Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije 1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji 1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji 1.4. Korišteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistički model 2.2.5. Behavioristčki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja 2.5.2. Opažanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Klinički intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti 2.5.8. Studija slučaja 1

2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti 2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja 2.7. Klinička prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji 2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze 2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze 2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije 2.8. Validacija kliničke metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreške 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

2

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.  Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu

klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika, provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,

• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u • u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,

ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

 Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) (2)

jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b) upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem, dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno simptomatski, a manjim dijelom etiološki,

a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1)
(2)

evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema, evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara. Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

3

a koliko objektivnim činiocima. fiziološkom. racionalnost . koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije. životni prostor. u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove. i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr. crte ličnosti. (2) organizma i (3) reakcija odn. topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn.1.idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca (nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije).1. kao što su npr.. u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer. specifični metabolički procesi. kojima svaka teorija daje različiti naglasak. odnosi u grupi. situacija u kojoj se ponašanje manifestira... vanjskog ponašanja organizma. subjektivnost . fenomenološko polje. faktori ličnosti.. odnos podražaj-reakcija. (2) (3) (4) 4 . odn. koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno različitom terminologijom. u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave.determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. motivi. genetsko naslijeđe. odnosi u obitelji..2. škola. . u kojoj mjeri su ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole. (4) (5) FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje teorija ličnosti: (1) nomotetičnost . životni prostor.2. nagoni. sistemi navika. Sličnosti i razlike između teorija ličnosti Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće: (1) (2) (3) (4) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn. u naglašavanju podražajnih varijabli: npr.iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima. kakva je dinamika razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je. ili reakcijskih varijabli. potrebe. polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika. za osobine ličnosti može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa. stil življenja. fizikalnom i socijalnom okolinom. da li smatra da je čovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka.. iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja. (5) Teorije ličnosti se razlikuju: (1) (2) (3) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti. organizmičkih varijabli: npr. tjelesna građa. doživljajima pojedinca.objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn. sloboda . odn. kakva je njena struktura. (sub)kultura kojoj pojedinac pripada. TEORIJE LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili nasljedne varijable kao što su npr. tipovi ličnosti.. simptomi i sindromi.

• fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti. Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti. smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti.heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. odn. ličnosti. kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn.nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj mjeri istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja. putem kojih jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje: • sintetički (holistički) pristup. biokemijski. prema kojem kriteriju razlikujemo: • homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam. pod malim utjecajem okoline. njegova ličnost u cjelini.  Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe: A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i 5 . odgovor.elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti. a u kojoj mjeri su određeni okolinom: • nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. te su kao takvi stabilni odn. koje imaju subjektivni pristup (9) proučavanju ličnosti.(5) holizam . genetskom strukturom-predispozicijom. • analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podražaj(6) homeostaza . dimenzija reaktivnost . oblikovana odn. naučena pod utjecajem okoline. • empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i (8) spoznatljivost . a time i ponašanje i ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava. koje imaju objektivni pristup proučavanju ličnosti. mjerenja i eksperimenta pri čemu: • behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti. zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže. razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti. • reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te podražaje.proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju: • proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fiziološki. biološki ili psihološki. • heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i (7) nasljeđe . pa među njima nema općeg konsenzusa. smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti.okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem.

temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli. utjecaj stavova. ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja. koja sadrži verbalnu. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija ličnosti. nestabilnosti koeficijenata korelacije. a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju). dominantnost/submisivnost. vjerovanja i očekivanja intervjuera. Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih pozicija. agresivnost. odn. putem kliničkog intervjua. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer.. odn. te načine i postupke njihovog mjerenja.B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja. putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa: konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti). Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opažati. što se koristi za dijagnostiku i predikciju ličnosti. ili (b) putem konfirmatorne FA validirao određeni unaprijed formulirani strukturalni model. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. Empirijskopsihometrijski pristup. (2) (3) AD1. 6 . Strategije za ispitivanje ličnosti Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti: (1) Klinički pristup. pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna. teorija ili mjerni instrument ličnosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim manifestnim varijablama. subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr. da bi se kasnije klinički primijenili. AD2. koji je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama. koji dovodi do značajne fluktuacije odn. tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima. 1. između kojih se razlike smanjuju. zatim se utvrđuju njihove metrijske karakteristike. na pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja. Faktorskoanalitički pristup.2. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći: (1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika. halo-efekt. te u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika.2. poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu. koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka. behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički intervju). Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije varijabli indikativnih za ličnost. kao nestandardi-zirani mjerni instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua. prikupljanja podataka (faktografski intervju). pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na različitim uzorcima).

osvijestiti njenu svrhu. (5) AD3. Na primjer. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma.3. identifikacije. nego i u većoj mjeri psihoterapijom. sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina prije dijete. formuliranju čestica u instrumentu odn. pitanja koja ćemo postavljati.3. što produljuje efekte terapije. savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . nego su trivijalne. 1. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane.1. Pokazalo se. što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. a “lakše gore”. koji dovodi do pogrešne interpretacije faktora na osnovi tih varijabli. odn. Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mršavljenja. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne. U trećem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista težina. interpretacije i imenovanja faktora. a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa). što dovodi do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu. dakle da je behavioralna terapija. što varira ovisno o jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača. i počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. Dakle. a time i u kliničkoj psihologiji. DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što. što se tumači plasticitetom metabolizma organizma. 7 . posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija. a da se povrati samo 5 tjedana. BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja: čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. Naime. garbage out”) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije. koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija putem potkrepljivanja. efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom. kompozicija manifestnih varijabli. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom.(2) (3) (4) nereprezentativan uzorak odn. vremenski domet terapije. pa se npr. kod kojih se realnost ličnosti konstruira. a 7 tjedana da se natrag dobije. pa čim se počne uobičajeno jesti. izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom. Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća. u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”. subjektivan je u: (1) (2) (3) postuliranim konstruktima polazne teorije. svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina hrane. da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju. pri čemu se apriorno mogu izabrati ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost. što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (“garbage in. premda je objektivan u primjeni. Pojava kognitivnog pristupa Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji.

suzbijanje stresa. tretman ovisnosti. 1. bolna sjećanja. što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP. (2) (3) (4) Pritom se koristi niz kognitivnih teorija. (8) (9) (10) a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji.. . npr. naučena bespomoćnost. proces evaluacije sebe i okoline. tretman depresije i anksioznosti. i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape. 8 . taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj. misli i ideja u nesvjesno.. asocijativne mreže. negativističko mišljenje. kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn. tretman gojaznosti. nisko samopoštovanje. patološkog doživljavanja i ponašanja. Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao: (1) (2) (3) precipitativni odn. kako ta znanja interno reprezentira odn. izrazito eksternalni lokus kontrole. kako se inkorporiraju u već postojeće iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje.. sadržaji pamćenja i mišljenja. pohranjuje.  Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponašanja. npr. terapijski faktori. proces atribucije. pripreme za operacije. neadekvatna sekundarna procjena kod suočavanja sa stresom. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti (1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom. gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene. negativne atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije. tretman odn. uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji.Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija.3. Na primjer. negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju. koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka. modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija. pripreme za bolne pretrage.2. Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje. preventivu i terapiju kod srčanih bolesti.. emocija i ponašanja. npr. faktori vulnerabilnosti odn. distorzije percepcije. rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok.

kako percipiraju. interpretira. Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija. da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje. • loš brak. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne psihologije.Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao što su: • pomanjkanje socijalne podrške. • labilan tip živčanog sustava. Na primjer. kako pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na ponašanje. problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu. Na primjer. 9 . Prema kognitivnoj psihologiji. Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne situacije. može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo. svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni. osobni i okolinski... ili da su “svi ljudi loši”.  Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu: (1) (2) (3) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju.3. • gubitak bliske odn. • nezaposlenost. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn.3. važne osobe. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. evaluira neki događaj i donosi odluke. 1. Moramo upoznati kako pojedinac percipira. pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”.

socijalno-kognitivne teorije. posebno u obitelji i pri odnosu liječnik. kako bi se utvrdili načini modifikacije neprilagođenih emocionalnih reakcija. koncepcija o motivaciji za postignućem. • SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti. • samopoštovanja. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole. • socijalne percepcije.(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. LAZARUSova kognitivna teorija emocija. 10 . WEINERova teorija atribucije emocija. • teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije. posebno depresije i anksioznosti. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. • kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja. kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije. JONES/DAVISova teorija korespondentnog zaključivanja. posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije: • KELLYjeva teorija personalnih konstrukata. KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema. • BANDURAina teorija samoefikasnosti. • motivacije. kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje. Među te teorije i koncepcije spadaju: • teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa. kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi. • ELLISova racionalno-emotivna terapija. kod anksioznosti i depresivnosti. ATKINSONOVa koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji. • model anksioznosti BECKa. • BECKova kognitivna teorija nastanka depresije. • prosocijalnog ponašanja. koje nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. FESTINGERova teorija kognitivne disonance. EMERYja i GREENBERGa.bolesnik. što je važno za prevenciju depresije i anksioznosti. ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivnokognitivne konzistencije. WEINERova teorija atribucije postignuća. • kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije. kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju. Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima: • nastanka nekih emocija.

1.4. KORIŠTENI AKRONIMI
• AND/P • d/p • l/p • NABE • o/p • OVE • PPP • RORT • TAT = abnormalno doživljavanje/ponašanje = doživljavanje/ponašanje = ličnost/ponašanje = naučena bespomoćnost = opažanje/procjenjivanje = očekivanje vlastite efikasnosti = psihopatološki poremećaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

11

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

(1) (2) (3) (4) (5)

administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja, preventivna: radi planiranja prevencije, dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima, evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije, istraživačka: radi formiranja homogenih grupa.

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji govore “prazno”, “šuplje”, “muklo”. Nakon što je primljen, pseudopacijent nije više govorio o tim simptomima i ponašao se potpuno normalno. Autor i još sedam asistenata, sa istom pričom o slušnim halucinacijama, posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio: • da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost pisanja”, • da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”, nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici. Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

• na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom slučaju,

kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otpušteni sa dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja, ali ne i do potpunog izliječenja), ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja: pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice, kontaktu s njim, reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraćanjem pogleda i odlaskom, su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine,

• osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog • osoblje je, smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem, potrošilo minimalno vremena u

• osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema, pa
na osnovu čega je autor zaključio da:

(1) (2)

psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena, dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe,

12

(3)

postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama.

Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da opaze ono što nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraživači. Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno “lažnima”, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.

2.2.MODELI ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA
Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a počinje psihopatološki poremećaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

(1) (2)

modela, koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i simptomi.

Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni, abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani, među postojećim modelima postoje prekrivanja.

(2)
(3)

U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. 2.2.1. Subjektivni model Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. tko se ne ponaša tako nije normalan”. Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:

(1) (2)

koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć, koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.

Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

(1) (2) (3)

ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć, a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu, mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini, zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,

pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

13

. te od eksplicitnih (legalnih odn. osobni doživljaj nesreće i patnje.: • u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim. • na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi.5. seksualna devijacija. različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća. ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr. 2. Model se često koristi u svakodnevnom životu. Mojsije. 2.6. 2. npr. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja. 2.2. posao.2. a u zapadnoj • • civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. 14 .7. 2. koje određuje kultura). i obratno. (c) veliko odstupanje od uobičajene socijalne uloge. 2. slobodno vrijeme.2.4. posljedicom PPP. 2.3. intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva. postoje neugodna čuvstva odn. Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”. dezorjentacija odn. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponašanja odn. pitanje je što je to loša prilagodba. mjestu definiranja: npr. Buda. Nedostatak modela je u tome što: (1) (2) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja. Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava. Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi: 1.1. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje. kao što su Konfucije.2. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa zahtjevima socijalnih uloga. u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije. načinu života” 2. zakonskih). (b) promjena socijalne uloge u nižu. (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao što su obitelj..: “normalno je ono ponašanje koje se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn. odn. što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna. ometa se okolina. sudjelovanje u razgovoru u društvu. emocijama i ponašanju.. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca.3.. Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponašanje.2. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od implicitnih (podrazumijevajućih.. a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u utvrđivanju utjecaja kulture: • na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu. Isus. “idealnu osobu”. prema slijedećim kriterijima: 2. veliko odstupanje od odn. uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima. kao što je to gledanje sugovorniku u oči. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju. “lošu” prilagodbu odn. dok se u evropskoj civilizaciji odn.

na to da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP. a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija). što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu depresije. • TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponašanje putem zakona. manje objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac. u odnosu 8:1. fetišizam. što dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedeći kulturalno specifični PPP: • amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. koji se susreće u primitivnim društvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. među prijeteljima. postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito interpretiraju. nego za muškarca. nije psihički poremećen. počinivši neko krivično djelo. sve dok se ne padne u nesvjest. način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju. Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju više stresa u svom životu nego muškarci. se u odnosu na žene. ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela. češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima. Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu. pa se oslobađa krivnje. kao što je to ubojstvo npr. počinivši krivično djelo.• na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi. psihički je poremećen. Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate. zrela odrasla žena se smatra submisivnom. Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo. pa stvarno više pobolijevaju. ratni zločinci. 15 . uz potpunu neosjetljivost na vanjske podražaje. koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji. Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena. što potvrđuje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi. a rijedak drugdje. koji mogu razlikovati dobro od zla. u profesionalnim grupama. koji se aktiviraju kod dijagnostičara: na primjer. ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane. voajerizam i pedofilija). koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu. iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju. pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo. a kod žena simptomom PPP. ekonomskim klasama te religijskim i etničkim grupama. npr. a češće kritizirane za neuspjeh. nesamostalnom. mazohizam. Kod muškaraca. pa se ne može osloboditi krivnje. Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni. i upućuje se na liječenje i obratno. sadizam. bez djece. kao što su to npr. u agitiranom i agresivnom ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne. Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi žene. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora. a neuspjeh sebi. nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP: (1) (2) (3) (4) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh. prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP. u što spada ekshibicionizam.

regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti. poremećaji karaktera. 16 . diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili. što se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu.  Nedostaci ovog kriterija su slijedeći: (1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji. koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje. doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn. odn.2. Statistički model Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te distribucije: (1) (2) (3) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja. mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije: najčešće se javljaju abnormalna ponašanja. velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn. odn. iza kojih slijede behavioralni poremećaji: neuroze. a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele normalne distribucije). koje se smatraju “duševnim bolestima”. bez da se daje eksplicitni odgovor: • prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno • prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn. često ne uzima u obzir stratumske. (2) (3) Uz statistički model se javljaju dva pitanja: (1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?. EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske psihoze. dok se u drugoj smatra normalnom je problematičan. diskretno i kvalitativno različito. već kvalitativno odn. npr. na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji.  Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene zube. nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane. koje se mogu izraziti normama. koje odstupa od prosječnosti. odn. na kontinuumu. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja.2. oštra granica.4. (2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP kategorijalan. psihopatije. koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje. koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”.

superego). kod Alzheimerove bolesti. u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematične semantike. koja se u svijetu napušta. utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam. prošlim učenjem.2.  Doprinosi psihoanalitičke teorije su: (1) (2) (3) poticajno je djelovala na mnoge struke. Behavioristčki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije. sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamičke aspekte ličnosti. (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i (3) selektivne percepcije. razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG. Za razliku od medicinskog modela. uklonila je tabue sa područja seksualnosti.2.6. Prema ovom modelu. kao što su medicina. kod poremećaja pažnje. pa je abnormalno ponašanje rezultat: (1) (2) (3) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr. veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih varijabli. 1977) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću. prethodnog iskustva kao npr. nezavisno od ida (4) (5) (6) (7)  Nedostaci teorije su: (1) u metodologiji: (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama. dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest. imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata. neispoljavanje psihičke energije. kvantificiranje. umjetnost. posebno među medicinarima. potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama. Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti. id. posebno psihologije učenja na područje psihopatologije. a kod nas i dalje perzistira. razinom aktivnosti. ponašanje je uvjetovano: (1) (2) (3) biološkim funkcioniranjem organizma. (2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja (2) 17 . (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovječne žene. 2. motivacijom odn. i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi.2. kod fobija. psihologija. njihovo mjerenje odn. odn. nego premećaj u funkcioniranju ličnosti. promjena u motivaciji kao npr. a posebno uz prevladavanje ida. koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica ličnosti (ego.5. i time potaknula interes za znanstvena istraživanja u tom području.

pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. VAN PRAAG. Američke psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV.8. (3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i ponašanje pojedinca. 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn. Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. to se izmaštalo ili odsanjalo.. sukobi u obitelji. Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP. čiji pobornici Ana FREUD. odgoj u stresnoj okolini. posebno za shizofreniju.Revisited. (2) što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. SULLIVAN. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL. najvažniji regulatori ponašanja čovjeka. okolinskih uvjeta odn. 2. Ponašanje i doživljavanje. npr. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo. Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag. Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi: (1) (2) ICD-9 odn. čime se približavaju postavkama kognitivne psihopatologije. fizička i/ili emocionalna deprivacija. BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren. a ne prošlo iskustvo. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije. a trebalo se po teoriji dogoditi. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori. ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn. 1962. bolest se neće uopće pojaviti ni razviti.7. ili dijateza može biti slaba. a stres precipitativni odn. KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag. pa ako simptomi na osnovi 18 . pokretajući faktor pojave PPP. DSM-III-R odn. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III. do genetske predispozicije ili dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline. FROMM.2. patogenezu PPP potrebna interakcija između: (1) organskih uzroka odn. na planu poremećaja u doživljavanju i ponašanju. odgoj sa shizofrenim roditeljem. uzročni faktor. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca. neadekvatan način suočavanja sa okolinom i sl. koja je institucija tog modela. Izvori stresa su npr. 2. bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj okolini. pa opet dolazi od ispoljavanja PPP.2. koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno. kao što su preveliki zahtjevi okoline. stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori. tretira se različitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici. Dijateza je etiološki odn.

tako da se osobu zamjenjuje etiketom. zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose. što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe. efebofilija se smatra patološkom sklonošću starijih žena prema mladićima. prihvaća sebe. da se ne preklapaju. • ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. a patološkim se smatra i nostalgija. vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom. u nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj. pacijent se smatra izliječenim.odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti. • ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna. uslijed višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature). somatskih poremećaja. etiologiju. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko liječenje. i dobiva naziv pathopatrialgija. prihvaća novine i uspješno podnosi stres. halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na neki PPP. kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja. onanija se počinje smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste. Na navedeni je način mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. (7) (8) (9) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od organskih odn. prihvaća odgovornost. da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP. dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. kao što je to na fizičkom planu. “lijepi se” za osobu. fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama. a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi. npr. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim. kao npr. Na primjer. kao što je konstrukt i “mentalni poremećaj” ili “duševna bolest”. a to su samo hipotetički konstrukti. 19 . Zbog navedenog. • uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima.kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu. simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju različiti tretman. definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije . traže se organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. svojstvima organizma. a kada se neki sindrom proglasi bolešću. etikete. Nedostaci medicinskog modela su slijedeći: (1) (2) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature. • kompetentna je u većini životnih situacija. što može izazvati odbacivanje i zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe. . (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”. iskazuje sampoštovanje. pruža mu se zaštita i prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje. dijagnoza ima svojstvo oznake odn. “radi na svom zdravlju”. imaju i iste uzroke odn. na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima. prilago-đava se okolini. odn. što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn. već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti: (3) (4) (5) (6) • zadovoljna je sobom. ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti. model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome. a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka.

koji neposredno upućuju na organsku etiologiju. promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene depresije. Na primjer. do deluzije veličine. koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa. (b) kemijske. koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr. udarac u glavu. Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P. neinfektivne bolesti. svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija. Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije. a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalneegzogene depresije. sistemske bolesti.2. a u koju kategoriju bolesti još spadaju npr. koja je organski uzokovana. koja je uzrokovana psihološkim uzrocima. uživanje droge ili alkohola. encefalitis i meningitis. koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke: npr. koje utječu na kemizam mozga. sindromska. koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. koje se svrstavaju u tri kategorije: (1) (2) (3) infektivne bolesti.2. Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. 20 . u biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti. endogene depresije se smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera. pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji. koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psihološke. npr.9. koje uzrokuju mikroorganizmi.

kontinuumima odn. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn. grupu. kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata. • dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani • hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima subordiniranosti. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama. biokemijskih poremećaja strukture ili funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. definiranje manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom. Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: (1) (2) omogućava znanstvenu komunikaciju. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. čime se potiče razvoj novih spoznaja. a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju znanja neizvediva. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju. SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. etiološka klasifikacija za sada neizvediva. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete simptoma odn. temeljena na podacima dostupnim prije početka tretmana. najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. Na primjer. objekata. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u području dijagnostike. ili na osnovu očekivanog ishoda poduzetog tretmana. Na primjer. klasifikacija infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija.2. budući da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva. pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu. Svrha i oblici klasifikacije Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu. a ne nakon tretmana. ETIOLOGIJE odn. PROBLEM KLASIFIKACIJE 2.3. pojava i procesa u nekom području istraživanja: (1) (2) (3) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. PPP se može sprovesti na osnovu: (1) PROGNOZE odn. sistematizacije entiteta odn. • diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni (izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. a izvediv je putem diskretnih kategorija. budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i predviđanje ishoda bolesti. koordiniranosti i supraordiniranosti. kontinuiteta ili hijerarhije.1. omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije. sveobuhvatan popis kategorija entiteta. pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn. Etologijska klasifikacija je najpoželjnija. zbog nepoznavanja etiologije većine njih. sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta. U području mentalnih bolesti je. To je danas primarni način klasifikacije PPP.3. efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja. na osnovu poznatih fizoloških odn. (2) (3) 21 . putem kontinuuma ili putem hijerarhije.

Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b. d. e i f. e i f. Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma.2. Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostičkih kategorija: (1) diskriminativna valjanost odn. Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu. a kombinaciju “a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili. e i f su “većinom prisutni”. eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze.2. (2) 22 .. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni.. a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. simptom c “predstavlja valjani dijagnostički znak”. ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a. a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest simptoma. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan izvor nepouzdanosti dijagnoza. e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. operacionim definicijama. simptomi d. neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b. Operaciona definicija AND/P Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma. • ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. b. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a. kovarijacija između parova sindroma minimalna. e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima. Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”. d. d. b i c. diskriminativna valjanost odn. odn. izbor: • ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. b. koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće imaju karakterističan vremenski slijed. Navedeni pristup proizlazi iz činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji čine klinički sindrom. c. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu. bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn. d.” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma.3. ključnim. • inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu kombinaciju simptoma. 2. dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu. simptome c. c. Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih siptoma. koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih PPP. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn. koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione definicije nekog PPP: 1.” Ovakva formulacija daje korisne informacije. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu. zajedno sa barem dva od simptoma c.

proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma.3. što je nužno jer etiološki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze. koja se zasniva na fiziološkim odn. otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija je nužno privremena. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna. razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije. Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. (4) (5) Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici. kliničkih sindroma će i dalje perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se. identifikacija simptoma odn. dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom. nije bio slučaj sa Alzheimerovom bolešću. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine: (1) (2) (3) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma jesu. a operacione definicije čine dijagnostički sistem za klasifikaciju. simptomatska definicija odn.2. posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo. da bi metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile prihvatljive. (2) u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma. potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama simptoma. sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome. Budući da simptomi čine operacione definicije PPP. koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije. poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr. biokemijskim poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava. što npr. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21. Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom. doduše 23 . Bez obzira na navedeni trend. Navedeni problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja. 2. te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma.(3) sadržajna valjanost odn.

kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim članovima.. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993. a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostičkih kategorija. DSM-III-R iz 1987. “neorganskim”) psihozama. nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke. imali su svaki svoje vlastite specifične sipmtome. veoma je konzervativan u promjenama. nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke termine. premještanje dijagnostike tog poremećaja sa sindromske na etiološku os klasifikacije. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: započinje organskim psihozama.. itd. a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija. gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P. AD1.sastojao iz relativno malog broja sindroma. uz pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni.. ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP. a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja. Posljednja verzija ICDa sadrži također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremećajima. 9. (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja. prema International Clasification of Deseases. kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje verzije odn. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostičku kategoriju. ali koji su bili međusobno različiti odn. ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije. treća revidirana verzija”. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim verzijama ICDa iz 1939. što se prevodi kao “Međunaro-dna klasifikacija bolesti.. neurotski poremećaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza. pa su promjene.  Nedostaci ICDa su slijedeći: (1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. devete revizije ICD-9 iz 1979. Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili četveroznamenkasti kod.. budući da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo članova.. Tako na primjer. pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza. nakon čega slijede poremećaji ličnosti. neurotskim poremećajima. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom. DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju: 24 . ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi poremećaja ličnosti. U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi: (1) (2) ICD-9. za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija. revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979. (2) (3) AD2. Klasifikacija mentalnih bolesti odn. a za neke PPP simptomatske odn. jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije.. i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive.

poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari. POREMEĆAJI LIČNOSTI. diskontinuirana klasifikacija. kao što je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj. sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće funkcioniranje. v. na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima. shizofrenija i drugi psihotični poremećaji. socijalnu adaptaciju. uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje. uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini. koja je originalno psihoanalitički termin (b) odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina. osjetljivost na penicilin. (a) postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. operacioni dijagnostički kriteriji AND/P. (2) (3) (4) pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP. multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. tretman i/ili ishod PPP. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE. a stresova nije bilo. poremećaji hranjenja. čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. KLINIČKI SINDROMI.(1) multiaksijalna odn. a što manje inferencijalan. pri čemu se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. profesiji i slobodnom vremenu. . iv. iii. ozljeda glave. poremaćaji kontrole imulsa. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. poremećaji spavanja. (c) izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan. i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman. jasno. poremećaji spolnog identiteta. na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn. tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje. na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. . ali je proces klasifikacije znatno složeniji. poremećaji raspolo-ženja. oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu. PSIHOSOCIJALNI STRESORI. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza. Osi kojima se koristi DSM su slijedeće: i. psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika. Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo. poremećaji suđenja i drugi poremećaji. koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn. dijagnostičkih kriterija. obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr. kao npr. ii. termina “anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE. ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na dijagnozu. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije: 25 . kao npr. anksiozni poremećaji. Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP. eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze.

a nisu psihijatrijski poremećaji).  Evaluacija DSMa je pokazala da: (1) (2) (3) pouzdanost dijagnoza odn. na osi III: hipertenzija. postavlja se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn. kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika.(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji. na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi. poremećaji hranjenja. histrionska. poremećaji kontrole impulsa. psihotični poremećaji. poremećaji spavanja. na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj. diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju. zavisna i opsesivno-kompulzivna ličnost. na osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se više dijagnoza na jednoj osi. narcistička. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa razvojem DSMa. poremećaji prilagodbe. seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta. prema DRAKE i VAILLANT. i budući da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija. na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. 26 . ali dijagnoza može biti jednofacetna. dijagnostički sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i ponašanju. shizoidna. 1985. poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari. ali se somatski poremećaji ne nalaze). shizotipna. DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II. Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna. delirijumi. kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi. na osi II: zavisna ličnost. granična. . a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi. disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi). Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP. pokriva čitav spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze. poremećaji pamćenja. kognitivni poremećaji: demencije. anksiozni poremećaji. afektivni poremećaji. somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na: • reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija. Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima. U pravilu. antisocijalna. koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostičkog sistema: 1. izbjegavajuća. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi.

a što manje inferencijalan. koje je pitanje postalo od posebne važnosti za poremećaje ličnosti. pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika. nego su ekstremi dimenzija ličnosti.. ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija. koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. • prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila. Dakako da je manja ekološka valjanost onih dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino znanstvena validacija. a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) egodistonička homoseksualnost. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. a ne napredak znanosti na čemu se jedino mogu zasnivati takve promjene. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatološka dijagnostička kategorija. da li kategorijalni sistemi klasifikacije. kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja.. za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji. dijagnostike. valjanost odn. • upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke • konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima. a ne njihovu istinsku prirodu odn. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u cjelini. pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja. Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostičkom sistemu. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti. socijalnih: socio-ekonomskih. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedeće osobine: • primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice. putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike. ali se ne približavaju zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. 2. a manja kod ostalih PPP. ili općenitije. savjetovališta.• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno. izraziti kao položaj na kontunuumu. • uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških. pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn. domovi zdravlja. kako bi sistem bio što više deskriptivan. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma minimalna. opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P. etničkih te fizikalnih uzroka. mora postojati dijagnostički konsenzus ili suglasnost.. pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. koji je problem proizašao (A) iz 4. psiholoških. a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. sociokulturalnih. 27 . Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP. diskriminativna 3.

pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: • diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn. kod dihotomne klasifikacije: (1) (2) funkcionalnih i organskih poremećaja. dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv. grupe poremećaja mogu iskazati na dimenzionalan način. • daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije. U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje. pložajem na dimenziji. Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija. diskretnu tipologiju: (1) (2) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn.• navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije. a takva klasifikacija je također prisutna u području PPP. 2. prije nego postane primjenjiva. a ne imenom kategorije. (3) Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: (1) (2) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije. nekog neograničenog raspona. • otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička kvalifikacija je nužno privremena. pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. a dimenzionalna za kontinuirane varijable. što bi vodilo kontinuumu. pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima. ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. klasifikaciji. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. psihotičnih i neurotičnih poremećaja. • dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar 28 . kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija. Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za druge poremećaje. a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski. može se iskazati algebarski ili geometrijski. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna.4.3. često treba biti konvertirana u kategorijalnu. Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan. dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. kao npr.

studija slučaja. kognitivni testovi (npr. ispitivanje mentalnog statusa. MMPI. pojedinog PPP ili grupe PPP. WAIS). u testsituaciji i testovi ponašanja. projektivne tehnike. uz korištenje kliničkih postupaka opažanja i procjenjivanja. upitnici i inventari ličnosti (npr. dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene. Cornell Index). problemi-ma (2) I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima: • koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn. Nakon što je određena priroda varijable odn. biografski pristup. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?. neuropsihološke baterije. • jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn.pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata. opažanje znakova i simptoma. klinički intervju. onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje među njima?. može se pristupiti njihovom mjerenju pri čemu: (1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali. kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. 29 .

Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema. pristup u mjerenju koji može biti (a) grupni (normativni). kada primjenjuje globalne tehnike kao što su klinički intervju i projektivne tehnike. 2. kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratični). Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće: • opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja • opažanje znakova i simptoma • opažanje putem skala procjene • projektivne tehnike • samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti • klinički intervju • biografski pristup u ispitivanju ličnosti • studija slučaja • tehnike za opažanje vlastitog ja • ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn. kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja ili U pravilu.4. nediferencirano. načina i sekvenci opažanja. • objektivizirano definicijom mjesta. predmeta. što utječe na način odn. ali se u pravilu počinje sa kliničkim intervjuom.4. tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi: • o teoriji uz koju pristaje kliničar. (b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja. kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti. • o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje.4. OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE LIČNOSTI 2.2. na osnovu čega su moguća intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini. • ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli. • ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn. dok je laičko slučajno.2. kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje.1. vremena. Razlike između laičkog i stručnog opažanja Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je: • namjerno. 30 .

Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine. koji ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije. stroge ili umjerene procjene.4. ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije. 2. temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira više internalno (osobinama). pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca.4. a osobine dijagnostičara irelevantne. a manje točno osobe koje su različite od nas. po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti U idealnom slučaju. ponašanju i ličnosti pojedinca. logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane. • dijagnostički kriteriji i • dijagnostičar. iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine koje procjenjuje i općeg dojma odn. aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opažača. a manje eksternalno (situacijom). pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena. pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog. pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog. pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o utvrđenim činjenicama. konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage. psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable: • činjenice o psihofizičkom stanju.3. socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne. dominantne osobine. jer su dijagnostički kriteriji konstantni.2. pogotovo ako se radi o neuspjehu. Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima: (1) (2) (3) (4) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične. pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivača da daje različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju.4. 31 .

kompetencija dijagnostičara. dok nepovoljno djeluju: • pretjerana samouvjerenost. pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na dijagnostičku procjenu: 1. 6. koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. kako opažači ne bi subjektivno određivali što opažati.. posebno pouzdanosti i valjanosti. • socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama. implicitna teorija ličnosti.proces opažanja i procjenjivanja i . • specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne povećava nužno pouzdanost kliničara). jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu. Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP. • ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr. • rigidnost odn.. 4. distanciran odnos prema “vlastitom ja”. halo-efekt. • socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu. • percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari kod sebe nezadovoljni. • specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba. • prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta. a odnose se na: .. 5. posebno u timskom radu. iskustva koje je ograničeno odn. 2.4. istraživanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate. Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati: • vrijeme. nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja.Međutim. visoka socijalna inteligencija odn. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda. 32 . visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici. treba eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati. specifična ponašanja. koja obuhvaća: • stručnost (znanje) i kliničko iskustvo..5. 2. emocionalna ili “vruća” inteligencija. socijalne interakcije. 3. mjesto i trajanje opažanja. pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju. pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem pacijenata.. a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe.. • nezainteresiranost za probleme klijenta.sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi.

jer više opažača povećava pouzdanost opažanja. ljudi na selu ne govore spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima. stupnjeva ilči razine. znanje i kliničko iskustvo.• način opažanja: (a1) direktno odn. • način registracije: bilježenje. • standardizaciju instrumenta. • specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike. jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja. skale procjene.. implicitna teorija ličnosti. • višekratno odn. koje je pouzdanije jer se zasniva na većem broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja. • poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr. odn.. • timsko opažanje. video-snimanje. tokom intervjua ili (a2) indirektno. u dužem vremenskom periodu. čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno poželjno ponašanje). lična jednadžba. Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn. posebno manjinskim grupama. opažača-procjenjivača): • kompetenciju: stručnost odn. • prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini. • poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”. 33 . npr. • psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti. (b1) individualno ili (b2) skupno. jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost. posebno skala procjene. • sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je: • skupno. a poboljšanja instrumenata uključuju: • reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5. kroz polupropusno staklo ili skrivenim kamerama. • objektivizirano. • reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn.

(2) (3) Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji: (1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu.2. da li • koje su situacije relevantne odn. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog. koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno. Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći: • koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju. epileptički napadi. (2) Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći: 34 . Sastoje se iz različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne. a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. u test-situaciji i testovi ponašanja Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. opažanje epizoda ponašanja odn. problem pouzdanosti opažača. koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. i dobiva se tzv. [iroki raspon ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj varijabli koje su međusobno nezavisne. te psihometrijski problemi: očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće. Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja.5. pri čemu se jedna ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu. o tome koje aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati.5. mucanje. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji. što nije garancija veće pouzdanosti. što ovisi o motivaciji ispitanika odn. socijalna participacija. svađe.1. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci. uzorak kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn. a ne znamo koji je od njih valjano opažao. “vremenski uzorak ponašanja”. indikativnim za ličnost. kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII. registriraju se različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja. i o prirodi varijabli odn. problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni uzorak ponašanja”. npr. provodi se tako da ispitivač organizira psihološku test-situaciju npr. dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane. TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA LIČNOSTI 2. Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services). uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu toleranciju na frustraciju.. Opažanje ličnosti testnoj odn. Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. tikovi. i u kojima se prati njihovo ponašanje. laboratorijskoj situaciji. (1) problem valjanosti opaženog. pri čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju.. pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje nije više spontano.

2. Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti. koje povećava pouzdanost procjena. • skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi koji ukazuju na depresiju odn. Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana.(1) (2) (3) skupe su: zahtijevaju puno vremena. Upitnici i inventari ličnosti Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti: • upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua. a daju ograničenu količinu podataka. Skale procjene Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponašanja.4. liječnici te posebno medicinske sestre. Sastoje se iz niza tvrdnji odn. 2. ali nije ekonomično. osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao što su npr. • preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman. uz uvijek ista pitanja na koja ispitanici moraju odgovoriti. u prva tri dana hospitalizacije.5. npr. 2. budući da isto ponašanje može imati različitu motivaciju. • sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata. drugim instrumentom ili promatranjem.3. Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene: • DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti. 2. i članovi obitelji pacijenta. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj strukturi ličnosti. budući damnogi pacijenti lakše razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima. 35 . pa se više koriste u istraživanjima. koji nisu podložni objektivnom mjerenju ni brojanju. njegov kognitivni status i obrazovanje. pa se koriste na slijedeći način: • prije primjene saznati što više o problemu klijenta. opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili čestine tog ponašanja kod neke osobe. zahtijevaju timsko opažanje. a manje u kliničkoj praksi. PPP klijenta. psihozu. Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje.5.5. • primjeniti ih i postaviti hipotezu. • testirati hipotezu naknadnim intervjuom. pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima. namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod normalne i subnormalne djece od strane roditelja. a • inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje. Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn. Opažanje znakova i simptoma Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn.

• rezultati dobiveni na sličnim instrumentima. npr. kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama. rijetko. oni ne kopaju po sebi nego u vrtu. socijalno poželjnih odgovora. ali mnogo manja u kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene. • niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0.. odn. Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka: (1) stupanj izraženosti odn. objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora. npr. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA. jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili. često. sa radnog mjesta). pogotovo individualna. • ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima. jer isti ukupni rezultat može proizlaziti iz različitih odgovora. uvijek/. komunikaciju dobivenih nalaza.40). putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised. stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe. stupnju čestine/intenziteta (nikad. 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije. i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. • interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna analiza rezultata. Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti: • • • • jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo. ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje. ekstraverzije. nasumce zaokružuju odgovore. mjera nekog konstrukta. npr. što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika. • procjene drugih ljudi (iz obitelji..) • postoji mogućnost preferiranja neiskrenih. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika. (b) koliko dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom. ponekad. • ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se problem značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. što može otežati • omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni. npr. mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima.  Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti: • ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja. što ih može navesti da • rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi. putem BDI (Beck Depression Inventory). književni jezik. • ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne. tokom hospitalizacije). što može navesti kliničara na pogrešne zaključke. (2) (3) Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao što su: • naknadno praćenje ispitanika (npr. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat. 36 . neuroticizma i psihoticizma.

• da kliničar sjedi sučelice ispitaniku. Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima. Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn. postavljena uobiča-jenim govornim jezikom. osim što se smanjuje ispitna anksioznost.5. 2. Dakle. BELLAK .. EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja. da je percepcija pod djelovanjem: • vanjskih faktora: prirode podražaja i • unutrašnjih faktora: intenziteta motiva.. bilo negativnog. Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna. radost. ali ne i dovoljno sredstvo. bilo pozitivnog. žalost. što se naziva projekcija iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno ispitivati i njegova ličnost. Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije. Upitnici i inventari ličnosti su nužno. čita i komentira pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr. BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije. BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili nešto drugo. Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: • • • • DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu.5. čime se. potreba i želja. u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira čitavo svoje iskustvo odn. pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena. Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima. 37 .. da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski faktori. a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom. ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je. te osobina ličnosti. što je u skladu sa Freudom. STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja. Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije. ali se time poništavaju prednosti upitnika. intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca. nakon čega primjenjuju TAT. testovna projekcija u skladu sa sugestijom. ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika. na percepciju i osmišljavanje neposredne situacije.Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako: • da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja. ličnost. a ne samo negativne aspekte. Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja. 2. dozvoljava mu da pita što mu nije jasno. dakle svako djelovanje prijašnjeg iskustva. Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala: 1.

a ne atomistički. pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja. ovisna o strukturi ličnosti. projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što pojedinac percipira odn.. nepoznatim situacijama. • pojam o sebi može biti nerealitetan. ali su u skladu sa aktualnom. glumi. što je evidentno kod psihotičara. • pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne aspekte te slike. interpretacije. tjeskobe. a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti). zahvaćati u cjelini. • pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi. Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju: (1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija. što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji. ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija. rekonstruirati. pa se može novim iskustvom promijeniti odn. i taj razvoj traje čitav život. Odnosi se na slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta. što omogućavaju projektivne tehnike. pa se mora promatrati odn. to ima više projekcije odn. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doživljaj vlastitog ja. nejasnim odn.). pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije. • ličnost se formira kao cjelina. 38 . na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju ekspresivne reakcije. • percepcija djeluje na ličnost pojedinca. koje podižu razinu anksioznosti odn. u novim. a ne na situaciji. taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života. bez iskrivljavanja. strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama. gestalt zakonitosti percepcije. crtanju. selektivnost percepcije. dolazi do prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom. ovisna o podražajnoj situaciji.. • ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono. koja se smanjuje osmišljavanjem situacije kroz projekciju svojih želja. sliku o sebi): • pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu. željama i osobinama ličnosti. Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli.Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu. (2) (3) Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika: • ličnost je proces. dodavanja. Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva. [to je veća anksioznost. • pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi. a ako se slika o sebi promijeni. • ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca.

da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mašte). a obrambena iz realne životne situacije. inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata. Projektivne tehnike se dijele na: 1. što će se pojasniti u nastavku. inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja.  Razlike testovne i vantestovne odn. osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal: • test nedovršenih rečenica. a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja: • proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja. ima manje posljedice po integritet nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma. Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost. osobine upute: uputa podstiče spontanost. nestrukturiranost. razlikovanje testovne i vantestovne odn. ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu. • može biti osviještena neosviještena. a od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate ličnost u cjelini. • test konformnosti slobodnih asocijacija. tokom ispitivanja od strane ispitanika. čime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika. • JUNGov test asocijacija 2. • ne mora biti vezana za interpersonalne odnose. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal: • RORSCHACH test 39 . obrambene projekcije. pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti. • otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca.  Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike: (1) (2) (3) (4) (5) osobine podražaja: neodređenost odn. a obrambena se odnosi samo na motiv obrane od anksioznosti. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost. a obrambena ostaje ličnosti nego što su posljedice • ako se ne koristi. Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su: (1) (2) (3) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna. kojeg ne omogućavaju druge tehnike. postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona reakcija.

Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih rečenica u prvom licu jednine. bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi. npr. • KAHNov test aranžiranja simbola. sumnja se u latentni psihotični proces.. Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947). 40 . iskazane tendencije Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio na osnovu vlastitih emocija. prisutnost simbola. Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produženo vrijeme reakcije. • igra. kojeg prati sistem za brojčano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni. što liči TATu.• test tematske apercepcije (TAT).. misli i želja. originalnost.). tehnika ekspresivnih pokreta: • test crtanja slike čovjeka ili slike porodice. • BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija). Odgovori se analiziraju: • prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora. Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija. • prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija. • test crtanja kuće/stabla/osobe. Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina: • način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme • način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja latencije.” ili u trećem licu jednine (koje više potiču otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju koja im padne na pamet. ponavljanje sadržaja (već je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost). stavova. pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti. tehnike aranžiranja: • test svijeta • LOEWENFELDov mozaik test. Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni. • ROSENZWEIGov test frustracije 3. Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča. preciznost izražavanja. ispitanika u doživljavanju i ponašanju. za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo. • psihodrama. koja može biti klinička ili selekcijska. “Volio bih znati. • analiza rukopisa 4. pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom na sadržanu projekciju.. za riječ gore je riječ dole.. samo se koristi verbalni podražajni materijal. kvalitet izražavanja. broj riječi u dopuni. je prisutna kod većine ljudi (npr.

na ego-snagu. sadržaj odgovora: čovjek (H). lokalizaciju odgovora na površini podražaja: • na čitavoj mrlji (G). a prisutna je u oblicima (1) točna. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 20-30% od R. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. fizički predmeti (Obj). a sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 4-5% od R.. 4. a navodno ukazuje na inteligenciju. 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na njima. a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. mrlji tinte (5 crnobijelih. realistična percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 70-80 % od R. a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i logičan način. a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju. a • “dinamičnost” odn. a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije. 5. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R. motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati što više odgovora ili se ograničio samo na jedan. 6. a navodno ukazuje na djelomično kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat. • upotreba samo boje mrlje (C). 2. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 0-10 % od R. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. utisak pokreta mrlje (K). a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju. posebno na nekontrolirani bijes. 41 . vatra (Fi). a studenti i visoko-obrazovani 3-5. u skladu sa listom uobičajenih odgovora većine ljudi. a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe očiglednih činjenica. a navodno ukazuje na samokontrolu odn. ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30 odgovora ukupno). (2) netočna percepcija forme (F-) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R. formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore: • upotreba samo oblika mrlje (F). 3.. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 30-50 % od R. religija (Re). popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30. krv (Bl). originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora. Postupak se može više puta ponoviti. pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim zabilješkama. i (2) primarna je upotreba boje. kontroliranu emocionalnost. javlja se u postotku 2-4 % od približno R u protokolima normalnih ispitanika. a sekundarna je upotreba forme (CF). može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme.. unutrašnji organi (At). umjetnost (Ars). navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost. • upotreba samo osjenčanosti mrlje (N). • na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. neobičan-bizaran detalj (Dd). • na podlozi (S). Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama): 1. a navodno • upotreba i forme i boje. što navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost. očit-realističan detalj (D). životinja (A). javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R. ukazuje na nekontroliranu emocionalnost.

a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika. jer ispitanik ne zna njihovo značenje.Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike. ali za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliničara. jer daje relativno mali broj odgovora. Prednosti RORTa su: • originalnost. • stresnost. koja onemogućava kvantitativna • osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje. Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom poviješću ispitanika. Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost. • predstavlja grubo mjerenje. • postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara. • odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua. jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. • predstavlja subjektivnu istraživanja. Nedostaci RORTa su: • individualna i stoga neekonomična primjena. riječ je o paranoji. različite odgovore različitim ispitivačima (sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore). a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na percepciju i mišljenje. pa je test za neke ispitanike kontraindikativan. • isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. • na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama. Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji. npr. Također koristi mrlje tinte (njih 41). prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe. • može se koristiti kao stresni intervju. • rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika. • osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja.  HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. • zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati. idiografsko-kvalitativnu metodu. radosti. • test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju. žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon pokazivanja slike. • bogat kontakt između kliničara i ispitanika. Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha. 42 . osjećaj ugroženosti. ako se vidi puno očiju. • primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača.

ishod priče (sretan ili nesretan). • validacijske studije testa nisu jednoznačne. za razliku od RORTa naglašava više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. gledali na filmu. 3. Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn. 4. Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču. 2. ili napiše priču. ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP. ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan. Na primjer. ako se test primjenjuje individualno. čuli od drugih ljudi. Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935). teoriju ličnosti MURRAYa . a to bi bile one koje se ponavljaju u različitim pričama. Osim za odrasle. Kao podražajni materijal postoji 30 spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika. Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču. Ako neki od navedenih aspekata ispusti. prisutni pritisci iz okoline. turobna slika potiče neugodne asocijacije i sjećanja. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline. TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi. ispitivač ga na ispušteno podsjeti. koje su sami doživjeli. a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). heroj priče. U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca. potrebe i želje. Nedostaci TATa: • koriste se staromodne fotografije iz časopisa. • neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu pričati priče koje su pročitali. bogatije odgovore. pa je problematična njihova podražajna vrijednost: test treba renovirati. • ocjenjivanje priča je impresionističko. na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma. 43 . Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive. Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca. ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada (sadašnjost). ili pričaju o događajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva. • za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i • validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno opažati. iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici prikazane. pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče: 1. 5. postoji verzija testa i za djecu (CAT). pri čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida. potrebe sadržane u priči.

Od ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj. utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim odn. Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji. uloga sina. U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara. koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata. 44 . prilagodljivosti pojedinca okolini. pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo.  Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece. a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati. (1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER. Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška. Koristi se kao dopuna testu čovjeka Goodenougha. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr. razbijanje vrijedne vaze u gostima). Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet. za razliku od RORTa i TATa. Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn. te nepostojanje normativa. pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana riječima i/ili postupcima druge osobe. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno iskazalo. tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe. Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije. Test daje dobar uvid u dječju percepciju svijeta i u odnose u obitelji. koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će riječima ta osoba reagirati na situaciju. (2) često se događa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju. osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn. (3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života (npr. tko je ta osoba.. Zadatak ispitanika je da u prazan prostor.: house/tree/person) se traži od ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom. 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno). Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji. koji nastoje zahvatiti ličnost u cjelini. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem vlastitih životnih uloga. što ta osoba voli i sl. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. (2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test. koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost. pri čemu kliničar može igrati ulogu oca). od engl.  Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline.  BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline.

Nedostaci projektivnih tehnika su: • subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima. Danas se projektivne tehnike koriste za: • uvid u socijalnu percepciju ispitanika. Interpretacija je relativno komplicirana. roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim.. koja sadrži verbalnu. KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija... pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće provjeriti. Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem klienta. sa Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju).. • “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren. socijalni radnik. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju. a koristi se i za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju). a valjanost nepoznata. Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr. • za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike • kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika.. .6.) koje ispitanik treba složiti prema danoj uputi. sidro. pospješiti raspad njegove ličnosti. i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika.  LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat. • uvid u međuljudske odnose ispitanika. behavioralnu i emocionalnu komponentu. mržnja. 2. a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem. početna hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju. zvijezda. Također ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti.5. Posebno je važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr. srce. jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije psihotičara. nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn. svećenik. • odgovore je teško kvantificirati. pas. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost pločice i boje). . pod pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem. Klinički intervju Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama. Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta. • uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu. • navođenje ispitanika da priča o sebi. Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav. ambivalentnu (neodređenu) situaciju. ako je ispitanik dijete. Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što su članovi obitelji.. strah. trokut. • analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno 45 .

omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema. omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa. omogućava kvantificiranje podataka. . tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni. (5) Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) omogućava spontanu odn . Tada se klijenta ne smije prekidati. omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem. što olakšava istraživanja. prirodniju i fleksibilniju konverzaciju. pod pretpostavkom da klijent najprije iznosi svoje najizrazitije probleme. polustrukturiran. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena. kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti. a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara. Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn. kod kojeg je definiran cilj intervjua. najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca. pa se različitim ispitanicima postavljaju ista pitanja. kraće traje od nestandardiziranog. njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji. Prednosti kliničkog intervjua su: (1) (2) (3) 46 služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem. klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni. što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio intervjua. Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije. tematika intervjua. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. a pitanja se postavljaju slobodno. u skladu sa čime intervjuer postavlja pitanja. intelektualni i socijalni status klijenta. dijagnosticira specifične probleme ispitanika. kod kojeg su pitanja unaprijed definirana. klijentocentrični). kod kojeg je definirano područje odn. omogućava individualni pristup svakom klijentu. koji će usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije. slično metodi usmene ankete. niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. na koje standardizirani intervju može biti neosjetljiv. što ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva. izostaviti važne informacije. atmosfera je opuštenija.funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja. intervju može biti direktivni (autoritativni. posebno s obzirom na značajne druge. Intervju može biti: (1) (2) (3) strukturiran. kako su odgovori manje kontrolirani. na osnovu čega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. prisiljavati na razgovor. slobodan (nestrukturiran). u skladu sa tim ciljem. Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) olakšava rad početnicima.

“radna dijagnoza”. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar. • centralni interesi.5. 2. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i karakterističnih oblika ponašanja pojedinca. Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua. pristranosti intervjuera: npr. na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. • prisutni i prošli psihopatološki poremećaji. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostičkih sredstava. (6) Nedostaci intervjua su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. • socijalno-kulturalna pripadnost. poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i ponašanje. na koje druge metode mogu biti neosjetljive. sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih na taj razvoj. (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno poželjnih. agresivnost. klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti. 47 . utjecaj stavova. kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua. dominantnost/submisivnost.7. vrijednosti i stavovi pojedinca. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti. tzv. • aktualno zdravstveno stanje. vjerovanja i očekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka. što potvrđuje činjenica da se nalazi kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti. • životne krize. • tok obrazovne i poslovne karijere. omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad superiornija od statističke integracije. njegove nalaze treba smatrati indikacijama. kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna). koje trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza. a ne nužno istinitih odgovora. Usprkos nedostacima. • precipitativni i vulnerabilni faktori. Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu kao što su: • tok emocionalnog.(4) (5) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika. predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu. halo-efekt. koja se može mijenjati u toku primjene i prilagođavati kljijentu. socijalnog i spolnog razvoja.

sudski spisi. medicinski dosjei. • integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja. U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata. jer su pod utjecajem psihološke cenzure i zaboravljanja ispitanika.. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja). ako je opservacija kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti ispitanika. Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja: • predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu.5. posebno glede kritičnih životnih događaja čime se dobiva • analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma. Studija slučaja Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima. sindromima odn. crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda o/ p ličnosti. • analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici. raniji psihološki nalazi. koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti). . pisma.Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi. 48 . kojim se dobiva autuanamneza. • podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću. intelektualni. obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika. 2.. • podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju.8. Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru za sistematičnost u sakupljanju podataka: • sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost. • procjene slučaja od relevantnih drugih.. • imati u vidu uzrasni. • analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji. Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti pojedinca. heteroanamneza. sprovedena. nakon čega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. • duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem. Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz: • životopisa. • predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup. umjetnička djela (literarni sastavi.

na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja. kako bi se ispitaniku olakšala diskriminacija. teško disanje. 2. grimase i manire.. tjelesna građa.5. pri čemu se procjenjuje: • orjentacija u prostoru. • pamćenje: za skore događaje. geste.Zbog važnosti terapijske studije slučaja. “gdje se sada nalazimo?” (grad. sat). izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa shizofrenijom. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara.10. frizure. šminke. nakita. seksualnosti i socijalnih motiva. odjel). koje klijent ne može razlikovati od realnosti.. pri čemu se procjenjuje: • prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće. npr. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza. i • percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja.Tehnike za opažanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja. stigmate. za postignućem npr. mjesec.5. npr. godišnje doba. ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor. euforija. manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo. suha usta. glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn. kontakt sa okolinom: pitanjima “kako se zovete?”.. 2. je Q-tehnika sortiranja. usiljen. prisutnost konfabulacija. • raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka. bolnica. vremenu i prema osobama odn. pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. npr. pri padu knjige na pod.9. pri čemu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu. artikulacija. Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta. ljutnja. Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta. tremor. nakon čega se izračunava korelacija procjena. • motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane. osobama. znojenje. 2. sadržajni aspekti govora: jasnoća i adekvatnost. 49 . bizarnosti u ponašanju. situacijama ili idejama. • afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima. govorne navike odn. Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na: 1. facijalna ekspresija.. • pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa.. ”koje je vrijeme sada?” (godina. dan. držanje i pokreti tijela (globalna motorika). pojma slike ili predodžbe o sebi.. za davne događaje. • neverbalno ponašanje: kontakt očima. formalni aspekti govora: kontroliran. jednostavnim zadacima. anksioznost. odn. • verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije. intoksikaciju ili shizofreniju. prikladnost smijeha. apatija..

. da li ga prepoznaje ili ga negira i • suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno. i da li sadrži fiksne ideje. logičan i • uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem. 50 . opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne distorzije. ili blokiran.. ne razmatrajući posljedice svojih odluka. usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema. prosječno i ispodprosječno inteligentne.• generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora. Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora. (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa. posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost.. • forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan. na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosječno. rješavanje jednostavnih aritmetičkih zadataka. interpretacija izreka. optužuje druge. koherentan.

0. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost. među nižim rezultatima.1. Prateći komentari ispitanika daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka.80. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike. računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na razini znanja iz osnovne škole. 1955). koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik. zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti. ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju. od lakših ka težim.60 ... sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn. • za procjenu inteligencije djece: WISC (1949).6.2. unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova.6. Rezultat u subtestu ovisi o stupnju školovanosti ispitanika. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0.ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom mišljenju. U ovom subtestu se također koriste poslovice..70. zasićen generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva navedena pojma slična. rST. Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat. Bizarni idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. odn.. zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti. Zadaci se prezentiraju usmeno. koja ne mora biti efikasna u rješavanju ostalih subtestova.80. nego poznavanje bazičnih i općih činjenica. a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika. PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIČKOJ PRAKSI 2. treba pokazati da ih razumije. (2) (3) (4) (5) 51 . što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno.UTR = 0. pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve. Svaki subtest je za sebe homogen odn. a ispitanik ih mora riješiti bez olovke i papira. koji im je zajednički pojam. informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti...UTR = 0. razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja. sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja. svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”.UTR = 0. 1. Psihodijagnostička procjena inteligencije Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene: • za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939).  VERBALNI TESTOVI su: (1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se traže različita znanja odn. Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr.UTR = 0. WAIS (Wechsler Adult Intelligence Scale. rST.” odn.. rST. sklop različitih specifičnih intelektualnih sposobnosti “.. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu inteligenciju. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika. bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom. Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom inteligencijom. među nižim rezultatima.80. Ne traži se sofisticirano akademsko znanje. (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj pažnji rješavača. Velika razlika između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP. 2 boda). rST. a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja. bolji učinak postižu računovođe i trgovci. čije značenje treba ispitanik protumačiti odn.

Kod ovog subtesta.. upute prilagoditi ispitaniku.0. postavljati dodatna podpitanja. .0. obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida. učinak najizrazitije opada sa dobi. već ga je potrebno iznova konstruirati. i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove. (6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn. rST. koja ispitanik prepričava u svom odgovoru.  NEVERBALNI TESTOVI su: (1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama.UTR = 0. te za postavljanje projektivnih pitanja. ali nema uvida u odnose među dijelovima. a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u vremenu od 90 sekundi.UTR = 0. osim onog koji se trenutačno koristi. a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predložak. rST. ni odnose među dijelovima. faktorom pamćenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva. (2) (3) (4) (5) Brzina odn. zasićen neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene. Niski učinak imaju ispitanici sa tremorom. za koje ispitanik mora izreći značenje. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja.30 . Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede. bijele i crveno-bijele plohe. (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu.. okulomotorna koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost.UTR = 0.60. rST. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1) ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima. pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka.70. onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje. jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji.Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za ispodprosječnu inteligenciju. slaganje kocki (ili: KOHSove kocke. (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća što treba sastaviti. rST. mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija događaja logična.60.. Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. ali izbjegavati sugestivna pitanja.60. sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik. a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovršavanje slika. . među nižim rezultatima.UTR = 0. a ispitanik treba utvrditi što nedostaje. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom. a zadatak ispitanika je da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga događaja. kodiranje (mjeri brzinu percepcije. Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem: (1) (2) (3) (4) (5) (6) 52 držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal.. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. gruba i fina. zasićen generalnim faktorom. bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik. Učinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika. kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve bodovati njegov učinak. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze. a ovisi također o raspoloženju i koncentraciji ispitanika. fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku. Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika.50 . dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog. riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno.

razumijevanje i redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost. 25-34. Verbalni. možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. 20-24. Interpretacija učinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata. Poznate su slijedeće moguće indikacije za PPP: • za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje. kada je jedna sposobnost izrazito razvijena. kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. 53 . 3544. • za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno • za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje.. dobi od 16 do 64 godina. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju. koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte. 18-19. Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu normalnih ispitanika. čime se dobivaju tzv. neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje. sa 7 dobnih skupina: 16-17. posebno za sve subtestove. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika. za dvije grupe subtestova i za cijeli test. koji • za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost. Može se. neverbalni i globalni. a ne o apsolutnim indikacijama. a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ). tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni. 55-64. davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obaviještenost i rječnik. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine. državljana SADa. ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor. pamćenje i kodiranje. ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno. a σ = 3. koji ukazuju na poremećaje u sintezi i organizaciji informacija. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije dopuštena. 45-54. (2) Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike New Yorka oba spola. a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji. na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti. opći ili ukupni. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi između 20 i 34 godina.Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka: (1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10. koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa. ipak reći da se većina PPP očituje na neverbalnim subtestovima. ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih sposobnosti. treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o mogućim indikacijama. standardni rezultati. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji. koji su komparabilni i koji izražavaju učinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. standardni rezultati u verbalnim. Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina. Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine. pa se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100. pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije.

infekcije ili organskog odn. sporije. što bi imalo slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednačile. brže opada učinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim. opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehaničke traume. na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. fazu platoa i fazu opadanja. sastavljanje kocki.Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine autor je uočio da: (1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona. nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD. šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima). odn. (2) (3) Opažena pojava je navela autora da zaključi: 1. stabilni tokom vremena i • subtestovi neotporni na promjene odn. 2. • QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj mentalne deterioracije odn. pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn. opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini. krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn. nego se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn. sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje. QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost. Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način: • QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju dijagnostičkog suda. kao da nije uopće određivan. kvaliteta inteligencije. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. kvantitetu. shvaćanje. dopunjavanje slika. nestabilni tokom vremena. nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane. (2) (3) 54 . ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku. koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje. Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći: (1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka. brže a kod drugih kasnije.(suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). promjenu učinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine: • subtestovi otporni na promjene odn. fiziološkog poremećaja) ili privremenog opadanja efikasnosti. računanje. koji je nedostatak ispravljen izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova.

Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”: • L. nema facijalnu valjanost. koja su indikativna za PPP.skala.(od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora. opreznost odn. nespremnost za • ?. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika. a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanošću. shizofreniju. pretjerivanje u pritužbama). poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lažno loših odgovora odn. • F. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi. histeriju. MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr. iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam.. Skala se koristi kao faktor korekcije. na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno). stavovi. ali ima kriterijsku valjanost. neka čestica se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom osobinom odn.6. na osnovu kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt.2.2.” odgovara drugačije nego grupa normalnih. Na primjer. ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu “Često čitam krimi-priče. budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor. hipomaniju. slučaju. dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za depresivnost. 55 . odnosi u obitelji. “Ponekad na telefon odgovaram neljubazno.(od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija) ili “lažno loše” (simulacija). vjerovanja i ponašanja ispitanika. transparentno priznanje poremećenog mišljenja ili emocija. Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost. pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali. AD1. Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika. psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojčane oznake. navike. Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. somatske tegobe. Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa. Minnesota University) što je bila značajna inovacija. od Cornell Selectee Index.(od correction) skala: procjenjuje defanzivnost. hipohondriju. odn. Psihodijagnostička procjena ličnosti Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije: (1) (2) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i CSI. a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP.”). davanje odgovora po • K. jer su testovi ličnosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup. a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI Eysencka ili 16PF Cattella. Dakle. Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije. paranoju. ta čestica će se svrstati u skalu depresivnosti.

(2) (3) (4) (5) (6) Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima. Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremećaj. ako se koristi informatički program. a ne radi dijagnoze per se. MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostičkom kategorijom. a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su anksioznost. Također. 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili. visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima. čime se povećava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije. Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan. na primjer. pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana. Na primjer. Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova. Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil. MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate. pa dijagnostički sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije DSMa. revidirani inventar. MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno. 1990). kao što su shizofrenici. MMPI ne mjeri osobine ličnosti. za što je poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota. sadrži dodatne skale valjanosti. i odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice. nazvan MMPI-2 ima slijedeće izmjene: (1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojećim kliničkim skalama. nisu nezavisne: mnoge od skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM. Slijedeći su nedostaci MMPIa: (1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu. 1991) i novi.. dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju kliničkih skala. problemi sa niskim samopoštovanjem i sl. problemi u familiji. i da može biti agresivan. profilima ukazuje na sličnosti u psihopatologiji. a klinički normalni visoke (GRAHAM. valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske grupe. MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika. visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova. (2) Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur.MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika. kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. 1990). (2) 56 .

na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. opsesivnostkompulsivnost. koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”. CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. ispitanici čine slijedeće pogreške: • preskakanje pitanja na koja im je teško odn. uključujući i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka). • ukupni testovni rezultat. • rezultati na pojedinim faktorima. analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u WOODWORTHa (1915) u WW I. paranoidnost. neugodno odgovoriti. • psihopatski simptomi (16). • davanje socijalno poželjnih odgovora. konstruirana je nova verzija za adolescente. Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se: • stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. • psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5). ovisno o verziji). ukazuju na potrebu individualnog ispitivanja. • neurotičnost i anksioznost (7). agresivnost.(3) (4) (5) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika. ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”. CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): • osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18). koji daju mjeru intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost. • hipohondrija i astenija (7). Pri odgovaranju. prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970). a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz 30ih su izostavljene. AD2. koja. pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI]. hipresensitivnost. impulsivnost. 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijaže odn. • ostali psihosomatski simptomi (15). formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena. prema narudžbi Ministarstva obrane SADa. depresivnost. (Cornell University. • patološke reakcije depresivnosti (7). 1964). • patološke reakcije straha (8). + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10. lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u WW II. 3 forme somatske konverzije. koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti. • psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11). hipohondričnost. Po svom formatu. fobičnost. • nasumično odgovaranje na pitanja. 57 . • pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6).

nego samo za utvrđivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom pomoći. umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale. po osobi. poželjnije je koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore. 58 .sa PPP) ima. a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije. za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. • pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn. a budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda. • kratko trajanje: 10 . tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta • mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3.20 min. također po uzoru na MMPI: • lie.. poremećaji slijedećih psihičkih procesa: • percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije. ali je grublja dijagnostika pouzdanija. 2.6. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda. MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god. prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%. osobi. odn. • F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja. čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih negacija. kao kod MMPI. u koju je unio slijedeće izmjene: 1. 2.skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora. 2. • pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija. Dobiveni faktori prvog reda omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku. CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo. .CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP. odbacio je stop-pitanja.3. taj se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma.bez PPP i nedijagnosticiranih . dobivši formu N4. Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja. Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici. posebno zbog slijedećih osobina: 1. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih . Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja Kod moždanih organskih oštećenja tzv. tendenciju ka disimulaciji. ekonomičnost: • mogućnost individualne i grupne primjene.

Osnovne dobre strane testa su: 1. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4. • percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog “ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”. pa će npr. pad tolerancije na Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije: • koje su integrativne odn. utemeljenost na principima gestalt psihologije: • percepcija je cjelovita. koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža). zato što one angažiraju veći • koje su najdostupnije povredi. kod involutivnih procesa ili (2) psihopatološke regresije. odn. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka. a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta. govor ili pamćenje nego nervna regulacija hranjenja. • percepcija se zasniva na određenim principima. kada dolazi do razgradnje višeg geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije. a obično traje 8 do 10 minuta.  Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi: (1) (2) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938). pri čemu su dijelovi cjeline hijerarhijski podređeni konfiguraciji. nije samo suma osjeta. koje reprezentiraju pojedini crteži. Bentonov test vizualne retencije (1955) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. koje organiziraju i sintetiziraju informacije. pri čemu nije potreban savršeni uradak. frustraciju. 2. pijenja. impulzivnost. te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete. koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923). prvi crtež reprezentira princip blizine. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: “precrtajte što vidite”.• govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju afazije. Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima. ali može koristiti 59 . uslijed povrede glave prije stradati percepcija. • razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr. • razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati. a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim redoslijedom. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. afektivna inkontinencija. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oštećenja mozga. Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn. npr. kori velikog mozga. krvnog tlaka. što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije. tokom WW II). • voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se nazivaju apraksije. (3) AD1. Vrijeme rada je neograničeno. tjelesne temperature ili spavanja čiji su centri smješteni u nižim moždanim strukturama. Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni crtež “A”. pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini. • ličnosti kao emocionalna labilnost. a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u broj kortikalnih i subkortikalnih struktura.

74.50 godina. Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti. • kod slabije prilagođenih ispitanika. proizvoljni smještaj crteža na papiru. a slabiji učinak je redovito prisutan: • kod mentalno defektnih ispitanika.gumicu. 1981). Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. kao i normalnu od šizofrenu. uzimaju se u obzir slijedeće pogreške: • rotacija crteža. testovni podaci ne mogu ukazati na najvjerojatniji razlog regresije. Test također dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu. a obrada rezultata je kvalitativna. što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja. • inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv. • raspored odn. a do 82 za psihotičare. vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. • kod manje obrazovanih ispitanika. Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća su organska oštećenja mozga. a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent . • identificirana regresija nije etiološki specifična odn. do 68 za neurotične. • distorzija odn. Na učinak u testu ne utječu: • spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje. postoji mogućnost značajne pogreške u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u precrtavanju je do 50 za normalne. Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno. njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom.nepacijent) iznosi 0. • sposobnost crtanja. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati. deformacija u obliku. • dob ispitanika: u rasponu od 15 . • velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER i EHRENFRUTH. 60 . Test ima visoku pouzdanost rtt = 0. konfiguracija crteža. koje trebaju ukazati na postojanje regresije.70. • komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža. Perseveracija odn. Osnovni nedostaci testa su: • test nije standardiziran.

• pogreška iskrivljavanja odn. ali se za starije ispitanike koriste blaže norme učinka. pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije. posebno disfunkcija pamćenja. a oni manji perifernima. • zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn. praćenje efeketa elektrokonvulzivne terapije. stanje vizualne percepcije. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C. kada ispitanici samo precrtavaju likove. ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. • neadekvatna relativna veličina. vizuale kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije.. Uradak u testu se korigira odn. BTVR se može primijeniti kao i BGVT. vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostičke težine i koje mogu biti: • pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku moždanih oštećenja. distorzije. ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka. posebno reprodukcija “u ogledalu”. najmanjeg crteža. BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih poremećaja. Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. • pogreška veličine i proporcije. veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima. u odnosu na ostale crteže. • pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°. 90° ili180°. • rotacije. procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti. D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka. • pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite složenosti. Slijedeći su nedostaci BTVR: • zadaci su laki. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja. Uz treću seriju podražaja se koristi odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i početka reprodukcije. 61 .. Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih. određivanje inteligencije. koji se nalaze svaki na svom listu. osim navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika. • pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka. Na učinak ispitanika. anksioznih i agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). AD2. indikativne su odn. Zadatak ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. kortikalnih disfunkcija. patognomične slijedeće pogreške: • ponovljeno izostavljanje perifernog odn. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji.Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga. • značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. loše moitiviranih.

• rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS. što osporava smisao njihove zasebne primjene.700. u rasponu od 0. WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika disfunkcija u pamćenju. mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog. logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju. pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim neuropsihološkim podacima.• neuspjeh u testu je teško interpretirati. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB. pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB. a ima ih 10 vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi. napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl. WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. koje omogućuju retest nakon tretmana. WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). 62 . Test ima dvije paralelne forme. WTP se koristi i za praćenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. koje treba ispitivati omnibus baterijom testova. Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. izreći abecedu. za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM. snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara. konformnosti asocijacija. Osnovni nedostataci WTPa su: • zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja. nakon eksponiranja prvog člana para. koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja. pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu. Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg instrumenta. WAIS: pamćenje se definira kao agregat sposobnosti. pri čemu parovi riječi variraju po težini odn. njenog utjecaja na pamćenje. asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije reproducirati drugi član para asociraih riječi. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti. orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini.80. nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. Također služi za testiranje pamćenja ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja.

ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće: • psihofizičko stanje npr. kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij. koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla.1. kada se prognozira vremenski bliski kriterij. 3. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se: • statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam.. na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih varijabli. • aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca. na primjer: donošenje sintetičkog U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza. • klinička prognoza. kod koje se koristi subjektivno vrednovanje. na primjer: prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice. koje nazivamo prediktorskim varijablama. KLINIČKA PROGNOZA 2. u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze.7. • ponašanje npr. nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog • postignuće npr. Uloga prognoze u u kliničkoj psihologiji Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable. koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se odnose na: • životnu povijest pojedinca. na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostičkih tablica. koji je utvrđen prethodnim istraživanjima. • grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika. 63 . • rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: • dijagnoza. u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju. dijagnoza depresivnosti na osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti. • predikcija.2. 2.7. na primjer. dijagnoza i klinička prognoza. na primjer: prognoza neurotskog ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav. prema broju ispitanika razlikuje se: • individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika.  VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima: 1. na primjer: prognoza razvoja alkoholne karijere maloljetne osobe. suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta.

• socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina. najčešće radna okolina ili porodica • institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite. dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima. sa manjim frekvencijama pojavljivanja. neformalizirana i holistička. (2) (3) (4) (5) (6) 2. prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja. klinička predikcija je sekvencijalna. prognoziran skroman radni učinak. ili reagirajući obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog. on se raspoređuje na ona radna mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji.7. a statistička nesekvencijalna jer uključuje samo jedno predviđanje. a statistička za predviđanje općih oblika ponašanja.2.3. a valjanost statističke ovisi o valjanosti prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima.7. (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja. (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda. valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru. Na primjer: (a) individualna prognoza kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može desiti”. kao što je hipoksija. zasnovana na eksplicitnim pravilima. maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja odgovarajućih mjera kao što je npr. jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima. Na primjer: (a) 64 . sa većim frekvencijama pojavljivanja. pojedinca kojemu je prognoza data. što proizlazi iz načina prikupljanja podataka (koji je kod kliničke predikcije frontalan. objektivna. Glavni efekti kliničke prognoze Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti: • individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza odnosi. ono se kao “neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi. a statistička za vremenski udaljen kriterij. Odnos kliničke i statističke prognoze Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem: (1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn. obiteljska terapija. putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju. a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija pojava. nestandardizirana odn. klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava. a statistička prognoza kvantitativna. pritom smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta.2. (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još nerođeno dijete imati Downov sindrom. klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij. oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod. standardizirana i analitička. a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv. klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja. zavisna od kliničara. zaštitnih radionica koje upošljavaju subnormalne.

Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka.r2xy)1/2]. ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti. uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi slučaja odn. 1992).4. kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji. a rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora. na osnovu slučaja/pogađanja. bez korištenja prognostičkog postupka. standardna devijacija pogrešaka prognoze.(1 . Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja na osnovi slučaja iznosi 15% . pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn. a određuje se iz izraza E = 100 [1 . a pogrešnih predviđanja 5%. • efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja Kod predviđanja kvalitativnog . Na primjer. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora. Određivanje uspješnosti predikcije Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće predvidjeti i obuhvatiti prediktorima. 65 . gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable.r 2xy)1/2.kategorijalnog kriterija. a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%).10 % = 5%. e ne deterministička.  Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog .dimenzionalnog kriterija: • standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn. a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅x = sy (1 .2. uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti) uspješnost prognoze odn. pa se uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze.7. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ. gdje je rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. psihologijska prognoza je stohastička. znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%.

na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih. metodama međusobno koreliraju. VALIDACIJA KLINIČKE METODE Valjanost kliničke metode odn. na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika. dobro poznatom postupku. na primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika. pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan. na primjer: novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr. b) EMPIRIJSKI. Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test. na primjer: putem nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga. nisko su pouzdani. Unutar teorijske valjanosti se određuje: • (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan.2. 66 . procijeniti: a) APRIORNO. rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti. putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu metodu i njihove spremnosti na suradnju. metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom.8. prognostički valjan i diskriminativan. za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom. • (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom. Unutar praktične valjanosti se određuje: • (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij. Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%. uzorke koji se po nekoj osobini značajno razlikuju. a koji se nazivaju kontrastne grupe. ali boljih kriterija nema. • (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski • (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema nekoj osobini. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn. na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene. odn. npr. • (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom • (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim • (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij. udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe stručnjaka. anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo. na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti: sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije. glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja.

zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju. Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost. što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička metoda može imati za sebe veliku validnost. neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije. kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena. sintetička valjanost baterije je nadsumativna. prema različitim kriterijima valjanosti. validiraju na različit način odn. ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn. različite metode. (2) (3) 67 . validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn.Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti.

već se koriste interpretacije: “bio sam u šoku” ili “nisam znao kako”. a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja. ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje. Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što je veći broj ljudi koji promatraju situaciju. vožnja bicikla. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu: • ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana. koji se ne odnose samo na opise događaja. odn. kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima. postoji optimizam pamćenja.3. točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i doživljavanju je veoma niska odn. BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom. predstavlja za većinu ljudi poteškoću. doživljaja. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3. U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. partnerom (u socijalnom. kao što je to npr.1. ograničena. pogotovo kod kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo većeg broja ljudi odn. a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo zahtjevniji iskazi. a • ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i samog ponašanja (prošlog i budućeg). Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju. koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan. pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn.OSNOVNI PROBLEMI 3.1. bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn. Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka: (1) (2) (3) (4) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja. Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn. već pretežno na opise doživljaja. ispitanici nisu u stanju opisati u čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava. 68 . to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem. distraktivnih podražaja. da su bili sami da bi pomogli. mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom. njihov verbalni iskaz se poboljšao. emocionalnom i seksualnom smislu).1.

a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. prijenos. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi koji su prema psihoanalizi kritični odn. pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju. to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti. subliminalnih eksternalnih podražaja. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što doživljava tokom učenja vještine. ”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. planovima i namjerama u budućnosti odn.  Točnost samoiskaza je veća: • kada se verbalno iskazuje o ciljevima.2. odn. odn. 3. ali ta nemogućnost ne utječe na izvođenje te vještine. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju (npr. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. najvjerojatnije dovode do cilja. pita ga se za boju tog subliminalnog podražaja. također 69 . Dakle. o kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije: • ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja u subliminalnim. transformaciju i skladištenje podražaja. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova činila smislenu riječ i koju riječ.Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B). pa ne može to ni verbalizirati. a prema kognitivnom oni nisu dostupni. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna riječ. • kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove. provokativni sadržaji za “nesvjesno”. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno svjesni. da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja • MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja. nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i ponašanje. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja Prema psihoanalinitčkom pristupu. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. odn. • kada se traži iskaz o nedavnim odn.1. jer su uključeni u registraciju. Kod nesvjesnih odn. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne uzročne atribucije. liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje. “četverokut”). nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti. smanjuje se leksičko vrijeme odlučivanja. postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podražaje. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja. vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima. taktilne podražaje. ispodpražni podražaji se registriraju. kontinuirana. Kod svih • Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije. dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja podražaja. ne samo njegove fizikalne karakteristike. a • Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne • Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema • Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih verbalnih uputa ona ne može naučiti.

habitualnu minimalnu pažnju. (2) prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije. inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz. mišljenja: što pokazuje npr. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija i stoga uključuje selekciju informacija.ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja. a ne samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”. aktivnu pažnju. Kod svjesnog procesiranja informacija je. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamćenju. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija.  Kontrolirani procesi su: • fleksibilni i adaptibilni odn. dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. Automatski odn. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih. 3.1. Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno. novim i/ili nejasnim podražajima. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u području: (1) (2) (3) (4) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji.  Automatski procesi su: • relativno nefleksibilni. • zahtijevaju nehotimičnu odn. kada se aktiviraju nenamjerno.3. brzi i stereotipni. • primjenjuju se u dobro poznatim situacijama. pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati. U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja: • kontrolirano ponašanje. a koji su kontrolirani odn. dakle uži raspon slobodnih asocijacija. od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i 70 . (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje. • zahtjevaju hotimičnu odn. prilagodljivi različitim novim situacijama. a prekidaju se odn. nesvjesni i kontrolirani odn. • aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim. nego na riječ koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. što je potvrdilo prethodni nalaz. što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi.

odn. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno. radi se o “učenju ovisnom o stanju”. veći je intenzitet praga prepoznavanja. Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podražaje. verbalizirati. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn. koja može biti alternativno tumačenje opisane pojave. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja. a emocionalno pozitivno obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka. slikama. podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadržaj podražaja anksiogen. a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. BRUNER i McGINNIES.1. 3. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. automatski procesi uključeni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica. slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno uklanja njegova anksioznost.4. što je potvrđeno metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen. DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka. Nadalje. bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn. FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani. položaj tijela). traumatskih iskustava iz djetinjstva: • FREUD tumači navedenu pojavu tzv. pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija. • treba duža ekspozicija podražaja. dio mišića lica je pod kontrolom svjesnih procesa. Osim toga. može ga osvjestiti kroz analizu snova. • u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti. pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima. a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu odn. pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je naučen. ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr.• nekontrolirano ponašanje. od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih procesa. “potiskivanjem” odn. 1947). represijom: pojedinac potiskuje traumatsko iskustvo odn. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN. pa njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. same ili zamaskirane drugim riječima odn. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje 71 . a kod perceptivne obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti. Dakle. • Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha na kogniciju. Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje: • trebaju veći intenziteti podražaja. a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta Nesvjesno je: • u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti. Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju neugodnih doživljaja odn. odn. što je suprotan proces od represije: kod represije se osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest.

emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn. smanjenja osjetljivosti desnog oka. do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno neutralna. 72 .

uvrijeđeno se mrgodi. tj.2. KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA 3. prijeti i prigovara. nekog događaja kao (2) (3) Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedećim redoslijedom: (1) (2) (3) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena “Suproxin” na vizualnu percepciju.3. ili ljutito odn. koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn. nastojat će interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične znakove za prepoznavanje emocije. interpretacija emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije. (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca. dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podražaja. “sa koliko muškaraca je vaša majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko uzbuđenje javlja. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat. a ne kao simptom svoje neispavanosti. da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu). bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen. (4) (5) 73 .. putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja: (1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen.). Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija. neće nastojati interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu. crvenjenje.. smije se.1. 2. baca kuglice zgužvanog papira u koš. svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska.. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora: 1.2.. tresenje ruku). budući da su i kolege s kojima je u društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita. a zna zašto je uzbuđen. efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti (“stopala će Vam postati neosjetljiva”). ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena. koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj. (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn. dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije. euforično (radi aviončiće od papira. putem uspoređivanja sa drugim osobama. ubrzano disanje. a ne zna zašto je uzbuđen. čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža. emocio-nalni doživljaj pojedinca je zajednička funkcija odn. ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. i opazio ubrzano kucanje svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji. do fiziološkog uzbuđenja.

putem lažnog feedbacka). ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju. pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. 74 .Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. a atribucija tog uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju. U eksperimentu koji je proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. putem uspoređivanja sa drugim osobama tako: • da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora. promatrajući ih kroz poluprozirno staklo. pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju. što bi mogli nazvati “mišljenje ovisno o emocionalnom stanju”. a kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu. Pokazalo se. prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979). drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu to ponašanje podražavali. teoriju. dok su ispitanici u • da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa. invalidira nemogućnost replikacije istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena. da su ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana (manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. (2) (3) (4) Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje “učenje (odn. Slijedeće su kritike navedene teorije: (1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju. pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost.

sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža: • visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban. a lagan ako su ga riješili mnogi. WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna.sreća se kao atribut koristi uz opaženu: • nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u rješavanju. . WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. dobiva stalno teške zadatke. Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku. B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu.2. ima sreće u A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj. • visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili. • težina zadatka i • sreća. Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: . .3. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je sposoban. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se posebno trudi.težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu: • visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke. tri dimenzije: zadatku. • konsenzus ponašanja na tri razine i • ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku.zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža: • niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva. jer se su u njoj obuhvaćeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn. . eksternalnost = u situaciji. 75 . . a to su slijedeći atributi: • sposobnost. Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966). čas ne uspijeva u zadatku se trudi sporadično. • zalaganje. • konzistencija ponašanja na tri razine.2. antecedentnim informacijama: • distinktivnost ponašanja na tri razine.

tada takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću ponoviti prethodni zadatak. kontrola zadatka ograničena ili minimalna). jer su nalazi neodređeni. povećat će se očekivanje istog takovog ishoda u budućem zadatku. jer ovisi situaciji i ne može se kontrolirati. pozitivnih posljedica. u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod zadatka odn. Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute: • sposobnost je internalan. a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. uzrok. • raspoloženje je internalan. očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti. nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan • sreća je eksternalni. uzrok. očekivanja postignuća. ako očekujem da prođem. zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju: kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan (samo)kontroli pojedinca (npr. smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadežnosti. • trenutno zalaganje (npr. B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu. • nastavnikova "osobna formula" je eksternalan. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti: a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu: • sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha. emocije i ponašanje. • trenutna pomoć drugih je eksernalan. odn. nekontrolabilan i stabilan uzrok. kolega može pomoći u pripremi ispita. npr.C) kasnije je. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh. kontrolabilan i nestabilan • težina zadatka je eksternalan. • i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje). kontrolabilan i stabilan uzrok. ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha odn. nekontrolabilan i stabilan uzrok. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju. • uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti. a padnem na ispitu: • i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka). jer ovisi pretežno o inteligenciji. a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. Na primjer. kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku. • tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak. učenje čitave noći pred ispit) je internalan. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. učenje u trajanju od 5 sati) je internalan. ali to ne mora ponoviti). Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. 76 . Očekivanje odn.

b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja:

• samopouzdanje/samopoštovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću, • krivnja ili srdžba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,

• stid ili samosažaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnošću (odn. nedostatkom sposobnosti)

• iznenađenje, ako se uspjeh atribuira srećom, • zahvalnost, ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i
najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, sreća se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponašanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao svoju sreću. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, već kod 5-6 godišnje djece. Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može biti:

• vlastito ponašanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i • ponašanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje.
Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri rješavanju budućeg zadatka. Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka očekivanja i pozitivne emocije. Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć), a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomoć. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su očigledno sposobni, a pokazuju loš učinak, kauzalno zaključujući da se nisu dovoljno trudili. Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć. 3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena), u svrhu součavanja sa podražajem (događajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na okolinu. Navedene procjene ovise o:

• karakteristikama podražaja: zahtjevnost, neizbježnost, (ne)jasnoća, • psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, očekivanja,
samopoštovanje, osjećaj kontrole,

• sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.
i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

77

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit, odn. kroz procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan (neugodan) ili neutralan. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn. osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno suočavanje sa percipiranim podražajem, koje suočavanje može biti:

1. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem, 2. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije,
što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća, što dovodi do negativne emocije straha, suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti:

• vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje minimalni
odn. neadekvatni, adekvatni,

• neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje optimalni odn. • ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje optimalni i • vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa, stoga ima poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za suočavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini, te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja.

78

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do određenog ponašanja. Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji način, putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zaključuje:

• o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu
percepcije njihovog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje heteroatribucija, a izražava se pitanjem “kakav je netko?”, nazivamo

dispoziciona

• o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. o uzrocima ponašanja drugih ljudi

i o uzrocima socijalnih događaja, na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem “zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se ponaša?”, vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.

• o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima

te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu. Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva. Atribucijsko zakjučivanje koje može biti:

1. spontano, brzo-trenutačno, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujući u svoju “intuiciju”.,

2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama: • kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim, nejasnim ili negativnim događajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. kontrole nad situacijom, socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim, neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodređene,

• kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz • kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili • kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to objašnjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego očekivani topli pozdrav. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće, ili koji su oboljeli od raka traže objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

79

i to su informacije koje znamo: • o ranijem ponašanju. mogu imati motivacije da riješim taj zadatak. u osobi samoj. drugi ljudi. a različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata. ovisno o našem poznavanju antecedenata. pa zadatak opet ostaje neriješen. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može biti: • internalni-stabilan. pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost. pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima. koje se odnose na moralno suđenje: npr. koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. a različita heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja. i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. ali sam bez motivacije. motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak riješi. iz okoline. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti: • identifikacijske. • autoreprezentacijske. izvan osobe odn. • o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe. kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije. motivaciji. Na primjer: mogu biti sposoban da riješim domaći zadatak iz matematike. Na primjer. Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor). različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom. što ne mora odgovarati stvarnosti. kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o sebi. Ukoliko je zadatak težak. • moralne. etiketiranja) vlastitog iskustva.Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponašanja. uloženi trud i (a2) sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. stavovima ciljnog pojedinca ili grupe. Isto ponašanje možemo različito atribuirati. 3. ali ne i sposobnosti. u skladu sa svojim znanjem. emocijama i ponašanju. Kauzalne atribucije U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa. a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr. Bog).3. Obrnuto. 80 . • eksternalni-nestabilan.2. Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. sudbina. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu optužujući sebe za nemoralno ponašanje i. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem. sreća. za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti dovoljni. pa zadatak ostavljam neriješenog.

što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod životinja i kod ljudi. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su 81 . konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije. svojim osobinama: sposobnosti..): npr. ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli. • visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću. a ne situaciji odn. • konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se pojedinac Na primjer. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu". Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP. sreći. i na igralištu i kod rodbine i • nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju. a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponašanja (neuspjehe).3. mladić koji se konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena. a može se koristiti i za njihov tretman. vlastite uspjehe atribuiramo internalno. a druge u negativnom. a manje eksternalno (aktualnom situacijom). Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980). roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu. drugom djetetu sa kojim se druži. pa npr. Takva tendencija može dovesti do pogrešnih atribucija. dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji. Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponašanja. čime onemogućavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti. Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo. Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih. 3. Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost. zalaganju. npr.. ako je to ponašanje: • nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom. Atribucijske pogreške Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su: • temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač). da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe). odn. motiva. npr. trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn. a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa. nego što je to ponašanje u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja. U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno povezuju: • dominantni (salijentnih) događaji i • prostorno ili vremenski bliski događaji.3.. smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama.. • konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama ponaša na dani podražaj.Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri dimenzije ponašanja: • distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na drugi podražaj. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno (osobinama). a vlastiti neuspjeh više eksternalno a manje internalno. • hedonistička pristranost (self-serving bias).. Autori su analizirali izjave igrača.

kao npr. gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi). Premda takav način atribucije na prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi. Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija. a neuspjehe osobinama svojih suradnika. varalo je svega 17. pogrešno atribuirajući uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. 3. Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja. i emocije utječu na kogniciju. objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije je da će doći do nemoralnog čina. koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama. objašnjenje koje se može ponuditi 82 . odn. neurotička anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. zahtjevi situacije). BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove uzročne atribucije. pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata. Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. npr. Osim što kognicija djeluje na emocije. nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu. a kontrolnoj da će ih pilula smiriti. Rezultati su pokazali da je bilo više varanja u eksperimentalnoj skupini. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava. a uz drugu emocija straha. a uzroci uspjeha pripisuju drugima. Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). a ne strahu ili sramu. kod učenja ovisnog o stanju.3. što je blagotvoran faktor za rehabilitaciju. Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate. drugačije nego inače atribuira svoju uzbuđenost odn.4% ispitanika. emociju krivnje zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje). a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili pomisli da će biti otkriven. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi. da promijeni svoju emociju. a ne internalnim (npr. Njena osnovna postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn. (2) da je bias jači kod igrača i trenera. SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog uzbuđenja odn. u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli. nego fiktivnim uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja.4. Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti. koje dovodi do toga da se npr. atribucija se vrši u suprotnom smjeru. nego kod novinara. U kontrolnoj skupini. koje se ne atribuira pravim. to predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. autori su zaključili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika. a ne drugima. mijenjajući atribuciju svog fiziološkog uzbuđenja. Dok su čekali na učinak pilule. Na primjer. u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56. pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi. Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se postiže tako da je prilagođeno odn. Klijent može atribuirati uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom. rješavali su test kojim se ispitivao rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha").5% ispitanika). iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi.pobjede pretežno atribuirane internalnim. primjereno klijentu. Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu. Ukoliko obe pristranosti izostanu. Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: • WEINERovoj teoriji atribucije i • SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija.

CLARK. što dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fizioloških reakcija. VALINS i sur. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati. čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano. Lažnom povratnom informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju. što nije opravdano iz etičkih razloga. koje oni pogrešno pripisuju npr. a drugoj grupi je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje). Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. 2) slide sa riječju "šok". "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije.nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave". kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste maloprije uzeli". Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. uz lažnu normalnu frekvenciju srca. ako on kavu ne pije. • preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama. uz lažnu povišenu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrošok. Dakle. Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka: • osobito je važno kakvo se objašnjenje daje. nego simptomatska. srčanom napadu. a ne slici zmije. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom. na razvoju eufemističkig mišljenja. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi. promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće. da se njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok". (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih slijedećim situacijama: 1) slide sa zastrašujućom slikom zmije. SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem. koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja srca). stresni podražaj dovodi do hiperventilacije. • terapija uključuje varanje klijenta. 83 . jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta. • terapija nije etiološka. atribucijska terapija može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn. lakše zaspali. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu). jer su pripisali uzbuđenje piluli. Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja. što dovodi do prestanka ataka. Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali. Kod takvih ispitanika.

i još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava. (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što im se u životu događa. (d) imaju negativno mišljenje o sebi. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak.4.1. depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn. (1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni. a podcjenjuju količinu negativnih. podcjenjuju količinu pozitivnih informacija. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamćivanja tih sadržaja. čak i 10 generacija unazad.3. dakle također netočno odn. depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije. distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja. već kod male djece. ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija. dakle. nego je različita od slike svijeta nedepresivaca. razvoj i održavanje depresije. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke percepcije. što dovodi do “depresivnog realizma” odn. Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. funkcionalne depresije: manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematično. Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE 3. što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom “učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. a lošije procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne. najbrže i najčešće dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn. a točno procjenjuju količinu pozitivnih. (e) vlastiti neuspjeh pripisuju (2) (3) (4) (5) 84 . broj kazni..4. a ne bavi se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr. a nedepresivci se procjenjuju kao uspješni. osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn. negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena. a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju količinu negativnih događaja. svojih prijašnjih depresivnih epizoda.: • nedostatkom neurotransmitera serotonina. najlakše. • genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može kombinirati sa kognitivnom terapijom. a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje kako se smatralo. da su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni. depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b) procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima. Oni mogu točno procjenjivati količinu pozitivnih i negativnih informacija. stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. reaktivnim-situacionim depresijama. a podcjenjuju količinu pozitivnih potkrepljenja. iskustva u vlastitom životu. Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. pamte i pozitivne i negativne događaje. a nedepresivci obrnuto. ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu negativnih informacija. prosuditi negativnije od nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijašnjim informacijama. Depresivci.

Navedeno dovodi do daljnjeg učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja. depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski: (1) selektivno (a) previđaju odn. (2) što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju. a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge. a otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema. procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. ovisno o motivima koji pokreću osobu. pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom. interpretaciju događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane kognitivne sheme. ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju negativne. Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema: (1) (2) (3) sadržane su u LTMu. uključujući i 85 . pravila i pretpostavki o tome kakva je stvarnost i kakvi smo mi sami. grupiraju se u subsisteme. ugrožavajući. negativne). a to pojačanje depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd. (e) donošenje odluka. Dakle. dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati. koje prodiru “u sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom.internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine. nesvjesno. kada se aktiviraju. Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala. pri čemu se aktivira ona shema koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se percipiraju kao gubitak. (b) lakše usvajaju odn. pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni. pozitivne) budući da informacijsku vrijednost novih informacija određuje stvorena negativistička shema.  MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. ne potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle. Nakon toga. Zaključno. neadekvatan način selekcije i aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom. samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno dogoditi”. (4) (5) (6) što dovodi do njene dominantosti. (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija. putem specifičnog kontinuiranog usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje. . (c) evaluaciju odn. pamte te brže dosjećaju negativne informacije. kognitivnu distorziju odn. koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije. a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se percipiraju kao prijeteći i opasni odn. (d) očekivanje budućih događaja i konačno. unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena. alternativne sheme. dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju: • sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja. utječu na (a) prijem informacija. • procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija. procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju negativističku shemu (dakle. “negativno se shematizira”. distorzija: predstavljaju procesiranja informacija. depresivna osoba registrira preveliku količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn.

prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne riječi u desnom uhu odn. za pol zavisnosti: “vezan”. trebaju obraćati pažnju na imenice. “sputan”. što dovodi do dužeg vremena reakcije. beznadežnost. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. sa enormnom količinom negativnih iskustava.  BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom pojma o sebi odvija automatski odn. (2) (3) Veća količina samooptuživanja.4.dimenziju zavisnost-nezavisnost. kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i pridodanim zadatkom. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho imenice. “ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi. Kliničar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta. pri čemu. Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni.2. a u desno pridjeve.. Pokazalo se da je: (1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi. što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena reakcije. a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira. već mogu ukazivati na stvarno loš život ispitanika. bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do kraćeg vremena reakcije. ne moraju a priori nužno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava. 3. BECKova teorija depresije 86 . natječe sa podražajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira. a u lijevo uho neutralni podražaji. Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”. negativistička dosjećanja.. što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira. što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom.

kontradiktornih i/ili neodređenih informacija. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom. Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim životnim događajima. prema BECKu. (2) (3) 87 . te se kasnije pojačavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. očekujući da će svi odbiti njegovu prijavu za posao. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom. pri čemu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji izdvojeni iz konteksta). što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn.Depresija je. pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe. koje se javljaju spontano i naglo. negativnih događaja. koje je u osnovi anksioznosti i depresije . negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage da utječem na nju. što objašnjava zašto depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. apatičnosti. depresivne kognitivne sheme: (1) (2) (3) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim informacijama. Na primjer. djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. pojedinac može intimni odnos koji je završio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom. pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina. Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama. “naivan sam i glup”. pojedinac može primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce. Oni počinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. “nemam povjerenja u druge ljude”. a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim korištenjem u procjenjivanju situacije. Ništa mi se u budućnosti neće dobroga desiti.”.?). generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini. BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji. Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo. Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija. a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr. Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su: (1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn. nevoljen i nesposoban za sreću”. Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan. razočaranje kao totalni poraz. pun nedostataka. Na primjer. bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga odnosa. a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. što dovodi do depresije. kognitivnih distorzija odn. To je gotovo automatski proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) očekuje. Na primjer. sistematskih logičkih pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu nedovoljnih. negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : “okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”.

Pokazalo se da su podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja. što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na pozitivne aspekte svoga života. EMERYja i GREENBERGa BECK . te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora. anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje. (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša • prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji. 88 . nego poslije tretmana. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu. “infarkt”. Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su: • genetski (konstitucionalni. njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn. tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak. ali ne i za riječi “rak”.4. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. da se semantičke osobine riječi odn. • stanje umora. “glup”. opasnih-prijetećih i stresnih situacija. 3. nego ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno. • postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost. za koje su duže vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. sa njihovom bojom. samosažaljenje i pesimizam. posebno u obitelji. i traži se identifikacija boje.3. osjećajem bespomoćnosti. MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su “nespretan”. 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih. Model anksioznosti BECKa. • vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih. a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad svojim procesom mišljenja. nasljedni) faktori kao što je npr. EMERY i GREENBERG (1985. (a) visoka podražljivost živčanog sistema odn. snižen prag za podražaje kod introvertiranih. ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno kritične riječi.Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom. Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn. pa će ispitanici kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje. Pretpostavka je. prvenstveno faktora učenja kao što su: • postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini.

Ostali modeli depresije (1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva “umrežuje” odn. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. nego o njenoj okolini. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete. što dovodi do promjene slike o sebi. naprotiv. a ne okolini odn. Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih.4. npr. iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja. što dalje povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnostibeznadežnosti odn. 89 . slučaju. loša slika o sebi. intenzivira poremećaj i održava ga. (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn. predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba. onemogućavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba privređivanje). neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima. ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr. a kod teške je već stvorena negativistička odn. Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv” i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima. Model uspješno tumači nastanak. povezuje u posebne “asocijativne mreže”. Na primjer. a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima. Depresivne osobe. kao što je to kod prognanika i izbjeglica. a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove povezuje. koje zanemaruju. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni način procesiranja informacija. Depresija započinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi. brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi. pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih.4. a sastoji se iz slijedećih atribucija: (1) (2) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi. pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan. Uz intenzivnije emocije. odn. Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja. zato što se brže dosjeća negativnih informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok. npr. rastavom braka se gubi uloga supruge). Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teško mijenja. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom. potencijalnih zamjenskih uloga. pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi. čvor s vremenom “postaje velik” odn. predodžbom o sebi. zarobljenosti u negativne emocije. počinje imati niži prag pobudljivosti. što može rezultirati depresijom. pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim ulogama.3. vlastitom sposobnosti. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn. tok i održavanje depresije. Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne informacije.

SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podražajima. koji dovodi do još manjih očekivanja. ako nauče da percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline. Navedna koncepcija nije mogla protumačiti: • nisko samopoštovanje tipično za depresivce.. Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. kao što su stres. Potvrđivanje očekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti. gubitak posla.(3) koristi moralne atribucije. • individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se događaju neugodnosti. Dakle. procjenu o tome kakav uspjeh očekuju. koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje. neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena. teškoće u učenju i sl.. Pokazalo se da: • nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja • depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka. bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podražaja. SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene bespomoćnosti 90 . ili o dolaženju do pozitivnih podražaja. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog zadatka..4.5. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem. prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku. pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi. zbog čega su ABRAMSON. a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo isključivo od sreće. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici. Dakle. smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti. kao što je to npr. itd. U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima. @ivotinje koje su razvile naučenu bespomoćnost. odn. 3.letargija. (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE. . dok na zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja. • individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije. a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni podražaji biti izvan kontrole pojedinca. održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo. Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika. nedostatak motivacije . ljudi mogu postati depresivni.

s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije: • internalnost/eksternalnost . pripisujući teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama.Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima. šta pojedinac čini. a globalne atribucije sa generalnošću odn. • interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice. • interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve a uzroke uspjeha: • eksternalnim faktorima. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji. Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost. na olimpijskim plivačima. intenzitetom osjećaja bespomoćnosti. dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje. Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje: • kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja. kroničnošću depresije. poraza. lošoj sreći ili distraktorima iz okoline. • stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole. prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha: • internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama. čak i nakon prethodnih neuspjeha odn. pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima. drugim ljudima. Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam . Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa snižavanjem samopoštovanja. stabilne atribucije sa perzistencijom odn. • stabilnost/nestabilnost i • globalnost/ specifičnost. • nestabilnim faktorima. • motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost. odn. Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja. samooptužujući se. pad samopoštovanja. • afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge. i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje rezultate nego kao pesimisti. održava. nego i o načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe. odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu. 91 . a ne npr. Osjećaj bespomoćnosti je. jer je moguće da je takav stil zapravo posljedica depresije. a ponekad i uzrokuje depresiju. Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročno-posljedičnoj vezi.pesimizam.

Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti: • eksperimentalna NABE kod ljudi. proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija. kao što je vlastita nesposobnost. (2) vjerovanje u politički odgovoran svijet. Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka. Boga. sudbinu. nasljedne uzroke ili sreću. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji.. eksternalci vjeruju da je sve ono što im se dešava stvar sreće. Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha. Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. uzroke: npr. slučaja.4. 3. prema WEINERu (1986). ispitanicima u toj grupi su omogućavana isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka. izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja. kako Rotter smatra. nego se. tada za svoje zdravlje ništa ne poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja. nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu. kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr.. odluku Boga. Neki ljudi. a ukoliko vjeruje da njegovo (3) (4) 92 . bolje ga opisuje. sudbine. Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda. Boga ili drugih ljudi. neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i nekontrolabilne činioce odn. neko može biti internalan na poslu. Neki ljudi.6. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u nepoznatim situacijama. brka lokus i kontrolabilnost činioca. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim uzrocima. u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u slučaj. (3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet. a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud. Dakle. i na sposobnost. DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE. Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole: (1) (2) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni. i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. tj. odn. Jedna grupa je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda. • omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća. nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn.. Zato LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj. pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi za njega odn. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju veoma teške zadatke. upućuju i na trud. sudbinu. koji određuje globalnageneralizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sreće. koje su učitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh. prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet. u dvije grupe djece. pa se. a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom. skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna.. tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći broj tih zadataka. a eksternalan u emocionalnom životu).

a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa. očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit. BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje nekog ponašanja.4.. Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno). u vezi sa sposobnošću-uspješnošću uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to učiniti”. koji govori o generaliziranim očekivanjima. internalnije osobe više sudjeluju u liječenju. očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi. pa se ne upušta u taj tretman • pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi. ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost. • pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja. psihomotorni nemir. vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. onda to vjerovanje pozitivno utječe na tok njegovog liječenja. trema. koji tokom terapije prelazi u internalni. efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji. anksioznost. 3. BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa. ali smatra da osobno neće biti efikasan u slijeđenju tog tretmana. ali ako uz to očekujem da nisam u stanju naučiti gradivo. npr. npr. pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor. što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje. ni ne počinjem učiti za ispit.zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja). • očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn. trud i ustrajnost u njihovom izvođenju. ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh. Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora za uspješno suočavanje sa stresom. BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn. 93 . Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju: (1) (2) (3) (4) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole. (5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase. nego nižim klasama i manjinskim grupama.. najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. Pozitivno očekivanje o vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost).). konkretnim i specifičnim životnim situacijama: • očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn.7. posljedicama vlastitog ponašanja tipa “akoonda”. a naročito su dobri efekti. Na primjer: • vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu.

Kako njihovo očekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije. snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn. kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost. doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno. Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn. radi navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje. verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“. informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”. • koje uključuju verbalnu persuaziju. • koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka. koliko težak zadatak mogu savladati. Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora: (1) (2) (3) (4) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva : “kako sam se prije nosio s tim ili sličnim zadatkom?”. to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme. • slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja • pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”. putem informacija iz medija (knjiga..  Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne su one psihoterapije: • koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost. zahtjevnost ponašanja: koji odn.  Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije: • prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod odvikavanja od pušenja.) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili neki zadatak. 94 . filmova. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u izvođenju tog zadatka i obratno. tako opada razina tih hormona u krvi. s obzirom na težinu zadatka odn. Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina.Ljudi se među sobom razlikuju efikasnost: u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu (1) (2) (3) sadržaj vjerovanja.. jer što čovjek više vjeruje u svoju efikasnost. kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom. iskazati neko ponašanje i općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na neke.

prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snažno se učvršćuje. stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete. koja se. ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju. bez boli i patnje. • indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja. Iracionalne ideje. Urođene tendencije potvrđuje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj žive. prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja: • ostati u životu odn. kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku. budući da su djeca vrlo sugestibilna.Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom. na primjer.4. behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj. često i osjeća.8. Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što netko misli. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. iz masovnih medija). prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina: (1) (2) (3) (4) . • dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba. koje su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne. predrasude. u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti. 95 . preživjeti. • biti relativno sretni odn. putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj. Ljudi. ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. održavaju se iz slijedećih razloga: • dijete ne može jasno i kritički razmišljati. a iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju njihovo postizanje. Tako je. podražaju. 3. retrospektivnom kontrolom situacije. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi. Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr. ali nisu prikladne za odraslu osobu. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne. Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate. • roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje. anksiozni u novoj okolini. prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja.

i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”. u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri. 96 .”). u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog... koja ima opće ljudske slabosti i neke svoje specifične mane”.: • “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”. i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”. npr. bez muke i napora dobiti sve što želim.Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja: (1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”. “ljudi koji izvode loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”. a ne robovati mu”.jer se ne znaju drugačije ponašati ili su emocionalno poremećene osobe”. umjesto: “trudim se da se ponašam što je moguće bolje. natprirodna sila. a ne samim događajima”. “Vi smatrate da. u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi koji su mi važni”. sudbina. grozno. (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz (11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”. tako da mogu uvijek. ili će svijet postati za mene odvratan. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti nego biti voljen”. trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve da se ta situacija promijeni. a ljudi koji ih čine su neznalice .) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i pokušati ih riješiti”. u savšeni red: “užasno je. pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio “nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima biti od male koristi”. “najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”. ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu.. pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo na moje emocije i ponašanje. (12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek zauzima prema događajima. očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i “ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti” umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba. umjesto: “neka djela koja izvode ljudi su neprilagođena. u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati bezuspješnom i bezvrijednom osobom”. u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna. koje koristi bilo u prvom licu. u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i odgovornošću. Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima. bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. obzirno i ljubezno”. koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju. to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam učiti iz vlastitog iskustva. “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno. u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama. umjesto: “kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. moje okoline. umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”. samo ako se odlučim da je steknem”. a život nepodnšljiv”..

bezuvjetno zadovolje.  Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja: (1) (2) (3) zahtjevnost (perfekcionizam. Dakle. prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući događaj). To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1. a ne zapravo iz medijatorne varijable B. omnipotencija. ponašanje) B = belief system: označava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe) C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (npr. • “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”. Pojedinac pogrešno pretpostavlja da C odn. A = activating event: označava aktivirajući događaj (neko zbivanje. grandioznost. snizuju očekivanja vlastite efikasnosti. 3. bezuvjetna ljubav. i to u skladu sa našim vjerovanjima (B). netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela. • “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu. pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event). Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doživljavanja (C) – što znači da je naše emocionalno doživljavanje nekog zbivanja determinirano prije svega našom interpretacijom tog zbivanja. 2. pothranjuju osjećaj bespomoćnosti. čežnje i zahtjevi (perfekcija. stabilnost. uspjeh. Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje. Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja. pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to rješenje”. što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem. ne Pretpostavljeni slijed događaja: A 97 . vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili neugodne emocije odn. C = krajnja posljedica (consequence) odn. neugodna emocija slijedi direktno iz A. kognitivna procjena pojedinca o događaju A. odn. smatra da su negativne emocije posljedica događaja. ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima pojedinca.. naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u obzir ovaj stvarni slied događaja. što dovodi do povećanog emocionalnog uzbuđenja. i sprečavaju pojedinca da poteškoću podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. savršeni red. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. preferencije. počinje beskonačno negativističko lamentiranje.• “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema. a ne samim događajem. neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom. diktira) sebi i drugima da se njene želje. odnosno naše emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja.. sreća. emocionalni poremećaj) Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da “nema dobrog i lošeg. onda manje vrijedim od onih koji su već nešto izuzetno postigli”. već ih mišljenje čini takvima. a ne interpretacije tog događaja. B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn. koji se tumače kao opća neuspješnost: npr. Pravi slijed događaja: A B C Međutim.). Određeni događaj (A) se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne reakcije (C).

Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe. neizvjesnosti i rizika. Međutim. dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. do intenziviranja utjecaja negativnih događaja na život pojedinca. Pretpostavljeni slijed događaja je dakle: A → C. fleksibilnije i racionalnije mišljenje. osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada pojedinac doživi gubitak (npr. a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu.uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki objektivni događaj. U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti. ignorirajući da je upleteno i naše kognitivno obrađivanje te situacije. koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja i našeg svjetonazora. gubitak posla). prihvaćanje sebe. već samo našu interpretaciju tog zbivanja. prihvaćanje nesigurnosti. B C Ellis smatra da su strahovanje za budućnost. ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja. te posvećivanje nekom ili nečemu. Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju. 98 .

faze. 13. 14. ciljevi. 27. 32. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 30. 16. 29. 33. faze i pravila prikupljanja podataka 26. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. nedostaci 25. 24. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 6. Glavni efekti kliničke prognoze Kako određujemo uspješnost predikcije Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. 35. 15. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opažanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 22. 8. Popis ispitnih pitanja 1. 11. 3. prednosti. 19. 4. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 23.1. 9. 10. Klinička i statistička prognoza: usporedba 31. ISPITNA PITANJA 4. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko Strategije ispitivanja ličnosti Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistički model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti Razlike između laičkog i stručnog opažanja Pogreške kod procjene i opažanja 5. logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 34.4. 12. 7. 21. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 18. oblici. 28. 20. 99 . 17. 2.

Q-sort tehnika C 1. faze. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. Kada i kako koristimo skale procjene 5. prednosti.Glavni efekti kliničke prognoze B 1. 41.36. faze i pravila prikupljanja podataka 9. 37. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije 5. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi 3. nedostaci 10.2. Model anksioznosti BECKa. ciljevi. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 4. Pravila dobrog opažanja 10. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Varijante pismenog ispita A 1. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 3. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Problem samoiskaza: glavna ograničenja Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije 39. Statistički model 2. Koje su mozgovne odn. Medicinski model 2. BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn. faze i pravila prikupljanja podataka 4. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 7. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 3. Klinička i statistička prognoza: usporedba 8. EMERYja i GREENBERGa 40. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 100 . Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 9. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 4. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 38. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 5. 42. EMERYja i GREENBERGa 6. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Model anksioznosti BECKa. Problem samoiskaza: glavna ograničenja 4. Kulturalni model 2. oblici.

7. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 9. Kada i kako koristimo skale procjene 4. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 5. Koje su mozgovne odn. prednosti. BANDURAina teorija samoefikasnosti 6. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja 8. F Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 1. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 9. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3. faze. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji E 1. ciljevi. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 6. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 3. Psihodinamski model 2. D WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 9. nedostaci 8. Strategije ispitivanja ličnosti 7. Funkcije psihodijagnostike 5. logika i nedostaci 1. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja 4. Funkcije psihodijagnostike 8. Subjektivni model 2. ? 6. faze. oblici. nedostaci 10. oblici. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 3. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 8. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 4. Kako određujemo uspješnost predikcije 7. BECKova trijada i nastanak depresije 5. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 10. prednosti.Pogreške kod procjene i opažanja 101 . Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 9. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 10. ciljevi.

Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 10. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 9. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. logika i nedostaci 5. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 3.Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 102 . Kada i kako koristimo skale procjene 8.G 1. Psihodinamski model 2.

N. 1991. Zagreb.. 1994. [kolska knjiga. New Yersey. M. emotivne terapije. • KENDELL.. O. Psihologijski rječnik. E. Academic Press. THE END psiNET INICIJATIVA KLINIČKA PSIHOLOGIJA (PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIČKOM PSIHOLOGIJOM) Zagreb.:The principles of classification in relation to mental disease. J.): Racionalno• NEVID. A. Medicinska knjiga. Cambridge University press.: Rječnik psihijatrijskog nazivlja.1984. Beograd. 1985. V. Zagreb. S.: General Psychpatology. S. R. GREENE. Cambridge. New York. J.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije.. A. McGraw-Hill. 1992. Zagreb. B. 1985.. . 1987. M. D.. Nolit. [kolska knjiga. 1998.. 103 . • HUDOLIN. (ur. V. in Shepherd. • FULGOSI. • DOBSON. 1994 • KRIZMANI]. M.-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 5. Inc.. 1990.. u Anić. .: Teorije ličnosti. T. S. San Diego. . PUSCH.: Social Cognition..: Abnormal Psychology in a Changing World. Prosvjeta. Hall. B. TAYLOR. in RAMACHANDRAN. . (Ed): Encyclopedia of human behaviour.. S. Zagreb. 1986. Zangwill. K. Društvo psihologa SR Hrvatske. S. Prentice • PETZ. • FISKE. E. Beograd-Zagreb. • BIRO. L. S. LITERATURA • BERGER.: Klinička psihologija.: Psihodijagnostika.: Psychopatology. RATHUS.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful