P. 1
Klinika za u glavu

Klinika za u glavu

|Views: 33|Likes:
Published by Podackilav
Psihologija!
Psihologija!

More info:

Published by: Podackilav on Jan 06, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/17/2013

pdf

text

original

Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije 1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji 1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji 1.4. Korišteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistički model 2.2.5. Behavioristčki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja 2.5.2. Opažanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Klinički intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti 2.5.8. Studija slučaja 1

2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti 2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja 2.7. Klinička prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji 2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze 2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze 2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije 2.8. Validacija kliničke metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreške 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

2

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.  Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu

klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika, provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,

• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u • u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,

ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

 Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) (2)

jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b) upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem, dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno simptomatski, a manjim dijelom etiološki,

a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1)
(2)

evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema, evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara. Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

3

odn. kakva je dinamika razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je.. Sličnosti i razlike između teorija ličnosti Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće: (1) (2) (3) (4) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn.. kojima svaka teorija daje različiti naglasak. potrebe. (sub)kultura kojoj pojedinac pripada. u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove.determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. organizmičkih varijabli: npr. odnosi u grupi. koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije. u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer. sistemi navika.2.iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima.. situacija u kojoj se ponašanje manifestira. sloboda .1. racionalnost .1. da li smatra da je čovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka. životni prostor. u naglašavanju podražajnih varijabli: npr. vanjskog ponašanja organizma. fiziološkom. polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika. (4) (5) FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje teorija ličnosti: (1) nomotetičnost .. (5) Teorije ličnosti se razlikuju: (1) (2) (3) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti. fenomenološko polje. specifični metabolički procesi. tipovi ličnosti.idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca (nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije). uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili nasljedne varijable kao što su npr. koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno različitom terminologijom... u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave. odn.. stil življenja. TEORIJE LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. kao što su npr. . škola. nagoni. u kojoj mjeri su ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole. topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn. (2) (3) (4) 4 . doživljajima pojedinca. genetsko naslijeđe. (2) organizma i (3) reakcija odn. životni prostor. crte ličnosti. tjelesna građa. a koliko objektivnim činiocima. faktori ličnosti. za osobine ličnosti može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa.objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn. ili reakcijskih varijabli. motivi. odnosi u obitelji. simptomi i sindromi. odnos podražaj-reakcija. subjektivnost . iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja. fizikalnom i socijalnom okolinom. i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr.2. kakva je njena struktura.

smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti. biokemijski.(5) holizam . odgovor.  Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe: A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i 5 . biološki ili psihološki. kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn. njegova ličnost u cjelini. dimenzija reaktivnost .elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti. • heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i (7) nasljeđe . naučena pod utjecajem okoline. razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti. • empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i (8) spoznatljivost . mjerenja i eksperimenta pri čemu: • behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti. koje imaju objektivni pristup proučavanju ličnosti. Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti. ličnosti.heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. te su kao takvi stabilni odn. a time i ponašanje i ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava. • fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti.proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju: • proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fiziološki. koje imaju subjektivni pristup (9) proučavanju ličnosti. • analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podražaj(6) homeostaza . oblikovana odn. a u kojoj mjeri su određeni okolinom: • nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. • reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te podražaje. prema kojem kriteriju razlikujemo: • homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam. pa među njima nema općeg konsenzusa. genetskom strukturom-predispozicijom. zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže. pod malim utjecajem okoline. putem kojih jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje: • sintetički (holistički) pristup. odn. smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti.okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem.nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj mjeri istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja.

1. subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr. ili (b) putem konfirmatorne FA validirao određeni unaprijed formulirani strukturalni model. (2) (3) AD1. nestabilnosti koeficijenata korelacije. behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički intervju). putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa: konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti). vjerovanja i očekivanja intervjuera. koja sadrži verbalnu. ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja. pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna. teorija ili mjerni instrument ličnosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim manifestnim varijablama. utjecaj stavova. te u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika. Faktorskoanalitički pristup. dominantnost/submisivnost.B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja. koji dovodi do značajne fluktuacije odn. Empirijskopsihometrijski pristup. između kojih se razlike smanjuju. putem kliničkog intervjua. zatim se utvrđuju njihove metrijske karakteristike. odn. 6 . Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opažati. agresivnost.2. što se koristi za dijagnostiku i predikciju ličnosti. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. odn. halo-efekt. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer. koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka. da bi se kasnije klinički primijenili. Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih pozicija. temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli. tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima. putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija ličnosti. prikupljanja podataka (faktografski intervju). na pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja. koji je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama. poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu. AD2. pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na različitim uzorcima). Strategije za ispitivanje ličnosti Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti: (1) Klinički pristup. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju). te načine i postupke njihovog mjerenja.2. Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije varijabli indikativnih za ličnost. kao nestandardi-zirani mjerni instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći: (1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika..

(5) AD3. koji dovodi do pogrešne interpretacije faktora na osnovi tih varijabli. U trećem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista težina. a “lakše gore”. premda je objektivan u primjeni.1. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg.3. izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom. što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (“garbage in. subjektivan je u: (1) (2) (3) postuliranim konstruktima polazne teorije. Pokazalo se. efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom. nego su trivijalne. 7 . pri čemu se apriorno mogu izabrati ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane. formuliranju čestica u instrumentu odn. pa čim se počne uobičajeno jesti. BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja: čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom. garbage out”) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije. u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne. vremenski domet terapije.(2) (3) (4) nereprezentativan uzorak odn. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma. Na primjer. a time i u kliničkoj psihologiji. nego i u većoj mjeri psihoterapijom. posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija. pitanja koja ćemo postavljati. sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina prije dijete. a da se povrati samo 5 tjedana. osvijestiti njenu svrhu. interpretacije i imenovanja faktora. savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . kod kojih se realnost ličnosti konstruira. Dakle. a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa). DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina hrane. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mršavljenja. što produljuje efekte terapije. što se tumači plasticitetom metabolizma organizma. koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija putem potkrepljivanja. Naime. kompozicija manifestnih varijabli. što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. pa se npr. što varira ovisno o jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača. da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju. Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća. odn. Pojava kognitivnog pristupa Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji. i počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. identifikacije. što dovodi do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu. dakle da je behavioralna terapija. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što.3. a 7 tjedana da se natrag dobije. 1. pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja.

pohranjuje. patološkog doživljavanja i ponašanja.Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija. 1. modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija. misli i ideja u nesvjesno. distorzije percepcije. (2) (3) (4) Pritom se koristi niz kognitivnih teorija. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj. gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. kako ta znanja interno reprezentira odn. Na primjer. 8 . negativističko mišljenje. naučena bespomoćnost. bolna sjećanja. npr. Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao: (1) (2) (3) precipitativni odn. taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. .. tretman ovisnosti. izrazito eksternalni lokus kontrole. tretman depresije i anksioznosti. neadekvatna sekundarna procjena kod suočavanja sa stresom. preventivu i terapiju kod srčanih bolesti. negativne atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije. uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji. pripreme za operacije. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok. BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja.  Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponašanja. suzbijanje stresa. emocija i ponašanja. nisko samopoštovanje. koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka.3.2. npr. faktori vulnerabilnosti odn. asocijativne mreže. i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape.. proces atribucije. negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju. rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu. što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP. pripreme za bolne pretrage. proces evaluacije sebe i okoline. terapijski faktori. npr. sadržaji pamćenja i mišljenja. kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn. Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje. kako se inkorporiraju u već postojeće iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje. tretman odn.. tretman gojaznosti. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene.. (8) (9) (10) a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti (1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom.

3. pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”. • nezaposlenost. Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne situacije.  Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu: (1) (2) (3) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju. važne osobe. ili da su “svi ljudi loši”. interpretira. Moramo upoznati kako pojedinac percipira. 1. 9 . • labilan tip živčanog sustava. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. kako percipiraju. koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu. Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija.. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn. osobni i okolinski.. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne psihologije. da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje. Na primjer.3. svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni. Na primjer. problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo.Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao što su: • pomanjkanje socijalne podrške. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. • loš brak. • gubitak bliske odn. Prema kognitivnoj psihologiji. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. kako pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na ponašanje. evaluira neki događaj i donosi odluke.

• ELLISova racionalno-emotivna terapija. KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema. kod anksioznosti i depresivnosti. • BANDURAina teorija samoefikasnosti. koje nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. • socijalne percepcije. 10 . • SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti. • motivacije. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. EMERYja i GREENBERGa. LAZARUSova kognitivna teorija emocija. što je važno za prevenciju depresije i anksioznosti. posebno u obitelji i pri odnosu liječnik. FESTINGERova teorija kognitivne disonance. ATKINSONOVa koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji. posebno depresije i anksioznosti. koncepcija o motivaciji za postignućem. kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje. WEINERova teorija atribucije emocija. JONES/DAVISova teorija korespondentnog zaključivanja. kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole. • prosocijalnog ponašanja. • kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja. • samopoštovanja. • teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije. kako bi se utvrdili načini modifikacije neprilagođenih emocionalnih reakcija. Među te teorije i koncepcije spadaju: • teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa. ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivnokognitivne konzistencije. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije: • KELLYjeva teorija personalnih konstrukata. WEINERova teorija atribucije postignuća. Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima: • nastanka nekih emocija. • BECKova kognitivna teorija nastanka depresije. • model anksioznosti BECKa. • kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije.bolesnik. socijalno-kognitivne teorije. kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi. kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju.(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr.

1.4. KORIŠTENI AKRONIMI
• AND/P • d/p • l/p • NABE • o/p • OVE • PPP • RORT • TAT = abnormalno doživljavanje/ponašanje = doživljavanje/ponašanje = ličnost/ponašanje = naučena bespomoćnost = opažanje/procjenjivanje = očekivanje vlastite efikasnosti = psihopatološki poremećaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

11

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

(1) (2) (3) (4) (5)

administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja, preventivna: radi planiranja prevencije, dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima, evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije, istraživačka: radi formiranja homogenih grupa.

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji govore “prazno”, “šuplje”, “muklo”. Nakon što je primljen, pseudopacijent nije više govorio o tim simptomima i ponašao se potpuno normalno. Autor i još sedam asistenata, sa istom pričom o slušnim halucinacijama, posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio: • da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost pisanja”, • da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”, nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici. Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

• na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom slučaju,

kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otpušteni sa dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja, ali ne i do potpunog izliječenja), ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja: pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice, kontaktu s njim, reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraćanjem pogleda i odlaskom, su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine,

• osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog • osoblje je, smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem, potrošilo minimalno vremena u

• osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema, pa
na osnovu čega je autor zaključio da:

(1) (2)

psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena, dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe,

12

(3)

postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama.

Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da opaze ono što nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraživači. Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno “lažnima”, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.

2.2.MODELI ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA
Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a počinje psihopatološki poremećaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

(1) (2)

modela, koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i simptomi.

Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni, abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani, među postojećim modelima postoje prekrivanja.

(2)
(3)

U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. 2.2.1. Subjektivni model Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. tko se ne ponaša tako nije normalan”. Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:

(1) (2)

koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć, koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.

Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

(1) (2) (3)

ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć, a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu, mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini, zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,

pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

13

2. Buda.. ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr.. (c) veliko odstupanje od uobičajene socijalne uloge. posljedicom PPP. 2. te od eksplicitnih (legalnih odn. ometa se okolina. 2. 2. načinu života” 2. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od implicitnih (podrazumijevajućih.2. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponašanja odn.6. 2. Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava. odn. Isus. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja.2. posao.1. u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije. sudjelovanje u razgovoru u društvu. Model se često koristi u svakodnevnom životu. zakonskih). Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi: 1.. seksualna devijacija. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa zahtjevima socijalnih uloga.: • u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim.3. kao što je to gledanje sugovorniku u oči.4. veliko odstupanje od odn. Nedostatak modela je u tome što: (1) (2) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja. i obratno. koje određuje kultura).2. Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponašanje. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca. • na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi. slobodno vrijeme.2. prema slijedećim kriterijima: 2. dok se u evropskoj civilizaciji odn. 14 . a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u utvrđivanju utjecaja kulture: • na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu. “lošu” prilagodbu odn. mjestu definiranja: npr.. osobni doživljaj nesreće i patnje. što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju. kao što su Konfucije. 2. a u zapadnoj • • civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. npr. 2.5. 2. dezorjentacija odn.3. (b) promjena socijalne uloge u nižu. Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”. različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća.7. “idealnu osobu”. uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima.. Mojsije. pitanje je što je to loša prilagodba. emocijama i ponašanju.: “normalno je ono ponašanje koje se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn. intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva. (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao što su obitelj. postoje neugodna čuvstva odn.

mazohizam. postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena. nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP: (1) (2) (3) (4) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh. Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. nego za muškarca. se u odnosu na žene. ratni zločinci. Kod muškaraca. što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu depresije. način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju. npr. počinivši neko krivično djelo. nije psihički poremećen. a neuspjeh sebi. a češće kritizirane za neuspjeh. 15 . pa se ne može osloboditi krivnje. a rijedak drugdje. psihički je poremećen. iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju. nesamostalnom. pa stvarno više pobolijevaju. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji. počinivši krivično djelo. koji se susreće u primitivnim društvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo. ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP.• na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi. sve dok se ne padne u nesvjest. ekonomskim klasama te religijskim i etničkim grupama. Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju više stresa u svom životu nego muškarci. što potvrđuje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi. u agitiranom i agresivnom ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne. manje objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora. koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu. postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito interpretiraju. ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela. prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP. pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo. a kod žena simptomom PPP. kao što je to ubojstvo npr. ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane. fetišizam. češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima. • TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponašanje putem zakona. bez djece. u što spada ekshibicionizam. Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu. voajerizam i pedofilija). kao što su to npr. u profesionalnim grupama. u odnosu 8:1. što dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima. na to da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP. a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija). sadizam. i upućuje se na liječenje i obratno. koji se aktiviraju kod dijagnostičara: na primjer. uz potpunu neosjetljivost na vanjske podražaje. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedeći kulturalno specifični PPP: • amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. zrela odrasla žena se smatra submisivnom. Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi žene. Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni. Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate. pa se oslobađa krivnje. koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca. među prijeteljima. koji mogu razlikovati dobro od zla.

koje odstupa od prosječnosti. regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti.  Nedostaci ovog kriterija su slijedeći: (1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno. (2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP kategorijalan. poremećaji karaktera. diskretno i kvalitativno različito.4. koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje. mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije: najčešće se javljaju abnormalna ponašanja. koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje.2. već kvalitativno odn. dok se u drugoj smatra normalnom je problematičan. bez da se daje eksplicitni odgovor: • prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno • prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn. na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji. koje se smatraju “duševnim bolestima”. diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili. iza kojih slijede behavioralni poremećaji: neuroze. velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn.  Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima. Statistički model Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te distribucije: (1) (2) (3) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji.2. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja. npr. odn. odn. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju. što se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu. često ne uzima u obzir stratumske. oštra granica. koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”. (2) (3) Uz statistički model se javljaju dva pitanja: (1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?. odn. 16 . psihopatije. EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske psihoze. koje se mogu izraziti normama. a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele normalne distribucije). nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene zube. doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn. na kontinuumu.

6. utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam. koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica ličnosti (ego. superego). i time potaknula interes za znanstvena istraživanja u tom području. koja se u svijetu napušta.2. a kod nas i dalje perzistira. sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamičke aspekte ličnosti. Behavioristčki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije. u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematične semantike. Prema ovom modelu. potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama. razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG. razinom aktivnosti. umjetnost. 2. njihovo mjerenje odn. (2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja (2) 17 . a posebno uz prevladavanje ida. id. uklonila je tabue sa područja seksualnosti. imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata.5. ponašanje je uvjetovano: (1) (2) (3) biološkim funkcioniranjem organizma. i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi. nego premećaj u funkcioniranju ličnosti. Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti. kod fobija. Za razliku od medicinskog modela.2.  Doprinosi psihoanalitičke teorije su: (1) (2) (3) poticajno je djelovala na mnoge struke.2. pa je abnormalno ponašanje rezultat: (1) (2) (3) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr. odn. posebno psihologije učenja na područje psihopatologije. veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih varijabli. kao što su medicina. neispoljavanje psihičke energije. motivacijom odn. (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovječne žene. prethodnog iskustva kao npr. psihologija. (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i (3) selektivne percepcije. dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest. promjena u motivaciji kao npr. 1977) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću. kod poremećaja pažnje. kod Alzheimerove bolesti. nezavisno od ida (4) (5) (6) (7)  Nedostaci teorije su: (1) u metodologiji: (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama. kvantificiranje. posebno među medicinarima. prošlim učenjem.

Revisited.2. 2. čiji pobornici Ana FREUD. pokretajući faktor pojave PPP. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. kao što su preveliki zahtjevi okoline. pa opet dolazi od ispoljavanja PPP.2. Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori. FROMM.7.8.pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL. DSM-III-R odn.. Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca. najvažniji regulatori ponašanja čovjeka. 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn. studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). a stres precipitativni odn. Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi: (1) (2) ICD-9 odn. SULLIVAN. npr. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo. pa ako simptomi na osnovi 18 . fizička i/ili emocionalna deprivacija. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag. ili dijateza može biti slaba. a ne prošlo iskustvo. U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj okolini. bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. neadekvatan način suočavanja sa okolinom i sl. okolinskih uvjeta odn. Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza. na planu poremećaja u doživljavanju i ponašanju. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. odgoj u stresnoj okolini. 1962. Američke psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV. koja je institucija tog modela. (2) što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. bolest se neće uopće pojaviti ni razviti. VAN PRAAG. ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn. Izvori stresa su npr. to se izmaštalo ili odsanjalo. tretira se različitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici. Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP. stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije. patogenezu PPP potrebna interakcija između: (1) organskih uzroka odn. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag. (3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i ponašanje pojedinca. posebno za shizofreniju. 2. Ponašanje i doživljavanje. a trebalo se po teoriji dogoditi. koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno. uzročni faktor. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca. KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP. do genetske predispozicije ili dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline. sukobi u obitelji. odgoj sa shizofrenim roditeljem. Dijateza je etiološki odn. BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III. čime se približavaju postavkama kognitivne psihopatologije.

odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti. kao što je to na fizičkom planu. kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja. Nedostaci medicinskog modela su slijedeći: (1) (2) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature. etiologiju. 19 . a kada se neki sindrom proglasi bolešću. • uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima. efebofilija se smatra patološkom sklonošću starijih žena prema mladićima. što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe. što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. da se ne preklapaju. ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti. već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti: (3) (4) (5) (6) • zadovoljna je sobom. traže se organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama. dijagnoza ima svojstvo oznake odn. imaju i iste uzroke odn. pacijent se smatra izliječenim. kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. kao što je konstrukt i “mentalni poremećaj” ili “duševna bolest”. iskazuje sampoštovanje. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko liječenje. Na navedeni je način mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka. uslijed višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature). prihvaća novine i uspješno podnosi stres. a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”.kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu. i dobiva naziv pathopatrialgija. da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP. u nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj. a to su samo hipotetički konstrukti. pruža mu se zaštita i prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje. odn. zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose. svojstvima organizma. etikete. tako da se osobu zamjenjuje etiketom. simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju različiti tretman. (7) (8) (9) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. a patološkim se smatra i nostalgija. somatskih poremećaja. Na primjer. “radi na svom zdravlju”. onanija se počinje smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste. što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn. prihvaća odgovornost. vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom. • ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. “lijepi se” za osobu. Zbog navedenog. prihvaća sebe. dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. prilago-đava se okolini. • kompetentna je u većini životnih situacija. (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od organskih odn. model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome. npr. ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na neki PPP. na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima. . kao npr. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim. a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi. definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije . • ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna. što može izazvati odbacivanje i zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe.

a u koju kategoriju bolesti još spadaju npr. koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa. a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalneegzogene depresije. koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psihološke. encefalitis i meningitis. u biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti.9.2. koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr. koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke: npr. koji neposredno upućuju na organsku etiologiju.2. sistemske bolesti. koja je uzrokovana psihološkim uzrocima. koja je organski uzokovana. neinfektivne bolesti. Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer. koje utječu na kemizam mozga. sindromska. Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P. koje se svrstavaju u tri kategorije: (1) (2) (3) infektivne bolesti. promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene depresije. npr. udarac u glavu. pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji. koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. Na primjer. do deluzije veličine. uživanje droge ili alkohola. 20 . svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija. Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. endogene depresije se smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije. koje uzrokuju mikroorganizmi. (b) kemijske.

Etologijska klasifikacija je najpoželjnija. KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete simptoma odn. ili na osnovu očekivanog ishoda poduzetog tretmana. To je danas primarni način klasifikacije PPP.3.3. kontinuiteta ili hijerarhije. sveobuhvatan popis kategorija entiteta.2. Na primjer. kontinuumima odn. zbog nepoznavanja etiologije većine njih. objekata. pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja. putem kontinuuma ili putem hijerarhije. definiranje manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom. budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i predviđanje ishoda bolesti. omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije. biokemijskih poremećaja strukture ili funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u području dijagnostike. sistematizacije entiteta odn. Na primjer. SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. • diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama. a izvediv je putem diskretnih kategorija. sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta. U području mentalnih bolesti je. • dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani • hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima subordiniranosti. (2) (3) 21 . Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: (1) (2) omogućava znanstvenu komunikaciju. PPP se može sprovesti na osnovu: (1) PROGNOZE odn.1. Svrha i oblici klasifikacije Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. etiološka klasifikacija za sada neizvediva. a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju znanja neizvediva. ETIOLOGIJE odn. pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni (izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. budući da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva. najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu. čime se potiče razvoj novih spoznaja. temeljena na podacima dostupnim prije početka tretmana. NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. klasifikacija infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju. Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu. PROBLEM KLASIFIKACIJE 2. na osnovu poznatih fizoloških odn. koordiniranosti i supraordiniranosti. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn. a ne nakon tretmana. pojava i procesa u nekom području istraživanja: (1) (2) (3) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata. grupu.

d. a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. zajedno sa barem dva od simptoma c. e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima. e i f. simptome c. koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće imaju karakterističan vremenski slijed. d. • inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu kombinaciju simptoma.3. d. ključnim. b i c. b. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan izvor nepouzdanosti dijagnoza. simptom c “predstavlja valjani dijagnostički znak”. neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b. Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih siptoma. simptomi d. koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih PPP. izbor: • ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. odn.2. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni. bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn. e i f. b. a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest simptoma. c. dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma. ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a.2. operacionim definicijama. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn.. Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostičkih kategorija: (1) diskriminativna valjanost odn. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b..” Ovakva formulacija daje korisne informacije. kovarijacija između parova sindroma minimalna. Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione definicije nekog PPP: 1. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu. c. a kombinaciju “a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili. 2. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a. (2) 22 . d. diskriminativna valjanost odn. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu. e i f su “većinom prisutni”. Navedeni pristup proizlazi iz činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji čine klinički sindrom. eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze. Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima. Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna. • ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. Operaciona definicija AND/P Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma.” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma. e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X.

proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma. posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo. što npr. te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine: (1) (2) (3) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma jesu. identifikacija simptoma odn. otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija je nužno privremena. (2) u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma. kliničkih sindroma će i dalje perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze. da bi metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile prihvatljive. Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom. Navedeni problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna. Bez obzira na navedeni trend. simptomatska definicija odn.3. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma. koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja. 2. koja se zasniva na fiziološkim odn. razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije. doduše 23 . Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. a operacione definicije čine dijagnostički sistem za klasifikaciju. Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma. (4) (5) Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni. potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama simptoma. poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr. nije bio slučaj sa Alzheimerovom bolešću. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21.(3) sadržajna valjanost odn. sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome. dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom. biokemijskim poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava. Budući da simptomi čine operacione definicije PPP. što je nužno jer etiološki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se.2.

ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP..sastojao iz relativno malog broja sindroma. ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi poremećaja ličnosti. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979. a za neke PPP simptomatske odn. a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP. a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja. gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P. ali koji su bili međusobno različiti odn. a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostičkih kategorija. devete revizije ICD-9 iz 1979. (2) (3) AD2. i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive. Klasifikacija mentalnih bolesti odn. AD1. pa su promjene. jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija.. “neorganskim”) psihozama. neurotski poremećaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza. itd. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim verzijama ICDa iz 1939. Posljednja verzija ICDa sadrži također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremećajima. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostičku kategoriju.  Nedostaci ICDa su slijedeći: (1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. nakon čega slijede poremećaji ličnosti.. imali su svaki svoje vlastite specifične sipmtome. treća revidirana verzija”. prema International Clasification of Deseases. DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju: 24 .. s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP. uz pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni. prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje.. DSM-III-R iz 1987. Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili četveroznamenkasti kod.. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom. za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: započinje organskim psihozama. nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke. (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja. nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim. Tako na primjer. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993. što se prevodi kao “Međunaro-dna klasifikacija bolesti.. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. veoma je konzervativan u promjenama. budući da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo članova. premještanje dijagnostike tog poremećaja sa sindromske na etiološku os klasifikacije. 9. kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje verzije odn. pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke termine. neurotskim poremećajima. ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije. kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim članovima. U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi: (1) (2) ICD-9.

kao npr. poremećaji raspolo-ženja. termina “anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”. a stresova nije bilo. uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini. Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo. socijalnu adaptaciju. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE. uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje. KLINIČKI SINDROMI. i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman. a što manje inferencijalan. Osi kojima se koristi DSM su slijedeće: i. na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika. obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE. poremećaji spolnog identiteta. tretman i/ili ishod PPP. diskontinuirana klasifikacija. pri čemu se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn. operacioni dijagnostički kriteriji AND/P. jasno. . Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP. čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. ii. poremaćaji kontrole imulsa. kao npr. na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima. dijagnostičkih kriterija. poremećaji spavanja. oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu. poremećaji suđenja i drugi poremećaji. (2) (3) (4) pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju. anksiozni poremećaji. profesiji i slobodnom vremenu. . iv. iii. poremećaji hranjenja. sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće funkcioniranje. shizofrenija i drugi psihotični poremećaji. kao što je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP. PSIHOSOCIJALNI STRESORI. (c) izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan. tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje. eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze. Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije: 25 . v. koja je originalno psihoanalitički termin (b) odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza. ali je proces klasifikacije znatno složeniji. multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. ozljeda glave. POREMEĆAJI LIČNOSTI. (a) postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na dijagnozu. poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari. osjetljivost na penicilin. koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn.(1) multiaksijalna odn.

ali se somatski poremećaji ne nalaze). 26 . kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi. pokriva čitav spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze. postavlja se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn. anksiozni poremećaji. ali dijagnoza može biti jednofacetna. antisocijalna. afektivni poremećaji. DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II. zavisna i opsesivno-kompulzivna ličnost. disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi). na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi. narcistička. 1985. koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostičkog sistema: 1. poremećaji pamćenja. granična. a nisu psihijatrijski poremećaji). poremećaji kontrole impulsa. na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj. Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP. diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju. na osi III: hipertenzija. na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa razvojem DSMa. kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi. dijagnostički sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i ponašanju. a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi. poremećaji hranjenja. somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe. poremećaji prilagodbe. Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna. kognitivni poremećaji: demencije. shizotipna. na osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se više dijagnoza na jednoj osi.  Evaluacija DSMa je pokazala da: (1) (2) (3) pouzdanost dijagnoza odn. shizoidna. seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta. na osi II: zavisna ličnost. izbjegavajuća. psihotični poremećaji. U pravilu. Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima. histrionska. . poremećaji spavanja. poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari.(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji. i budući da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na: • reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija. prema DRAKE i VAILLANT. delirijumi.

a manja kod ostalih PPP. ili općenitije. ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija. Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika. pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. 27 . savjetovališta. psiholoških. pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem. diskriminativna 3. • prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedeće osobine: • primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice. a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) egodistonička homoseksualnost. putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike. za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji.• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma minimalna. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u cjelini. • uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških. ali se ne približavaju zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. kako bi sistem bio što više deskriptivan. socijalnih: socio-ekonomskih. domovi zdravlja. 2. a što manje inferencijalan. koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. dijagnostike. opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P. da li kategorijalni sistemi klasifikacije.. a ne njihovu istinsku prirodu odn. a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. • upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke • konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima. Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn.. Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostičkom sistemu. mora postojati dijagnostički konsenzus ili suglasnost. kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja. sociokulturalnih.. koje je pitanje postalo od posebne važnosti za poremećaje ličnosti. etničkih te fizikalnih uzroka. Dakako da je manja ekološka valjanost onih dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino znanstvena validacija. pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatološka dijagnostička kategorija. nego su ekstremi dimenzija ličnosti. valjanost odn. a ne napredak znanosti na čemu se jedino mogu zasnivati takve promjene. koji je problem proizašao (A) iz 4. izraziti kao položaj na kontunuumu.

(3) Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: (1) (2) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije. grupe poremećaja mogu iskazati na dimenzionalan način.• navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije.4. 2. dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. psihotičnih i neurotičnih poremećaja. dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija. U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable. a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski.3. pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: • diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn. kod dihotomne klasifikacije: (1) (2) funkcionalnih i organskih poremećaja. a dimenzionalna za kontinuirane varijable. • daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije. Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za druge poremećaje. ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. a takva klasifikacija je također prisutna u području PPP. klasifikaciji. diskretnu tipologiju: (1) (2) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima. pložajem na dimenziji. može se iskazati algebarski ili geometrijski. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna. pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih. može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija. često treba biti konvertirana u kategorijalnu. što bi vodilo kontinuumu. • otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička kvalifikacija je nužno privremena. a ne imenom kategorije. kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. • dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar 28 . pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. nekog neograničenog raspona. prije nego postane primjenjiva. kao npr. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan.

29 . • jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn. opažanje znakova i simptoma. može se pristupiti njihovom mjerenju pri čemu: (1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali. pojedinog PPP ili grupe PPP. uz korištenje kliničkih postupaka opažanja i procjenjivanja. kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. kognitivni testovi (npr. klinički intervju. biografski pristup. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje među njima?. u testsituaciji i testovi ponašanja. MMPI. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?. problemi-ma (2) I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima: • koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn. projektivne tehnike. dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene. studija slučaja. ispitivanje mentalnog statusa. Nakon što je određena priroda varijable odn. Cornell Index). neuropsihološke baterije. WAIS). onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli.pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata. upitnici i inventari ličnosti (npr.

OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE LIČNOSTI 2. tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi: • o teoriji uz koju pristaje kliničar.4. Razlike između laičkog i stručnog opažanja Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je: • namjerno. načina i sekvenci opažanja.2. kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti. na osnovu čega su moguća intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini. Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema. kada primjenjuje globalne tehnike kao što su klinički intervju i projektivne tehnike. (b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja.4.1.4. • ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn. što utječe na način odn. ali se u pravilu počinje sa kliničkim intervjuom. kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja ili U pravilu. 30 . predmeta. nediferencirano. • objektivizirano definicijom mjesta. 2. • o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje. Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće: • opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja • opažanje znakova i simptoma • opažanje putem skala procjene • projektivne tehnike • samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti • klinički intervju • biografski pristup u ispitivanju ličnosti • studija slučaja • tehnike za opažanje vlastitog ja • ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn. pristup u mjerenju koji može biti (a) grupni (normativni). vremena.2. • ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli. dok je laičko slučajno. kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje. kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratični).

stroge ili umjerene procjene. temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira više internalno (osobinama). pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o utvrđenim činjenicama. pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena. koji ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije.4. a manje eksternalno (situacijom). • dijagnostički kriteriji i • dijagnostičar. aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opažača. pogotovo ako se radi o neuspjehu.4. iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine koje procjenjuje i općeg dojma odn.2. pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivača da daje različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti U idealnom slučaju. 2. Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima: (1) (2) (3) (4) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične. pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog. pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca. socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne. a osobine dijagnostičara irelevantne. po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način. a manje točno osobe koje su različite od nas. ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije.3. ponašanju i ličnosti pojedinca. pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine. dominantne osobine. logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane.4. 31 . psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable: • činjenice o psihofizičkom stanju. konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage. jer su dijagnostički kriteriji konstantni.

5. posebno u timskom radu. 3. emocionalna ili “vruća” inteligencija. a odnose se na: . 2.4.. jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu. iskustva koje je ograničeno odn.. • ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr. istraživanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate. koja obuhvaća: • stručnost (znanje) i kliničko iskustvo.. • specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba.Međutim.5.. dok nepovoljno djeluju: • pretjerana samouvjerenost. Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP. 32 . visoka socijalna inteligencija odn. 2. mjesto i trajanje opažanja. a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih. • specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne povećava nužno pouzdanost kliničara). Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe. kompetencija dijagnostičara. posebno pouzdanosti i valjanosti. • rigidnost odn. pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem pacijenata. pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju. nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja. socijalne interakcije. distanciran odnos prema “vlastitom ja”. Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati: • vrijeme. kako opažači ne bi subjektivno određivali što opažati. 4..proces opažanja i procjenjivanja i . • nezainteresiranost za probleme klijenta. treba eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati. koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. halo-efekt. specifična ponašanja. • socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu. • percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari kod sebe nezadovoljni. • prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta.. implicitna teorija ličnosti.sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi. pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na dijagnostičku procjenu: 1. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda. visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici. 6. • socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama.

. jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja. skale procjene. • reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn. • prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini. koje je pouzdanije jer se zasniva na većem broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja. • timsko opažanje. • standardizaciju instrumenta. • objektivizirano. • psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti. ljudi na selu ne govore spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima. • specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike. npr. • način registracije: bilježenje. znanje i kliničko iskustvo. opažača-procjenjivača): • kompetenciju: stručnost odn. lična jednadžba. posebno skala procjene. posebno manjinskim grupama. jer više opažača povećava pouzdanost opažanja. • poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”. odn. • višekratno odn. • poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr. implicitna teorija ličnosti. kroz polupropusno staklo ili skrivenim kamerama.• način opažanja: (a1) direktno odn. stupnjeva ilči razine. tokom intervjua ili (a2) indirektno. (b1) individualno ili (b2) skupno. a poboljšanja instrumenata uključuju: • reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5. jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost. u dužem vremenskom periodu. Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn. čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno poželjno ponašanje). video-snimanje. • sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je: • skupno. 33 ..

provodi se tako da ispitivač organizira psihološku test-situaciju npr.1. pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje nije više spontano. indikativnim za ličnost. socijalna participacija. o tome koje aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati. koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno. Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services). opažanje epizoda ponašanja odn. kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII. (2) Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći: 34 .5.. a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. uzorak kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn. koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. pri čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju. problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog. i o prirodi varijabli odn. a ne znamo koji je od njih valjano opažao. tikovi. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci. registriraju se različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja. da li • koje su situacije relevantne odn. npr. [iroki raspon ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj varijabli koje su međusobno nezavisne. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji. i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni uzorak ponašanja”. Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. te psihometrijski problemi: očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće. Opažanje ličnosti testnoj odn. problem pouzdanosti opažača. TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA LIČNOSTI 2. laboratorijskoj situaciji. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja. i dobiva se tzv. (1) problem valjanosti opaženog. što ovisi o motivaciji ispitanika odn. svađe. i u kojima se prati njihovo ponašanje. Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. mucanje. pri čemu se jedna ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu.5. (2) (3) Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji: (1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu. što nije garancija veće pouzdanosti. u test-situaciji i testovi ponašanja Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu toleranciju na frustraciju. Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći: • koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju. Sastoje se iz različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo.. epileptički napadi.2. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane. “vremenski uzorak ponašanja”.

PPP klijenta. • preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman. a • inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje.(1) (2) (3) skupe su: zahtijevaju puno vremena. Sastoje se iz niza tvrdnji odn. ali nije ekonomično. psihozu. a daju ograničenu količinu podataka. drugim instrumentom ili promatranjem. Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene: • DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti. namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod normalne i subnormalne djece od strane roditelja. u prva tri dana hospitalizacije. opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja. 2. 2. njegov kognitivni status i obrazovanje.4. pa se koriste na slijedeći način: • prije primjene saznati što više o problemu klijenta. koje povećava pouzdanost procjena.3. Opažanje znakova i simptoma Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn. budući damnogi pacijenti lakše razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima. a manje u kliničkoj praksi. liječnici te posebno medicinske sestre. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj strukturi ličnosti. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili čestine tog ponašanja kod neke osobe. • testirati hipotezu naknadnim intervjuom.5. osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao što su npr. • primjeniti ih i postaviti hipotezu.5. npr. Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje. • skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi koji ukazuju na depresiju odn.2. budući da isto ponašanje može imati različitu motivaciju. pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima. Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana. Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn. 2. zahtijevaju timsko opažanje.5. Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti. uz uvijek ista pitanja na koja ispitanici moraju odgovoriti. Upitnici i inventari ličnosti Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti: • upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua. 35 . pa se više koriste u istraživanjima. • sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata. koji nisu podložni objektivnom mjerenju ni brojanju. Skale procjene Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponašanja. i članovi obitelji pacijenta.

književni jezik. ekstraverzije. nasumce zaokružuju odgovore. mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika. putem BDI (Beck Depression Inventory). neuroticizma i psihoticizma.) • postoji mogućnost preferiranja neiskrenih.40). • ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se problem značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje. npr. što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika. • niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0. što može navesti kliničara na pogrešne zaključke. Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka: (1) stupanj izraženosti odn. • interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna analiza rezultata. oni ne kopaju po sebi nego u vrtu. što može otežati • omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni. • rezultati dobiveni na sličnim instrumentima. (b) koliko dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom. jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili. jer isti ukupni rezultat može proizlaziti iz različitih odgovora. npr. rijetko. sa radnog mjesta). • procjene drugih ljudi (iz obitelji.. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat. odn. pogotovo individualna. što ih može navesti da • rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi. stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe. komunikaciju dobivenih nalaza. • ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne. stupnju čestine/intenziteta (nikad. npr. kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama. ponekad. 36 .  Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti: • ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja. često. i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. ali mnogo manja u kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene. putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised. Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti: • • • • jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo. socijalno poželjnih odgovora. (2) (3) Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao što su: • naknadno praćenje ispitanika (npr. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA. 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije.. npr. objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora. mjera nekog konstrukta. uvijek/. tokom hospitalizacije). • ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima.

BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije. a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom. Dakle. ali se time poništavaju prednosti upitnika. Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije. potreba i želja. 2. Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima. EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja. Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna. čita i komentira pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje. pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr. čime se. postavljena uobiča-jenim govornim jezikom. intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca. a ne samo negativne aspekte. da je percepcija pod djelovanjem: • vanjskih faktora: prirode podražaja i • unutrašnjih faktora: intenziteta motiva.. Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn.5.Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako: • da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja. testovna projekcija u skladu sa sugestijom. ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je. što se naziva projekcija iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno ispitivati i njegova ličnost. STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja. žalost.. bilo pozitivnog. BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili nešto drugo. ličnost. BELLAK .. nakon čega primjenjuju TAT. dozvoljava mu da pita što mu nije jasno. Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja. što je u skladu sa Freudom.5. ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika. • da kliničar sjedi sučelice ispitaniku. radost. u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira čitavo svoje iskustvo odn. te osobina ličnosti. da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski faktori. 2. na percepciju i osmišljavanje neposredne situacije. Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: • • • • DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu. dakle svako djelovanje prijašnjeg iskustva. ali ne i dovoljno sredstvo. 37 . Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima. Upitnici i inventari ličnosti su nužno. Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala: 1. Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije. bilo negativnog. osim što se smanjuje ispitna anksioznost.

(2) (3) Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika: • ličnost je proces. projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što pojedinac percipira odn. što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji. koje podižu razinu anksioznosti odn. dolazi do prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom. to ima više projekcije odn. a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti).. pa se može novim iskustvom promijeniti odn. • ličnost se formira kao cjelina.. • percepcija djeluje na ličnost pojedinca. • pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne aspekte te slike. u novim. strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama. a ne na situaciji. što je evidentno kod psihotičara. ovisna o podražajnoj situaciji. koja se smanjuje osmišljavanjem situacije kroz projekciju svojih želja. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doživljaj vlastitog ja. ali su u skladu sa aktualnom.). Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju: (1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija. pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja. tjeskobe. crtanju. rekonstruirati. nejasnim odn. ovisna o strukturi ličnosti. i taj razvoj traje čitav život. na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju ekspresivne reakcije. a ne atomistički. što omogućavaju projektivne tehnike. ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija. 38 . selektivnost percepcije. interpretacije. taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života. pa se mora promatrati odn. • pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi. pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije. • pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi. a ako se slika o sebi promijeni. željama i osobinama ličnosti. • pojam o sebi može biti nerealitetan. bez iskrivljavanja. • ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono. Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva. zahvaćati u cjelini. Odnosi se na slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta.Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu. sliku o sebi): • pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu. dodavanja. [to je veća anksioznost. glumi. nepoznatim situacijama. Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli. gestalt zakonitosti percepcije. • ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca.

čime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika. ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu. a obrambena iz realne životne situacije.  Razlike testovne i vantestovne odn. pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti. tokom ispitivanja od strane ispitanika. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja: • proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja. da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mašte). osobine upute: uputa podstiče spontanost. osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora. Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost. • test konformnosti slobodnih asocijacija. • JUNGov test asocijacija 2. obrambene projekcije. što će se pojasniti u nastavku. a od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate ličnost u cjelini. • može biti osviještena neosviještena. postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona reakcija. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal: • test nedovršenih rečenica. inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata. kojeg ne omogućavaju druge tehnike. ima manje posljedice po integritet nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma. razlikovanje testovne i vantestovne odn. a obrambena ostaje ličnosti nego što su posljedice • ako se ne koristi. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost.  Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike: (1) (2) (3) (4) (5) osobine podražaja: neodređenost odn. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal: • RORSCHACH test 39 . Projektivne tehnike se dijele na: 1. a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. a obrambena se odnosi samo na motiv obrane od anksioznosti. • otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca. inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja. Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su: (1) (2) (3) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna. • ne mora biti vezana za interpersonalne odnose. nestrukturiranost.

• igra. prisutnost simbola. ponavljanje sadržaja (već je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost). iskazane tendencije Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio na osnovu vlastitih emocija. 40 .. originalnost. • ROSENZWEIGov test frustracije 3. Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni.. • analiza rukopisa 4. • prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija. je prisutna kod većine ljudi (npr. koja može biti klinička ili selekcijska. za riječ gore je riječ dole. “Volio bih znati. za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo. • BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija). samo se koristi verbalni podražajni materijal. Odgovori se analiziraju: • prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora..” ili u trećem licu jednine (koje više potiču otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju koja im padne na pamet. broj riječi u dopuni. ispitanika u doživljavanju i ponašanju. pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti. Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947). Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produženo vrijeme reakcije. pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom na sadržanu projekciju.. preciznost izražavanja. • KAHNov test aranžiranja simbola. bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi. Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina: • način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme • način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja latencije. tehnike aranžiranja: • test svijeta • LOEWENFELDov mozaik test.). Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija. sumnja se u latentni psihotični proces. • test crtanja kuće/stabla/osobe. što liči TATu. stavova. • psihodrama. kvalitet izražavanja. kojeg prati sistem za brojčano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni. misli i želja. Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih rečenica u prvom licu jednine.• test tematske apercepcije (TAT). tehnika ekspresivnih pokreta: • test crtanja slike čovjeka ili slike porodice. Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča. npr.

• na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. umjetnost (Ars). a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju. a navodno ukazuje na samokontrolu odn. Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama): 1. ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30 odgovora ukupno). ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. utisak pokreta mrlje (K). unutrašnji organi (At). Postupak se može više puta ponoviti. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R. u skladu sa listom uobičajenih odgovora većine ljudi. • upotreba samo boje mrlje (C). RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. sadržaj odgovora: čovjek (H). a sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 4-5% od R. neobičan-bizaran detalj (Dd). formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore: • upotreba samo oblika mrlje (F). 3. što navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost. navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost.. a navodno ukazuje na djelomično kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat. 41 . 2. posebno na nekontrolirani bijes. popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 30-50 % od R. pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim zabilješkama. a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije. a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe očiglednih činjenica. a sekundarna je upotreba forme (CF). religija (Re). 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na njima. fizički predmeti (Obj). 5. i (2) primarna je upotreba boje. 6. životinja (A). a studenti i visoko-obrazovani 3-5. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 0-10 % od R. originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. a navodno • upotreba i forme i boje. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R. krv (Bl). • na podlozi (S).. • upotreba samo osjenčanosti mrlje (N). ukazuje na nekontroliranu emocionalnost. 4. (2) netočna percepcija forme (F-) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R. a • “dinamičnost” odn.. lokalizaciju odgovora na površini podražaja: • na čitavoj mrlji (G). realistična percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 70-80 % od R. motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati što više odgovora ili se ograničio samo na jedan. a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju. a prisutna je u oblicima (1) točna. na ego-snagu. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 20-30% od R. očit-realističan detalj (D). vatra (Fi). može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme. a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i logičan način. a navodno ukazuje na inteligenciju. mrlji tinte (5 crnobijelih. javlja se u postotku 2-4 % od približno R u protokolima normalnih ispitanika. kontroliranu emocionalnost.

Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom poviješću ispitanika. riječ je o paranoji. prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe. • postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara. • odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua. a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika. idiografsko-kvalitativnu metodu. • isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. • zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati. • primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača. žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon pokazivanja slike. koja onemogućava kvantitativna • osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje. • test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju. Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha. 42 . • rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika. jer daje relativno mali broj odgovora. radosti. različite odgovore različitim ispitivačima (sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore). Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. • osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja. jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. • bogat kontakt između kliničara i ispitanika. • predstavlja subjektivnu istraživanja. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost. • predstavlja grubo mjerenje. Prednosti RORTa su: • originalnost. jer ispitanik ne zna njihovo značenje.Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. • na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama. ali za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliničara. ako se vidi puno očiju. • stresnost. • može se koristiti kao stresni intervju. Također koristi mrlje tinte (njih 41). npr. osjećaj ugroženosti. pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na percepciju i mišljenje. Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji.  HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. pa je test za neke ispitanike kontraindikativan. a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. Nedostaci RORTa su: • individualna i stoga neekonomična primjena. budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike.

ili napiše priču. ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada (sadašnjost). 4. Na primjer. na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma. U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. čuli od drugih ljudi. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline. 5. Kao podražajni materijal postoji 30 spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika. za razliku od RORTa naglašava više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. potrebe sadržane u priči. 3. ili pričaju o događajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva. pa je problematična njihova podražajna vrijednost: test treba renovirati. • neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu pričati priče koje su pročitali. pri čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida. • ocjenjivanje priča je impresionističko. Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca. 43 . Ako neki od navedenih aspekata ispusti. postoji verzija testa i za djecu (CAT). Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn. teoriju ličnosti MURRAYa . ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan. potrebe i želje. TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi. bogatije odgovore. pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče: 1. a to bi bile one koje se ponavljaju u različitim pričama. iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici prikazane. kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca. Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive. a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). ishod priče (sretan ili nesretan). Nedostaci TATa: • koriste se staromodne fotografije iz časopisa. turobna slika potiče neugodne asocijacije i sjećanja. Osim za odrasle. 2. • validacijske studije testa nisu jednoznačne. prisutni pritisci iz okoline. Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935). ako se test primjenjuje individualno. gledali na filmu. heroj priče. Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču. koje su sami doživjeli. ispitivač ga na ispušteno podsjeti. Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču. • za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i • validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno opažati. ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP.

Zadatak ispitanika je da u prazan prostor. tko je ta osoba. te nepostojanje normativa. razbijanje vrijedne vaze u gostima). Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji. osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn. uloga sina. koji nastoje zahvatiti ličnost u cjelini.  Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost. ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj. 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno). (2) često se događa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju. prilagodljivosti pojedinca okolini. za razliku od RORTa i TATa. a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati. Koristi se kao dopuna testu čovjeka Goodenougha..: house/tree/person) se traži od ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno iskazalo. (2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test. Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem vlastitih životnih uloga. 44 . U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara. tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana. koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će riječima ta osoba reagirati na situaciju. pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo. (1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER. Test daje dobar uvid u dječju percepciju svijeta i u odnose u obitelji. pri čemu kliničar može igrati ulogu oca). Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije.  Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece. Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji. utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim odn. Od ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr. Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška.  BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline. što ta osoba voli i sl. Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn. od engl. pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana riječima i/ili postupcima druge osobe. koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece. (3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života (npr. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata.

pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće provjeriti. • navođenje ispitanika da priča o sebi. mržnja. Danas se projektivne tehnike koriste za: • uvid u socijalnu percepciju ispitanika. • uvid u međuljudske odnose ispitanika. . sa Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju). • analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. koja sadrži verbalnu. srce. . zvijezda. početna hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju. roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim. ako je ispitanik dijete.. Nedostaci projektivnih tehnika su: • subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima.. • “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren. Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što su članovi obitelji. Posebno je važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr.. pas. • uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu.6. Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr. socijalni radnik. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost pločice i boje). • za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike • kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika.. Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem klienta. a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem. behavioralnu i emocionalnu komponentu. pospješiti raspad njegove ličnosti. strah.5. Interpretacija je relativno komplicirana..  LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat.. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije psihotičara. • odgovore je teško kvantificirati. trokut. svećenik. KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija. a valjanost nepoznata. Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta. sidro.) koje ispitanik treba složiti prema danoj uputi. pod pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem. nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn. 2. ambivalentnu (neodređenu) situaciju. Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav. i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika. Također ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti. Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju. Klinički intervju Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama. da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno 45 . a koristi se i za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju).

što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema. pa se različitim ispitanicima postavljaju ista pitanja. kod kojeg je definirano područje odn. na koje standardizirani intervju može biti neosjetljiv. u skladu sa čime intervjuer postavlja pitanja. Prednosti kliničkog intervjua su: (1) (2) (3) 46 služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem. pod pretpostavkom da klijent najprije iznosi svoje najizrazitije probleme. atmosfera je opuštenija. kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. slobodan (nestrukturiran). izostaviti važne informacije. na osnovu čega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio intervjua. a pitanja se postavljaju slobodno. što ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva. dijagnosticira specifične probleme ispitanika. intervju može biti direktivni (autoritativni. Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. kako su odgovori manje kontrolirani. klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni. posebno s obzirom na značajne druge. kod kojeg su pitanja unaprijed definirana. što olakšava istraživanja. Intervju može biti: (1) (2) (3) strukturiran. Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) olakšava rad početnicima. kraće traje od nestandardiziranog. . Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije. kod kojeg je definiran cilj intervjua. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena. omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema. tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni. klijentocentrični). njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji. tematika intervjua. slično metodi usmene ankete. omogućava individualni pristup svakom klijentu. u skladu sa tim ciljem. omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa. koji će usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije. jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn. prirodniju i fleksibilniju konverzaciju.funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja. omogućava kvantificiranje podataka. (5) Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) omogućava spontanu odn . prisiljavati na razgovor. niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara. intelektualni i socijalni status klijenta. najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca. omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem. polustrukturiran. Tada se klijenta ne smije prekidati.

Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu kao što su: • tok emocionalnog. predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu. čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza. (6) Nedostaci intervjua su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti.7. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostičkih sredstava. Usprkos nedostacima. halo-efekt. • prisutni i prošli psihopatološki poremećaji. što potvrđuje činjenica da se nalazi kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti. pristranosti intervjuera: npr. (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno poželjnih. na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca. klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti. vjerovanja i očekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka.(4) (5) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika. koje trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. tzv. 47 . kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua. omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad superiornija od statističke integracije. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. agresivnost. • životne krize. kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna). vrijednosti i stavovi pojedinca. • precipitativni i vulnerabilni faktori. koja se može mijenjati u toku primjene i prilagođavati kljijentu. • aktualno zdravstveno stanje. na koje druge metode mogu biti neosjetljive. Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i karakterističnih oblika ponašanja pojedinca. poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i ponašanje. dominantnost/submisivnost. “radna dijagnoza”.5. • socijalno-kulturalna pripadnost. utjecaj stavova. njegove nalaze treba smatrati indikacijama. sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih na taj razvoj. • tok obrazovne i poslovne karijere. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar. • centralni interesi. socijalnog i spolnog razvoja. a ne nužno istinitih odgovora. 2.

jer su pod utjecajem psihološke cenzure i zaboravljanja ispitanika. Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz: • životopisa. koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti). 2. 48 . Studija slučaja Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima.5. posebno glede kritičnih životnih događaja čime se dobiva • analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma. • procjene slučaja od relevantnih drugih. heteroanamneza. obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika.. medicinski dosjei. sindromima odn. • integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja. • imati u vidu uzrasni. • analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji.Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi. crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda o/ p ličnosti. pisma. • predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup. sprovedena. sudski spisi. • duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem. raniji psihološki nalazi. Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti pojedinca. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja). • podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju. nakon čega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. intelektualni.. Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja: • predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu. • podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću.8. • analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici. kojim se dobiva autuanamneza. U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata. ako je opservacija kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti ispitanika.. umjetnička djela (literarni sastavi. . Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru za sistematičnost u sakupljanju podataka: • sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost.

• raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga. artikulacija.10. prikladnost smijeha.Tehnike za opažanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja.. npr. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja. nakita. šminke. vremenu i prema osobama odn.. manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo. odn. pojma slike ili predodžbe o sebi. seksualnosti i socijalnih motiva. • afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima. ”koje je vrijeme sada?” (godina.. geste.Zbog važnosti terapijske studije slučaja. znojenje. Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na: 1. stigmate. pri padu knjige na pod. anksioznost. nakon čega se izračunava korelacija procjena. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta. usiljen.. govorne navike odn. suha usta. npr. ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor. euforija.. izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga. 2. glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn.. “gdje se sada nalazimo?” (grad. 2. kako bi se ispitaniku olakšala diskriminacija. pri čemu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu. pri čemu se procjenjuje: • prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće.. pri čemu se procjenjuje: • orjentacija u prostoru. • neverbalno ponašanje: kontakt očima. pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. teško disanje. • pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa. situacijama ili idejama. bolnica. prisutnost konfabulacija. godišnje doba. 49 . intoksikaciju ili shizofreniju.5. ljutnja. Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim. za postignućem npr. sadržajni aspekti govora: jasnoća i adekvatnost. facijalna ekspresija. osobama. • motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane. odjel).9. tjelesna građa. frizure. tremor. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara. je Q-tehnika sortiranja. i • percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja. npr. • pamćenje: za skore događaje. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka. za davne događaje. apatija. držanje i pokreti tijela (globalna motorika). jednostavnim zadacima. • verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije. formalni aspekti govora: kontroliran. sat). bizarnosti u ponašanju.5. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa shizofrenijom. grimase i manire. 2. kontakt sa okolinom: pitanjima “kako se zovete?”. koje klijent ne može razlikovati od realnosti. dan. mjesec. Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta.

rješavanje jednostavnih aritmetičkih zadataka. prosječno i ispodprosječno inteligentne. interpretacija izreka.• generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora. na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosječno. i da li sadrži fiksne ideje. ili blokiran. posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost. usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema. ne razmatrajući posljedice svojih odluka. • forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan. opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne distorzije.. 50 .. Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora. optužuje druge.. da li ga prepoznaje ili ga negira i • suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno. (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa. koherentan. logičan i • uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem.

zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti. rST. Svaki subtest je za sebe homogen odn.80. a ispitanik ih mora riješiti bez olovke i papira. od lakših ka težim.0. koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik..1. Velika razlika između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti.. Ne traži se sofisticirano akademsko znanje.UTR = 0. rST. Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj pažnji rješavača. čije značenje treba ispitanik protumačiti odn. koji im je zajednički pojam. zasićen generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva navedena pojma slična. računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na razini znanja iz osnovne škole. treba pokazati da ih razumije. među nižim rezultatima. • za procjenu inteligencije djece: WISC (1949). bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom. 1955). Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom inteligencijom. Bizarni idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije.UTR = 0. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike.6.” odn. sklop različitih specifičnih intelektualnih sposobnosti “. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost. unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova.2. sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja. bolji učinak postižu računovođe i trgovci. a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom.. Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr. 2 boda).70. (2) (3) (4) (5) 51 . WAIS (Wechsler Adult Intelligence Scale.. rST. svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”. što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika. zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom.. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn. odn. a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja. Rezultat u subtestu ovisi o stupnju školovanosti ispitanika. razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja. informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti. PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIČKOJ PRAKSI 2.UTR = 0.80. Prateći komentari ispitanika daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka.. pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve. U ovom subtestu se također koriste poslovice. nego poznavanje bazičnih i općih činjenica. među nižim rezultatima. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu inteligenciju. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn...6. Zadaci se prezentiraju usmeno. ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju.60 .UTR = 0. 1. koja ne mora biti efikasna u rješavanju ostalih subtestova.  VERBALNI TESTOVI su: (1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se traže različita znanja odn. rST. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika. Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat.ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom mišljenju. Psihodijagnostička procjena inteligencije Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene: • za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939).80.

koja ispitanik prepričava u svom odgovoru. mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija događaja logična. a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predložak. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga. a ispitanik treba utvrditi što nedostaje. a zadatak ispitanika je da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga događaja. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja. među nižim rezultatima.Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za ispodprosječnu inteligenciju. fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku. Učinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika. rST. zasićen generalnim faktorom. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje.. za koje ispitanik mora izreći značenje. gruba i fina. a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u vremenu od 90 sekundi. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. Kod ovog subtesta.UTR = 0. kodiranje (mjeri brzinu percepcije. a ovisi također o raspoloženju i koncentraciji ispitanika. okulomotorna koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost. obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena.70. riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno. ni odnose među dijelovima. jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji. onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol. faktorom pamćenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva. mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze. (2) (3) (4) (5) Brzina odn. osim onog koji se trenutačno koristi. Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik. postavljati dodatna podpitanja. ali nema uvida u odnose među dijelovima. već ga je potrebno iznova konstruirati. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1) ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima. upute prilagoditi ispitaniku. (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu. te za postavljanje projektivnih pitanja.. slaganje kocki (ili: KOHSove kocke.60.0. rST. Niski učinak imaju ispitanici sa tremorom. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida. bijele i crveno-bijele plohe.. kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve bodovati njegov učinak. ali izbjegavati sugestivna pitanja. . (6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn. rST. (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća što treba sastaviti. Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem: (1) (2) (3) (4) (5) (6) 52 držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal. rST. sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik.60. Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika.UTR = 0.  NEVERBALNI TESTOVI su: (1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama. .0.50 . Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. učinak najizrazitije opada sa dobi. zasićen neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene. a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovršavanje slika.UTR = 0. dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog.60. pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka.30 . Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom. i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove.UTR = 0. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom..

na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti. treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o mogućim indikacijama. 3544. za dvije grupe subtestova i za cijeli test. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije dopuštena. tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni. sa 7 dobnih skupina: 16-17. pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije. neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji. standardni rezultati u verbalnim. neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. čime se dobivaju tzv. a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji. 18-19. ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor. Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina. državljana SADa. davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obaviještenost i rječnik. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika. a σ = 3. pa se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100. posebno za sve subtestove. a ne o apsolutnim indikacijama. Interpretacija učinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata. Može se. ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih sposobnosti. 53 . koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte. kada je jedna sposobnost izrazito razvijena. 20-24. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju.. ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno. standardni rezultati. koji • za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost. pamćenje i kodiranje. Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu normalnih ispitanika.Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka: (1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine. neverbalni i globalni. 55-64. a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ). • za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno • za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje. koji ukazuju na poremećaje u sintezi i organizaciji informacija. Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine. koji su komparabilni i koji izražavaju učinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. razumijevanje i redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi između 20 i 34 godina. koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa. Poznate su slijedeće moguće indikacije za PPP: • za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje. (2) Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike New Yorka oba spola. ipak reći da se većina PPP očituje na neverbalnim subtestovima. 45-54. opći ili ukupni. kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. Verbalni. 25-34. dobi od 16 do 64 godina.

Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine autor je uočio da: (1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona. koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje. kvantitetu. dopunjavanje slika. kao da nije uopće određivan. Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način: • QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju dijagnostičkog suda. sastavljanje kocki. sporije. fiziološkog poremećaja) ili privremenog opadanja efikasnosti. sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje. stabilni tokom vremena i • subtestovi neotporni na promjene odn. odn. nego se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn. shvaćanje. (2) (3) 54 . infekcije ili organskog odn. ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku. fazu platoa i fazu opadanja. opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini. kvaliteta inteligencije. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn. opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehaničke traume. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. brže a kod drugih kasnije. QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost. pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne. šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima). što bi imalo slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednačile. promjenu učinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine: • subtestovi otporni na promjene odn. koji je nedostatak ispravljen izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova. računanje. nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. (2) (3) Opažena pojava je navela autora da zaključi: 1. brže opada učinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim. 2. i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane. Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći: (1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka. nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD.(suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). nestabilni tokom vremena. krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn. • QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj mentalne deterioracije odn.

2. odn. vjerovanja i ponašanja ispitanika. Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika.. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr.” odgovara drugačije nego grupa normalnih. poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lažno loših odgovora odn. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi. a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI Eysencka ili 16PF Cattella. nespremnost za • ?. 55 .6. shizofreniju. Minnesota University) što je bila značajna inovacija.(od correction) skala: procjenjuje defanzivnost. od Cornell Selectee Index. Dakle. Skala se koristi kao faktor korekcije. na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno). psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojčane oznake. hipohondriju. dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za depresivnost. Na primjer. Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa. ali ima kriterijsku valjanost.(od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora. odnosi u obitelji. Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. somatske tegobe. nema facijalnu valjanost. budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanošću. pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali. Psihodijagnostička procjena ličnosti Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije: (1) (2) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i CSI.2. hipomaniju. na osnovu kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt. transparentno priznanje poremećenog mišljenja ili emocija. “Ponekad na telefon odgovaram neljubazno. pretjerivanje u pritužbama).(od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija) ili “lažno loše” (simulacija). ta čestica će se svrstati u skalu depresivnosti. broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor. • F. ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu “Često čitam krimi-priče. slučaju. iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam. MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika.”). a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP.skala. histeriju. navike. koja su indikativna za PPP. opreznost odn. neka čestica se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom osobinom odn. Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije. jer su testovi ličnosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup. Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”: • L. paranoju. AD1. stavovi. Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost. davanje odgovora po • K.

Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova. (2) Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur. a klinički normalni visoke (GRAHAM. MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate. 1990). revidirani inventar. (2) 56 . problemi u familiji. nisu nezavisne: mnoge od skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM. za što je poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota. visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima. Slijedeći su nedostaci MMPIa: (1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu. Na primjer. dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju kliničkih skala. MMPI ne mjeri osobine ličnosti. na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova. i da može biti agresivan. pa dijagnostički sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije DSMa. kao što su shizofrenici. Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan. pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana. a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su anksioznost. valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske grupe. kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. čime se povećava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije. Također. 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili. MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika. a ne radi dijagnoze per se. Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremećaj. Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil.. ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostičkom kategorijom. problemi sa niskim samopoštovanjem i sl. ako se koristi informatički program. MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno. na primjer. sadrži dodatne skale valjanosti. nazvan MMPI-2 ima slijedeće izmjene: (1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojećim kliničkim skalama. 1990). profilima ukazuje na sličnosti u psihopatologiji. 1991) i novi. i odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice.MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika. (2) (3) (4) (5) (6) Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima.

prema narudžbi Ministarstva obrane SADa. • ostali psihosomatski simptomi (15). • patološke reakcije straha (8). 57 . (Cornell University. CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): • osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18). ispitanici čine slijedeće pogreške: • preskakanje pitanja na koja im je teško odn. ukazuju na potrebu individualnog ispitivanja. a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz 30ih su izostavljene. agresivnost. • pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6). Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se: • stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena. uključujući i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka). koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti. ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”. koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”. 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijaže odn. na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u WOODWORTHa (1915) u WW I. AD2. • psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5). hipresensitivnost. • patološke reakcije depresivnosti (7). • rezultati na pojedinim faktorima. konstruirana je nova verzija za adolescente. depresivnost. • psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11). 1964). pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI]. paranoidnost.(3) (4) (5) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika. neugodno odgovoriti. + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10. CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. • nasumično odgovaranje na pitanja. • davanje socijalno poželjnih odgovora. Po svom formatu. lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u WW II. Pri odgovaranju. ovisno o verziji). fobičnost. prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970). opsesivnostkompulsivnost. koja. • psihopatski simptomi (16). • ukupni testovni rezultat. impulsivnost. • hipohondrija i astenija (7). 3 forme somatske konverzije. koji daju mjeru intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost. • neurotičnost i anksioznost (7). hipohondričnost.

. odbacio je stop-pitanja. tendenciju ka disimulaciji. poželjnije je koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore. kao kod MMPI. također po uzoru na MMPI: • lie. nego samo za utvrđivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom pomoći. po osobi. taj se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja. posebno zbog slijedećih osobina: 1. CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo. MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god. • pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost. 2. umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale. • kratko trajanje: 10 .sa PPP) ima.3. 2.bez PPP i nedijagnosticiranih . tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta • mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3. Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici. u koju je unio slijedeće izmjene: 1. • F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja. Dobiveni faktori prvog reda omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn. čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih negacija.CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP. 58 . 2.skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora.. ali je grublja dijagnostika pouzdanija.20 min. a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije. prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%. osobi. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih . dobivši formu N4. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja Kod moždanih organskih oštećenja tzv. • pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija.6. poremećaji slijedećih psihičkih procesa: • percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda. za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. odn. Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora. ekonomičnost: • mogućnost individualne i grupne primjene. a budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda.

pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. (3) AD1. a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u broj kortikalnih i subkortikalnih struktura. govor ili pamćenje nego nervna regulacija hranjenja. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4. • percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oštećenja mozga. odn. zato što one angažiraju veći • koje su najdostupnije povredi. nije samo suma osjeta. afektivna inkontinencija. • razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati. Osnovne dobre strane testa su: 1. utemeljenost na principima gestalt psihologije: • percepcija je cjelovita. pri čemu su dijelovi cjeline hijerarhijski podređeni konfiguraciji. a obično traje 8 do 10 minuta.• govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju afazije. kod involutivnih procesa ili (2) psihopatološke regresije. Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima. kori velikog mozga. tokom WW II). pijenja. što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije. uslijed povrede glave prije stradati percepcija. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: “precrtajte što vidite”. impulzivnost. pad tolerancije na Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije: • koje su integrativne odn. Vrijeme rada je neograničeno. • ličnosti kao emocionalna labilnost. • razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr. Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni crtež “A”. koje organiziraju i sintetiziraju informacije. koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923). Bentonov test vizualne retencije (1955) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete. koje reprezentiraju pojedini crteži. a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim redoslijedom. pa će npr. prvi crtež reprezentira princip blizine. pri čemu nije potreban savršeni uradak.  Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi: (1) (2) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938). a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta. tjelesne temperature ili spavanja čiji su centri smješteni u nižim moždanim strukturama. frustraciju. kada dolazi do razgradnje višeg geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije. krvnog tlaka. • percepcija se zasniva na određenim principima. • voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se nazivaju apraksije. ali može koristiti 59 . Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn. 2. npr. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog “ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”. koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža).

Perseveracija odn. a obrada rezultata je kvalitativna. Na učinak u testu ne utječu: • spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje. 1981). • kod slabije prilagođenih ispitanika. postoji mogućnost značajne pogreške u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u precrtavanju je do 50 za normalne.nepacijent) iznosi 0. Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. deformacija u obliku.74. a do 82 za psihotičare. konfiguracija crteža. kao i normalnu od šizofrenu. • inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv.50 godina. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati. Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća su organska oštećenja mozga. uzimaju se u obzir slijedeće pogreške: • rotacija crteža. vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. Osnovni nedostaci testa su: • test nije standardiziran. • dob ispitanika: u rasponu od 15 . 60 . testovni podaci ne mogu ukazati na najvjerojatniji razlog regresije. proizvoljni smještaj crteža na papiru.70. što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja. njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom. Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti. a slabiji učinak je redovito prisutan: • kod mentalno defektnih ispitanika. a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent . Test ima visoku pouzdanost rtt = 0. • kod manje obrazovanih ispitanika. Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno. • raspored odn. do 68 za neurotične. koje trebaju ukazati na postojanje regresije. • sposobnost crtanja. • komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu. • distorzija odn.gumicu. • velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER i EHRENFRUTH. Test također dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu. • identificirana regresija nije etiološki specifična odn.

Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku moždanih oštećenja. • neadekvatna relativna veličina. • značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. 90° ili180°. indikativne su odn. najmanjeg crteža. kada ispitanici samo precrtavaju likove. određivanje inteligencije. posebno reprodukcija “u ogledalu”. a oni manji perifernima. • rotacije. koji se nalaze svaki na svom listu. patognomične slijedeće pogreške: • ponovljeno izostavljanje perifernog odn. ali se za starije ispitanike koriste blaže norme učinka.. distorzije. u odnosu na ostale crteže. ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. Na učinak ispitanika. praćenje efeketa elektrokonvulzivne terapije. • pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka. stanje vizualne percepcije. Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. Slijedeći su nedostaci BTVR: • zadaci su laki. 61 . BTVR se može primijeniti kao i BGVT. kortikalnih disfunkcija. • zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn. procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti. Zadatak ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostičke težine i koje mogu biti: • pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja. • pogreška veličine i proporcije. • pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova. D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka. • pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°. veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima. Uradak u testu se korigira odn. loše moitiviranih. Uz treću seriju podražaja se koristi odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i početka reprodukcije. vizuale kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije. AD2.. BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih poremećaja. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji. ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C. osim navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite složenosti. • pogreška iskrivljavanja odn. pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije.Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga. anksioznih i agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). posebno disfunkcija pamćenja.

Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg instrumenta. • rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS. orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini. mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog. za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM. izreći abecedu. pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB. snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara. WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. u rasponu od 0. Također služi za testiranje pamćenja ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja.700. asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije reproducirati drugi član para asociraih riječi. pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim neuropsihološkim podacima. WTP se koristi i za praćenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). nakon eksponiranja prvog člana para. pri čemu parovi riječi variraju po težini odn. Test ima dvije paralelne forme. a ima ih 10 vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi. koje treba ispitivati omnibus baterijom testova. logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju. Osnovni nedostataci WTPa su: • zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja. konformnosti asocijacija. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti.• neuspjeh u testu je teško interpretirati. koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB. pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu. WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika disfunkcija u pamćenju.80. što osporava smisao njihove zasebne primjene. nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. njenog utjecaja na pamćenje. WAIS: pamćenje se definira kao agregat sposobnosti. koje omogućuju retest nakon tretmana. napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl. 62 .

• ponašanje npr. koje nazivamo prediktorskim varijablama. na primjer: prognoza razvoja alkoholne karijere maloljetne osobe. • predikcija. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog • postignuće npr. koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla. 2. ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe. • klinička prognoza. 3.7. kod koje se koristi subjektivno vrednovanje. na primjer: prognoza neurotskog ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav. • grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika. KLINIČKA PROGNOZA 2. na primjer: prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice. na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih varijabli. suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta. na primjer: donošenje sintetičkog U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza.  VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima: 1. Uloga prognoze u u kliničkoj psihologiji Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće: • psihofizičko stanje npr. nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu. koji je utvrđen prethodnim istraživanjima. dijagnoza i klinička prognoza. • aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca. prema broju ispitanika razlikuje se: • individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika. kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij. u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju. na primjer.2. na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostičkih tablica. 63 . dijagnoza depresivnosti na osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti. • rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti. kada se prognozira vremenski bliski kriterij. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se: • statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam..1. u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: • dijagnoza. koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se odnose na: • životnu povijest pojedinca.7.

a valjanost statističke ovisi o valjanosti prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima. Na primjer: (a) individualna prognoza kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može desiti”. a statistička za vremenski udaljen kriterij.3. maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja odgovarajućih mjera kao što je npr. (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još nerođeno dijete imati Downov sindrom. klinička predikcija je sekvencijalna. prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja. on se raspoređuje na ona radna mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji. a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija pojava.7.7. valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru. što proizlazi iz načina prikupljanja podataka (koji je kod kliničke predikcije frontalan. prognoziran skroman radni učinak. pojedinca kojemu je prognoza data. najčešće radna okolina ili porodica • institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite. kao što je hipoksija. ili reagirajući obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog. pritom smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta. ono se kao “neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi. nestandardizirana odn. zavisna od kliničara. jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima. Glavni efekti kliničke prognoze Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti: • individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza odnosi. a statistička nesekvencijalna jer uključuje samo jedno predviđanje. a statistička za predviđanje općih oblika ponašanja. sa većim frekvencijama pojavljivanja. klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava. klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja. (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja. zasnovana na eksplicitnim pravilima. Odnos kliničke i statističke prognoze Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem: (1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn. • socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina. standardizirana i analitička.2. zaštitnih radionica koje upošljavaju subnormalne. dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima.2. klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij. neformalizirana i holistička. a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju. (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda. putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv. oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod. obiteljska terapija. objektivna. a statistička prognoza kvantitativna. sa manjim frekvencijama pojavljivanja. Na primjer: (a) 64 . (2) (3) (4) (5) (6) 2.

Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka. a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅x = sy (1 .(1 . na osnovu slučaja/pogađanja. psihologijska prognoza je stohastička. a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%).r 2xy)1/2. znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%.10 % = 5%. 1992).7. uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi slučaja odn. Određivanje uspješnosti predikcije Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće predvidjeti i obuhvatiti prediktorima.dimenzionalnog kriterija: • standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn. standardna devijacija pogrešaka prognoze. Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti. gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ. pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn. kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji. a pogrešnih predviđanja 5%. a rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora. uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti) uspješnost prognoze odn. • efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja Kod predviđanja kvalitativnog .r2xy)1/2].  Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog . pa se uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze.kategorijalnog kriterija. 65 .2. Na primjer. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora. a određuje se iz izraza E = 100 [1 . ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti. e ne deterministička. bez korištenja prognostičkog postupka. gdje je rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja na osnovi slučaja iznosi 15% .4.

• (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom • (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim • (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%. dobro poznatom postupku. prognostički valjan i diskriminativan. VALIDACIJA KLINIČKE METODE Valjanost kliničke metode odn. metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom. b) EMPIRIJSKI. 66 . udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe stručnjaka. na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti: sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije. Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test. anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo. pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan. ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij. metodama međusobno koreliraju. odn. procijeniti: a) APRIORNO. za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom. na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika. ali boljih kriterija nema. • (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski • (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema nekoj osobini.2. glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja. Unutar teorijske valjanosti se određuje: • (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan. na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene.8. Unutar praktične valjanosti se određuje: • (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij. putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu metodu i njihove spremnosti na suradnju. a koji se nazivaju kontrastne grupe. nisko su pouzdani. na primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika. npr. uzorke koji se po nekoj osobini značajno razlikuju. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn. na primjer: novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr. • (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom. na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih. rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti. na primjer: putem nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga.

što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička metoda može imati za sebe veliku validnost. zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju. validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn. prema različitim kriterijima valjanosti. sintetička valjanost baterije je nadsumativna. validiraju na različit način odn. različite metode. (2) (3) 67 . neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije. Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost.Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti. kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena. ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn.

U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. vožnja bicikla. koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija.1. točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i doživljavanju je veoma niska odn. odn. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan. kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima. predstavlja za većinu ljudi poteškoću. Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom. pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn. distraktivnih podražaja. 68 .3.1.OSNOVNI PROBLEMI 3. Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što je veći broj ljudi koji promatraju situaciju. bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn. Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka: (1) (2) (3) (4) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja. već pretežno na opise doživljaja. postoji optimizam pamćenja. to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem. a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo zahtjevniji iskazi. emocionalnom i seksualnom smislu). pogotovo kod kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn. da su bili sami da bi pomogli. partnerom (u socijalnom. kao što je to npr. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3. a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja. doživljaja. Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn. Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo većeg broja ljudi odn. ograničena. koji se ne odnose samo na opise događaja. već se koriste interpretacije: “bio sam u šoku” ili “nisam znao kako”.1. ispitanici nisu u stanju opisati u čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava. ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje. BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu: • ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana. njihov verbalni iskaz se poboljšao. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i samog ponašanja (prošlog i budućeg). a • ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn. mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom.

”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr. vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi koji su prema psihoanalizi kritični odn. dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja podražaja. subliminalnih eksternalnih podražaja. 3. nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i ponašanje. kontinuirana. pita ga se za boju tog subliminalnog podražaja. odn. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. odn. “četverokut”). prijenos. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova činila smislenu riječ i koju riječ. nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti. također 69 . Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja Prema psihoanalinitčkom pristupu.  Točnost samoiskaza je veća: • kada se verbalno iskazuje o ciljevima. liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje. • kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove. odn. najvjerojatnije dovode do cilja. • kada se traži iskaz o nedavnim odn.1. Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije: • ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja u subliminalnim. to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti.Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B). Dakle. transformaciju i skladištenje podražaja. pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju. pa ne može to ni verbalizirati. ali ta nemogućnost ne utječe na izvođenje te vještine.2. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja. o kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što doživljava tokom učenja vještine. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju (npr. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podražaje. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna riječ. Kod nesvjesnih odn. a • Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne • Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema • Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih verbalnih uputa ona ne može naučiti. da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja • MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja. ne samo njegove fizikalne karakteristike. jer su uključeni u registraciju. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno svjesni. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne uzročne atribucije. a prema kognitivnom oni nisu dostupni. Kod svih • Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije. taktilne podražaje. provokativni sadržaji za “nesvjesno”. planovima i namjerama u budućnosti odn. smanjuje se leksičko vrijeme odlučivanja. a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja. ispodpražni podražaji se registriraju.

dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. • zahtijevaju nehotimičnu odn. pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u području: (1) (2) (3) (4) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji. prilagodljivi različitim novim situacijama.  Automatski procesi su: • relativno nefleksibilni. 3. a koji su kontrolirani odn. brzi i stereotipni. • primjenjuju se u dobro poznatim situacijama.ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija i stoga uključuje selekciju informacija. nesvjesni i kontrolirani odn. (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje. nego na riječ koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. Kod svjesnog procesiranja informacija je. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. • zahtjevaju hotimičnu odn. što je potvrdilo prethodni nalaz. habitualnu minimalnu pažnju. dakle uži raspon slobodnih asocijacija. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija. od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i 70 . Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati. kada se aktiviraju nenamjerno. što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi. a prekidaju se odn. a ne samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”. Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno. mišljenja: što pokazuje npr. • aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim. novim i/ili nejasnim podražajima. (2) prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije. U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja: • kontrolirano ponašanje. pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamćenju.3. aktivnu pažnju.  Kontrolirani procesi su: • fleksibilni i adaptibilni odn. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz. Automatski odn.1. inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje.

slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno uklanja njegova anksioznost. Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje: • trebaju veći intenziteti podražaja. od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih procesa. Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podražaje. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje 71 . položaj tijela). Dakle. represijom: pojedinac potiskuje traumatsko iskustvo odn. automatski procesi uključeni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica. BRUNER i McGINNIES. DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka. koja može biti alternativno tumačenje opisane pojave. a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. a kod perceptivne obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti. Nadalje. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta Nesvjesno je: • u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN. verbalizirati. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike. a emocionalno pozitivno obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka.4. radi se o “učenju ovisnom o stanju”. Osim toga. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja. pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je naučen. veći je intenzitet praga prepoznavanja. FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani. odn. što je potvrđeno metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen. ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn. traumatskih iskustava iz djetinjstva: • FREUD tumači navedenu pojavu tzv. može ga osvjestiti kroz analizu snova. slikama. pa njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju.1. pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima. a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju. Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju neugodnih doživljaja odn. 3. • treba duža ekspozicija podražaja. pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija. • u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti. same ili zamaskirane drugim riječima odn. a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu odn. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno. bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn.• nekontrolirano ponašanje. • Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha na kogniciju. odn. 1947). “potiskivanjem” odn. dio mišića lica je pod kontrolom svjesnih procesa. što je suprotan proces od represije: kod represije se osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest. podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadržaj podražaja anksiogen.

smanjenja osjetljivosti desnog oka. do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno neutralna.emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn. 72 .

prijeti i prigovara. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične znakove za prepoznavanje emocije. tresenje ruku). bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. crvenjenje. a ne kao simptom svoje neispavanosti. do fiziološkog uzbuđenja.. a ne zna zašto je uzbuđen. Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija.. da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu). putem uspoređivanja sa drugim osobama. ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena.2. svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin. (4) (5) 73 .. a zna zašto je uzbuđen. KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA 3. (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn. ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen. 2. dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podražaja. smije se.2. ubrzano disanje. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja: (1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska.3. koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj. neće nastojati interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu. uvrijeđeno se mrgodi. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora: 1. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko uzbuđenje javlja. dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. i opazio ubrzano kucanje svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji. baca kuglice zgužvanog papira u koš. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat. “sa koliko muškaraca je vaša majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”.). budući da su i kolege s kojima je u društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita. koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn. nastojat će interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti. putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn. emocio-nalni doživljaj pojedinca je zajednička funkcija odn. ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. tj. efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti (“stopala će Vam postati neosjetljiva”). ili ljutito odn.. euforično (radi aviončiće od papira. nekog događaja kao (2) (3) Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedećim redoslijedom: (1) (2) (3) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena “Suproxin” na vizualnu percepciju. (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca.1. interpretacija emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije. čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža.

prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979). a atribucija tog uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju. pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. što bi mogli nazvati “mišljenje ovisno o emocionalnom stanju”. 74 . dok su ispitanici u • da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju. putem lažnog feedbacka). drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu to ponašanje podražavali.Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. Pokazalo se. ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju. promatrajući ih kroz poluprozirno staklo. putem uspoređivanja sa drugim osobama tako: • da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. invalidira nemogućnost replikacije istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena. a kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu. teoriju. (2) (3) (4) Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje “učenje (odn. da su ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana (manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo. pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju. Slijedeće su kritike navedene teorije: (1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost. U eksperimentu koji je proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca.

antecedentnim informacijama: • distinktivnost ponašanja na tri razine. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se posebno trudi.sreća se kao atribut koristi uz opaženu: • nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u rješavanju. . • konsenzus ponašanja na tri razine i • ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku.sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža: • visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban. WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna. Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: . . Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966).težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu: • visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke. čas ne uspijeva u zadatku se trudi sporadično. • konzistencija ponašanja na tri razine.zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža: • niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva. . ima sreće u A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj. jer se su u njoj obuhvaćeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn. a to su slijedeći atributi: • sposobnost. eksternalnost = u situaciji. • težina zadatka i • sreća.2. Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku. . dobiva stalno teške zadatke. WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. tri dimenzije: zadatku. a lagan ako su ga riješili mnogi. 75 . • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je sposoban. B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu.2.3. • zalaganje. • visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili.

B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu. kontrolabilan i stabilan uzrok. • trenutno zalaganje (npr. nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan • sreća je eksternalni. a padnem na ispitu: • i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka). Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju: kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan (samo)kontroli pojedinca (npr. nekontrolabilan i stabilan uzrok. • trenutna pomoć drugih je eksernalan. uzrok. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti: a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu: • sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha. ako očekujem da prođem. očekivanja postignuća. jer ovisi pretežno o inteligenciji. • uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha. Na primjer. kontrolabilan i nestabilan • težina zadatka je eksternalan. kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute: • sposobnost je internalan. • tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. učenje čitave noći pred ispit) je internalan. • raspoloženje je internalan. kontrola zadatka ograničena ili minimalna). ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha odn. jer ovisi situaciji i ne može se kontrolirati. smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadežnosti. 76 . • i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje). u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod zadatka odn. • nastavnikova "osobna formula" je eksternalan. odn. učenje u trajanju od 5 sati) je internalan. a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. emocije i ponašanje. tada takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću ponoviti prethodni zadatak. uzrok. a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. ali to ne mora ponoviti). Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju. najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku. očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti. Očekivanje odn. povećat će se očekivanje istog takovog ishoda u budućem zadatku. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti. kolega može pomoći u pripremi ispita. jer su nalazi neodređeni. pozitivnih posljedica. npr. nekontrolabilan i stabilan uzrok.C) kasnije je.

b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja:

• samopouzdanje/samopoštovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću, • krivnja ili srdžba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,

• stid ili samosažaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnošću (odn. nedostatkom sposobnosti)

• iznenađenje, ako se uspjeh atribuira srećom, • zahvalnost, ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i
najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, sreća se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponašanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao svoju sreću. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, već kod 5-6 godišnje djece. Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može biti:

• vlastito ponašanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i • ponašanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje.
Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri rješavanju budućeg zadatka. Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka očekivanja i pozitivne emocije. Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć), a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomoć. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su očigledno sposobni, a pokazuju loš učinak, kauzalno zaključujući da se nisu dovoljno trudili. Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć. 3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena), u svrhu součavanja sa podražajem (događajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na okolinu. Navedene procjene ovise o:

• karakteristikama podražaja: zahtjevnost, neizbježnost, (ne)jasnoća, • psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, očekivanja,
samopoštovanje, osjećaj kontrole,

• sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.
i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

77

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit, odn. kroz procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan (neugodan) ili neutralan. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn. osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno suočavanje sa percipiranim podražajem, koje suočavanje može biti:

1. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem, 2. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije,
što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća, što dovodi do negativne emocije straha, suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti:

• vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje minimalni
odn. neadekvatni, adekvatni,

• neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje optimalni odn. • ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje optimalni i • vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa, stoga ima poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za suočavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini, te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja.

78

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do određenog ponašanja. Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji način, putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zaključuje:

• o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu
percepcije njihovog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje heteroatribucija, a izražava se pitanjem “kakav je netko?”, nazivamo

dispoziciona

• o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. o uzrocima ponašanja drugih ljudi

i o uzrocima socijalnih događaja, na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem “zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se ponaša?”, vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.

• o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima

te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu. Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva. Atribucijsko zakjučivanje koje može biti:

1. spontano, brzo-trenutačno, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujući u svoju “intuiciju”.,

2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama: • kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim, nejasnim ili negativnim događajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. kontrole nad situacijom, socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim, neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodređene,

• kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz • kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili • kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to objašnjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego očekivani topli pozdrav. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće, ili koji su oboljeli od raka traže objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

79

uloženi trud i (a2) sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. a različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može biti: • internalni-stabilan. sudbina. stavovima ciljnog pojedinca ili grupe. Na primjer: mogu biti sposoban da riješim domaći zadatak iz matematike. i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak riješi. pa zadatak opet ostaje neriješen. u skladu sa svojim znanjem. Ukoliko je zadatak težak.Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponašanja. ali ne i sposobnosti. mogu imati motivacije da riješim taj zadatak. motivaciji. za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti dovoljni. kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr. drugi ljudi. ali sam bez motivacije. Bog). Obrnuto. • moralne. Isto ponašanje možemo različito atribuirati. a različita heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja. • o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe. u osobi samoj. • autoreprezentacijske. a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. 80 . Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor). 3. iz okoline.2. različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja. pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima. emocijama i ponašanju.3. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti: • identifikacijske. koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. • eksternalni-nestabilan. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju. etiketiranja) vlastitog iskustva. kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije. Kauzalne atribucije U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa. izvan osobe odn. pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu optužujući sebe za nemoralno ponašanje i. koje se odnose na moralno suđenje: npr. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom. i to su informacije koje znamo: • o ranijem ponašanju. kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o sebi. sreća. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. što ne mora odgovarati stvarnosti. pa zadatak ostavljam neriješenog. Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. Na primjer. Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. ovisno o našem poznavanju antecedenata.

čime onemogućavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti. Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP. ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa. i na igralištu i kod rodbine i • nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju. npr. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu". Atribucijske pogreške Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su: • temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač). npr. a vlastiti neuspjeh više eksternalno a manje internalno. a ne situaciji odn. nego što je to ponašanje u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja. a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. drugom djetetu sa kojim se druži. motiva. a manje eksternalno (aktualnom situacijom). U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno povezuju: • dominantni (salijentnih) događaji i • prostorno ili vremenski bliski događaji.): npr. a može se koristiti i za njihov tretman. • hedonistička pristranost (self-serving bias).. što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod životinja i kod ljudi.. Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980). Autori su analizirali izjave igrača. Takva tendencija može dovesti do pogrešnih atribucija. da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe). Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponašanja. roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu. trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn.Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri dimenzije ponašanja: • distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na drugi podražaj. mladić koji se konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena. konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije.3. dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji. a druge u negativnom.. odn. vlastite uspjehe atribuiramo internalno. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su 81 . svojim osobinama: sposobnosti. ako je to ponašanje: • nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom. Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno (osobinama). pa npr. smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama.3. zalaganju. ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli. sreći. Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih. Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo. • visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću. • konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se pojedinac Na primjer.. a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponašanja (neuspjehe). 3.. • konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama ponaša na dani podražaj.

U kontrolnoj skupini. Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu. Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn. a ne drugima. odn. nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu. Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja. Osim što kognicija djeluje na emocije. objašnjenje koje se može ponuditi 82 . Ukoliko obe pristranosti izostanu. npr. Klijent može atribuirati uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom. rješavali su test kojim se ispitivao rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha"). a uz drugu emocija straha. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili pomisli da će biti otkriven. a neuspjehe osobinama svojih suradnika. pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. emociju krivnje zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje). koje dovodi do toga da se npr. nego fiktivnim uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja. 3. gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi).4% ispitanika. to predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove uzročne atribucije. u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli. i emocije utječu na kogniciju. Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi. koje se ne atribuira pravim. mijenjajući atribuciju svog fiziološkog uzbuđenja. a kontrolnoj da će ih pilula smiriti. Dok su čekali na učinak pilule. Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata.pobjede pretežno atribuirane internalnim.3. drugačije nego inače atribuira svoju uzbuđenost odn. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: • WEINERovoj teoriji atribucije i • SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija. autori su zaključili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika. u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56. a uzroci uspjeha pripisuju drugima. SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog uzbuđenja odn. neurotička anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama. kod učenja ovisnog o stanju. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava. primjereno klijentu. Njena osnovna postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi. Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija. Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi. što je blagotvoran faktor za rehabilitaciju. da promijeni svoju emociju. (2) da je bias jači kod igrača i trenera.5% ispitanika). Rezultati su pokazali da je bilo više varanja u eksperimentalnoj skupini. Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se postiže tako da je prilagođeno odn. Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti. a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima. Premda takav način atribucije na prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi. kao npr. nego kod novinara. zahtjevi situacije). a ne internalnim (npr. Na primjer. varalo je svega 17. pogrešno atribuirajući uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije je da će doći do nemoralnog čina. Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate. pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi.4. atribucija se vrši u suprotnom smjeru. iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje. a ne strahu ili sramu.

lakše zaspali. Lažnom povratnom informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju. koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja srca). uz lažnu normalnu frekvenciju srca. VALINS i sur. Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka: • osobito je važno kakvo se objašnjenje daje. da se njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok". ako on kavu ne pije. • preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama. stresni podražaj dovodi do hiperventilacije. SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem.nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave". a drugoj grupi je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. koje oni pogrešno pripisuju npr. srčanom napadu. Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali. 2) slide sa riječju "šok". uz lažnu povišenu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrošok. jer su pripisali uzbuđenje piluli. CLARK. na razvoju eufemističkig mišljenja. što dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fizioloških reakcija. Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. što nije opravdano iz etičkih razloga. nego simptomatska. čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano. kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. 83 . • terapija uključuje varanje klijenta. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi. (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih slijedećim situacijama: 1) slide sa zastrašujućom slikom zmije. Dakle. a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje). Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu). promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće. Kod takvih ispitanika. atribucijska terapija može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn. jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta. "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. a ne slici zmije. što dovodi do prestanka ataka. a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste maloprije uzeli". Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati. • terapija nije etiološka.

nego je različita od slike svijeta nedepresivaca. već kod male djece. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke percepcije. a nedepresivci se procjenjuju kao uspješni. čak i 10 generacija unazad. funkcionalne depresije: manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematično. ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija.4. najbrže i najčešće dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn. što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom “učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. i još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava. • genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može kombinirati sa kognitivnom terapijom. svojih prijašnjih depresivnih epizoda. depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b) procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamćivanja tih sadržaja. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni. Depresivci. a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju količinu negativnih događaja. Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. što dovodi do “depresivnog realizma” odn. a podcjenjuju količinu pozitivnih potkrepljenja.4. Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. iskustva u vlastitom životu.. podcjenjuju količinu pozitivnih informacija. depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije. dakle. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE 3. (d) imaju negativno mišljenje o sebi. a lošije procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne. a podcjenjuju količinu negativnih.: • nedostatkom neurotransmitera serotonina.1. ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu negativnih informacija. (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što im se u životu događa. a nedepresivci obrnuto. reaktivnim-situacionim depresijama. negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena. depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn. a ne bavi se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr. da su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni. Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. (e) vlastiti neuspjeh pripisuju (2) (3) (4) (5) 84 . a točno procjenjuju količinu pozitivnih. najlakše. pamte i pozitivne i negativne događaje. (1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja. stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. prosuditi negativnije od nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijašnjim informacijama. dakle također netočno odn. a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije. broj kazni. razvoj i održavanje depresije.3. Oni mogu točno procjenjivati količinu pozitivnih i negativnih informacija. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak. osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn. a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje kako se smatralo.

negativne). ne potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle. interpretaciju događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane kognitivne sheme. (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija.internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine. uključujući i 85 . Navedeno dovodi do daljnjeg učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja. putem specifičnog kontinuiranog usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje. (b) lakše usvajaju odn. samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno dogoditi”. kada se aktiviraju. dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. pravila i pretpostavki o tome kakva je stvarnost i kakvi smo mi sami. alternativne sheme. grupiraju se u subsisteme. pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom. (2) što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju. • procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija. nesvjesno. unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena. ugrožavajući. depresivna osoba registrira preveliku količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn. a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju negativne. depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski: (1) selektivno (a) previđaju odn. pozitivne) budući da informacijsku vrijednost novih informacija određuje stvorena negativistička shema. dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati. a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se percipiraju kao prijeteći i opasni odn. kognitivnu distorziju odn. utječu na (a) prijem informacija. pri čemu se aktivira ona shema koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se percipiraju kao gubitak. koje prodiru “u sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. “negativno se shematizira”. a to pojačanje depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd. procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. (4) (5) (6) što dovodi do njene dominantosti. Zaključno. procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju negativističku shemu (dakle.  MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. (d) očekivanje budućih događaja i konačno. Dakle. pamte te brže dosjećaju negativne informacije. . ovisno o motivima koji pokreću osobu. a otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju: • sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja. Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala. hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge. pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni. Nakon toga. koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije. neadekvatan način selekcije i aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom. Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema: (1) (2) (3) sadržane su u LTMu. distorzija: predstavljaju procesiranja informacija. (e) donošenje odluka. (c) evaluaciju odn.

za pol zavisnosti: “vezan”. natječe sa podražajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira. a u lijevo uho neutralni podražaji. pri čemu. beznadežnost. Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj.  BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom pojma o sebi odvija automatski odn. bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do kraćeg vremena reakcije. što dovodi do dužeg vremena reakcije. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. već mogu ukazivati na stvarno loš život ispitanika. Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i pridodanim zadatkom. a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira. sa enormnom količinom negativnih iskustava.2. što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira. (2) (3) Veća količina samooptuživanja. “sputan”. duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni. prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne riječi u desnom uhu odn.dimenziju zavisnost-nezavisnost. Kliničar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta.. BECKova teorija depresije 86 . trebaju obraćati pažnju na imenice. 3.4. ne moraju a priori nužno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava. što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom. Pokazalo se da je: (1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi. što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena reakcije.. negativistička dosjećanja. a u desno pridjeve. “ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho imenice.

nevoljen i nesposoban za sreću”. Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom. negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : “okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”. Na primjer. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim informacijama. očekujući da će svi odbiti njegovu prijavu za posao. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija. pun nedostataka. Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo. Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama. pojedinac može intimni odnos koji je završio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom. negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage da utječem na nju.?). kontradiktornih i/ili neodređenih informacija. generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini. sistematskih logičkih pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu nedovoljnih.”. BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji. To je gotovo automatski proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) očekuje. pri čemu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji izdvojeni iz konteksta). apatičnosti. bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga odnosa. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe. a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan. a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom.Depresija je. prema BECKu. negativnih događaja. dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su: (1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn. Na primjer. što dovodi do depresije. “naivan sam i glup”. koje je u osnovi anksioznosti i depresije . kognitivnih distorzija odn. Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene. djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. što objašnjava zašto depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. Ništa mi se u budućnosti neće dobroga desiti. pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina. te se kasnije pojačavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. razočaranje kao totalni poraz. koje se javljaju spontano i naglo. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. depresivne kognitivne sheme: (1) (2) (3) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. “nemam povjerenja u druge ljude”. (2) (3) 87 . Oni počinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu. a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim korištenjem u procjenjivanju situacije. Na primjer. pojedinac može primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce. Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim životnim događajima. što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn.

3. EMERY i GREENBERG (1985. • stanje umora. nego poslije tretmana. osjećajem bespomoćnosti. nego ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno. Pokazalo se da su podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja. što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na pozitivne aspekte svoga života. sa njihovom bojom. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu. “glup”. snižen prag za podražaje kod introvertiranih. Model anksioznosti BECKa. anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje. njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn. posebno u obitelji. • vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih. (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša • prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji. ali ne i za riječi “rak”.3. samosažaljenje i pesimizam. te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora. za koje su duže vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. EMERYja i GREENBERGa BECK . 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih. prvenstveno faktora učenja kao što su: • postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini. MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su “nespretan”. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. nasljedni) faktori kao što je npr. Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su: • genetski (konstitucionalni. Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn. opasnih-prijetećih i stresnih situacija. ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno kritične riječi. da se semantičke osobine riječi odn. a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad svojim procesom mišljenja. i traži se identifikacija boje. Pretpostavka je. pa će ispitanici kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje. “infarkt”.Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom. tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak. (a) visoka podražljivost živčanog sistema odn. 88 .4. • postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost.

predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. zato što se brže dosjeća negativnih informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok. ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom. Na primjer. a sastoji se iz slijedećih atribucija: (1) (2) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi.4. kao što je to kod prognanika i izbjeglica. a kod teške je već stvorena negativistička odn. rastavom braka se gubi uloga supruge). Depresivne osobe. intenzivira poremećaj i održava ga. iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja. (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn.4. povezuje u posebne “asocijativne mreže”.3.Ostali modeli depresije (1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva “umrežuje” odn. počinje imati niži prag pobudljivosti. zarobljenosti u negativne emocije. vlastitom sposobnosti. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn. npr. npr. koje zanemaruju. Uz intenzivnije emocije. pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim ulogama. što dalje povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnostibeznadežnosti odn. potencijalnih zamjenskih uloga. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. nego o njenoj okolini. 89 . a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima. Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja. Model uspješno tumači nastanak. (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba. slučaju. Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne informacije. neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima. pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih. što može rezultirati depresijom. predodžbom o sebi. odn. onemogućavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba privređivanje). čvor s vremenom “postaje velik” odn. tok i održavanje depresije. naprotiv. loša slika o sebi. Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge. Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni način procesiranja informacija. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv” i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima. Depresija započinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete. a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove povezuje. brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi. pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi. a ne okolini odn. pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan. i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teško mijenja. što dovodi do promjene slike o sebi.

Navedna koncepcija nije mogla protumačiti: • nisko samopoštovanje tipično za depresivce. (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE. • individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije.4. • individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se događaju neugodnosti. a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. odn. teškoće u učenju i sl. kao što su stres. nedostatak motivacije . kao što je to npr. ako nauče da percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline. SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene bespomoćnosti 90 . koji dovodi do još manjih očekivanja. koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje. ili o dolaženju do pozitivnih podražaja. @ivotinje koje su razvile naučenu bespomoćnost. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici. neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena. dok na zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja. smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti.(3) koristi moralne atribucije.. Dakle. SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podražajima.letargija. U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći. 3. Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika. procjenu o tome kakav uspjeh očekuju. . održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo. Potvrđivanje očekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti. gubitak posla. izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog zadatka.. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn.5. bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podražaja. a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo isključivo od sreće. prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku. Pokazalo se da: • nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja • depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka. Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. Dakle. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima. ljudi mogu postati depresivni. što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni podražaji biti izvan kontrole pojedinca. pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi. itd. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem.. zbog čega su ABRAMSON.

pad samopoštovanja. šta pojedinac čini. • stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole. čak i nakon prethodnih neuspjeha odn. dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje. prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha: • internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji. Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam . a globalne atribucije sa generalnošću odn. odn. • interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice. Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost. stabilne atribucije sa perzistencijom odn. Osjećaj bespomoćnosti je. Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročno-posljedičnoj vezi. Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može. održava. pripisujući teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama. • stabilnost/nestabilnost i • globalnost/ specifičnost. i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje rezultate nego kao pesimisti. s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije: • internalnost/eksternalnost . Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa snižavanjem samopoštovanja. drugim ljudima. • nestabilnim faktorima. kroničnošću depresije. odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu. a ponekad i uzrokuje depresiju. na olimpijskim plivačima. • afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge. pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima. 91 . a ne npr.pesimizam. samooptužujući se. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja. jer je moguće da je takav stil zapravo posljedica depresije. nego i o načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe. poraza. Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje: • kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja.Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima. • motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost. lošoj sreći ili distraktorima iz okoline. intenzitetom osjećaja bespomoćnosti. • interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve a uzroke uspjeha: • eksternalnim faktorima.

Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju veoma teške zadatke. sudbinu. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u nepoznatim situacijama. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim uzrocima. Neki ljudi. slučaja. 3. Boga ili drugih ljudi. koje su učitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh.. skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna. koji određuje globalnageneralizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i nekontrolabilne činioce odn.6. prema WEINERu (1986). proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija. i na sposobnost. upućuju i na trud. pa se. utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. sudbinu. brka lokus i kontrolabilnost činioca. kako Rotter smatra. i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. Dakle. bolje ga opisuje. izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja. nego se. a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu. Neki ljudi. a ukoliko vjeruje da njegovo (3) (4) 92 . tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći broj tih zadataka. Jedna grupa je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda. u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u slučaj.Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti: • eksperimentalna NABE kod ljudi. sudbine. Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha.. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji.. neko može biti internalan na poslu. Zato LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj. (3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini. Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. nasljedne uzroke ili sreću. prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet. DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE. a eksternalan u emocionalnom životu). Boga.. odluku Boga.4. tj. Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda. (2) vjerovanje u politički odgovoran svijet. kao što je vlastita nesposobnost. eksternalci vjeruju da je sve ono što im se dešava stvar sreće. a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom. Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole: (1) (2) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni. uzroke: npr. u dvije grupe djece. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sreće. pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi za njega odn. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. • omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća. ispitanicima u toj grupi su omogućavana isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka. Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka. nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. odn. tada za svoje zdravlje ništa ne poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja. kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr. nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja.

ni ne počinjem učiti za ispit.. Pozitivno očekivanje o vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost). npr. a naročito su dobri efekti.). (5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase. ali smatra da osobno neće biti efikasan u slijeđenju tog tretmana. BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn. pa se ne upušta u taj tretman • pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi. BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje nekog ponašanja. npr. najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. anksioznost. vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor.7. Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora za uspješno suočavanje sa stresom.4.zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja). trud i ustrajnost u njihovom izvođenju. koji tokom terapije prelazi u internalni. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi. očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu. 93 . psihomotorni nemir. efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji. onda to vjerovanje pozitivno utječe na tok njegovog liječenja. očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit. nego nižim klasama i manjinskim grupama. • pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja. • očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn. Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju: (1) (2) (3) (4) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole. Na primjer: • vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu. 3. ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost. a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa. ali ako uz to očekujem da nisam u stanju naučiti gradivo. internalnije osobe više sudjeluju u liječenju. BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa. trema.. konkretnim i specifičnim životnim situacijama: • očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. posljedicama vlastitog ponašanja tipa “akoonda”. ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh. što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje. u vezi sa sposobnošću-uspješnošću uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to učiniti”. Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno). koji govori o generaliziranim očekivanjima.

koliko težak zadatak mogu savladati. snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn. Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. iskazati neko ponašanje i općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na neke. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u izvođenju tog zadatka i obratno. s obzirom na težinu zadatka odn. putem informacija iz medija (knjiga. • slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja • pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”.  Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne su one psihoterapije: • koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost.Ljudi se među sobom razlikuju efikasnost: u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu (1) (2) (3) sadržaj vjerovanja. filmova.. kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost. informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”. Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn.. to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme. doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno. Kako njihovo očekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije. tako opada razina tih hormona u krvi. radi navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje. jer što čovjek više vjeruje u svoju efikasnost. zahtjevnost ponašanja: koji odn. • koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka.  Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije: • prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod odvikavanja od pušenja. verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“. Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora: (1) (2) (3) (4) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva : “kako sam se prije nosio s tim ili sličnim zadatkom?”. 94 .) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili neki zadatak. kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom. • koje uključuju verbalnu persuaziju.

ali nisu prikladne za odraslu osobu. ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju. putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj. na primjer. često i osjeća. stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete. u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti. predrasude. koja se. koje su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne.4.Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom. iz masovnih medija). 95 . ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što netko misli. Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne. budući da su djeca vrlo sugestibilna. Urođene tendencije potvrđuje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj žive. preživjeti. a iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju njihovo postizanje. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snažno se učvršćuje. 3. Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. anksiozni u novoj okolini. informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku. Iracionalne ideje. Tako je. behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj. prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja. prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina: (1) (2) (3) (4) . retrospektivnom kontrolom situacije. podražaju. • roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje. održavaju se iz slijedećih razloga: • dijete ne može jasno i kritički razmišljati. Ljudi. prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja: • ostati u životu odn. Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr.8. prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn. • biti relativno sretni odn. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. • indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja. bez boli i patnje. • dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba.

.. ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu.. to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam učiti iz vlastitog iskustva. pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio “nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima biti od male koristi”.jer se ne znaju drugačije ponašati ili su emocionalno poremećene osobe”. u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog. sudbina. u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i odgovornošću. umjesto: “neka djela koja izvode ljudi su neprilagođena. koja ima opće ljudske slabosti i neke svoje specifične mane”. umjesto: “kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti nego biti voljen”. u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi koji su mi važni”. umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”.: • “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”. samo ako se odlučim da je steknem”. pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo na moje emocije i ponašanje. tako da mogu uvijek.) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i pokušati ih riješiti”. obzirno i ljubezno”. “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno. očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i “ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti” umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba. Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima. grozno. “ljudi koji izvode loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”. (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz (11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”. a ljudi koji ih čine su neznalice . npr. “najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”. i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”. u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna. a život nepodnšljiv”. natprirodna sila. umjesto: “trudim se da se ponašam što je moguće bolje.”).Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja: (1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”. a ne robovati mu”. “Vi smatrate da. bez muke i napora dobiti sve što želim. 96 . moje okoline. u savšeni red: “užasno je. i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”. ili će svijet postati za mene odvratan. u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri. koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju. trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve da se ta situacija promijeni. u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati bezuspješnom i bezvrijednom osobom”. bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama.. a ne samim događajima”. koje koristi bilo u prvom licu. (12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek zauzima prema događajima.

pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event). neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doživljavanja (C) – što znači da je naše emocionalno doživljavanje nekog zbivanja determinirano prije svega našom interpretacijom tog zbivanja. 2. neugodna emocija slijedi direktno iz A. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući događaj). Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja. prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode. što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem. bezuvjetno zadovolje. Dakle.). uspjeh. ponašanje) B = belief system: označava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe) C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (npr. stabilnost.• “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema. čežnje i zahtjevi (perfekcija. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. bezuvjetna ljubav. savršeni red. emocionalni poremećaj) Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da “nema dobrog i lošeg. C = krajnja posljedica (consequence) odn. Pojedinac pogrešno pretpostavlja da C odn. netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva. pothranjuju osjećaj bespomoćnosti. i sprečavaju pojedinca da poteškoću podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. a ne zapravo iz medijatorne varijable B. diktira) sebi i drugima da se njene želje. 3. ne Pretpostavljeni slijed događaja: A 97 . omnipotencija. snizuju očekivanja vlastite efikasnosti. odn. Određeni događaj (A) se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne reakcije (C). To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1. smatra da su negativne emocije posljedica događaja. B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn. a ne interpretacije tog događaja. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili neugodne emocije odn. Pravi slijed događaja: A B C Međutim. vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole. • “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu. ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima pojedinca. koji se tumače kao opća neuspješnost: npr. počinje beskonačno negativističko lamentiranje. sreća.. i to u skladu sa našim vjerovanjima (B). već ih mišljenje čini takvima. naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u obzir ovaj stvarni slied događaja. Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje. • “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”.  Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja: (1) (2) (3) zahtjevnost (perfekcionizam. onda manje vrijedim od onih koji su već nešto izuzetno postigli”. što dovodi do povećanog emocionalnog uzbuđenja.. preferencije. a ne samim događajem. A = activating event: označava aktivirajući događaj (neko zbivanje. grandioznost. odnosno naše emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja. pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to rješenje”. kognitivna procjena pojedinca o događaju A.

prihvaćanje sebe. ignorirajući da je upleteno i naše kognitivno obrađivanje te situacije. te posvećivanje nekom ili nečemu. fleksibilnije i racionalnije mišljenje. koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja i našeg svjetonazora. Međutim. ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja. Pretpostavljeni slijed događaja je dakle: A → C. 98 .uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki objektivni događaj. osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada pojedinac doživi gubitak (npr. dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. već samo našu interpretaciju tog zbivanja. prihvaćanje nesigurnosti. B C Ellis smatra da su strahovanje za budućnost. Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe. gubitak posla). neizvjesnosti i rizika. a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu. Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju. U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti. do intenziviranja utjecaja negativnih događaja na život pojedinca.

7. ciljevi. 9. 28. 21. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 13. oblici. 19. Glavni efekti kliničke prognoze Kako određujemo uspješnost predikcije Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. 33.1. 20. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko Strategije ispitivanja ličnosti Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistički model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti Razlike između laičkog i stručnog opažanja Pogreške kod procjene i opažanja 5. 17. 8. faze. 29. 4. 35. 24. 3. 6. 2. 12. prednosti. ISPITNA PITANJA 4. Popis ispitnih pitanja 1. 27. 16. 99 . Klinička i statistička prognoza: usporedba 31. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 23. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 18. 14. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opažanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 22.4. faze i pravila prikupljanja podataka 26. 11. logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 34. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 30. 10. 32. nedostaci 25. 15.

Model anksioznosti BECKa. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije 5. Pravila dobrog opažanja 10. EMERYja i GREENBERGa 6. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 7. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi 3. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6. Varijante pismenog ispita A 1. ciljevi. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 4. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 5. Problem samoiskaza: glavna ograničenja Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije 39. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj.Q-sort tehnika C 1. Koje su mozgovne odn. faze i pravila prikupljanja podataka 9. Problem samoiskaza: glavna ograničenja 4. Klinička i statistička prognoza: usporedba 8. oblici. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 3. nedostaci 10. faze i pravila prikupljanja podataka 4.Glavni efekti kliničke prognoze B 1. EMERYja i GREENBERGa 40. Medicinski model 2. Kulturalni model 2. faze. Kada i kako koristimo skale procjene 5. BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn.2. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. Statistički model 2. 38.36. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 9. prednosti. 42. 41. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 100 . Model anksioznosti BECKa. 37. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 4. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 3.

Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 3. BECKova trijada i nastanak depresije 5. D WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. nedostaci 10. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji E 1. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 4. Psihodinamski model 2. oblici. logika i nedostaci 1. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 10. F Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 1. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 9. Subjektivni model 2. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Kada i kako koristimo skale procjene 4.Pogreške kod procjene i opažanja 101 . BANDURAina teorija samoefikasnosti 6. Strategije ispitivanja ličnosti 7. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 10. ciljevi. ciljevi. Funkcije psihodijagnostike 5. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja 8. Koje su mozgovne odn. oblici. faze. ? 6. prednosti. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. prednosti. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. Funkcije psihodijagnostike 8.7. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 9. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 9. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja 4. faze. Kako određujemo uspješnost predikcije 7. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 8. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 3. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 6. nedostaci 8. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 9.

Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 102 . 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 3. Psihodinamski model 2. Kada i kako koristimo skale procjene 8. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 9. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7.G 1. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. logika i nedostaci 5. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 10.

. M.. PUSCH. in Shepherd. 1994. Hall.: Abnormal Psychology in a Changing World.. • DOBSON. N. Academic Press. emotivne terapije.: Psihodijagnostika. T. 1987. B. D.-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 5. Beograd. • KENDELL... Društvo psihologa SR Hrvatske. 1998. . Zagreb. San Diego. New Yersey. J. O. Nolit. . [kolska knjiga. Prentice • PETZ. V. J. Inc. Prosvjeta.. New York. Zangwill.. V. 1986. • FULGOSI.: Rječnik psihijatrijskog nazivlja.: Psychopatology. RATHUS. Cambridge University press. GREENE. • BIRO. THE END psiNET INICIJATIVA KLINIČKA PSIHOLOGIJA (PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIČKOM PSIHOLOGIJOM) Zagreb.. A. Zagreb. B.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije. K. (ur. S. 1992. 1994 • KRIZMANI]. M. Psihologijski rječnik. S. LITERATURA • BERGER. 1985. S. Zagreb. 1990.): Racionalno• NEVID. E. [kolska knjiga. S. S. 1985. A. . • FISKE. TAYLOR.: Social Cognition..1984.: Klinička psihologija. Medicinska knjiga. 1991. S. M. • HUDOLIN. in RAMACHANDRAN. R. Cambridge. . L. (Ed): Encyclopedia of human behaviour. 103 . McGraw-Hill.:The principles of classification in relation to mental disease. Zagreb.: General Psychpatology. u Anić.. E. Beograd-Zagreb.: Teorije ličnosti.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->