Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije 1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji 1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji 1.4. Korišteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistički model 2.2.5. Behavioristčki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja 2.5.2. Opažanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Klinički intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti 2.5.8. Studija slučaja 1

2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti 2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja 2.7. Klinička prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji 2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze 2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze 2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije 2.8. Validacija kliničke metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreške 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

2

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.  Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu

klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika, provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,

• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u • u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,

ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

 Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) (2)

jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b) upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem, dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno simptomatski, a manjim dijelom etiološki,

a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1)
(2)

evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema, evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara. Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

3

u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove. doživljajima pojedinca... . Sličnosti i razlike između teorija ličnosti Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće: (1) (2) (3) (4) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn. (4) (5) FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje teorija ličnosti: (1) nomotetičnost . u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer. u kojoj mjeri su ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole. ili reakcijskih varijabli.2.1. TEORIJE LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. odnosi u grupi. stil življenja. koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno različitom terminologijom. koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije. a koliko objektivnim činiocima. odnosi u obitelji. (2) organizma i (3) reakcija odn. fenomenološko polje. faktori ličnosti. odn... simptomi i sindromi. iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja. genetsko naslijeđe. topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn.determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. tjelesna građa. racionalnost . odnos podražaj-reakcija. kakva je dinamika razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je... (sub)kultura kojoj pojedinac pripada.objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn. sloboda . i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr.. situacija u kojoj se ponašanje manifestira. da li smatra da je čovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka. nagoni. subjektivnost . životni prostor.iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima. crte ličnosti. polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika.1. fiziološkom. sistemi navika. fizikalnom i socijalnom okolinom. za osobine ličnosti može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa. u naglašavanju podražajnih varijabli: npr. (5) Teorije ličnosti se razlikuju: (1) (2) (3) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti. vanjskog ponašanja organizma. kakva je njena struktura. specifični metabolički procesi. tipovi ličnosti. odn. kojima svaka teorija daje različiti naglasak. u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave. škola. životni prostor. uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili nasljedne varijable kao što su npr. potrebe. organizmičkih varijabli: npr.2. kao što su npr. (2) (3) (4) 4 .idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca (nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije). motivi.

proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju: • proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fiziološki. Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti.nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj mjeri istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja. naučena pod utjecajem okoline. pa među njima nema općeg konsenzusa.  Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe: A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i 5 . odn. smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti. ličnosti. a u kojoj mjeri su određeni okolinom: • nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. putem kojih jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje: • sintetički (holistički) pristup. te su kao takvi stabilni odn.heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. biokemijski. a time i ponašanje i ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava. zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže. biološki ili psihološki. pod malim utjecajem okoline. • analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podražaj(6) homeostaza . koje imaju subjektivni pristup (9) proučavanju ličnosti. prema kojem kriteriju razlikujemo: • homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam. oblikovana odn. mjerenja i eksperimenta pri čemu: • behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti. • reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te podražaje. dimenzija reaktivnost . odgovor. smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti.elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti. razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti. • fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti.(5) holizam . njegova ličnost u cjelini. • heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i (7) nasljeđe . • empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i (8) spoznatljivost .okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem. koje imaju objektivni pristup proučavanju ličnosti. kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn. genetskom strukturom-predispozicijom.

kao nestandardi-zirani mjerni instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua. između kojih se razlike smanjuju. odn. halo-efekt. Empirijskopsihometrijski pristup. te načine i postupke njihovog mjerenja. subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr. AD2. koja sadrži verbalnu. putem kliničkog intervjua. putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa: konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti). putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija ličnosti.B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja. a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju). 6 ..2. ili (b) putem konfirmatorne FA validirao određeni unaprijed formulirani strukturalni model. te u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika. pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na različitim uzorcima). (2) (3) AD1. Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opažati. na pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja. vjerovanja i očekivanja intervjuera. pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna. Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije varijabli indikativnih za ličnost. Faktorskoanalitički pristup. da bi se kasnije klinički primijenili. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći: (1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika. tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima. poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu. ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja. utjecaj stavova. koji je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama. behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički intervju). teorija ili mjerni instrument ličnosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim manifestnim varijablama. 1. prikupljanja podataka (faktografski intervju). temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli. koji dovodi do značajne fluktuacije odn. agresivnost. što se koristi za dijagnostiku i predikciju ličnosti.2. Strategije za ispitivanje ličnosti Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti: (1) Klinički pristup. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. odn. nestabilnosti koeficijenata korelacije. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. dominantnost/submisivnost. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer. Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih pozicija. zatim se utvrđuju njihove metrijske karakteristike. koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka.

odn. pitanja koja ćemo postavljati. pri čemu se apriorno mogu izabrati ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost. koji dovodi do pogrešne interpretacije faktora na osnovi tih varijabli. formuliranju čestica u instrumentu odn. a da se povrati samo 5 tjedana. sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina prije dijete. Na primjer. što se tumači plasticitetom metabolizma organizma. a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa). subjektivan je u: (1) (2) (3) postuliranim konstruktima polazne teorije. Dakle. izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom. a 7 tjedana da se natrag dobije. garbage out”) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije. u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”. interpretacije i imenovanja faktora. efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne. dakle da je behavioralna terapija. 7 . osvijestiti njenu svrhu. Pokazalo se. a “lakše gore”. što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (“garbage in.(2) (3) (4) nereprezentativan uzorak odn. i počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. nego su trivijalne. Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mršavljenja. 1. savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća. pa čim se počne uobičajeno jesti. posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija. da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane. premda je objektivan u primjeni.1. DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. nego i u većoj mjeri psihoterapijom. što dovodi do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu. što produljuje efekte terapije. identifikacije.3. svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina hrane. BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja: čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom. što varira ovisno o jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača. koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija putem potkrepljivanja. što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. kod kojih se realnost ličnosti konstruira. kompozicija manifestnih varijabli. Pojava kognitivnog pristupa Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji. pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja. pa se npr. a time i u kliničkoj psihologiji. Naime.3. (5) AD3. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma. vremenski domet terapije. U trećem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista težina. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg.

gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. sadržaji pamćenja i mišljenja. negativističko mišljenje. BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja. Na primjer. Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje. naučena bespomoćnost. izrazito eksternalni lokus kontrole. npr. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti (1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom. pohranjuje. npr. misli i ideja u nesvjesno. preventivu i terapiju kod srčanih bolesti. i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape. distorzije percepcije.. negativne atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije. taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene. emocija i ponašanja.. tretman gojaznosti. Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao: (1) (2) (3) precipitativni odn. tretman ovisnosti. proces evaluacije sebe i okoline. faktori vulnerabilnosti odn. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok.Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija. patološkog doživljavanja i ponašanja. pripreme za bolne pretrage. bolna sjećanja.3. kako ta znanja interno reprezentira odn. nisko samopoštovanje. koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka. (8) (9) (10) a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji. 8 . rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu. kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn.. npr. modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija. 1. što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP. suzbijanje stresa. terapijski faktori. asocijativne mreže.  Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponašanja.2. kako se inkorporiraju u već postojeće iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje. tretman depresije i anksioznosti. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj. pripreme za operacije. (2) (3) (4) Pritom se koristi niz kognitivnih teorija. proces atribucije. negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju.. . tretman odn. neadekvatna sekundarna procjena kod suočavanja sa stresom.

• loš brak. Na primjer. interpretira. da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje. • gubitak bliske odn. koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu. Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne situacije. ili da su “svi ljudi loši”. • labilan tip živčanog sustava.3.. Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija.  Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu: (1) (2) (3) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju.3. evaluira neki događaj i donosi odluke. Na primjer. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. Moramo upoznati kako pojedinac percipira. važne osobe. • nezaposlenost. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne psihologije. problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. 9 . osobni i okolinski.. pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”. Prema kognitivnoj psihologiji. kako percipiraju. 1. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo. svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn. kako pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na ponašanje.Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao što su: • pomanjkanje socijalne podrške. Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni.

ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole. • teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije. ATKINSONOVa koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji.bolesnik. kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije. WEINERova teorija atribucije emocija. kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje. • motivacije. kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju. • model anksioznosti BECKa. • ELLISova racionalno-emotivna terapija. • BANDURAina teorija samoefikasnosti.(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. • BECKova kognitivna teorija nastanka depresije. • prosocijalnog ponašanja. posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr. • SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti. JONES/DAVISova teorija korespondentnog zaključivanja. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. 10 . kod anksioznosti i depresivnosti. • kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja. LAZARUSova kognitivna teorija emocija. • kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije. posebno u obitelji i pri odnosu liječnik. kako bi se utvrdili načini modifikacije neprilagođenih emocionalnih reakcija. ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivnokognitivne konzistencije. koncepcija o motivaciji za postignućem. socijalno-kognitivne teorije. posebno depresije i anksioznosti. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije: • KELLYjeva teorija personalnih konstrukata. Među te teorije i koncepcije spadaju: • teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa. • samopoštovanja. što je važno za prevenciju depresije i anksioznosti. koje nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. FESTINGERova teorija kognitivne disonance. WEINERova teorija atribucije postignuća. • socijalne percepcije. kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi. Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima: • nastanka nekih emocija. EMERYja i GREENBERGa. KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema.

1.4. KORIŠTENI AKRONIMI
• AND/P • d/p • l/p • NABE • o/p • OVE • PPP • RORT • TAT = abnormalno doživljavanje/ponašanje = doživljavanje/ponašanje = ličnost/ponašanje = naučena bespomoćnost = opažanje/procjenjivanje = očekivanje vlastite efikasnosti = psihopatološki poremećaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

11

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

(1) (2) (3) (4) (5)

administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja, preventivna: radi planiranja prevencije, dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima, evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije, istraživačka: radi formiranja homogenih grupa.

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji govore “prazno”, “šuplje”, “muklo”. Nakon što je primljen, pseudopacijent nije više govorio o tim simptomima i ponašao se potpuno normalno. Autor i još sedam asistenata, sa istom pričom o slušnim halucinacijama, posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio: • da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost pisanja”, • da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”, nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici. Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

• na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom slučaju,

kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otpušteni sa dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja, ali ne i do potpunog izliječenja), ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja: pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice, kontaktu s njim, reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraćanjem pogleda i odlaskom, su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine,

• osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog • osoblje je, smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem, potrošilo minimalno vremena u

• osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema, pa
na osnovu čega je autor zaključio da:

(1) (2)

psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena, dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe,

12

(3)

postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama.

Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da opaze ono što nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraživači. Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno “lažnima”, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.

2.2.MODELI ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA
Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a počinje psihopatološki poremećaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

(1) (2)

modela, koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i simptomi.

Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni, abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani, među postojećim modelima postoje prekrivanja.

(2)
(3)

U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. 2.2.1. Subjektivni model Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. tko se ne ponaša tako nije normalan”. Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:

(1) (2)

koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć, koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.

Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

(1) (2) (3)

ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć, a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu, mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini, zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,

pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

13

“idealnu osobu”. slobodno vrijeme.2.5.3. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju. ometa se okolina.3. posao. 2.2. Buda. postoje neugodna čuvstva odn... zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponašanja odn. različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća. koje određuje kultura). osobni doživljaj nesreće i patnje. 2. dezorjentacija odn. te od eksplicitnih (legalnih odn. uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima. Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava. i obratno. 14 . Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”.6.: “normalno je ono ponašanje koje se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje. odn. emocijama i ponašanju. Model se često koristi u svakodnevnom životu. (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao što su obitelj. u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije.2. kao što su Konfucije. sudjelovanje u razgovoru u društvu. • na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi. veliko odstupanje od odn. što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca. Isus. npr. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja. Mojsije. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od implicitnih (podrazumijevajućih. 2.2.. Nedostatak modela je u tome što: (1) (2) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja. 2. 2. Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponašanje. (c) veliko odstupanje od uobičajene socijalne uloge. načinu života” 2. Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi: 1. (b) promjena socijalne uloge u nižu.2. 2.4.. a u zapadnoj • • civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. kao što je to gledanje sugovorniku u oči. prema slijedećim kriterijima: 2. seksualna devijacija. zakonskih).: • u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim. intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa zahtjevima socijalnih uloga.1. pitanje je što je to loša prilagodba.. 2. dok se u evropskoj civilizaciji odn. mjestu definiranja: npr.7. a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u utvrđivanju utjecaja kulture: • na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu. ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr. “lošu” prilagodbu odn. posljedicom PPP.

a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija). Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. psihički je poremećen. što potvrđuje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi.• na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi. koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu. Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu. 15 . počinivši krivično djelo. što dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima. uz potpunu neosjetljivost na vanjske podražaje. se u odnosu na žene. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedeći kulturalno specifični PPP: • amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. koji se susreće u primitivnim društvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. a češće kritizirane za neuspjeh. a rijedak drugdje. bez djece. ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane. na to da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP. ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo. Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora. zrela odrasla žena se smatra submisivnom. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji. u agitiranom i agresivnom ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne. sadizam. postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito interpretiraju. ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela. a kod žena simptomom PPP. Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate. u što spada ekshibicionizam. kao što je to ubojstvo npr. prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP. iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju. nego za muškarca. npr. kao što su to npr. Kod muškaraca. počinivši neko krivično djelo. pa stvarno više pobolijevaju. fetišizam. i upućuje se na liječenje i obratno. češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima. u profesionalnim grupama. a neuspjeh sebi. postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena. voajerizam i pedofilija). pa se ne može osloboditi krivnje. način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju. • TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponašanje putem zakona. manje objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac. u odnosu 8:1. Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju više stresa u svom životu nego muškarci. nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP: (1) (2) (3) (4) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh. ratni zločinci. koji mogu razlikovati dobro od zla. mazohizam. koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca. nije psihički poremećen. koji se aktiviraju kod dijagnostičara: na primjer. Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo. sve dok se ne padne u nesvjest. Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi žene. što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu depresije. pa se oslobađa krivnje. nesamostalnom. među prijeteljima. ekonomskim klasama te religijskim i etničkim grupama.

odn. odn. već kvalitativno odn. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji. dok se u drugoj smatra normalnom je problematičan.4. koje se smatraju “duševnim bolestima”. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene zube. koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje. koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje. na kontinuumu. što se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu. psihopatije. koje se mogu izraziti normama. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju. mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije: najčešće se javljaju abnormalna ponašanja.2. poremećaji karaktera. (2) (3) Uz statistički model se javljaju dva pitanja: (1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?. velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn. EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske psihoze. regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti. a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele normalne distribucije). doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn.  Nedostaci ovog kriterija su slijedeći: (1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno. 16 . nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane. npr. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja. oštra granica. (2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP kategorijalan. Statistički model Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te distribucije: (1) (2) (3) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja. koje odstupa od prosječnosti. odn. često ne uzima u obzir stratumske. iza kojih slijede behavioralni poremećaji: neuroze. diskretno i kvalitativno različito. koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”. bez da se daje eksplicitni odgovor: • prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno • prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn.2. na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji. diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili.  Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima.

koja se u svijetu napušta. superego). kod fobija. 1977) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću. umjetnost. ponašanje je uvjetovano: (1) (2) (3) biološkim funkcioniranjem organizma. psihologija.5. i time potaknula interes za znanstvena istraživanja u tom području. kod poremećaja pažnje. Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti. imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata. posebno među medicinarima. posebno psihologije učenja na područje psihopatologije. razinom aktivnosti. prethodnog iskustva kao npr. potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama. kao što su medicina. i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi. kod Alzheimerove bolesti. utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam. Prema ovom modelu. a posebno uz prevladavanje ida. uklonila je tabue sa područja seksualnosti. koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica ličnosti (ego. kvantificiranje. njihovo mjerenje odn. pa je abnormalno ponašanje rezultat: (1) (2) (3) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr.6. Behavioristčki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije. a kod nas i dalje perzistira. nezavisno od ida (4) (5) (6) (7)  Nedostaci teorije su: (1) u metodologiji: (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama. id. (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i (3) selektivne percepcije. (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovječne žene. sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamičke aspekte ličnosti. neispoljavanje psihičke energije.2. promjena u motivaciji kao npr.2. (2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja (2) 17 . u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematične semantike. motivacijom odn. razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG. veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih varijabli. nego premećaj u funkcioniranju ličnosti. Za razliku od medicinskog modela. dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest. prošlim učenjem. 2. odn.  Doprinosi psihoanalitičke teorije su: (1) (2) (3) poticajno je djelovala na mnoge struke.2.

Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca. na planu poremećaja u doživljavanju i ponašanju. BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren. Američke psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV. SULLIVAN. 1962. (2) što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. Izvori stresa su npr.. a ne prošlo iskustvo. patogenezu PPP potrebna interakcija između: (1) organskih uzroka odn. ili dijateza može biti slaba. neadekvatan način suočavanja sa okolinom i sl. pokretajući faktor pojave PPP.pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. do genetske predispozicije ili dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline. pa ako simptomi na osnovi 18 . psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije. a trebalo se po teoriji dogoditi. npr. Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi: (1) (2) ICD-9 odn. studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). 2. a stres precipitativni odn.2. U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj okolini. tretira se različitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici. pa opet dolazi od ispoljavanja PPP. Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP. koja je institucija tog modela. bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. VAN PRAAG. Dijateza je etiološki odn. KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP.Revisited.8. čiji pobornici Ana FREUD. odgoj sa shizofrenim roditeljem. to se izmaštalo ili odsanjalo. DSM-III-R odn. kao što su preveliki zahtjevi okoline. (3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i ponašanje pojedinca. odgoj u stresnoj okolini. fizička i/ili emocionalna deprivacija. sukobi u obitelji. ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag. FROMM. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL. Ponašanje i doživljavanje.2. 2. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag. posebno za shizofreniju. Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza. najvažniji regulatori ponašanja čovjeka. čime se približavaju postavkama kognitivne psihopatologije. uzročni faktor.7. koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori. bolest se neće uopće pojaviti ni razviti. okolinskih uvjeta odn. 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori.

definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije . “lijepi se” za osobu. imaju i iste uzroke odn. a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. somatskih poremećaja. na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima. dijagnoza ima svojstvo oznake odn. • ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. prihvaća novine i uspješno podnosi stres. već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti: (3) (4) (5) (6) • zadovoljna je sobom. model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome. (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od organskih odn. kao što je konstrukt i “mentalni poremećaj” ili “duševna bolest”. dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe. prilago-đava se okolini. pruža mu se zaštita i prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje. (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”. a kada se neki sindrom proglasi bolešću. prihvaća odgovornost. svojstvima organizma. etikete.odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti. Na primjer. • kompetentna je u većini životnih situacija. onanija se počinje smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste. Nedostaci medicinskog modela su slijedeći: (1) (2) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature. halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. etiologiju. traže se organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. a to su samo hipotetički konstrukti. vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom. fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama. što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn. “radi na svom zdravlju”. a patološkim se smatra i nostalgija. npr. što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi. da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko liječenje. ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na neki PPP. ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti. • ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna. efebofilija se smatra patološkom sklonošću starijih žena prema mladićima. tako da se osobu zamjenjuje etiketom. prihvaća sebe. kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. Zbog navedenog. da se ne preklapaju. pacijent se smatra izliječenim. (7) (8) (9) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. kao što je to na fizičkom planu. • uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima. u nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj. kao npr. odn. iskazuje sampoštovanje. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim. zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose. . 19 . uslijed višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature). Na navedeni je način mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. i dobiva naziv pathopatrialgija. simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju različiti tretman. što može izazvati odbacivanje i zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe.kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu. daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka. kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja.

npr. sistemske bolesti. Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. koja je organski uzokovana. koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije. koje utječu na kemizam mozga. koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. u biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti. neinfektivne bolesti. promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene depresije. encefalitis i meningitis. endogene depresije se smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera. Na primjer. a u koju kategoriju bolesti još spadaju npr. uživanje droge ili alkohola.2. koji neposredno upućuju na organsku etiologiju. koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr.2. koje se svrstavaju u tri kategorije: (1) (2) (3) infektivne bolesti. sindromska. koje uzrokuju mikroorganizmi. 20 . Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer. koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psihološke. pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji. a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalneegzogene depresije. koja je uzrokovana psihološkim uzrocima. udarac u glavu. Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P. svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija. (b) kemijske. do deluzije veličine.9. koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke: npr.

Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u području dijagnostike. (2) (3) 21 . biokemijskih poremećaja strukture ili funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu. pojava i procesa u nekom području istraživanja: (1) (2) (3) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. definiranje manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom.1. budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i predviđanje ishoda bolesti. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju. KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn.3. Etologijska klasifikacija je najpoželjnija. budući da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva. a izvediv je putem diskretnih kategorija. Na primjer. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama. efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja. etiološka klasifikacija za sada neizvediva. kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata. grupu. čime se potiče razvoj novih spoznaja. a ne nakon tretmana. putem kontinuuma ili putem hijerarhije. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu. omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije.3. • dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani • hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima subordiniranosti. kontinuumima odn. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. Svrha i oblici klasifikacije Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. Na primjer. zbog nepoznavanja etiologije većine njih. NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. koordiniranosti i supraordiniranosti. • diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. ETIOLOGIJE odn. na osnovu poznatih fizoloških odn. Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu. sveobuhvatan popis kategorija entiteta.2. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete simptoma odn. sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta. temeljena na podacima dostupnim prije početka tretmana. Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: (1) (2) omogućava znanstvenu komunikaciju. najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. sistematizacije entiteta odn. pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni (izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. U području mentalnih bolesti je. PROBLEM KLASIFIKACIJE 2. PPP se može sprovesti na osnovu: (1) PROGNOZE odn. To je danas primarni način klasifikacije PPP. ili na osnovu očekivanog ishoda poduzetog tretmana. objekata. kontinuiteta ili hijerarhije. klasifikacija infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju znanja neizvediva.

distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu.” Ovakva formulacija daje korisne informacije. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu.2. a kombinaciju “a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili. d. Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostičkih kategorija: (1) diskriminativna valjanost odn. ključnim. Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a. neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b. (2) 22 . e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. e i f. Operaciona definicija AND/P Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma. simptome c.. e i f su “većinom prisutni”.. kovarijacija između parova sindroma minimalna. Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih siptoma. eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze. bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn.3.2. e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima. • ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”. ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a. b i c. b. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b. koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće imaju karakterističan vremenski slijed.” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma. Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn. a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. zajedno sa barem dva od simptoma c. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni. simptomi d. • inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu kombinaciju simptoma. a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest simptoma. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma. dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu. d. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione definicije nekog PPP: 1. 2. c. koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. simptom c “predstavlja valjani dijagnostički znak”. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima. operacionim definicijama. c. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan izvor nepouzdanosti dijagnoza. diskriminativna valjanost odn. Navedeni pristup proizlazi iz činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji čine klinički sindrom. d. b. koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih PPP. izbor: • ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. d. odn. e i f.

2. Navedeni problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja. biokemijskim poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava. te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. što je nužno jer etiološki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze. Bez obzira na navedeni trend. (4) (5) Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici. posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo. Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom. poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21. da bi metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile prihvatljive. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna. Budući da simptomi čine operacione definicije PPP.(3) sadržajna valjanost odn. razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije. Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. koja se zasniva na fiziološkim odn. proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma. kliničkih sindroma će i dalje perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze. potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama simptoma. dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom. koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja. što npr. sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome. simptomatska definicija odn. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni. doduše 23 . a operacione definicije čine dijagnostički sistem za klasifikaciju. Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma.2. identifikacija simptoma odn. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se. otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija je nužno privremena.3. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine: (1) (2) (3) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma jesu. nije bio slučaj sa Alzheimerovom bolešću. (2) u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma.

ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije. U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi: (1) (2) ICD-9. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: započinje organskim psihozama. što se prevodi kao “Međunaro-dna klasifikacija bolesti. veoma je konzervativan u promjenama. a za neke PPP simptomatske odn.. neurotski poremećaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza. neurotskim poremećajima. budući da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo članova.. prema International Clasification of Deseases. ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi poremećaja ličnosti. (2) (3) AD2. i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive. pa su promjene. devete revizije ICD-9 iz 1979. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostičku kategoriju. uz pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni. Tako na primjer. premještanje dijagnostike tog poremećaja sa sindromske na etiološku os klasifikacije. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija. a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim verzijama ICDa iz 1939. jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije.... a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP. s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP. nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke... treća revidirana verzija”. ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP. gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P. DSM-III-R iz 1987. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostičkih kategorija. nakon čega slijede poremećaji ličnosti. imali su svaki svoje vlastite specifične sipmtome. ali koji su bili međusobno različiti odn. “neorganskim”) psihozama. Posljednja verzija ICDa sadrži također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremećajima.sastojao iz relativno malog broja sindroma. DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju: 24 . revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979. AD1. pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza. kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje verzije odn. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom. (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke termine. prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993. nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim. za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija. 9. Klasifikacija mentalnih bolesti odn. kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim članovima. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. itd.  Nedostaci ICDa su slijedeći: (1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili četveroznamenkasti kod.

multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza. PSIHOSOCIJALNI STRESORI.(1) multiaksijalna odn. termina “anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”. poremaćaji kontrole imulsa. POREMEĆAJI LIČNOSTI. uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini. psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika. iv. i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman. Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo. (a) postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. kao što je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj. ii. koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn. obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr. poremećaji raspolo-ženja. (2) (3) (4) pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP. profesiji i slobodnom vremenu. dijagnostičkih kriterija. socijalnu adaptaciju. eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze. poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari. operacioni dijagnostički kriteriji AND/P. ali je proces klasifikacije znatno složeniji. tretman i/ili ishod PPP. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE. . osjetljivost na penicilin. kao npr. a stresova nije bilo. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP. koja je originalno psihoanalitički termin (b) odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina. shizofrenija i drugi psihotični poremećaji. tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje. sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće funkcioniranje. anksiozni poremećaji. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. jasno. oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE. iii. poremećaji spavanja. . Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije: 25 . diskontinuirana klasifikacija. Osi kojima se koristi DSM su slijedeće: i. na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn. (c) izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan. ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na dijagnozu. ozljeda glave. na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima. a što manje inferencijalan. poremećaji suđenja i drugi poremećaji. poremećaji spolnog identiteta. KLINIČKI SINDROMI. kao npr. čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. v. pri čemu se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. poremećaji hranjenja. uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje.

ali dijagnoza može biti jednofacetna. koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostičkog sistema: 1. antisocijalna. psihotični poremećaji. i budući da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija. na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP. U pravilu. somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi. poremećaji hranjenja. Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna. na osi II: zavisna ličnost. kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi. poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari. 1985. 26 . kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika. zavisna i opsesivno-kompulzivna ličnost. poremećaji kontrole impulsa. na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi. shizotipna. izbjegavajuća. shizoidna. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa razvojem DSMa. Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima. poremećaji spavanja. DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II. na osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se više dijagnoza na jednoj osi. na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj. pokriva čitav spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze. seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta. postavlja se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn.  Evaluacija DSMa je pokazala da: (1) (2) (3) pouzdanost dijagnoza odn. poremećaji pamćenja. dijagnostički sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i ponašanju. a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi. ali se somatski poremećaji ne nalaze). a nisu psihijatrijski poremećaji). disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi).(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji. . granična. na osi III: hipertenzija. narcistička. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na: • reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija. prema DRAKE i VAILLANT. histrionska. poremećaji prilagodbe. diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju. anksiozni poremećaji. afektivni poremećaji. kognitivni poremećaji: demencije. delirijumi.

ili općenitije. Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP. a ne napredak znanosti na čemu se jedino mogu zasnivati takve promjene. da li kategorijalni sistemi klasifikacije. domovi zdravlja. kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja. pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn.. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u cjelini. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma minimalna. 27 . Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostičkom sistemu. a ne njihovu istinsku prirodu odn. koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedeće osobine: • primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice.. pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti. etničkih te fizikalnih uzroka. ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija. 2. valjanost odn.• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno. dijagnostike.. a manja kod ostalih PPP. • prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila. za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji. pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja. ali se ne približavaju zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. • upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke • konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima. a što manje inferencijalan. a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) egodistonička homoseksualnost. diskriminativna 3. sociokulturalnih. putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike. nego su ekstremi dimenzija ličnosti. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. koji je problem proizašao (A) iz 4. koje je pitanje postalo od posebne važnosti za poremećaje ličnosti. Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika. mora postojati dijagnostički konsenzus ili suglasnost. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatološka dijagnostička kategorija. kako bi sistem bio što više deskriptivan. Dakako da je manja ekološka valjanost onih dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino znanstvena validacija. savjetovališta. psiholoških. socijalnih: socio-ekonomskih. izraziti kao položaj na kontunuumu. • uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških.

klasifikaciji. pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija. • dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar 28 . prije nego postane primjenjiva. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. što bi vodilo kontinuumu. pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih. kao npr. kod dihotomne klasifikacije: (1) (2) funkcionalnih i organskih poremećaja. 2. često treba biti konvertirana u kategorijalnu. a ne imenom kategorije. Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za druge poremećaje.• navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije. psihotičnih i neurotičnih poremećaja. može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija. pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: • diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn. može se iskazati algebarski ili geometrijski. a takva klasifikacija je također prisutna u području PPP. • otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička kvalifikacija je nužno privremena. dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv. pložajem na dimenziji. ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna.3. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima. • daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije. U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje. Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. a dimenzionalna za kontinuirane varijable. kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. grupe poremećaja mogu iskazati na dimenzionalan način. (3) Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: (1) (2) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije. nekog neograničenog raspona. diskretnu tipologiju: (1) (2) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn. a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski. Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable.4.

Nakon što je određena priroda varijable odn. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje među njima?. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?. opažanje znakova i simptoma. klinički intervju. problemi-ma (2) I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima: • koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn. dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene. Cornell Index). studija slučaja. • jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn. ispitivanje mentalnog statusa. može se pristupiti njihovom mjerenju pri čemu: (1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali. MMPI. 29 . kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli. biografski pristup. u testsituaciji i testovi ponašanja. WAIS). pojedinog PPP ili grupe PPP. kognitivni testovi (npr. projektivne tehnike. neuropsihološke baterije.pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata. uz korištenje kliničkih postupaka opažanja i procjenjivanja. upitnici i inventari ličnosti (npr.

predmeta. 30 . • ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli. kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti.4. kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja ili U pravilu. kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje. pristup u mjerenju koji može biti (a) grupni (normativni). • o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje. ali se u pravilu počinje sa kliničkim intervjuom. 2.2. načina i sekvenci opažanja. dok je laičko slučajno. Razlike između laičkog i stručnog opažanja Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je: • namjerno. što utječe na način odn. na osnovu čega su moguća intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini. kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratični).4. Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema. vremena.4. OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE LIČNOSTI 2. nediferencirano. Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće: • opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja • opažanje znakova i simptoma • opažanje putem skala procjene • projektivne tehnike • samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti • klinički intervju • biografski pristup u ispitivanju ličnosti • studija slučaja • tehnike za opažanje vlastitog ja • ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn.1. (b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja.2. tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi: • o teoriji uz koju pristaje kliničar. • objektivizirano definicijom mjesta. kada primjenjuje globalne tehnike kao što su klinički intervju i projektivne tehnike. • ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn.

2. po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način. pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca. • dijagnostički kriteriji i • dijagnostičar. psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable: • činjenice o psihofizičkom stanju. ponašanju i ličnosti pojedinca. jer su dijagnostički kriteriji konstantni. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti U idealnom slučaju. Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima: (1) (2) (3) (4) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične. a osobine dijagnostičara irelevantne. iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine koje procjenjuje i općeg dojma odn. logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane. dominantne osobine.4.4. stroge ili umjerene procjene. pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena. konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage. a manje eksternalno (situacijom). 31 .4. pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o utvrđenim činjenicama. temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira više internalno (osobinama). pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine. koji ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije. pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog. pogotovo ako se radi o neuspjehu. pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivača da daje različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju. 2. socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne. ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije. aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opažača. a manje točno osobe koje su različite od nas.3.

emocionalna ili “vruća” inteligencija.. • specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne povećava nužno pouzdanost kliničara). posebno pouzdanosti i valjanosti. a odnose se na: .4. socijalne interakcije. • percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari kod sebe nezadovoljni. distanciran odnos prema “vlastitom ja”. visoka socijalna inteligencija odn. • nezainteresiranost za probleme klijenta. nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja. • rigidnost odn. • ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr.5. • specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba. treba eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati. Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP. • prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta. visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici.. • socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama. pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju. implicitna teorija ličnosti. 6.. koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. dok nepovoljno djeluju: • pretjerana samouvjerenost. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja. halo-efekt. pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na dijagnostičku procjenu: 1. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda.sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi. mjesto i trajanje opažanja..Međutim. koja obuhvaća: • stručnost (znanje) i kliničko iskustvo..proces opažanja i procjenjivanja i . pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem pacijenata. 2. 2. Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati: • vrijeme. jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu. istraživanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate. kako opažači ne bi subjektivno određivali što opažati. iskustva koje je ograničeno odn.. kompetencija dijagnostičara. 4. 32 . • socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu. specifična ponašanja. posebno u timskom radu. a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih. 5. 3.

čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno poželjno ponašanje). • poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”. • prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini. znanje i kliničko iskustvo. 33 . odn. posebno skala procjene. • reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn. posebno manjinskim grupama. Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn.. opažača-procjenjivača): • kompetenciju: stručnost odn. npr. koje je pouzdanije jer se zasniva na većem broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja. • timsko opažanje. (b1) individualno ili (b2) skupno. • psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti.• način opažanja: (a1) direktno odn.. • specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike. lična jednadžba. ljudi na selu ne govore spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima. a poboljšanja instrumenata uključuju: • reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5. • standardizaciju instrumenta. video-snimanje. kroz polupropusno staklo ili skrivenim kamerama. u dužem vremenskom periodu. • način registracije: bilježenje. • objektivizirano. • sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je: • skupno. • poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr. skale procjene. jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost. implicitna teorija ličnosti. • višekratno odn. stupnjeva ilči razine. tokom intervjua ili (a2) indirektno. jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja. jer više opažača povećava pouzdanost opažanja.

1. o tome koje aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati. registriraju se različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja. (2) Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći: 34 .2. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji.5. opažanje epizoda ponašanja odn. pri čemu se jedna ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja. Sastoje se iz različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne. i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni uzorak ponašanja”. tikovi. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu toleranciju na frustraciju. Opažanje ličnosti testnoj odn. koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno. Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. (1) problem valjanosti opaženog. TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA LIČNOSTI 2. i u kojima se prati njihovo ponašanje.5. Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći: • koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju. u test-situaciji i testovi ponašanja Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja. što ovisi o motivaciji ispitanika odn. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji.. mucanje. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji. svađe. koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog. npr. (2) (3) Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji: (1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu. uzorak kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn. Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. i dobiva se tzv. provodi se tako da ispitivač organizira psihološku test-situaciju npr. dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane. indikativnim za ličnost. [iroki raspon ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj varijabli koje su međusobno nezavisne. i o prirodi varijabli odn. što nije garancija veće pouzdanosti. a ne znamo koji je od njih valjano opažao. pri čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju. da li • koje su situacije relevantne odn. a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services). problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. “vremenski uzorak ponašanja”. problem pouzdanosti opažača.. kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII. epileptički napadi. laboratorijskoj situaciji. pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje nije više spontano. te psihometrijski problemi: očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo. socijalna participacija.

budući da isto ponašanje može imati različitu motivaciju. u prva tri dana hospitalizacije. • skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi koji ukazuju na depresiju odn. • testirati hipotezu naknadnim intervjuom.5. njegov kognitivni status i obrazovanje. npr. i članovi obitelji pacijenta. pa se koriste na slijedeći način: • prije primjene saznati što više o problemu klijenta. • preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman. budući damnogi pacijenti lakše razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima. • sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata. drugim instrumentom ili promatranjem. 2. ali nije ekonomično. pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima. Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene: • DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti. Upitnici i inventari ličnosti Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti: • upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua. uz uvijek ista pitanja na koja ispitanici moraju odgovoriti. Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti. osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao što su npr.5. koji nisu podložni objektivnom mjerenju ni brojanju. Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje. Skale procjene Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponašanja. 2. psihozu. 2. 35 . a daju ograničenu količinu podataka. PPP klijenta. pa se više koriste u istraživanjima. a • inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje.3. Sastoje se iz niza tvrdnji odn.5. Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana.4. opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja. namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod normalne i subnormalne djece od strane roditelja. zahtijevaju timsko opažanje. • primjeniti ih i postaviti hipotezu. liječnici te posebno medicinske sestre.2. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili čestine tog ponašanja kod neke osobe. Opažanje znakova i simptoma Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn. Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn. a manje u kliničkoj praksi. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj strukturi ličnosti.(1) (2) (3) skupe su: zahtijevaju puno vremena. koje povećava pouzdanost procjena.

putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised. 36 . što može otežati • omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni. npr. npr. npr. jer isti ukupni rezultat može proizlaziti iz različitih odgovora. putem BDI (Beck Depression Inventory). 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije. uvijek/. neuroticizma i psihoticizma. • rezultati dobiveni na sličnim instrumentima. odn. što može navesti kliničara na pogrešne zaključke. rijetko. • niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0.. • ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat. ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA. pogotovo individualna. mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima. • procjene drugih ljudi (iz obitelji.40). • ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima. npr. što ih može navesti da • rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi. često. mjera nekog konstrukta. stupnju čestine/intenziteta (nikad. ali mnogo manja u kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene.. Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti: • • • • jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo. Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka: (1) stupanj izraženosti odn. sa radnog mjesta). ekstraverzije. stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe.) • postoji mogućnost preferiranja neiskrenih. tokom hospitalizacije). kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama. (2) (3) Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao što su: • naknadno praćenje ispitanika (npr. nasumce zaokružuju odgovore. književni jezik. • interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna analiza rezultata. oni ne kopaju po sebi nego u vrtu.  Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti: • ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja. i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. • ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se problem značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. (b) koliko dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika. objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora. komunikaciju dobivenih nalaza. jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili. socijalno poželjnih odgovora. što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika. ponekad.

Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn. Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja. Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima. dozvoljava mu da pita što mu nije jasno.. te osobina ličnosti. ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je. da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski faktori. Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije. žalost. Upitnici i inventari ličnosti su nužno. • da kliničar sjedi sučelice ispitaniku. što se naziva projekcija iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno ispitivati i njegova ličnost.Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako: • da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja. Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: • • • • DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu. dakle svako djelovanje prijašnjeg iskustva. Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala: 1. u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira čitavo svoje iskustvo odn. bilo negativnog. što je u skladu sa Freudom. Dakle. STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja.5. Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije. nakon čega primjenjuju TAT. BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili nešto drugo. 37 . pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena. BELLAK . a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom. bilo pozitivnog. radost. a ne samo negativne aspekte. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr. na percepciju i osmišljavanje neposredne situacije. čita i komentira pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje. postavljena uobiča-jenim govornim jezikom. BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije. Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima. 2. Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna. potreba i želja.. da je percepcija pod djelovanjem: • vanjskih faktora: prirode podražaja i • unutrašnjih faktora: intenziteta motiva. osim što se smanjuje ispitna anksioznost. intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca. testovna projekcija u skladu sa sugestijom. EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja. čime se. ali ne i dovoljno sredstvo. ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika. ličnost.5.. 2. ali se time poništavaju prednosti upitnika.

• pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi. nejasnim odn. pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja. a ne atomistički. nepoznatim situacijama. • percepcija djeluje na ličnost pojedinca. strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama.). • pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi. 38 . (2) (3) Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika: • ličnost je proces. koje podižu razinu anksioznosti odn. što omogućavaju projektivne tehnike. Odnosi se na slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta. taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života. što je evidentno kod psihotičara. [to je veća anksioznost. a ne na situaciji. ali su u skladu sa aktualnom.Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu. dolazi do prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom. i taj razvoj traje čitav život. rekonstruirati.. pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije. ovisna o podražajnoj situaciji. • pojam o sebi može biti nerealitetan. projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što pojedinac percipira odn. ovisna o strukturi ličnosti.. • ličnost se formira kao cjelina. željama i osobinama ličnosti. ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija. glumi. crtanju. na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju ekspresivne reakcije. a ako se slika o sebi promijeni. Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli. to ima više projekcije odn. tjeskobe. dodavanja. zahvaćati u cjelini. • pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne aspekte te slike. • ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono. a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti). bez iskrivljavanja. u novim. Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju: (1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija. • ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca. Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva. što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji. pa se može novim iskustvom promijeniti odn. gestalt zakonitosti percepcije. interpretacije. sliku o sebi): • pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doživljaj vlastitog ja. pa se mora promatrati odn. selektivnost percepcije. koja se smanjuje osmišljavanjem situacije kroz projekciju svojih želja.

ima manje posljedice po integritet nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma. • ne mora biti vezana za interpersonalne odnose. inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja. tokom ispitivanja od strane ispitanika. a od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate ličnost u cjelini. • test konformnosti slobodnih asocijacija. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost. • JUNGov test asocijacija 2. obrambene projekcije. a obrambena ostaje ličnosti nego što su posljedice • ako se ne koristi. Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost. razlikovanje testovne i vantestovne odn. • otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca. a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. a obrambena iz realne životne situacije. osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal: • RORSCHACH test 39 . ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu. da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mašte). • može biti osviještena neosviještena. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal: • test nedovršenih rečenica. postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona reakcija.  Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike: (1) (2) (3) (4) (5) osobine podražaja: neodređenost odn. kojeg ne omogućavaju druge tehnike. inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata. Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su: (1) (2) (3) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna. Projektivne tehnike se dijele na: 1. pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti. a obrambena se odnosi samo na motiv obrane od anksioznosti. što će se pojasniti u nastavku.  Razlike testovne i vantestovne odn. osobine upute: uputa podstiče spontanost. nestrukturiranost. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja: • proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja. čime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika.

Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča. Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produženo vrijeme reakcije. npr. • BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija). tehnika ekspresivnih pokreta: • test crtanja slike čovjeka ili slike porodice. sumnja se u latentni psihotični proces. bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi. samo se koristi verbalni podražajni materijal. Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947). kojeg prati sistem za brojčano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni.. Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija. misli i želja. što liči TATu. za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo.. • KAHNov test aranžiranja simbola.. preciznost izražavanja. stavova. “Volio bih znati. pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom na sadržanu projekciju. Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih rečenica u prvom licu jednine. broj riječi u dopuni.” ili u trećem licu jednine (koje više potiču otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju koja im padne na pamet. • analiza rukopisa 4. pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti. iskazane tendencije Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio na osnovu vlastitih emocija. je prisutna kod većine ljudi (npr. 40 .• test tematske apercepcije (TAT). • prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija. tehnike aranžiranja: • test svijeta • LOEWENFELDov mozaik test. Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni. Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina: • način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme • način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja latencije. za riječ gore je riječ dole. Odgovori se analiziraju: • prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora. kvalitet izražavanja. prisutnost simbola.. koja može biti klinička ili selekcijska. • psihodrama. • test crtanja kuće/stabla/osobe. • igra. • ROSENZWEIGov test frustracije 3. ponavljanje sadržaja (već je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost). ispitanika u doživljavanju i ponašanju.). originalnost.

javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 0-10 % od R. mrlji tinte (5 crnobijelih. posebno na nekontrolirani bijes. a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i logičan način. a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. 6. (2) netočna percepcija forme (F-) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R. a navodno ukazuje na inteligenciju. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R. može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme. popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30. • upotreba samo boje mrlje (C). ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika.. a navodno • upotreba i forme i boje. a • “dinamičnost” odn. javlja se u postotku 2-4 % od približno R u protokolima normalnih ispitanika. utisak pokreta mrlje (K). a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 30-50 % od R. religija (Re). kontroliranu emocionalnost. na ego-snagu. vatra (Fi). • na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. fizički predmeti (Obj). 5. životinja (A). • na podlozi (S). originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora.. 3. 4. a navodno ukazuje na djelomično kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat. a studenti i visoko-obrazovani 3-5. očit-realističan detalj (D). a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. umjetnost (Ars). ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30 odgovora ukupno). motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati što više odgovora ili se ograničio samo na jedan. a sekundarna je upotreba forme (CF). javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 20-30% od R. ukazuje na nekontroliranu emocionalnost. 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na njima. navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost. formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore: • upotreba samo oblika mrlje (F). javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R. krv (Bl).. a sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 4-5% od R. unutrašnji organi (At). u skladu sa listom uobičajenih odgovora većine ljudi. pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim zabilješkama. a navodno ukazuje na samokontrolu odn. a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe očiglednih činjenica. lokalizaciju odgovora na površini podražaja: • na čitavoj mrlji (G). neobičan-bizaran detalj (Dd). a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju. i (2) primarna je upotreba boje. 41 . a prisutna je u oblicima (1) točna. 2. realistična percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 70-80 % od R. Postupak se može više puta ponoviti. što navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost. • upotreba samo osjenčanosti mrlje (N). Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama): 1. sadržaj odgovora: čovjek (H).

 HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. • osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja. a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika. jer ispitanik ne zna njihovo značenje. osjećaj ugroženosti. • bogat kontakt između kliničara i ispitanika. pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na percepciju i mišljenje. • postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara. • može se koristiti kao stresni intervju. Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike. ako se vidi puno očiju. različite odgovore različitim ispitivačima (sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore). riječ je o paranoji. koja onemogućava kvantitativna • osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje. • rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika. žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon pokazivanja slike. • primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača. • zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost. radosti. 42 . jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. Nedostaci RORTa su: • individualna i stoga neekonomična primjena. Također koristi mrlje tinte (njih 41). jer daje relativno mali broj odgovora. Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom poviješću ispitanika. Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha. • predstavlja grubo mjerenje. • predstavlja subjektivnu istraživanja. Prednosti RORTa su: • originalnost. Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji. ali za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliničara. pa je test za neke ispitanike kontraindikativan. • na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama. • isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. npr. • odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua.Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. • stresnost. idiografsko-kvalitativnu metodu. • test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju. prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe.

ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP. pa je problematična njihova podražajna vrijednost: test treba renovirati. Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive. 4. ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada (sadašnjost). Kao podražajni materijal postoji 30 spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika. Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935). Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču. heroj priče. Na primjer. gledali na filmu. Nedostaci TATa: • koriste se staromodne fotografije iz časopisa. ili napiše priču. ispitivač ga na ispušteno podsjeti. Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn. na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma. ako se test primjenjuje individualno. čuli od drugih ljudi. • ocjenjivanje priča je impresionističko. a to bi bile one koje se ponavljaju u različitim pričama. Ako neki od navedenih aspekata ispusti. 5. potrebe i želje. • za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i • validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno opažati. teoriju ličnosti MURRAYa . ili pričaju o događajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva. Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca. Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču. 43 . turobna slika potiče neugodne asocijacije i sjećanja. za razliku od RORTa naglašava više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče: 1. • validacijske studije testa nisu jednoznačne. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline. potrebe sadržane u priči. prisutni pritisci iz okoline. bogatije odgovore. postoji verzija testa i za djecu (CAT). iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici prikazane. Osim za odrasle. ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan. ishod priče (sretan ili nesretan). kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca. TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi. 2. • neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu pričati priče koje su pročitali. 3. koje su sami doživjeli. pri čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida. a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno.

osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn. uloga sina. utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim odn.: house/tree/person) se traži od ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom. (3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života (npr. koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece. U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara. (2) često se događa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju. pri čemu kliničar može igrati ulogu oca). (1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER. Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji. Test daje dobar uvid u dječju percepciju svijeta i u odnose u obitelji.  Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline. koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će riječima ta osoba reagirati na situaciju. Od ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije. koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata. tko je ta osoba. pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo. tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana.. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno iskazalo. te nepostojanje normativa. što ta osoba voli i sl. Koristi se kao dopuna testu čovjeka Goodenougha. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr. Zadatak ispitanika je da u prazan prostor. (2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test. 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno).  BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline. 44 .  Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe. Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji. Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška. koji nastoje zahvatiti ličnost u cjelini. prilagodljivosti pojedinca okolini. razbijanje vrijedne vaze u gostima). od engl. Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet. za razliku od RORTa i TATa. ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj. pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana riječima i/ili postupcima druge osobe. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn. a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem vlastitih životnih uloga.

Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav. . sa Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju). KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija. da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno 45 .5. • odgovore je teško kvantificirati. • analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim. Danas se projektivne tehnike koriste za: • uvid u socijalnu percepciju ispitanika. ambivalentnu (neodređenu) situaciju. Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju.  LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat. nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn.6.. behavioralnu i emocionalnu komponentu. pod pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem.. Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem klienta. Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što su članovi obitelji. a koristi se i za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju). . • za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike • kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika. Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr. početna hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju... a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem. Također ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti. trokut. Klinički intervju Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama. Nedostaci projektivnih tehnika su: • subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima. i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika. a valjanost nepoznata. srce. pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće provjeriti. 2. Interpretacija je relativno komplicirana. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. strah. socijalni radnik. ako je ispitanik dijete.. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost pločice i boje). Posebno je važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr. mržnja. jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije psihotičara. svećenik..) koje ispitanik treba složiti prema danoj uputi. • navođenje ispitanika da priča o sebi. koja sadrži verbalnu. • uvid u međuljudske odnose ispitanika. pas. pospješiti raspad njegove ličnosti. • uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu. sidro. Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta. • “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren. zvijezda.

kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti. najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca. kako su odgovori manje kontrolirani.funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja. omogućava kvantificiranje podataka. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio intervjua. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. na koje standardizirani intervju može biti neosjetljiv. dijagnosticira specifične probleme ispitanika. kod kojeg je definirano područje odn. Prednosti kliničkog intervjua su: (1) (2) (3) 46 služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem. klijentocentrični). Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) olakšava rad početnicima. u skladu sa čime intervjuer postavlja pitanja. a pitanja se postavljaju slobodno. omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema. omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem. koji će usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije. Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. omogućava individualni pristup svakom klijentu. . prirodniju i fleksibilniju konverzaciju. slično metodi usmene ankete. Tada se klijenta ne smije prekidati. klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni. a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara. kod kojeg je definiran cilj intervjua. Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije. što ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva. polustrukturiran. tematika intervjua. Intervju može biti: (1) (2) (3) strukturiran. u skladu sa tim ciljem. omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa. (5) Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) omogućava spontanu odn . što olakšava istraživanja. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena. što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema. kraće traje od nestandardiziranog. jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn. pa se različitim ispitanicima postavljaju ista pitanja. slobodan (nestrukturiran). posebno s obzirom na značajne druge. kod kojeg su pitanja unaprijed definirana. tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni. niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. intelektualni i socijalni status klijenta. pod pretpostavkom da klijent najprije iznosi svoje najizrazitije probleme. atmosfera je opuštenija. izostaviti važne informacije. njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji. intervju može biti direktivni (autoritativni. prisiljavati na razgovor. na osnovu čega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema.

poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i ponašanje. • socijalno-kulturalna pripadnost. predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu. čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza. • životne krize. kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua. tzv. sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih na taj razvoj. (6) Nedostaci intervjua su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. 47 . Usprkos nedostacima. klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti. • centralni interesi. • prisutni i prošli psihopatološki poremećaji. a ne nužno istinitih odgovora. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostičkih sredstava. agresivnost. koja se može mijenjati u toku primjene i prilagođavati kljijentu. vrijednosti i stavovi pojedinca. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. “radna dijagnoza”. dominantnost/submisivnost.7. na koje druge metode mogu biti neosjetljive. Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu kao što su: • tok emocionalnog. socijalnog i spolnog razvoja. njegove nalaze treba smatrati indikacijama. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i karakterističnih oblika ponašanja pojedinca. što potvrđuje činjenica da se nalazi kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti. 2. (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno poželjnih. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar. kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna). na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca. • precipitativni i vulnerabilni faktori. vjerovanja i očekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka.5. halo-efekt. pristranosti intervjuera: npr. • aktualno zdravstveno stanje. • tok obrazovne i poslovne karijere. koje trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua. utjecaj stavova. omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad superiornija od statističke integracije.(4) (5) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika.

Studija slučaja Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima.. koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti). kojim se dobiva autuanamneza.. raniji psihološki nalazi. • duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem. jer su pod utjecajem psihološke cenzure i zaboravljanja ispitanika. posebno glede kritičnih životnih događaja čime se dobiva • analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma.8. ako je opservacija kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti ispitanika. • integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja. • analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici. • podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću. • podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju. Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti pojedinca. pisma. • imati u vidu uzrasni.. sprovedena. Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja: • predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu. sindromima odn.5. • predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup. . obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika. crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda o/ p ličnosti. 48 . sudski spisi. Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz: • životopisa. intelektualni. • analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji. 2. • procjene slučaja od relevantnih drugih.Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi. medicinski dosjei. U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata. heteroanamneza. Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru za sistematičnost u sakupljanju podataka: • sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja). nakon čega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. umjetnička djela (literarni sastavi.

Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na: 1.. • neverbalno ponašanje: kontakt očima. 2. stigmate. situacijama ili idejama. facijalna ekspresija. npr. šminke. pri čemu se procjenjuje: • orjentacija u prostoru. geste. znojenje. držanje i pokreti tijela (globalna motorika).. dan. npr. ”koje je vrijeme sada?” (godina. mjesec. frizure. i • percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja. grimase i manire. pri čemu se procjenjuje: • prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće.Tehnike za opažanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja.9. bolnica. Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta. glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn. intoksikaciju ili shizofreniju. tjelesna građa.. ljutnja. jednostavnim zadacima. artikulacija. npr. 49 . usiljen. pojma slike ili predodžbe o sebi. prikladnost smijeha. prisutnost konfabulacija.5. • raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga. pri čemu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu.5. sadržajni aspekti govora: jasnoća i adekvatnost. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja. anksioznost. formalni aspekti govora: kontroliran. • pamćenje: za skore događaje.. • afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima. sat). vremenu i prema osobama odn. odjel). 2.Zbog važnosti terapijske studije slučaja. pri padu knjige na pod. tremor. godišnje doba. pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. 2. je Q-tehnika sortiranja. teško disanje. • pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa. • motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane.10. manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo. bizarnosti u ponašanju. osobama. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta. kontakt sa okolinom: pitanjima “kako se zovete?”. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara. euforija. Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim. kako bi se ispitaniku olakšala diskriminacija. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka. seksualnosti i socijalnih motiva. “gdje se sada nalazimo?” (grad. ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor.. izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga.. koje klijent ne može razlikovati od realnosti. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa shizofrenijom. apatija. govorne navike odn. odn.. nakon čega se izračunava korelacija procjena. za davne događaje. suha usta. nakita. • verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije. za postignućem npr.

Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora. usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema. logičan i • uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem... optužuje druge.• generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora. posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost. ne razmatrajući posljedice svojih odluka. opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne distorzije. i da li sadrži fiksne ideje. • forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan. rješavanje jednostavnih aritmetičkih zadataka. koherentan. prosječno i ispodprosječno inteligentne. na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosječno. da li ga prepoznaje ili ga negira i • suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno. (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa. interpretacija izreka. ili blokiran. 50 ..

razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja. zasićen generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva navedena pojma slična. među nižim rezultatima. koja ne mora biti efikasna u rješavanju ostalih subtestova.2. Ne traži se sofisticirano akademsko znanje. pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve. bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom. PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIČKOJ PRAKSI 2. koji im je zajednički pojam. a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja. (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj pažnji rješavača.  VERBALNI TESTOVI su: (1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se traže različita znanja odn. Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat. (2) (3) (4) (5) 51 .0. unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova. Zadaci se prezentiraju usmeno. a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom. Velika razlika između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP.80. 1.70.6. • za procjenu inteligencije djece: WISC (1949). Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. rST. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn. zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom.80. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika. Svaki subtest je za sebe homogen odn. Bizarni idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. sklop različitih specifičnih intelektualnih sposobnosti “. od lakših ka težim.. a ispitanik ih mora riješiti bez olovke i papira.. nego poznavanje bazičnih i općih činjenica..60 .. čije značenje treba ispitanik protumačiti odn. rST.ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom mišljenju.” odn. ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju. odn. rST.UTR = 0. bolji učinak postižu računovođe i trgovci. Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr. 1955). Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0.UTR = 0. informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti.UTR = 0. među nižim rezultatima.80. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost. računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na razini znanja iz osnovne škole.. koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik.UTR = 0. svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu inteligenciju. treba pokazati da ih razumije..6.. Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom inteligencijom. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti. Psihodijagnostička procjena inteligencije Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene: • za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939). zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika. sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja. rST.. Rezultat u subtestu ovisi o stupnju školovanosti ispitanika. Prateći komentari ispitanika daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka. što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno. 2 boda).1. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike. WAIS (Wechsler Adult Intelligence Scale. U ovom subtestu se također koriste poslovice.

koja ispitanik prepričava u svom odgovoru.UTR = 0.Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za ispodprosječnu inteligenciju. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1) ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima. . već ga je potrebno iznova konstruirati. riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno.0. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika.UTR = 0.70. (6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. ali izbjegavati sugestivna pitanja. kodiranje (mjeri brzinu percepcije. Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem: (1) (2) (3) (4) (5) (6) 52 držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal.UTR = 0. Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede. a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovršavanje slika. rST.0. slaganje kocki (ili: KOHSove kocke. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida.30 . gruba i fina. dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja. bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik. rST..UTR = 0. (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu. ni odnose među dijelovima. za koje ispitanik mora izreći značenje.. jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji. bijele i crveno-bijele plohe. rST. okulomotorna koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost. postavljati dodatna podpitanja. a ispitanik treba utvrditi što nedostaje.60. Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom.. i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga. a zadatak ispitanika je da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga događaja. kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve bodovati njegov učinak. Kod ovog subtesta. učinak najizrazitije opada sa dobi. rST.. Učinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika. onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol. Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika. obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje. Niski učinak imaju ispitanici sa tremorom. upute prilagoditi ispitaniku. a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predložak. a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u vremenu od 90 sekundi. zasićen generalnim faktorom. ali nema uvida u odnose među dijelovima. te za postavljanje projektivnih pitanja.50 .  NEVERBALNI TESTOVI su: (1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama. . pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom.60.60. osim onog koji se trenutačno koristi. sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik. (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća što treba sastaviti. a ovisi također o raspoloženju i koncentraciji ispitanika. zasićen neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene. među nižim rezultatima. fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku. mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija događaja logična. mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze. (2) (3) (4) (5) Brzina odn. faktorom pamćenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva.

Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije dopuštena. 18-19. standardni rezultati. državljana SADa. kada je jedna sposobnost izrazito razvijena. tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni. • za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno • za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje. opći ili ukupni. 55-64. ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor. kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. ipak reći da se većina PPP očituje na neverbalnim subtestovima. 53 . (2) Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike New Yorka oba spola. posebno za sve subtestove. a ne o apsolutnim indikacijama. dobi od 16 do 64 godina. ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji. pa se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100. Verbalni. Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina. ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih sposobnosti.Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka: (1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10. standardni rezultati u verbalnim. pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije. čime se dobivaju tzv. a σ = 3. možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. Može se. neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje. Poznate su slijedeće moguće indikacije za PPP: • za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje. 3544. Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine. treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o mogućim indikacijama. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika. pamćenje i kodiranje. koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa. Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu normalnih ispitanika. koji ukazuju na poremećaje u sintezi i organizaciji informacija. 45-54. koji • za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost. razumijevanje i redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine. 20-24. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi između 20 i 34 godina. koji su komparabilni i koji izražavaju učinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ). sa 7 dobnih skupina: 16-17. na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti. davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obaviještenost i rječnik. za dvije grupe subtestova i za cijeli test. koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte. neverbalni i globalni. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju.. 25-34. neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. Interpretacija učinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata. a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji.

(2) (3) 54 .Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine autor je uočio da: (1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona. nestabilni tokom vremena.(suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehaničke traume. sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje. shvaćanje. dopunjavanje slika. sastavljanje kocki. krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn. na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. stabilni tokom vremena i • subtestovi neotporni na promjene odn. i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane. brže opada učinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim. Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način: • QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju dijagnostičkog suda. (2) (3) Opažena pojava je navela autora da zaključi: 1. 2. ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku. opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini. šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima). fiziološkog poremećaja) ili privremenog opadanja efikasnosti. koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje. QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost. koji je nedostatak ispravljen izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova. promjenu učinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine: • subtestovi otporni na promjene odn. pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne. kvaliteta inteligencije. računanje. kvantitetu. što bi imalo slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednačile. Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći: (1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka. nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD. • QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj mentalne deterioracije odn. infekcije ili organskog odn. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn. nego se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn. nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. kao da nije uopće određivan. odn. brže a kod drugih kasnije. fazu platoa i fazu opadanja. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. sporije.

”). opreznost odn. Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”: • L. neka čestica se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom osobinom odn. vjerovanja i ponašanja ispitanika. jer su testovi ličnosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup. Dakle. Skala se koristi kao faktor korekcije. a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI Eysencka ili 16PF Cattella. Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika. pretjerivanje u pritužbama). psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojčane oznake. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi. budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. Na primjer. a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanošću.skala. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika. na osnovu kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt. Minnesota University) što je bila značajna inovacija. • F.6.(od correction) skala: procjenjuje defanzivnost. paranoju. Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije. od Cornell Selectee Index. na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno). koja su indikativna za PPP.2. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr. pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali. hipohondriju. nema facijalnu valjanost. MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih. shizofreniju.2. “Ponekad na telefon odgovaram neljubazno. AD1.” odgovara drugačije nego grupa normalnih. iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam. odnosi u obitelji. Psihodijagnostička procjena ličnosti Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije: (1) (2) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i CSI.. a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP. transparentno priznanje poremećenog mišljenja ili emocija. hipomaniju. Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa. slučaju. navike. somatske tegobe. ta čestica će se svrstati u skalu depresivnosti. dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za depresivnost. nespremnost za • ?. histeriju.(od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija) ili “lažno loše” (simulacija). poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lažno loših odgovora odn. Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu “Često čitam krimi-priče. odn. stavovi. ali ima kriterijsku valjanost.(od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora. Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost. davanje odgovora po • K. broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor. 55 .

Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. na primjer. ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostičkom kategorijom. Također. problemi u familiji. sadrži dodatne skale valjanosti. revidirani inventar. MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. i da može biti agresivan. MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate. kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. pa dijagnostički sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije DSMa. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova. a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su anksioznost. za što je poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota. Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan. i odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice. pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana.. dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju kliničkih skala. ako se koristi informatički program. čime se povećava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije. MMPI ne mjeri osobine ličnosti. Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremećaj. Na primjer. (2) Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur. a klinički normalni visoke (GRAHAM. (2) 56 . 1990). nisu nezavisne: mnoge od skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM. 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili. visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova. problemi sa niskim samopoštovanjem i sl. a ne radi dijagnoze per se. visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima. na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. (2) (3) (4) (5) (6) Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima.MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika. nazvan MMPI-2 ima slijedeće izmjene: (1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojećim kliničkim skalama. kao što su shizofrenici. profilima ukazuje na sličnosti u psihopatologiji. MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika. 1991) i novi. valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske grupe. Slijedeći su nedostaci MMPIa: (1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu. 1990). MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno. Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil.

• psihopatski simptomi (16). CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): • osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18). analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u WOODWORTHa (1915) u WW I. ispitanici čine slijedeće pogreške: • preskakanje pitanja na koja im je teško odn. konstruirana je nova verzija za adolescente. Pri odgovaranju. • nasumično odgovaranje na pitanja. fobičnost. 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijaže odn. koji daju mjeru intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost. uključujući i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka). neugodno odgovoriti. hipresensitivnost. • patološke reakcije straha (8). a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz 30ih su izostavljene. • hipohondrija i astenija (7). lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u WW II.(3) (4) (5) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika. • ukupni testovni rezultat. AD2. CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. (Cornell University. formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena. 57 . pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI]. 3 forme somatske konverzije. ovisno o verziji). koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”. ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”. • pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6). depresivnost. paranoidnost. Po svom formatu. hipohondričnost. koja. koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti. prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970). na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. • ostali psihosomatski simptomi (15). ukazuju na potrebu individualnog ispitivanja. • psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5). • neurotičnost i anksioznost (7). prema narudžbi Ministarstva obrane SADa. impulsivnost. Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se: • stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. opsesivnostkompulsivnost. agresivnost. + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10. • davanje socijalno poželjnih odgovora. 1964). • psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11). • rezultati na pojedinim faktorima. • patološke reakcije depresivnosti (7).

a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije. osobi. taj se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. kao kod MMPI. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda. • pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost. posebno zbog slijedećih osobina: 1. 58 . čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih negacija. Dobiveni faktori prvog reda omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku. Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora. za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. • pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn.CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP. 2. 2. tendenciju ka disimulaciji.6. ali je grublja dijagnostika pouzdanija.20 min. CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo.sa PPP) ima. u koju je unio slijedeće izmjene: 1. Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici. po osobi. odn. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja Kod moždanih organskih oštećenja tzv. poremećaji slijedećih psihičkih procesa: • percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije. • kratko trajanje: 10 . nego samo za utvrđivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom pomoći. ekonomičnost: • mogućnost individualne i grupne primjene. poželjnije je koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore. također po uzoru na MMPI: • lie. MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god. . 2. a budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih .3. dobivši formu N4.skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora. umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale. odbacio je stop-pitanja. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja.. tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta • mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3. prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%. • F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja.bez PPP i nedijagnosticiranih .

tjelesne temperature ili spavanja čiji su centri smješteni u nižim moždanim strukturama. 2. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oštećenja mozga. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: “precrtajte što vidite”. koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923). pad tolerancije na Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije: • koje su integrativne odn. a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim redoslijedom.  Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi: (1) (2) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938). pri čemu nije potreban savršeni uradak. kada dolazi do razgradnje višeg geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije. • voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se nazivaju apraksije. utemeljenost na principima gestalt psihologije: • percepcija je cjelovita. pa će npr. Bentonov test vizualne retencije (1955) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. govor ili pamćenje nego nervna regulacija hranjenja. što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije. kod involutivnih procesa ili (2) psihopatološke regresije. a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta. krvnog tlaka. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka. npr. koje organiziraju i sintetiziraju informacije. pri čemu su dijelovi cjeline hijerarhijski podređeni konfiguraciji. koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža). • ličnosti kao emocionalna labilnost. a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u broj kortikalnih i subkortikalnih struktura. koje reprezentiraju pojedini crteži. uslijed povrede glave prije stradati percepcija. pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini. Vrijeme rada je neograničeno. impulzivnost. pijenja. te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete. • razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati. nije samo suma osjeta. prvi crtež reprezentira princip blizine. Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima. odn. frustraciju. zato što one angažiraju veći • koje su najdostupnije povredi. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. • percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina. • percepcija se zasniva na određenim principima. Osnovne dobre strane testa su: 1. ali može koristiti 59 . percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog “ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”. Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni crtež “A”. kori velikog mozga. tokom WW II).• govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju afazije. (3) AD1. Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4. afektivna inkontinencija. • razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr. a obično traje 8 do 10 minuta.

što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja. vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. 60 . a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent .50 godina. • velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER i EHRENFRUTH. Osnovni nedostaci testa su: • test nije standardiziran. • dob ispitanika: u rasponu od 15 . uzimaju se u obzir slijedeće pogreške: • rotacija crteža. Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno. Test također dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu. Na učinak u testu ne utječu: • spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje. postoji mogućnost značajne pogreške u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u precrtavanju je do 50 za normalne. • raspored odn.nepacijent) iznosi 0. Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća su organska oštećenja mozga. • identificirana regresija nije etiološki specifična odn. • kod manje obrazovanih ispitanika. kao i normalnu od šizofrenu. do 68 za neurotične. a do 82 za psihotičare. koje trebaju ukazati na postojanje regresije. • distorzija odn.74. a slabiji učinak je redovito prisutan: • kod mentalno defektnih ispitanika. • sposobnost crtanja. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati. Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti.70. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu. • kod slabije prilagođenih ispitanika. Perseveracija odn. Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. • inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv. • komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža. konfiguracija crteža. Test ima visoku pouzdanost rtt = 0.gumicu. njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom. proizvoljni smještaj crteža na papiru. deformacija u obliku. a obrada rezultata je kvalitativna. testovni podaci ne mogu ukazati na najvjerojatniji razlog regresije. 1981).

Uz treću seriju podražaja se koristi odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i početka reprodukcije. određivanje inteligencije. ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka. BTVR se može primijeniti kao i BGVT. kortikalnih disfunkcija. loše moitiviranih. patognomične slijedeće pogreške: • ponovljeno izostavljanje perifernog odn. najmanjeg crteža. procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti. • pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova. stanje vizualne percepcije. • rotacije. BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih poremećaja. Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja. pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije. • značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. a oni manji perifernima. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite složenosti. Na učinak ispitanika. osim navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika.. u odnosu na ostale crteže. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku moždanih oštećenja. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C. Zadatak ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. distorzije.Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga. • neadekvatna relativna veličina. koji se nalaze svaki na svom listu. anksioznih i agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. Uradak u testu se korigira odn. vizuale kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije.. AD2. posebno disfunkcija pamćenja. • pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°. veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima. Slijedeći su nedostaci BTVR: • zadaci su laki. • zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn. posebno reprodukcija “u ogledalu”. • pogreška veličine i proporcije. 61 . indikativne su odn. praćenje efeketa elektrokonvulzivne terapije. Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. • pogreška iskrivljavanja odn. • pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji. vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostičke težine i koje mogu biti: • pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu. 90° ili180°. D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka. ali se za starije ispitanike koriste blaže norme učinka. kada ispitanici samo precrtavaju likove.

pri čemu parovi riječi variraju po težini odn. nakon eksponiranja prvog člana para. 62 . Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg instrumenta. WAIS: pamćenje se definira kao agregat sposobnosti. pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim neuropsihološkim podacima. napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl. koje treba ispitivati omnibus baterijom testova.80. nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. konformnosti asocijacija. što osporava smisao njihove zasebne primjene. WTP se koristi i za praćenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. koje omogućuju retest nakon tretmana. WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. izreći abecedu. • rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS. u rasponu od 0. snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara. WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). Također služi za testiranje pamćenja ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja.700. Osnovni nedostataci WTPa su: • zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja. pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu. orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini. Test ima dvije paralelne forme. koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja. WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika disfunkcija u pamćenju. pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti. njenog utjecaja na pamćenje. a ima ih 10 vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi. logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju. mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog. asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije reproducirati drugi član para asociraih riječi. za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM.• neuspjeh u testu je teško interpretirati.

na primjer: prognoza neurotskog ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se: • statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam. ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe. kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij. u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze. Uloga prognoze u u kliničkoj psihologiji Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable.7.7. kada se prognozira vremenski bliski kriterij. suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta. 2.. u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju. koje nazivamo prediktorskim varijablama. 63 . koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se odnose na: • životnu povijest pojedinca. • rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti. koji je utvrđen prethodnim istraživanjima. • grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika. dijagnoza i klinička prognoza. na primjer. na primjer: donošenje sintetičkog U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza. • predikcija. • ponašanje npr.1. nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu. prema broju ispitanika razlikuje se: • individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: • dijagnoza. dijagnoza depresivnosti na osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti. na primjer: prognoza razvoja alkoholne karijere maloljetne osobe.  VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima: 1. 3. • klinička prognoza. • aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca. KLINIČKA PROGNOZA 2. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće: • psihofizičko stanje npr. na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostičkih tablica. kod koje se koristi subjektivno vrednovanje. na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih varijabli. koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog • postignuće npr. na primjer: prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice.2.

klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava. • socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina. dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima. standardizirana i analitička. a statistička za vremenski udaljen kriterij. ili reagirajući obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog. Na primjer: (a) individualna prognoza kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može desiti”. Na primjer: (a) 64 . sa manjim frekvencijama pojavljivanja. a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija pojava. (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja. kao što je hipoksija. klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja. sa većim frekvencijama pojavljivanja. klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij. što proizlazi iz načina prikupljanja podataka (koji je kod kliničke predikcije frontalan. Glavni efekti kliničke prognoze Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti: • individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza odnosi. maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja odgovarajućih mjera kao što je npr. oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod. pritom smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta.3. ono se kao “neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi. najčešće radna okolina ili porodica • institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite. valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru. on se raspoređuje na ona radna mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji. putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju. nestandardizirana odn. (2) (3) (4) (5) (6) 2. a valjanost statističke ovisi o valjanosti prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima. (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda. jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima. pojedinca kojemu je prognoza data. zasnovana na eksplicitnim pravilima. (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još nerođeno dijete imati Downov sindrom. zavisna od kliničara. a statistička za predviđanje općih oblika ponašanja. Odnos kliničke i statističke prognoze Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem: (1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn.2. klinička predikcija je sekvencijalna.7. zaštitnih radionica koje upošljavaju subnormalne. a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju. objektivna. neformalizirana i holistička. a statistička prognoza kvantitativna. prognoziran skroman radni učinak. a statistička nesekvencijalna jer uključuje samo jedno predviđanje. prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv.2.7. obiteljska terapija.

kategorijalnog kriterija.r2xy)1/2]. a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%).  Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog .10 % = 5%. 1992). a određuje se iz izraza E = 100 [1 .2. • efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja Kod predviđanja kvalitativnog . Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ. psihologijska prognoza je stohastička.r 2xy)1/2. uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi slučaja odn. pa se uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze. gdje je rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti. a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅x = sy (1 .(1 . a pogrešnih predviđanja 5%. standardna devijacija pogrešaka prognoze. e ne deterministička. ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti. a rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora. Na primjer. znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%. Određivanje uspješnosti predikcije Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće predvidjeti i obuhvatiti prediktorima. pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora. uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti) uspješnost prognoze odn.dimenzionalnog kriterija: • standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn. gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja na osnovi slučaja iznosi 15% . kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji.4. na osnovu slučaja/pogađanja. 65 .7. bez korištenja prognostičkog postupka.

ali boljih kriterija nema. uzorke koji se po nekoj osobini značajno razlikuju. VALIDACIJA KLINIČKE METODE Valjanost kliničke metode odn. na primjer: putem nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga. Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test. na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih. odn. npr. dobro poznatom postupku. ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij. na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti: sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije. na primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika. prognostički valjan i diskriminativan. procijeniti: a) APRIORNO. na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika. Unutar praktične valjanosti se određuje: • (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij. Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%. • (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom • (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim • (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. • (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom. metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom. na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene. anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo. udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe stručnjaka. nisko su pouzdani. pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan. putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu metodu i njihove spremnosti na suradnju. rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti. • (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski • (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema nekoj osobini.8. metodama međusobno koreliraju. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn. na primjer: novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr.2. b) EMPIRIJSKI. za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom. Unutar teorijske valjanosti se određuje: • (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan. glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja. a koji se nazivaju kontrastne grupe. 66 .

neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije. ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn. što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička metoda može imati za sebe veliku validnost. kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena. zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju. Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost. validiraju na različit način odn.Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti. validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn. sintetička valjanost baterije je nadsumativna. prema različitim kriterijima valjanosti. različite metode. (2) (3) 67 .

Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn.1. Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom. pogotovo kod kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn.1. Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju.1. a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo zahtjevniji iskazi. a • ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo većeg broja ljudi odn. vožnja bicikla. doživljaja. a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja. njihov verbalni iskaz se poboljšao. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3. BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što je veći broj ljudi koji promatraju situaciju. partnerom (u socijalnom. odn. ograničena. da su bili sami da bi pomogli. točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i doživljavanju je veoma niska odn.OSNOVNI PROBLEMI 3. koji se ne odnose samo na opise događaja. kao što je to npr. 68 . ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje. U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i samog ponašanja (prošlog i budućeg). kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan. bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn. predstavlja za većinu ljudi poteškoću. već pretežno na opise doživljaja. koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu: • ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana. postoji optimizam pamćenja. distraktivnih podražaja. već se koriste interpretacije: “bio sam u šoku” ili “nisam znao kako”. Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka: (1) (2) (3) (4) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja. to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem. pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn. mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom.3. emocionalnom i seksualnom smislu). ispitanici nisu u stanju opisati u čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava.

subliminalnih eksternalnih podražaja. pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju. • kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove. nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti. Kod svih • Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi koji su prema psihoanalizi kritični odn. ispodpražni podražaji se registriraju. nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i ponašanje. da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja • MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne uzročne atribucije. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja. transformaciju i skladištenje podražaja. kontinuirana. smanjuje se leksičko vrijeme odlučivanja. o kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. također 69 . ne samo njegove fizikalne karakteristike. a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju (npr. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što doživljava tokom učenja vještine. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. a • Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne • Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema • Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih verbalnih uputa ona ne može naučiti. postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podražaje. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno svjesni.2. provokativni sadržaji za “nesvjesno”. Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije: • ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja u subliminalnim. a prema kognitivnom oni nisu dostupni. • kada se traži iskaz o nedavnim odn. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna riječ. planovima i namjerama u budućnosti odn. Kod nesvjesnih odn. Dakle. prijenos. ali ta nemogućnost ne utječe na izvođenje te vještine. najvjerojatnije dovode do cilja.1. odn. “četverokut”).  Točnost samoiskaza je veća: • kada se verbalno iskazuje o ciljevima. pa ne može to ni verbalizirati. 3. jer su uključeni u registraciju. to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti. pita ga se za boju tog subliminalnog podražaja. vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima. odn. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja. taktilne podražaje. odn. ”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr. liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje.Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B). dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja podražaja. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova činila smislenu riječ i koju riječ. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja Prema psihoanalinitčkom pristupu.

nesvjesni i kontrolirani odn. što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz. • zahtjevaju hotimičnu odn. Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno. (2) prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. • zahtijevaju nehotimičnu odn. • aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim. koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija i stoga uključuje selekciju informacija.ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja. pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena. kada se aktiviraju nenamjerno. a prekidaju se odn. a koji su kontrolirani odn. • primjenjuju se u dobro poznatim situacijama. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih. dakle uži raspon slobodnih asocijacija. Kod svjesnog procesiranja informacija je. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u području: (1) (2) (3) (4) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji. 3. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija.  Kontrolirani procesi su: • fleksibilni i adaptibilni odn. nego na riječ koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. novim i/ili nejasnim podražajima. Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati. prilagodljivi različitim novim situacijama.1. mišljenja: što pokazuje npr. dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja: • kontrolirano ponašanje. što je potvrdilo prethodni nalaz. habitualnu minimalnu pažnju. od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i 70 . pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamćenju. a ne samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”. aktivnu pažnju. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano.  Automatski procesi su: • relativno nefleksibilni. brzi i stereotipni. inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje. Automatski odn. (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje.3.

4. od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih procesa. podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadržaj podražaja anksiogen.• nekontrolirano ponašanje. FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno uklanja njegova anksioznost. dio mišića lica je pod kontrolom svjesnih procesa. Dakle. Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje: • trebaju veći intenziteti podražaja. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN. Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju neugodnih doživljaja odn. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje 71 . automatski procesi uključeni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica. • Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha na kogniciju. “potiskivanjem” odn. bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn. Osim toga. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja. 3. represijom: pojedinac potiskuje traumatsko iskustvo odn. pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija. a emocionalno pozitivno obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka. položaj tijela). 1947).1. koja može biti alternativno tumačenje opisane pojave. a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu odn. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta Nesvjesno je: • u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti. DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka. slikama. pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je naučen. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno. što je suprotan proces od represije: kod represije se osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest. pa njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. traumatskih iskustava iz djetinjstva: • FREUD tumači navedenu pojavu tzv. pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima. BRUNER i McGINNIES. a kod perceptivne obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti. radi se o “učenju ovisnom o stanju”. Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podražaje. verbalizirati. Nadalje. veći je intenzitet praga prepoznavanja. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike. a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju. što je potvrđeno metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen. odn. same ili zamaskirane drugim riječima odn. može ga osvjestiti kroz analizu snova. • u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti. odn. ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr. a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. • treba duža ekspozicija podražaja.

smanjenja osjetljivosti desnog oka. do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno neutralna. 72 .emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn.

KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA 3. ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena. Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija. i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije... (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn. čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža. ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen. koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj. efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti (“stopala će Vam postati neosjetljiva”).2. smije se. dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podražaja. euforično (radi aviončiće od papira. prijeti i prigovara. neće nastojati interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu.. koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn.2. a ne kao simptom svoje neispavanosti. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat. da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu). tresenje ruku). i opazio ubrzano kucanje svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji.3. bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska.). (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca. svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin. ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. emocio-nalni doživljaj pojedinca je zajednička funkcija odn. a ne zna zašto je uzbuđen. putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn. do fiziološkog uzbuđenja. nekog događaja kao (2) (3) Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedećim redoslijedom: (1) (2) (3) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena “Suproxin” na vizualnu percepciju. budući da su i kolege s kojima je u društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora: 1. “sa koliko muškaraca je vaša majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”. nastojat će interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti. interpretacija emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije. crvenjenje. uvrijeđeno se mrgodi. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja: (1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. ubrzano disanje. baca kuglice zgužvanog papira u koš.1. 2. dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične znakove za prepoznavanje emocije. (4) (5) 73 . ili ljutito odn.. a zna zašto je uzbuđen. tj. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko uzbuđenje javlja. putem uspoređivanja sa drugim osobama.

što bi mogli nazvati “mišljenje ovisno o emocionalnom stanju”. a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora. promatrajući ih kroz poluprozirno staklo. (2) (3) (4) Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje “učenje (odn. 74 . drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu to ponašanje podražavali. pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. dok su ispitanici u • da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa.Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. U eksperimentu koji je proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca. invalidira nemogućnost replikacije istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena. teoriju. a kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu. putem uspoređivanja sa drugim osobama tako: • da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. Slijedeće su kritike navedene teorije: (1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju. Pokazalo se. putem lažnog feedbacka). pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju. da su ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana (manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo. a atribucija tog uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979). ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost.

a lagan ako su ga riješili mnogi. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se posebno trudi.3.2. čas ne uspijeva u zadatku se trudi sporadično. a to su slijedeći atributi: • sposobnost. ima sreće u A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj. • konsenzus ponašanja na tri razine i • ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku. WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna. . • konzistencija ponašanja na tri razine. B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu. 75 .sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža: • visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban.2.težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu: • visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke. . • visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili. Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966). Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku. Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: . • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je sposoban. jer se su u njoj obuhvaćeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn. antecedentnim informacijama: • distinktivnost ponašanja na tri razine. .sreća se kao atribut koristi uz opaženu: • nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u rješavanju. . eksternalnost = u situaciji. dobiva stalno teške zadatke. • zalaganje. WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. tri dimenzije: zadatku.zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža: • niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva. • težina zadatka i • sreća.

npr. u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod zadatka odn. • i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje). tada takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću ponoviti prethodni zadatak. odn. • tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak. očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti. ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha odn. kontrola zadatka ograničena ili minimalna). učenje u trajanju od 5 sati) je internalan. nekontrolabilan i stabilan uzrok. jer su nalazi neodređeni. smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadežnosti. kolega može pomoći u pripremi ispita. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti: a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu: • sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha. Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute: • sposobnost je internalan. Očekivanje odn. a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. pozitivnih posljedica. učenje čitave noći pred ispit) je internalan. uzrok. 76 . nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan • sreća je eksternalni. zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju: kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan (samo)kontroli pojedinca (npr. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. • trenutna pomoć drugih je eksernalan. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. ali to ne mora ponoviti). Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. ako očekujem da prođem. jer ovisi situaciji i ne može se kontrolirati. uzrok. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh. a padnem na ispitu: • i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka).C) kasnije je. Na primjer. najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku. povećat će se očekivanje istog takovog ishoda u budućem zadatku. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju. • raspoloženje je internalan. kontrolabilan i stabilan uzrok. • uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha. nekontrolabilan i stabilan uzrok. očekivanja postignuća. jer ovisi pretežno o inteligenciji. kontrolabilan i nestabilan • težina zadatka je eksternalan. B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu. • nastavnikova "osobna formula" je eksternalan. emocije i ponašanje. • trenutno zalaganje (npr.

b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja:

• samopouzdanje/samopoštovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću, • krivnja ili srdžba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,

• stid ili samosažaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnošću (odn. nedostatkom sposobnosti)

• iznenađenje, ako se uspjeh atribuira srećom, • zahvalnost, ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i
najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, sreća se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponašanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao svoju sreću. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, već kod 5-6 godišnje djece. Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može biti:

• vlastito ponašanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i • ponašanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje.
Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri rješavanju budućeg zadatka. Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka očekivanja i pozitivne emocije. Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć), a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomoć. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su očigledno sposobni, a pokazuju loš učinak, kauzalno zaključujući da se nisu dovoljno trudili. Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć. 3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena), u svrhu součavanja sa podražajem (događajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na okolinu. Navedene procjene ovise o:

• karakteristikama podražaja: zahtjevnost, neizbježnost, (ne)jasnoća, • psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, očekivanja,
samopoštovanje, osjećaj kontrole,

• sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.
i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

77

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit, odn. kroz procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan (neugodan) ili neutralan. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn. osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno suočavanje sa percipiranim podražajem, koje suočavanje može biti:

1. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem, 2. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije,
što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća, što dovodi do negativne emocije straha, suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti:

• vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje minimalni
odn. neadekvatni, adekvatni,

• neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje optimalni odn. • ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje optimalni i • vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa, stoga ima poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za suočavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini, te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja.

78

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do određenog ponašanja. Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji način, putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zaključuje:

• o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu
percepcije njihovog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje heteroatribucija, a izražava se pitanjem “kakav je netko?”, nazivamo

dispoziciona

• o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. o uzrocima ponašanja drugih ljudi

i o uzrocima socijalnih događaja, na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem “zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se ponaša?”, vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.

• o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima

te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu. Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva. Atribucijsko zakjučivanje koje može biti:

1. spontano, brzo-trenutačno, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujući u svoju “intuiciju”.,

2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama: • kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim, nejasnim ili negativnim događajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. kontrole nad situacijom, socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim, neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodređene,

• kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz • kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili • kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to objašnjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego očekivani topli pozdrav. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće, ili koji su oboljeli od raka traže objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

79

sudbina. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti: • identifikacijske. uloženi trud i (a2) sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost. • moralne. • eksternalni-nestabilan. kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o sebi.Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponašanja. različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može biti: • internalni-stabilan. u skladu sa svojim znanjem. a različita heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja. Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor). Na primjer: mogu biti sposoban da riješim domaći zadatak iz matematike. motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak riješi. ali ne i sposobnosti. • autoreprezentacijske. pa zadatak ostavljam neriješenog. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu optužujući sebe za nemoralno ponašanje i. Obrnuto.3. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. koje se odnose na moralno suđenje: npr. emocijama i ponašanju. i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. drugi ljudi. pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima. u osobi samoj. koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. a različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata. Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. stavovima ciljnog pojedinca ili grupe. etiketiranja) vlastitog iskustva. ovisno o našem poznavanju antecedenata. sreća. • o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe. iz okoline. Kauzalne atribucije U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa. kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije. Bog). kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr. i to su informacije koje znamo: • o ranijem ponašanju. 80 . pa zadatak opet ostaje neriješen. 3. motivaciji. mogu imati motivacije da riješim taj zadatak. izvan osobe odn. ali sam bez motivacije. Na primjer. Ukoliko je zadatak težak. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem.2. a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. Isto ponašanje možemo različito atribuirati. Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti dovoljni. što ne mora odgovarati stvarnosti.

3. npr.. motiva.Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri dimenzije ponašanja: • distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na drugi podražaj. vlastite uspjehe atribuiramo internalno. drugom djetetu sa kojim se druži. 3. • visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću. a druge u negativnom. Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih.3. mladić koji se konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena. a može se koristiti i za njihov tretman. dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji. čime onemogućavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti.. Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno (osobinama). U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno povezuju: • dominantni (salijentnih) događaji i • prostorno ili vremenski bliski događaji. Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP. • konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama ponaša na dani podražaj. nego što je to ponašanje u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja.. smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama. konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su 81 . da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe). a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponašanja (neuspjehe). Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost.. odn. Takva tendencija može dovesti do pogrešnih atribucija. svojim osobinama: sposobnosti. Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980).. npr. Atribucijske pogreške Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su: • temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač). koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu". ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli. • hedonistička pristranost (self-serving bias).): npr. sreći. i na igralištu i kod rodbine i • nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju. a vlastiti neuspjeh više eksternalno a manje internalno. ako je to ponašanje: • nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom. a manje eksternalno (aktualnom situacijom). Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponašanja. roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu. a ne situaciji odn. ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa. trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn. • konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se pojedinac Na primjer. što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod životinja i kod ljudi. zalaganju. a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. pa npr. Autori su analizirali izjave igrača.

Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: • WEINERovoj teoriji atribucije i • SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija. nego fiktivnim uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi. nego kod novinara.pobjede pretežno atribuirane internalnim. neurotička anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. koje dovodi do toga da se npr. što je blagotvoran faktor za rehabilitaciju. a ne internalnim (npr. iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. a ne drugima. to predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. Njena osnovna postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. varalo je svega 17. kod učenja ovisnog o stanju. Ukoliko obe pristranosti izostanu. a kontrolnoj da će ih pilula smiriti. mijenjajući atribuciju svog fiziološkog uzbuđenja. Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata. a neuspjehe osobinama svojih suradnika. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili pomisli da će biti otkriven.3. pogrešno atribuirajući uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. primjereno klijentu. Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija. koje se ne atribuira pravim. Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate. a uz drugu emocija straha. a ne strahu ili sramu. pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. kao npr. a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima. da promijeni svoju emociju. objašnjenje koje se može ponuditi 82 . 3. gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi).4. Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti. U kontrolnoj skupini. Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu.5% ispitanika). (2) da je bias jači kod igrača i trenera.4% ispitanika. npr. BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove uzročne atribucije. pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi. Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava. autori su zaključili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika. u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56. u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli. rješavali su test kojim se ispitivao rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha"). koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje. Na primjer. atribucija se vrši u suprotnom smjeru. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama. Premda takav način atribucije na prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi. Rezultati su pokazali da je bilo više varanja u eksperimentalnoj skupini. objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije je da će doći do nemoralnog čina. Osim što kognicija djeluje na emocije. a uzroci uspjeha pripisuju drugima. nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu. Klijent može atribuirati uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom. emociju krivnje zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje). Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi. zahtjevi situacije). Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja. Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi. SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog uzbuđenja odn. Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se postiže tako da je prilagođeno odn. odn. i emocije utječu na kogniciju. Dok su čekali na učinak pilule. drugačije nego inače atribuira svoju uzbuđenost odn.

srčanom napadu. SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem. a drugoj grupi je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. CLARK. koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja srca). Kod takvih ispitanika. 2) slide sa riječju "šok". jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta. Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja. uz lažnu normalnu frekvenciju srca. atribucijska terapija može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn.nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave". a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje). ako on kavu ne pije. da se njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok". Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati. promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće. koje oni pogrešno pripisuju npr. a ne slici zmije. VALINS i sur. • terapija uključuje varanje klijenta. • terapija nije etiološka. Dakle. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi. (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih slijedećim situacijama: 1) slide sa zastrašujućom slikom zmije. što nije opravdano iz etičkih razloga. Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali. "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije. 83 . Lažnom povratnom informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju. na razvoju eufemističkig mišljenja. stresni podražaj dovodi do hiperventilacije. lakše zaspali. kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. uz lažnu povišenu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrošok. • preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom. čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano. nego simptomatska. što dovodi do prestanka ataka. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu). što dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fizioloških reakcija. a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste maloprije uzeli". jer su pripisali uzbuđenje piluli. Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka: • osobito je važno kakvo se objašnjenje daje.

Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak. a nedepresivci se procjenjuju kao uspješni. prosuditi negativnije od nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijašnjim informacijama.. dakle. Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. najbrže i najčešće dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn. broj kazni. • genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može kombinirati sa kognitivnom terapijom. i još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava. podcjenjuju količinu pozitivnih informacija. a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje kako se smatralo. a ne bavi se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr.1. razvoj i održavanje depresije. najlakše. negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena. pamte i pozitivne i negativne događaje. depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije. čak i 10 generacija unazad. reaktivnim-situacionim depresijama. a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije. nego je različita od slike svijeta nedepresivaca. iskustva u vlastitom životu. depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn.3. osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni. a podcjenjuju količinu negativnih. a točno procjenjuju količinu pozitivnih. da su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni. stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE 3. Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. (d) imaju negativno mišljenje o sebi. funkcionalne depresije: manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematično. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke percepcije. (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što im se u životu događa. (e) vlastiti neuspjeh pripisuju (2) (3) (4) (5) 84 . ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija.4. a lošije procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne. a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju količinu negativnih događaja. Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. a podcjenjuju količinu pozitivnih potkrepljenja. već kod male djece. (1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamćivanja tih sadržaja. a nedepresivci obrnuto. svojih prijašnjih depresivnih epizoda.: • nedostatkom neurotransmitera serotonina. što dovodi do “depresivnog realizma” odn. dakle također netočno odn. ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu negativnih informacija. Depresivci. što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom “učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b) procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima.4. distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja. Oni mogu točno procjenjivati količinu pozitivnih i negativnih informacija.

procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju negativističku shemu (dakle. pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom. distorzija: predstavljaju procesiranja informacija. pamte te brže dosjećaju negativne informacije. Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala. pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni. Navedeno dovodi do daljnjeg učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja. dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati. (c) evaluaciju odn. ne potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle.internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine. neadekvatan način selekcije i aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom. (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija. dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. Zaključno. “negativno se shematizira”. depresivna osoba registrira preveliku količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju: • sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja. (e) donošenje odluka. Dakle. a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se percipiraju kao prijeteći i opasni odn. utječu na (a) prijem informacija. samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno dogoditi”. . (d) očekivanje budućih događaja i konačno. hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge. alternativne sheme. interpretaciju događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane kognitivne sheme. Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema: (1) (2) (3) sadržane su u LTMu. unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena. depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski: (1) selektivno (a) previđaju odn. (4) (5) (6) što dovodi do njene dominantosti. procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. grupiraju se u subsisteme. koje prodiru “u sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. (2) što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju. a to pojačanje depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd. ugrožavajući. (b) lakše usvajaju odn. pozitivne) budući da informacijsku vrijednost novih informacija određuje stvorena negativistička shema. kognitivnu distorziju odn. putem specifičnog kontinuiranog usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje. • procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija. pravila i pretpostavki o tome kakva je stvarnost i kakvi smo mi sami. a otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema. negativne). pri čemu se aktivira ona shema koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se percipiraju kao gubitak. Nakon toga. koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije.  MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. kada se aktiviraju. a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. uključujući i 85 . ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju negativne. ovisno o motivima koji pokreću osobu. nesvjesno.

ne moraju a priori nužno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava. trebaju obraćati pažnju na imenice.dimenziju zavisnost-nezavisnost. (2) (3) Veća količina samooptuživanja. “sputan”.. a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira. a u desno pridjeve. kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni. Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. pri čemu. što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira. natječe sa podražajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira. sa enormnom količinom negativnih iskustava. a u lijevo uho neutralni podražaji. prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne riječi u desnom uhu odn. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho imenice.. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i pridodanim zadatkom. BECKova teorija depresije 86 . Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj. bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do kraćeg vremena reakcije. “ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom. negativistička dosjećanja. beznadežnost. duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi. Kliničar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta. što dovodi do dužeg vremena reakcije. za pol zavisnosti: “vezan”. već mogu ukazivati na stvarno loš život ispitanika. Pokazalo se da je: (1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi. 3. što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena reakcije.  BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom pojma o sebi odvija automatski odn.2.4.

negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage da utječem na nju. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim informacijama. što dovodi do depresije. sistematskih logičkih pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu nedovoljnih. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim korištenjem u procjenjivanju situacije. što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn. Ništa mi se u budućnosti neće dobroga desiti. djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom. koje se javljaju spontano i naglo. očekujući da će svi odbiti njegovu prijavu za posao. pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina. Na primjer. pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe. “nemam povjerenja u druge ljude”. apatičnosti. nevoljen i nesposoban za sreću”. kognitivnih distorzija odn. Na primjer. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan. BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji. To je gotovo automatski proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) očekuje. generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini. Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama.?). Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su: (1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn. što objašnjava zašto depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom. negativnih događaja. Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim životnim događajima. te se kasnije pojačavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. pojedinac može intimni odnos koji je završio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom. Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo. negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : “okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”. dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. pri čemu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji izdvojeni iz konteksta).”. pojedinac može primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce. pun nedostataka.Depresija je. bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga odnosa. Na primjer. “naivan sam i glup”. a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. koje je u osnovi anksioznosti i depresije . razočaranje kao totalni poraz. prema BECKu. Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr. depresivne kognitivne sheme: (1) (2) (3) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. kontradiktornih i/ili neodređenih informacija. (2) (3) 87 . Oni počinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu.

prvenstveno faktora učenja kao što su: • postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini. samosažaljenje i pesimizam. nasljedni) faktori kao što je npr. • stanje umora. da se semantičke osobine riječi odn. ali ne i za riječi “rak”. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na pozitivne aspekte svoga života. nego ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno. pa će ispitanici kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje. i traži se identifikacija boje. Model anksioznosti BECKa. ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno kritične riječi.Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom. opasnih-prijetećih i stresnih situacija. EMERY i GREENBERG (1985. • postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost. (a) visoka podražljivost živčanog sistema odn. tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak. MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su “nespretan”. • vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih. 3. a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad svojim procesom mišljenja. anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje. (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša • prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu.3. te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora. Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su: • genetski (konstitucionalni. Pretpostavka je. “glup”. snižen prag za podražaje kod introvertiranih. “infarkt”. njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn. Pokazalo se da su podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja.4. Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn. sa njihovom bojom. EMERYja i GREENBERGa BECK . posebno u obitelji. osjećajem bespomoćnosti. za koje su duže vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih. 88 . nego poslije tretmana.

Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja. Uz intenzivnije emocije.3. što može rezultirati depresijom. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv” i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima. Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne informacije. povezuje u posebne “asocijativne mreže”. zarobljenosti u negativne emocije. Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge. vlastitom sposobnosti. (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba.4. Depresija započinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni način procesiranja informacija. a kod teške je već stvorena negativistička odn. rastavom braka se gubi uloga supruge). potencijalnih zamjenskih uloga. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn. Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline. 89 . npr. naprotiv.4. neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima. predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. intenzivira poremećaj i održava ga.Ostali modeli depresije (1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva “umrežuje” odn. ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr. zato što se brže dosjeća negativnih informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok. Model uspješno tumači nastanak. Depresivne osobe. kao što je to kod prognanika i izbjeglica. što dalje povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnostibeznadežnosti odn. iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja. pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi. koje zanemaruju. što dovodi do promjene slike o sebi. nego o njenoj okolini. i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teško mijenja. a ne okolini odn. Na primjer. pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan. čvor s vremenom “postaje velik” odn. predodžbom o sebi. pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim ulogama. a sastoji se iz slijedećih atribucija: (1) (2) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. slučaju. (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn. Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih. a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima. tok i održavanje depresije. brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi. počinje imati niži prag pobudljivosti. npr. onemogućavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba privređivanje). odn. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom. loša slika o sebi. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih. a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove povezuje.

itd. Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika. ako nauče da percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline. koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje. procjenu o tome kakav uspjeh očekuju. Potvrđivanje očekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti.(3) koristi moralne atribucije. bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podražaja. nedostatak motivacije . SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podražajima. Dakle. koji dovodi do još manjih očekivanja. kao što su stres. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn. izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog zadatka. teškoće u učenju i sl. a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena. . kao što je to npr. što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni podražaji biti izvan kontrole pojedinca. ljudi mogu postati depresivni. zbog čega su ABRAMSON.. smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti. • individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se događaju neugodnosti. Pokazalo se da: • nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja • depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka. U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći.letargija. 3. ili o dolaženju do pozitivnih podražaja. @ivotinje koje su razvile naučenu bespomoćnost. SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene bespomoćnosti 90 . Navedna koncepcija nije mogla protumačiti: • nisko samopoštovanje tipično za depresivce. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici. odn. dok na zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja. Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo isključivo od sreće. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima. prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku. pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi. • individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije.5... Dakle.4. gubitak posla. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem. održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo.

Osjećaj bespomoćnosti je. a globalne atribucije sa generalnošću odn. pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima. intenzitetom osjećaja bespomoćnosti.pesimizam. dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje. održava. a ponekad i uzrokuje depresiju. odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu. samooptužujući se. s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije: • internalnost/eksternalnost . • stabilnost/nestabilnost i • globalnost/ specifičnost. a ne npr. Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam . Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje: • kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja. poraza. • afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge. • stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole. • interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice. čak i nakon prethodnih neuspjeha odn.Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima. • nestabilnim faktorima. pad samopoštovanja. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja. i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje rezultate nego kao pesimisti. nego i o načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe. jer je moguće da je takav stil zapravo posljedica depresije. pripisujući teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama. kroničnošću depresije. Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost. Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može. Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa snižavanjem samopoštovanja. na olimpijskim plivačima. šta pojedinac čini. stabilne atribucije sa perzistencijom odn. • motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost. lošoj sreći ili distraktorima iz okoline. 91 . drugim ljudima. • interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve a uzroke uspjeha: • eksternalnim faktorima. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji. Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročno-posljedičnoj vezi. odn. prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha: • internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama.

Boga ili drugih ljudi. Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole: (1) (2) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni. bolje ga opisuje. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. tada za svoje zdravlje ništa ne poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja. Neki ljudi. tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći broj tih zadataka.4. Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda. ispitanicima u toj grupi su omogućavana isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka. a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom. • omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća. pa se. u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u slučaj. tj.6. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju veoma teške zadatke. nasljedne uzroke ili sreću. u dvije grupe djece. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim uzrocima. Zato LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj.. sudbinu. (2) vjerovanje u politički odgovoran svijet. koji određuje globalnageneralizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u nepoznatim situacijama. odluku Boga. proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija. sudbinu.. kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr. prema WEINERu (1986). Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi.. DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE. Boga. kao što je vlastita nesposobnost. prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet. Neki ljudi. (3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet.. Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha. pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi za njega odn. neko može biti internalan na poslu. skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna. Dakle. odn. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sreće. eksternalci vjeruju da je sve ono što im se dešava stvar sreće. brka lokus i kontrolabilnost činioca. i na sposobnost. koje su učitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh. a ukoliko vjeruje da njegovo (3) (4) 92 . izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja. 3. kako Rotter smatra. uzroke: npr. utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. upućuju i na trud.Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti: • eksperimentalna NABE kod ljudi. a eksternalan u emocionalnom životu). neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i nekontrolabilne činioce odn. Jedna grupa je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda. sudbine. a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud. nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. nego se. nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja. slučaja. Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini.

ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh. anksioznost. 93 .7. a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa. npr. Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju: (1) (2) (3) (4) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole. trema. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi.zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja). ali ako uz to očekujem da nisam u stanju naučiti gradivo. BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje nekog ponašanja. posljedicama vlastitog ponašanja tipa “akoonda”. internalnije osobe više sudjeluju u liječenju. (5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase. najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor. BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa. Pozitivno očekivanje o vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost).4.). pa se ne upušta u taj tretman • pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi. u vezi sa sposobnošću-uspješnošću uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to učiniti”. trud i ustrajnost u njihovom izvođenju.. nego nižim klasama i manjinskim grupama. npr. očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu. BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn. koji tokom terapije prelazi u internalni. ali smatra da osobno neće biti efikasan u slijeđenju tog tretmana. koji govori o generaliziranim očekivanjima. Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora za uspješno suočavanje sa stresom. ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost. • očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn. psihomotorni nemir. 3. Na primjer: • vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu.. vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. konkretnim i specifičnim životnim situacijama: • očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. • pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja. što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje. onda to vjerovanje pozitivno utječe na tok njegovog liječenja. Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno). očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit. ni ne počinjem učiti za ispit. a naročito su dobri efekti. efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji.

zahtjevnost ponašanja: koji odn. kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom. kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost.) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili neki zadatak.  Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije: • prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod odvikavanja od pušenja. tako opada razina tih hormona u krvi.. iskazati neko ponašanje i općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na neke. snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn. • koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka. Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn. jer što čovjek više vjeruje u svoju efikasnost.  Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne su one psihoterapije: • koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost. 94 . koliko težak zadatak mogu savladati. informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”. Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora: (1) (2) (3) (4) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva : “kako sam se prije nosio s tim ili sličnim zadatkom?”. verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“. • slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja • pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”. radi navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje. doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno. filmova.Ljudi se među sobom razlikuju efikasnost: u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu (1) (2) (3) sadržaj vjerovanja. Kako njihovo očekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije. to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme. Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. s obzirom na težinu zadatka odn. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u izvođenju tog zadatka i obratno.. • koje uključuju verbalnu persuaziju. putem informacija iz medija (knjiga.

koje su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne. preživjeti. Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate. Urođene tendencije potvrđuje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj žive. • indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja. • biti relativno sretni odn. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn. Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. održavaju se iz slijedećih razloga: • dijete ne može jasno i kritički razmišljati. Tako je. putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snažno se učvršćuje. Iracionalne ideje. • roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje.Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom. u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti. • dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba.4. na primjer. behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj. 3. često i osjeća. stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete. ali nisu prikladne za odraslu osobu. podražaju.8. anksiozni u novoj okolini. ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju. a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja. predrasude. a iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju njihovo postizanje. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne. 95 . iz masovnih medija). ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi. koja se. bez boli i patnje. prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina: (1) (2) (3) (4) . prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr. ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što netko misli. budući da su djeca vrlo sugestibilna. prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja: • ostati u životu odn. retrospektivnom kontrolom situacije. kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku. Ljudi.

ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu. obzirno i ljubezno”. tako da mogu uvijek.jer se ne znaju drugačije ponašati ili su emocionalno poremećene osobe”. koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju.”). (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz (11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”. a ne robovati mu”. “ljudi koji izvode loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”. npr. samo ako se odlučim da je steknem”. trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve da se ta situacija promijeni. moje okoline. natprirodna sila. i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”. “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno. Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima. 96 .Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja: (1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”. u savšeni red: “užasno je. a život nepodnšljiv”. u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati bezuspješnom i bezvrijednom osobom”. a ne samim događajima”. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti nego biti voljen”. pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo na moje emocije i ponašanje. u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i odgovornošću. to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam učiti iz vlastitog iskustva. umjesto: “trudim se da se ponašam što je moguće bolje. u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna.. očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i “ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti” umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba. koje koristi bilo u prvom licu. pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio “nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima biti od male koristi”. bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”. ili će svijet postati za mene odvratan.. i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”.) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i pokušati ih riješiti”..: • “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”. sudbina. umjesto: “kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. koja ima opće ljudske slabosti i neke svoje specifične mane”. a ljudi koji ih čine su neznalice .. “Vi smatrate da. umjesto: “neka djela koja izvode ljudi su neprilagođena. u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi koji su mi važni”. grozno. (12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek zauzima prema događajima. “najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”. u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama. u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri. bez muke i napora dobiti sve što želim. u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog.

ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima pojedinca. što dovodi do povećanog emocionalnog uzbuđenja. • “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu. netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva. • “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”. savršeni red. pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event). Određeni događaj (A) se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne reakcije (C). omnipotencija. 3. koji se tumače kao opća neuspješnost: npr.. kognitivna procjena pojedinca o događaju A. a ne interpretacije tog događaja. stabilnost. naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u obzir ovaj stvarni slied događaja. ne Pretpostavljeni slijed događaja: A 97 . što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem.• “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema. počinje beskonačno negativističko lamentiranje. smatra da su negativne emocije posljedica događaja. a ne samim događajem. uspjeh. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući događaj).  Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja: (1) (2) (3) zahtjevnost (perfekcionizam. Dakle. i to u skladu sa našim vjerovanjima (B). neugodna emocija slijedi direktno iz A. To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1. Pravi slijed događaja: A B C Međutim. preferencije. ponašanje) B = belief system: označava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe) C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (npr. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela. grandioznost. bezuvjetna ljubav. čežnje i zahtjevi (perfekcija. odnosno naše emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja. prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doživljavanja (C) – što znači da je naše emocionalno doživljavanje nekog zbivanja determinirano prije svega našom interpretacijom tog zbivanja. pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to rješenje”. 2. već ih mišljenje čini takvima. vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole. a ne zapravo iz medijatorne varijable B. odn. pothranjuju osjećaj bespomoćnosti. C = krajnja posljedica (consequence) odn. B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn.). emocionalni poremećaj) Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da “nema dobrog i lošeg. sreća. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili neugodne emocije odn. A = activating event: označava aktivirajući događaj (neko zbivanje. bezuvjetno zadovolje. Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje.. onda manje vrijedim od onih koji su već nešto izuzetno postigli”. snizuju očekivanja vlastite efikasnosti. diktira) sebi i drugima da se njene želje. Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja. neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom. i sprečavaju pojedinca da poteškoću podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. Pojedinac pogrešno pretpostavlja da C odn.

Međutim. do intenziviranja utjecaja negativnih događaja na život pojedinca.uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki objektivni događaj. prihvaćanje sebe. ignorirajući da je upleteno i naše kognitivno obrađivanje te situacije. te posvećivanje nekom ili nečemu. fleksibilnije i racionalnije mišljenje. već samo našu interpretaciju tog zbivanja. neizvjesnosti i rizika. dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe. osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada pojedinac doživi gubitak (npr. B C Ellis smatra da su strahovanje za budućnost. Pretpostavljeni slijed događaja je dakle: A → C. gubitak posla). a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu. ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja. prihvaćanje nesigurnosti. U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti. koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja i našeg svjetonazora. 98 . Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju.

4. 2.1. 7. prednosti. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opažanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 22. 9. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 18. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. nedostaci 25. 33. ISPITNA PITANJA 4. logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 34. 6. 99 . 14. 20. 3. 8. Glavni efekti kliničke prognoze Kako određujemo uspješnost predikcije Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 35. 12. 19. 11. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 30. 28. Klinička i statistička prognoza: usporedba 31. oblici. 27. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 23. faze i pravila prikupljanja podataka 26. 15. 29. 13. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko Strategije ispitivanja ličnosti Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistički model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti Razlike između laičkog i stručnog opažanja Pogreške kod procjene i opažanja 5. 32. 17. faze. ciljevi. 10.4. 24. Popis ispitnih pitanja 1. 16. 21.

Glavni efekti kliničke prognoze B 1. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. faze i pravila prikupljanja podataka 4. EMERYja i GREENBERGa 40. Model anksioznosti BECKa. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 5. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 100 . Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6. EMERYja i GREENBERGa 6. Statistički model 2. 42. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8. prednosti. BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn. Klinička i statistička prognoza: usporedba 8. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 3. Medicinski model 2. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi 3. faze. faze i pravila prikupljanja podataka 9. 38. Koje su mozgovne odn. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 4. Problem samoiskaza: glavna ograničenja Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije 39. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 7. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 4. Model anksioznosti BECKa. ciljevi. 41. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 9. nedostaci 10. Kulturalni model 2. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije 5.2. Pravila dobrog opažanja 10. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 3. Kada i kako koristimo skale procjene 5. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Varijante pismenog ispita A 1. 37. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6.36.Q-sort tehnika C 1. oblici. Problem samoiskaza: glavna ograničenja 4.

Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 4. prednosti. Subjektivni model 2. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 5. ? 6. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 9. oblici. ciljevi. Funkcije psihodijagnostike 5. Kako određujemo uspješnost predikcije 7. logika i nedostaci 1. oblici. nedostaci 8. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 8. F Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 1. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 9. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 9.Pogreške kod procjene i opažanja 101 .7. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. D WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. Koje su mozgovne odn. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 3. Strategije ispitivanja ličnosti 7. nedostaci 10. BANDURAina teorija samoefikasnosti 6. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 6. Psihodinamski model 2. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja 8. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji E 1. prednosti. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 9. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 3. Kada i kako koristimo skale procjene 4. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja 4. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. ciljevi. faze. Funkcije psihodijagnostike 8. BECKova trijada i nastanak depresije 5. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 10. faze. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 10.

Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. logika i nedostaci 5.G 1. Kada i kako koristimo skale procjene 8. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 3.Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 102 . Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 9. Psihodinamski model 2. Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 10. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6.

LITERATURA • BERGER. Cambridge. (Ed): Encyclopedia of human behaviour. S.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije. . [kolska knjiga. THE END psiNET INICIJATIVA KLINIČKA PSIHOLOGIJA (PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIČKOM PSIHOLOGIJOM) Zagreb.1984. S. M. 1985. . S. 103 .. [kolska knjiga.: Psychopatology. Psihologijski rječnik. 1994. Zagreb. R. N. E.): Racionalno• NEVID. S..: Social Cognition. E. . Hall. 1991..: Teorije ličnosti.: Abnormal Psychology in a Changing World. Cambridge University press. emotivne terapije. • FULGOSI. K. San Diego. A. 1986.. Academic Press. V. Prosvjeta. TAYLOR. • DOBSON. Zagreb. Društvo psihologa SR Hrvatske.. . Zagreb. Beograd. • BIRO. M. Zagreb.-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 5.:The principles of classification in relation to mental disease. u Anić. in RAMACHANDRAN. New Yersey. L. Zangwill. S. 1994 • KRIZMANI].: Rječnik psihijatrijskog nazivlja.. Nolit. V.. • KENDELL. Prentice • PETZ. RATHUS.. D. in Shepherd. J. B. • HUDOLIN. 1990. 1987.: Psihodijagnostika.: Klinička psihologija. O. PUSCH. Medicinska knjiga.: General Psychpatology. McGraw-Hill. Inc. 1998. 1992. B. • FISKE. Beograd-Zagreb. A. 1985. (ur. J. T. New York. S. GREENE... M.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful