You are on page 1of 103

Pregled sadraja

1. UVOD U KLINIKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci klinike psihologije 1.2. Teorije linosti u klinikoj psihologiji 1.2.1. Slinosti i razlike teorija linostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje linosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa klinikoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar klinike psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u klinikoj psihologiji 1.4. Koriteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponaanja i doivljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistiki model 2.2.5. Behavioristki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostiki sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opaanje i procjenjivanje linosti 2.4.1. Podjela tehnika opaanja i procjenjivanja linosti 2.4.2. Razlike izmeu laikog i strunog opaanja 2.4.3. Subjektivne pogreke kod opaanja i procjenjivanja linosti 2.4.4. Utjecaj kliniara na opaanje i procjenjivanje linosti 2.4.5. Pravila za opaanje i procjenjivanje linosti 2.5. Tehnike opaanja i procjenjivanja linosti 2.5.1. Opaanje linosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponaanja 2.5.2. Opaanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari linosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Kliniki intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju linosti 2.5.8. Studija sluaja 1

2.5.9. Tehnike za opaanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostiki instrumenti koji se koriste u klinikoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostika procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostika procjena linosti 2.6.3. Psihodijagnostika procjena organskih oteenja 2.7. Klinika prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u klinikoj psihologiji 2.7.2. Odnos klinike i statistike prognoze 2.7.3. Glavni efekti klinike prognoze 2.7.4. Odreivanje uspjenosti predikcije 2.8. Validacija klinike metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doivljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreke 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumaenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumaenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija nauene bespomonosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

1. UVOD U KLINIKU PSIHOLOGIJU


1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIKE PSIHOLOGIJE
Klinika metoda u psihologiji je kombinacija naturalistikog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statistiko-testovnog pristupa, preuzetog iz ope psihologije. Zadatak klinike psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu

klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opaanje i procjenjivanje linosti i (3) psihodijagnostikih instrumenata, ime se bavi psihodijagnostika, provoenju preventivnih mjera, ime se bavi psihopatologija,

u patologiji, u istraivanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poeljnih promjena u doivljavanju,

ponaanju i miljenju, (2) unaprijeivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljanja odn. unaprijeenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog ivljenja, ime se bavi psihoterapija.

Primarna uloga klinikih psihologa je istraivanje PPP iz vie razloga:

(1) (2)

jedini su meu strunjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraivanja i (b) upoznati sa normalnim doivljavanjem i ponaanjem, dijagnostika i tretman PPP su na sadanjem stupnju razvoja znanosti preteno simptomatski, a manjim dijelom etioloki,

a istraivanja se vre u slijedeim podrujima:

(1)
(2)

evaluacija pojedinanih dijagnoza i dijagnostikih sistema, evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraivanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budui da se najee koristi prigodni uzorak pomou kojeg je teko dobiti homogene kriterijske skupine. Takoer, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostikim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliniara. Kliniki psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surauju sa klinikim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i klinikim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarauju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Kliniki psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

1.2. TEORIJE LINOSTI U KLINIKOJ PSIHOLOGIJI


1.2.1. Slinosti i razlike izmeu teorija linosti Svim teorijama linosti je zajedniko slijedee:

(1) (2) (3) (4)

pokuavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda linosti odn. kakva je njena struktura, topografija ili organizacija i (2) kako tee razvoj linosti odn. kakva je dinamika razvoja linosti: kako je linost pojedinca postala takva kakva je, polaze od istih podataka: opaenog ponaanja i iskaza ispitanika, koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podraajne situacije, (2) organizma i (3) reakcija odn. vanjskog ponaanja organizma, kojima svaka teorija daje razliiti naglasak, uvaavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su vane za razvoj linosti: (1) bioloke ili nasljedne varijable kao to su npr. genetsko naslijee, tjelesna graa, specifini metaboliki procesi, i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao to su npr. odnosi u obitelji, kola, (sub)kultura kojoj pojedinac pripada, koriste sadrajno sline pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno razliitom terminologijom.

(5)

Teorije linosti se razlikuju:

(1) (2) (3)

u deskriptivnim jedinicama linosti koje su ralevantne za prirodu linosti, kao to su npr. odnos podraaj-reakcija, sistemi navika, crte linosti, tipovi linosti, faktori linosti, simptomi i sindromi, ivotni prostor, fenomenoloko polje, stil ivljenja... , u tumaenju porijekla i meusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer, za osobine linosti moe smatrati da proizlaze iz biolokog nasljea, iz uenja ili iz kombinacije nasljea i uenja, u naglaavanju podraajnih varijabli: npr. situacija u kojoj se ponaanje manifestira, ivotni prostor, odnosi u grupi..., organizmikih varijabli: npr. nagoni, motivi, potrebe... ili reakcijskih varijabli, u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove, u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave.

(4) (5)

FULGOSI (1987) predlae slijedeih devet bipolarnih dimenzija za usporei-vanje i razlikovanje teorija linosti:

(1)

nomotetinost - idiografinost se odnosi na pitanje da li se teorija linosti zasniva na podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraivanjem velikog broja pojedinaca (nomotetike teorije) ili na podacima klinikog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografike teorije), racionalnost - iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija linosti procese koji usmjeravaju ovjekovo ponaanje svjesnima ili nesvjesnima, odn. da li smatra da je ovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka, sloboda - determinizam se odnosi na to kako teorija linosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri pojedinac kontrolira svoje ponaanje i ima slobodu da odluuje o sebi odn. u kojoj mjeri su ponaanje i linost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole, subjektivnost - objektivnost se odnosi na to kako teorija linosti odgovara na pitanje koliko su linost i ponaanje pojedinca determinirani unutranjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn. doivljajima pojedinca, a koliko objektivnim iniocima, odn. fiziolokom, fizikalnom i socijalnom okolinom.

(2) (3)

(4)

(5)

holizam - elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti, odn. putem kojih jedinica analize teorija linosti prouava ponaanje i linost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje:

sintetiki (holistiki) pristup, kod kojega je jedinica analize itav pojedinac odn. njegova
linost u cjelini, odgovor.

analitiki (elementaristiki) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podraaj(6)
homeostaza - heterostaza se odnosi na naglaavanje pojedinih vrsta motiva kao determinanti formiranja i razvoja ponaanja odn. linosti, prema kojem kriteriju razlikujemo:

homeostatike teorije linosti koje pretpostavljaju da organizam, a time i ponaanje i


linost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno odravanje stanja unutranje ravnotee i koji se opire svemu to tu ravnoteu naruava, razvoj zbog ega treba i trai podraaje i tei samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti, zbog ega nije usmjerena na ouvanje stabilnosti ravnotee,

heterostatike teorije linosti pretpostavljaju da je linost pojedinca usmjerena na rast i (7)

nasljee - okolina se odnosi na to kako pojedina teorija linosti odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini aspekti linosti odreeni nasljeem, a u kojoj mjeri su odreeni okolinom:

nativistike teorije linosti smatraju da su ponaanje i linost pojedinca odreeni


naslijeem: biolokom konstitucijom odn. genetskom strukturom-predispozicijom, te su kao takvi stabilni odn. pod malim utjecajem okoline, oblikovana odn. nauena pod utjecajem okoline,

empiristike teorije linosti smatraju da je linost pojedinca najveim dijelom odreena i (8)
spoznatljivost - nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je linost mogue i u kojoj mjeri istraivati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opaanja, mjerenja i eksperimenta pri emu:

behavioristike i faktorskoanalitike teorije linosti, koje imaju objektivni pristup


prouavanju linosti, smatraju linost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je mogua potpuna znanstvena spoznaja linosti,

fenomenoloke i egzistencijalistike teorije linosti, koje imaju subjektivni pristup (9)

prouavanju linosti, smatraju linost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije mogua znanstvena spoznaja linosti,

dimenzija reaktivnost - proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponaanja i linosti ovjeka: u njemu samom (unutranji inioci) ili izvan njega (vanjski inioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju:

proaktivne teorije linosti koje smatraju da ponaanje i linost pojedinca odreuju


unutranji procesi i da su ljudi aktivna bia pobuena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fizioloki, biokemijski, bioloki ili psiholoki.

reaktivne teorije linosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponaanje u
sebi samima: ponaanje i linost pojedinca odreuju izvanjski podraaji koje pojedinac ne moe kontrolirati pa su ljudi reaktivna bia koja samo reagiraju na te podraaje.

Definicije linosti proizlaze iz razliitih teorija linosti, pa meu njima nema opeg konsenzusa. Sve razliite definicije linosti dijele se u dvije grupe:

A) behavioristike definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponaanju i

B) nebehavioristike definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponaanja, odn. na


pretpostavljenim organizmikim tendencijama reagiranja, izmeu kojih se razlike smanjuju.

Nebehavioristike definicije koriste hipotetike konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opaati, ali se o njima zakljuuje na osnovu opaenog ponaanja. Veina teorija linosti nudi ogranien broj konstrukata koji su ekonomian sistem deskripcije varijabli indikativnih za linost, te naine i postupke njihovog mjerenja, to se koristi za dijagnostiku i predikciju linosti. Kliniki psiholog mora poznavati veinu teorija i opaati i procjenjivati linost sa razliitih teorijskih pozicija. 1.2.2. Strategije za ispitivanje linosti Postoje tri glavne strategije za istraivanje/ispitivanje linosti:

(1)

Kliniki pristup, putem klinikog intervjua, koji je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama, koja sadri verbalnu, behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opaanja i procjenjivanja (dijagnostiki intervju), prikupljanja podataka (faktografski intervju), a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju). Faktorskoanalitiki pristup, putem multivarijantnih postupaka statistike analize varijabli koje su reprezentativne u podruju linosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija linosti, odn. temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli, ili (b) putem konfirmatorne FA validirao odreeni unaprijed formulirani strukturalni model, teorija ili mjerni instrument linosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije meu promatranim manifestnim varijablama, Empirijskopsihometrijski pristup, putem kombinacije psihometrijskog i klinikog pristupa: konstruiraju se psiholoki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata linosti ije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari linosti), zatim se utvruju njihove metrijske karakteristike, da bi se kasnije kliniki primijenili.

(2)

(3)

AD1. Nedostaci klinikog pristupa su slijedei:

(1) (2) (3) (4)

relativno mala dijagnostika valjanost, osim za vrlo izraene osobine linosti kao to su impulzivnost., agresivnost, dominantnost/submisivnost, tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili razliitim klijentima, niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliniar-intervjuer, kao nestandardi-zirani mjerni instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz razliitih intervjua, pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna, subjektivne pogreke i pristranosti intervjuera kao npr. halo-efekt, utjecaj stavova, vjerovanja i oekivanja intervjuera, koje utjeu na interpretaciju prikupljenih podataka, potekoe ispitanika u tonom samoopaanju i uvidu, te u kooperativnosti i izdiferenciranosti rjenika.

AD2. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedei:

(1)

nereprezentativan i mali uzorak ispitanika, koji dovodi do znaajne fluktuacije odn. nestabilnosti koeficijenata korelacije, pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na razliitim grupama ispitanika dobivaju razliiti faktori (iz ega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na razliitim uzorcima),

(2) (3) (4)

nereprezentativan uzorak odn. kompozicija manifestnih varijabli, koji dovodi do pogrene interpretacije faktora na osnovi tih varijabli, uvrtavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne, to dovodi do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu, uvrtavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane, nego su trivijalne, to ne moe dovesti do utvrivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (garbage in, garbage out) aposteriorno i arbitrarno odreivanje postupka ekstrakcije i rotacije, odn. identifikacije, interpretacije i imenovanja faktora.

(5)

AD3. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome to, premda je objektivan u primjeni, subjektivan je u:

(1) (2) (3)

postuliranim konstruktima polazne teorije, posebno kod nefaktorskoanalitikih teorija, kod kojih se realnost linosti konstruira, a ne otkriva (kao to je to kod faktorskoanalitikog pristupa), izboru ponaanja koje emo zahvatiti instrumentom, pri emu se apriorno mogu izabrati ponaanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za linost, formuliranju estica u instrumentu odn. pitanja koja emo postavljati, to varira ovisno o jezinom umijeu i pojmovnom prostoru sastavljaa.

1.3. DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIKOJ PSIHOLOGIJI


1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa Poetkom 50-ih poinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji, a time i u klinikoj psihologiji, i poinje se razvijati kognitivna psihologija koja e imati znaajan utjecaj i primjenjivost upravo u klinikoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. Primjena kognitivne psihologije u klinikoj psihologiji omoguila je klinikom psihologu da promjeni teite svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom, nego i u veoj mjeri psihoterapijom, savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga to se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremeaj ponaanja brzo se vraa. Na primjer, pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja, pa se npr. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma, a 7 tjedana da se natrag dobije. U treem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista teina, a da se povrati samo 5 tjedana. Dakle, u svakom slijedeem navratu kilogrami idu tee dolje, a lake gore, to se tumai plasticitetom metabolizma organizma. Naime, svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojaanog rada i boljeg iskoritavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih koliina hrane, pa im se pone uobiajeno jesti, sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne teina prije dijete. Uvoenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumaiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mravljenja, to poveava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. vremenski domet terapije. Pokazalo se, dakle da je behavioralna terapija, koja se bazira na usvajanju veza podraaj-reakcija putem potkrepljivanja, efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom, to produljuje efekte terapije. BANDURA to tumai time da instrumentalno kondicioniranje ovjeka nije identino onom kod ivotinja: ovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. osvijestiti njenu svrhu, da bi se ona ustalila u njegovom ponaanju.

Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajuim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju izmeu podraaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija, emocija i ponaanja, to predstavlja povratak na holistiki pristup tretmanu PPP.

Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponaanja, tretman odn. suzbijanje intenzivne kronine boli za koje ne postoji organski uzrok, pripreme za bolne pretrage, pripreme za operacije, tretman gojaznosti, tretman depresije i anksioznosti, tretman ovisnosti, rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu, suzbijanje stresa, preventivu i terapiju kod sranih bolesti,

(8)
(9) (10)

a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasinu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji. 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar klinike psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar klinike psihologije je ispitati i protumaiti (1) kako pojedinac stie znanja o svijetu i o sebi samom, kako ta znanja interno reprezentira odn. pohranjuje, kako se ta znanja integriraju sa ve postojeim informacijama odn. kako se inkorporiraju u ve postojee iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponaanje.

(2)
(3) (4)

Pritom se koristi niz kognitivnih teorija, modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao to su selektivna panja/percepcija, proces atribucije, proces evaluacije sebe i okoline... i/ili kognitivnim sadrajima kao to su kognitivne mape, asocijativne mree, sadraji pamenja i miljenja... . Uvaavanje kognitivnih sadraja (kao to su fiksne ideje, distorzije percepcije, bolna sjeanja, uznemiravajue misli) koji su u osnovi PPP nije novina u klinikoj psihologiji. Na primjer, BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerini simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja, misli i ideja u nesvjesno, gdje su nedostupni svjesnom doivljavanju. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u klinikoj psihologiji nakon to su empirijski potvene. Kognitivni sadraji i procesi se u suvremenoj klinikoj psihologiji smatraju kao:

(1) (2) (3)

precipitativni odn. taloni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagoenog odn. patolokog doivljavanja i ponaanja, npr. negativistiko miljenje, neadekvatna sekundarna procjena kod suoavanja sa stresom, nauena bespomonost, faktori vulnerabilnosti odn. faktori rizika za neki psihopatoloki poremeaj, npr. nisko samopotovanje, izrazito eksternalni lokus kontrole, negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju, terapijski faktori, koji djeluju na tok lijeenja i psihikog i fizikog oporavka, npr. negativne atribucije i/ili negativna oekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije.

Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao to su: pomanjkanje socijalne podrke, gubitak bliske odn. vane osobe, labilan tip ivanog sustava, lo brak, nezaposlenost... Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija. Na primjer, pomanjkanje socijalne podrke moe proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajueg ponaanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da ljudi nisu njima skloni, ili da su svi ljudi loi. Kognitivna psihologija naglaava da su problemi pojedinca proizali iz njegove objektivne ivotne situacije. Moramo upoznati kako pojedinac percipira, interpretira, evaluira neki dogaaj i donosi odluke, da bi procijenili kakve e posljedice taj dogaaj imati za njegovo ponaanje. Stoga je neobjektivno rei da pojedinac izmilja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. Na primjer, moe doi do ivanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budui da za osobu njen sistem vrijednosti znai veoma mnogo. Prema kognitivnoj psihologiji, svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni, osobni i okolinski.

1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u klinikoj psihologiji U klinikoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizale iz laboratorijskih istraivanja u podruju eksperimentalne psihologije, koje nastoje protumaiti kako ljudi obraaju panju na okolinu, kako percipiraju, kako pamte informacije te kako ih se dosjeaju i koriste pri donoenju odluka i kako ti procesi utjeu na ponaanje. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. Tri su problema na koje pokuavaju dati odgovor kognitivne teorije vana za kliniku praksu:

(1) (2) (3)

problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u tonosti samoiskaza o vlastitom doivljavanju i ponaanju, problem svjesnog/nesvjesnog doivljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podraaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn. svjesni te u kojem stupnju je ponaanje svjesno kontrolirano, a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan.

(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. socijalno-kognitivne teorije, koje nastoje protumaiti (a) socijalnu percepciju odn. kako ljudi stiu i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u meuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije, posebno one neugodne i kako ih se moe mijenjati npr. kod anksioznosti i depresivnosti. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. Meu te teorije i koncepcije spadaju:

teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa, ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivnokognitivne konzistencije, FESTINGERova teorija kognitivne disonance,

teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije, JONES/DAVISova teorija

korespondentnog zakljuivanja, KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema, WEINERova teorija atribucije postignua, ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole, WEINERova teorija atribucije emocija, LAZARUSova kognitivna teorija emocija, koncepcija o motivaciji za postignuem,

kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziolokog uzbuenja, kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije, ATKINSONOVa
koje imaju primjenu u etiolokom tumaenju PPP i u terapiji. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar klinike psihologije: KELLYjeva teorija personalnih konstrukata, ELLISova racionalno-emotivna terapija, BECKova kognitivna teorija nastanka depresije, model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa, SELIGMANova revidirana teorija nauene bespomonosti, BANDURAina teorija samoefikasnosti. Kognitivne teorije se takoer primjenjuju u klinikoj psihologiji u istraivanjima:

nastanka nekih emocija, posebno depresije i anksioznosti, kako bi se utvrdili naini modifikacije
neprilagoenih emocionalnih reakcija,

samopotovanja, kako bi se utvrdilo kako uvati samopotovanje i pozitivnu sliku o sebi, to je


vano za prevenciju depresije i anksioznosti,

socijalne percepcije, kako bi se utvrdilo emu ljudi pripisuju svoje i tue ponaanje, prosocijalnog ponaanja, posebno u obitelji i pri odnosu lijenik- bolesnik, motivacije, kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uloiti truda u terapiju.

10

1.4. KORITENI AKRONIMI


AND/P d/p l/p NABE o/p OVE PPP RORT TAT = abnormalno doivljavanje/ponaanje = doivljavanje/ponaanje = linost/ponaanje = nauena bespomonost = opaanje/procjenjivanje = oekivanje vlastite efikasnosti = psihopatoloki poremeaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

11

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. Funkcije psihodijagnostike klasifikacije su slijedee:

(1) (2) (3) (4) (5)

administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemioloka istraivanja, preventivna: radi planiranja prevencije, dijagnostika: radi odreivanja tretmana odn. metode lijeenja koja moe biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima, evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije, istraivaka: radi formiranja homogenih grupa.

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza moe biti i disfunkcionalna. Istraivao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duevnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duevnu bolnicu i ali se psihijatru koji ga je primio da uje glasove koji govore prazno, uplje, muklo. Nakon to je primljen, pseudopacijent nije vie govorio o tim simptomima i ponaao se potpuno normalno. Autor i jo sedam asistenata, sa istom priom o slunim halucinacijama, posjeuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. Autor je iz svog iskustva i opaanja izdvojio: da su medicinske sestre zabiljeile u njegov karton da esto iskazuje abnormalnu aktivnost pisanja, da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdei da on nije lud, nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici. Iskustva i opaanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedee:

na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom sluaju,

kada je dijagnosticirana manino-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otputeni sa dijagnozom shizofrenija u remisiji (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljanja, ali ne i do potpunog izlijeenja), ignorirajui ili pogreno interpretirajui znakove koji su ukazivali na odsustvo poremeaja: pseudopacijentu je trebalo prosjeno 19 dana normalnog ponaanja da ga se otpusti iz bolnice, kontaktu s njim, reagirajui na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraanjem pogleda i odlaskom, su pseudopacijenti imali dojam da su nevidljivi ili nevani da se o njima brine,

osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog osoblje je, smatrajui pseudopacijenta shizofreniarem, potroilo minimalno vremena u

osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo meusobno kao da pacijenata uope nema, pa
na osnovu ega je autor zakljuio da:

(1) (2)

psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena, dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, to moe izazvati i odbacivanje i zanemarivanje oznaene osobe,

12

(3)

postoji visok stupanj depersonalizacije u duevnim bolnicama.

Istraivanje je takoer pokazalo kako naturalistiko opaanje moe omoguiti istraivaima da opaze ono to nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraivai. Nakon to je objavio rezultate navedenog istraivanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da e tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. U naznaenom periodu je ak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata oznaeno lanima, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.

2.2.MODELI ABNORMALNOG PONAANJA I DOIVLJAVANJA


Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a poinje psihopatoloki poremeaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatoloki poremeaji se definiraju putem:

(1) (2)

modela, koji se koriste analogijama u odreivanju dijagnostikih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti slue znakovi i simptomi.

Slijedei su nedostaci modela abnormalnog doivljavanja i ponaanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni, abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznano definirani, meu postojeim modelima postoje prekrivanja.

(2)
(3)

U nastavku e biti diskutirani razliiti modeli abnormalnog doivljavanja i ponaanja, sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. 2.2.1. Subjektivni model Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivaa: normalno je ono ponaanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno ili jednostavnije: normalan je onaj tko se ponaa slino meni odn. tko se ne ponaa tako nije normalan. Ovaj model nudi slijedee dijagnostike kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:

(1) (2)

koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatrai pomo, koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.

Navedeni kriteriji imaju slijedee nedostatke:

(1) (2) (3)

ne obuhvaaju se oni koji trebaju pomo, a nisu je potraili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu, mogunost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini, zasnivaju se na laikoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,

pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

13

2.2.2. Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi:

1. idealnu osobu, kao to su Konfucije, Buda, Mojsije, Isus...: normalno je ono ponaanje koje
se pribliava njihovom idealnom ponaanju odn. nainu ivota

2. lou prilagodbu odn. neadekvatnu prilagoenost pojedinca okolini u miljenju, emocijama i


ponaanju, uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima, prema slijedeim kriterijima:

2.1. veliko odstupanje od odn. nepridravanje i krenje socijalnih normi u prvom redu od
implicitnih (podrazumijevajuih, kao to je to gledanje sugovorniku u oi, sudjelovanje u razgovoru u drutvu..., koje odreuje kultura), te od eksplicitnih (legalnih odn. zakonskih),

2.2. intelektualna neuinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera


inteligencije i ivotne uspjenosti pojedinca u postizanju ciljeva,

2.3. socijalna neuinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa


zahtjevima socijalnih uloga, (b) promjena socijalne uloge u niu, (c) veliko odstupanje od uobiajene socijalne uloge, (c) inefikasnost u vie podruja socijalnog funkcioniranja kao to su obitelj, posao, slobodno vrijeme,

2.4. dezorjentacija odn. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponaanja, 2.5. postoje neugodna uvstva odn. osobni doivljaj nesree i patnje, 2.6. obuhvaeni su svi aspekti ivota pojedinca, 2.7. ometa se okolina.
Nedostatak modela je u tome to:

(1) (2)

ne uzima u obzir da i su idealne osobe iskazivale neprilagoene oblike ponaanja, pitanje je to je to loa prilagodba, ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr. razliite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina naeg stoljea, mjestu definiranja: npr. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponaanje.

2.2.3. Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: normalno je ono ponaanje koje prihvaa veina u nekoj kulturi a abnormalno ono to ne prihvaa. Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome to postoje meukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponaanje, to potvruju antropoloka istraivanja: neka ponaanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna, i obratno, npr.:

u Staroj Grkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim, a u zapadnoj


civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. odn. seksualna devijacija, Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava, u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogunosti reinkarnacije, dok se u evropskoj civilizaciji odn. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponaanja odn. posljedicom PPP.

Model se esto koristi u svakodnevnom ivotu, a u znanstvenom istraivanju dobiva svoje mjesto u utvrivanju utjecaja kulture:

na pojavu PPP specifinih za dotinu kulturu, na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi, 14

na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi.


Dispozicije za psihopatoloke poremeaje podjednako distribuirane po svijetu, ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedei kulturalno specifini PPP:

amok je akutni psihotini PPP koji se oituje u afektu bijesa odn. u agitiranom i agresivnom

ponaanju u obliku sumanutog tranja i napadanja svakog koga se sretne, uz potpunu neosjetljivost na vanjske podraaje, sve dok se ne padne u nesvjest, koji se susree u primitivnim drutvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. nain kojim e uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju, a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbaen (to se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija), koji je poremeaj uobiajen kod mlaih mukaraca u Japanu, a rijedak drugdje.

TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da e se pojedinac ponaati na

Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponaanje putem zakona. Taj se legalni princip u veini zapadnih kultura svodi na to da li poinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je uinio zlo, poinivi neko krivino djelo, kao to je to ubojstvo npr. psihiki je poremeen, pa se oslobaa krivnje, i upuuje se na lijeenje i obratno, pojedinac koji je svjestan da je uinio zlo, poinivi krivino djelo, nije psihiki poremeen, pa se ne moe osloboditi krivnje. Navedeni legalni princip ima znaajan nedostatak u tome to izuzima psihopate, koji mogu razlikovati dobro od zla, ali istovremeno mogu biti poinitelji krivinih djela, kao to su to npr. ratni zloinci. Slijedei nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. na to da ima vie dijagnosticiranih ena koje imaju PPP, nego dijagnosticiranih mukaraca koji imaju PPP:

(1) (2) (3) (4)

ene su rjee hvaljene za uspjeh, a ee kritizirane za neuspjeh, to dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima, a neuspjeh sebi, to je vulnerabilna atribucija koja pospjeuje pojavu depresije, koja je statistiki znaajno ea kod ena nego kod mukaraca, u odnosu 8:1, prihvatljivije je za enu da pokazuje simptome PPP, nego za mukarca, postoje dvostruka mjerila za mukarce i ene: isti simptomi se kod mukaraca i ena razliito interpretiraju, npr. halucinacije se kod mukaraca mogu smatrati simptomom umora, a kod ena simptomom PPP, postoje stereotipi i kod mukaraca i kod ena protiv ena, koji se aktiviraju kod dijagnostiara: na primjer, zrela odrasla ena se smatra submisivnom, nesamostalnom, manje objektivnom te se smatra da se lake uzbuuje u manjim krizama nego odrasli mukarac.

Veu frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod ena se moe protumaiti pretpostavkom da ene imaju vie stresa u svom ivotu nego mukarci, pa stvarno vie pobolijevaju. Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi ene, iako su izloene veoj koliini stresa trebale manje pobolijevati zbog vee odgovornosti i vanijih socijalnih uloga koje prihvaaju, to potvruje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego ene iste dobi, bez djece. Kod mukaraca, se u odnosu na ene, ee dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobiajenim podraajima, u to spada ekshibicionizam, fetiizam, mazohizam, sadizam, voajerizam i pedofilija). Kulturalni model se proiruje na socijalno-kulturalni, ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji, meu prijeteljima, u profesionalnim grupama, ekonomskim klasama te religijskim i etnikim grupama.

15

2.2.4. Statistiki model Statistiki model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa razliitim nainima podjele te distribucije:

(1) (2) (3)

mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponaanje je ono koje se najee javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja, odn. koje odstupa od prosjenosti, mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije: najee se javljaju abnormalna ponaanja, koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje, EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremeaji: endogene simptomatske i organske psihoze, koje se smatraju duevnim bolestima, iza kojih slijede behavioralni poremeaji: neuroze, psihopatije, poremeaji karaktera, koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije ve u domenu psihologije i na kraju normalno ponaanje; otra granica, koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo izmeu duevnih bolesti i behavioralnih poremeaja.

Prednost kriterija je u tome to se bazira na kvantitativnim odstupanjima, koje se mogu izraziti normama. Nedostaci ovog kriterija su slijedei:

(1)

nije uvijek ono to je najee u populaciji ujedno i normalno, odn. nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane, npr. najvei dio populacije ima vie ili manje pokvarene zube, a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi nain podjele normalne distribucije), esto ne uzima u obzir stratumske, regionalne i/ili subkulturalne i etnike posebnosti, to se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duevnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu, dok se u drugoj smatra normalnom je problematian, velik dio PPP se ne moe prikazati kvantitativno odn. na kontinuumu, ve kvalitativno odn. diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili, odn. razlikuju se tako da nema prijelaza izmeu dva stanja.

(2)

(3)

Uz statistiki model se javljaju dva pitanja:

(1)

da li je odnos izmeu normalnog i patolokog kategorijalan ili dimenziona-lan?, na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji, bez da se daje eksplicitni odgovor:

prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno
doivljavanje i ponaanje kontinuirano odn. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji, doivljavanje i ponaanje diskontinuirano odn. diskretno i kvalitativno razliito,

(2)

da li je odnos izmeu pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojei dijagnostiki sistemi su dominantno kategorijalni implicirajui da je odnos izmeu pojedinih PPP kategorijalan. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraivanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostikih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojeih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju.

16

2.2.5. Behavioristki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije, posebno psihologije uenja na podruje psihopatologije. Prema ovom modelu, ponaanje je uvjetovano:

(1)
(2) (3)

biolokim funkcioniranjem organizma, motivacijom odn. razinom aktivnosti, prolim uenjem,

pa je abnormalno ponaanje rezultat:

(1) (2) (3)

promjena u biolokom funkcioniranju organizma kao npr. kod Alzheimerove bolesti, promjena u motivaciji kao npr. kod poremeaja panje, prethodnog iskustva kao npr. kod fobija.

2.2.6. Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitike teorije linosti, koja se u svijetu naputa, a kod nas i dalje perzistira, posebno meu medicinarima. Za razliku od medicinskog modela, dinamiki model prepostavlja da PPP nije bolest, nego premeaj u funkcioniranju linosti, koji se moe pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica linosti (ego, id, superego), a posebno uz prevladavanje ida, neispoljavanje psihike energije, potiskivanje traumatskog doivljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama. Doprinosi psihoanalitike teorije su:

(1) (2)
(3)

poticajno je djelovala na mnoge struke, kao to su medicina, psihologija, umjetnost, uklonila je tabue sa podruja seksualnosti, i time potaknula interes za znanstvena istraivanja u tom podruju, sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamike aspekte linosti, imala je utjecaj na istraivanje (1) konflikata, (2) nesvjesnog doivljavanja i ponaanja i (3) selektivne percepcije, razvila je neke prihvaene koncepcije i konstrukte kao to su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i uenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG, 1977) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biolokim nagonima i (b) osobnom povijeu, i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi, utjecala je ne pojavu ego-psihologije ija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam, nezavisno od ida

(4) (5) (6) (7)

Nedostaci teorije su:

(1)

u metodologiji: (1) ne razlikuje opaeno i interpretirano ponaanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapaanja nego koristi introspekciju koja je zainjena osobnim interpretacijama, (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovjene ene, u znanstvenom pristupu: (1) ne moe se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematine semantike, odn. veze izmeu teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rjenika koji onemoguava objektivno operaciono definiranje psihoanalitikih varijabli, njihovo mjerenje odn. kvantificiranje, (2) slaba prediktivnost budueg ponaanja

(2)

17

pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. postdiktivna objanjenja prolog ponaanja pojedinca na primjer pretpostavljajui da ako se neto u prolosti nije dogodilo, a trebalo se po teoriji dogoditi, to se izmatalo ili odsanjalo.

(3)

prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prolih doivljaja na doivljavanje i ponaanje pojedinca. BANDURA odbacuje taj deterministiki pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren, a ne prolo iskustvo, najvaniji regulatori ponaanja ovjeka.

Klasinu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza, iji pobornici Ana FREUD, FROMM, SULLIVAN, KOHUT naglaavaju vanost uenja u genezi PPP, ime se pribliavaju postavkama kognitivne psihopatologije. 2.2.7. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL, 1962, VAN PRAAG, 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn. patogenezu PPP potrebna interakcija izmeu:

(1)

organskih uzroka odn. biolokih faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijea) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do uroene sklonosti odn. do genetske predispozicije ili dijateze ka odreenim oblicima PPP koja dovodi do poveane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline, okolinskih uvjeta odn. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca, kao to su preveliki zahtjevi okoline, odgoj u stresnoj okolini, neadekvatan nain suoavanja sa okolinom i sl.,

(2)

to u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. na planu poremeaja u doivljavanju i ponaanju. Dijateza je etioloki odn. uzroni faktor, a stres precipitativni odn. pokretajui faktor pojave PPP. U pojedinim sluajevima dijateza moe biti toliko izraena da se poremeaj javlja i u najbenignijoj okolini, ili dijateza moe biti slaba, ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn. stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori, pa opet dolazi od ispoljavanja PPP. Navedena hipoteza se moe primjeniti za veinu PPP, posebno za shizofreniju. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotina shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili koliina stresora prijee individualni prag. Izvori stresa su npr. odgoj sa shizofrenim roditeljem, sukobi u obitelji, fizika i/ili emocionalna deprivacija. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeu individualni prag, bolest se nee uope pojaviti ni razviti. Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca, studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). Model ne uzima u obzir da na pojavu poremeaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utjeu i psiholoki faktori, npr. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. 2.2.8. Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostiki klasifikacijski sistemi:

(1) (2)

ICD-9 odn. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije, koji osim dijagnostike slui i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP irom svijeta, DSM-III-R odn. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III- Revisited, Amerike psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV.

Ponaanje i doivljavanje, koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno, tretira se razliitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici, koja je institucija tog modela, pa ako simptomi na osnovi

18

kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu, pacijent se smatra izlijeenim. Na navedeni je nain mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izljeenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim, prua mu se zatita i prestaje biti odgovoran za svoje ponaanje, a kada se neki sindrom proglasi boleu, trae se organski uzroci u poremeajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. Nedostaci medicinskog modela su slijedei:

(1) (2)

niska valjanost dijagnostikih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature, model pogreno pretpostavlja da psihiki poremeaji koji imaju iste simptome, imaju i iste uzroke odn. etiologiju, odn. da pojava simptoma PPP jednoznano ukazuje na PPP, a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne moe pojaviti i kod normalnih ljudi. Na primjer, halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. uslijed viednevne deprivacije od sna ili uslijed poviene temperature), kategorizacija pretpostavlja da su sindromi iskljuivi odn. da se ne preklapaju, a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. Zbog navedenog, ne postoji skup simptoma koji jednoznano ukazuje na neki PPP, to proizlazi iz potekoe modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. u nalaenju kombinacije simptoma ija kombinacija jednoznano ukazuje na neki poremeaj. , ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji irei se na podruje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajueg irenja granica pojma mentalne nenormalnosti, npr. vegetarijanstvo se poinje smatrati poremeajem nagona za ishranom, onanija se poinje smatrati poremeajem nagona za odranjem vrste, efebofilija se smatra patolokom sklonou starijih ena prema mladiima, fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama, a patolokim se smatra i nostalgija, i dobiva naziv pathopatrialgija, dijagnoza ima svojstvo oznake odn. etikete, to ima slijedee posljedice: (a) namee se odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, to moe izazvati odbacivanje i zanemarivanje oznaene osobe od strane okoline te prihvaanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe, to zajedno moe podravati psihopatoloko funkcioniranje te osobe, (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline proroanstvom koje samo sebe ispunjuje, (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijeenosti drutva koje smatra da su PPP drugaiji od organskih odn. somatskih poremeaja, definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije - odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti, ve je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti:

(3)

(4)

(5)

(6)

zadovoljna je sobom, prihvaa sebe, iskazuje sampotovanje, kompetentna je u veini ivotnih situacija, prihvaa odgovornost, prilago-ava se okolini, prihvaa novine i uspjeno podnosi stres, ulae brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. radi na svom zdravlju, uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima, zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajue meuljudske odnose, ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna, (7) (8) (9)
normalno i abnormalno se pogreno smatraju stanjima odn. svojstvima organizma, kao to je to na fizikom planu, a to su samo hipotetiki konstrukti, kao to je konstrukt i mentalni poremeaj ili duevna bolest, kojima se tumae manifestna ali ne i latentna stanja, simptomatska dijagnoza ne pomae u lijeenju jer (a) esto osobe u istoj kategoriji imaju razliiti tretman, kao npr. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budui da se provodi simptomatsko lijeenje, daju se nespecifini lijekovi koji se primjenjuju po principu pokuaja i pogreaka, dijagnostike kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima.

19

2.2.9. Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P, svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremeaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija, pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji, koji neposredno upuuju na organsku etiologiju. Na primjer, endogene depresije se smatraju poremeajima u kemizmu neurotransmitera. Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatoloka odn. sindromska, u biomedicinskom modelu se koristi etioloka klasifikacija mentalnih bolesti, koje se svrstavaju u tri kategorije:

(1) (2) (3)

infektivne bolesti, koje uzrokuju mikroorganizmi, koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroninih PPP: progresivna paraliza iji je uzronik sifilis dovodi npr. do deluzije veliine, a u koju kategoriju bolesti jo spadaju npr. encefalitis i meningitis, sistemske bolesti, koje se odnose na biokemijske poremeaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa, koji poremeaji mogu dovesti do akutnih ili kroninih PPP: poremeaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. smatra se moguim uzrokom shizofrenije, neinfektivne bolesti, koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehanike: npr. udarac u glavu, (b) kemijske, npr. uivanje droge ili alkohola, koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psiholoke, koje utjeu na kemizam mozga.

Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer, promjena socijalne okoline ili psihoterapija moe pomoi u tretmanu simptomatske-endogene depresije, koja je organski uzokovana, a farmakoloka terapija moe pomoi kod funkcionalneegzogene depresije, koja je uzrokovana psiholokim uzrocima.

20

2.3. PROBLEM KLASIFIKACIJE


2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije Slijedei su naini organiziranja i rasporeivanja odn. sistematizacije entiteta odn. objekata, pojava i procesa u nekom podruju istraivanja:

(1) (2) (3)

TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama, NOMENKLATURA: slubeno prihvaen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama, KLASIFIKACIJA: slubeno prihvaen iscrpan odn. sveobuhvatan popis kategorija entiteta, sa formalno ureenim meusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta, kontinuiteta ili hijerarhije,

diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim

kategorijama koje su diskontinuirane i meusobno iskljuive, pa se svaki entitet moe svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn. grupu, kontinuumima odn. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama, pa se svaki entitet moe svrstati na jedan i samo jedan poloaj na kontinuumu, koordiniranosti i supraordiniranosti.

dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani hijerarhija: svrstavanje entiteta na nain da su one u meusobnim odnosima subordiniranosti,

Klasifikacija ili razvrstavanje je nain sistematizacije entiteta koji ukljuuje taksonomiju i nomenklaturu, a izvediv je putem diskretnih kategorija, putem kontinuuma ili putem hijerarhije. Klasifikacija predmeta istraivanja je temeljna i nuna aktivnost u svakom znanstvenom podruju iz dva razloga:

(1) (2)

omoguava znanstvenu komunikaciju, efikasna komunikacija je mogua jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraivanja, omoguava generiranje hipoteza o meuodnosima razliitih komponenti klasifikacije, ime se potie razvoj novih spoznaja, kao to je to bio sluaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata.

Klasifikacija u podruju mentalnih bolesti odn. PPP se moe sprovesti na osnovu:

(1)

PROGNOZE odn. na osnovu oekivanog razvoja poremeaja u vremenu, ili na osnovu oekivanog ishoda poduzetog tretmana, pri emu se razlikuju akutni i kronini odn maligni (izljeivi) i benigni (neizljeivi) poremeaji. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u podruju dijagnostike, budui da je najvanija funkcija dijagnoze odreivanje tretmana i predvianje ishoda bolesti, pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. temeljena na podacima dostupnim prije poetka tretmana, a ne nakon tretmana. Na primjer, definiranje manino-depresivne psihoze kao poremeaja koji se moe tretirati litijevim karbonatom ne pomae lijeniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom. ETIOLOGIJE odn. na osnovu poznatih fizolokih odn. biokemijskih poremeaja strukture ili funkcije ivanog sustava koji su osnovi odn. koji predstavljaju antecedentne uzrone uvjete simptoma odn. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. Etologijska klasifikacija je najpoeljnija, najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga to etioloka klasifikacija omoguuje etioloku dijagnozu i terapiju. Na primjer, klasifikacija infekcija na temelju uzronika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. U podruju mentalnih bolesti je, zbog nepoznavanja etiologije veine njih, etioloka klasifikacija za sada neizvediva. SIMPTOMA I ZNAKOVA koji ine kliniki sindrom odn. na osnovu pritubi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. objektivnih i opservabilnih poremeaja u njegovom ponaanju. To je danas primarni nain klasifikacije PPP, budui da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva, a klasifikacija na osnovu etiologije na sadanjem stupnju znanja neizvediva.

(2)

(3)

21

2.3.2. Operaciona definicija AND/P Psihopatoloki poremeaji se danas primarno definiraju na osnovu klinikih sindroma, koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najee imaju karakteristian vremenski slijed. Kod veine postavljenih dijagnoza je odnos izmeu konstitutivnih simptoma koji ine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost razliitih konstitutivnih siptoma, bez da se ijedan od prisutnih smatra najvanijim odn. kljunim. Navedeni pristup proizlazi iz injenice da se gotovo nikad ne javlja sluaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji ine kliniki sindrom. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja znaajan izvor nepouzdanosti dijagnoza, koji se problem nastoji rijeiti uvoenjem operativnih definicija pojedinih PPP. Operaciona ili semantika definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna, eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a, b, c, d, e i f. Tradicionalna opisna udbenika definicija ili rjeniki opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su karakteristini, simptom c predstavlja valjani dijagnostiki znak, simptomi d, e i f su veinom prisutni. Ovakva formulacija daje korisne informacije, ali ne iznosi koja je od mnogih moguih kombinacija simptoma a, b, c, d, e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliniari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a, b i c, neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b, a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih est simptoma. Operaciona definicija PPP eliminira neodreenost prethodne formulacije navodei eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu, a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b, zajedno sa barem dva od simptoma c, d, e i f, koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima, simptome c, d, e i f inkluzivnim ili pomonim simptomima, a kombinaciju a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili... nazivamo kritinom kombinacijom simptoma. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri odreivanju operacione definicije nekog PPP:

1. izbor:
ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki kliniki sindrom, dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu,

inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritinu

kombinaciju simptoma, a pojavljuju se i u drugim dijagnostikim kategorijama odn. operacionim definicijama,

ekskluzivne kritine kombinacije simptoma koji konstituiraju neki kliniki sindrom, odn. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu,

2. odreivanje kritinog perioda trajanja kritine kombinacije simptoma.


Slijedei su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostikih kategorija:

(1)

diskriminativna valjanost odn. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostikih kategorija: svaka dijagnostika kategorija mora sadravati ekskluzivne simptome po kojima e se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu, diskriminativna valjanost odn. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostikih kategorija: svaka dijagnostika kategorija mora sadravati inkluzivne simptome po kojima e se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije: rang vanosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u razliitim sindromima biti razliit odn. kovarijacija izmeu parova sindroma minimalna,

(2)

22

(3)

sadrajna valjanost odn. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba ukljuivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima ine kritinu kombinaciju simptoma.

Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma, te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na podruje neindikativnosti i podruje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. Navedeni problem je proizaao iz opaanja da se kod razvojnih poremeaja, posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo, poremeaji definiraju pomou ekstremnog izraavanja nekog ponaanja (npr. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije. Budui da simptomi ine operacione definicije PPP, a operacione definicije ine dijagnostiki sistem za klasifikaciju, potrebno je voditi rauna ponajprije o zadovoljavajuim metrijskim karakteristikama simptoma, koje se odreuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja, da bi metrijske karakteristike dijagnostikih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostikog sistema bile prihvatljive. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedee osobine:

(1) (2) (3)

daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodei koje kombina-cije simptoma jesu, a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni, sadri to vie ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome, proizlazi iz konsenzualnosti strunjaka razliitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u konotativnom i denotativnom znaenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma, (2) u kritinoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritinom trajanju zajednikog pojavljivanja kritine kombinacije simptoma, razdvaja simptomatoloku od etioloke terminologije, to je nuno jer etioloki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze, otvorena je kritici kliniara i istraivaa uz stalna poboljavanja: svaka operaciona definicija je nuno privremena, bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se ini prikladna.

(4) (5)

Premda koritenje operacionih definicije PPP predstavlja znaajan napredak u dijagnostici, simptomatska definicija odn. dijagnostika pojedinih PPP e se polako i postepeno ali sigurno kroz due vrijeme zamijeniti etiolokom, koja se zasniva na fiziolokim odn. biokemijskim poremeajima strukture i/ili funkcije ivanog sustava. Bez obzira na navedeni trend, identifikacija simptoma odn. klinikih sindroma e i dalje perzistirati jer predstavlja pripremu terena za usmjeravanje panje i napora istraivaa na poremeaj i omoguava zapoinjanje istraivanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze. Nakon uspostavljanja etioloke dijagnoze poremeaja najee se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etioloko: tako je npr. otkrie dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etioloki naziv trisomija 21, to npr. nije bio sluaj sa Alzheimerovom boleu. Tranzicija psihopatolokih koncepata u neurofiziopatoloke takoer dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaeni novom etiolokom kategorijom poremeaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaena prethodnom simptomatskom kategorijom.

2.2.3. Dijagnostiki sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristei medicinski pristup predloio dijagnostiki klasifikacijski sistem za PPP koji se, dodue

23

sastojao iz relativno malog broja sindroma, ali koji su bili meusobno razliiti odn. imali su svaki svoje vlastite specifine sipmtome. Nakon to je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostiku kategoriju. U podruju psihopatologije danas su u upotrebi slijedei kategorijalni dijagnostiki sistemi:

(1) (2)

ICD-9, prema International Clasification of Deseases, to se prevodi kao Meunaro-dna klasifikacija bolesti, 9. revizija Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979., koji osim dijagnostike slui i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP irom svijeta, DSM-III-R iz 1987. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993., prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised to se prevodi kao Dijagnostiki statistiki prirunik za mentalne poremeaje, trea revidirana verzija. iji je autor Amerika psihijatrijska asocijacija.

AD1. ICD-9 je nastao kao uspio pokuaj da se nacionalne zajednice sloe u opeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u poetnim verzijama ICDa iz 1939., kada su obuhvaeni jedino u kategoriji mogui uzroci smrti pa sve do zadnje verzije odn. devete revizije ICD-9 iz 1979., gdje sukcesivno dobijaju sve vie mjesta to ukazuje na postepeno uoavanje vanosti i porast interesa za AND/P. ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP, a budui da svaka sadri i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostikih kategorija. Svaki dijagnostiki termin sadri troznamenkasti ili etveroznamenkasti kod, a popraen je kratkim opisom najbitnijih klinikih pokazatelja PPP, a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremeaja. Posljednja verzija ICDa sadri takoer kao sastavni dio opsean rijenik koritenih termina koji je pratei samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremeajima, s obzirom na velike potekoe u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostikih laboratorijskih kriterija PPP. Klasifikacija mentalnih bolesti odn. njihovih karakteristinih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: zapoinje organskim psihozama, nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim, neorganskim) psihozama, neurotskim poremeajima, nakon ega slijede poremeaji linosti... itd., uz pretpostavku da svaki poremeaj moe biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma vie kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristini za sve nie kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni. Tako na primjer, neurotski poremeaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza, ali se mogu pojaviti karakteristini simptomi poremeaja linosti. Nedostaci ICDa su slijedei:

(1)

ne koristi operacione definicije nego ima man-made konstruiranu odn. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. Budui da se u psihopatologiji skoro svaki simptom moe pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom, jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije, pri emu su najrjei simptomi na vrhu hijerarhije a oni najei na dnu hijerarhije omoguava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to mogue daje samo jedna unitarna dijagnoza. nekonzistentno koristi za neke PPP etioloke, a za neke PPP simptomatske odn. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etioloke i simptomatoloke termine, za ispravljanje kojeg nedostatka se predlae (a) upotreba obe vrste informacija, ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije koritenjem dviju osi klasifikacije, (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremeaja, premjetanje dijagnostike tog poremeaja sa sindromske na etioloku os klasifikacije, veoma je konzervativan u promjenama, budui da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo lanova, pa su promjene, kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim lanovima, i stoga su radikalne promjene kao to je uvoenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teko izvedive.

(2)

(3)

AD2. DSM-IV je proizaao iz uoavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedee znaajne inovacije u dijagnostiku klasifikaciju:

24

(1)

multiaksijalna odn. multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. dijagnostikih kriterija. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema nita zajedniko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budui da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji meusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvaniji aspekti PPP, pri emu se na svakoj od osi vri zasebna i najee kategorijalna odn. diskontinuirana klasifikacija. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje vie informacija nego unitarna dijagnoza to omoguava stvaranje homogenih grupa i vei broj kvantitativnih analiza, ali je proces klasifikacije znatno sloeniji. , operacioni dijagnostiki kriteriji AND/P, jasno, eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostiku kategoriju putem navoenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze. Adekvatno koritenje navedenih operacionih kriterija znaajno poveava pouzdanost dijagnosticiranja te ime se poveava ispravnost terapeutskih i prognostikih zakljuaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. , obzir prema termonologiji putem (a) koritenja ateoretskih opisnih termina kao npr. termina anksiozni poremeaj umjesto termina neuroza, koja je originalno psihoanalitiki termin (b) odbacivanja uvrijeenih ali vieznanih termina, kao to je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremeaj, (c) izbjegavanja etiolokih termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponaanja (to je ve uinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio to vie deskriptivan, a to manje inferencijalan, uvaavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donoenju dijagnoze putem uvoenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju ope zdravstveno stanje, psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika,

(2)

(3)

(4)

pa po svojoj formi i sadraju ICD i DSM divergiraju. Osi kojima se koristi DSM su slijedee:

i. KLINIKI SINDROMI, koji se odnose na glavne sindrome PPP kao to su razvojni poremeaji odn.
oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu, poremeaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari, shizofrenija i drugi psihotini poremeaji, poremeaji raspolo-enja, anksiozni poremeaji, poremeaji spolnog identiteta, poremeaji hranjenja, poremeaji spavanja, poremaaji kontrole imulsa, poremeaji suenja i drugi poremeaji.

ii. POREMEAJI LINOSTI, ine dijagnostike kategorije PPP koji se odnose na kronina
neprilagoena ponaanja koji trajno naruavaju socijalne odnose odn. socijalnu adaptaciju,

iii. OPE ZDRAVSTVENO STANJE, na kojoj se osi odreuje ope zdravstveno stanje odn. (a)
postojei akutni ili kronini somatski poremeaji odn. tjelesne bolesti vane za razumijevanje PPP, kao npr. ozljeda glave, tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje, i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju vani za tretman, kao npr. osjetljivost na penicilin,

iv. PSIHOSOCIJALNI STRESORI, na kojoj se osi na skali od 1 do 7 odreuje vrsta i intenzitet odn.
ozbiljnost razliitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izloen a koji mogu utjecati na dijagnozu, tretman i/ili ishod PPP,

v. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE, na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno


funkcioniranje u tekuem svakodnevnom ivotu: u socijalnim odnosima, profesiji i slobodnom vremenu, sa rasponom procjena od 1 = najgore mogue funkcionira-nje do 90 = najbolje mogue funkcioniranje, uz navoenje najvieg dosegnutog stupnja funkcioniranja u proloj godini. Kombinacija rezultata na IV i V osi moe ukazivati na pojavu poremeaja ukoliko je globalno funkcioniranje u proloj godini bilo slabo, a stresova nije bilo.

Klinike sindrome ine slijedee dijagnostike kategorije:

25

(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13)

razvojni poremeaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji, a nisu psihijatrijski poremeaji), kognitivni poremeaji: demencije, delirijumi, poremeaji pamenja, poremeaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari, psihotini poremeaji, afektivni poremeaji, anksiozni poremeaji, somatoformni poremeaji (poremeaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe, ali se somatski poremeaji ne nalaze), disocijativni poremeaji (poremeaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi), seksualni poremeaji i poremeaji spolnog identiteta, poremeaji hranjenja, poremeaji spavanja, poremeaji kontrole impulsa, poremeaji prilagodbe.

Poremeaje linosti ine slijedee dijagnostike kategorije: paranoidna, shizoidna, shizotipna, antisocijalna, granina, histrionska, narcistika, izbjegavajua, zavisna i opsesivno-kompulzivna linost. Multiaksijalna dijagnoza se najee daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima, kako bi se dala cjelovita i zaokruena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika, ali dijagnoza moe biti jednofacetna, kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi, na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi, na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremeaj, na osi II: zavisna linost, na osi III: hipertenzija, na osi IV: nezaposlenost i samaki ivot zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se vie dijagnoza na jednoj osi, na primjer na osi I: demencija i poremeaj raspoloenja u kojem sluaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi. Evaluacija DSMa je pokazala da:

(1) (2) (3)

pouzdanost dijagnoza odn. slaganje izmeu dijagnostiara u evaluaciji istih sluajeva raste sa razvojem DSMa, diskriminativna valjanost se razvojem DSMa poveava: suavaju se dijagno-stiki kriteriji postaju sve eksplicitniji ime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju, DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II, prema DRAKE i VAILLANT, 1985.

Slijedei su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP, koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostikog sistema:

1. sadrajna valjanost dijagnostikog sistema s obzirom na: reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostikih kategorija za dijagnozu PPP: budui da
ICD ima 563 dijagnostikih kategorija, a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi, i budui da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostikog sistema poveava broj dijagnostikih kategorija, postavlja se pitanje koji dijagnostiki sistem najbolje odraava stvarni raspon odn. pokriva itav spektar PPP te ukljuuje sve potencijalne dijagnoze. U pravilu, dijagnostiki sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremeaj u doivljavanju i ponaanju. ,

26

vrstu dijagnostike klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija moe izvriti pomou

diskretnih kategorija ili pomou jednog ili vie dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraa panju od mogunosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno, ili openitije, da li kategorijalni sistemi klasifikacije, kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatolokih poremeaja, koje je pitanje postalo od posebne vanosti za poremeaje linosti, za koje se tvrdi da nisu diskretni poremeaji, nego su ekstremi dimenzija linosti, pa se mogu dijagnosticirati pomou dimenzija linosti odn. izraziti kao poloaj na kontunuumu, valjanost odn. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar dijagnostikih kategorija: svaka dijagnostika kategorija mora sadravati ekskluzivne simptome po kojima e se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostikim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang vanosti pojedinog simptoma treba u razliitim sindromima biti razliit odn kovarijacija izmeu dvije kombinacije simptoma minimalna, opaanja da dijagnoze mogu odraavati vjerovanja i evaluvativne sudove drutva o AND/P, a ne njihovu istinsku prirodu odn. (B) iz pretpostavke da uvoenje novih poremeaja i brisanje drugih odraava promjenu drutvenih vrijednosti, a ne napredak znanosti na emu se jedino mogu zasnivati takve promjene. Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostikom sistemu. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatoloka dijagnostika kategorija, a u DSM-III (1980) se poela razlikovati (a) egodistonika homoseksualnost, koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola, pri emu pojedinac osjea da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim eljama i koja se smatra poremeajem spolnih elja i (b) ego-sintonika homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola, pri emu pojedinac osjea da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim eljama koja se ne smatra poremeajem. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odraava (1) trend prihvaanja homoseksualnosti u zapadnim drutvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostikog sistema koju promjenu stava oni dijele sa drutvom u cjelini, a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. Dakako da je manja ekoloka valjanost onih dijagnostikih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utjee jedino znanstvena validacija.

2. diskriminativna

3. ekoloka valjanost pojedinih dijagnostikih kategorija, koji je problem proizaao (A) iz

4. pouzdanost ili dosljednost dijagnostikih kategorija: svaki trenirani dijagnostiar treba odrediti
dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostiari odn. mora postojati dijagnostiki konsenzus ili suglasnost. Pouzdanost je vea kod manifestnijih PPP, a manja kod ostalih PPP. Istraivanja navedenih problema kod postojeih dijagnostikih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno vaei sistemi bolji od svojih prethodnika, ali se ne pribliavaju zadovoljavajuim metrijskim karakteristikama, pa su nuna njihova daljnja istraivanja i poboljanja. Na osnovu svega navedenog moe se zakljuiti da dijagnostiki sistemi za dijagnostiku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedee osobine:

primjenjivost u razliitim klinikim institucijama kao to su bolnice, domovi zdravlja,


savjetovalita...,

prihvatljivost dijagnostikih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostikim


odlukama strunjaka razliitih teorijskih orjentacija i profila,

uvaavanje multifaktorskih uzroka PPP: biolokih, psiholokih, socijalnih: socio-ekonomskih,


sociokulturalnih, etnikih te fizikalnih uzroka, putem multi-aksijalne etioloke dijagnostike, dijagnostike, kako bi sistem bio to vie deskriptivan, a to manje inferencijalan,

upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etioloke od simptomatoloke konvergencija sa drugim dijagnostikim sistemima, 27

navoenje primjera postupka dijagnostike klasifikacije, daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostike kategorije,

otvorenost kritici kliniara i istraivaa uz stalna poboljavanja: svaka dijagnostika


kvalifikacija je nuno privremena, bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se ini prilkadna.

2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Veina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i meusobno iskljuive, pa se svaki entitet moe svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i ivotinje, a takva klasifikacija je takoer prisutna u podruju PPP, kao npr. kod dihotomne klasifikacije:

(1) (2)

funkcionalnih i organskih poremeaja, psihotinih i neurotinih poremeaja.

Odnos izmeu entiteta koji se klasificiraju moe biti osim diskretnog i dimenzionalan, pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. klasifikaciji, kod koje se svaki entitet moe svrstati na jedan i samo jedan poloaj na kontinuumu i koja ima slijedee prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. diskretnu tipologiju:

(1) (2)

uvaava poloaj graninih sluajeva odn. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija, moe se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija, dok obratno nije mogue budui da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv, pa se izmeu dviju susjednih diskretnih kategorija ne moe interpolirati beskonano novih, to bi vodilo kontinuumu, dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budui da je poloaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. ploajem na dimenziji, a ne imenom kategorije.

(3)

Slijedei su nedostaci dimenzionalne tipologije:

(1) (2)

zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem ukljuuje jednu do tri dimenzije, moe se iskazati algebarski ili geometrijski, a ukoliko ima vie od tri dimenzije moe se izraavati samo algebarski, esto treba biti konvertirana u kategorijalnu, prije nego postane primjenjiva.

Za sada nije poznat odriv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u podruju PPP koristi za poremeaje linosti i sporadino za druge poremeaje, ali ostaje pitanje koji se preostali poremeaji odn. grupe poremeaja mogu iskazati na dimenzionalan nain. Naelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable, a dimenzionalna za kontinuirane varijable, pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podlijeu klasifikaciji tako da se:

diskretnim varijablama smatraju one varijable ije su varijacije diskon-tinuirane odn. postoje
samo u diskretnim i ogranienim rasponima, nekog neogranienog raspona,

dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable ije su varijacije kontinuirane unutar

28

pri emu se zakljuak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne moemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu iji e rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona moguih rezultata, onda zakljuujemo da se radi o diskretnoj varijabli. Nakon to je odreena priroda varijable odn. pojedinog PPP ili grupe PPP, moe se pristupiti njihovom mjerenju pri emu:

(1)

diskretne psihopatoloke varijable se mjere na nominalnoj skali, uz koritenje klinikih postupaka opaanja i procjenjivanja, kao to su: opaanje linosti u prirodnoj situaciji, u testsituaciji i testovi ponaanja, opaanje znakova i simptoma, projektivne tehnike, kliniki intervju, biografski pristup, studija sluaja, ispitivanje mentalnog statusa, dimenzionalne psihopatoloke varijable se mjere na ordinalnim i viim skalama uz koritenje psihometrijskih postupaka s kao to su: skale procjene, upitnici i inventari linosti (npr. MMPI, Cornell Index), kognitivni testovi (npr. WAIS), neuropsiholoke baterije. problemi-ma

(2)

I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suoavaju sa sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedeim pitanjima:

koliko je potrebno dijagnostikih kategorija odn. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?,
jesu li diskretne dijagnostike kategorije odn. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje meu njima?.

29

2.4. OPAANJE I PROCJENJIVANJE LINOSTI


2.4.1. Podjela tehnika za opaanje i procjenjivanje linosti Tehnike za opaanje i procjenjivanje linosti su slijedee: opaanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponaanja opaanje znakova i simptoma opaanje putem skala procjene projektivne tehnike samoopaanje putem upitnika i inventara linosti kliniki intervju biografski pristup u ispitivanju linosti studija sluaja tehnike za opaanje vlastitog ja ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn. tehnike opaanja/procjenjivanja (mjerenja) linosti ovisi:

o teoriji uz koju pristaje kliniar, to utjee na nain odn. pristup u mjerenju koji moe biti (a)

grupni (normativni), kada se koriste tehnike koje omoguavaju grupnu primjenu i na osnovu ega su mogua interindividualna usporeivanja sadanjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratini), kada se primjenjuju individualne tehnike o/p linosti, na osnovu ega su mogua intraindividualna usporeivanja sadanjih i prolih rezultata u mjerenoj osobini, (b) motivacija koja dovodi do nekog ponaanja, kada primjenjuje globalne tehnike kao to su kliniki intervju i projektivne tehnike.

o tome da li kliniara zanima (a) ponaanje, kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponaanja ili

U pravilu, klinikom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponaanja nego samo ponaanje. Opeprihvaene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema, ali se u pravilu poinje sa klinikim intervjuom. 2.4.2. Razlike izmeu laikog i strunog opaanja Razlike izmeu laikog i strunog opaanja proizlaze iz sistematinosti strunog opaanja koje je:

namjerno, dok je laiko sluajno, objektivizirano definicijom mjesta, vremena, predmeta, naina i sekvenci opaanja, ciljano na odreena ponaanja i/ili osobine linosti dok je laiko globalno odn. nediferencirano, ponekad ukljuuje manipulaciju podraajnih varijabli.

30

2.4.3. Subjektivne pogreke kod opaanja i procjenjivanja linosti Subjektivne pogreke kod procjene i opaanja su slijedee:

(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9)

halo efekt: tendencija procjenjivaa da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu opeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine, iako nema nikakve stvarne povezanosti izmeu osobine koje procjenjuje i opeg dojma odn. dominantne osobine, logika pogreka: tendencija procjenjivaa da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logiki povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane, konstantna pogreka ili lina jednadba: tendencija procjenjivaa da konzistentno daje blage, stroge ili umjerene procjene, pogreka sukcesije: tendencija procjenjivaa da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca, pogreka kontrasta: tendencija procjenjivaa da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog, pogreka slinosti: tendencija procjenjivaa da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog, pogreka diskriminacije: tendencija procjenjivaa da iskazuje preveliki raspon procjena, koji ne odraava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije, pogreka prilagoavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivaa da daje razliito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju, temeljna atribucijska pogreka: tendencija procjenjivaa da ponaanje poje-dinca atribuira vie internalno (osobinama), a manje eksternalno (situacijom), pogotovo ako se radi o neuspjehu.

Tonost opaanja i procjenjivanja ovisi i o slijedeim faktorima:

(1) (2) (3) (4)

slinost sa opaanom osobom: tonije procjenjujemo osobe koje su nam sline, a manje tono osobe koje su razliite od nas, ekstremnost procjenjivane osobine: tonije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije, socijalna poeljnost osobine: tonije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poeljne, aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje tono procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opaaa.

2.4.4. Utjecaj kliniara na opaanje i procjenjivanje linosti U idealnom sluaju, psihodijagnostika bi trebala odgovarati input-output modelu koji je originalno razvijen u podruju sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedee varijable: injenice o psihofizikom stanju, ponaanju i linosti pojedinca, dijagnostiki kriteriji i dijagnostiar, pri emu je dijagnosticiranje standardizirani postupak iji ishod ovisi jedino i iskljuivo o utvrenim injenicama, jer su dijagnostiki kriteriji konstantni, a osobine dijagnostiara irelevantne, po pretpostavci da svi dijagnostiari proce-siraju iste injenice na jednak nain.

31

Meutim, pokazuje se da slijedee osobine dijagnostiara mogu utjecati povoljno na dijagnostiku procjenu:

1. kompetencija dijagnostiara, koja obuhvaa:


strunost (znanje) i kliniko iskustvo, posebno u timskom radu, specifini trening u primjeni pojedinih dijagnostikih metoda i u donoenju klinikih prosudbi (ne poveava nuno pouzdanost kliniara), specifini trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao to su lina jednadba, implicitna teorija linosti, halo-efekt....,

2. visoka socijalna inteligencija odn. emocionalna ili vrua inteligencija, 3. visoka tolerancija prema neodreenosti koja je esta u psihodijagnostici,
4. distanciran odnos prema vlastitom ja,

5. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostiara u sebe,


6. osvjetenost vlastitih stereotipa i predrasuda, dok nepovoljno djeluju:

pretjerana samouvjerenost, koja proizlazi iz dueg klinikog staa odn. iskustva koje je
ogranieno odn. pristrano: dijagnostiari imaju vee iskustvo sa ponaanjem i doivljavanjem pacijenata, a manje iskustvo sa ponaanjem i doivljavanjem normalnih,

rigidnost odn. nefleksibilnost i stereotipnost miljenja,


nezainteresiranost za probleme klijenta, prevelika ili premala emocionalna angairanost dijagnostiara u odnosu na klijenta, socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostiara prema klijentu, percepcija sebe: najvie se grijei u pogledu onih crta linosti sa kojima su dijagnostiari kod sebe nezadovoljni,

socijalna percepcija optereena stereotipima i atribucijskim pogrekama.


Premda navedeni problem ima prvorazredno znaenje za tretman PPP, jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogreaka u tretmanu, istraivanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate. 2.4.5. Pravila za opaanje i procjenjivanje linosti Pravila za opaanje/procjenjivanje linosti i ponaanja imaju za cilj smanjiti utjecaj razliitih izvora pogreaka putem poboljanja psihometrijskih karakteristika opaanja, posebno pouzdanosti i valjanosti, a odnose se na: - proces opaanja i procjenjivanja i - sredstva opaanja i procjenjivanja: kliniara i instrumente koje koristi. Kako bi se poboljao proces o/p potrebno je precizno definirati:

vrijeme, mjesto i trajanje opaanja, pogotovo ako se radi o naturalistikom opaanju, ponaanja koja su predmet o/p kao to su npr. socijalne interakcije, specifina ponaanja... treba
eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati, kako opaai ne bi subjektivno odreivali to opaati,

32

nain opaanja: (a1) direktno odn. tokom intervjua ili (a2) indirektno, npr. kroz polupropusno
staklo ili skrivenim kamerama, ime se smanjuje tendencija opaenog da iskazuje socijalno poeljno ponaanje), odn. (b1) individualno ili (b2) skupno,

nain registracije: biljeenje, skale procjene, video-snimanje, sekvence opaanja: u jednom ili u vie navrata
pri emu je najpodesnije koristiti opaanje koje je:

skupno, jer vie opaaa poveava pouzdanost opaanja, objektivizirano, jer formalizacija procesa opaanja eliminira nesistematinost opaanja, viekratno odn. u duem vremenskom periodu, koje je pouzdanije jer se zasniva na veem
broju podataka i familijarizira opaanika sa situacijom opaanja.

Poboljanja sredstava o/p ukljuuju kod kliniara odn. opaaa-procjenjivaa):

kompetenciju: strunost odn. znanje i kliniko iskustvo, specifini trening: uvjebavanje u primjeni pojedine tehnike, poznavanje pogreaka pri o/p: halo efekt, lina jednadba, implicitna teorija linosti... psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima
koji iskrivljavaju opaanje stvarnosti,

timsko opaanje,
a poboljanja instrumenata ukljuuju:

reduciranje oblika ponaanja koji se o/p na najvie 5, reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najvie 5 kategorija odn. stupnjeva ili razine,
jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost,

standardizaciju instrumenta, posebno skala procjene, prilagoavanje skala procjene ciljnoj skupini, posebno manjinskim grupama, poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potie ispitanik: npr. ljudi na selu ne govore
spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjeajima.

33

2.5. TEHNIKE OPAANJA I PROCJENJIVANJA LINOSTI


2.5.1. Opaanje linosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponaanja Opaanje linosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponaanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje linosti dobivaju opaanjem ponaanja. Opaanje linosti u prirodnoj odn. realnoj situaciji omoguuje opaanje spontanog ponaanja, a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opaan. Primjenjuje se u sluaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opaati u prirodnoj situaciji. Opaanje linosti testnoj odn. laboratorijskoj situaciji, provodi se tako da ispitiva organizira psiholoku test-situaciju npr. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaa njegovu toleranciju na frustraciju, pri emu ispitanik zna da je opaan to artificijelizira njegovo ponaanje koje nije vie spontano. Testovi ponaanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne moemo drugaije utvrditi nego preko ponaanja i kada ne moemo ekati da se neko ponaanje spontano pojavi. Sastoje se iz razliitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne, i u kojima se prati njihovo ponaanje. Kao primjer baterije testova ponaanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services), kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvriti selekcija pijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII. Problemi koji se javljaju pri opaanju navedenim metodama su slijedei:

koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju, to ovisi o motivaciji ispitanika odn. da li koje su situacije relevantne odn. koje omoguuju najire generalizacije opaenog,
te psihometrijski problemi:

oekujemo da e biti kooperativan u test-situacijiili nee, i o prirodi varijabli odn. o tome koje aspekte linosti i ponaanja elimo ispitati,

(1)

problem valjanosti opaenog, koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponaanja odn. uzorak kojih ponaanja emo smatrati relevantnim odn. indikativnim za linost. [iroki raspon ponaanja je potrebno putem apstrahiranja zajednikih svojstava opaenog svesti na manji broj varijabli koje su meusobno nezavisne, dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane. problem pouzdanosti opaaa, koja je niska: opisi istog dogaaja od strane vie opaaa zbog unoenja razliitih interpretacija se ne slau meusobno, a ne znamo koji je od njih valjano opaao. Problem pouzdanosti oteava i injenica da kliniar redovito sam opaa i s vremenom se poinje oslanjati na svoje iskustvo, to nije garancija vee pouzdanosti. problem konzistencije ponaanja opaanika proizlazi iz pitanja je li ponaanje ispitanika u test-situaciji karakteristino i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. Problem oteava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponaanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zakljuci.

(2)

(3)

Dvije su tehnike kojima se moe opaati i kvantificirati ponaanje u prirodnoj i test situaciji:

(1)

opaanje cjelokupnog ponaanja u definiranom vremenskom intervalu, pri emu se jedna ili vie osoba promatra u vie navrata u definiranom vremenskom intervalu, registriraju se razliiti oblici ponaanja i frekvencija njihovog javljanja, i dobiva se tzv. vremenski uzorak ponaanja, opaanje epizoda ponaanja odn. specifinih oblika ponaanja u definiranoj situaciji, pri emu se kod jedne ili vie osoba u vie definiranih situacija promatraju definirani i jasno uoljivi specifini oblici i epizode ponaanja koji nas zanimaju, npr. tikovi, mucanje, epileptiki napadi, svae, socijalna participacija... i frekvencija njihovog pojavljivanja ime se dobiva situacioni uzorak ponaanja.

(2)

Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedei:

34

(1) (2) (3)

skupe su: zahtijevaju puno vremena, a daju ogranienu koliinu podataka, pa se vie koriste u istraivanjima, a manje u klinikoj praksi, opis ponaanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponaanja, budui da isto ponaanje moe imati razliitu motivaciju, zahtijevaju timsko opaanje, koje poveava pouzdanost procjena, ali nije ekonomino.

2.5.2. Opaanje znakova i simptoma Prilikom opaanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremeaj i koji su objektivna ponaanja vidljiva izvana i podlona objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn. pritube o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima, koji nisu podloni objektivnom mjerenju ni brojanju. 2.5.3. Skale procjene Skale procjene slue za pridavanje brojanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponaanja. Sastoje se iz niza tvrdnji odn. opisa ponaanja uz koje treba iskazati stupanj izraenosti ili estine tog ponaanja kod neke osobe. Kako bi se smanjile pogreke pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi rauna o subjektivnim pogrekama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje. Prednost skala procjene to ih mogu primijeniti, osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao to su npr. lijenici te posebno medicinske sestre, budui damnogi pacijenti lake razgovaraju sa sestrama nego sa lijenicima, i lanovi obitelji pacijenta. Osnovni nedostatak skala procjene je to veina nije standardizirana. Slijedei su primjeri klinikih skala procjene:

DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti, namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod


normalne i subnormalne djece od strane roditelja,

sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata, u prva tri dana hospitalizacije, skala depresivnih stanja ili skala psihotinog ponaanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi
koji ukazuju na depresiju odn. psihozu.

2.5.4. Upitnici i inventari linosti Upitnici i inventari linosti (zajedniki se nazivaju testovi linosti) posljedica su nastojanja da se povea objektivnost ispitivanja osobina linosti:

upitnici linosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua, uz uvijek ista pitanja na
koja ispitanici moraju odgovoriti, a

inventari linosti se sastoje od velikog broja tvrdnji meu kojima ispitanik odabire one koji se
odnose na njegovo tipino doivljavanje i ponaanje.

Upitnici i inventari linosti primarno slue za generiranje hipoteze o problemu odn. PPP klijenta, pa se koriste na slijedei nain:

prije primjene saznati to vie o problemu klijenta, njegov kognitivni status i obrazovanje, primjeniti ih i postaviti hipotezu, npr. radi li se u konkretnom sluaju o poremeaju ili o specifinoj
strukturi linosti,

testirati hipotezu naknadnim intervjuom, drugim instrumentom ili promatranjem,


preporuiti daljnje pretrage ili specifini tretman.

35

Upitnici i inventari linosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka:

(1)

stupanj izraenosti odn. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA, odn. stupanj izraenosti neke latentne varijable kod ispitanika, npr. putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised, 1980) se odreuje stupanj izraenosti introverzije, ekstraverzije, neuroticizma i psihoticizma, stupanj slinosti izmeu profila osobe i neke kriterijske grupe, npr. kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja odreuje stupanj slinosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama, mjera nekog konstrukta, npr. putem BDI (Beck Depression Inventory), mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomou SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podraajima.

(2) (3)

Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostikoj i prognostikoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao to su: naknadno praenje ispitanika (npr. tokom hospitalizacije), procjene drugih ljudi (iz obitelji, sa radnog mjesta), rezultati dobiveni na slinim instrumentima. Prednosti upitnika i inventara linosti u odnosu na ostale naine ispitivanja linosti:

jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu strunost i iskustvo, ekonominost u utroku vremena jer omoguavaju grupno ispitivanje, objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora, jer se ispitanici lako dosjeaju to su odgovorili.

Nedostaci ispitivanja linosti upitnicima i inventarima linosti ponekad prelaze prednosti:

ne pruaju uvid u motivacionu osnovu ponaanja nego ukazuju na namjere ponaanja, to


moe navesti kliniara na pogrene zakljuke,

niska dijagnostika i prognostika valjanost (do 0.40), pogotovo individualna, interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a isputa se kvalitativna
analiza rezultata, npr. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat, jer isti ukupni rezultat moe proizlaziti iz razliitih odgovora,

ukoliko se od ispitanika trae viekategorijalne procjene estine/intenziteta javlja se problem


znaenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. stupnju estine/intenziteta (nikad, rijetko, ponekad, esto, uvijek/...)

postoji mogunost preferiranja neiskrenih, socijalno poeljnih odgovora, ali mnogo manja u
klinikoj situaciji primjene (kada ispitanik trai pomo) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene, nasumce zaokruuju odgovore.

ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloeni odgovori tipa da-ne, to ih moe navesti da rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi, (b) koliko

dobro poznaje sebe kako e reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom, oni ne kopaju po sebi nego u vrtu, i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. knjievni jezik, to ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika, komunikaciju dobivenih nalaza,

ne dobivamo vienje problema ispitanika u njegovim terminima, to moe oteati


omoguuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni.

36

Problem razumijevanja mogue je djelomino ispraviti tako:

da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja, postavljena uobia-jenim govornim


jezikom,

da kliniar sjedi suelice ispitaniku, dozvoljava mu da pita to mu nije jasno, ita i komentira

pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje, ali se time ponitavaju prednosti upitnika.

Problem anksiogenosti ispitne situacije se rjeava time da poetna pitanja budu jednostavna, ime se, osim to se smanjuje ispitna anksioznost, ujedno poveava motivacija za rjeavanje upitnika. Takva uvodna pitanja se nazivaju ok-apsorber pitanja. Upitnici i inventari linosti su nuno, ali ne i dovoljno sredstvo, pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena, intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca. 2.5.5. Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podraaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podraaji raspaljuju matu, EBBINGHAUS koristi nedovrene reenice u istraivanju pamenja, STERN koristi vieznane slike za ispitivanje pouzdanosti svjedoenja, BINET i SIMON koriste nedefinirane podraaje za mjerenje inteligencije.

Projektivna psihologija se poela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije. Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac titi od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoeljnih potreba i elja drugim ljudima. Iz navedene koncepcije je proizala pretpostavka da bi se nestrukturirani podraaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i elja koje pripisujemo drugima. BELLAK , BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili neto drugo. Ispitanicima daju posthipnotiku sugestiju koje emocije da projeciraju u prii npr. alost, radost.... nakon ega primjenjuju TAT. Pokazalo se da su prie vezane za TAT odn. testovna projekcija u skladu sa sugestijom. Navedeni nalaz je takoer ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije, to je u skladu sa Freudom, ali i na pozitivne emocije na osnovu ega se moe proiriti pojam projekcije koja je, dakle svako djelovanje prijanjeg iskustva, bilo pozitivnog, bilo negativnog, na percepciju i osmiljavanje neposredne situacije. Dakle, u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira itavo svoje iskustvo odn. linost, a ne samo negativne aspekte. Bellak je povezao psihoanalitiki stav prema projekciji i istraivanja percepcije koja su pokazala:

1. da je percepcija pod djelovanjem: vanjskih faktora: prirode podraaja i unutranjih faktora: intenziteta motiva, potreba i elja, te osobina linosti, 2. da se djelovanje vanjskih i unutranjih faktora na percepciju mijenja ovisno o
strukturiranosti podraaja: to je podraaj vie strukturiran u percepciji su vaniji vanjski faktori, a to je manje strukturiran vaniji su unutranji faktori i vea je vjerojatnost da e ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom, to se naziva projekcija iz ega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podraaje moe ujedno ispitivati i njegova linost.

37

Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom ivotu, u novim, nejasnim odn. nepoznatim situacijama, koje podiu razinu anksioznosti odn. tjeskobe, koja se smanjuje osmiljavanjem situacije kroz projekciju svojih elja. [to je vea anksioznost, to ima vie projekcije odn. strukturiranja podraaja u skladu sa vlastitim potrebama, eljama i osobinama linosti. Tri su aspekta reakcije na neodreenu situaciju:

(1)

adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija, ovisna o podraajnoj situaciji. Odnosi se na slaganje veine ljudi u onom ta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opu prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta, bez iskrivljavanja, dodavanja, interpretacije. ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija, ovisna o strukturi linosti. Odnosi se na iskaz o nainu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva, to se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji, crtanju, glumi, projektivni (sadrajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono to pojedinac percipira odn. na potrebe i elje pojedinca koje se mogu identificirati u sadraju ekspresivne reakcije.

(2)

(3)

Slijedee se pretpostavke o linosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika:

linost je proces, a ne statika struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni
presjek linosti (pa ih je nuno dopuniti drugim tehnikama za o/p linosti),

linost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono, linost se razvija posebno naglo u prvim godinama ivota pojedinca, i taj razvoj traje itav
ivot,

linost se formira kao cjelina, pa se mora promatrati odn. zahvaati u cjelini, a ne atomistiki, to
omoguavaju projektivne tehnike,

percepcija djeluje na linost pojedinca, pa su za linost vane zakonitosti percepcije,


pa se moe rei da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja, selektivnost percepcije, gestalt zakonitosti percepcije...). Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokuaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije linosti unutar klinike psihologije do sada nisu uspjeli. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedee ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doivljaj vlastitog ja, sliku o sebi):

pojam o sebi je nauen i zasniva se na prethodnom iskustvu, a ne na situaciji, pa se moe


novim iskustvom promijeniti odn. rekonstruirati,

pojam o sebi odreuje koji e podraaji biti percipirani i upameni i kako: percipiraju se i
pamte podraaji koji su u skladu sa slikom o sebi, a ako se slika o sebi promijeni, dolazi do prisjeanja sadraja koji nisu bili u skladu sa bivom slikom, ali su u skladu sa aktualnom,

pojam o sebi regulira ponaanje: pojedinac se ponaa u skladu sa svojom slikom o sebi, pojam o sebi moe biti nerealitetan, to je evidentno kod psihotiara, pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne
aspekte te slike, taj pojam je ponekad toliko vaan da se cijeni vie od ivota.

38

Zajednike karakteristike projektivnih tehnika su:

(1) (2) (3)

podraaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraivanja nije manifestna, ime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika, a emu doprinosi i obmanjujuoa uputa (npr. da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mate), postoji irok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do irokog raspona reakcija, kojeg ne omoguavaju druge tehnike, linost i ponaanje predstavljaju cjelinu, pa se iz ponaanja neposredno zakljuuje o linosti.

Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike:

(1) (2) (3) (4) (5)

osobine podraaja: neodreenost odn. nestrukturiranost, osobine odgovora: sloboda u formi i u sadraju strukturiranja odgovora, osobine upute: uputa podstie spontanost, inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podraaja, inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata, razlikovanje testovne i vantestovne odn. obrambene projekcije, to e se pojasniti u nastavku.

Razlike testovne i vantestovne odn. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja:

proizlazi iz artificijelne situacije klinikog ispitivanja, a obrambena iz realne ivotne situacije, moe biti osvijetena
neosvijetena, tokom ispitivanja od strane ispitanika, a obrambena ostaje linosti nego to su posljedice

ako se ne koristi, ima manje posljedice po integritet


nekoritenja projekcije kao obrambenog mehanizma, ne mora biti vezana za interpersonalne odnose,

otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca, a obrambena se odnosi samo na motiv obrane
od anksioznosti.

Jedina slinost izmeu vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podraaja koji su prijetei za strukturu linosti i izazivaju anksioznost. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p linosti: omoguiti uvid u linost, a od njih se razlikuje po nainu konstrukcije i nainu interpretacije i po nastojanju da zahvate linost u cjelini. Projektivne tehnike se dijele na: 1. tehnike koje koriste verbalni podraajni materijal: test nedovrenih reenica, test konformnosti slobodnih asocijacija, JUNGov test asocijacija 2. tehnike koje koriste vizualni podraajni materijal: RORSCHACH test

39

test tematske apercepcije (TAT), ROSENZWEIGov test frustracije 3. tehnika ekspresivnih pokreta: test crtanja slike ovjeka ili slike porodice, test crtanja kue/stabla/osobe, psihodrama, igra, BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistika interpretacija), analiza rukopisa 4. tehnike araniranja: test svijeta LOEWENFELDov mozaik test, KAHNov test araniranja simbola. Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva naina:

nain KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 rijei se ubacuju kritine rijei i mjeri se vrijeme nain SEGALa: koristi se lista od 10 rijei koje imaju snanu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja

latencije. Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produeno vrijeme reakcije, je prisutna kod veine ljudi (npr. za rije crno je kontrastna asocijacija rije bijelo, za rije gore je rije dole...). Ukoliko se za nekoliko takvih rijei ne da oekivana kotrastna asocijacija, sumnja se u latentni psihotini proces.

Tehnika nedovrenih reenica se koristi tako da se ispitaniku daje vei broj (40-100) nedovrenih reenica u prvom licu jednine, npr. Volio bih znati... ili u treem licu jednine (koje vie potiu otvorenost i projekciju) pri emu ispitanici moraju to bre nadopuniti te reenice prvom milju koja im padne na pamet. Sadraj reenica je prilagoen namjeni, koja moe biti klinika ili selekcijska. Odgovori se analiziraju:

prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora, broj rijei u dopuni,
preciznost izraavanja, kvalitet izraavanja, originalnost, ponavljanje sadraja (ve je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost), ispitanika u doivljavanju i ponaanju.

prema sadrajnim karakteristikama: intenzitet emocija, prisutnost simbola, iskazane tendencije

Neki autori trae od ispitanika da po zavretku primjene TNR oznae one reenice koje je dovrio na osnovu vlastitih emocija, stavova, misli i elja, pa se te reenice posebno analiziraju s obzirom na sadranu projekciju. Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947), kojeg prati sistem za brojano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni, bezkonfliktni i neutralni a takoer su utvreni i standardi. Kao varijanta TNR se pojavljuje dovravanje pria, pri emu zapoetu priu ispitanik treba zavriti, to lii TATu, samo se koristi verbalni podraajni materijal.

40

RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. mrlji tinte (5 crnobijelih, 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se trai da kau to vide na njima. Postupak se moe vie puta ponoviti, pri emu se pitanja ispitivaa baziraju na prethodnim zabiljekama. Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedee kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama):

1. ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosjeno 2-3 odgovora po mrlji (20-30
odgovora ukupno), a studenti i visoko-obrazovani 3-5, to navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i irinu interesa to je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost,

2. lokalizaciju odgovora na povrini podraaja: na itavoj mrlji (G), javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od priblino 20-30%
od R, a navodno ukazuje na inteligenciju,

na dijelu mrlje koji je za ispitivaa uoljiv odn. oit-realistian detalj (D), javlja se u
protokolima normalnih ispitanika u postotku od priblino 60-70 % od R, a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe oiglednih injenica,

na dijelu mrlje koji je za ispitivaa neuoljiv odn. neobian-bizaran detalj (Dd), javlja se u
protokolima normalnih ispitanika u postotku od priblino 0-10 % od R, a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na to ispitanik obino obraa panju,

na podlozi (S), 3. formalne osobine podraaja koji najvie utjeu na odgovore: upotreba samo oblika mrlje (F), javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od
priblino 30-50 % od R, a navodno ukazuje na sposobnost zahvaanja objekata na objektivan i logian nain, a prisutna je u oblicima (1) tona, realistina percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od priblino 70-80 % od R, a navodno ukazuje na samokontrolu odn. na ego-snagu, (2) netona percepcija forme (F-) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od priblino 1-3 % od R, a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju, ukazuje na nekontroliranu emocionalnost, posebno na nekontrolirani bijes,

upotreba samo boje mrlje (C), ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika, a navodno upotreba i forme i boje, moe biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme, a

sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od priblino 4-5% od R, a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. kontroliranu emocionalnost, i (2) primarna je upotreba boje, a sekundarna je upotreba forme (CF), javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od priblino 1-2 % od R, a navodno ukazuje na djelomino kontroliranu emocionalnost i ivi temperamenat, navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost,

upotreba samo osjenanosti mrlje (N), ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika, a dinaminost odn. utisak pokreta mrlje (K), javlja se u postotku 2-4 % od priblino R u
protokolima normalnih ispitanika, a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije,

4. sadraj odgovora: ovjek (H), ivotinja (A), fiziki predmeti (Obj), unutranji organi (At), umjetnost
(Ars), religija (Re), krv (Bl), vatra (Fi)...,

5. originalnost (O) i popularnost (P) (ili banalnost) pojedinih kategorija odgovora, u skladu sa
listom uobiajenih odgovora veine ljudi, popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30.

6. motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati
to vie odgovora ili se ograniio samo na jedan.

41

Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se usporeuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. Poeljno je registrirati emocionalnu reakciju straha, radosti, alosti ili srdbe koja se javlja nakon pokazivanja slike, budui da osnovna emocija koja je izazvana moe utjecati na percepciju slike. Prednosti RORTa su: originalnost, bogat kontakt izmeu kliniara i ispitanika, moe se koristiti kao stresni intervju, odgovori se tee manipuliraju nego kod intervjua, jer ispitanik ne zna njihovo znaenje,

osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja, pa moe posluiti za ispitivanje utjecaja emocija na


percepciju i miljenje, rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije miljenja ispitanika, prisutnost bizarnih sadraja miljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe. Nedostaci RORTa su: individualna i stoga neekonomina primjena, predstavlja subjektivnu istraivanja, idiografsko-kvalitativnu metodu, koja onemoguava kvantitativna

osnova interpretacije je stereotipno zakljuivanje, npr. ako se vidi puno oiju, rije je o paranoji, postoje velika neslaganja u interpretacijama kliniara, isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivaima odn. razliite odgovore razliitim ispitivaima (sama pojavnost ispitivaa djeluje na odgovore), stresnost, jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. osjeaj ugroenosti, pa je test za neke ispitanike kontraindikativan, predstavlja grubo mjerenje, jer daje relativno mali broj odgovora, na rezultate djeluje znanje i prolo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama, primjena testa zahtijeva visoku uvjebanost ispitivaa, test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teko operaciono definiraju, zakljuci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati. Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p linosti uz oprez u skladu sa ivotnom povijeu ispitanika. HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. Takoer koristi mrlje tinte (njih 41), ali za razliku od prethodnika moe se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliniara. Od ispitanika se trai da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji, a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost, a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika.

42

Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935), za razliku od RORTa naglaava vie sadrajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. Kao podraajni materijal postoji 30 spolno-specifinih i spolnoneutralnih slika, a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. Osim za odrasle, postoji verzija testa i za djecu (CAT). Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispria priu, ako se test primjenjuje individualno, ili napie priu, ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti to pojedina situacija prikazuje sada (sadanjost), iz ega je ta situacija proizala (prolost) i kako e se situacija dalje razvijati (budunost) te opis osjeaja i miljenja osoba koje su na slici prikazane. Ako neki od navedenih aspekata ispusti, ispitiva ga na isputeno podsjeti. Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju ega pria svoju priu. Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u priama projecira svoje motive, potrebe i elje, pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti prie: 1. heroj prie, 2. potrebe sadrane u prii, 3. prisutni pritisci iz okoline, 4. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline,

5. ishod prie (sretan ili nesretan), na osnovu ega se odreuje indeks optimizma/pesimizma.
TAT se moe analizirati analizom prie kao da se radi analiza snova u klasinoj psihoanalizi, pri emu se trae simboliki sadraji koji ukazuju na nagone ida. Nedostaci TATa:

koriste se staromodne fotografije iz asopisa, pa je problematina njihova podraajna


vrijednost: test treba renovirati,

neopravdana je pretpostavka da prie reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu


priati prie koje su proitali, gledali na filmu, uli od drugih ljudi, ili priaju o dogaajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim dogaajima iz vlastitog iskustva, koje su sami doivjeli,

ocjenjivanje pria je impresionistiko, za ocjenjivanje pria potreban je iskusni kliniar koji dobro poznaje psihoanalitiku teoriju i validacija testa je oteana jer se TATom odreuju potrebe koje se mogu samo indirektno opaati, validacijske studije testa nisu jednoznane.
Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome to potie vei broj razliitih asocijacija odn. bogatije odgovore, ali koji ne ukazuju jednoznano na neki PPP. Na primjer, turobna slika potie neugodne asocijacije i sjeanja, ali to ne znai da je ispitanik dominantno pesimistian. Test tipa TATa bi uz odreene modifikacije i uz odreivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za odreivanje dominantnih potreba u ivotu pojedinca, a to bi bile one koje se ponavljaju u razliitim priama. teoriju linosti MURRAYa , kako bi u priama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca,

43

ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj, za razliku od RORTa i TATa, koji nastoje zahvatiti linost u cjelini, utvrditi specifian aspekt linosti: ponaanje ispitanika u konfliktnim odn. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogunost zadovoljenja neke potrebe. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u razliitim frustrativnim situacijama (npr. razbijanje vrijedne vaze u gostima), pri emu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana rijeima i/ili postupcima druge osobe. Zadatak ispitanika je da u prazan prostor, koji se nalazi iznad frustrirane osobe napie kojim e rijeima ta osoba reagirati na situaciju. Pritom je vano da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet, a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati. Pretpostavlja se da e se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je nain reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u slinoj situaciji. Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije. Osnovni nedostatak testa je problematina dijagnostika valjanost: (1) odgovor ispitanika moe odraavati odgovore veine ljudi u danoj podraajnoj situaciji, (2) esto se dogaa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izraavaju agresiju, te nepostojanje normativa. Test se moe primijeniti za utvrivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn. osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao vanog aspekta prilagoenosti odn. prilagodljivosti pojedinca okolini.

(1)

U testu crtanja slike ovjeka (MACHOVER, 1949) se trai od ispitanika da nacrta ovjeka nakon ega se ispituje spol osobe (ako iz crtea nije jasno), tko je ta osoba, to ta osoba voli i sl., tako da ispitanik (najee je to dijete) ispria priu o osobi koja je nacrtana.

(2)

U testu crtanja kue/stabla/osobe (HTP test, od engl.: house/tree/person) se trai od ispitanika da nacrta navedeno i da pria o nacrtanom. Koristi se kao dopuna testu ovjeka Goodenougha, koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece.

(3)

U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje odreene uloge iz svakodnevnog ivota (npr. uloga sina, pri emu kliniar moe igrati ulogu oca), koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliniara ili/i drugih pacijenata. U dijagnostike svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. Preteno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaenje rjeenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za uenje odreenih oblika ponaanja igranjem vlastitih ivotnih uloga.

Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrka. Igra se kao dijagnostika metoda koristi kod djece, pri emo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaa kroz poloprovidno (oneway) staklo. Igra esto pokazuje ono to dijete ne bi nikada verbalno iskazalo. U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi razliitih drutvenih igara. BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivistiku pretpostavku prema kojoj nain na koji ispitanik osmiljava besmislene likove reflektira njegov nain percepcije okoline. Test svijeta se sastoji iz makete kue na selu koja sadri likove iz djeje socijalne okoline. Od ispitanika se trai da sloi tu maketu prema svom svijetu u kojem ivi. Test daje dobar uvid u djeju percepciju svijeta i u odnose u obitelji. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost.

44

KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao to su korpija, pas, srce, sidro, zvijezda... . Od ispitanika se trai da poreda te simbole u kategorije: ljubav, mrnja, strah. Test se moe interpretirati psihoanalitiki ili slui za otkrivanje bizarnosti u miljenju, pod pretpostavkom da je simboliko znaenje pojedinih likova vrsto utvrena uenjem. LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od ploica razliitih boja i oblika (kvadrat, trokut...) koje ispitanik treba sloiti prema danoj uputi. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost ploice i boje), jednostavan je u primjeni i koristi se za praenje efekata terapije psihotiara. Interpretacija je relativno komplicirana, a valjanost nepoznata. Danas se projektivne tehnike koriste za:

uvid u socijalnu percepciju ispitanika, uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu, uvid u meuljudske odnose ispitanika, razbijanje leda i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren,
navoenje ispitanika da pria o sebi,

analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. ambivalentnu (neodreenu) situaciju,


i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konanih zakljuaka o linosti ispitanika. Nedostaci projektivnih tehnika su:

subjektivnost interpretacije koja je optereena banalnim stereotipima, odgovore je teko kvantificirati, pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemogue
provjeriti, za veinu nije mogue utvrditi metrijske karakteristike

kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika.
Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podraaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr. pospjeiti raspad njegove linosti. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. Takoer ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja linosti. 2.5.6. Kliniki intervju Kliniki intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama, koja sadri verbalnu, behavioralnu i emocionalnu komponentu. sa

Kliniki intervju predstavlja nezamjenjivo i najkoritenije sredstvo opaanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostiki intervju), a koristi se i za prikupljanje injeninih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (pratei-suportivni i psihoterapijski intervju). Razlika izmeu dijagnostikog i terapijskog intervjua je u tome to je kod prvog cilj uvid kliniara u problem klienta, a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem. Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponaanje kao to su lanovi obitelji, sveenik, socijalni radnik... . Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera zapoinje poetni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta, nakon ega se dobiva inicijalna dijagnoza odn. poetna hipoteza o poremeaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifiniju) evaluaciju. Posebno je vano da (a) klijent iznese problem svojim rijeima i sa svoje toke gledita: npr. ako je ispitanik dijete, roditeljev iskaz se nuno nadopunjuje djetetovim, da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno

45

funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja, to ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjeaje i iskustva. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju zapoinje sredinji (eksplorativni) dio intervjua, tokom kojeg kliniar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni, intelektualni i socijalni status klijenta, posebno s obzirom na znaajne druge, kritine dogaaje i precipitativne rizine okolnosti, na osnovu ega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. U ovoj fazi se moe oekivati anksioznost ili utnja klijenta to ukazuje da se intervju pribliava sadrajima kritinim za problem. Tada se klijenta ne smije prekidati, prisiljavati na razgovor, niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. Zavrni (zakljuni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. Nakon to je tematika relevantna za problem iscrpljena, atmosfera je oputenija, to treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rjeavanje definiranog problema. Intervju moe biti:

(1) (2) (3)

strukturiran, kod kojeg su pitanja unaprijed definirana, pa se razliitim ispitanicima postavljaju ista pitanja, slino metodi usmene ankete, polustrukturiran, kod kojeg je definirano podruje odn. tematika intervjua, u skladu sa ime intervjuer postavlja pitanja, slobodan (nestrukturiran), kod kojeg je definiran cilj intervjua, a pitanja se postavljaju slobodno, u skladu sa tim ciljem.

Slijedee su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) olakava rad poetnicima, jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobii odn. izostaviti vane informacije, omoguava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem, krae traje od nestandardiziranog, omoguava usporeivanje pojedinaca i grupa, omoguava kvantificiranje podataka, to olakava istraivanja.

(5)

Slijedee su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) omoguava spontanu odn . prirodniju i fleksibilniju konverzaciju, kako su odgovori manje kontrolirani, njihov kliniki sadraj je redovito bogatiji, dijagnosticira specifine probleme ispitanika, na koje standardizirani intervju moe biti neosjetljiv, omoguava dobivanje hijerarhije klijentovih problema, pod pretpostavkom da klijent najprije iznosi svoje najizrazitije probleme,

a nedostatak je u tome to iziskuje strunog i iskusnog kliniara, koji e usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije. Zavisno od stava kliniara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije, intervju moe biti direktivni (autoritativni, klinikocentrini) i nedirektivni (permisivni, klijentocentrini). Prednosti klinikog intervjua su:

(1) (2) (3) 46

slui za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa klinikim ispitivanjem, omoguava individualni pristup svakom klijentu, najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca,

(4)
(5)

dijagnosticira usko specifine probleme ispitanika, na koje druge metode mogu biti neosjetljive, ime omoguava izvoenje specifinih etiolokih hipoteza, omoguava integraciju podataka o ispitaniku putem ope impresije koja je ponekad superiornija od statistike integracije, predstvlja fleksibilnu dijagnostiku metodu, koja se moe mijenjati u toku primjene i prilagoavati kljijentu.

(6)

Nedostaci intervjua su slijedei:

(1) (2) (3) (4)

relativno mala dijagnostika valjanost, osim za vrlo izraene osobine linosti kao to su impulzivnost, agresivnost, dominantnost/submisivnost, to potvruje injenica da se nalazi klinikog intervjua esto ne slau sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p linosti, niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliniar, kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua, pristranosti intervjuera: npr. halo-efekt, utjecaj stavova, vjerovanja i oekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka, potekoe sa ispitanikom (1) u tonom samoopaanju i uvidu u vlastito doivljavanje i ponaanje, (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rjenika i (3) u davanju socijalno poeljnih, a ne nuno istinitih odgovora.

Zbog navedenih nedostataka klinikog intervjua, njegove nalaze treba smatrati indikacijama, koje trebaju biti potvrene drugim tehnikama o/p linosti. Kliniki intervju predstavlja uvid u postojee potekoe klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostikih sredstava. Usprkos nedostacima, kliniki intervju je neizbjena i stoga najkoritenija metoda o/p linosti. 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju linosti Biografski pristup ispitivanju linosti temelji se na postavci da poznavanje prolosti pojedinca olakava razumijevanje njegovog aktualnog ponaanja i linosti. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji e omoguiti rekonstrukciju razvoja linosti i karakteristinih oblika ponaanja pojedinca. Prva faza ukljuuje autoanamnestiko i heteroanamnestiko prikupljanje podataka o pojedincu kao to su: tok emocionalnog, socijalnog i spolnog razvoja, sa posebnim naglaskom na utjecaj znaajnih drugih na taj razvoj, tok obrazovne i poslovne karijere, socijalno-kulturalna pripadnost,

centralni interesi, vrijednosti i stavovi pojedinca,


ivotne krize, kritini dogaaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna), precipitativni i vulnerabilni faktori, prisutni i proli psihopatoloki poremeaji, aktualno zdravstveno stanje, na osnovu ega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremeajima prisutnim kod pojedinca, tzv. radna dijagnoza.

47

Druga faza ukljuuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi, nakon ega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija slue kao podsjetnik kliniaru za sistematinost u sakupljanju podataka: sakupljati podatke koji imaju najveu dijagnostiku relevantnost,

imati u vidu uzrasni, intelektualni, obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika, podatke interpretirati sa oprezom i kritinou, jer su pod utjecajem psiholoke cenzure i
zaboravljanja ispitanika.

Nedostatak pristupa je u tome to iz istih biografskih podataka razliiti procjenjivai izvode razliite procjene i to samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumaenje linosti pojedinca. . 2.5.8. Studija sluaja Studija sluaja je metoda koja se koristi za prouavanje povezanosti pojedinih psiholokih i socijalnih faktora sa simptomima, sindromima odn. sa ukupnom klinikom slikom ispitanika (dijagnostika studija sluaja) i za prouavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija sluaja). Dijagnostika studija sluaja se sastoji iz:

ivotopisa, koji se dobiva putem intervjua (ako se studija sluaja ne odnosi na sluaj iz prolosti),
kojim se dobiva autuanamneza, heteroanamneza,

procjene sluaja od relevantnih drugih, posebno glede kritinih ivotnih dogaaja ime se dobiva analize osobne dokumentacije sluaja kao to su otpusna pisma, sudski spisi, medicinski dosjei,
raniji psiholoki nalazi...,

analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao to su dnevnici,


pisma, umjetnika djela (literarni sastavi, crtei) te uradaka dobivenih putem razliitih metoda o/ p linosti, sprovedena,

analize ponaanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji, ako je opservacija


kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek linosti ispitanika. Svako psiholoko testiranje nije studija sluaja jer studija sluaja:

predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu, predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup, integrira vie razliitih metoda opaanja/procjenjivanja, due traje i ukljuuje vei broj susreta sa sluajem, podrazumijeva klinike pretrage koje ukljuuju institucionalnu opservaciju.
U klinikoj psihologiji su najpoznatije dijagnostike studije sluaja multiplih linosti i idot savanata.

48

Zbog vanosti terapijske studije sluaja, pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. Dobiveni zakljuci omoguavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinanih analiza. 2.5.9.Tehnike za opaanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opaanje vlastitog ja, odn. pojma slike ili predodbe o sebi, je Q-tehnika sortiranja. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina linosti: od ispitanika se trai da tvrdnje ili atribute o linosti koji su otisnuti na karticama sortira uzdu skale iji su ekstremi potpuno tono i potpuno netono (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka, pri emu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu. Rasporeivanje se vri od krajnjih podioka prema sredinjim, kako bi se ispitaniku olakala diskriminacija. Ukoliko se eli ispitati odnos izmeu vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta, nakon ega se izraunava korelacija procjena. 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na:

1. opaanjima fizikog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponaanja klijenta, pri emu se


procjenjuje:

prikladnost opeg fizikog izgleda: odjee, frizure, minke, nakita..., tjelesna graa,
stigmate,

neverbalno ponaanje: kontakt oima, facijalna ekspresija, dranje i pokreti tijela


(globalna motorika), geste, grimase i manire, prikladnost smijeha, bizarnosti u ponaanju, manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo, tremor, znojenje, suha usta, teko disanje...,

verbalno ponaanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije, govorne navike odn.

formalni aspekti govora: kontroliran, usiljen, ubrzan ili kolebljiv-zastajkujui govor, artikulacija, glasnoa i visina sekvenci govora te govorni stil odn. sadrajni aspekti govora: jasnoa i adekvatnost,

2. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju razliiti aspekti kognitivnog i


emocionalnog funkcioniranja, pri emu se procjenjuje:

orjentacija u prostoru, vremenu i prema osobama odn. kontakt sa okolinom: pitanjima


kako se zovete?, gdje se sada nalazimo? (grad, bolnica, odjel), koje je vrijeme sada? (godina, godinje doba, mjesec, dan, sat), izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga, intoksikaciju ili shizofreniju, jednostavnim zadacima,

panja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa, npr. pri padu knjige na pod, i percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podraaja, pamenje: za skore dogaaje, za davne dogaaje, prisutnost konfabulacija, afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima,
osobama, situacijama ili idejama, npr. otupljeni (povrni) afekti su esto povezani sa shizofrenijom, euforija,

koje klijent ne moe razlikovati od realnosti, npr. sluanje nepostojeih glasova ili vienje nepostojeih objekata ili bia se tipono javlja kod shizofreniara,

raspoloenje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga, anksioznost, ljutnja, apatija, motivacija: inenzitet fiziolokih motiva: prehrane, seksualnosti i socijalnih motiva, za
postignuem npr.,

49

generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se

formuliraju i izraze razliite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora, (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa, posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao to su informiranost, interpretacija izreka, rjeavanje jednostavnih aritmetikih zadataka..., na osnovu ega se vri gruba trijaa inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosjeno, prosjeno i ispodprosjeno inteligentne, koherentan, ili blokiran, usporen ili u bujici kada se dotakne problematina tema, i da li sadri fiksne ideje, opsesivne misli ili automatske negativistike misli te kognitivne distorzije, optuuje druge,

forma (proces) i sadraj miljenja: da li je proces miljenja klijenta fluidan, logian i

uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem, da li ga prepoznaje ili ga negira i suenje i zakljuivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donoenju

ivotnih odluka i da li prilazi svojim problemima promiljeno ili zakljuuje impulsivno, ne razmatrajui posljedice svojih odluka.

Posebno je vano da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora.

50

2.6. PSIHODIJAGNOSTIKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIKOJ PRAKSI


2.6.1. Psihodijagnostika procjena inteligencije Za psihodijagnostiku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene:

za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939), WAIS


(Wechsler Adult Intelligence Scale, 1955),

za procjenu inteligencije djece: WISC (1949).


Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistiki kao agregat... odn. sklop razliitih specifinih intelektualnih sposobnosti ...ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom miljenju, svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojei (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti irok raspon ovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izraaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti, unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova. Svaki subtest je za sebe homogen odn. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po teini odn. od lakih ka teim. VERBALNI TESTOVI su:

(1)

obavijetenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se trae razliita znanja odn. informacije koje je prosjena odrasla osoba imala priliku stei u svojoj kulturi tokom prosjenih uvjeta kolovanja i svakodnevnih aktivnosti. Ne trai se sofisticirano akademsko znanje, nego poznavanje bazinih i opih injenica. Rezultat u subtestu ovisi o stupnju kolovanosti ispitanika. Uinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika. Subtest je diskriminativan na niim dijelovima skale odn. meu niim rezultatima. Velika razlika izmeu razine obrazovanja i uinka je kliniki indikativna za PPP. Pratei komentari ispitanika daju dodatnu koliinu kvalitativnih podataka. rST,UTR = 0,80., razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja, zasien g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika trai da razumije praktine situacije i da navede to treba napraviti u odreenim okolnostima i zato treba to napraviti. U ovom subtestu se takoer koriste poslovice, ije znaenje treba ispitanik protumaiti odn. treba pokazati da ih razumije. Bizarni idiosinkratini odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. Uinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika. rST,UTR = 0,70, koliko korelira i sa subtestom obavijetenost i subtestom rjenik., slinosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja, zasien generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u emu su dva navedena pojma slina, odn. koji im je zajedniki pojam. Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0, 1, 2 boda), to ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno. Ispitanici koji najprije uoavaju razlike, a ne uoavaju slinosti time ukazuju na snienu razinu intelektualnog funkcioniranja. Vii rezultati u subtestu ukazuju na viu inteligenciju, ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju, koja ne mora biti efikasna u rjeavanju ostalih subtestova. Od svih subtestova ovaj je najzasieniji generalnom inteligencijom. rST,UTR = 0,80., raunanje: sastoji se iz 14 matematikih problema koji zahtijevaju aritmetike operacije na razini znanja iz osnovne kole. Zadaci se prezentiraju usmeno, a ispitanik ih mora rijeiti bez olovke i papira. Uinak u testu ovisi (a) o razini kolovanja i zanimanju ispitanika: npr. bolji uinak postiu raunovoe i trgovci, (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj panji rjeavaa. rST,UTR = 0,60 - 0,80., pamenje (mjeri opseg pamenja za brojeve, zasien faktorom pamenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom, bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom, a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom. Subtest je diskriminativan na niim dijelovima skale odn. meu niim rezultatima. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost.

(2)

(3)

(4)

(5)

51

Nemogunost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokuaja indikativno je za ispodprosjenu inteligenciju. Uinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika, a ovisi takoer o raspoloenju i koncentraciji ispitanika. Subtest moe posluiti za praenje promjena u pamenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljanje pamenja. rST,UTR = 0,30 - 0,60.

(6)

rjenik: sastoji se iz 40 zadataka odn. rijei koje se prezentiraju usmeno i vizualno, za koje ispitanik mora izrei znaenje. Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budui da zbog jezinih specifinosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede, ve ga je potrebno iznova konstruirati.

NEVERBALNI TESTOVI su:

(1)

redanje slika (zasien neverbalnim faktorom i faktorom pamenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od sluajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama, a zadatak ispitanika je da zakljui na koji dogaaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji e prikazati odvijanje toga dogaaja. Za odgovore nekonzistentne sa prirunikom, mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija dogaaja logina. Subtest moe posluiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom, te za postavljanje projektivnih pitanja. , dovravanje slika (mjeri tonost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog, jednako zasien i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji, a ispitanik treba utvrditi to nedostaje. Uinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika. rST,UTR = 0,70., slaganje kocki (ili: KOHSove kocke, mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze, zasien neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene, bijele i crveno-bijele plohe, a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predloak. Na uinak u subtestu ne utjee okulomotorna koordinacija niti motorika, gruba i fina. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga. Uinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika., sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika trai da od zadanih dijelova sastavi odreeni lik. Ispitanici iskazuju slijedee tri strategije: (1) ispitanik odmah uoava i cjelinu i odnose meu dijelovima, (2) ispitanik uoava cjelinu i shvaa to treba sastaviti, ali nema uvida u odnose meu dijelovima, (3) ispitanik ne uoava ni cjelinu, ni odnose meu dijelovima, pa sastavlja likove putem pokuaja i pogreaka. rST,UTR = 0,60., kodiranje (mjeri brzinu percepcije, zasien generalnim faktorom, faktorom pamenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva, a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispie odgovarajui simbol u vremenu od 90 sekundi. Na uinak u testu povoljno utjeu otrina vida, okulomotorna koordinacija i panja a nepovoljno anksioznost/neurotinost. Niski uinak imaju ispitanici sa tremorom. Subtest je diskriminativan na niim dijelovima skale odn. meu niim rezultatima. Kod ovog subtesta, uinak najizrazitije opada sa dobi. rST,UTR = 0,50 - 0,60.,

(2)

(3)

(4)

(5)

Brzina odn. trajanje rjeavanja se mjeri kod verbalnih testova za raunanje, a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovravanje slika, i moe priskrbiti ispitaniku dodatne bodove. Prilikom primjene testa potrebno je voditi rauna o slijedeem:

(1) (2) (3) (4) (5) (6) 52

drati van dohvata oiju ispitanika sav testovni materijal, osim onog koji se trenutano koristi, upute prilagoditi ispitaniku, bolje je leerno postavljati pitanja nego esto konzultirati prirunik, postavljati dodatna podpitanja, kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije mogue isprve bodovati njegov uinak, ali izbjegavati sugestivna pitanja, koja ispitanik prepriava u svom odgovoru, fleksibilno ocijeniti uinak ispitanika: biti poten prema sebi i prema ispitaniku, onemoguiti ispitaniku uvid u ono to se unosi u protokol, obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoraenja vremena.

Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka:

(1)

bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10, a = 3, ime se dobivaju tzv. standardni rezultati, koji su komparabilni i koji izraavaju uinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije doputena, ali elimo li saznati razvijenost nekih specifinih sposobnosti, moemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. Interpretacija uinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata, kada je jedna sposobnost izrazito razvijena, ali se ispitanik u cjelini ne ponaa inteligentno., standardni rezultati u verbalnim, neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje, pa se taj zbroj transformira na skalu iji je M = 100, a = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ), tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni, neverbalni i globalni, opi ili ukupni.

(2)

Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ogranien samo na stanovnike New Yorka oba spola, dobi od 16 do 64 godina, sa 7 dobnih skupina: 16-17, 18-19, 20-24, 25-34, 3544, 45-54, 55-64. Standardizacija po dobnim skupinama omoguuje usporeivenje uinka ispitanika sa prosjenim uinkom njegove referentne dobne skupine. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji, a takoer je odnos mukih i enskih ispitanika u itavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika, dravljana SADa, koji je pokrio itavu teritoriju savezne drave Minesotte. Utvrene su norme za pojedine dobne skupine, posebno za sve subtestove, za dvije grupe subtestova i za cijeli test. Verbalni, neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na poloaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za veinu PPP se ne moe na osnovu profila testa zakljuiti o njegovom postojanju. Moe se, ipak rei da se veina PPP oituje na neverbalnim subtestovima, pri emu na PPP ukazuje razlika vea od 15 bdv izmeu verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije. Budui da je varijabilitet uinka u testu kod osoba sa PPP vei od varijabiliteta uinka u testu normalnih ispitanika, treba biti oprezan pri zakljuivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o moguim indikacijama, a ne o apsolutnim indikacijama. Poznate su slijedee mogue indikacije za PPP:

za organske poremeaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (to proizlazi iz

nejasne predodbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje, koji ukazuju na poremeaje u sintezi i organizaciji informacija, davanje idiosinkratinih bizarnih odgovora i navoenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obavijetenost i rjenik, koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa, ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor,

za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu slinosti (u kojem je takoer indikativno za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima raunanje, pamenje i kodiranje, koji

za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obavijetenost, razumijevanje i


redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost.

Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosjenog uinka ispitanika u itavom testu za period od 16 do 64 godina. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi izmeu 20 i 34 godina, kada ispitanici postiu najvie rezultate odn. na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti.

53

Usporeivanjem krivulja prosjenog uinka u pojedinim subtestovima za razliite dobne skupine autor je uoio da: (1) krivulja prosjenog uinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona, fazu platoa i fazu opadanja, krivulje se sve vie razilaze na viim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova opadanje prosjenog uinka sa dobi ranije odn. bre a kod drugih kasnije, odn. sporije, opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini, bre opada uinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim.

(2) (3)

Opaena pojava je navela autora da zakljui:

1. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na koliinu odn. kvantitetu, nego


se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn. kvaliteta inteligencije,

2. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu


podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. promjenu uinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine:

subtestovi otporni na promjene odn. stabilni tokom vremena i


subtestovi neotporni na promjene odn. nestabilni tokom vremena, na temelju kojih zapaanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omoguava odreivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. QD se odreuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obavijetenost, shvaanje, dopunjavanje slika, sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamenje, raunanje, sastavljanje kocki, ifriranje (svi su vremenski ogranieni) koji se rezultati uvrtavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima)- (suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedei nain:

QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donoenju
dijagnostikog suda,

QD vei od 20% (to je empirijski utvrena granina kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj

mentalne deterioracije odn. opadanja i slui kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehanike traume, infekcije ili organskog odn. fiziolokog poremeaja) ili privremenog opadanja efikasnosti.

Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedei:

(1)

grupa neverbalnih testova je u cjelini podlonija padu uinka, pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednaila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne, to bi imalo slijedee posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspjeniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednaile, i (2) ispitanici koji su uspjeniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane, koji je nedostatak ispravljen izjednaavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova. nije naeno zadovoljavajue objanjenje za negativne QD, koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje, kao da nije uope odreivan, nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed modanih oteenja ili uslijed organskih poremeaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku.

(2) (3)

54

2.6.2. Psihodijagnostika procjena linosti Za psihodijagnostiku procjenu linosti koristi se u klinikoj psihologiji vei broj skala od kojih su najpoznatije slijedee skale koje su razvijene unutar klinike psihologije:

(1) (2)

MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i CSI, od Cornell Selectee Index,

a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u podruju psihologije linosti kao to su EPI Eysencka ili 16PF Cattella. AD1. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi, navike, odnosi u obitelji, somatske tegobe, stavovi, vjerovanja i ponaanja ispitanika, koja su indikativna za PPP, na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (tono/netono). MMPI kostruiran na osnovu klinikih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih, Minnesota University) to je bila znaajna inovacija, jer su testovi linosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup, na osnovu kojeg su derivirali estice u skladu sa pretpostavkom da pojedina estica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt. Pri konstrukciji MMPI je koritena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora klinike i normalne grupe ispitanika, a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanou. Na primjer, ako grupa depresivaca ima tendenciju da na esticu esto itam krimi-prie. odgovara drugaije nego grupa normalnih, ta estica e se svrstati u skalu depresivnosti. Neke estice koje diskriminiraju kliniki i normalni uzorak ispitanika imaju oiglednu facijalnu valjanost, a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP. Dakle, neka estica se moe koristiti u mjerenju neke osobine ak i ako nije oigledno povezana sa mjerenom osobinom odn. nema facijalnu valjanost, ali ima kriterijsku valjanost. Budui da je koriteno 8 klinikih grupa, dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostikom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 klinikih skala: za depresivnost, hipomaniju, shizofreniju, paranoju, histeriju, hipohondriju, psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojane oznake. Navednim klinikim skalama su pridruene dvije dodatne klinike skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i etiri kontrolne skale ili skale valjanosti:

L- (od lie) skala: procjenjuje tendenciju lairanja odgovora u smjeru lano dobro (disimulacija)

ili lano loe (simulacija), budui da su mnoge estice predstavljaju jasno odn. transparentno priznanje poremeenog miljenja ili emocija. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr. Ponekad na telefon odgovaram neljubazno.). Ispitanici koji poriu takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije klinike implikacije. sluaju, potekoe ispitanika u itanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lano loih odgovora odn. pretjerivanje u pritubama). Skala se sastoji od estica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika., iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam. Skala se koristi kao faktor korekcije, pa se rezultati na klinikim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali,

F- (od frequency) skala: procjenjuje nepaljivost u davanju odgovora, davanje odgovora po

K- (od correction) skala: procjenjuje defanzivnost, opreznost odn. nespremnost za

?- skala, odn. broj estica na koje ispitanik nije dao odgovor.

55

MMPI je konstruiran i standardiziran pomou usporedbe odgovora normalnih ispitanika, za to je posluio prigodan uzorak roaka i posjetitelja pacijenata bolnice Sveilita Minnesota, i odgovora paljivo selekcioniranih klinikih grupa iste bolnice. Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju da ili ne odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremeaj. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetikom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova. Standardizirani rezultat od 65 i vie bodova na pojedinoj skali je kliniki signifikantan. Osim to se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na meusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. Takoer, MMPI omoguava da se pojedine subskale koriste zasebno. MMPI omoguava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: slinost u odgovorima odn. profilima ukazuje na slinosti u psihopatologiji, pa osoba koja ima patoloki profil treba biti hospitalizirana. Usporedba i interpretacija se vri na osnovu fiksnih pravila danih u atlasima u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil, na primjer, 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji trae psiholoku pomo i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili, ako se koristi informatiki program, na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. MMPI ne mjeri osobine linosti, ali pojedine skale odraavaju osobine linosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostikom kategorijom. Na primjer, visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosjean broj nekonformistikih stavova, i da moe biti agresivan. Slijedei su nedostaci MMPIa:

(1)

MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostikom sistemu, pa dijagnostiki sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlau najnovije verzije DSMa, klinike skale nisu iste mjere dijagnostikih kategorija odn. nisu nezavisne: mnoge od skala su meusobno interkolerirane (GRAHAM, 1990), dijagnostika PPP je oteana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na veem broju klinikih skala, visoki rezultat na validacijskim skalama nuno ne invalidira rezultate dobivene na klinikim skalama kod osoba sa psihotinim poremeajima, kao to su shizofrenici, MMPI ima nisku dijagnostiku valjanost za PPP: kliniki poremeeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate, a kliniki normalni visoke (GRAHAM, 1990), valjanost itave skale odreena je valjanou dijagnostike kojom su odreene kriterijske grupe.

(2)
(3)

(4) (5)
(6)

Zbog navedenih nedostataka daju se slijedee preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil moe ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima, MMPI se moe koristiti radi dobivanja ope informacije o osobinama linosti ispitanika, a ne radi dijagnoze per se.

(2)

Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur, 1991) i novi, revidirani inventar, nazvan MMPI-2 ima slijedee izmjene:

(1)

sadri dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojeim klinikim skalama, a odnose se na specifine pritube pojedinca kao to su anksioznost, problemi u familiji, problemi sa niskim samopotovanjem i sl., ime se poveava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostike kategorije, sadri dodatne skale valjanosti,

(2) 56

(3) (4) (5)

restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika, ukljuujui i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelaka), formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena, a neke tvrdnje koje su ukazivale na obiaje iz 30ih su izostavljene, konstruirana je nova verzija za adolescente.

AD2. CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. (Cornell University, 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijae odn. lake i brze identifikacije PPP kod amerikih regruta u WW II, prema narudbi Ministarstva obrane SADa, analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u WOODWORTHa (1915) u WW I, koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i preteom testova za ispitivanje linosti. Po svom formatu, CSI je klasian psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): osjeaj straha i neadekvatno ponaanje (18), patoloke reakcije depresivnosti (7),

neurotinost i anksioznost (7),


psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5), patoloke reakcije straha (8), ostali psihosomatski simptomi (15), hipohondrija i astenija (7), psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11),

pretjerana osjetljivost i sumnjiavost (6),


psihopatski simptomi (16), + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10, ovisno o verziji). na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. Pri odgovaranju, ispitanici ine slijedee pogreke:

preskakanje pitanja na koja im je teko odn. neugodno odgovoriti,


davanje socijalno poeljnih odgovora, nasumino odgovaranje na pitanja. Kao indikatori neprilagoenosti uzimaju se:

stop-pitanja koja su zvona za alarm odn. koja, ukoliko ih ispitanik odgovori sa DA, ukazuju na
potrebu individualnog ispitivanja,

ukupni testovni rezultat, koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa DA,
pri emu je kritina granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI], 1964),

rezultati na pojedinim faktorima, prema MOMIROVI] i KOVAEVI] (1970), koji daju mjeru

intenziteta veeg broja neurotikih tendencija: anksioznost, depresivnost, fobinost, hipohondrinost, hipresensitivnost, agresivnost, impulsivnost, paranoidnost, opsesivnostkompulsivnost, 3 forme somatske konverzije.

57

CSI nije predvien za dijagnostiku teih PPP, nego samo za utvrivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psiholokom pomoi. Forma CSI koja se naziva medicinski CSI se koristi kao pomono dijagnostiko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u ekaonici, a kada dou na red kliniar bi intervjuom analizirao one albe koje su u upitniku najvie isticane i one koje su najmalignije. CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostiko trijano sredstvo, posebno zbog slijedeih osobina:

1. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotinosti i normalnosti pomou CSI je


pouzdanije nego putem klinikog intervjua: pogrenih dijagnoza (dijagnosticiranih - bez PPP i nedijagnosticiranih - sa PPP) ima, prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%,

2. ekonominost:
mogunost individualne i grupne primjene, po osobi, osobi,

kratko trajanje: 10 - 20 min, tako da ukupno trajanje dijagnostike procjene traje oko 30 minuta mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3. prilagoenost irokom rasponu obrazovanja.
MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god., dobivi formu N4, u koju je unio slijedee izmjene:

1. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifinih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda, a
budui da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom treeg reda, taj se trei faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. Dobiveni faktori prvog reda omoguuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku, kao kod MMPI, ali je grublja dijagnostika pouzdanija. ,

2. odbacio je stop-pitanja, umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale, takoer po uzoru na
MMPI:

lie- skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poeljnih odgovora, odn. tendenciju ka
disimulaciji,

F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipina ponaanja,

za koje skale postoji granini rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedeem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora, poeljnije je koristiti tvrdnje i tono/netono odgovore, ime se izbjegava mogunost pojave dvostrukih negacija. 2.6.3. Psihodijagnostika procjena organskih oteenja Kod modanih organskih oteenja tzv. organiciteta javljaju se disfunkcije odn. poremeaji slijedeih psihikih procesa:

percepcije kao poremeaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije, pamenja najee kao poremeaji zapamivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i
poremeaj dosjeanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija,

panje i koncentracije kao poremeaji u selekciji informacija i distraktivnost,

58

govora kao poremeaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sauvan govorni aparat koji se nazivaju
afazije,

voljne motorike kao poremeaji nauenih voljnih pokreta uz sauvanu motornu inervaciju koji se
nazivaju apraksije, frustraciju.

linosti kao emocionalna labilnost, afektivna inkontinencija, impulzivnost, pad tolerancije na


Uoava se da su na mozgovna oteenja naroito osjetljive one funkcije:

koje su integrativne odn. koje organiziraju i sintetiziraju informacije, zato to one angairaju vei koje su najdostupnije povredi, a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane preteno u

broj kortikalnih i subkortikalnih struktura, te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete, pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini, kori velikog mozga, pa e npr. uslijed povrede glave prije stradati percepcija, govor ili pamenje nego nervna regulacija hranjenja, pijenja, krvnog tlaka, tjelesne temperature ili spavanja iji su centri smjeteni u niim modanim strukturama.

Za utvrivanje mozgovnih oteenja se koriste slijedei neverbalni testovi:

(1)
(2)

Bender Gestalt vizuomotorni test (1938), Bentonov test vizualne retencije (1955) Wechslerov test pamenja (40-ih odn. tokom WW II).

(3)

AD1. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholokih testova koji je bio osjetljiv na modana oteenja odn. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oteenja mozga. Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crtea (uvodni crte A, koji se ne ocjenjuje i jo 8 crtea), koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923), a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinano odreenim redoslijedom. Osnovne dobre strane testa su:

1. utemeljenost na principima gestalt psihologije: percepcija je cjelovita, a ta cjelovitost je odreena zakonima gestalta, pri emu su dijelovi cjeline
hijerarhijski podreeni konfiguraciji,

percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina, odn. nije samo suma osjeta, percepcija se zasniva na odreenim principima, koje reprezentiraju pojedini crtei, npr. prvi
crte reprezentira princip blizine,

razvoj percepcije djeteta je fizioloki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podraaja u


strukturama i zahvaanja sve veih cjelina: tako npr. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog ja i razvija se ka sve veoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja getalta sheme tijela,

razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije moe regresirati, kada dolazi do razgradnje vieg
getalta i vraanje na getalt nieg reda u sluaju (1) normalne regresije, kod involutivnih procesa ili (2) psihopatoloke regresije, to omoguava da se svaki PPP moe definirati stupnjem regresije,

2. vremenska ekonominost u primjeni testa i obradi podataka.


Crtee koji su pred njim ispitanik treba gledajui ih reproducirati odn. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4, pri emu nije potreban savreni uradak. Vrijeme rada je neogranieno, a obino traje 8 do 10 minuta. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: precrtajte to vidite. Ispitanik se ne smije sluiti geometrijskim pomagalima, ali moe koristiti

59

gumicu. Perseveracija odn. vraanje na prethodne crtee nije zabranjena. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati.

Ispitiva ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreki u odnosu na original i u odnosu na oekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu, uzimaju se u obzir slijedee pogreke: rotacija crtea, proizvoljni smjetaj crtea na papiru, distorzija odn. deformacija u obliku,

komparativna disproporcija u veliini pojedinih crtea,


raspored odn. konfiguracija crtea, koje trebaju ukazati na postojanje regresije, njen stupanj i srodnost sa nekim klinikim sindromom. Broj greaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: to je vei broj pogreaka vea su organska oteenja mozga. Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogreaka koje je ispitanik uinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti. Na uinak u testu ne utjeu:

spol ispitanika: uinak mukih i enskih ispitanika se ne razlikuje, dob ispitanika: u rasponu od 15 - 50 godina, inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv,
sposobnost crtanja, a slabiji uinak je redovito prisutan: kod mentalno defektnih ispitanika, kod manje obrazovanih ispitanika, kod slabije prilagoenih ispitanika. Test dobro grupno diferencira (ne nuno i individualno; postoji mogunost znaajne pogreke u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotinih i psihotinih: prosjeni broj pogreaka u precrtavanju je do 50 za normalne, do 68 za neurotine, a do 82 za psihotiare. Test takoer dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu, kao i normalnu od izofrenu. Test ima visoku pouzdanost rtt = 0,70, a koeficijent prognostike valjanosti za stupanj mozgovnog oteenja izraen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (koriten zbog dihotomije pacijent - nepacijent) iznosi 0,74. Osnovni nedostaci testa su:

test nije standardiziran, a obrada rezultata je kvalitativna, identificirana regresija nije etioloki specifina odn. testovni podaci ne mogu ukazati na
najvjerojatniji razlog regresije,

velik broj ispitanika sa mozgovnim oteenjima crta zadovoljavajue reprodukcije (BIEGLER


i EHRENFRUTH, 1981), to dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oteenja.

60

Osim za dijagnostiku organskih poremeaja mozga, BGVT se koristi za utvrivanje funkcionalnih poremeaja, odreivanje inteligencije, procjenu stupnja grafomotorike zrelosti, praenje efeketa elektrokonvulzivne terapije...

AD2. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku modanih oteenja. Slui za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloenog pamenja vizualnih/neverbalnih grafiki prezentiranih sadraja, ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C, D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka, koji se nalaze svaki na svom listu. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crtea (likova) razliite sloenosti, veliine i poloaja: oni vei se nazivaju glavnima, a oni manji perifernima. Zadatak ispitanika je da nakon paljivog promatranja podraajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podraaja po sjeanju to tonije reproducira podraaj na poseban papir uz neogranieno vrijeme crtanja. Uz treu seriju podraaja se koristi odgoena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi izmeu uklanjanja slike i poetka reprodukcije. BTVR se moe primijeniti kao i BGVT, kada ispitanici samo precrtavaju likove, ali pritom ispitanik nema mogunosti brisanja i korekcije svog uratka. Uradak u testu se korigira odn. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju tonih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji, vrsti i rasporedu pogreaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostike teine i koje mogu biti: pogreka izostavljanja ili dodavanja detalja u crteu, pogreka iskrivljavanja odn. distorzije,

pogreka perseveracije likova iz prethodnog zadatka,


pogreka premjetanja i zamjene pojedinih likova,

pogreka rotacije u ravnini i prostoru za po 45, 90 ili180,


pogreka veliine i proporcije. Neke vrste greaka su nespecifine: sreu se kod neobrazovanih, loe moitiviranih, anksioznih i agravirajuih (koji nastoje prikazati svoje stanje teim nego to jest). Na uinak ispitanika, osim navedenog utjee i inteligencija i dob: uinak rapidno raste sa dobi ispitanika, ali se za starije ispitanike koriste blae norme uinka. Za dijagnozu organskog oteenja mozga odn. kortikalnih disfunkcija, posebno disfunkcija pamenja, indikativne su odn. patognomine slijedee pogreke: ponovljeno izostavljanje perifernog odn. najmanjeg crtea, rotacije, posebno reprodukcija u ogledalu, neadekvatna relativna veliina, u odnosu na ostale crtee, znaajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. Slijedei su nedostaci BTVR:

zadaci su laki, pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije, zadacima se ne moe odvojeno procijeniti sauvanost odn. stanje vizualne percepcije, vizuale
kratkorone retencije i grafomotorne reprodukcije,

61

neuspjeh u testu je teko interpretirati,


pa se test koristi samo kao trijano sredstvo i treba se dopuniti drugim klinikim i laboratorijskim neuropsiholokim podacima.

WECHSLEROV TEST PAMENJA (WTP) je test ija je namjena gruba trijana dijagnostika disfunkcija u pamenju, koje ne moraju nuno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospiholokog testiranja. Takoer slui za testiranje pamenja ispitanika koji se tue na smetnje pamenja: zaboravljivost ili nemogunost uenja. Test predstavlja pokuaj da se konstruira test pamenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. WAIS: pamenje se definira kao agregat sposobnosti, koje treba ispitivati omnibus baterijom testova, za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je mogue izvesti globalni indeks kvocijent pamenja QM. WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojeih instrumenata za testiranje pamenja koji su imali potvenu teorijsku i praktinu valjanost. Sastoji se iz slijedeih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamenje i pamenje sa odloenom reprodukcijom:

(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7)

opa obavijetenost: identian je subtestu obavijetenost iz WB, orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izrei osnovne podatke o sebi i okolini, sniena orjentacija je prisutna kod neurotiara i psihotiara, mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog, izrei abecedu, napamet raunati jednostavne aritmetike zadatke i sl. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti, pamenje brojeva: identian je subtestu pamenja iz WB, logiko pamenje: ispitanik treba reproducirati kratke logike prie o nekom dogaaju, asocijativno pamenje: ispitanik treba nakon uenja (tri itanja) metodom anticipacije reproducirati drugi lan para asociraih rijei, nakon eksponiranja prvog lana para, pri emu parovi rijei variraju po teini odn. konformnosti asocijacija, a ima ih 10 vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjeanju reproducirati crtanjem predloak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi,

pri emu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu, nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. WTP je standardiziran na amerikom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). Test ima dvije paralelne forme, koje omoguuju retest nakon tretmana. WTP se koristi i za praenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. njenog utjecaja na pamenje. Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonominost primjene te nepostojanje slinog ili boljeg instrumenta. Osnovni nedostataci WTPa su: zaobilazi pitanje faktorske strukture pamenja,

rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS, u rasponu od 0,700,80, to osporava smisao njihove zasebne primjene.

62

2.7. KLINIKA PROGNOZA


2.7.1. Uloga prognoze u u klinikoj psihologiji Prognoza ili predvianje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable, koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla, na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili vie drugih varijabli, koje nazivamo prediktorskim varijablama. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predvia neko budue:

psihofiziko stanje npr., u klinikoj psihologiji predvianje toka razvoja i ishoda nekog
psihopatolokog poremeaja na osnovi sadanje dijagnostike slike i anamneze, ponaanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe,

ponaanje npr. u forenzikoj psihologiji predvianje estine i vrste budueg delikventnog postignue npr. u psihologiji rada predvianje uspjeha u zanimanju,
koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili veeg broja sadanjih i/ili prolih indikatora koji se odnose na: ivotnu povijest pojedinca, aktualno psihofiziko stanje i ponaanje pojedinca, rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima linosti. VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedeim kriterijima:

1. prema broju ispitanika razlikuje se: individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika, na primjer: prognoza razvoja
alkoholne karijere maloljetne osobe,

grupna prognoza: koja se odnosi na grupu vie ili manje homogenih ispitanika, na primjer:
prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije lanova terapijske zajednice,

2. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: dijagnoza, kada se prognozira vremenski bliski kriterij, na primjer, dijagnoza depresivnosti na
osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti,

predikcija, kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij, na primjer: prognoza neurotskog

ponaanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav,

3. prema nainu objedinjavanja prediktorskih podataka u konani prognostiki sud razlikuje se: statistika prognoza kod koje se koristi statistiki algoritam, koji je utvren prethodnim
istraivanjima, na primjer: odreivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostikih tablica, suda o bolnikoj prilagodbi prezatienog djeteta, nakon klinikog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu.

klinika prognoza, kod koje se koristi subjektivno vrednovanje, na primjer: donoenje sintetikog

U klinikoj psihologiji su ee od ostalih vrsta individualna prognoza, dijagnoza i klinika prognoza.

63

2.7.2. Odnos klinike i statistike prognoze Klinika i statistika prognoza se razlikuju u slijedeem:

(1)

klinika prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn. zavisna od kliniara, nestandardizirana odn. neformalizirana i holistika, a statistika prognoza kvantitativna, objektivna, zasnovana na eksplicitnim pravilima, standardizirana i analitika, klinika predikcija se vri na osnovu veeg broja kategorija pojava, sa manjim frekvencijama pojavljivanja, a statistika se vri na osnovu manjeg broja kategorija pojava, sa veim frekvencijama pojavljivanja, to proizlazi iz naina prikupljanja podataka (koji je kod klinike predikcije frontalan, a kod statistike ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju, klinika prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij, a statistika za vremenski udaljen kriterij, klinika prognoza je podesnija za predvianje specifinih oblika ponaanja, a statistika za predvianje opih oblika ponaanja, klinika predikcija je sekvencijalna, jer se sastoji iz serije kratkoronih predvianja neposredno uslovljenim prethodnim predvianjima, a statistika nesekvencijalna jer ukljuuje samo jedno predvianje, valjanost klinike predikcije ovisi o kliniaru, a valjanost statistike ovisi o valjanosti prognostikog algoritma koja je utvrena prethodnim istrai-vanjima.

(2)

(3) (4) (5) (6)

2.7.3. Glavni efekti klinike prognoze Glavni efekti klinike prognoze nakon njenog saopavanja mogu biti:

individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza

odnosi, putem prihvaanja injenica i poduzimanja promjena u ponaanju, ili reagirajui obrambenim mehanizmima kao to je negacija saopenog. Na primjer: (a) individualna prognoza kliniara upuena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti moe oekivati ozbiljne poremeaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u estini uzimanja alkohola ili do odluke da e se podvrgnuti lijeenju ili do negacije prognoze putem izgovora to se meni ne moe desiti, (b) grupna prognoza vojnog psihologa upuena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu oekivati neprilagoene neurotike reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja, dovodi do zamjene rizinih vojnika borbeno spremnijima. pojedinca kojemu je prognoza data. Na primjer: (a) nakon to je uposleniku tzv. zatitnih radionica koje upoljavaju subnormalne, prognoziran skroman radni uinak, on se rasporeuje na ona radna mjesta koja nee biti usko grlo u proizvodnji, (b) nakon to je roditeljima saopeno da e njihovo jo neroeno dijete imati Downov sindrom, oni se odluuju na pobaaj ili se odluuju na porod, pritom smanjujui vlastita oekivanja glede buduih postignua tog djeteta. maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponaanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na ijem podruju je njeno stalno prebivalite radi poduzimanja odgovarajuih mjera kao to je npr. obiteljska terapija, (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda, kao to je hipoksija, prognoziran visok rizik od neurolokih poremeaja, ono se kao neurorizino podvrgava dvogodinjem ambulantnom praenju u posebnoj ustanovi.

socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina, najee radna okolina ili porodica

institucionalni: prognozi se prilagoavaju institucije socijalne i zdravstvene zatite. Na primjer: (a)

64

2.7.4. Odreivanje uspjenosti predikcije Zato to je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja inilaca koje sve nije mogue predvidjeti i obuhvatiti prediktorima, psihologijska prognoza je stohastika, e ne deterministika, pa se uz prognozu uvijek vee odreena pogreka koja utjee na uspjenost prognoze. Uspjenost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom tonou ili koliko esto se ostvaruje predvianje proizalo iz nekog prognostikog postupka. Postoje dvije mjere uspjenosti prognoze kvantitativnog - dimenzionalnog kriterija:

standardna pogreka prognoze je inverzna mjera uspjenosti prognoze: to je standardna

devijacija razlika izmeu prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn. standardna devijacija pogreaka prognoze, a njena veliina se procjenjuje pomou izraza: syx = sy (1 - r 2xy)1/2, gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable, a rxy koeficijent korelacije izmeu kriterija i prediktora, pogreke predvianja na osnovu prognostikog postupka u odnosu na veliinu pogreke koja bi postojala na osnovu predvianja na slijepo odn. na osnovu sluaja/pogaanja, bez koritenja prognostikog postupka, a odreuje se iz izraza E = 100 [1 - (1 - r2xy)1/2], gdje je rxy koeficijent korelacije izmeu kriterija i prediktora odn. koeficijent prognostike valjanosti prediktora.

efikasnost prognoze je direktna mjera uspjenosti prognoze: to je postotak smanjenja

Kod predvianja kvalitativnog - kategorijalnog kriterija, kakav je sluaj est u klinikoj psihologiji, uspjenost prognoze se izraunava kao postotak poveanja tonih predvianja putem nekog prognostikog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti tonih predvianja na osnovi sluaja odn. bez primjene prognostikog postupka (prema PETZ, 1992). Na primjer, ukoliko putem klinike prognoze kliniar prognozira da e se od 200 ispitanika sa blagim poremeajima linosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremeaj linosti, a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%), znai da postotak tonih predvianja iznosi 15%, a pogrenih predvianja 5%. Budui da je vjerojatnost tonih predvianja na osnovu sluaja za poremeaje linosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremeaja linosti, uz pretpostavku da su poremeaji linosti jednako esti) uspjenost prognoze odn. postotak poveanja tonih predvianja u odnosu na vjerojatnost predvianja na osnovi sluaja iznosi 15% - 10 % = 5%.

65

2.8. VALIDACIJA KLINIKE METODE


Valjanost klinike metode odn. klinikih mjernih instrumenta i postupaka moe se utvrditi odn. procijeniti:

a) APRIORNO, putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu
metodu i njihove spremnosti na suradnju, na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliniku bateriju i (a2) sadrajne valjanosti: sistematskom logikom analizom estica testa ili subtestova baterije, glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja, na primjer: da li klinika baterija sadri sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika,

b) EMPIRIJSKI, pri emu se utvruje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki
mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktina (pragmatika) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostiki valjan, prognostiki valjan i diskriminativan. Unutar teorijske valjanosti se odreuje:

(b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan, na primjer:
novu kliniku bateriju primijenimo na veem broju npr. anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo,

(b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa

rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom, dobro poznatom postupku, npr. rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali usporeujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti, za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom, metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom, na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene, metodama meusobno koreliraju,

(b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja razliitih osobina dobiveni slinim (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. uzorke

koji se po nekoj osobini znaajno razlikuju, a koji se nazivaju kontrastne grupe, na primjer: putem nove vrste neuropsiholokog testa utvrujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga.

Unutar praktine valjanosti se odreuje:

(b21) dijagnostika valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij, na
primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadanju inteligenciju ispitanika,

(b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema
nekoj osobini, na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih.

udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav moe predvidjeti neurotsko ponaanje ispitanika u borbenoj situaciji i

Unutar dijagnostike valjanosti moe se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje estice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe strunjaka. Budui da se psihijatri sami sa sobom slau u nekoj dijagnozi 10-40%, odn. nisko su pouzdani, ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij, ali boljih kriterija nema. Dijagnostiku valjanost dijagnostiara utvruje se usporeivanjem dijagnoze koju je dao kliniar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao to je to test.

66

Procjena opravdanosti ukljuivanja neke metode u dijagnostiku bateriju zasniva se na tome koliko ona poveava tonost dijagnoze koja se postie bez nje na osnovu postojee baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti. Pri procjeni validnosti klinikog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost, kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrena, razliite metode, zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju, validiraju na razliit nain odn. prema razliitim kriterijima valjanosti, validnost klinikog pristupa u cjelini ne odreuje validnost svake metode ponaosob odn. sintetika valjanost baterije je nadsumativna, to potvruje injenica da jedna dijagnostika metoda moe imati za sebe veliku validnost, ali ukljuivanje te metode u kliniku bateriju ne mora obavezno poboljati dijagnostiku valjanost te baterije odn. neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti moe u veoj mjeri poboljati ukupnu (sintetiku) valjanost te baterije.

(2) (3)

67

3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIKOJ PSIHOLOGIJI


3.1.OSNOVNI PROBLEMI
3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn. tonost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponaanju i doivljavanju je veoma niska odn. ograniena, pogotovo pri opisivanju prolih doivljaja odn. mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom. Ve verbalizacija jednostavne motorne vjetine koja je pod svjesnom kontrolom, kao to je to npr. vonja bicikla, predstavlja za veinu ljudi potekou, a u klinikoj psihologiji se trae mnogo zahtjevniji iskazi, koji se ne odnose samo na opise dogaaja, ve preteno na opise doivljaja. BROADBENT (1984) je uvjebavao ispitanike da pomou kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. U razliitim fazama uvjebavanja je traio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. Pokazalo se da iako je napredak o vjetini prisutan, ispitanici nisu u stanju opisati u emu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljava. Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju, njihov verbalni iskaz se poboljao. Vjerodostojnost samoiskaza je ograniena zbog slijedeih nenamjernih sistematskih greaka:

(1) (2) (3) (4)

ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponaanja te vjerovanja i oekivanja, a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponaanja, ljudi nisu svjesni svih razliitih utjecaja okoline na njihovo ponaanje, pogotovo kod kompleksnih meuljudskih odnosa koji sadre mnogo relevantnih i irelevantnih odn. distraktivnih podraaja, postoji optimizam pamenja, odn. bolje se pamte ugodni od neugodnih prolih podraaja odn. doivljaja, kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podraajima.

Navedeno potvruje fenomen pasivnog promatraa kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da e netko priskoiti u pomo unesreenoj osobi to je manja to je vei broj ljudi koji promatraju situaciju. Kada se ispitanike pitalo zato nisu priskoili u pomo nitko ne navodi eksperimentalno potvenu injenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo veeg broja ljudi odn. da su bili sami da bi pomogli, ve se koriste interpretacije: bio sam u oku ili nisam znao kako. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponaanju i samog ponaanja (prolog i budueg), koja pokazuju da to je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija, to je manja njegova konzistencija sa buduim ili prolim ponaanjem. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri emu: ispitanici u grupi A procjenjuju svoje budue ponaanje: da li e ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana, a

ispitanici u grupi B osim navedenog jo i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn.


partnerom (u socijalnom, emocionalnom i seksualnom smislu).

68

Praenje parova je pokazalo se da to je vie introspekcije (grupa B), to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponaanja u budunosti. Nalaz se tumai injenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponaanja pa ine pogrene uzrone atribucije. Tonost samoiskaza je vea:

kada se verbalno iskazuje o ciljevima, planovima i namjerama u budunosti odn. o

kontroliranom ponaanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. Osvjetavanje cilja pomae ljudima da se fleksibilno prilagoavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. najvjerojatnije dovode do cilja.

kada se ljude nagrauje za tonost i za veu usmjerenost na injenice nego na dojmove. kada se trai iskaz o nedavnim odn. vremenski bliskim dogaajima i/ili doivljajima.
3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doivljavanja Prema psihoanalinitkom pristupu, nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti, a prema kognitivnom oni nisu dostupni, jer su ukljueni u registraciju, prijenos, transformaciju i skladitenje podraaja, a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. Kod nesvjesnih odn. subliminalnih eksternalnih podraaja, postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podraaje, odn. da li dolazi do doivljaja podraaja kojih doivljaja ljudi nisu potpuno svjesni. Slijedei nalazi idu u prilog subliminalne percepcije:

ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podraaje u vidu krugova razliitih boja

u subliminalnim, liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i trai iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje. Kada ispitanik odgovori da doivljajno nema podraaja, pita ga se za boju tog subliminalnog podraaja. Pokazalo se da je broj tonih odgovora na taj upit statistiki znaajno vei nego kod sluajnog pogaanja. Dakle, ispodprani podraaji se registriraju. ne samo njegove fizikalne karakteristike. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. eksponirao grupe slova i traio od ispitanika da odgovore da li su te slova inila smislenu rije i koju rije. Mjeri se leksiko vrijeme odluivanja, odn. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna rije. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podraaju (npr. kvadrat) prethodio po znaenju slini subliminalni (npr. etverokut), smanjuje se leksiko vrijeme odluivanja. taktilne podraaje, dakle da postoje elektrofizioloke promjene iako nema svjesnog doivljaja podraaja. kontinuirana, odn. da ne postoji dihotomija doivljava-nje/nedoivljavanje podraaja

MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i znaenje subliminalnog podraaja, a

Elektrofizioloka istraivanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne Istraivanja u podruju teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema Verbalizacija neke nauene motorne vjetine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih

verbalnih uputa ona ne moe nauiti. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono to doivljava tokom uenja vjetine, pa ne moe to ni verbalizirati, ali ta nemogunost ne utjee na izvoenje te vjetine. pokazuju da se subliminalni podraaji doivljavaju, nesvjesno procesiraju i djeluju na doivljavanje i ponaanje. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajui ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i rijei koji su prema psihoanalizi kritini odn. provokativni sadraji za nesvjesno. Kod svih

Laboratorijska istraivanja SILVERMANa (1983) osim to potvruju postojanje represije, takoer

69

ispitanika je dolo do pogoravanja stanja: shizofreniari su iskazali poveanje koliine patolokih oblika miljenja i patolokog neverbalnog ponaanja, dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloenja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz, to je potvrdilo prethodni nalaz. Slijedea je kritika navedenog istraivanja: (1) nije se uspjelo replicirati, (2) prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podraaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije, (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podraaje, a ne samo za one koji su provokativni za nesvjesno. 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija, a koji su kontrolirani odn. svjesni te u kojem stupnju je ponaanje svjesno kontrolirano, a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. Kontrolirani procesi su:

fleksibilni i adaptibilni odn. prilagodljivi razliitim novim situacijama, zahtjevaju hotiminu odn. aktivnu panju, koja ima ogranieni kapacitet procesiranja informacija
i stoga ukljuuje selekciju informacija,

aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim, novim i/ili nejasnim podraajima.


Automatski procesi su:

relativno nefleksibilni, brzi i stereotipni, zahtijevaju nehotiminu odn. habitualnu minimalnu panju, primjenjuju se u dobro poznatim situacijama, kada se aktiviraju nenamjerno, a prekidaju se odn.
inhibiraju svjesnim usmjeravanjem panje.

Automatski odn. nesvjesni i kontrolirani odn. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u podruju:

(1) (2) (3) (4)

percepcije: to pokazuju istraivanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji, panje: to pokazauju istraivanja kapaciteta panje i to je to? fenomena, pamenja: to pokazuju istraivanja elektrine stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadraji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamenju, miljenja: to pokazuje npr. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri emu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih.

Zdrueno djelovanje percepcije i miljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se vie slobodnih asocijacija daje na rije koja je prezentirana subliminalno, nego na rije koja je prezentirana kao supraliminalni podraaj. Kod svjesnog procesiranja informacija je, dakle ui raspon slobodnih asocijacija, to se tumai time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi. U podruju ponaanja se mogu identificirati dva oblika ponaanja:

kontrolirano ponaanje, od strane podraaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a


moe se obrazloiti bliim i daljim ciljevima i

70

nekontrolirano ponaanje, od strane podraaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih


procesa, bazira se na davno steenom prolom iskustvu i ne da se obrazloiti odn. verbalizirati, pri emu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je nae ponaanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima, a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika izmeu kontroliranog i nekontroliranog ponaanja potvrena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju, ali teko mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr. poloaj tijela), pa njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. Nadalje, automatski procesi ukljueni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju odreene miie lica, a svjesni kontrolirani procesi ukljueni u namjernu odn. namjetenu facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge miie. Dakle, dio miia lica je pod kontrolom svjesnih procesa, a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitikog koncepta Nesvjesno je:

u kognitivnj psihologiji: ni na koji nain nije dostupno svijesti, u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti.
Usporedba dvaju tumaenja nesvjesnog iznijet e se za pojavu potekoa pri dosjeanju neugodnih doivljaja odn. traumatskih iskustava iz djetinjstva:

FREUD tumai navedenu pojavu tzv. potiskivanjem odn. represijom: pojedinac potiskuje
traumatsko iskustvo odn. doivljaje u nesvjesno i titi se anksioznou od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi moe sjetiti odn. moe ga osvjestiti kroz analizu snova, slobodne asocijacije i analizu parapraksisa ime se ujedno uklanja njegova anksioznost.

Kognitivna psihologija tumai opisanu pojavu utjecajem snanih emocija anksioznosti i straha

na kogniciju, pa dolazi do upamivanja pogrenih i nepotpunih informacija. Osim toga, radi se o uenju ovisnom o stanju, pa bi zaboravljeni doivljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je nauen. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjeaju onih sadraja u raspoloenju u kojem su bili prilikom zapamivanja tih sadraja.

FREUDov konceptu represije podravaju nalazi o perceptivnoj obrani, koja moe biti alternativno tumaenje opisane pojave. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba tee percipira one sadraje koji su emocionalno neugodno obojeni ime se brani od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN, BRUNER i McGINNIES, 1947), to je suprotan proces od represije: kod represije se osoba brani da prethodno zapamene informacije iz pamenja dou u svijest, a kod perceptivne obrane se osoba brani da informacije iz okoline dopru do svijesti. Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podraaja meu kojima ima i onih kritinih koji se tee prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje:

trebaju vei intenziteti podraaja, odn. vei je intenzitet praga prepoznavanja, to je potvreno
metodom subliminalnog podraivanja: podraaj treba biti veeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podraaj anksiogen,

treba dua ekspozicija podraaja, odn. produuje se vrijeme perceptivne rekognicije to je

potvreno metodom tahitoskopskog podraivanja: ukoliko se zadaju kritine rijei ili slike, same ili zamaskirane drugim rijeima odn. slikama, podraaj e due gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadraj podraaja anksiogen.

DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadraje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka, a emocionalno pozitivno obojene sadraje na periferiju vidnog polja drugog oka. Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podraaje. Potvreno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje

71

emocionalno negativnog sadraja lijevom oku dovelo do poveanja vidnog praga odn. smanjenja osjetljivosti desnog oka, do ega ne dolazi ako su oba periferna podraaja emocionalno neutralna.

72

3.2. KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA


3.2.1. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziolokog uzbuenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska, dvofaktorska ili jukebox teorija emocija uzima u obzir ono to nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podraaja. Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija, emocio-nalni doivljaj pojedinca je zajednika funkcija odn. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora:

1. perifernog fiziolokog uzbuenja (arousala) koje je nespecifino jer ne sadri specifine


znakove za prepoznavanje emocije,

2. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuenja kada je izvor tog uzbuenja nepoznat,
putem opaanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn. putem usporeivanja sa drugim osobama, tj. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fizioloko uzbuenje javlja, ime uzbuenje dobiva identitet one emocije koju izraava osoba koja se opaa. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedea predvianja:

(1)

ukoliko je pojedinac fizioloki uzbuen, a ne zna zato je uzbuen, nastojat e interpretirati to uzbuenje putem dogaaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuenosti: student koji je opazio pojaano kucanje svoga srca e to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti, a ne kao simptom svoje neispavanosti, budui da su i kolege s kojima je u drutvu uzbueni i zabrinuti zbog nadolazeeg ispita, ukoliko je pojedinac fizioloki uzbuen, a zna zato je uzbuen, nee nastojati interpretirati to uzbuenje: student koji je istrao kilometarsku stazu, i opazio ubrzano kucanje svoga srca nee nastojati interpretirati to uzbuenje niti e ga pripisati emociji, ukoliko pojedinac nije fizioloki uzbuen, interpretacija emocionalno uzbuujueg nee dovesti do autentine emocije. nekog dogaaja kao

(2) (3)

Navedena predvianja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedeim redoslijedom:

(1) (2) (3)

svim ispitanicima daju lanu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena Suproxin na vizualnu percepciju, svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin, koji dovodi do poveane aktivnosti simpatikusa odn. do fiziolokog uzbuenja, koje je tipino za snani emocionalni doivljaj, (a) ispitanicima u grupi A je ispravno reeno da nakon injekcije mogu oekivati fizioloko uzbuenje kao simptome djelovanja injekcije (pojaano lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje, tresenje ruku), (b) ispitanicima u grupi B nije nita reeno o simptomima odn. efektima djelovanja injekcije koje mogu oekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogreno reeno da nakon injekcije mogu oekivati simptome djelovanja injekcije koji se nee pojaviti (stopala e Vam postati neosjetljiva), ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fiziolokih promjena, i nije im nita reeno o simptomima djelovanja injekcije, dok ispitanici u drutvu pomonog eksperimentatora individualno ekaju u ekaonici na nastavak ispitivanja pomoni eksperimentator se ponaa radosno odn. euforino (radi avionie od papira, baca kuglice zguvanog papira u ko, smije se...). ili ljutito odn. bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. sa koliko mukaraca je vaa majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vaeg oca... uvrijeeno se mrgodi, prijeti i prigovara, da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio ekaonicu).

(4) (5)

73

Autori su kao mjeru emocionalnog izraavanja ispitanika koristili procjene slinosti ponaanja ispitanika sa ponaanjem pomonog eksperimentatora, promatrajui ih kroz poluprozirno staklo, a kao mjeru emocionalnog doivljaja ispitanika samoopis emocionalnog doivljaja ispitanika u ekaonici koji je traen u posteksperimentalnom intervjuu. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuena interpretacija uzroka vlastite fizioloke pobuenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fizioloku pobuenost putem opaanja socijalne okoline odn. putem usporeivanja sa drugim osobama tako:

da su se ponaali u skladu sa ponaanjem pomonog eksperimentatora, dok su ispitanici u da su u veoj mjeri iskazivali da doivljavaju emociju u kojoj je bio pomoni eksperimentator
u odnosu na ispitanike drugih grupa,

drugim grupama bili relativno indiferentni na ponaanje pomonog eksperimentatora i nisu to ponaanje podraavali,

pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili vie pod utjecajem oekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponaanja pomonog eksperimentatora, pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fizioloku pobuenost. Slijedee su kritike navedene teorije:

(1)

VALINS je (1966) doveo u pitanje nunost fiziolokog uzbuenja da bi dolo do emocije pokazujui da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuena (npr. putem lanog feedbacka), pa da doe do pojave emocio-nalnog doivljaja. U eksperimentu koji je proveo muki ispitanici su bili prikljueni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca, a kao podraaj su posluile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najvie sviale. Pokazalo se, da su ispitanici preteno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lairana (manipulirana) via frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije dolo. teoriju, prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979), invalidira nemogunost replikacije istraivanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraivanja je postavljena, znakovi fiziolokog uzbuenja trebaju vremena da se pojave i razviju, a atribucija tog uzbuenja esto nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju, ispitanici sa prekidom lene modine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziolokom uzbuenju ipak doivljavaju pojedinu emociju.

(2) (3) (4)

Osim to kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese to pokazuje uenje (odn. pamenje i dosjeanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju i dirigirane asocijacije kod miljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloenju sadre vie negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloenju, to bi mogli nazvati miljenje ovisno o emocionalnom stanju.

74

3.2.2. WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna, jer se su u njoj obuhvaeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazei od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedeim varijablama odn. antecedentnim informacijama: distinktivnost ponaanja na tri razine, konzistencija ponaanja na tri razine, konsenzus ponaanja na tri razine i

ishod ponaanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku.


Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponaanje moe atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku, a to su slijedei atributi: sposobnost, zalaganje, teina zadatka i

srea.
Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: - sposobnost se kao atribut koristi kada se opaa: visoka konzistencija ponaanja: pojedinac koji uvijek uspjeno rjeava zadatke je sposoban, niski konsenzus ponaanja: pojedinac koji jedini rjeava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju rijeiti je sposoban, - zalaganje se kao atribut koristi kada se opaa: niska konzistencija ponaanja: pojedinac koji as uspijeva, as ne uspijeva u zadatku se trudi sporadino,

niski konsenzus ponaanja: pojedinac koji jedini rjeava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju rijeiti se
posebno trudi, - teina zadatka se kao atribut koristi uz opaenu: visoku konzistenciju ponaanja: pojedinac koji ne rjeava zadatke, dobiva stalno teke zadatke,

visok ili niski konsenzus ponaanja: zadatak je teak ako ga mnogi nisu rijeili, a lagan ako su ga
rijeili mnogi, - srea se kao atribut koristi uz opaenu: nisku konzistenciju ponaanja: pojedinac koji sporadino uspijeva u rjeavanju. WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. tri dimenzije: zadatku, ima sree u

A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj, eksternalnost = u situaciji.


Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966). ,

B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu,

75

C) kasnije je, zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treu dimenziju:
kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podloan (samo)kontroli pojedinca (npr. u kockanju i u igrama na sreu je mogunost utjecaja na ishod zadatka odn. kontrola zadatka ograniena ili minimalna). Navedene dimenzije su meusobno ortogonalne i definiraju slijedee atribute:

sposobnost je internalan, nekontrolabilan i stabilan uzrok, jer ovisi preteno o inteligenciji, raspoloenje je internalan, nekontrolabilan i nestabilan uzrok, jer ovisi situaciji i ne moe se
kontrolirati,

tipino zalaganje (tipian dnevni uinak u pripremi za zadatak, npr. uenje u trajanju od 5 sati) je
internalan, kontrolabilan i stabilan uzrok, uzrok, uzrok,

trenutno zalaganje (npr. uenje itave noi pred ispit) je internalan, kontrolabilan i nestabilan teina zadatka je eksternalan, nekontrolabilan (ne moe se u toku rjeavanja pro-mijeniti) i stabilan srea je eksternalni, nekontrolabilan i nestabilan uzrok, nastavnikova "osobna formula" je eksternalan, nekontrolabilan i stabilan uzrok, trenutna pomo drugih je eksernalan, kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. kolega moe pomoi u
pripremi ispita, ali to ne mora ponoviti).

B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu, oekivanja postignua, emocije i ponaanje. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju, a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraeniji motiv za postizanjem. Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh, jer su nalazi neodreeni. Oekivanje odn. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u buduem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: oekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budunosti, a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. Na primjer, ako oekujem da proem, a padnem na ispitu: i ishod pripiem stabilnom uzroku (sposobnosti ili teini zadatka), poveat e se oekivanje istog takovog ishoda u buduem zadatku, odn. smanjit e se oekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadenosti, i ishod prethodnog zadatka pripiem nestabilnom uzroku (kao to je srea ili raspoloenje), tada takva atribucija nema utjecaj na moje oekivanje ishoda u buduem zadatku: jednostavno u ponoviti prethodni zadatak, oekujui da nestabilni uzroci nee biti prisutni i da u uspjeti. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti:

a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponaanja: one emocije koje ovise o ishodu: srea (zadovoljstvo) u sluaju uspjeha, ili openito pozitivna ugodna uvstva u sluaju uspjeha
odn. pozitivnih posljedica, uznemirenost (nezadovoljstvo) u sluaju neuspjeha, najee su bazine-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku.

76

b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponaanja:

samopouzdanje/samopotovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnou, krivnja ili srdba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,

stid ili samosaaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnou (odn. nedostatkom sposobnosti)

iznenaenje, ako se uspjeh atribuira sreom, zahvalnost, ako se uspjeh pripie pomoi koju su drugi pruili i
najee s kompleksne-specifine i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazinih emocija proizalih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, srea se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponaanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnou ili ako se pozitivna emocija sree atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnou osigurao svoju sreu. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, ve kod 5-6 godinje djece. Ponaanje u budunosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponaanja u sadanjosti moe biti:

vlastito ponaanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponaanje i ponaanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali nae ponaanje.
Vlastito ponaanje zajedniki odreuju oekivanja o ishodima budueg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utjeu na vjerojatnost pojavljivanja odreenog ponaanja pri rjeavanju budueg zadatka. Budui zadatak se izvodi sa vie uspjeha ako mu prethode visoka oekivanja i pozitivne emocije. Ponaanje drugih prema nama ovisi o tome emu su oni pripisali nae ponaanje na dimenziji mogunosti kontrole: ukoliko su na neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pruaju pomo), a ukoliko su na neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomo. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su oigledno sposobni, a pokazuju lo uinak, kauzalno zakljuujui da se nisu dovoljno trudili. Na opisani nain se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pruiti pomo. 3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofizioloka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podraaja odn. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojee transakcije izmeu pojedinca i okoline (sekundarna procjena), u svrhu souavanja sa podraajem (dogaajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na okolinu. Navedene procjene ovise o:

karakteristikama podraaja: zahtjevnost, neizbjenost, (ne)jasnoa, psiholokim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, oekivanja,
samopotovanje, osjeaj kontrole,

sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.


i odreuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

77

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje znaenja podraaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (vanosti) podraaja za njegovu dobrobit, odn. kroz procjenu da li je podraaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan (neugodan) ili neutralan. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojee transakcije pojedinca i okoline odn. osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji slue pojedincu za adekvatno suoavanje sa percipiranim podraajem, koje suoavanje moe biti:

1. usmjereno na emocije izazvane nekim podraajem, 2. usmjereno na podraaj koji dovodi do emocije,
to takoer utjee na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijetea, to dovodi do negativne emocije straha, suoavanje moe biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podraaj: agresivno ponaanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti moe biti:

vrlo neugodna: ako se podraaj procijeni kao negativan, a potencijali za suoavanje minimalni
odn. neadekvatni, adekvatni,

neugodna: ako se podraaj procijeni kao negativan, a potencijali za suoavanje optimalni odn. ugodna: ako se podraaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suoavanje optimalni i vrlo ugodna: ako se podraaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suoavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizala iz autorovog psiholokog modela stresa, stoga ima potekoa u tumaenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za suoavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. Opisana teorijska koncepcija znaajna je za kliniku psihologiju jer osim to efikasno tumai psiholoki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga to misli i onoga to ini, te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem odreenog ponaanja.

78

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije Sr socijalne percepcije ini proces atribucijskog zakljuivanja kojim se nekom ponaanju ili nekom dogaaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do odreenog ponaanja. Teorije atribucije pokuavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji nain, putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zakljuuje:

o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu


percepcije njihovog manifestnog ponaanja, koje zakljuivanje heteroatribucija, a izraava se pitanjem kakav je netko?, nazivamo

dispoziciona

o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih dogaaja odn. o uzrocima ponaanja drugih ljudi

i o uzrocima socijalnih dogaaja, na osnovu percepcije manifestnog ponaanja ljudi koje zakljuivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izraava se pitanjem zato se netko ponaa tako kako se ponaa? ili zato se neka grupa ponaa tako kako se ponaa?, vlastitog ponaanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponaanja, koje zakljuivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izraava se pitanjima kakva sam ja osoba? i zato se ponaam tako kako se ponaam?.

o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima

te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utjeu. Donoenje takvih zakljuaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponaanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa budue ponaanje postaje predvidljivo ime se omoguava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponaanja u smjeru postizanja ciljeva. Atribucijsko zakjuivanje koje moe biti:

1. spontano, brzo-trenutano, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omoguavaju efikasno zakljuivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujui u svoju intuiciju.,

2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama: kada je pojedinac iznenaen ili ugroen iznenadnim, nejasnim ili negativnim dogaajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i oekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. kontrole nad situacijom, socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim, neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodreene,

kada vlastiti stavovi, vjerovanja i miljenja imaju slabu podrku drugih osoba iz kada su informacije o nekom pitanju vanog za pojedinca nedovoljne i/ili kada pojedinac upozna tue iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac poinje traiti dodatne informacije kako bi objasnio to se dogaa i validirao to objanjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego oekivani topli pozdrav. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podraaja: na primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraajne nesree, ili koji su oboljeli od raka trae objanjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najee netone jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) ve nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

79

Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponaanja, i to su informacije koje znamo:

o ranijem ponaanju, motivaciji, stavovima ciljnog pojedinca ili grupe, o situacionim uvjetima aktualnog ponaanja ciljnog pojedinca ili grupe.
Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u miljenju, emocijama i ponaanju. Na primjer, razliita autoatribucija emocija dovodi do razliitih emocionalnih stanja, a razliita heteroatribucija postignua dovodi do razliitih oekivanja. Isto ponaanje moemo razliito atribuirati, ovisno o naem poznavanju antecedenata, a razliite atribucije dovest e do razliitih konzekvenata. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti:

identifikacijske, kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije, etiketiranja) vlastitog


iskustva, u skladu sa svojim znanjem,

moralne, koje se odnose na moralno suenje: npr. pojedinac smatra da je zasluio kaznu
optuujui sebe za nemoralno ponaanje i,

autoreprezentacijske, kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podravaju vlastitu sliku o sebi,
pri emu se atribucije esto donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu tonost, to ne mora odgovarati stvarnosti, pogotovo ako se zasnivaju na pogrenim antecedentima. Moralne atribucije kojima pojedinac optuuje sebe i smatra da je sam zasluio nesreu zbog vlastitog nemoralnog ponaanja imaju tee efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. Depresija i anksioznost proizali iz moralnih atribucija se tee tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom ivotu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zasluile svojim ponaanjem. 3.3.2. Kauzalne atribucije U podruju kauzalnih atribucija treba posvetiti panju doprinosima HEIDERa, i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. ono to uzrokuje neko ponaanje neke osobe moe biti:

internalni-stabilan, u osobi samoj, a ine ga: (a1) motivacija osobe odn. uloeni trud i (a2)
sposobnost osobe de izvede odreeno ponaanje. Na primjer: mogu biti sposoban da rijeim domai zadatak iz matematike, ali sam bez motivacije, pa zadatak ostavljam nerijeenog. Obrnuto, mogu imati motivacije da rijeim taj zadatak, ali ne i sposobnosti, pa zadatak opet ostaje nerijeen.

eksternalni-nestabilan, izvan osobe odn. iz okoline, kojeg ine okolinski (situacioni) faktori koji

mogu pojaati ili oslabiti odreeno ponaanje (npr. drugi ljudi, srea, sudbina, Bog). Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (teina zadatka je okolinski faktor), motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak rijei. Ukoliko je zadatak teak, za njegovo rjeavanje motivacija i sposobnost nee biti dovoljni,

koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. Opaa koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zakljuio o uzrocima ponaanja tog pojedinca. Na primjer: ukoliko je domai zadatak rijeen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom.

80

Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzronosti kroz tri dimenzije ponaanja:

distinktivnost u odnosu na drugi podraaj: da li se pojedinac ponaa na isti nain u odnosu na


drugi podraaj,

konzistentnost ponaanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaa na isti nain u


odnosu na isti podraaj i u drugim situacijama ponaa na dani podraaj.

konsenzus u odnosu na ponaanje drugih: da li se i drugi ljudi ponaaju tako kako se pojedinac
Na primjer, roditelj moe nepoeljno (zloesto) ponaanje vlastitog djeteta pripisati djetetu, a ne situaciji odn. drugom djetetu sa kojim se drui, ako je to ponaanje: nisko distinktivno: ono se tako ponaa sa svom djecom, visoko konzistentno: ono se tako ponaa sa drugom djecom i u vrtiu, i na igralitu i kod rodbine i nisko konsenzualno: druga djeca se tako zloesto ne ponaaju. Empirijska istraivanja su potvrdila da su distinktivnost, konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije. Studije u kojima su koritene hipotetike ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponaanja, ne ine to na tako sistematian nain kako to model predvia. U kompleksnim situacijama se uzrone atribucije donose tako da se uzrono asocijativno povezuju: dominantni (salijentnih) dogaaji i

prostorno ili vremenski bliski dogaaji,


to predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod ivotinja i kod ljudi, a ontogenetski se moe zamijetiti kod djece. Takva tendencija moe dovesti do pogrenih atribucija. Nastojanja pojedinaca da utvrde uzrono-posljedine veze u ponaanju koristi se u klinikoj psihologiji zato to proces atribuiranja moe dovesti do PPP, a moe se koristiti i za njihov tretman. 3.3.3. Atribucijske pogreke Pogreke koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponaanja drugih i uzroka vlastitog ponaanja su:

temeljna atribucijska pogreka (efekt izvoa-promatra), koja se odnosi na atribuciju


vlastitog i tueg neuspjeha: tendencija da tui neuspjeh atribuiramo vie internalno (osobinama), a manje eksternalno (aktualnom situacijom), a vlastiti neuspjeh vie eksternalno a manje internalno. Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo, smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama, ogledavamo se i traimo na to smo se spotaknuli. Pristranost dovodi do: (1) oekivanja vee konzistencije ponaanja drugih, nego to je to ponaanje u stvarnosti konzistentno i (2) previanja konzistencije vlastitog ponaanja, ime onemoguavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti, motiva...): npr. mladi koji se konzistentno uputa u romantine veze u kojima biva iskoritavan i poniavan moe percipirati da je uzrok nezadovoljavajuih veza izvan njega: u okrutnosti i beutnosti ena.

hedonistika pristranost (self-serving bias), koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tueg

uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu", a druge u negativnom, odn. da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponaanja (uspjehe), a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponaanja (neuspjehe), pa npr. vlastite uspjehe atribuiramo internalno, npr. svojim osobinama: sposobnosti, zalaganju..., dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji, npr. srei.

Hedonistiku pristranost potvruju istraivanja LAUa i RUSSELa (1980). Autori su analizirali izjave igraa, trenera i sportskih novinara u lancima o sportskim dogaajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su

81

pobjede preteno atribuirane internalnim, a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima, (2) da je bias jai kod igraa i trenera, nego kod novinara. Opisana pristranost moe biti pogubna u timskom radu, gdje svaki lan tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi), a neuspjehe osobinama svojih suradnika. Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata. Obe navedene pristranosti se tumae naim vlastitim nastojanjem da unapreujumo i poboljavamo pozitivnu sliku o sebi. Ukoliko obe pristranosti izostanu, odn. atribucija se vri u suprotnom smjeru, pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi, a uzroci uspjeha pripisuju drugima, to predstavlja plodno tlo za nastanak i odravanje depresije. Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreke potaknuti i razviti. Istraivanja atribuiranja daju ponekad neoekivane rezultate. Na primjer, BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegiara nakon to su na poetku tretmana ispitane njihove uzrone atribucije. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psiholoku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreu pripisivali sebi, a ne drugima. Premda takav nain atribucije na prvi pogled nema funkciju ouvanja pozitivne slike o sebi, autori su zakljuili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagoenih zbog toga to podrava osjeaj kontrole tih ispitanika, to je blagotvoran faktor za rehabilitaciju. 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: WEINERovoj teoriji atribucije i SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija. SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziolokog uzbuenja odn. iz kognitivne interpretacije tog uzbuenja. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da neto ukrade i doivi uzbuenje moe to uzbuenje atribuirati pomisli da e poiniti nemoralni in ili pomisli da e biti otkriven. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama, a uz drugu emocija straha, koje emocije mogu imati razliit utjecaj na daljnje ponaanje. Opisanu situaciju potvuje istraivanje u kojemu je potvrena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn. objanjenje za fizioloko uzbuenje koja je eksternalna vjerojatnije je da e doi do nemoralnog ina. Ispitanicima kojima je reeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. Eksperimentalnoj skupini je reeno da e ih pilula uzbuditi, a kontrolnoj da e ih pilula smiriti. Dok su ekali na uinak pilule, rjeavali su test kojim se ispitivao rjenik uz uputu koja je poveavala motivaciju za rjeavanjem ("ako se test ne rijei ispitat e vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke loeg uspjeha"). Eksperimentator je na trenutak izaao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepiu ispravne odgovore). Rezultati su pokazali da je bilo vie varanja u eksperimentalnoj skupini, u kojoj su ispitanici svoje fizioloko uzbuenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56,5% ispitanika), a ne strahu ili sramu, pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. U kontrolnoj skupini, u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuenje pripisati piluli, nego su svoje uzbuenje pripisali sramu ili strahu, varalo je svega 17,4% ispitanika. Osim to kognicija djeluje na emocije, i emocije utjeu na kogniciju, kao npr. kod uenja ovisnog o stanju, koje dovodi do toga da se npr. uz negativnu emociju dosjeamo vie negativnih iskustava. Na osnovu istraivanja atribucije fiziolokog uzbuenja razvila se atribucijska terapija. Njena osnovna postavka je da terapijski uinak proizlazi iz navoenja klijenta da krivo odn. drugaije nego inae atribuira svoju uzbuenost odn. da promijeni svoju emociju, mijenjajui atribuciju svog fiziolokog uzbuenja. Pogrena atribucija fiziolokog uzbuenja, koje se ne atribuira pravim, nego fiktivnim uzrocima moe dovesti do eljenog emocionalnog funkcioniranja. Klijent moe atribuirati uzbuenost na nain koji mu omoguava efikasniju kontrolu nad situacijom, pogreno atribuirajui uzbuenje eksternalnim uzrocima (npr. zahtjevi situacije), a ne internalnim (npr. neurotika anksioznost) ili moe neku malignu negativnu emociju preimenovati u benignu (npr. emociju krivnje zbog preivljavanja u emociju radosti to e moi uiniti neto za svoje nastradale blinje). Ponueno objanjenje fizioloke uzbuenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti to se postie tako da je prilagoeno odn. primjereno klijentu, npr. objanjenje koje se moe ponuditi

82

nekome koji je uzbuen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kae "to je zbog jutarnje kave", ako on kavu ne pije, a primjereno je ako se kae "to vam je zbog pilule protiv munine koju ste maloprije uzeli". VALINS i sur. (1967) su uspjeno tretirali atribucijskom terapijom fobiare od zmija izlaui ih slijedeim situacijama: 1) slide sa zastraujuom slikom zmije, uz lanu normalnu frekvenciju srca, 2) slide sa rijeju "ok", uz lanu povienu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrook. Uzbuenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrooka. Lanom povratnom informacijom o veoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju, da se njihovo uzbuenje moe u potpunosti pripisati rijei "ok", a ne slici zmije. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom, "obmanuti" kljienti su znaajno smanjili strah od zmije. Atribucijska terapija putem preimenovanja se moe efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. Prvoj grupi je reeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziolokog uzbuenja i da e od pilule osjeati pojaano uzbuenje (nervozu), a drugoj grupi je reeno da je pilula sedativ i da e ih smiriti i opustiti. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi, ije je fizioloko uzbuenje preimenovano, lake zaspali, jer su pripisali uzbuenje piluli, a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inae ne mogu zaspati jer su uzbueni pred spavanje). Objanjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi jo su tee zaspali. CLARK, SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem, kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. Kod takvih ispitanika, stresni podraaj dovodi do hiperventilacije, koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojaanog lupanja srca), koje oni pogreno pripisuju npr. sranom napadu, to dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fiziolokih reakcija. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon poetne hiperventilacije pripiu hiperventilaciji i da ponu smireno disati, to dovodi do prestanka ataka. Dakle, promjena imena simptoma u manje zastraujue djeluje smirujue. Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziolokog uzbuenja, atribucijska terapija moe zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog dogaaja u eufemizam odn. na razvoju eufemistikig miljenja. Primjena atribucijske terapije ima vie znaajnih nedostataka:

osobito je vano kakvo se objanjenje daje,


preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama,

terapija nije etioloka, nego simptomatska, jer ne rjeavamo uzroke potekoa klijenta, terapija ukljuuje varanje klijenta, to nije opravdano iz etikih razloga.

83

3.4. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE


3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumaenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumaenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji nain ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini ime potiu nastanak, razvoj i odravanje depresije. Kognitivni pristup se bavi vrlo estim egzogenim odn. reaktivnim-situacionim depresijama, a ne bavi se endogenim-biolokim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr.:

nedostatkom neurotransmitera serotonina, genetski (genetska depresija): kod Amia je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za
i koje su u istoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogunost farmakolokog lijeenja koje se moe kombinirati sa kognitivnom terapijom. Ispitivanja su pokazala da slijedei procesi potiu odravanju endogene odn. funkcionalne depresije: manino-depresivnu psihozu na osnovu opaanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematino, ve kod male djece, ak i 10 generacija unazad,

(1)

depresivne osobe (a) tono procjenjuju koliinu negativnih dogaaja odn. iskustva u vlastitom ivotu, a znaajno podcjenjuju koliinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju koliinu negativnih dogaaja, a tono procjenjuju koliinu pozitivnih. Depresivci, dakle, pamte i pozitivne i negativne dogaaje, a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene dogaaje kako se smatralo, stoga je pogreno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. da su kliniki izvjetaji depresivnih osoba a priori netoni. Oni mogu tono procjenjivati koliinu pozitivnih i negativnih informacija, ali ako tono procjenjuju koliinu pozitivnih precjenjuju koliinu negativnih informacija, ili ako tono procjenjuju koliinu negativnih informacija, podcjenjuju koliinu pozitivnih informacija. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagraeni i kanjeni. Pokazalo se da depresivci tono procjenjuju koliinu odn. broj kazni, a podcjenjuju koliinu pozitivnih potkrepljenja, a nedepresivci obrnuto, dakle takoer netono odn. distorzirano percipiraju: precjenjuju koliinu pozitivnih podraaja, a podcjenjuju koliinu negativnih. Stoga treba u klinikom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljaju u smjeru optimistike percepcije., depresivci tono procjenjuju tone negativne i lane pozitivne informacije, a loije procjenjuju tone pozitivne i netone negativne, to dovodi do depresivnog realizma odn. negativistike slike svijeta koja nije nuno iskrivljena, nego je razliita od slike svijeta nedepresivaca, osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjea neugodnih sadraja odn. svojih prijanjih depresivnih epizoda, to dalje produbljuje njenu depresiju to je u skladu sa pojavom uenja ovisnog o stanju kada se zapameni sadraji najbolje odn. najlake, najbre i najee dosjeaju u emocionalnom raspoloenju odn. tonu identinom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamivanja tih sadraja, depresivci e neodreene i nejasne situacije interpretirati odn. prosuditi negativnije od nedepresivaca budui da se svaki dogaaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijanjim informacijama, a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije, i jo k toma dosjeaju vie pozitivnih nego negativnih iskustava, depresivci (a) oekuju u budunosti vie negativnih dogaaja nego nedepresivci (b) procjenjuju sebe kao neuspjene u socijalnim odnosima, a nedepresivci se procjenjuju kao uspjeni, (c) imaju esto doivljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim to im se u ivotu dogaa, (d) imaju negativno miljenje o sebi, (e) vlastiti neuspjeh pripisuju

(2)

(3)

(4)

(5)

84

internalnim stabilnim faktorima kao to su vlastite osobine, dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. Zakljuno, depresivne osobe razliito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski:

(1)

selektivno (a) previaju odn. ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju negativne, (b) lake usvajaju odn. pamte te bre dosjeaju negativne informacije, a oteano skladite i dosjeaju pozitivne to dovodi do vee prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativistikih kognitivnih shema, procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvruju negativistiku shemu (dakle, negativne), a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. ne potvruju stvorenu negativistiku shemu (dakle, pozitivne) budui da informacijsku vrijednost novih informacija odreuje stvorena negativistika shema,

(2)

to odvodi do perzistencije depresije u zatvorenom kognitivnom krugu ili depresivnoj spirali u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloenje pojaavaju depresiju, a to pojaanje depresije pojaava kognitivne procese koji vode daljnjem pojaanju depresije itd. . Dakle, unato pozitivnim informacijama kojima je izloena, depresivna osoba registrira preveliku koliinu negativnih podraaja zbog ega stvara negativistiku kognitivnu shemu odn. negativno se shematizira. Nakon toga, pojedinac prvo zapaa i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom, koje se nameu i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije, koje prodiru u sistem vrlo teko kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. Navedeno dovodi do daljnjeg uvrivanja postojee sheme i odravanja generalnog negativistikog raspoloenja. Slijedee su osobine depresivnih i anksioznih shema:

(1) (2) (3)

sadrane su u LTMu, grupiraju se u subsisteme, ovisno o motivima koji pokreu osobu, distorzija: predstavljaju procesiranja informacija, kognitivnu distorziju odn. neadekvatan nain selekcije i

aktiviraju se podraajima koji su u skladu sa tom shemom, pri emu se aktivira ona shema koja je relevantna za podraaj: negativistika shema depresivaca se aktivira podraajima koji se percipiraju kao gubitak, a anksiozna shema anksioznih se aktivira podraajima koji se percipiraju kao prijetei i opasni odn. ugroavajui, samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa sada e mi se neto strano dogoditi, dakle mislima ije se pojavljivanje ne moe kontrolirati, kada se aktiviraju, utjeu na (a) prijem informacija, putem specifinog kontinuiranog usmjeravanja panje samo na odreene podraaje, (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamivanja samo nekih informacija, (c) evaluaciju odn. interpretaciju dogaaja na nerealistian nain a koji proizlaze iz interakcije osobina dogaaja i aktivirane kognitivne sheme, (d) oekivanje buduih dogaaja i konano, (e) donoenje odluka, procesiranje informacija u skladu sa postojeom shemom je automatsko odn. nesvjesno, pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zato su anksiozni.

(4) (5)

(6)

to dovodi do njene dominantosti, hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge, alternativne sheme. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju:

sadrajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja, pravila i pretpostavki o tome kakva
je stvarnost i kakvi smo mi sami,

procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija.


MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. Ispitanici su dali samoprocjene na veem broju bipolarnih skala, ukljuujui i

85

dimenziju zavisnost-nezavisnost. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. za pol zavisnosti: vezan, sputan, ogranien) pri emu se ispitanici moraju to bre odluiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni bre percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni. BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojeom shemom pojma o sebi odvija automatski odn. nesvjesno u eksperimentu sa dihotinim sluanjem i pridodanim zadatkom. Metodologijom kao u prethodnom istraivanju utvrdio je sheme o vlastitom ja. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podraajnih rijei: u lijevo uho imenice, a u desno pridjeve, pri emu, prema uputi ispitanici trebaju obraati panju na podraajne rijei u desnom uhu odn. trebaju obraati panju na imenice. Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podraaj. Pokazalo se da je:

(1)

krae vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podraaji u skladu sa shemom o sebi, a u lijevo uho neutralni podraaji, to se tumai time da se podraaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira, to oslobaa panju za brzo reagiranje i dovodi do kraeg vremena reakcije, krae vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podraaji koji su u skladu sa shemom o sebi, to se tumai time da podraaji koji su u skladu sa shemom, bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobaaju panju za brzo reagiranje i dovode do kraeg vremena reakcije, due vrijeme reakcije kada se u desno daju podraaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi, a u lijevo uho podraaji koji su u skladu sa shemom o sebi to se tumai time da se podraaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira, natjee sa podraajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira, to dovodi do dueg vremena reakcije.

(2)

(3)

Vea koliina samooptuivanja, beznadenost, negativistika dosjeanja... ne moraju a priori nuno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava, ve mogu ukazivati na stvarno lo ivot ispitanika, sa enormnom koliinom negativnih iskustava. Kliniar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta.

3.4.2. BECKova teorija depresije

86

Depresija je, prema BECKu, generalizirani poremeaj raspoloenja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagoava na adekvatan nain na promjene u okolini. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativistikog naina miljenja kojeg naziva kognitivna trijada i koju ine slijedee negativistike odn. depresivne kognitivne sheme:

(1) (2) (3)

negativistika procjena sebe (samoprocjena) odn. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuivanja: ja sam bezvrijedan, pun nedostataka, nevoljen i nesposoban za sreu, naivan sam i glup, negativistika procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemogue prijei i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim, nemam povjerenja u druge ljude, negativistika procjena budunosti: moja budunost je beznadena i crna i nemam snage da utjeem na nju, pa u njoj oekujem daljnje i neizbjene tegobe i neuspjehe. Nita mi se u budunosti nee dobroga desiti.,

to dovodi do generaliziranog uvstva bespomonosti odn. apatinosti, koje je u osnovi anksioznosti i depresije . Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim ivotnim dogaajima. Na primjer, djeca mogu usvojiti stav da nita to uine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. Oni poinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budunost kao munu. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem ivotu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. razoaranje kao totalni poraz, to dovodi do depresije. BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativistikih misli u depresiji, koje se javljaju spontano i naglo, a da pacijenti nisu svjesni zato im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje to uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podraaji npr.?). Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamene, te se kasnije pojaavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. kognitivnih distorzija odn. sistematskih logikih pogreka u miljenju (procesiranju informacija) koje su najee arbitrarni zakljuci na osnovu nedovoljnih, kontradiktornih i/ili neodreenih informacija. Osnova veine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija, pri emu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte dogaaja (koji su najee nebitni detalji izdvojeni iz konteksta), a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. To je gotovo automatski proces koji zapoinje usmjeravanjem panje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) oekuje, a nastavlja se zapamivanjem tih informacija i njihovim daljnjim koritenjem u procjenjivanju situacije. Stvaranjem takve vrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom, to objanjava zato depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. Najee kognitivne distorzije depresivnog miljenja su:

(1)

Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglaavanje vanosti minornih neuspjeha odn. negativnih dogaaja, pri emu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika teina. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i slue za daljnje selektivno pridavanje vanosti novim informacijama. Apsolutistiko sve ili nita (crno-bijelo, dihotomno) miljenje je kognitivna distorzija kod koje se dogaaji vide kao ili dobri ili loi. Na primjer, pojedinac moe intimni odnos koji je zavrio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom, bez obzira na prole pozitivna iskustva iz toga odnosa. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac moe svako svoje postignue koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom. Prekomjerno generaliziranje tipa sve je protiv mene je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih dogaaja u slinim situacijama. Na primjer, pojedinac moe primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce, oekujui da e svi odbiti njegovu prijavu za posao.

(2)

(3)

87

Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom, osjeajem bespomonosti, to odrava negativno rasploenje i onemoguava pojedinca da se usmjeri na pozitivne aspekte svoga ivota, a kod intenzivne depresije dovodi i do osjeaja gubitka kontrole nad svojim procesom miljenja.

3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa BECK , EMERY i GREENBERG (1985, 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifinim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potitenih, tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifina za anksioznost i koju karakteriziraju specifine automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak, samosaaljenje i pesimizam, anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fiziku opasnost ili neko drugo ugroavanje. Anksiozna shema se formira pod utjecajem biolokih faktora kao to su:

genetski (konstitucionalni, nasljedni) faktori kao to je npr. (a) visoka podraljivost ivanog sistema
odn. snien prag za podraaje kod introvertiranih, (b) gen za depresivnost utvren kod Amia prolazni ili trajni neurokemijski poremeaji, stanje umora, te pod utjecajem socijalnopsiholokih faktora, prvenstveno faktora uenja kao to su: postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini, posebno u obitelji, postojanje meuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost,

vlastito iskustvo sa veim brojem negativnih-averzivnih, opasnih-prijeteih i stresnih situacija.


Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama bre i lake percipiraju i procesiraju prijetee odn. ugroavajue podraaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagoenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju razliito obojene emocionalno neutralne rijei i emocionalno kritine rijei, i trai se identifikacija boje. Pretpostavka je, da se semantike osobine rijei odn. njihovo znaenje natjee sa fizikim osobinama rijei odn. sa njihovom bojom, pa e ispitanici kojima je znaenje pojedinih rijei relevantno imati due vrijeme identifikacije boje, nego ispitanici kojima znaenje tih rijei nije relevantno. MATHEUS I McLEOD (1985) su pomou stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali due vrijeme prepoznavanja boje za rijei kao to su nespretan, glup, ali ne i za rijei rak, infarkt, za koje su due vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati usporeujui uinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. Pokazalo se da su podraaji u vezi sa paucima prije tretmana imali due vrijeme prepoznavanja, nego poslije tretmana. Autor naglaava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgraivati novu.

88

3.4.4.Ostali modeli depresije (1) MODEL ASOCIJATIVNE MREE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamene negativne emocionalne doivljaje putem ponavljanja negativnog iskustva umreuje odn. povezuje u posebne asocijativne mree. vorovi takve mree su negativna emocionalna stanja, a niti (konci) iskustvo koje te vorove povezuje. Na primjer, iskustvo odlaska u kolu moe povezivati vor krivnje zbog loih ocjena i vor anksioznosti zbog predstojeeg ispita znanja. Uz intenzivnije emocije, vor s vremenom postaje velik odn. poinje imati nii prag pobudljivosti, pa ga relativno malo podraaja aktivira to dovodi do dosjeanja ostalih negativnih iskustava (depresirajuih asocijacija) sa kojima je taj vor povezan, to dalje poveava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloenje kulminira u osjeaju bespomonostibeznadenosti odn. zarobljenosti u negativne emocije. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka ivotna iskustva za pojedinca depresirajua jer ugroavaju odn. onemoguavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najee je to kod odraslih osoba privreivanje), ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za odravanje te socijalne uloge (npr. rastavom braka se gubi uloga supruge). Ta depresirajua iskustva dovode do nesklada izmeu oekivane uloge i realizirane uloge, to moe rezultirati depresijom, pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi, nego o njenoj okolini, kao to je to kod prognanika i izbjeglica. Depresirajue raspoloenje zbog nesklada izmeu oekivane i realizirane uloge se moe lako prenijeti sa roditelja na dijete. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu vanu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom, pa model potvruje injenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih, potencijalnih zamjenskih uloga, pa ugroavanje jedne vane ivotne uloge kompenziraju drugim ulogama. (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn. predodbom o sebi, odn. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omoguava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. Istraivanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lake i bre) od negativnih, koje zanemaruju. Depresivne osobe, naprotiv, bre i lake procesiraju negativne informacije o sebi. Model uspjeno tumai nastanak, tok i odravanje depresije. Depresija zapoinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi, to dovodi do promjene slike o sebi. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni nain procesiranja informacija, intenzivira poremeaj i odrava ga. Blaga depresija proizlazi iz nesklada izmeu slike o sebi i informacija iz okoline, a kod teke je ve stvorena negativistika odn. loa slika o sebi. Model potvruju ranije navedena istraivanja koja pokazuju da se lake i bre procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi bre procesiraju negativne informacije, i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teko mijenja. (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba, zato to se bre dosjea negativnih informacija ima negativistiki stil kauzalnoatribucijskog zakljuivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok, a sastoji se iz slijedeih atribucija:

(1) (2)

neuspjehe neopravdano pripisuje sebi, a ne okolini odn. drugim ljudima: ja sam za sve kriv i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima, neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima, npr. vlastitom sposobnosti, a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima, npr. sluaju,

89

(3)

koristi moralne atribucije, koje dovode do samooptuivanja i osjeaja krivnje.

3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija nauene bespomonosti SELIGMAN (1967) je uoio slinost izmeu pojave nauene bespomonosti (NABE) koju je izazivao i istraio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima, a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujuim dogaajem, kao to je to npr. gubitak posla, smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti. U eksperimentima kojima je potvrena pojava NABE se pokazalo da psi izloeni neizbjeivom elektrinom oku kasnije nisu mogli nauiti kako da izbjegnu ok koji se mogao izbjei. Dakle, izloenost podraaju koji se ne moe kontrolirati ui organizam da je bespomoan u prisutnosti tog podraaja i onda kada se taj podraaj moe kontrolirati. @ivotinje koje su razvile nauenu bespomonost, pokazuju u ponaanju simptome sline simptomima depresivnih ljudi, kao to su stres, nedostatak motivacije - letargija, tekoe u uenju i sl. . SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi moe proizai iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podraajima, to odovodi do oekivanja da e i budui averzivni podraaji biti izvan kontrole pojedinca. Dakle, ljudi mogu postati depresivni, ako naue da percipiraju sebe kao bespomone u kontroli potkrepljenja iz okoline, bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podraaja, ili o dolaenju do pozitivnih podraaja. Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz circulusa vitiosusa: neuspjeh moe dovesti do osjeaja bespomonosti i oekivanja daljnjih neuspjeha. Potvrivanje oekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjeaj bespomonosti, koji dovodi do jo manjih oekivanja..., itd. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju oekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda moe utjecati na ishod postavljenog zadatka. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici, (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su proli kroz postupak uenja NABE. Svi ispitanici su rjeavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspjeno rjeavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika, a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspjeno rjeavanje ovisilo iskljuivo od sree. Prije poetka rada na svakom zadatku od ispitanika se traio iskaz odn. procjenu o tome kakav uspjeh oekuju. Pokazalo se da:

nedepresivni ispitanici na zadacima ije rjeavanje ovisi o trudu prilagoavaju svoja depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su proli kroz postupak uenja NABE ne

oekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rjeavanju prethodnog zadatka, dok na zadacima ije rjeavanje ovisi o srei odravaju istu razinu oekivanja, prilagoavaju svoja oekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku, odn. odravaju istu razinu oekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo.

Navedna koncepcija nije mogla protumaiti:

nisko samopotovanje tipino za depresivce, individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije, individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoni iako im se
dogaaju neugodnosti, neki postaju bespomoni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i razliitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE nauena,

zbog ega su ABRAMSON, SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju nauene bespomonosti

90

Autori smatraju da pojava depresije uslijed nauene bespomonosti kod ljudi koji ponavljano doivljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogunosti kontrole nad podraajima, nego i o nainu na koji ljudi sebi objanjavaju vlastite neuspjehe, odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu, s obzirom na slijedee dimenzije atribucije: internalnost/eksternalnost , stabilnost/nestabilnost i globalnost/ specifinost. Pojedinac koji ponavljano doivljava neuspjehe moe, prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha:

internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama, samooptuujui


se, a ne npr. drugim ljudima, looj srei ili distraktorima iz okoline,

stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole,
pa nita u vezi kontrole neuspjeha ne moe uniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima, ta pojedinac ini,

interpretiraniem neuspjeha kao dogaaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve
a uzroke uspjeha: eksternalnim faktorima, nestabilnim faktorima, interpretiranjem uspjeha kao dogaaja koji ima specifine i ograniene posljedice. Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifini doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa sniavanjem samopotovanja, stabilne atribucije sa perzistencijom odn. kroninou depresije, a globalne atribucije sa generalnou odn. intenzitetom osjeaja bespomonosti. Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrena je u istraivanju rodilja koje su znaajno ee imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost, pripisujui tekoe postpartalnog perioda vlastitim osobinama. Eksplanatorni stil se moe protumaiti i kao temeljna osobina linosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam - pesimizam. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja, na olimpijskim plivaima, i na profesionalnim koarkakim timovima koji kao optimisti postiu bolje rezultate nego kao pesimisti, ak i nakon prethodnih neuspjeha odn. poraza. Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzrono-posljedinoj vezi, odn. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji, jer je mogue da je takav stil zapravo posljedica depresije. Teorija je potvrdila postavku da je depresija bespomonosti kompleksan poremeaj koji ukljuuje:

kognitivni poremeaj: poremeaj procesa uenja, motivacioni deficit: pasivnost i letarginost, pad samopotovanja, afektivni poremeaj: osjeaj bespomonosti i intenzivne tuge.
Osjeaj bespomonosti je, dakle kompleksan doivljaj koji podgoduje, odrava, a ponekad i uzrokuje depresiju.

91

Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti:

eksperimentalna NABE kod ljudi, proizala iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi
treningom vjetina kojima se izbjegava averzivna stimulacija,

omoguavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve veeg i veeg
napora se stjee vee samopouzdanje u rjeavanju zahtjevnih ivotnih zadaa.

DWECK je (1975) tretirao kolsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE, koje su uitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh, i koja imaju veoma slab uinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju vie nekontroljivim uzrocima, kao to je vlastita nesposobnost, a manje kontroljivim uzrocima kao to je to uloeni trud. Autor je sproveo dugotrajni viednevni program rjeavanja zadataka, u dvije grupe djece. Jedna grupa je uopuivana da preuzme odgovornost za uinjene greke i da ih pripisuje nedostatku uloenog truda. Druga grupa je prolazila iskljuivo kroz iskustvo uspjeha, tj. ispitanicima u toj grupi su omoguavana iskljuivo uspjena rjeenja postavljenih zadataka.. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rjeavaju veoma teke zadatke, tako da je bilo neizbjeno da ona nee moi uspjeno da odgovore na najvei broj tih zadataka. Pokazalo se da je se uinak djece kojima je prethodno bio doputen samo uspjeh bio nii od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su nauena da snose linu odgovornost za svoj uinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda. 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu, izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja, koji odreuje globalnageneralizirana oekivanja ishoda nejasnih i novih buduih situacija i upravlja ponaanjem pojedinca. Neki ljudi, nazvani internalci smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja, odn. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. Neki ljudi, nazvani eksternalci smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sree, sluaja, Boga ili drugih ljudi. Dakle, eksternalci vjeruju da je sve ono to im se deava stvar sree, sudbine, Boga..., a internalci vjeruju da mogu u najveoj mjeri upravljati svojom sudbinom. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 estica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji, pri emu ispitanik oznaava onu reenicu koja vrijedi za njega odn. bolje ga opisuje. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponaanja pojedinca u nepoznatim situacijama. Slijedee su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole:

(1) (2)

lokus kontrole nije potpuno generalizirano oekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni, kao ni lokus kontrole u razliitim podrujima ivota (npr. neko moe biti internalan na poslu, a eksternalan u emocionalnom ivotu), skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna, kako Rotter smatra, nego se, prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet, (2) vjerovanje u politiki odgovoran svijet, (3) vjerovanje u teak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet, neke reenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadre i kontrolabilne i nekontrolabilne inioce odn. uzroke: npr. upuuju i na trud, i na sposobnost, nasljedne uzroke ili sreu, pa se, prema WEINERu (1986), brka lokus i kontrolabilnost inioca, u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednaiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u sluaj, sudbinu, odluku Boga, utjecaj drugih ljudi nemaju istu teinu. Zato LEVENSON (1974) predlae da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u sluaj, sudbinu, Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. Opravdanost toga postupka potvrena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini, tada za svoje zdravlje nita ne poduzima pa to vjerovanje negativno utjee na tok lijeenja, a ukoliko vjeruje da njegovo

(3) (4)

92

zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja), onda to vjerovanje pozitivno utjee na tok njegovog lijeenja,

(5)

skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase, nego niim klasama i manjinskim grupama.

Slijedei nalazi su dobiveni uvoenjem navedenog konstrukta u kliniku psihologiju:

(1) (2) (3) (4)

anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole, koji tokom terapije prelazi u internalni, internalnije osobe vie sudjeluju u lijeenju, a naroito su dobri efekti, ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh, a eksternalnij se manje pridravaju ljenikih uputa, efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji, ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost, najefikasnije se lijee oni somatski i psihiki bolesnici koji imaju slijedeu kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi.

3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa, koji govori o generaliziranim oekivanjima, BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifinih osobnih oekivanja pojedinca odn. vjerovanja ili predvianja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. konkretnim i specifinim ivotnim situacijama:

oekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. posljedicama vlastitog ponaanja tipa akoonda, npr. oekivanje da ako marljivo uim onda poveavam vjerojatnost uspjeha na ispitu,

oekivanje u vezi s vlastitom efikasnou (OVE) odn. u vezi sa sposobnou-uspjenou

uspjenog izvoenja nekog ponaanja u zahtjevnoj/prijeteoj situaciji tipa mogu/ne mogu to uiniti, npr. oekivanje da sam sposoban nauiti gradivo za ispit.

Oekivanje vlastite efikasnosti moe biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno). Pozitivno oekivanje o vlastitoj efikasnosti potie vjerojatnost prihvaanja izazovnih zadataka i energinost (odlunost), trud i ustrajnost u njihovom izvoenju. Negativno OVE onemoguava nalaenje osobnih i okolinskih izvora za uspjeno suoavanje sa stresom, to dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi, pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor, trema, psihomotorni nemir, anksioznost...). BANDURA smatra da je oekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odluujue za izvoenje nekog ponaanja. Na primjer:

vjerujem da marljivost poveava vjerojatnost uspjeha na ispitu, ali ako uz to oekujem da nisam u
stanju nauiti gradivo, ni ne poinjem uiti za ispit, pojedinac moe vjerovati u uspjenost tretmana protiv puenja, ali smatra da osobno nee biti efikasan u slijeenju tog tretmana, pa se ne uputa u taj tretman

pojedinac uspjenije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoi i nosi.

93

Ljudi se meu sobom razlikuju efikasnost:

u slijedeim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu

(1) (2) (3)

sadraj vjerovanja, s obzirom na teinu zadatka odn. zahtjevnost ponaanja: koji odn. koliko teak zadatak mogu savladati, snaga vjerovanja: koliko snano vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvriti odn. iskazati neko ponaanje i openitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na vei broj situacija i ponaanja ili samo na neke.

Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedea etiri izvora:

(1) (2) (3) (4)

informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prolog iskustva : kako sam se prije nosio s tim ili slinim zadatkom?, informacije iz tueg iskustva: kako se on/ona nosio s tim zadatkom?, putem informacija iz medija (knjiga, filmova...) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspjeno izvrili neki zadatak, verbalna persuazija drugih ljudi tipa ti to moe, doivljaj emocionalne aktivacije: doivljaj intenzivnog emocionalnog uzbuenja u izvoenju nekog zadatka snizuje oekivanje vlastite efikasnosti i obratno.

Koncepcija je potvrena u istraivanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobini ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suoavanja sa fobinim objektom (podraajem) imaju u krvotoku povienu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. Kako njihovo oekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije, tako opada razina tih hormona u krvi. Autor pokuava navedenom koncepcijom protumaiti efekte psihoterepije smatrajui da su efikasne su one psihoterapije:

koje poveavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost, jer to ovjek vie vjeruje u
svoju efikasnost, to e upornije i dulje ustrajati u tome da rijei svoje probleme,

koje ukljuuju verbalnu persuaziju, kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost, radi
navoenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje, kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuim iskustvom,

koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvoenju nekog zadatka.


Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponaanja odn. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost izmeu te dvije varijable u 80-90 % sluajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvoenje zadanog zadatka preteno nisu bili efikasni u izvoenju tog zadatka i obratno. Slijedei su nedostaci opisane koncepcije:

prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrena je samo kod fobija i kod
odvikavanja od puenja,

slaganje izmeu procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponaanja predstavlja zapravo


slaganje procjene namjere da li emo i to emo uiniti i kasnijeg ponaanja

pojmovi namjera i odluka teko se razluuju od pojma oekivanje.

94

Oekivanje vlastite efikasnosti moe se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom, koja se, prema THOMPSONu (1981) moe ostvariti na 4 naina:

(1) (2) (3) (4)


.

behavioralnom kontrolom: direktnim suoavanjem i reakcijom sa neugodni podraaj, informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. podraaju, kognitivnom kontrolom: promjenom miljenja o situaciji ili zadatku, retrospektivnom kontrolom situacije, u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti, putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubudue moemo kontrolirati svoje ponaanje u njoj.

3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi, prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistika cilja:

ostati u ivotu odn. preivjeti, biti relativno sretni odn. bez boli i patnje.
Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno miljenje i adekvatne emocije koje ih prate, a iracionalno miljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili ak potpuno blokiraju njihovo postizanje. Tako je, na primjer, prikladno da ljudi postaju oprezni i bojaljivi odn. anksiozni u novoj okolini, ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. Ellis smatra da su miljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono to netko misli, esto i osjea, a ono to osjea postaje dio njegovog miljenja. Miljenje i uvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da unutranje tvrdnje koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. Unutranje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne, ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju. Ellis nadalje smatra da emocionalni poremeaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i neloginosti miljenja i iz neprihvaanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogunosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr. iz masovnih medija). Ljudi, prema Ellisu imaju uroenih i steenih tendencija odn. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. Uroene tendencije potvruje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj ive. Tendencija ka iracionalnosti stie se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snano se uvruje, budui da su djeca vrlo sugestibilna. Iracionalne ideje, koje su za bespomono stanje djeteta bile prikladne, ali nisu prikladne za odraslu osobu, odravaju se iz slijedeih razloga:

dijete ne moe jasno i kritiki razmiljati, dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba, roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje, predrasude,
stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete,

indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i odravanje iracionalnih ideja.

95

Poremeeno emocionalno funkcioniranje potie i odrava jedno ili vie od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja:

(1)

u omnipotenciju i perfekciju: svatko (ukljuujui i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponaajua osoba u svim moguim situacijama i u svemu ta radi, umjesto: trudim se da se ponaam to je mogue bolje, ali prihvaam sebe kao nesavrenu osobu, koja ima ope ljudske slabosti i neke svoje specifine mane, u bezuvjetnu ljubav: kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaen(a) od ljudi koji su mi vani, drugi se prema meni moraju ponaati pravedno, obzirno i ljubezno, umjesto: kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampotovanje i izboriti se za odobravanje samo u odreene nune svrhe (npr. radi napredovanja u poslu) i vanije je voljeti nego biti voljen, u uspjeh: moram uspjeti i postii odobravanje za sve to inim inae u sebe smatrati bezuspjenom i bezvrijednom osobom, u stabilnost: uvjeti u kojima ivim moraju biti i ostati dobri, tako da mogu uvijek, bez muke i napora dobiti sve to elim, ili e svijet postati za mene odvratan, a ivot nepodnljiv, u saveni red: uasno je, grozno, oajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako elim i ako neto izgleda ili moe postati opasno ili zastraujue trebam o tome bez prekida misliti umjesto ako neto u ivotu ne ide kako treba, trebam se suiti sa tom situacijom i pokuati sve da se ta situacija promijeni, i/ili dovede pod kontrolu i uini manje opasnom/zastraujuom, u vanost prolosti: prolost je neizmjerno vana, pa ako je u prolosti neto snano djelovalo na moje emocije i ponaanje, to i u sadanjosti i zauvijek utjee na mene umjesto: trebam uiti iz vlastitog iskustva, a ne robovati mu, u nemogunost kontrole: uope nemam kontrolu nad vlastitim emocijama umjesto imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama, samo ako se odluim da je steknem, u pasivnu sreu: najjednostavnije je ne suoavati se sa ivotnim potekoama i odgovornou, i pustiti da sve ide kako ide i srea se moe postii inercijom i pasivnou, umjesto: trebam se disciplinirati i suoiti sa ivotom, najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog, u nadnaravno: potrebno mi je neto jae i vee od mene samog (npr Bog, natprirodna sila, sudbina...) da bi rijeio svoje probleme umjesto: moram se sam suoiti sa svojim problemima i pokuati ih rijeiti, moje okoline, pa moram uloiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji elim umjestio nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni e njima biti od male koristi,

(2)

(3) (4) (5)

(6) (7) (8)

(9)

(10) u potrebu mijenjanja drugih: za mene je egzistencijalno i vitalno vano to rade drugi ljudi iz

(11) u pravednost: ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etino, ljudi koji izvode
loa djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kanjeni, umjesto: neka djela koja izvode ljudi su neprilagoena, a ljudi koji ih ine su neznalice - jer se ne znaju drugaije ponaati ili su emocionalno poremeene osobe,

(12) u vanjske uzroke: ljudska nesrea je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne moe
djelovati umjesto: ljudske nesrea uzrokovana je i odravana stanovi-tima koja ovjek zauzima prema dogaajima, a ne samim dogaajima, koje koristi bilo u prvom licu, bilo u obliku direktnog obraanja pojedincu (npr. Vi smatrate da...). Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima, koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponaanju, npr.: to (rak izazvan puenjem ili sudar pri vonji u alkoholiziranom stanju) se meni ne moe dogoditi,

96

postoji pravo i savreno rjeenje nekog problema, pa ne treba initi nita dok se ne nae to rjeenje,

ako ne uspijevam postii neto izuzetno u ivotu, onda manje vrijedim od onih koji su ve neto
izuzetno postigli, uvjerenja uvaenih autoriteta ili veine su zasigurno tona i ne treba ih preispitivati. Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremeaje, pothranjuju osjeaj bespomonosti, snizuju oekivanja vlastite efikasnosti, i spreavaju pojedinca da potekou podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. neugodnih emocija i racionalno se suoi sa situacijom. Slijedee su osobine iracionalnih vjerovanja:

(1) (2) (3)

zahtjevnost (perfekcionizam, grandioznost, netolerancija): osoba nareuje (zahtijeva, diktira) sebi i drugima da se njene elje, preferencije, enje i zahtjevi (perfekcija, omnipotencija, bezuvjetna ljubav, uspjeh, stabilnost, savreni red...), bezuvjetno zadovolje, prekomjerna generalizacija doivljenog neuspjeha/neugode, koji se tumae kao opa neuspjenost: npr. vjerovanje u vanost prolosti ili u nemogunost kontrole, ponavljanje praeno uasavanjem: kada netko ili neto nije u skladu sa eljama ili zahtjevima pojedinca, poinje beskonano negativistiko lamentiranje, to dovodi do poveanog emocionalnog uzbuenja,

to sve zajedno interferira sa racionalnim miljenjem i djelovanjem. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza odravanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela, pri emu je A = aktivirajui dogaaj (activating event), B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn. kognitivna procjena pojedinca o dogaaju A, C = krajnja posljedica (consequence) odn. reakcija pojedinca na dogaaj i/ili vjerovanje o dogaaju: zadovoljstvo/srea ili neugodne emocije odn. emocionalni poremeaji kao to su anksioznost ili depresivnost. Pojedinac pogreno pretpostavlja da C odn. neugodna emocija slijedi direktno iz A, a ne zapravo iz medijatorne varijable B, odn. smatra da su negativne emocije posljedica dogaaja, a ne interpretacije tog dogaaja. Dakle, A = activating event: oznaava aktivirajui dogaaj (neko zbivanje, ponaanje) B = belief system: oznaava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe) C = consequences: oznaava posljedice ili reakcije osobe (npr. srea, emocionalni poremeaj)

Na poetku smo spomenuli Shakespearea koji kae da nema dobrog i loeg, ve ih miljenje ini takvima. To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajui dogaaj). 2. Nakon toga slijedi naa interpretacija tog dogaaja, i to u skladu sa naim vjerovanjima (B). 3. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doivljavanja (C) to znai da je nae emocionalno doivljavanje nekog zbivanja determinirano prije svega naom interpretacijom tog zbivanja, a ne samim dogaajem.

Pravi slijed dogaaja:

A B C

Meutim, naa logika svakodnevnice ne uzima ba u obzir ovaj stvarni slied dogaaja. Odreeni dogaaj (A) se tumai kao jedini i izravni uzrok nae emocionalne reakcije (C), odnosno nae emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nunom posljedicom tog dogaaja, ne

Pretpostavljeni slijed dogaaja:

A
97

uzimajui u obzir da mi uope nismo doivjeli neki objektivni dogaaj, ve samo nau interpretaciju tog zbivanja, koja je nuno prola kroz filter naih vjerovanja i naeg svjetonazora. Pretpostavljeni slijed dogaaja je dakle: A C, ignorirajui da je upleteno i nae kognitivno obraivanje te situacije.

B C

Ellis smatra da su strahovanje za budunost, osjeaji razoaranosti i beznaa potpuno normalni kada pojedinac doivi gubitak (npr. gubitak posla). Meutim, ako se na to nadoveu iracionalna vjerovanja, dolazi do teih emocionalnih poremeaja i do depresije odn. do intenziviranja utjecaja negativnih dogaaja na ivot pojedinca. Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju dogaaje oko sebe. U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti, a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu, prihvaanje nesigurnosti, neizvjesnosti i rizika, fleksibilnije i racionalnije miljenje, prihvaanje sebe, te posveivanje nekom ili neemu. Svrha RETe je da pojedinac stekne realistiniju i tolerantniju ivotnu filozofiju.

98

4. ISPITNA PITANJA
4.1. Popis ispitnih pitanja
1. 2. 3. 4. U emu se razlikuju teorije linosti i to im je zajedniko Strategije ispitivanja linosti Doprinos kognitivnog pristupa klinikoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa klinikoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistiki model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponaanja i doivljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doivljavanja i ponaanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponaanja i doivljavanja Tehnike opaanja i procjenjivanja linosti Razlike izmeu laikog i strunog opaanja Pogreke kod procjene i opaanja

5.
6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.

17. Utjecaj linosti dijagnostiara na uspjenost procjene


18. 19. 20. 21. [to sve ini kliniku osjetljivost psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opaanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara linosti

22. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike


23. 24. Slinosti i razlike izmeu projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Kliniki intervju: svrhe u koje se koristi, oblici, ciljevi, faze, prednosti, nedostaci

25. Biografski pristup u ispitivanju linosti: cilj, faze i pravila prikupljanja podataka
26. 27. 28. 29. Studija sluaja: od ega se sastoji i je li svako psiholoko testiranje studija sluaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: to sve ukljuuje Prognoza: njeno mjesto u klinikoj psihologiji

30. Klinika i statistika prognoza: usporedba


31. 32. 33. Glavni efekti klinike prognoze Kako odreujemo uspjenost predikcije Tipovi i metode validacije klinikog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza, logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvruju da ovjek prima i reagira na nesvjesne informacije

34.
35.

99

36. 37. 38.

Problem samoiskaza: glavna ogranienja Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije

39. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa


40. 41. 42. BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn. psihike funkcije naroito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oteenja i zato Tipine potekoe ljudi sa mozgovnim oteenjima

4.2. Varijante pismenog ispita


A 1. Kulturalni model 2. Operacione definicije abnormalnog ponaanja i doivljavanja: osnovni problemi 3. Biografski pristup u ispitivanju linosti: cilj, faze i pravila prikupljanja podataka 4. Kada i kako koristimo skale procjene 5. Ispitivanje mentalnog statusa: to sve ukljuuje 6. Utjecaj linosti dijagnostiara na uspjenost procjene 7. [to sve ini kliniku osjetljivost psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8. Tipovi i metode validacije klinikog pristupa

9. Kliniki intervju: svrhe u koje se koristi, oblici, ciljevi, faze, prednosti, nedostaci
10.Glavni efekti klinike prognoze B 1. Statistiki model 2. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa klinikoj psihologiji 3. Problem samoiskaza: glavna ogranienja

4. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije


5. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 6. Slinosti i razlike izmeu projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Klinika i statistika prognoza: usporedba 8. Biografski pristup u ispitivanju linosti: cilj, faze i pravila prikupljanja podataka 9. Pravila dobrog opaanja 10.Q-sort tehnika C 1. Medicinski model 2. Razlike izmeu laikog i strunog opaanja 3. Koje su mozgovne odn. psihike funkcije naroito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oteenja i zato 4. Prognoza: njeno mjesto u klinikoj psihologiji 5. Slinosti i razlike izmeu projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6. U emu se razlikuju teorije linosti i to im je zajedniko

100

7. Kliniki intervju: svrhe u koje se koristi, oblici, ciljevi, faze, prednosti, nedostaci
8. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara linosti 9. Tipovi i metode validacije klinikog pristupa

10.
D

WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza, logika i nedostaci

1. [to sve ini kliniku osjetljivost psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. Utjecaj linosti dijagnostiara na uspjenost procjene 3. Kada i kako koristimo skale procjene 4. Teoretsko objanjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremeaja 5. ? 6. Strategije ispitivanja linosti 7. Funkcije psihodijagnostike 8. Tehnike opaanja i procjenjivanja linosti 9. Doprinos kognitivnog pristupa klinikoj psihologiji E 1. Subjektivni model

2. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doivljavanja i ponaanja


3. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponaanja i doivljavanja 4. Funkcije psihodijagnostike 5. Prognoza: njeno mjesto u klinikoj psihologiji 6. Kako odreujemo uspjenost predikcije 7. Koje su mozgovne odn. psihike funkcije naroito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oteenja i zato 8. U emu se razlikuju teorije linosti i to im je zajedniko 9. Tehnike opaanja i procjenjivanja linosti

10.
F

Teoretsko objanjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremeaja

1. Psihodinamski model 2. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvruju da ovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3. Doprinos kognitivnog pristupa klinikoj psihologiji 4. BECKova trijada i nastanak depresije

5. BANDURAina teorija samoefikasnosti


6. Studija sluaja: od ega se sastoji i je li svako psiholoko testiranje studija sluaja 7. Razlike izmeu psihometrijskog i klinikog testiranja 8. Utjecaj linosti dijagnostiara na uspjenost procjene

9. Kliniki intervju: svrhe u koje se koristi, oblici, ciljevi, faze, prednosti, nedostaci
10.Pogreke kod procjene i opaanja

101

G 1. Psihodinamski model 2. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike

3. [to sve ini kliniku osjetljivost psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza, logika i nedostaci
5. Ispitivanje mentalnog statusa: to sve ukljuuje 6. Studija sluaja: od ega se sastoji i je li svako psiholoko testiranje studija sluaja

7. Kada i kako koristimo skale procjene


8. Teoretsko objanjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremeaja 9. Tipine potekoe ljudi sa mozgovnim oteenjima 10.Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doivljavanja i ponaanja

102

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

5. LITERATURA
BERGER, J.: Psihodijagnostika, Nolit, Beograd,1984., BIRO, M.: Klinika psihologija, Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1990., DOBSON, K. S., PUSCH, D.: Psychopatology, in RAMACHANDRAN, V. S. (Ed): Encyclopedia of
human behaviour, Academic Press, San Diego, 1994,

FISKE; S. T; TAYLOR, S. E.: Social Cognition, McGraw-Hill, Inc., New York, 1991, FULGOSI, A.: Teorije linosti, [kolska knjiga, Zagreb, 1987., HUDOLIN, V.: Rjenik psihijatrijskog nazivlja, [kolska knjiga, Zagreb, 1985., KENDELL, R. E.:The principles of classification in relation to mental disease, in Shepherd, M.,
Zangwill, O. L.: General Psychpatology, Cambridge University press, Cambridge, 1986, emotivne terapije, Drutvo psihologa SR Hrvatske, Zagreb, 1985., Hall, New Yersey, 1994

KRIZMANI], M.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije, u Ani, N. (ur.): Racionalno NEVID, J. S. ; RATHUS, S. A. ; GREENE, B.: Abnormal Psychology in a Changing World, Prentice PETZ, B. Psihologijski rjenik, Prosvjeta, Zagreb, 1992. .

THE END
psiNET INICIJATIVA KLINIKA PSIHOLOGIJA (PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIKOM PSIHOLOGIJOM) Zagreb, ... 1998.

103

You might also like