simptoma. MMPI. biografski pristup. 29 . problemi-ma (2) I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima: • koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn.

2. što utječe na način odn. predmeta. 2. kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja ili U pravilu. vremena. kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje. • o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje. • ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn. Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema.4.4. • ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli. tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi: • o teoriji uz koju pristaje kliničar. načina i sekvenci opažanja. (b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja. nediferencirano. kada primjenjuje globalne tehnike kao što su klinički intervju i projektivne tehnike. Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće: • opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja • opažanje znakova i simptoma • opažanje putem skala procjene • projektivne tehnike • samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti • klinički intervju • biografski pristup u ispitivanju ličnosti • studija slučaja • tehnike za opažanje vlastitog ja • ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn. kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti.1. dok je laičko slučajno. na osnovu čega su moguća intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini. OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE LIČNOSTI 2. pristup u mjerenju koji može biti (a) grupni (normativni). Razlike između laičkog i stručnog opažanja Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je: • namjerno.4. kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratični). 30 . ali se u pravilu počinje sa kliničkim intervjuom. • objektivizirano definicijom mjesta.2.

socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne. • dijagnostički kriteriji i • dijagnostičar. konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage. po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način. pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog.4. pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog. stroge ili umjerene procjene. a manje eksternalno (situacijom). pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o utvrđenim činjenicama. dominantne osobine. 31 . aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opažača. a manje točno osobe koje su različite od nas. iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine koje procjenjuje i općeg dojma odn. koji ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije.4.2. pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca. ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije. pogotovo ako se radi o neuspjehu. temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira više internalno (osobinama). psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable: • činjenice o psihofizičkom stanju. ponašanju i ličnosti pojedinca. pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine.3. 2. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti U idealnom slučaju.4. logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane. a osobine dijagnostičara irelevantne. Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima: (1) (2) (3) (4) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične. pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivača da daje različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju. jer su dijagnostički kriteriji konstantni.

kompetencija dijagnostičara.5. • percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari kod sebe nezadovoljni. pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na dijagnostičku procjenu: 1. nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja. koja obuhvaća: • stručnost (znanje) i kliničko iskustvo. • socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama. • specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba. • rigidnost odn. mjesto i trajanje opažanja.Međutim. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe. • nezainteresiranost za probleme klijenta. 5. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda. visoka socijalna inteligencija odn. dok nepovoljno djeluju: • pretjerana samouvjerenost. iskustva koje je ograničeno odn.. emocionalna ili “vruća” inteligencija. 3. Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP. • socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu. posebno u timskom radu. 2. 2. 4. pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem pacijenata. • specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne povećava nužno pouzdanost kliničara). treba eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati.4.. • ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr. visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici. halo-efekt..sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi. socijalne interakcije... pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju. kako opažači ne bi subjektivno određivali što opažati.proces opažanja i procjenjivanja i . implicitna teorija ličnosti. Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati: • vrijeme. distanciran odnos prema “vlastitom ja”. posebno pouzdanosti i valjanosti. istraživanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate. 32 . specifična ponašanja. jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu. • prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta.. koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja. a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih. 6. a odnose se na: .

• sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je: • skupno. kroz polupropusno staklo ili skrivenim kamerama. jer više opažača povećava pouzdanost opažanja. tokom intervjua ili (a2) indirektno. jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja. npr. posebno manjinskim grupama. • način registracije: bilježenje. (b1) individualno ili (b2) skupno. • objektivizirano. • poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”. opažača-procjenjivača): • kompetenciju: stručnost odn. znanje i kliničko iskustvo. • prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini. skale procjene. • reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn. • psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti. lična jednadžba. • poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr. koje je pouzdanije jer se zasniva na većem broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja. • višekratno odn. • specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike. • standardizaciju instrumenta. implicitna teorija ličnosti. čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno poželjno ponašanje). • timsko opažanje. odn. posebno skala procjene. jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost. u dužem vremenskom periodu. 33 . ljudi na selu ne govore spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima.. a poboljšanja instrumenata uključuju: • reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5. Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn. video-snimanje. stupnjeva ilči razine.• način opažanja: (a1) direktno odn..

(2) Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći: 34 .2. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja. (1) problem valjanosti opaženog. socijalna participacija. i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni uzorak ponašanja”. Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services). tikovi. te psihometrijski problemi: očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji.5. da li • koje su situacije relevantne odn. opažanje epizoda ponašanja odn. kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII. TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA LIČNOSTI 2. Opažanje ličnosti testnoj odn. i o prirodi varijabli odn. Sastoje se iz različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne. Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći: • koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju. dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci.. koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno.5. što ovisi o motivaciji ispitanika odn. o tome koje aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati. problem pouzdanosti opažača. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji.. laboratorijskoj situaciji. problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. indikativnim za ličnost. a ne znamo koji je od njih valjano opažao. “vremenski uzorak ponašanja”. npr. registriraju se različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja. [iroki raspon ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj varijabli koje su međusobno nezavisne. provodi se tako da ispitivač organizira psihološku test-situaciju npr. a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. uzorak kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn. i u kojima se prati njihovo ponašanje. što nije garancija veće pouzdanosti. epileptički napadi. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo. koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. u test-situaciji i testovi ponašanja Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja. pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje nije više spontano. Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu toleranciju na frustraciju.1. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji. svađe. Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. (2) (3) Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji: (1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu. pri čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju. mucanje. i dobiva se tzv. pri čemu se jedna ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu.

u prva tri dana hospitalizacije. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili čestine tog ponašanja kod neke osobe. a manje u kliničkoj praksi. budući da isto ponašanje može imati različitu motivaciju. • testirati hipotezu naknadnim intervjuom. • primjeniti ih i postaviti hipotezu.5.4. npr.(1) (2) (3) skupe su: zahtijevaju puno vremena. Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje. koje povećava pouzdanost procjena. psihozu. Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn. 2. i članovi obitelji pacijenta. 2. 35 . pa se koriste na slijedeći način: • prije primjene saznati što više o problemu klijenta. budući damnogi pacijenti lakše razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima.2. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj strukturi ličnosti. liječnici te posebno medicinske sestre. Opažanje znakova i simptoma Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn. Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene: • DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti.3. • sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata. Sastoje se iz niza tvrdnji odn. a daju ograničenu količinu podataka. • skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi koji ukazuju na depresiju odn. Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti. Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana.5. PPP klijenta. uz uvijek ista pitanja na koja ispitanici moraju odgovoriti. zahtijevaju timsko opažanje. osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao što su npr. ali nije ekonomično. namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod normalne i subnormalne djece od strane roditelja. koji nisu podložni objektivnom mjerenju ni brojanju. 2.5. Skale procjene Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponašanja. opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja. pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima. • preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman. drugim instrumentom ili promatranjem. Upitnici i inventari ličnosti Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti: • upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua. a • inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje. pa se više koriste u istraživanjima. njegov kognitivni status i obrazovanje.

npr. kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama. stupnju čestine/intenziteta (nikad..) • postoji mogućnost preferiranja neiskrenih. • interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna analiza rezultata. jer isti ukupni rezultat može proizlaziti iz različitih odgovora. često. sa radnog mjesta). (b) koliko dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom. tokom hospitalizacije). što ih može navesti da • rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi. 36 . • ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne. putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised. što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika. što može otežati • omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni. • rezultati dobiveni na sličnim instrumentima. književni jezik. oni ne kopaju po sebi nego u vrtu. 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije. Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka: (1) stupanj izraženosti odn. putem BDI (Beck Depression Inventory). objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora. odn. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA. (2) (3) Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao što su: • naknadno praćenje ispitanika (npr. • ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima. mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima. ponekad. jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili. neuroticizma i psihoticizma.40). što može navesti kliničara na pogrešne zaključke. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika. • ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se problem značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. npr. npr. Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti: • • • • jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo. • procjene drugih ljudi (iz obitelji. ekstraverzije.. komunikaciju dobivenih nalaza. ali mnogo manja u kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene. ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje. • niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0. nasumce zaokružuju odgovore. uvijek/. i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. npr. mjera nekog konstrukta. socijalno poželjnih odgovora. pogotovo individualna. rijetko. stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe.  Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti: • ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat.

• da kliničar sjedi sučelice ispitaniku. dozvoljava mu da pita što mu nije jasno. bilo negativnog.. te osobina ličnosti. žalost. Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja. Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije. u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira čitavo svoje iskustvo odn. Upitnici i inventari ličnosti su nužno. 37 . testovna projekcija u skladu sa sugestijom.. na percepciju i osmišljavanje neposredne situacije. BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili nešto drugo.. postavljena uobiča-jenim govornim jezikom. što se naziva projekcija iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno ispitivati i njegova ličnost. dakle svako djelovanje prijašnjeg iskustva. a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom. Dakle.5. pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena. Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala: 1. Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: • • • • DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr. čita i komentira pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje.Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako: • da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja. EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja.5. 2. ličnost. ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je. radost. što je u skladu sa Freudom. Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije. čime se. Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima. BELLAK . potreba i želja. ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika. Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima. ali se time poništavaju prednosti upitnika. da je percepcija pod djelovanjem: • vanjskih faktora: prirode podražaja i • unutrašnjih faktora: intenziteta motiva. Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn. STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja. bilo pozitivnog. intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca. nakon čega primjenjuju TAT. 2. a ne samo negativne aspekte. da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski faktori. ali ne i dovoljno sredstvo. osim što se smanjuje ispitna anksioznost. BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije. Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna.

na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju ekspresivne reakcije. • ličnost se formira kao cjelina. Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju: (1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija.Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu. • pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi. pa se može novim iskustvom promijeniti odn. • ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca. što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji. • pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne aspekte te slike. a ne atomistički.. zahvaćati u cjelini. • pojam o sebi može biti nerealitetan. a ako se slika o sebi promijeni. taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života. pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije. • percepcija djeluje na ličnost pojedinca. nejasnim odn. • ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono. selektivnost percepcije.. pa se mora promatrati odn. to ima više projekcije odn. • pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi. željama i osobinama ličnosti. glumi. projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što pojedinac percipira odn. koje podižu razinu anksioznosti odn. (2) (3) Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika: • ličnost je proces. koja se smanjuje osmišljavanjem situacije kroz projekciju svojih želja. bez iskrivljavanja. u novim. i taj razvoj traje čitav život. ali su u skladu sa aktualnom. 38 . ovisna o podražajnoj situaciji. a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti). što omogućavaju projektivne tehnike.). a ne na situaciji. [to je veća anksioznost. strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama. ovisna o strukturi ličnosti. pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja. rekonstruirati. dolazi do prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom. sliku o sebi): • pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu. Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli. što je evidentno kod psihotičara. dodavanja. Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva. crtanju. interpretacije. nepoznatim situacijama. gestalt zakonitosti percepcije. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doživljaj vlastitog ja. tjeskobe. Odnosi se na slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta. ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija.

ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu. osobine upute: uputa podstiče spontanost. obrambene projekcije.  Razlike testovne i vantestovne odn. da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mašte). • otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca.  Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike: (1) (2) (3) (4) (5) osobine podražaja: neodređenost odn. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal: • RORSCHACH test 39 . Projektivne tehnike se dijele na: 1. • može biti osviještena neosviještena. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost. nestrukturiranost. a od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate ličnost u cjelini. • ne mora biti vezana za interpersonalne odnose. razlikovanje testovne i vantestovne odn. Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost. što će se pojasniti u nastavku. Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su: (1) (2) (3) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna. a obrambena se odnosi samo na motiv obrane od anksioznosti. kojeg ne omogućavaju druge tehnike. postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona reakcija. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja: • proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja. tokom ispitivanja od strane ispitanika. ima manje posljedice po integritet nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal: • test nedovršenih rečenica. pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti. a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja. inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata. čime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika. a obrambena iz realne životne situacije. • test konformnosti slobodnih asocijacija. • JUNGov test asocijacija 2. osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora. a obrambena ostaje ličnosti nego što su posljedice • ako se ne koristi.

je prisutna kod većine ljudi (npr.• test tematske apercepcije (TAT). • igra. • KAHNov test aranžiranja simbola. za riječ gore je riječ dole. broj riječi u dopuni. • BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija). koja može biti klinička ili selekcijska. što liči TATu. pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom na sadržanu projekciju. 40 . Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947). misli i želja. ponavljanje sadržaja (već je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost). za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo. iskazane tendencije Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio na osnovu vlastitih emocija. “Volio bih znati. kvalitet izražavanja. prisutnost simbola.” ili u trećem licu jednine (koje više potiču otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju koja im padne na pamet. stavova. tehnika ekspresivnih pokreta: • test crtanja slike čovjeka ili slike porodice.). ispitanika u doživljavanju i ponašanju. tehnike aranžiranja: • test svijeta • LOEWENFELDov mozaik test. kojeg prati sistem za brojčano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni. Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina: • način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme • način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja latencije. Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča. • ROSENZWEIGov test frustracije 3. npr. Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni. • psihodrama. bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi. • test crtanja kuće/stabla/osobe. Odgovori se analiziraju: • prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora.. preciznost izražavanja. samo se koristi verbalni podražajni materijal. • analiza rukopisa 4.. sumnja se u latentni psihotični proces. pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti. Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija. Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produženo vrijeme reakcije. • prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija... originalnost. Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih rečenica u prvom licu jednine.

kontroliranu emocionalnost. 5. na ego-snagu. a prisutna je u oblicima (1) točna. a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju. ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30 odgovora ukupno). fizički predmeti (Obj). a sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 4-5% od R. 41 . javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R. a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe očiglednih činjenica.. navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost. RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije. • upotreba samo boje mrlje (C).. formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore: • upotreba samo oblika mrlje (F). neobičan-bizaran detalj (Dd). a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 0-10 % od R. a navodno ukazuje na inteligenciju. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. javlja se u postotku 2-4 % od približno R u protokolima normalnih ispitanika.. unutrašnji organi (At). a • “dinamičnost” odn. a navodno ukazuje na djelomično kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat. 3. • na podlozi (S). motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati što više odgovora ili se ograničio samo na jedan. • upotreba samo osjenčanosti mrlje (N). a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i logičan način. 6. krv (Bl). životinja (A). mrlji tinte (5 crnobijelih. utisak pokreta mrlje (K). (2) netočna percepcija forme (F-) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 30-50 % od R. a sekundarna je upotreba forme (CF). realistična percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 70-80 % od R. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 20-30% od R. i (2) primarna je upotreba boje. Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama): 1. 4. a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju. može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme. posebno na nekontrolirani bijes. a studenti i visoko-obrazovani 3-5. religija (Re). a navodno • upotreba i forme i boje. ukazuje na nekontroliranu emocionalnost. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R. pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim zabilješkama. 2. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. lokalizaciju odgovora na površini podražaja: • na čitavoj mrlji (G). vatra (Fi). 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na njima. što navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost. a navodno ukazuje na samokontrolu odn. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. umjetnost (Ars). popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. očit-realističan detalj (D). sadržaj odgovora: čovjek (H). u skladu sa listom uobičajenih odgovora većine ljudi. Postupak se može više puta ponoviti.

• isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. ako se vidi puno očiju. prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe. • rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost. ali za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliničara. a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika. riječ je o paranoji. • predstavlja subjektivnu istraživanja. radosti. • bogat kontakt između kliničara i ispitanika. Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon pokazivanja slike. jer daje relativno mali broj odgovora. Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha. jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike. osjećaj ugroženosti. pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na percepciju i mišljenje.Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. različite odgovore različitim ispitivačima (sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore). Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji.  HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. pa je test za neke ispitanike kontraindikativan. npr. koja onemogućava kvantitativna • osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje. Također koristi mrlje tinte (njih 41). • test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju. idiografsko-kvalitativnu metodu. • postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara. • osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja. a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. • na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama. • zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati. • odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua. Nedostaci RORTa su: • individualna i stoga neekonomična primjena. Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom poviješću ispitanika. Prednosti RORTa su: • originalnost. • primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača. • predstavlja grubo mjerenje. • stresnost. • može se koristiti kao stresni intervju. jer ispitanik ne zna njihovo značenje. 42 .

ili pričaju o događajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva. postoji verzija testa i za djecu (CAT). Kao podražajni materijal postoji 30 spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika. • validacijske studije testa nisu jednoznačne. • ocjenjivanje priča je impresionističko. ili napiše priču. za razliku od RORTa naglašava više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. 43 . ako se test primjenjuje individualno. kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca. Na primjer. potrebe sadržane u priči. 2. TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi. 3. heroj priče. čuli od drugih ljudi. ishod priče (sretan ili nesretan). 4. pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče: 1. pri čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida. Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935). Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca. Osim za odrasle. Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive. ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP. prisutni pritisci iz okoline. ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada (sadašnjost). Nedostaci TATa: • koriste se staromodne fotografije iz časopisa. koje su sami doživjeli. teoriju ličnosti MURRAYa . 5. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline. a to bi bile one koje se ponavljaju u različitim pričama. potrebe i želje. Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn. a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču. ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan. iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici prikazane. Ako neki od navedenih aspekata ispusti. Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču. • neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu pričati priče koje su pročitali. gledali na filmu. na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma. bogatije odgovore. pa je problematična njihova podražajna vrijednost: test treba renovirati. U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. turobna slika potiče neugodne asocijacije i sjećanja. • za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i • validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno opažati. ispitivač ga na ispušteno podsjeti.

tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno iskazalo. prilagodljivosti pojedinca okolini. pri čemu kliničar može igrati ulogu oca). Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji. Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe. koji nastoje zahvatiti ličnost u cjelini. te nepostojanje normativa. 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno). (3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života (npr. koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece. što ta osoba voli i sl. Test daje dobar uvid u dječju percepciju svijeta i u odnose u obitelji. osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn. (1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER.  Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem vlastitih životnih uloga. Koristi se kao dopuna testu čovjeka Goodenougha. utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim odn. tko je ta osoba.  BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline. (2) često se događa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju. od engl. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost. koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će riječima ta osoba reagirati na situaciju. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. Od ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. 44 . Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška. Zadatak ispitanika je da u prazan prostor.  Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece. U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara. (2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test.: house/tree/person) se traži od ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom. razbijanje vrijedne vaze u gostima).. a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati. uloga sina. ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj. za razliku od RORTa i TATa. pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo. Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije. pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana riječima i/ili postupcima druge osobe. Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr. Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet. koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata.

Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. behavioralnu i emocionalnu komponentu. a koristi se i za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju).6. mržnja. zvijezda.) koje ispitanik treba složiti prema danoj uputi. Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr. Nedostaci projektivnih tehnika su: • subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima.  LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat. Interpretacija je relativno komplicirana. roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim. i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika. • uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu. • za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike • kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika. nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn. početna hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju. svećenik. Također ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti. Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju. . srce. Danas se projektivne tehnike koriste za: • uvid u socijalnu percepciju ispitanika. a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem. koja sadrži verbalnu. trokut. sidro. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost pločice i boje). Posebno je važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr. socijalni radnik.. a valjanost nepoznata. ako je ispitanik dijete. pod pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem. Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem klienta. pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće provjeriti.. • analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. • “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren. da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno 45 . Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta. jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije psihotičara.. • navođenje ispitanika da priča o sebi. KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija. • odgovore je teško kvantificirati.5. Klinički intervju Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama. . • uvid u međuljudske odnose ispitanika... 2. pas. pospješiti raspad njegove ličnosti. Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što su članovi obitelji. sa Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju). ambivalentnu (neodređenu) situaciju. strah. Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav..

omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema. Prednosti kliničkog intervjua su: (1) (2) (3) 46 služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem. pa se različitim ispitanicima postavljaju ista pitanja. što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema. na osnovu čega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. što ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva. prisiljavati na razgovor. . kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti. polustrukturiran. omogućava kvantificiranje podataka. atmosfera je opuštenija. slično metodi usmene ankete. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji. najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca. Tada se klijenta ne smije prekidati. kod kojeg je definirano područje odn. tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni. u skladu sa čime intervjuer postavlja pitanja. prirodniju i fleksibilniju konverzaciju. što olakšava istraživanja. omogućava individualni pristup svakom klijentu. Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. Intervju može biti: (1) (2) (3) strukturiran. Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) olakšava rad početnicima. tematika intervjua. omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem. u skladu sa tim ciljem. a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara. klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni. omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa. kraće traje od nestandardiziranog.funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena. Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije. klijentocentrični). pod pretpostavkom da klijent najprije iznosi svoje najizrazitije probleme. a pitanja se postavljaju slobodno. na koje standardizirani intervju može biti neosjetljiv. jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn. izostaviti važne informacije. slobodan (nestrukturiran). kako su odgovori manje kontrolirani. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio intervjua. intervju može biti direktivni (autoritativni. posebno s obzirom na značajne druge. intelektualni i socijalni status klijenta. (5) Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) omogućava spontanu odn . kod kojeg je definiran cilj intervjua. niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. kod kojeg su pitanja unaprijed definirana. dijagnosticira specifične probleme ispitanika. koji će usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije.

vjerovanja i očekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka. (6) Nedostaci intervjua su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. • tok obrazovne i poslovne karijere. • prisutni i prošli psihopatološki poremećaji. a ne nužno istinitih odgovora. sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih na taj razvoj. • socijalno-kulturalna pripadnost. 47 . dominantnost/submisivnost.(4) (5) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika.5. (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno poželjnih. koja se može mijenjati u toku primjene i prilagođavati kljijentu. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar. halo-efekt. utjecaj stavova. • životne krize. njegove nalaze treba smatrati indikacijama. čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza. vrijednosti i stavovi pojedinca. • aktualno zdravstveno stanje. pristranosti intervjuera: npr. koje trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. tzv. kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna).7. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostičkih sredstava. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti. što potvrđuje činjenica da se nalazi kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti. 2. omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad superiornija od statističke integracije. • centralni interesi. klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti. “radna dijagnoza”. predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu. Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua. agresivnost. kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua. Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu kao što su: • tok emocionalnog. socijalnog i spolnog razvoja. • precipitativni i vulnerabilni faktori. poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i ponašanje. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i karakterističnih oblika ponašanja pojedinca. na koje druge metode mogu biti neosjetljive. na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. Usprkos nedostacima.

koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti). U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata. kojim se dobiva autuanamneza. obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika. sudski spisi. • analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici. ako je opservacija kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti ispitanika. pisma.5. heteroanamneza. • procjene slučaja od relevantnih drugih. • analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji.. sprovedena. • podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju. umjetnička djela (literarni sastavi. Studija slučaja Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima. nakon čega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. sindromima odn.8. jer su pod utjecajem psihološke cenzure i zaboravljanja ispitanika. medicinski dosjei. Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti pojedinca. Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja: • predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu.. Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru za sistematičnost u sakupljanju podataka: • sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost. crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda o/ p ličnosti. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja)..Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi. • imati u vidu uzrasni. Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz: • životopisa. . intelektualni. • integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja. posebno glede kritičnih životnih događaja čime se dobiva • analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma. raniji psihološki nalazi. • duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem. • predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup. • podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću. 2. 48 .

seksualnosti i socijalnih motiva.. za postignućem npr.. pri padu knjige na pod.. bolnica. govorne navike odn. artikulacija. facijalna ekspresija. tjelesna građa. pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. 2. Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim. nakita. Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta. 49 .. anksioznost. tremor. znojenje. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara. teško disanje. i • percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja. mjesec. kako bi se ispitaniku olakšala diskriminacija. dan. suha usta. “gdje se sada nalazimo?” (grad. frizure. godišnje doba. npr. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja. za davne događaje.. izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga.5.9. • raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga. usiljen. šminke. formalni aspekti govora: kontroliran. intoksikaciju ili shizofreniju. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka. • pamćenje: za skore događaje. ”koje je vrijeme sada?” (godina. pri čemu se procjenjuje: • prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće. euforija. stigmate. odjel). odn. • neverbalno ponašanje: kontakt očima.5. sat). prikladnost smijeha. sadržajni aspekti govora: jasnoća i adekvatnost. 2.Zbog važnosti terapijske studije slučaja. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa shizofrenijom. • pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa. pojma slike ili predodžbe o sebi. bizarnosti u ponašanju. glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn. situacijama ili idejama.10.Tehnike za opažanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja. npr. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta. • afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima.. 2. geste. npr. manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo. ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor. koje klijent ne može razlikovati od realnosti. vremenu i prema osobama odn. prisutnost konfabulacija. kontakt sa okolinom: pitanjima “kako se zovete?”. ljutnja. držanje i pokreti tijela (globalna motorika).. Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na: 1. grimase i manire. osobama. pri čemu se procjenjuje: • orjentacija u prostoru. • verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije. apatija. nakon čega se izračunava korelacija procjena. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza. je Q-tehnika sortiranja. pri čemu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu. • motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane. jednostavnim zadacima.

. optužuje druge. interpretacija izreka. logičan i • uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem. rješavanje jednostavnih aritmetičkih zadataka. 50 . usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema. da li ga prepoznaje ili ga negira i • suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno. (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa. i da li sadrži fiksne ideje. ne razmatrajući posljedice svojih odluka. opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne distorzije. koherentan. • forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan.• generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora. na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosječno. ili blokiran. Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora. posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost. prosječno i ispodprosječno inteligentne...

PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIČKOJ PRAKSI 2. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti. Zadaci se prezentiraju usmeno. U ovom subtestu se također koriste poslovice.UTR = 0.1. zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom. svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”.6. čije značenje treba ispitanik protumačiti odn. razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja. Psihodijagnostička procjena inteligencije Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene: • za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939).. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn. a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom.. ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju. bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom. Bizarni idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. (2) (3) (4) (5) 51 .. Svaki subtest je za sebe homogen odn. odn. 1. Rezultat u subtestu ovisi o stupnju školovanosti ispitanika. treba pokazati da ih razumije. zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu inteligenciju.. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. rST. Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike. od lakših ka težim. rST. WAIS (Wechsler Adult Intelligence Scale. među nižim rezultatima.. (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj pažnji rješavača. Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0. Ne traži se sofisticirano akademsko znanje. 1955).. među nižim rezultatima. računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na razini znanja iz osnovne škole. koji im je zajednički pojam. sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja. Velika razlika između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP. sklop različitih specifičnih intelektualnih sposobnosti “..80. a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika.60 . zasićen generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva navedena pojma slična.ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom mišljenju. 2 boda).” odn.UTR = 0.UTR = 0. koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik.70..UTR = 0. unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova. što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno. koja ne mora biti efikasna u rješavanju ostalih subtestova.0. Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom inteligencijom. a ispitanik ih mora riješiti bez olovke i papira. bolji učinak postižu računovođe i trgovci. pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve. rST.80. rST.6. Prateći komentari ispitanika daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka. • za procjenu inteligencije djece: WISC (1949). Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost. nego poznavanje bazičnih i općih činjenica. informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti.  VERBALNI TESTOVI su: (1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se traže različita znanja odn. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika.80.2.

Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika. među nižim rezultatima. . fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku.70. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1) ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima.. a zadatak ispitanika je da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga događaja. postavljati dodatna podpitanja. učinak najizrazitije opada sa dobi. ali izbjegavati sugestivna pitanja.UTR = 0. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn.60. ni odnose među dijelovima.60. Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom. obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena..UTR = 0.Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za ispodprosječnu inteligenciju. već ga je potrebno iznova konstruirati. slaganje kocki (ili: KOHSove kocke. (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća što treba sastaviti. (6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn. riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje.. dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog.. ali nema uvida u odnose među dijelovima. Kod ovog subtesta. Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem: (1) (2) (3) (4) (5) (6) 52 držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal.50 . Niski učinak imaju ispitanici sa tremorom. (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu.0. kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve bodovati njegov učinak. upute prilagoditi ispitaniku. te za postavljanje projektivnih pitanja. osim onog koji se trenutačno koristi. mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze. bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik. pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka. a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u vremenu od 90 sekundi. a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovršavanje slika.30 .60. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom.UTR = 0. jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji. koja ispitanik prepričava u svom odgovoru. rST. a ovisi također o raspoloženju i koncentraciji ispitanika. sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik. rST. onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja. Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede. a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predložak. i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove. rST. kodiranje (mjeri brzinu percepcije. okulomotorna koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. zasićen generalnim faktorom. a ispitanik treba utvrditi što nedostaje. faktorom pamćenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva. gruba i fina. mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija događaja logična.  NEVERBALNI TESTOVI su: (1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama.0. . rST.UTR = 0. Učinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika. bijele i crveno-bijele plohe. za koje ispitanik mora izreći značenje. zasićen neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene. (2) (3) (4) (5) Brzina odn. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika.

kada je jedna sposobnost izrazito razvijena. (2) Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike New Yorka oba spola. Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina. ipak reći da se većina PPP očituje na neverbalnim subtestovima. 25-34. ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih sposobnosti. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji. 18-19. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije dopuštena. sa 7 dobnih skupina: 16-17. ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor. posebno za sve subtestove. Verbalni. pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije. 53 .Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka: (1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju. državljana SADa. Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu normalnih ispitanika. 20-24. razumijevanje i redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost. a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji. neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine. Poznate su slijedeće moguće indikacije za PPP: • za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje. treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o mogućim indikacijama. opći ili ukupni. a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ). Može se. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi između 20 i 34 godina. tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni. Interpretacija učinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata. a σ = 3. za dvije grupe subtestova i za cijeli test. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika. ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno. koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa. koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte. a ne o apsolutnim indikacijama. koji ukazuju na poremećaje u sintezi i organizaciji informacija. čime se dobivaju tzv. standardni rezultati u verbalnim. 3544. na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti. standardni rezultati. • za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno • za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje. neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje. Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine. pamćenje i kodiranje. koji su komparabilni i koji izražavaju učinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. 55-64. dobi od 16 do 64 godina.. kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. koji • za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost. 45-54. neverbalni i globalni. možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obaviještenost i rječnik. pa se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100.

nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD. stabilni tokom vremena i • subtestovi neotporni na promjene odn. nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. infekcije ili organskog odn. sporije. sastavljanje kocki. brže a kod drugih kasnije. koji je nedostatak ispravljen izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova. koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje. šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima). i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane. (2) (3) 54 . da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje. Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći: (1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka. dopunjavanje slika. promjenu učinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine: • subtestovi otporni na promjene odn. opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehaničke traume. Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način: • QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju dijagnostičkog suda. (2) (3) Opažena pojava je navela autora da zaključi: 1. • QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj mentalne deterioracije odn. kao da nije uopće određivan. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn.Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine autor je uočio da: (1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona. odn. fazu platoa i fazu opadanja. opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini. fiziološkog poremećaja) ili privremenog opadanja efikasnosti. računanje. krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn. brže opada učinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim. QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost. nestabilni tokom vremena. nego se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn. 2. kvantitetu. kvaliteta inteligencije.(suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). što bi imalo slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednačile. ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku. shvaćanje. pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne.

” odgovara drugačije nego grupa normalnih. budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu “Često čitam krimi-priče. Minnesota University) što je bila značajna inovacija. Skala se koristi kao faktor korekcije. a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanošću. psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojčane oznake. shizofreniju.6. iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam. Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”: • L. opreznost odn. Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije. • F. Dakle. neka čestica se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom osobinom odn. nespremnost za • ?. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika. vjerovanja i ponašanja ispitanika. koja su indikativna za PPP. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr.(od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija) ili “lažno loše” (simulacija). Na primjer. somatske tegobe.2. pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali. Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika. davanje odgovora po • K. paranoju. histeriju. MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih.”). stavovi. transparentno priznanje poremećenog mišljenja ili emocija. na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno). broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor. odn. a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI Eysencka ili 16PF Cattella. od Cornell Selectee Index. “Ponekad na telefon odgovaram neljubazno.(od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora. poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lažno loših odgovora odn. ali ima kriterijsku valjanost.2. Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa. hipomaniju. navike. Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost. dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za depresivnost. na osnovu kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt.. AD1.(od correction) skala: procjenjuje defanzivnost. pretjerivanje u pritužbama). Psihodijagnostička procjena ličnosti Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije: (1) (2) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i CSI. a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP. jer su testovi ličnosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup. ta čestica će se svrstati u skalu depresivnosti.skala. 55 . MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi. nema facijalnu valjanost. slučaju. Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. odnosi u obitelji. hipohondriju.

a ne radi dijagnoze per se. kao što su shizofrenici. i da može biti agresivan. valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske grupe. Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremećaj. na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili. problemi u familiji. MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno. čime se povećava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije. 1991) i novi. visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova. MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika. revidirani inventar. profilima ukazuje na sličnosti u psihopatologiji. pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana. kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostičkom kategorijom. i odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice.. Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan. visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima. Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil. a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su anksioznost. (2) Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur. nisu nezavisne: mnoge od skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM. Na primjer. MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. Također. za što je poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota. sadrži dodatne skale valjanosti.MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika. problemi sa niskim samopoštovanjem i sl. a klinički normalni visoke (GRAHAM. (2) 56 . MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate. nazvan MMPI-2 ima slijedeće izmjene: (1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojećim kliničkim skalama. (2) (3) (4) (5) (6) Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima. dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju kliničkih skala. 1990). ako se koristi informatički program. Slijedeći su nedostaci MMPIa: (1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu. pa dijagnostički sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije DSMa. Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. MMPI ne mjeri osobine ličnosti. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova. 1990). na primjer.

AD2.(3) (4) (5) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika. depresivnost. formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena. • patološke reakcije depresivnosti (7). CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. prema narudžbi Ministarstva obrane SADa. a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz 30ih su izostavljene. • hipohondrija i astenija (7). 57 . ukazuju na potrebu individualnog ispitivanja. • rezultati na pojedinim faktorima. ovisno o verziji). hipresensitivnost. koja. • davanje socijalno poželjnih odgovora. • psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11). lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u WW II. koji daju mjeru intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost. agresivnost. koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”. neugodno odgovoriti. • ostali psihosomatski simptomi (15). Po svom formatu. paranoidnost. + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10. • nasumično odgovaranje na pitanja. • psihopatski simptomi (16). ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”. (Cornell University. • psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5). impulsivnost. 3 forme somatske konverzije. ispitanici čine slijedeće pogreške: • preskakanje pitanja na koja im je teško odn. CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): • osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18). • patološke reakcije straha (8). • ukupni testovni rezultat. konstruirana je nova verzija za adolescente. pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI]. opsesivnostkompulsivnost. • pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6). hipohondričnost. fobičnost. Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se: • stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti. uključujući i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka). Pri odgovaranju. na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. • neurotičnost i anksioznost (7). prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970). analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u WOODWORTHa (1915) u WW I. 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijaže odn. 1964).

po osobi. ekonomičnost: • mogućnost individualne i grupne primjene.20 min. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda. u koju je unio slijedeće izmjene: 1. Dobiveni faktori prvog reda omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku. ali je grublja dijagnostika pouzdanija. poremećaji slijedećih psihičkih procesa: • percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije.sa PPP) ima. • pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija. nego samo za utvrđivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom pomoći. također po uzoru na MMPI: • lie. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja. • F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja. CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo. MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god. prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%.bez PPP i nedijagnosticiranih . 58 .skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora. umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale. 2. 2. posebno zbog slijedećih osobina: 1. • kratko trajanje: 10 . kao kod MMPI. . • pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost. a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije.3. odn. Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici.6. dobivši formu N4. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja Kod moždanih organskih oštećenja tzv. poželjnije je koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore. Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora.CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn.. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih . taj se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta • mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3. odbacio je stop-pitanja. za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. 2. čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih negacija. tendenciju ka disimulaciji. a budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda. osobi.

ali može koristiti 59 . Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni crtež “A”. kori velikog mozga. govor ili pamćenje nego nervna regulacija hranjenja. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4. nije samo suma osjeta. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oštećenja mozga. koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža). • razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati. kod involutivnih procesa ili (2) psihopatološke regresije. krvnog tlaka. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog “ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”. prvi crtež reprezentira princip blizine. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: “precrtajte što vidite”. a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta.• govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju afazije. te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete. tokom WW II). • percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina. 2. pad tolerancije na Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije: • koje su integrativne odn. frustraciju. kada dolazi do razgradnje višeg geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije. Vrijeme rada je neograničeno. impulzivnost. pri čemu nije potreban savršeni uradak. pri čemu su dijelovi cjeline hijerarhijski podređeni konfiguraciji. koje organiziraju i sintetiziraju informacije. a obično traje 8 do 10 minuta. (3) AD1. koje reprezentiraju pojedini crteži. što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije. • percepcija se zasniva na određenim principima. a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim redoslijedom. pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini. • ličnosti kao emocionalna labilnost. pa će npr. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka. Bentonov test vizualne retencije (1955) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. Osnovne dobre strane testa su: 1. utemeljenost na principima gestalt psihologije: • percepcija je cjelovita. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u broj kortikalnih i subkortikalnih struktura. • voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se nazivaju apraksije. afektivna inkontinencija. Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn. odn. tjelesne temperature ili spavanja čiji su centri smješteni u nižim moždanim strukturama. uslijed povrede glave prije stradati percepcija. koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923). npr. zato što one angažiraju veći • koje su najdostupnije povredi. pijenja. • razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr.  Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi: (1) (2) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938). Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima.

koje trebaju ukazati na postojanje regresije. Test također dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu. Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika.50 godina. • kod manje obrazovanih ispitanika. a do 82 za psihotičare. Perseveracija odn. konfiguracija crteža. 1981). a obrada rezultata je kvalitativna. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu.70. do 68 za neurotične. proizvoljni smještaj crteža na papiru. postoji mogućnost značajne pogreške u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u precrtavanju je do 50 za normalne. testovni podaci ne mogu ukazati na najvjerojatniji razlog regresije. • dob ispitanika: u rasponu od 15 . uzimaju se u obzir slijedeće pogreške: • rotacija crteža. kao i normalnu od šizofrenu. 60 . a slabiji učinak je redovito prisutan: • kod mentalno defektnih ispitanika. • sposobnost crtanja.74. • distorzija odn. Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća su organska oštećenja mozga.nepacijent) iznosi 0. Na učinak u testu ne utječu: • spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje. • kod slabije prilagođenih ispitanika. Osnovni nedostaci testa su: • test nije standardiziran. Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti. a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent . deformacija u obliku. Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno. • identificirana regresija nije etiološki specifična odn. • raspored odn. vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. • komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža. što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja. njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom. • inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv. Test ima visoku pouzdanost rtt = 0.gumicu. • velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER i EHRENFRUTH. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati.

posebno reprodukcija “u ogledalu”. 61 . • pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova. procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti. Na učinak ispitanika. Zadatak ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. • pogreška veličine i proporcije. stanje vizualne percepcije. • zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn. • pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka.Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga. najmanjeg crteža. Slijedeći su nedostaci BTVR: • zadaci su laki. kada ispitanici samo precrtavaju likove. • pogreška iskrivljavanja odn. kortikalnih disfunkcija. 90° ili180°. a oni manji perifernima. Uradak u testu se korigira odn.. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja. u odnosu na ostale crteže. D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka. vizuale kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije. loše moitiviranih. • rotacije. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite složenosti. ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka. indikativne su odn. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C. određivanje inteligencije. osim navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika. Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih. veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima. posebno disfunkcija pamćenja. AD2. BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih poremećaja. Uz treću seriju podražaja se koristi odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i početka reprodukcije. distorzije. BTVR se može primijeniti kao i BGVT. ali se za starije ispitanike koriste blaže norme učinka. anksioznih i agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji. Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. • neadekvatna relativna veličina. • značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku moždanih oštećenja. vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostičke težine i koje mogu biti: • pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu. • pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°.. koji se nalaze svaki na svom listu. praćenje efeketa elektrokonvulzivne terapije. patognomične slijedeće pogreške: • ponovljeno izostavljanje perifernog odn.

Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja. Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg instrumenta. pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim neuropsihološkim podacima. što osporava smisao njihove zasebne primjene. za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM. mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog. napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl. koje omogućuju retest nakon tretmana.• neuspjeh u testu je teško interpretirati. 62 . nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. a ima ih 10 vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi. orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini. WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara. izreći abecedu. konformnosti asocijacija. WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika disfunkcija u pamćenju. asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije reproducirati drugi član para asociraih riječi. njenog utjecaja na pamćenje. Osnovni nedostataci WTPa su: • zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja. Test ima dvije paralelne forme.80. Također služi za testiranje pamćenja ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja. • rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti. pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu. u rasponu od 0.700. pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB. WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju. nakon eksponiranja prvog člana para. WTP se koristi i za praćenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. WAIS: pamćenje se definira kao agregat sposobnosti. koje treba ispitivati omnibus baterijom testova. pri čemu parovi riječi variraju po težini odn.

suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta. koje nazivamo prediktorskim varijablama. koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se odnose na: • životnu povijest pojedinca. nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog • postignuće npr. 3. KLINIČKA PROGNOZA 2.7. prema broju ispitanika razlikuje se: • individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika. • aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca. na primjer: donošenje sintetičkog U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza.7. • predikcija. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće: • psihofizičko stanje npr. kada se prognozira vremenski bliski kriterij.. na primjer. u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: • dijagnoza. u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju.2. na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostičkih tablica. • grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika. • ponašanje npr. na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih varijabli. 2. na primjer: prognoza neurotskog ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se: • statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam.1. koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla.  VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima: 1. • klinička prognoza. kod koje se koristi subjektivno vrednovanje. na primjer: prognoza razvoja alkoholne karijere maloljetne osobe. ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe. kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij. dijagnoza i klinička prognoza. Uloga prognoze u u kliničkoj psihologiji Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable. 63 . dijagnoza depresivnosti na osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti. na primjer: prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice. koji je utvrđen prethodnim istraživanjima. • rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti.

on se raspoređuje na ona radna mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji.2. a statistička za vremenski udaljen kriterij. klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava. a statistička prognoza kvantitativna. pojedinca kojemu je prognoza data. oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod. klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij. ili reagirajući obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog. klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja. Glavni efekti kliničke prognoze Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti: • individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza odnosi. nestandardizirana odn.7. a statistička nesekvencijalna jer uključuje samo jedno predviđanje. najčešće radna okolina ili porodica • institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite. obiteljska terapija. (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja. dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima.7. (2) (3) (4) (5) (6) 2. objektivna. ono se kao “neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi. zaštitnih radionica koje upošljavaju subnormalne. jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima. standardizirana i analitička. putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju. Na primjer: (a) 64 . maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja odgovarajućih mjera kao što je npr. Na primjer: (a) individualna prognoza kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može desiti”. sa većim frekvencijama pojavljivanja. a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija pojava. a valjanost statističke ovisi o valjanosti prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima. (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još nerođeno dijete imati Downov sindrom. prognoziran skroman radni učinak. klinička predikcija je sekvencijalna. sa manjim frekvencijama pojavljivanja. neformalizirana i holistička. a statistička za predviđanje općih oblika ponašanja. što proizlazi iz načina prikupljanja podataka (koji je kod kliničke predikcije frontalan. (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda. prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja.2. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv. zavisna od kliničara. a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju. kao što je hipoksija. pritom smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta. valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru. zasnovana na eksplicitnim pravilima. Odnos kliničke i statističke prognoze Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem: (1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn.3. • socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina.

Na primjer. Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti.r2xy)1/2]. gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable. 1992).7. pa se uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze. uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti) uspješnost prognoze odn.4. kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji. znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%. na osnovu slučaja/pogađanja. Određivanje uspješnosti predikcije Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće predvidjeti i obuhvatiti prediktorima. gdje je rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. • efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja Kod predviđanja kvalitativnog . a određuje se iz izraza E = 100 [1 .kategorijalnog kriterija. bez korištenja prognostičkog postupka. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ. 65 .(1 . a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%). Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka. psihologijska prognoza je stohastička. standardna devijacija pogrešaka prognoze. a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅x = sy (1 . ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti. pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora.dimenzionalnog kriterija: • standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja na osnovi slučaja iznosi 15% . e ne deterministička.r 2xy)1/2.10 % = 5%. a pogrešnih predviđanja 5%. uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi slučaja odn.2.  Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog . a rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora.

udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe stručnjaka. Unutar praktične valjanosti se određuje: • (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij. na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti: sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije. procijeniti: a) APRIORNO. na primjer: novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr. • (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski • (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema nekoj osobini. uzorke koji se po nekoj osobini značajno razlikuju. dobro poznatom postupku. VALIDACIJA KLINIČKE METODE Valjanost kliničke metode odn.8. 66 . anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo. rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti. za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom. • (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom. npr. • (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom • (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim • (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. b) EMPIRIJSKI. odn. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn. Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test. ali boljih kriterija nema. metodama međusobno koreliraju. nisko su pouzdani. na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika.2. na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih. Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%. a koji se nazivaju kontrastne grupe. na primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika. metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom. prognostički valjan i diskriminativan. glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja. ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij. pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan. na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene. na primjer: putem nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga. Unutar teorijske valjanosti se određuje: • (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan. putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu metodu i njihove spremnosti na suradnju.

različite metode. Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost. zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju. prema različitim kriterijima valjanosti. validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn. što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička metoda može imati za sebe veliku validnost. neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije. ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn. (2) (3) 67 . kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena.Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti. validiraju na različit način odn. sintetička valjanost baterije je nadsumativna.

odn.1. bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn. Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što je veći broj ljudi koji promatraju situaciju. ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje. U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo zahtjevniji iskazi. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3. mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom. Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo većeg broja ljudi odn. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu: • ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana. predstavlja za većinu ljudi poteškoću. vožnja bicikla. BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. pogotovo kod kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn.1. distraktivnih podražaja. ograničena. ispitanici nisu u stanju opisati u čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava. koji se ne odnose samo na opise događaja. Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom.3. doživljaja. već se koriste interpretacije: “bio sam u šoku” ili “nisam znao kako”. Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn. 68 . postoji optimizam pamćenja. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i samog ponašanja (prošlog i budućeg). partnerom (u socijalnom. a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja. kao što je to npr. emocionalnom i seksualnom smislu). da su bili sami da bi pomogli. pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn. to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem.OSNOVNI PROBLEMI 3. koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija.1. a • ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn. već pretežno na opise doživljaja. njihov verbalni iskaz se poboljšao. Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka: (1) (2) (3) (4) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja. kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima. točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i doživljavanju je veoma niska odn. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan.

Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju (npr. pita ga se za boju tog subliminalnog podražaja. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. Kod nesvjesnih odn.  Točnost samoiskaza je veća: • kada se verbalno iskazuje o ciljevima. liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje. • kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove. a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. taktilne podražaje. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja. Dakle. ne samo njegove fizikalne karakteristike. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna riječ.1. odn. nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti. prijenos.2. dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja podražaja. a • Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne • Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema • Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih verbalnih uputa ona ne može naučiti. postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podražaje.Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B). “četverokut”). Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja Prema psihoanalinitčkom pristupu. ali ta nemogućnost ne utječe na izvođenje te vještine. vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima. pa ne može to ni verbalizirati. planovima i namjerama u budućnosti odn. jer su uključeni u registraciju. kontinuirana. ”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr. također 69 . 3. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi koji su prema psihoanalizi kritični odn. pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju. Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije: • ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja u subliminalnim. nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i ponašanje. odn. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova činila smislenu riječ i koju riječ. subliminalnih eksternalnih podražaja. transformaciju i skladištenje podražaja. • kada se traži iskaz o nedavnim odn. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. najvjerojatnije dovode do cilja. odn. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja • MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja. smanjuje se leksičko vrijeme odlučivanja. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno svjesni. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što doživljava tokom učenja vještine. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne uzročne atribucije. provokativni sadržaji za “nesvjesno”. ispodpražni podražaji se registriraju. Kod svih • Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije. o kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja. a prema kognitivnom oni nisu dostupni. to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti.

Automatski odn. a ne samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”. (2) prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije. novim i/ili nejasnim podražajima. Kod svjesnog procesiranja informacija je. 3. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje. kada se aktiviraju nenamjerno. • zahtjevaju hotimičnu odn. od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i 70 .3. pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena. • aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim. a prekidaju se odn. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamćenju. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija. dakle uži raspon slobodnih asocijacija. koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija i stoga uključuje selekciju informacija. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih.ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja. nesvjesni i kontrolirani odn. Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno. što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz. dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. što je potvrdilo prethodni nalaz. prilagodljivi različitim novim situacijama. • zahtijevaju nehotimičnu odn.  Automatski procesi su: • relativno nefleksibilni. a koji su kontrolirani odn. • primjenjuju se u dobro poznatim situacijama. U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja: • kontrolirano ponašanje. Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati. mišljenja: što pokazuje npr.  Kontrolirani procesi su: • fleksibilni i adaptibilni odn. nego na riječ koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u području: (1) (2) (3) (4) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji. habitualnu minimalnu pažnju.1. aktivnu pažnju. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. brzi i stereotipni.

podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadržaj podražaja anksiogen. a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. što je potvrđeno metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen. dio mišića lica je pod kontrolom svjesnih procesa. 3. od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih procesa. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja. odn. pa njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. slikama. ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr.• nekontrolirano ponašanje. bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn. Dakle. Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje: • trebaju veći intenziteti podražaja. slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno uklanja njegova anksioznost. same ili zamaskirane drugim riječima odn. radi se o “učenju ovisnom o stanju”. traumatskih iskustava iz djetinjstva: • FREUD tumači navedenu pojavu tzv. Osim toga. što je suprotan proces od represije: kod represije se osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest.4. Nadalje. automatski procesi uključeni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica. može ga osvjestiti kroz analizu snova. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN. a emocionalno pozitivno obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka. pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija. BRUNER i McGINNIES. položaj tijela). Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta Nesvjesno je: • u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti. FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno. Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podražaje. verbalizirati. represijom: pojedinac potiskuje traumatsko iskustvo odn. “potiskivanjem” odn. a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje 71 . • u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti. pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je naučen. 1947). • Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha na kogniciju. a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu odn. pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima.1. • treba duža ekspozicija podražaja. a kod perceptivne obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka. Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju neugodnih doživljaja odn. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn. veći je intenzitet praga prepoznavanja. odn. koja može biti alternativno tumačenje opisane pojave.

smanjenja osjetljivosti desnog oka.emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn. 72 . do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno neutralna.

da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu).). baca kuglice zgužvanog papira u koš. 2. a ne zna zašto je uzbuđen. “sa koliko muškaraca je vaša majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”. ili ljutito odn. putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn. a ne kao simptom svoje neispavanosti.3.2. tresenje ruku). i opazio ubrzano kucanje svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji. tj. ubrzano disanje. budući da su i kolege s kojima je u društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita. koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj. euforično (radi aviončiće od papira. ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena. KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA 3. crvenjenje. emocio-nalni doživljaj pojedinca je zajednička funkcija odn. svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska.. neće nastojati interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu. smije se. bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. nekog događaja kao (2) (3) Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedećim redoslijedom: (1) (2) (3) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena “Suproxin” na vizualnu percepciju. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične znakove za prepoznavanje emocije.. a zna zašto je uzbuđen. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat..2. uvrijeđeno se mrgodi. ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora: 1. i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja: (1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija. nastojat će interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti. efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti (“stopala će Vam postati neosjetljiva”). interpretacija emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije. (4) (5) 73 . koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn..1. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko uzbuđenje javlja. (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn. ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. prijeti i prigovara. do fiziološkog uzbuđenja. (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca. dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podražaja. putem uspoređivanja sa drugim osobama. čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža.

pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost. dok su ispitanici u • da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa. U eksperimentu koji je proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca. Pokazalo se. 74 . drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu to ponašanje podražavali. što bi mogli nazvati “mišljenje ovisno o emocionalnom stanju”. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju. ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju. invalidira nemogućnost replikacije istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena. znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju. a atribucija tog uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju. teoriju. promatrajući ih kroz poluprozirno staklo. Slijedeće su kritike navedene teorije: (1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora.Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. a kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu. pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. (2) (3) (4) Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje “učenje (odn. da su ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana (manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo. putem uspoređivanja sa drugim osobama tako: • da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979). a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. putem lažnog feedbacka).

WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. čas ne uspijeva u zadatku se trudi sporadično.sreća se kao atribut koristi uz opaženu: • nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u rješavanju. 75 . • konzistencija ponašanja na tri razine. . • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se posebno trudi. Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966). • težina zadatka i • sreća. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je sposoban. . • konsenzus ponašanja na tri razine i • ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku. ima sreće u A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj. eksternalnost = u situaciji. jer se su u njoj obuhvaćeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn. a to su slijedeći atributi: • sposobnost.težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu: • visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke.zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža: • niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva. antecedentnim informacijama: • distinktivnost ponašanja na tri razine. • visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili. tri dimenzije: zadatku. a lagan ako su ga riješili mnogi.2.sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža: • visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban. Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: . . WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna. dobiva stalno teške zadatke. Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku. B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu. • zalaganje.2. .3.

• uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha. B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu. nekontrolabilan i stabilan uzrok. jer ovisi pretežno o inteligenciji. pozitivnih posljedica.C) kasnije je. • tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak. uzrok. • nastavnikova "osobna formula" je eksternalan. očekivanja postignuća. npr. kontrola zadatka ograničena ili minimalna). nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan • sreća je eksternalni. ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha odn. Očekivanje odn. a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. 76 . nekontrolabilan i nestabilan uzrok. ako očekujem da prođem. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti. povećat će se očekivanje istog takovog ishoda u budućem zadatku. u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod zadatka odn. • i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje). emocije i ponašanje. najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku. jer ovisi situaciji i ne može se kontrolirati. • trenutno zalaganje (npr. uzrok. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju. ali to ne mora ponoviti). Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. kontrolabilan i stabilan uzrok. Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute: • sposobnost je internalan. zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju: kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan (samo)kontroli pojedinca (npr. učenje čitave noći pred ispit) je internalan. kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. nekontrolabilan i stabilan uzrok. • trenutna pomoć drugih je eksernalan. • raspoloženje je internalan. a padnem na ispitu: • i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka). odn. jer su nalazi neodređeni. kontrolabilan i nestabilan • težina zadatka je eksternalan. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh. kolega može pomoći u pripremi ispita. očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti. učenje u trajanju od 5 sati) je internalan. tada takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću ponoviti prethodni zadatak. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti: a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu: • sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha. a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. Na primjer. smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadežnosti.

b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja:

• samopouzdanje/samopoštovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću, • krivnja ili srdžba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,

• stid ili samosažaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnošću (odn. nedostatkom sposobnosti)

• iznenađenje, ako se uspjeh atribuira srećom, • zahvalnost, ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i
najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, sreća se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponašanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao svoju sreću. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, već kod 5-6 godišnje djece. Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može biti:

• vlastito ponašanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i • ponašanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje.
Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri rješavanju budućeg zadatka. Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka očekivanja i pozitivne emocije. Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć), a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomoć. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su očigledno sposobni, a pokazuju loš učinak, kauzalno zaključujući da se nisu dovoljno trudili. Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć. 3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena), u svrhu součavanja sa podražajem (događajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na okolinu. Navedene procjene ovise o:

• karakteristikama podražaja: zahtjevnost, neizbježnost, (ne)jasnoća, • psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, očekivanja,
samopoštovanje, osjećaj kontrole,

• sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.
i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

77

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit, odn. kroz procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan (neugodan) ili neutralan. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn. osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno suočavanje sa percipiranim podražajem, koje suočavanje može biti:

1. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem, 2. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije,
što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća, što dovodi do negativne emocije straha, suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti:

• vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje minimalni
odn. neadekvatni, adekvatni,

• neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje optimalni odn. • ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje optimalni i • vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa, stoga ima poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za suočavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini, te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja.

78

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do određenog ponašanja. Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji način, putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zaključuje:

• o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu
percepcije njihovog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje heteroatribucija, a izražava se pitanjem “kakav je netko?”, nazivamo

dispoziciona

• o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. o uzrocima ponašanja drugih ljudi

i o uzrocima socijalnih događaja, na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem “zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se ponaša?”, vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.

• o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima

te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu. Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva. Atribucijsko zakjučivanje koje može biti:

1. spontano, brzo-trenutačno, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujući u svoju “intuiciju”.,

2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama: • kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim, nejasnim ili negativnim događajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. kontrole nad situacijom, socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim, neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodređene,

• kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz • kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili • kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to objašnjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego očekivani topli pozdrav. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće, ili koji su oboljeli od raka traže objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

79

stavovima ciljnog pojedinca ili grupe. koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti dovoljni. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti: • identifikacijske.2. Obrnuto. motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak riješi. Kauzalne atribucije U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa. pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost. etiketiranja) vlastitog iskustva. Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor). različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja. motivaciji. kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije. pa zadatak opet ostaje neriješen. Isto ponašanje možemo različito atribuirati. izvan osobe odn. uloženi trud i (a2) sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. emocijama i ponašanju. u skladu sa svojim znanjem. drugi ljudi. a različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata. koje se odnose na moralno suđenje: npr. pa zadatak ostavljam neriješenog.3. a različita heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja. mogu imati motivacije da riješim taj zadatak. iz okoline. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu optužujući sebe za nemoralno ponašanje i. • moralne. • autoreprezentacijske. sudbina. u osobi samoj. Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može biti: • internalni-stabilan. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom. sreća. Na primjer. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju. Ukoliko je zadatak težak. kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o sebi. 80 .Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponašanja. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem. ovisno o našem poznavanju antecedenata. ali ne i sposobnosti. pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima. a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. • eksternalni-nestabilan. • o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe. 3. ali sam bez motivacije. Na primjer: mogu biti sposoban da riješim domaći zadatak iz matematike. Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. i to su informacije koje znamo: • o ranijem ponašanju. što ne mora odgovarati stvarnosti. Bog). kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr.

nego što je to ponašanje u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja. i na igralištu i kod rodbine i • nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju. Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno (osobinama). a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponašanja (neuspjehe). Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost. zalaganju. odn. a može se koristiti i za njihov tretman. ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa. Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP. npr. Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu". a vlastiti neuspjeh više eksternalno a manje internalno. ako je to ponašanje: • nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom. mladić koji se konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena. a manje eksternalno (aktualnom situacijom). 3. trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn. ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli. što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod životinja i kod ljudi. U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno povezuju: • dominantni (salijentnih) događaji i • prostorno ili vremenski bliski događaji. Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponašanja. Atribucijske pogreške Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su: • temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač)... • konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama ponaša na dani podražaj. sreći. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su 81 .3. vlastite uspjehe atribuiramo internalno. roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu. motiva...): npr. • konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se pojedinac Na primjer. čime onemogućavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti. Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980). drugom djetetu sa kojim se druži. a ne situaciji odn. smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama. dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji. svojim osobinama: sposobnosti.3. a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. pa npr. • visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću. Autori su analizirali izjave igrača. Takva tendencija može dovesti do pogrešnih atribucija. da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe). konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije. • hedonistička pristranost (self-serving bias).Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri dimenzije ponašanja: • distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na drugi podražaj. npr. a druge u negativnom..

autori su zaključili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika. Njena osnovna postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. Dok su čekali na učinak pilule.3. atribucija se vrši u suprotnom smjeru. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: • WEINERovoj teoriji atribucije i • SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi. Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija. a ne strahu ili sramu. koje se ne atribuira pravim. a uz drugu emocija straha. kod učenja ovisnog o stanju. a ne drugima. Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu. Na primjer. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili pomisli da će biti otkriven. Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama. objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije je da će doći do nemoralnog čina. Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate. U kontrolnoj skupini. primjereno klijentu. a kontrolnoj da će ih pilula smiriti. Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn. gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi). mijenjajući atribuciju svog fiziološkog uzbuđenja. Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi. zahtjevi situacije). SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog uzbuđenja odn. drugačije nego inače atribuira svoju uzbuđenost odn. a uzroci uspjeha pripisuju drugima. Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata. pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi. objašnjenje koje se može ponuditi 82 . (2) da je bias jači kod igrača i trenera. pogrešno atribuirajući uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. Ukoliko obe pristranosti izostanu. što je blagotvoran faktor za rehabilitaciju.4. a ne internalnim (npr. kao npr. 3. koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje. Rezultati su pokazali da je bilo više varanja u eksperimentalnoj skupini. nego fiktivnim uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava. neurotička anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. Premda takav način atribucije na prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi. Osim što kognicija djeluje na emocije. a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima. npr. i emocije utječu na kogniciju. iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56.4% ispitanika. Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja. to predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. a neuspjehe osobinama svojih suradnika. varalo je svega 17. emociju krivnje zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje). nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu. u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli. pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. rješavali su test kojim se ispitivao rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha"). da promijeni svoju emociju. odn. Klijent može atribuirati uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom. koje dovodi do toga da se npr. nego kod novinara. Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo.5% ispitanika). Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se postiže tako da je prilagođeno odn.pobjede pretežno atribuirane internalnim. Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti. BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove uzročne atribucije.

stresni podražaj dovodi do hiperventilacije. koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja srca). Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. CLARK. Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati. što nije opravdano iz etičkih razloga. nego simptomatska. (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih slijedećim situacijama: 1) slide sa zastrašujućom slikom zmije. uz lažnu povišenu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrošok. kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. ako on kavu ne pije. • terapija uključuje varanje klijenta. Kod takvih ispitanika. čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano. da se njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok".nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave". Lažnom povratnom informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju. VALINS i sur. a drugoj grupi je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. 83 . što dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fizioloških reakcija. uz lažnu normalnu frekvenciju srca. promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće. jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta. • preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama. a ne slici zmije. atribucijska terapija može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn. SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem. Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka: • osobito je važno kakvo se objašnjenje daje. 2) slide sa riječju "šok". jer su pripisali uzbuđenje piluli. Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje). Dakle. lakše zaspali. što dovodi do prestanka ataka. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu). • terapija nije etiološka. "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije. srčanom napadu. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom. a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste maloprije uzeli". na razvoju eufemističkig mišljenja. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali. koje oni pogrešno pripisuju npr.

3. a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju količinu negativnih događaja. a točno procjenjuju količinu pozitivnih. (1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. čak i 10 generacija unazad. prosuditi negativnije od nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijašnjim informacijama. a lošije procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne. broj kazni. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke percepcije. a podcjenjuju količinu negativnih. (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što im se u životu događa. razvoj i održavanje depresije. Oni mogu točno procjenjivati količinu pozitivnih i negativnih informacija. ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija. dakle. a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije. depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b) procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima.4. ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu negativnih informacija. a nedepresivci obrnuto. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak.: • nedostatkom neurotransmitera serotonina. negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena.4. najbrže i najčešće dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn.. osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn. stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. dakle također netočno odn. a podcjenjuju količinu pozitivnih potkrepljenja. pamte i pozitivne i negativne događaje. Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. Depresivci. (d) imaju negativno mišljenje o sebi. što dovodi do “depresivnog realizma” odn.1. funkcionalne depresije: manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematično. reaktivnim-situacionim depresijama. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE 3. • genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može kombinirati sa kognitivnom terapijom. (e) vlastiti neuspjeh pripisuju (2) (3) (4) (5) 84 . Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni. distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamćivanja tih sadržaja. Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje kako se smatralo. najlakše. da su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni. što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom “učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. i još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava. Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. a ne bavi se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr. depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn. nego je različita od slike svijeta nedepresivaca. iskustva u vlastitom životu. već kod male djece. a nedepresivci se procjenjuju kao uspješni. podcjenjuju količinu pozitivnih informacija. depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije. svojih prijašnjih depresivnih epizoda.

procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju negativističku shemu (dakle. alternativne sheme. pri čemu se aktivira ona shema koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se percipiraju kao gubitak. grupiraju se u subsisteme. • procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija. pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni. koje prodiru “u sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. (b) lakše usvajaju odn. a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn.internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine. a to pojačanje depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd. ugrožavajući. Zaključno. interpretaciju događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane kognitivne sheme. unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena. (e) donošenje odluka. (d) očekivanje budućih događaja i konačno. pozitivne) budući da informacijsku vrijednost novih informacija određuje stvorena negativistička shema. (4) (5) (6) što dovodi do njene dominantosti. Nakon toga. (2) što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju. Navedeno dovodi do daljnjeg učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja. utječu na (a) prijem informacija. ne potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle. Dakle. depresivna osoba registrira preveliku količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn. ovisno o motivima koji pokreću osobu. pravila i pretpostavki o tome kakva je stvarnost i kakvi smo mi sami. dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski: (1) selektivno (a) previđaju odn. kognitivnu distorziju odn. Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala. dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju: • sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja. “negativno se shematizira”. (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija. distorzija: predstavljaju procesiranja informacija. . ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju negativne. putem specifičnog kontinuiranog usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje. negativne). samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno dogoditi”. koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije. (c) evaluaciju odn. a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se percipiraju kao prijeteći i opasni odn. pamte te brže dosjećaju negativne informacije. pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom. uključujući i 85 . hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge. procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. kada se aktiviraju. Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema: (1) (2) (3) sadržane su u LTMu.  MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. nesvjesno. a otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema. neadekvatan način selekcije i aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom.

beznadežnost. Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”. što dovodi do dužeg vremena reakcije. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho imenice. kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi. 3. što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira.. Pokazalo se da je: (1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi. ne moraju a priori nužno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava. već mogu ukazivati na stvarno loš život ispitanika. trebaju obraćati pažnju na imenice. a u desno pridjeve. Kliničar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta. duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi. “sputan”. (2) (3) Veća količina samooptuživanja. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i pridodanim zadatkom. a u lijevo uho neutralni podražaji.dimenziju zavisnost-nezavisnost. bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do kraćeg vremena reakcije. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. BECKova teorija depresije 86 .. Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj. što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom. natječe sa podražajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira.4. što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena reakcije. negativistička dosjećanja. sa enormnom količinom negativnih iskustava. “ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni.2. za pol zavisnosti: “vezan”.  BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom pojma o sebi odvija automatski odn. prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne riječi u desnom uhu odn. pri čemu.

BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. te se kasnije pojačavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv.”. što objašnjava zašto depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. koje je u osnovi anksioznosti i depresije . dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija. pojedinac može intimni odnos koji je završio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom. očekujući da će svi odbiti njegovu prijavu za posao.?). apatičnosti. Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su: (1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn. Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim životnim događajima. pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina. generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini. pun nedostataka. razočaranje kao totalni poraz. (2) (3) 87 . negativnih događaja. a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom. pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe. negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : “okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”. Ništa mi se u budućnosti neće dobroga desiti. pojedinac može primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce. koje se javljaju spontano i naglo. što dovodi do depresije. prema BECKu. kontradiktornih i/ili neodređenih informacija. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. “nemam povjerenja u druge ljude”. a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr. sistematskih logičkih pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu nedovoljnih. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. depresivne kognitivne sheme: (1) (2) (3) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. Na primjer. To je gotovo automatski proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) očekuje. Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom. a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim korištenjem u procjenjivanju situacije. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim informacijama. Na primjer. Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama. “naivan sam i glup”. djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan. negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage da utječem na nju. Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene. pri čemu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji izdvojeni iz konteksta). Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo. nevoljen i nesposoban za sreću”. Na primjer. bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga odnosa. što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn. Oni počinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu.Depresija je. kognitivnih distorzija odn.

da se semantičke osobine riječi odn. “glup”. Model anksioznosti BECKa.4. nego poslije tretmana. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. (a) visoka podražljivost živčanog sistema odn. • vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih. a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad svojim procesom mišljenja. ali ne i za riječi “rak”. samosažaljenje i pesimizam. snižen prag za podražaje kod introvertiranih. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu. opasnih-prijetećih i stresnih situacija. 3. sa njihovom bojom. i traži se identifikacija boje. što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na pozitivne aspekte svoga života. ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno kritične riječi. EMERYja i GREENBERGa BECK . za koje su duže vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. Pretpostavka je. njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn. tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak. Pokazalo se da su podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja. 88 . EMERY i GREENBERG (1985.3. • postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost. te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora. Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn. (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša • prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji. • stanje umora.Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom. 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih. pa će ispitanici kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje. Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su: • genetski (konstitucionalni. nasljedni) faktori kao što je npr. prvenstveno faktora učenja kao što su: • postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini. anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje. “infarkt”. posebno u obitelji. nego ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno. MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su “nespretan”. osjećajem bespomoćnosti.

brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi. zarobljenosti u negativne emocije. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn. rastavom braka se gubi uloga supruge). naprotiv. iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja. a kod teške je već stvorena negativistička odn. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih. Na primjer. neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima. vlastitom sposobnosti. zato što se brže dosjeća negativnih informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok. pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan. odn. a sastoji se iz slijedećih atribucija: (1) (2) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi.Ostali modeli depresije (1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva “umrežuje” odn. a ne okolini odn. potencijalnih zamjenskih uloga. i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teško mijenja. tok i održavanje depresije. pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih. koje zanemaruju. počinje imati niži prag pobudljivosti. što dalje povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnostibeznadežnosti odn. Uz intenzivnije emocije. Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne informacije. Model uspješno tumači nastanak.4. ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr. pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv” i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima. loša slika o sebi. što dovodi do promjene slike o sebi. slučaju. Depresija započinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi. Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline. predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. čvor s vremenom “postaje velik” odn. npr. što može rezultirati depresijom. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni način procesiranja informacija. intenzivira poremećaj i održava ga.4. pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim ulogama. a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima. Depresivne osobe. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn. npr. Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja. povezuje u posebne “asocijativne mreže”. a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove povezuje. onemogućavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba privređivanje).3. Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge. nego o njenoj okolini. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete. 89 . (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom. predodžbom o sebi. kao što je to kod prognanika i izbjeglica.

koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje. U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći.4. neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena. koji dovodi do još manjih očekivanja. SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene bespomoćnosti 90 . ako nauče da percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline.letargija. Dakle. • individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se događaju neugodnosti. zbog čega su ABRAMSON. teškoće u učenju i sl. ljudi mogu postati depresivni. @ivotinje koje su razvile naučenu bespomoćnost. • individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije. prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku.5. izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici. Dakle. . Potvrđivanje očekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti. ili o dolaženju do pozitivnih podražaja. dok na zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja. a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. odn. a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo isključivo od sreće. kao što je to npr. 3. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn. održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo. smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti. gubitak posla. Navedna koncepcija nije mogla protumačiti: • nisko samopoštovanje tipično za depresivce. nedostatak motivacije .. Pokazalo se da: • nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja • depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka.. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima. kao što su stres. (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE. procjenu o tome kakav uspjeh očekuju.(3) koristi moralne atribucije. itd. Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika. što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni podražaji biti izvan kontrole pojedinca. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog zadatka.. SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podražajima. bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podražaja.

stabilne atribucije sa perzistencijom odn. • stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole. drugim ljudima. • afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge. pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima. a ponekad i uzrokuje depresiju. Osjećaj bespomoćnosti je.pesimizam. dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje. odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu. intenzitetom osjećaja bespomoćnosti. lošoj sreći ili distraktorima iz okoline. samooptužujući se. nego i o načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe. • stabilnost/nestabilnost i • globalnost/ specifičnost. a ne npr. Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje: • kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja. Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može. čak i nakon prethodnih neuspjeha odn. Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost. 91 . poraza. prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha: • internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama. jer je moguće da je takav stil zapravo posljedica depresije. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji. s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije: • internalnost/eksternalnost . • interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve a uzroke uspjeha: • eksternalnim faktorima. • motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost. Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam . Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročno-posljedičnoj vezi. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja. kroničnošću depresije. pad samopoštovanja. odn. • nestabilnim faktorima. pripisujući teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama. a globalne atribucije sa generalnošću odn.Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima. • interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice. na olimpijskim plivačima. Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa snižavanjem samopoštovanja. održava. i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje rezultate nego kao pesimisti. šta pojedinac čini.

u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u slučaj. odn. (2) vjerovanje u politički odgovoran svijet. Boga. kao što je vlastita nesposobnost. sudbinu. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini. i na sposobnost. prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet. odluku Boga. a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud. izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u nepoznatim situacijama. pa se. a ukoliko vjeruje da njegovo (3) (4) 92 . DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE. tj. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju veoma teške zadatke. nasljedne uzroke ili sreću. i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. Zato LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj. a eksternalan u emocionalnom životu). sudbinu. Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha. Boga ili drugih ljudi.6.Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti: • eksperimentalna NABE kod ljudi.. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole: (1) (2) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni. uzroke: npr. Dakle. utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i nekontrolabilne činioce odn. Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda. Jedna grupa je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda. skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna. koje su učitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh. u dvije grupe djece.4. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu. (3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji. prema WEINERu (1986). ispitanicima u toj grupi su omogućavana isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka. • omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća. pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi za njega odn. proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija.. koji određuje globalnageneralizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. Neki ljudi. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim uzrocima. nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sreće. Neki ljudi. brka lokus i kontrolabilnost činioca. eksternalci vjeruju da je sve ono što im se dešava stvar sreće. bolje ga opisuje.. tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći broj tih zadataka.. sudbine. kako Rotter smatra. tada za svoje zdravlje ništa ne poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja. nego se. a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom. neko može biti internalan na poslu. slučaja. Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. upućuju i na trud. kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr. Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka. nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja. 3.

internalnije osobe više sudjeluju u liječenju. očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit. BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa. • očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn. konkretnim i specifičnim životnim situacijama: • očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. ali smatra da osobno neće biti efikasan u slijeđenju tog tretmana.zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja). vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh. anksioznost.). a naročito su dobri efekti. očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu. trema. onda to vjerovanje pozitivno utječe na tok njegovog liječenja. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi. Na primjer: • vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu. a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa. efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji.. Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora za uspješno suočavanje sa stresom. što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje. koji tokom terapije prelazi u internalni. BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje nekog ponašanja. ni ne počinjem učiti za ispit. koji govori o generaliziranim očekivanjima. npr. nego nižim klasama i manjinskim grupama.4. Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno). ali ako uz to očekujem da nisam u stanju naučiti gradivo.. BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn. • pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja. pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor. Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju: (1) (2) (3) (4) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole. 3. Pozitivno očekivanje o vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost). psihomotorni nemir. npr. trud i ustrajnost u njihovom izvođenju. u vezi sa sposobnošću-uspješnošću uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to učiniti”. 93 . posljedicama vlastitog ponašanja tipa “akoonda”. ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost. pa se ne upušta u taj tretman • pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi. najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi.7. (5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase.

putem informacija iz medija (knjiga.  Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije: • prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod odvikavanja od pušenja. Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn.) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili neki zadatak. kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost. snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn. 94 . Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora: (1) (2) (3) (4) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva : “kako sam se prije nosio s tim ili sličnim zadatkom?”. tako opada razina tih hormona u krvi. filmova. informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”. • slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja • pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”. koliko težak zadatak mogu savladati. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u izvođenju tog zadatka i obratno. zahtjevnost ponašanja: koji odn. s obzirom na težinu zadatka odn. to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme.. kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom.  Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne su one psihoterapije: • koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost. • koje uključuju verbalnu persuaziju. Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“.. • koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka. iskazati neko ponašanje i općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na neke. radi navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje. jer što čovjek više vjeruje u svoju efikasnost.Ljudi se među sobom razlikuju efikasnost: u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu (1) (2) (3) sadržaj vjerovanja. doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno. Kako njihovo očekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije.

prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne. održavaju se iz slijedećih razloga: • dijete ne može jasno i kritički razmišljati. 95 . • biti relativno sretni odn. bez boli i patnje. podražaju. na primjer. a iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju njihovo postizanje. predrasude. prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina: (1) (2) (3) (4) . Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj. u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti. koja se. retrospektivnom kontrolom situacije. • roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje. 3. često i osjeća. iz masovnih medija). stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete. budući da su djeca vrlo sugestibilna. • indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja. informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja: • ostati u životu odn. ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju. koje su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne. preživjeti.Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi. kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr. Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate. ali nisu prikladne za odraslu osobu. Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što netko misli. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snažno se učvršćuje. Iracionalne ideje. Ljudi. Urođene tendencije potvrđuje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj žive.4. putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj. Tako je. a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja. • dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba.8. prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. anksiozni u novoj okolini.

i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”. umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”. “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno. ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu. samo ako se odlučim da je steknem”. u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i odgovornošću. u savšeni red: “užasno je. u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi koji su mi važni”. “ljudi koji izvode loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”. Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima. umjesto: “neka djela koja izvode ljudi su neprilagođena. u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati bezuspješnom i bezvrijednom osobom”.. a život nepodnšljiv”. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti nego biti voljen”. u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna.jer se ne znaju drugačije ponašati ili su emocionalno poremećene osobe”.) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i pokušati ih riješiti”. natprirodna sila. umjesto: “kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. tako da mogu uvijek. pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio “nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima biti od male koristi”.. koje koristi bilo u prvom licu. moje okoline. koja ima opće ljudske slabosti i neke svoje specifične mane”. umjesto: “trudim se da se ponašam što je moguće bolje. a ljudi koji ih čine su neznalice . a ne robovati mu”. “najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”. obzirno i ljubezno”.”). u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri.. očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i “ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti” umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba. u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama. koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju. npr. 96 .: • “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”..Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja: (1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”. grozno. bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz (11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”. a ne samim događajima”. to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam učiti iz vlastitog iskustva. u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog. “Vi smatrate da. (12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek zauzima prema događajima. pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo na moje emocije i ponašanje. sudbina. i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”. ili će svijet postati za mene odvratan. trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve da se ta situacija promijeni. bez muke i napora dobiti sve što želim.

Dakle. • “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu. To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1. preferencije. savršeni red. pothranjuju osjećaj bespomoćnosti. odnosno naše emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja. Pojedinac pogrešno pretpostavlja da C odn. A = activating event: označava aktivirajući događaj (neko zbivanje. snizuju očekivanja vlastite efikasnosti. a ne samim događajem. i to u skladu sa našim vjerovanjima (B). a ne interpretacije tog događaja. kognitivna procjena pojedinca o događaju A. C = krajnja posljedica (consequence) odn. smatra da su negativne emocije posljedica događaja. diktira) sebi i drugima da se njene želje. omnipotencija. Pravi slijed događaja: A B C Međutim. Određeni događaj (A) se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne reakcije (C). što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem. bezuvjetna ljubav. ne Pretpostavljeni slijed događaja: A 97 . i sprečavaju pojedinca da poteškoću podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn.• “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema. ponašanje) B = belief system: označava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe) C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (npr. pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to rješenje”. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doživljavanja (C) – što znači da je naše emocionalno doživljavanje nekog zbivanja determinirano prije svega našom interpretacijom tog zbivanja.). naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u obzir ovaj stvarni slied događaja. pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event).  Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja: (1) (2) (3) zahtjevnost (perfekcionizam. odn. čežnje i zahtjevi (perfekcija. 2. vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole.. koji se tumače kao opća neuspješnost: npr.. bezuvjetno zadovolje. a ne zapravo iz medijatorne varijable B. neugodna emocija slijedi direktno iz A. 3. emocionalni poremećaj) Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da “nema dobrog i lošeg. netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva. ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima pojedinca. • “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”. već ih mišljenje čini takvima. sreća. počinje beskonačno negativističko lamentiranje. B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući događaj). Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja. neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili neugodne emocije odn. uspjeh. stabilnost. grandioznost. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela. prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode. Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje. što dovodi do povećanog emocionalnog uzbuđenja. onda manje vrijedim od onih koji su već nešto izuzetno postigli”.

dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja i našeg svjetonazora. prihvaćanje sebe. ignorirajući da je upleteno i naše kognitivno obrađivanje te situacije. B C Ellis smatra da su strahovanje za budućnost.uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki objektivni događaj. Pretpostavljeni slijed događaja je dakle: A → C. Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju. a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu. fleksibilnije i racionalnije mišljenje. do intenziviranja utjecaja negativnih događaja na život pojedinca. Međutim. gubitak posla). neizvjesnosti i rizika. te posvećivanje nekom ili nečemu. 98 . Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe. U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti. već samo našu interpretaciju tog zbivanja. ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja. osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada pojedinac doživi gubitak (npr. prihvaćanje nesigurnosti.

3. 15. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko Strategije ispitivanja ličnosti Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistički model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti Razlike između laičkog i stručnog opažanja Pogreške kod procjene i opažanja 5. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 11. 13. Popis ispitnih pitanja 1. 2. faze. Klinička i statistička prognoza: usporedba 31. 21. 16. 7. 27. 24. 35. 20. oblici. nedostaci 25.1. 17. faze i pravila prikupljanja podataka 26.4. logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 34. 33. Glavni efekti kliničke prognoze Kako određujemo uspješnost predikcije Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opažanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 22. 6. 14. 29. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 18. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 23. 10. 99 . 32. 12. 28. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 30. ciljevi. 19. 4. prednosti. 8. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. ISPITNA PITANJA 4. 9.

Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 9. Varijante pismenog ispita A 1.2. Kulturalni model 2.36. 41. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 5. Klinička i statistička prognoza: usporedba 8. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6.Glavni efekti kliničke prognoze B 1. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 3. oblici. Model anksioznosti BECKa. EMERYja i GREENBERGa 6. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije 5. Statistički model 2. Problem samoiskaza: glavna ograničenja Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije 39. prednosti. Medicinski model 2.Q-sort tehnika C 1. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 3. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 7. BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Koje su mozgovne odn. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 100 . Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. 37. ciljevi. Problem samoiskaza: glavna ograničenja 4. nedostaci 10. faze i pravila prikupljanja podataka 9. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Model anksioznosti BECKa. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Kada i kako koristimo skale procjene 5. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 4. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 4. Pravila dobrog opažanja 10. 42. 38. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi 3. EMERYja i GREENBERGa 40. faze i pravila prikupljanja podataka 4. faze. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8.

logika i nedostaci 1. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 6. faze. ciljevi. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 9. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji E 1. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 4. Koje su mozgovne odn. Kako određujemo uspješnost predikcije 7.7. prednosti. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 10. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 9. BANDURAina teorija samoefikasnosti 6. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 3. ? 6. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. nedostaci 8. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 9. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 10.Pogreške kod procjene i opažanja 101 . faze. oblici. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. ciljevi. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja 8. Funkcije psihodijagnostike 5. Subjektivni model 2. Funkcije psihodijagnostike 8. D WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. oblici. Psihodinamski model 2. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja 4. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 9. BECKova trijada i nastanak depresije 5. nedostaci 10. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 3. Kada i kako koristimo skale procjene 4. Strategije ispitivanja ličnosti 7. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 5. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 8. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. F Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 1. prednosti.

Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6.Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 102 . Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 10. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. logika i nedostaci 5. Kada i kako koristimo skale procjene 8. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. Psihodinamski model 2. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 9. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 3.G 1.

Cambridge. .: Psychopatology. Psihologijski rječnik.. • HUDOLIN. • FISKE.. T.. A. J. S. J. (Ed): Encyclopedia of human behaviour. • KENDELL.): Racionalno• NEVID. Nolit.. New York.. RATHUS. Zagreb. • FULGOSI.. Društvo psihologa SR Hrvatske. R. Prosvjeta.1984.. L. 1986. Zagreb. 1985. N.: Teorije ličnosti. 1985. LITERATURA • BERGER. S. V. in RAMACHANDRAN. San Diego. Zagreb. D. • DOBSON. 1994 • KRIZMANI]. Cambridge University press. 1987.-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 5. . (ur. S. Inc. [kolska knjiga. Prentice • PETZ. PUSCH. u Anić.. GREENE. B. M. THE END psiNET INICIJATIVA KLINIČKA PSIHOLOGIJA (PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIČKOM PSIHOLOGIJOM) Zagreb. M.: Abnormal Psychology in a Changing World.. Beograd-Zagreb. • BIRO. Hall. [kolska knjiga.: Psihodijagnostika. Academic Press. A.: Klinička psihologija.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije. McGraw-Hill. TAYLOR.:The principles of classification in relation to mental disease. S. Medicinska knjiga. emotivne terapije. S.: Social Cognition. 1991. O. . E. E. . 1990.: Rječnik psihijatrijskog nazivlja. 103 .. V. B. Zangwill. M. New Yersey.: General Psychpatology. in Shepherd. 1994. 1998. Beograd. K. 1992. Zagreb. S.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful