Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije 1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji 1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji 1.4. Korišteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistički model 2.2.5. Behavioristčki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja 2.5.2. Opažanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Klinički intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti 2.5.8. Studija slučaja 1

2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti 2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja 2.7. Klinička prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji 2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze 2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze 2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije 2.8. Validacija kliničke metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreške 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

2

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.  Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu

klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika, provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,

• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u • u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,

ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

 Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) (2)

jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b) upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem, dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno simptomatski, a manjim dijelom etiološki,

a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1)
(2)

evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema, evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara. Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

3

iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima. (2) organizma i (3) reakcija odn. faktori ličnosti..1.2. (2) (3) (4) 4 . kojima svaka teorija daje različiti naglasak. (5) Teorije ličnosti se razlikuju: (1) (2) (3) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti. motivi. fizikalnom i socijalnom okolinom. potrebe.2.1. škola.. polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika. specifični metabolički procesi. u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave. sistemi navika.. koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije. tipovi ličnosti. vanjskog ponašanja organizma. nagoni. stil življenja. kao što su npr. TEORIJE LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. odn. tjelesna građa. sloboda . topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn.idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca (nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije).. doživljajima pojedinca. fiziološkom. u naglašavanju podražajnih varijabli: npr. (4) (5) FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje teorija ličnosti: (1) nomotetičnost . koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno različitom terminologijom. genetsko naslijeđe. iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja. fenomenološko polje. . životni prostor.determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. za osobine ličnosti može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa. odnos podražaj-reakcija. situacija u kojoj se ponašanje manifestira.objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn.. odnosi u grupi. subjektivnost . ili reakcijskih varijabli. kakva je njena struktura. crte ličnosti. uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili nasljedne varijable kao što su npr. i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr.. racionalnost . Sličnosti i razlike između teorija ličnosti Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće: (1) (2) (3) (4) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn. da li smatra da je čovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka. u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer. kakva je dinamika razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je. (sub)kultura kojoj pojedinac pripada. u kojoj mjeri su ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole. simptomi i sindromi. a koliko objektivnim činiocima.. organizmičkih varijabli: npr. u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove. odn. životni prostor. odnosi u obitelji.

koje imaju subjektivni pristup (9) proučavanju ličnosti. • empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i (8) spoznatljivost . koje imaju objektivni pristup proučavanju ličnosti. mjerenja i eksperimenta pri čemu: • behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti. • analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podražaj(6) homeostaza .proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju: • proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fiziološki.(5) holizam . • heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i (7) nasljeđe . njegova ličnost u cjelini. smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti. dimenzija reaktivnost . odgovor.okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem. te su kao takvi stabilni odn. naučena pod utjecajem okoline. zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže. genetskom strukturom-predispozicijom.elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti. • reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te podražaje. pod malim utjecajem okoline. biološki ili psihološki.heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. a u kojoj mjeri su određeni okolinom: • nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. a time i ponašanje i ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava. prema kojem kriteriju razlikujemo: • homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam. oblikovana odn.  Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe: A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i 5 . ličnosti. Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti. kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn. biokemijski. pa među njima nema općeg konsenzusa. putem kojih jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje: • sintetički (holistički) pristup. odn. • fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti. razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti. smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti.nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj mjeri istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja.

pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na različitim uzorcima). Empirijskopsihometrijski pristup. temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli.2. utjecaj stavova. putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa: konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti). koja sadrži verbalnu. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći: (1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika. između kojih se razlike smanjuju. tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima. da bi se kasnije klinički primijenili. putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija ličnosti. odn. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. dominantnost/submisivnost. Faktorskoanalitički pristup. (2) (3) AD1. halo-efekt.. pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna.B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja. te načine i postupke njihovog mjerenja. te u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika. vjerovanja i očekivanja intervjuera. Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opažati. na pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja. putem kliničkog intervjua. AD2. ili (b) putem konfirmatorne FA validirao određeni unaprijed formulirani strukturalni model. Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije varijabli indikativnih za ličnost. 1. a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju). Strategije za ispitivanje ličnosti Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti: (1) Klinički pristup. koji je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama. koji dovodi do značajne fluktuacije odn. teorija ili mjerni instrument ličnosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim manifestnim varijablama. Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih pozicija. agresivnost. ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja. nestabilnosti koeficijenata korelacije. zatim se utvrđuju njihove metrijske karakteristike. 6 . kao nestandardi-zirani mjerni instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički intervju).2. prikupljanja podataka (faktografski intervju). odn. koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka. poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu. što se koristi za dijagnostiku i predikciju ličnosti. subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr.

1. Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mršavljenja. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane. osvijestiti njenu svrhu. 7 . U trećem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista težina. Pokazalo se. a time i u kliničkoj psihologiji. a 7 tjedana da se natrag dobije. izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom. Na primjer. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što. premda je objektivan u primjeni. koji dovodi do pogrešne interpretacije faktora na osnovi tih varijabli. sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina prije dijete. svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina hrane. formuliranju čestica u instrumentu odn. a “lakše gore”. garbage out”) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije. što varira ovisno o jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača. posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija. DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. dakle da je behavioralna terapija. kod kojih se realnost ličnosti konstruira. savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . (5) AD3. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne. interpretacije i imenovanja faktora. što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. nego su trivijalne. kompozicija manifestnih varijabli. što se tumači plasticitetom metabolizma organizma. u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”. što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (“garbage in. što produljuje efekte terapije. pitanja koja ćemo postavljati. a da se povrati samo 5 tjedana. pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja. identifikacije. vremenski domet terapije. Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća.(2) (3) (4) nereprezentativan uzorak odn.3. što dovodi do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu. nego i u većoj mjeri psihoterapijom. i počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. Naime.3. odn. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija putem potkrepljivanja. Pojava kognitivnog pristupa Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji. Dakle. subjektivan je u: (1) (2) (3) postuliranim konstruktima polazne teorije. pri čemu se apriorno mogu izabrati ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost. 1. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom. Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom. pa se npr. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma. a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa). pa čim se počne uobičajeno jesti. da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju. BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja: čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn.

izrazito eksternalni lokus kontrole. i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene. neadekvatna sekundarna procjena kod suočavanja sa stresom.Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija. što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP. asocijativne mreže. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti (1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom. rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu. koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka.. modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija. npr. Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje. tretman depresije i anksioznosti. suzbijanje stresa. 1.. kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn.3. negativističko mišljenje.  Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponašanja. uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji. faktori vulnerabilnosti odn. kako se inkorporiraju u već postojeće iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje.2. BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja. emocija i ponašanja. (8) (9) (10) a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji. gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. (2) (3) (4) Pritom se koristi niz kognitivnih teorija.. . tretman gojaznosti.. nisko samopoštovanje. sadržaji pamćenja i mišljenja. npr. npr. tretman odn. patološkog doživljavanja i ponašanja. kako ta znanja interno reprezentira odn. pripreme za bolne pretrage. misli i ideja u nesvjesno. proces atribucije. pripreme za operacije. preventivu i terapiju kod srčanih bolesti. Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao: (1) (2) (3) precipitativni odn. negativne atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije. taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. Na primjer. tretman ovisnosti. naučena bespomoćnost. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok. terapijski faktori. proces evaluacije sebe i okoline. 8 . bolna sjećanja. distorzije percepcije. negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju. pohranjuje.

Na primjer. • labilan tip živčanog sustava.3. kako percipiraju..3.  Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu: (1) (2) (3) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn. problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. osobni i okolinski. ili da su “svi ljudi loši”. 1. Na primjer. • loš brak. svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni..Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao što su: • pomanjkanje socijalne podrške. evaluira neki događaj i donosi odluke. važne osobe. interpretira. pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”. Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija. Prema kognitivnoj psihologiji. može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. kako pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na ponašanje. da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje. 9 . Moramo upoznati kako pojedinac percipira. • nezaposlenost. • gubitak bliske odn. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne psihologije. Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne situacije.

10 . • kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja. • BECKova kognitivna teorija nastanka depresije. JONES/DAVISova teorija korespondentnog zaključivanja. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi. • samopoštovanja. posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr. • socijalne percepcije. WEINERova teorija atribucije postignuća. kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije. • motivacije. kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju. • kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije. • prosocijalnog ponašanja.(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. kako bi se utvrdili načini modifikacije neprilagođenih emocionalnih reakcija. kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje. posebno u obitelji i pri odnosu liječnik. WEINERova teorija atribucije emocija. koje nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. • model anksioznosti BECKa. Među te teorije i koncepcije spadaju: • teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa. KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema. FESTINGERova teorija kognitivne disonance. ATKINSONOVa koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole. • teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije. EMERYja i GREENBERGa. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije: • KELLYjeva teorija personalnih konstrukata. što je važno za prevenciju depresije i anksioznosti. Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima: • nastanka nekih emocija. ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivnokognitivne konzistencije. • BANDURAina teorija samoefikasnosti. koncepcija o motivaciji za postignućem. kod anksioznosti i depresivnosti. • SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti. socijalno-kognitivne teorije. posebno depresije i anksioznosti. • ELLISova racionalno-emotivna terapija. LAZARUSova kognitivna teorija emocija.bolesnik.

1.4. KORIŠTENI AKRONIMI
• AND/P • d/p • l/p • NABE • o/p • OVE • PPP • RORT • TAT = abnormalno doživljavanje/ponašanje = doživljavanje/ponašanje = ličnost/ponašanje = naučena bespomoćnost = opažanje/procjenjivanje = očekivanje vlastite efikasnosti = psihopatološki poremećaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

11

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

(1) (2) (3) (4) (5)

administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja, preventivna: radi planiranja prevencije, dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima, evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije, istraživačka: radi formiranja homogenih grupa.

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji govore “prazno”, “šuplje”, “muklo”. Nakon što je primljen, pseudopacijent nije više govorio o tim simptomima i ponašao se potpuno normalno. Autor i još sedam asistenata, sa istom pričom o slušnim halucinacijama, posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio: • da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost pisanja”, • da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”, nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici. Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

• na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom slučaju,

kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otpušteni sa dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja, ali ne i do potpunog izliječenja), ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja: pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice, kontaktu s njim, reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraćanjem pogleda i odlaskom, su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine,

• osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog • osoblje je, smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem, potrošilo minimalno vremena u

• osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema, pa
na osnovu čega je autor zaključio da:

(1) (2)

psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena, dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe,

12

(3)

postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama.

Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da opaze ono što nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraživači. Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno “lažnima”, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.

2.2.MODELI ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA
Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a počinje psihopatološki poremećaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

(1) (2)

modela, koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i simptomi.

Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni, abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani, među postojećim modelima postoje prekrivanja.

(2)
(3)

U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. 2.2.1. Subjektivni model Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. tko se ne ponaša tako nije normalan”. Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:

(1) (2)

koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć, koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.

Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

(1) (2) (3)

ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć, a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu, mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini, zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,

pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

13

4. posao. u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije. koje određuje kultura). Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi: 1. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju. emocijama i ponašanju. ometa se okolina.2. seksualna devijacija. 14 . intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva. Mojsije. 2.2. • na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi. različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća.2. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od implicitnih (podrazumijevajućih. a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u utvrđivanju utjecaja kulture: • na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu. 2... i obratno. odn. te od eksplicitnih (legalnih odn. posljedicom PPP. dezorjentacija odn. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje. Buda.. sudjelovanje u razgovoru u društvu. 2. Isus. Model se često koristi u svakodnevnom životu. mjestu definiranja: npr. načinu života” 2. npr.5. ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr. a u zapadnoj • • civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. 2. što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna. 2. (c) veliko odstupanje od uobičajene socijalne uloge. (b) promjena socijalne uloge u nižu. zakonskih).3. postoje neugodna čuvstva odn. veliko odstupanje od odn. prema slijedećim kriterijima: 2. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponašanja odn..7. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa zahtjevima socijalnih uloga. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca. Nedostatak modela je u tome što: (1) (2) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja.6. Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponašanje.: “normalno je ono ponašanje koje se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn. osobni doživljaj nesreće i patnje. (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao što su obitelj. kao što su Konfucije.: • u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim.2.. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja. pitanje je što je to loša prilagodba. uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima. Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava. 2. Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”. dok se u evropskoj civilizaciji odn.2. slobodno vrijeme.1. kao što je to gledanje sugovorniku u oči. 2. “lošu” prilagodbu odn.3. “idealnu osobu”.

Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo. psihički je poremećen. npr. nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP: (1) (2) (3) (4) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh. Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. sadizam. Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi žene. koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca. ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela. nesamostalnom. Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu. pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo. pa se oslobađa krivnje. nego za muškarca. što potvrđuje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi. iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju. a kod žena simptomom PPP. u agitiranom i agresivnom ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne. ratni zločinci. a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija). među prijeteljima. mazohizam. Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate. Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju više stresa u svom životu nego muškarci. voajerizam i pedofilija). Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedeći kulturalno specifični PPP: • amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. počinivši krivično djelo. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji. sve dok se ne padne u nesvjest. koji se susreće u primitivnim društvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena. koji mogu razlikovati dobro od zla. kao što je to ubojstvo npr. u što spada ekshibicionizam. • TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponašanje putem zakona. na to da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP. bez djece. češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima. Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni. način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju. pa se ne može osloboditi krivnje. i upućuje se na liječenje i obratno. a rijedak drugdje. a neuspjeh sebi.• na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi. ekonomskim klasama te religijskim i etničkim grupama. a češće kritizirane za neuspjeh. fetišizam. nije psihički poremećen. koji se aktiviraju kod dijagnostičara: na primjer. 15 . počinivši neko krivično djelo. ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane. manje objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac. pa stvarno više pobolijevaju. ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu. što dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima. se u odnosu na žene. Kod muškaraca. zrela odrasla žena se smatra submisivnom. uz potpunu neosjetljivost na vanjske podražaje. prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP. u odnosu 8:1. što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu depresije. u profesionalnim grupama. kao što su to npr. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora. postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito interpretiraju.

(2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP kategorijalan. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja. psihopatije. koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje. (2) (3) Uz statistički model se javljaju dva pitanja: (1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?. koje se smatraju “duševnim bolestima”. odn. dok se u drugoj smatra normalnom je problematičan.2. odn. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju.2. doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn. na kontinuumu. 16 .  Nedostaci ovog kriterija su slijedeći: (1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno. odn. bez da se daje eksplicitni odgovor: • prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno • prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn. regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti.4. oštra granica. npr. poremećaji karaktera. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene zube. velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn. iza kojih slijede behavioralni poremećaji: neuroze. koje se mogu izraziti normama.  Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima. Statistički model Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te distribucije: (1) (2) (3) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja. na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji. već kvalitativno odn. koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”. nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane. često ne uzima u obzir stratumske. mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije: najčešće se javljaju abnormalna ponašanja. koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje. diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili. koje odstupa od prosječnosti. a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele normalne distribucije). EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske psihoze. što se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu. diskretno i kvalitativno različito.

veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih varijabli. id. promjena u motivaciji kao npr. posebno među medicinarima. koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica ličnosti (ego. njihovo mjerenje odn. kod fobija. nezavisno od ida (4) (5) (6) (7)  Nedostaci teorije su: (1) u metodologiji: (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama. i time potaknula interes za znanstvena istraživanja u tom području.  Doprinosi psihoanalitičke teorije su: (1) (2) (3) poticajno je djelovala na mnoge struke. sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamičke aspekte ličnosti. Prema ovom modelu. utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam.2. nego premećaj u funkcioniranju ličnosti. kvantificiranje. uklonila je tabue sa područja seksualnosti. psihologija. Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti. u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematične semantike.2. a posebno uz prevladavanje ida. kao što su medicina. kod Alzheimerove bolesti. neispoljavanje psihičke energije. motivacijom odn. (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovječne žene.5.6. koja se u svijetu napušta. pa je abnormalno ponašanje rezultat: (1) (2) (3) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr. 1977) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću. i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi. Za razliku od medicinskog modela. razinom aktivnosti.2. prethodnog iskustva kao npr. ponašanje je uvjetovano: (1) (2) (3) biološkim funkcioniranjem organizma. posebno psihologije učenja na područje psihopatologije. a kod nas i dalje perzistira. Behavioristčki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije. umjetnost. dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest. prošlim učenjem. imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata. (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i (3) selektivne percepcije. superego). kod poremećaja pažnje. 2. razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG. potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama. (2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja (2) 17 . odn.

ili dijateza može biti slaba. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije. sukobi u obitelji. odgoj u stresnoj okolini.pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori. ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn.. pa opet dolazi od ispoljavanja PPP. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag. 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn. DSM-III-R odn.2. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. Ponašanje i doživljavanje. okolinskih uvjeta odn. koja je institucija tog modela. čime se približavaju postavkama kognitivne psihopatologije.7. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca. bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. pokretajući faktor pojave PPP. (2) što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. 2. a ne prošlo iskustvo. bolest se neće uopće pojaviti ni razviti. (3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i ponašanje pojedinca. pa ako simptomi na osnovi 18 . posebno za shizofreniju.8. npr. studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). tretira se različitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici. FROMM. Američke psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV. Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP. a stres precipitativni odn.2. patogenezu PPP potrebna interakcija između: (1) organskih uzroka odn. uzročni faktor. čiji pobornici Ana FREUD. najvažniji regulatori ponašanja čovjeka. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL. kao što su preveliki zahtjevi okoline. Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi: (1) (2) ICD-9 odn. 1962. SULLIVAN. VAN PRAAG. do genetske predispozicije ili dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III. Izvori stresa su npr. Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca. KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP. Dijateza je etiološki odn. Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori. na planu poremećaja u doživljavanju i ponašanju. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag. fizička i/ili emocionalna deprivacija. to se izmaštalo ili odsanjalo. neadekvatan način suočavanja sa okolinom i sl. koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno. BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren. a trebalo se po teoriji dogoditi. odgoj sa shizofrenim roditeljem.Revisited. Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza. U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj okolini. 2.

prihvaća odgovornost. kao što je konstrukt i “mentalni poremećaj” ili “duševna bolest”. • uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima. Zbog navedenog. zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose. što može izazvati odbacivanje i zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe. Na primjer. ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti. (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko liječenje. već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti: (3) (4) (5) (6) • zadovoljna je sobom. imaju i iste uzroke odn. na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima. daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka. a patološkim se smatra i nostalgija. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim. (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od organskih odn. dijagnoza ima svojstvo oznake odn. . kao npr. odn. halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. “radi na svom zdravlju”. model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome. tako da se osobu zamjenjuje etiketom. dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. pacijent se smatra izliječenim. 19 . (7) (8) (9) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. traže se organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. Na navedeni je način mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. kao što je to na fizičkom planu. • ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. npr. kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja. a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi. • ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna.kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu. a to su samo hipotetički konstrukti. etiologiju. efebofilija se smatra patološkom sklonošću starijih žena prema mladićima. uslijed višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature). Nedostaci medicinskog modela su slijedeći: (1) (2) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature. što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. iskazuje sampoštovanje. a kada se neki sindrom proglasi bolešću. i dobiva naziv pathopatrialgija. prilago-đava se okolini. onanija se počinje smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste. prihvaća novine i uspješno podnosi stres. etikete. kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. somatskih poremećaja. pruža mu se zaštita i prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje.odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti. svojstvima organizma. simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju različiti tretman. fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama. da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP. definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije . vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom. prihvaća sebe. što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn. da se ne preklapaju. • kompetentna je u većini životnih situacija. ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na neki PPP. što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe. “lijepi se” za osobu. u nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj.

20 . sistemske bolesti. koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke: npr. koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr. promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene depresije. Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P.2. koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. koje se svrstavaju u tri kategorije: (1) (2) (3) infektivne bolesti. u biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti. a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalneegzogene depresije. Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer.2. koje uzrokuju mikroorganizmi. npr. koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije.9. Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija. do deluzije veličine. (b) kemijske. koja je organski uzokovana. endogene depresije se smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera. pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji. koje utječu na kemizam mozga. sindromska. neinfektivne bolesti. udarac u glavu. encefalitis i meningitis. a u koju kategoriju bolesti još spadaju npr. koji neposredno upućuju na organsku etiologiju. uživanje droge ili alkohola. Na primjer. koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psihološke. koja je uzrokovana psihološkim uzrocima.

etiološka klasifikacija za sada neizvediva. budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i predviđanje ishoda bolesti. • diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive.2. sveobuhvatan popis kategorija entiteta.3. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn. Svrha i oblici klasifikacije Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta. sistematizacije entiteta odn. koordiniranosti i supraordiniranosti. budući da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva. PROBLEM KLASIFIKACIJE 2. najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. temeljena na podacima dostupnim prije početka tretmana. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama. PPP se može sprovesti na osnovu: (1) PROGNOZE odn. U području mentalnih bolesti je. Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu. Na primjer. klasifikacija infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. zbog nepoznavanja etiologije većine njih. Etologijska klasifikacija je najpoželjnija. Na primjer. pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu. kontinuumima odn. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu. pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni (izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. objekata. NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete simptoma odn. na osnovu poznatih fizoloških odn. biokemijskih poremećaja strukture ili funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. ETIOLOGIJE odn. grupu. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u području dijagnostike. kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. a izvediv je putem diskretnih kategorija.3. • dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani • hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima subordiniranosti. Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju znanja neizvediva. pojava i procesa u nekom području istraživanja: (1) (2) (3) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. To je danas primarni način klasifikacije PPP.1. ili na osnovu očekivanog ishoda poduzetog tretmana. (2) (3) 21 . Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: (1) (2) omogućava znanstvenu komunikaciju. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju. efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja. KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. a ne nakon tretmana. čime se potiče razvoj novih spoznaja. pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije. kontinuiteta ili hijerarhije. definiranje manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom. putem kontinuuma ili putem hijerarhije.

Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a. d. Navedeni pristup proizlazi iz činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji čine klinički sindrom. simptom c “predstavlja valjani dijagnostički znak”.” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma. simptome c. odn. • inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu kombinaciju simptoma. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni. d. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan izvor nepouzdanosti dijagnoza. operacionim definicijama. e i f. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b. diskriminativna valjanost odn. Operaciona definicija AND/P Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma. e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima. kovarijacija između parova sindroma minimalna. Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a. koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. e i f su “većinom prisutni”.. c. a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest simptoma. b i c.2. simptomi d. ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a. e i f. koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće imaju karakterističan vremenski slijed. Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostičkih kategorija: (1) diskriminativna valjanost odn. ključnim. a kombinaciju “a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili. b. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima. c. Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih siptoma. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn. zajedno sa barem dva od simptoma c. e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih PPP. izbor: • ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma..3. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu. d.2. 2. a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. d.” Ovakva formulacija daje korisne informacije. • ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. b. dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu. (2) 22 . bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione definicije nekog PPP: 1. neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b. eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze. Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”. Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna.

simptomatska definicija odn. posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo. a operacione definicije čine dijagnostički sistem za klasifikaciju. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine: (1) (2) (3) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma jesu. Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma. nije bio slučaj sa Alzheimerovom bolešću.(3) sadržajna valjanost odn. 2. dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom. što npr. proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma. Bez obzira na navedeni trend. Budući da simptomi čine operacione definicije PPP. Navedeni problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21.2. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni. koja se zasniva na fiziološkim odn. da bi metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile prihvatljive. Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. biokemijskim poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava. Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma. otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija je nužno privremena. identifikacija simptoma odn. (2) u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma. doduše 23 . (4) (5) Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici. sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome. koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja. kliničkih sindroma će i dalje perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze.3. razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije. te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. što je nužno jer etiološki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze. potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama simptoma. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna. poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije.

gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P. za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija. revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979. uz pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni.sastojao iz relativno malog broja sindroma. devete revizije ICD-9 iz 1979.. imali su svaki svoje vlastite specifične sipmtome. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije.. neurotski poremećaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza. neurotskim poremećajima. prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje. nakon čega slijede poremećaji ličnosti.. nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke.. budući da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo članova. ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP. kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje verzije odn. pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: započinje organskim psihozama. ali koji su bili međusobno različiti odn. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke termine. a za neke PPP simptomatske odn. i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive. (2) (3) AD2.. Klasifikacija mentalnih bolesti odn. treća revidirana verzija”.  Nedostaci ICDa su slijedeći: (1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. DSM-III-R iz 1987. veoma je konzervativan u promjenama. premještanje dijagnostike tog poremećaja sa sindromske na etiološku os klasifikacije.. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija.. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim verzijama ICDa iz 1939. DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju: 24 . 9. (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom. itd. Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili četveroznamenkasti kod. AD1. pa su promjene. Posljednja verzija ICDa sadrži također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremećajima. prema International Clasification of Deseases. a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP. ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi poremećaja ličnosti. s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP. jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije. što se prevodi kao “Međunaro-dna klasifikacija bolesti. U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi: (1) (2) ICD-9. a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostičkih kategorija. kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim članovima. a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja. nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostičku kategoriju. Tako na primjer. “neorganskim”) psihozama.

(1) multiaksijalna odn. . poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari. iv. profesiji i slobodnom vremenu. iii. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće funkcioniranje. (c) izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan. dijagnostičkih kriterija. poremećaji spavanja. koja je originalno psihoanalitički termin (b) odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina. (2) (3) (4) pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju. jasno. na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. KLINIČKI SINDROMI. kao npr. uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje. termina “anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”. psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika. tretman i/ili ishod PPP. poremećaji suđenja i drugi poremećaji. Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo. Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije: 25 . Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP. ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na dijagnozu. čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. kao npr. Osi kojima se koristi DSM su slijedeće: i. operacioni dijagnostički kriteriji AND/P. i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman. socijalnu adaptaciju. oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu. pri čemu se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP. poremećaji hranjenja. PSIHOSOCIJALNI STRESORI. a što manje inferencijalan. eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze. osjetljivost na penicilin. tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje. na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima. poremećaji spolnog identiteta. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr. na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn. POREMEĆAJI LIČNOSTI. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE. (a) postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. ii. koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn. kao što je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj. multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza. poremećaji raspolo-ženja. ali je proces klasifikacije znatno složeniji. a stresova nije bilo. shizofrenija i drugi psihotični poremećaji. ozljeda glave. . v. uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini. anksiozni poremećaji. diskontinuirana klasifikacija. poremaćaji kontrole imulsa.

seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta. afektivni poremećaji. ali se somatski poremećaji ne nalaze). diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju. ali dijagnoza može biti jednofacetna. kognitivni poremećaji: demencije. Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima. Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna. Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP. 26 . postavlja se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn. zavisna i opsesivno-kompulzivna ličnost. poremećaji kontrole impulsa. koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostičkog sistema: 1. poremećaji spavanja. pokriva čitav spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze. psihotični poremećaji. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi. kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi. a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi. disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi). na osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se više dijagnoza na jednoj osi. granična. shizoidna. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa razvojem DSMa. i budući da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija. poremećaji hranjenja.(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji. narcistička. 1985. shizotipna. poremećaji prilagodbe. poremećaji pamćenja. na osi II: zavisna ličnost. . prema DRAKE i VAILLANT. na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj. poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari. na osi III: hipertenzija. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na: • reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija. antisocijalna. histrionska. U pravilu. dijagnostički sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i ponašanju. na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi.  Evaluacija DSMa je pokazala da: (1) (2) (3) pouzdanost dijagnoza odn. izbjegavajuća. a nisu psihijatrijski poremećaji). DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II. delirijumi. somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe. kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika. na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. anksiozni poremećaji.

mora postojati dijagnostički konsenzus ili suglasnost. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti. koje je pitanje postalo od posebne važnosti za poremećaje ličnosti.• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno. izraziti kao položaj na kontunuumu. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u cjelini. psiholoških. koji je problem proizašao (A) iz 4. pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. • uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških. putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike. Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika. ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. Dakako da je manja ekološka valjanost onih dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino znanstvena validacija. etničkih te fizikalnih uzroka. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedeće osobine: • primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice. za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma minimalna. a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. ali se ne približavaju zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. kako bi sistem bio što više deskriptivan. valjanost odn.. Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP. diskriminativna 3. savjetovališta. opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P. • prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila.. a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) egodistonička homoseksualnost. a ne njihovu istinsku prirodu odn. a manja kod ostalih PPP. dijagnostike. 27 . ili općenitije. pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. a što manje inferencijalan. sociokulturalnih. a ne napredak znanosti na čemu se jedino mogu zasnivati takve promjene. socijalnih: socio-ekonomskih. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatološka dijagnostička kategorija. nego su ekstremi dimenzija ličnosti. da li kategorijalni sistemi klasifikacije. 2. pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem. Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostičkom sistemu. domovi zdravlja. pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn. • upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke • konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima.. kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja.

U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje. a takva klasifikacija je također prisutna u području PPP. može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima. • dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar 28 . Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan. kod dihotomne klasifikacije: (1) (2) funkcionalnih i organskih poremećaja. što bi vodilo kontinuumu. a dimenzionalna za kontinuirane varijable. 2. (3) Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: (1) (2) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija. može se iskazati algebarski ili geometrijski.4. često treba biti konvertirana u kategorijalnu. kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: • diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn.• navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije. Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za druge poremećaje.3. • otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička kvalifikacija je nužno privremena. pložajem na dimenziji. a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski. ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable. pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. kao npr. dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv. a ne imenom kategorije. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna. nekog neograničenog raspona. pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. grupe poremećaja mogu iskazati na dimenzionalan način. prije nego postane primjenjiva. diskretnu tipologiju: (1) (2) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn. psihotičnih i neurotičnih poremećaja. dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. klasifikaciji. • daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije.

onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli. projektivne tehnike. kognitivni testovi (npr. uz korištenje kliničkih postupaka opažanja i procjenjivanja. 29 . dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene. Cornell Index). studija slučaja. problemi-ma (2) I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima: • koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn. opažanje znakova i simptoma. upitnici i inventari ličnosti (npr. biografski pristup. može se pristupiti njihovom mjerenju pri čemu: (1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje među njima?. u testsituaciji i testovi ponašanja. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?.pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata. ispitivanje mentalnog statusa. MMPI. kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. WAIS). • jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn. Nakon što je određena priroda varijable odn. klinički intervju. neuropsihološke baterije. pojedinog PPP ili grupe PPP.

ali se u pravilu počinje sa kliničkim intervjuom. kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratični). kada primjenjuje globalne tehnike kao što su klinički intervju i projektivne tehnike.1. predmeta. OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE LIČNOSTI 2. • objektivizirano definicijom mjesta. • ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn. pristup u mjerenju koji može biti (a) grupni (normativni).4. • ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli. 2. 30 . Razlike između laičkog i stručnog opažanja Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je: • namjerno. kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje.4. na osnovu čega su moguća intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini. tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi: • o teoriji uz koju pristaje kliničar.2.4.2. što utječe na način odn. • o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje. kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja ili U pravilu. nediferencirano. dok je laičko slučajno. Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće: • opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja • opažanje znakova i simptoma • opažanje putem skala procjene • projektivne tehnike • samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti • klinički intervju • biografski pristup u ispitivanju ličnosti • studija slučaja • tehnike za opažanje vlastitog ja • ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn. vremena. Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema. (b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja. načina i sekvenci opažanja. kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti.

pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca. koji ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije. 2.4. dominantne osobine. pogotovo ako se radi o neuspjehu. iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine koje procjenjuje i općeg dojma odn. temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira više internalno (osobinama).4. pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o utvrđenim činjenicama. po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način. pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog. aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opažača. a manje eksternalno (situacijom).4. 31 .2. konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage. ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije. psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable: • činjenice o psihofizičkom stanju. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine. • dijagnostički kriteriji i • dijagnostičar. pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivača da daje različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti U idealnom slučaju. socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne. stroge ili umjerene procjene. jer su dijagnostički kriteriji konstantni. pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog. a manje točno osobe koje su različite od nas. a osobine dijagnostičara irelevantne. ponašanju i ličnosti pojedinca. logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane. pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena.3. Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima: (1) (2) (3) (4) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične.

. halo-efekt.Međutim. • socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama. kompetencija dijagnostičara. distanciran odnos prema “vlastitom ja”.5.. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja. • socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu.. a odnose se na: .. nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja.. dok nepovoljno djeluju: • pretjerana samouvjerenost. • nezainteresiranost za probleme klijenta. treba eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati.proces opažanja i procjenjivanja i . pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na dijagnostičku procjenu: 1. specifična ponašanja. pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju. • specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne povećava nužno pouzdanost kliničara).sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi. Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati: • vrijeme. • prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta. • percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari kod sebe nezadovoljni. koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe. 32 . 2. jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu.. a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih. visoka socijalna inteligencija odn. koja obuhvaća: • stručnost (znanje) i kliničko iskustvo. emocionalna ili “vruća” inteligencija. posebno pouzdanosti i valjanosti. istraživanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate. • rigidnost odn. kako opažači ne bi subjektivno određivali što opažati. • ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr. 6. visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici. implicitna teorija ličnosti. • specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba. pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem pacijenata. 3. mjesto i trajanje opažanja. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda. 5. iskustva koje je ograničeno odn. socijalne interakcije. posebno u timskom radu.4. 2. Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP. 4.

• psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti. a poboljšanja instrumenata uključuju: • reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5. npr. stupnjeva ilči razine. odn. • višekratno odn. kroz polupropusno staklo ili skrivenim kamerama. znanje i kliničko iskustvo. • reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn. posebno skala procjene.• način opažanja: (a1) direktno odn. jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja. opažača-procjenjivača): • kompetenciju: stručnost odn. lična jednadžba. jer više opažača povećava pouzdanost opažanja. čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno poželjno ponašanje). • način registracije: bilježenje. koje je pouzdanije jer se zasniva na većem broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja. skale procjene. • timsko opažanje. • poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”.. • poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr. u dužem vremenskom periodu. • specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike. jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost. (b1) individualno ili (b2) skupno. • standardizaciju instrumenta. 33 . Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn. • objektivizirano. tokom intervjua ili (a2) indirektno. video-snimanje. • prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini. • sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je: • skupno. implicitna teorija ličnosti. ljudi na selu ne govore spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima.. posebno manjinskim grupama.

što nije garancija veće pouzdanosti. a ne znamo koji je od njih valjano opažao. npr. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji.2. pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje nije više spontano. i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni uzorak ponašanja”. koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno. mucanje. Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. o tome koje aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati. Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services). Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći: • koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju. i dobiva se tzv. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog. (2) (3) Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji: (1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu. u test-situaciji i testovi ponašanja Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja. da li • koje su situacije relevantne odn. (1) problem valjanosti opaženog. koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. “vremenski uzorak ponašanja”. provodi se tako da ispitivač organizira psihološku test-situaciju npr. Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. i o prirodi varijabli odn. što ovisi o motivaciji ispitanika odn. indikativnim za ličnost.. socijalna participacija. tikovi. dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane.5. a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. problem pouzdanosti opažača. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo. problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. opažanje epizoda ponašanja odn. TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA LIČNOSTI 2. registriraju se različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja. svađe. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji. Sastoje se iz različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne. pri čemu se jedna ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci. uzorak kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn. epileptički napadi.1. i u kojima se prati njihovo ponašanje.5. Opažanje ličnosti testnoj odn. [iroki raspon ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj varijabli koje su međusobno nezavisne. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu toleranciju na frustraciju. te psihometrijski problemi: očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće. (2) Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći: 34 . laboratorijskoj situaciji. pri čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju. kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII..

drugim instrumentom ili promatranjem. Skale procjene Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponašanja. Sastoje se iz niza tvrdnji odn. budući da isto ponašanje može imati različitu motivaciju. 2. a manje u kliničkoj praksi. njegov kognitivni status i obrazovanje. Upitnici i inventari ličnosti Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti: • upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua. • testirati hipotezu naknadnim intervjuom. npr. Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene: • DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti. pa se više koriste u istraživanjima. osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao što su npr.5. opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja. a daju ograničenu količinu podataka. • primjeniti ih i postaviti hipotezu. ali nije ekonomično. koje povećava pouzdanost procjena. 35 . Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana. PPP klijenta.2. 2.5. • preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman. uz uvijek ista pitanja na koja ispitanici moraju odgovoriti. zahtijevaju timsko opažanje. Opažanje znakova i simptoma Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn. Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje. i članovi obitelji pacijenta. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj strukturi ličnosti. Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn.5.3. budući damnogi pacijenti lakše razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima. pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima. Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti. u prva tri dana hospitalizacije. • skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi koji ukazuju na depresiju odn.(1) (2) (3) skupe su: zahtijevaju puno vremena. 2. koji nisu podložni objektivnom mjerenju ni brojanju. namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod normalne i subnormalne djece od strane roditelja. • sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata. pa se koriste na slijedeći način: • prije primjene saznati što više o problemu klijenta. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili čestine tog ponašanja kod neke osobe. a • inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje. liječnici te posebno medicinske sestre.4. psihozu.

na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat. uvijek/. jer isti ukupni rezultat može proizlaziti iz različitih odgovora. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika. kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama. stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe.. što može otežati • omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni. (2) (3) Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao što su: • naknadno praćenje ispitanika (npr. 36 . što ih može navesti da • rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi. često. • niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0. npr. oni ne kopaju po sebi nego u vrtu. što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika. npr.. putem BDI (Beck Depression Inventory). sa radnog mjesta). ponekad.40). stupnju čestine/intenziteta (nikad. Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka: (1) stupanj izraženosti odn. i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. mjera nekog konstrukta. socijalno poželjnih odgovora. ali mnogo manja u kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene. putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised. rijetko. • ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne. što može navesti kliničara na pogrešne zaključke. (b) koliko dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom. neuroticizma i psihoticizma. • rezultati dobiveni na sličnim instrumentima. tokom hospitalizacije). ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje. mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima.  Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti: • ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja.) • postoji mogućnost preferiranja neiskrenih. jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili. Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti: • • • • jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo. objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora. književni jezik. • ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima. npr. npr. 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije. ekstraverzije. pogotovo individualna. • ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se problem značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. odn. komunikaciju dobivenih nalaza. • interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna analiza rezultata. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA. • procjene drugih ljudi (iz obitelji. nasumce zaokružuju odgovore.

Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima. Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja.5. postavljena uobiča-jenim govornim jezikom. bilo negativnog. ličnost. nakon čega primjenjuju TAT. ali ne i dovoljno sredstvo. u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira čitavo svoje iskustvo odn. ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika. Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije. • da kliničar sjedi sučelice ispitaniku. STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja. Upitnici i inventari ličnosti su nužno. što je u skladu sa Freudom. pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena. Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: • • • • DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu. čime se. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr. osim što se smanjuje ispitna anksioznost. Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije. BELLAK . testovna projekcija u skladu sa sugestijom. a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom. BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili nešto drugo. Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima. da je percepcija pod djelovanjem: • vanjskih faktora: prirode podražaja i • unutrašnjih faktora: intenziteta motiva.. ali se time poništavaju prednosti upitnika. što se naziva projekcija iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno ispitivati i njegova ličnost.. bilo pozitivnog. 2. žalost. ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je.5. radost. intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca. na percepciju i osmišljavanje neposredne situacije. te osobina ličnosti. 2. Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn. potreba i želja. 37 . da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski faktori. Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna. dakle svako djelovanje prijašnjeg iskustva. BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije. čita i komentira pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje. EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja.. a ne samo negativne aspekte. Dakle. Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala: 1. dozvoljava mu da pita što mu nije jasno.Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako: • da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja.

pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije. dodavanja. pa se mora promatrati odn. a ako se slika o sebi promijeni. • ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca. ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija. • percepcija djeluje na ličnost pojedinca. • ličnost se formira kao cjelina. koja se smanjuje osmišljavanjem situacije kroz projekciju svojih želja. u novim. • pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi. ovisna o podražajnoj situaciji. strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama. [to je veća anksioznost. sliku o sebi): • pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu. • pojam o sebi može biti nerealitetan. (2) (3) Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika: • ličnost je proces. interpretacije. projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što pojedinac percipira odn. Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva.. taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života. koje podižu razinu anksioznosti odn. • ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono. ovisna o strukturi ličnosti. 38 . tjeskobe. bez iskrivljavanja.Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu. nejasnim odn. glumi. na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju ekspresivne reakcije.). i taj razvoj traje čitav život. Odnosi se na slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta. pa se može novim iskustvom promijeniti odn. selektivnost percepcije. a ne na situaciji. Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju: (1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija. nepoznatim situacijama. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doživljaj vlastitog ja.. dolazi do prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom. • pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi. što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji. crtanju. a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti). gestalt zakonitosti percepcije. Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli. • pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne aspekte te slike. to ima više projekcije odn. a ne atomistički. što omogućavaju projektivne tehnike. zahvaćati u cjelini. što je evidentno kod psihotičara. rekonstruirati. željama i osobinama ličnosti. ali su u skladu sa aktualnom. pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja.

a obrambena ostaje ličnosti nego što su posljedice • ako se ne koristi. osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora. nestrukturiranost. inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja. kojeg ne omogućavaju druge tehnike. • otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca. • može biti osviještena neosviještena. a od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate ličnost u cjelini. što će se pojasniti u nastavku. tokom ispitivanja od strane ispitanika. osobine upute: uputa podstiče spontanost. obrambene projekcije. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal: • test nedovršenih rečenica. • JUNGov test asocijacija 2.  Razlike testovne i vantestovne odn. inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata. Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost. razlikovanje testovne i vantestovne odn. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal: • RORSCHACH test 39 . Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su: (1) (2) (3) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna. a obrambena se odnosi samo na motiv obrane od anksioznosti. čime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika. pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti. Projektivne tehnike se dijele na: 1.  Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike: (1) (2) (3) (4) (5) osobine podražaja: neodređenost odn. a obrambena iz realne životne situacije. a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja: • proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja. • test konformnosti slobodnih asocijacija. • ne mora biti vezana za interpersonalne odnose. da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mašte). ima manje posljedice po integritet nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma. postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona reakcija. ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu.

Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produženo vrijeme reakcije. prisutnost simbola. 40 . ispitanika u doživljavanju i ponašanju. Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947). Odgovori se analiziraju: • prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora. Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina: • način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme • način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja latencije. originalnost. ponavljanje sadržaja (već je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost). • KAHNov test aranžiranja simbola. • psihodrama. tehnika ekspresivnih pokreta: • test crtanja slike čovjeka ili slike porodice. • BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija). je prisutna kod većine ljudi (npr.). misli i želja. sumnja se u latentni psihotični proces.. Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija..• test tematske apercepcije (TAT). bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi. • ROSENZWEIGov test frustracije 3. pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti. Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča..” ili u trećem licu jednine (koje više potiču otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju koja im padne na pamet. koja može biti klinička ili selekcijska. tehnike aranžiranja: • test svijeta • LOEWENFELDov mozaik test. • analiza rukopisa 4. “Volio bih znati. za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo. • prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija. što liči TATu. broj riječi u dopuni.. preciznost izražavanja. • igra. npr. Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih rečenica u prvom licu jednine. Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni. samo se koristi verbalni podražajni materijal. • test crtanja kuće/stabla/osobe. za riječ gore je riječ dole. iskazane tendencije Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio na osnovu vlastitih emocija. kojeg prati sistem za brojčano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni. pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom na sadržanu projekciju. kvalitet izražavanja. stavova.

javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 0-10 % od R. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 20-30% od R. može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme. očit-realističan detalj (D).. pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim zabilješkama. religija (Re). 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na njima. realistična percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 70-80 % od R. navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost. fizički predmeti (Obj). ukazuje na nekontroliranu emocionalnost. na ego-snagu. posebno na nekontrolirani bijes.. originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R. (2) netočna percepcija forme (F-) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R. 4. životinja (A). u skladu sa listom uobičajenih odgovora većine ljudi.. što navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. a prisutna je u oblicima (1) točna. a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju. a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i logičan način. neobičan-bizaran detalj (Dd). a studenti i visoko-obrazovani 3-5. a sekundarna je upotreba forme (CF). javlja se u postotku 2-4 % od približno R u protokolima normalnih ispitanika. i (2) primarna je upotreba boje. sadržaj odgovora: čovjek (H). a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30 odgovora ukupno). vatra (Fi). a navodno ukazuje na samokontrolu odn. kontroliranu emocionalnost. mrlji tinte (5 crnobijelih. krv (Bl). formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore: • upotreba samo oblika mrlje (F). a sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 4-5% od R. Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama): 1. 3. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. utisak pokreta mrlje (K). javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R. a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju. RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. 41 . • na podlozi (S). 2. • upotreba samo osjenčanosti mrlje (N). javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 30-50 % od R. a navodno • upotreba i forme i boje. a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe očiglednih činjenica. a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije. • upotreba samo boje mrlje (C). 6. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. unutrašnji organi (At). • na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. umjetnost (Ars). lokalizaciju odgovora na površini podražaja: • na čitavoj mrlji (G). 5. popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30. Postupak se može više puta ponoviti. a • “dinamičnost” odn. motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati što više odgovora ili se ograničio samo na jedan. a navodno ukazuje na inteligenciju. a navodno ukazuje na djelomično kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat.

ali za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliničara. budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike. Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. npr. Nedostaci RORTa su: • individualna i stoga neekonomična primjena. • zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati. radosti. prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe. • isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na percepciju i mišljenje. • odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua. Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom poviješću ispitanika. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost. • test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju. • bogat kontakt između kliničara i ispitanika. • postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara. riječ je o paranoji. ako se vidi puno očiju. Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha. • primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača. jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. • može se koristiti kao stresni intervju. jer ispitanik ne zna njihovo značenje. • osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja. 42 . Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji. • predstavlja subjektivnu istraživanja. • stresnost. Također koristi mrlje tinte (njih 41). pa je test za neke ispitanike kontraindikativan. žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon pokazivanja slike. osjećaj ugroženosti.  HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. Prednosti RORTa su: • originalnost. • predstavlja grubo mjerenje. jer daje relativno mali broj odgovora. • na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama. koja onemogućava kvantitativna • osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje. različite odgovore različitim ispitivačima (sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore).Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika. idiografsko-kvalitativnu metodu. • rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika.

pa je problematična njihova podražajna vrijednost: test treba renovirati. turobna slika potiče neugodne asocijacije i sjećanja. Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca. kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca. pri čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida. Osim za odrasle. • neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu pričati priče koje su pročitali. 3. iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici prikazane. 2. • validacijske studije testa nisu jednoznačne. prisutni pritisci iz okoline. ili pričaju o događajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva. Ako neki od navedenih aspekata ispusti. ishod priče (sretan ili nesretan). ako se test primjenjuje individualno. postoji verzija testa i za djecu (CAT). na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma. Nedostaci TATa: • koriste se staromodne fotografije iz časopisa. koje su sami doživjeli. • za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i • validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno opažati. ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP. Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn. a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču. bogatije odgovore. 43 . heroj priče. potrebe i želje. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline. TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi. ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan. 5. • ocjenjivanje priča je impresionističko. U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. a to bi bile one koje se ponavljaju u različitim pričama. ili napiše priču. ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada (sadašnjost). Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive. Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935). teoriju ličnosti MURRAYa . 4. ispitivač ga na ispušteno podsjeti. gledali na filmu. potrebe sadržane u priči. Kao podražajni materijal postoji 30 spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika. Na primjer. Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču. pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče: 1. čuli od drugih ljudi. za razliku od RORTa naglašava više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora.

razbijanje vrijedne vaze u gostima). Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji. prilagodljivosti pojedinca okolini. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe. Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet. te nepostojanje normativa. uloga sina. a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati.  Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece. Test daje dobar uvid u dječju percepciju svijeta i u odnose u obitelji. (3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života (npr. U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. (2) često se događa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem vlastitih životnih uloga. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost. Od ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije. pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana riječima i/ili postupcima druge osobe. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno iskazalo. od engl. 44 . tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana. koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece. Koristi se kao dopuna testu čovjeka Goodenougha. Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji. koji nastoje zahvatiti ličnost u cjelini. što ta osoba voli i sl. utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim odn.  BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline. Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn. koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata. pri čemu kliničar može igrati ulogu oca). tko je ta osoba. ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj. 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno). Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška. pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo. koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će riječima ta osoba reagirati na situaciju. osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn. za razliku od RORTa i TATa.. Zadatak ispitanika je da u prazan prostor.  Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline. (2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr. (1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER.: house/tree/person) se traži od ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom.

jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije psihotičara. pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće provjeriti. Također ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti. .6. Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr.) koje ispitanik treba složiti prema danoj uputi. a valjanost nepoznata. behavioralnu i emocionalnu komponentu. Klinički intervju Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama. Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što su članovi obitelji. sa Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju). sidro. • za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike • kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika. Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav. srce. svećenik. Danas se projektivne tehnike koriste za: • uvid u socijalnu percepciju ispitanika. • analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. a koristi se i za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju). pas. • “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren. strah. KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija. . Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. koja sadrži verbalnu. • uvid u međuljudske odnose ispitanika.. Interpretacija je relativno komplicirana. i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika. početna hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju. Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem klienta. Nedostaci projektivnih tehnika su: • subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost pločice i boje). socijalni radnik. pospješiti raspad njegove ličnosti. trokut..  LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat. ako je ispitanik dijete. da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno 45 . pod pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem. Posebno je važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr. 2. • odgovore je teško kvantificirati... roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim.5. zvijezda. ambivalentnu (neodređenu) situaciju. • navođenje ispitanika da priča o sebi. • uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu. mržnja. Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju.. a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem.. nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn.

a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara. izostaviti važne informacije. na osnovu čega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) olakšava rad početnicima. (5) Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) omogućava spontanu odn . polustrukturiran. omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena. što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema. Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. Intervju može biti: (1) (2) (3) strukturiran. kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti. pa se različitim ispitanicima postavljaju ista pitanja. intelektualni i socijalni status klijenta. dijagnosticira specifične probleme ispitanika.funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja. kod kojeg je definirano područje odn. atmosfera je opuštenija. na koje standardizirani intervju može biti neosjetljiv. Prednosti kliničkog intervjua su: (1) (2) (3) 46 služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem. jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio intervjua. prisiljavati na razgovor. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni. u skladu sa čime intervjuer postavlja pitanja. najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca. u skladu sa tim ciljem. kod kojeg su pitanja unaprijed definirana. njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji. prirodniju i fleksibilniju konverzaciju. što ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva. tematika intervjua. kako su odgovori manje kontrolirani. Tada se klijenta ne smije prekidati. tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni. intervju može biti direktivni (autoritativni. omogućava kvantificiranje podataka. posebno s obzirom na značajne druge. slobodan (nestrukturiran). klijentocentrični). Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije. omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema. niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. što olakšava istraživanja. a pitanja se postavljaju slobodno. slično metodi usmene ankete. koji će usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije. pod pretpostavkom da klijent najprije iznosi svoje najizrazitije probleme. kod kojeg je definiran cilj intervjua. . omogućava individualni pristup svakom klijentu. kraće traje od nestandardiziranog. omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem.

čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza. na koje druge metode mogu biti neosjetljive. (6) Nedostaci intervjua su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. vjerovanja i očekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka. klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti. na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i karakterističnih oblika ponašanja pojedinca. omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad superiornija od statističke integracije. 47 . koja se može mijenjati u toku primjene i prilagođavati kljijentu. kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna). a ne nužno istinitih odgovora. • životne krize. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar. (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno poželjnih. “radna dijagnoza”. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost.(4) (5) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika. halo-efekt. agresivnost. njegove nalaze treba smatrati indikacijama. • centralni interesi. dominantnost/submisivnost. predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu. vrijednosti i stavovi pojedinca. • aktualno zdravstveno stanje. pristranosti intervjuera: npr. sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih na taj razvoj.5. Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu kao što su: • tok emocionalnog. • precipitativni i vulnerabilni faktori. • socijalno-kulturalna pripadnost. koje trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. što potvrđuje činjenica da se nalazi kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti. Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua. 2. utjecaj stavova. • prisutni i prošli psihopatološki poremećaji. • tok obrazovne i poslovne karijere.7. tzv. Usprkos nedostacima. socijalnog i spolnog razvoja. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostičkih sredstava. kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua. poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i ponašanje. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti.

obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika.Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi. sindromima odn. Studija slučaja Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima. • procjene slučaja od relevantnih drugih. koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti). crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda o/ p ličnosti.. • duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem. Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti pojedinca.5. • analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici. heteroanamneza. medicinski dosjei. nakon čega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. • analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji. Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru za sistematičnost u sakupljanju podataka: • sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost. pisma. U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata. jer su pod utjecajem psihološke cenzure i zaboravljanja ispitanika. intelektualni. . sprovedena. Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz: • životopisa. • integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja. sudski spisi. 2.. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja). kojim se dobiva autuanamneza. 48 . raniji psihološki nalazi. umjetnička djela (literarni sastavi. ako je opservacija kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti ispitanika. • podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću. posebno glede kritičnih životnih događaja čime se dobiva • analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma. • imati u vidu uzrasni. Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja: • predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu. • predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup.8.. • podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju.

izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga. pri padu knjige na pod. euforija. apatija. situacijama ili idejama. prikladnost smijeha. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara.. pri čemu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu. Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na: 1. suha usta. koje klijent ne može razlikovati od realnosti. bolnica. anksioznost. 2. jednostavnim zadacima. • motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane. • raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga. • pamćenje: za skore događaje. osobama. Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim. prisutnost konfabulacija. usiljen. geste. sadržajni aspekti govora: jasnoća i adekvatnost. šminke. pri čemu se procjenjuje: • orjentacija u prostoru.Zbog važnosti terapijske studije slučaja. odn. npr. dan. glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn.. ”koje je vrijeme sada?” (godina..5. držanje i pokreti tijela (globalna motorika). za davne događaje. bizarnosti u ponašanju. artikulacija. pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa shizofrenijom. ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor. pojma slike ili predodžbe o sebi. • pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa. “gdje se sada nalazimo?” (grad..9. Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta. • neverbalno ponašanje: kontakt očima. facijalna ekspresija. odjel). godišnje doba. intoksikaciju ili shizofreniju.. tjelesna građa. nakita. • afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima. • verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije. nakon čega se izračunava korelacija procjena. npr. frizure. vremenu i prema osobama odn.. znojenje. teško disanje. za postignućem npr.Tehnike za opažanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja. 2. seksualnosti i socijalnih motiva.. formalni aspekti govora: kontroliran. tremor. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza. kontakt sa okolinom: pitanjima “kako se zovete?”. mjesec. manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka. sat). ljutnja. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta.5. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja. i • percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja.10. kako bi se ispitaniku olakšala diskriminacija. govorne navike odn. stigmate. 2. pri čemu se procjenjuje: • prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće. npr. 49 . je Q-tehnika sortiranja. grimase i manire.

posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost. optužuje druge. opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne distorzije. (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa. 50 . prosječno i ispodprosječno inteligentne. koherentan.. na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosječno. interpretacija izreka. da li ga prepoznaje ili ga negira i • suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno.• generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora. i da li sadrži fiksne ideje.. rješavanje jednostavnih aritmetičkih zadataka. ili blokiran. usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema. logičan i • uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem. Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora. ne razmatrajući posljedice svojih odluka. • forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan..

Prateći komentari ispitanika daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka.” odn. a ispitanik ih mora riješiti bez olovke i papira. Velika razlika između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP. Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom inteligencijom. 1955). Bizarni idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn.ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom mišljenju. Ne traži se sofisticirano akademsko znanje. Svaki subtest je za sebe homogen odn. bolji učinak postižu računovođe i trgovci. 2 boda). rST. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike.6.UTR = 0. (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj pažnji rješavača. razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja. informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti. • za procjenu inteligencije djece: WISC (1949).1.. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika. rST. Psihodijagnostička procjena inteligencije Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene: • za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939). treba pokazati da ih razumije. a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom. pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve. Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat. PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIČKOJ PRAKSI 2. zasićen generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva navedena pojma slična. WAIS (Wechsler Adult Intelligence Scale.. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika. U ovom subtestu se također koriste poslovice.UTR = 0. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost. 1.  VERBALNI TESTOVI su: (1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se traže različita znanja odn. računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na razini znanja iz osnovne škole. nego poznavanje bazičnih i općih činjenica. među nižim rezultatima. koja ne mora biti efikasna u rješavanju ostalih subtestova. među nižim rezultatima. Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr. čije značenje treba ispitanik protumačiti odn. koji im je zajednički pojam. unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova. bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom.70.... svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0.6.UTR = 0..60 .2.0. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn.. (2) (3) (4) (5) 51 . Rezultat u subtestu ovisi o stupnju školovanosti ispitanika. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti. rST.80. odn. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu inteligenciju. koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik. ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju. rST. sklop različitih specifičnih intelektualnih sposobnosti “.80. zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti.UTR = 0. od lakših ka težim. a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja. Zadaci se prezentiraju usmeno. zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom. sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja..80.

okulomotorna koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost. Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća što treba sastaviti. rST. zasićen neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene. za koje ispitanik mora izreći značenje. postavljati dodatna podpitanja. te za postavljanje projektivnih pitanja. riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom. mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze.UTR = 0. gruba i fina.70. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja. bijele i crveno-bijele plohe. već ga je potrebno iznova konstruirati. onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol. obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena.50 . pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje. .0. Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika. faktorom pamćenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1) ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima. slaganje kocki (ili: KOHSove kocke. a ispitanik treba utvrditi što nedostaje. (2) (3) (4) (5) Brzina odn. među nižim rezultatima. . Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede. Učinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika. bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik.60. ali izbjegavati sugestivna pitanja. Kod ovog subtesta. sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik. rST.. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida. zasićen generalnim faktorom... i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove. rST. učinak najizrazitije opada sa dobi. jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji. (6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn.0. (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu.UTR = 0.  NEVERBALNI TESTOVI su: (1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama.60. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. koja ispitanik prepričava u svom odgovoru. fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku. Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem: (1) (2) (3) (4) (5) (6) 52 držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal.Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za ispodprosječnu inteligenciju. mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija događaja logična. upute prilagoditi ispitaniku. ni odnose među dijelovima.UTR = 0. kodiranje (mjeri brzinu percepcije. a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovršavanje slika. dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog. rST. kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve bodovati njegov učinak. a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predložak. a zadatak ispitanika je da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga događaja.UTR = 0. ali nema uvida u odnose među dijelovima.60. osim onog koji se trenutačno koristi. a ovisi također o raspoloženju i koncentraciji ispitanika.. Niski učinak imaju ispitanici sa tremorom.30 . a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u vremenu od 90 sekundi.

Interpretacija učinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata. Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina. davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obaviještenost i rječnik. ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno. posebno za sve subtestove. koji ukazuju na poremećaje u sintezi i organizaciji informacija. kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. pa se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100. Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu normalnih ispitanika. • za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno • za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje. 53 . sa 7 dobnih skupina: 16-17. na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti. 25-34. standardni rezultati u verbalnim. možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. opći ili ukupni. neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje. tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni. Verbalni. (2) Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike New Yorka oba spola. pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije. ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih sposobnosti. 55-64. 18-19. 3544. treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o mogućim indikacijama. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju. neverbalni i globalni. ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor. koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte. 45-54. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije dopuštena. pamćenje i kodiranje. Poznate su slijedeće moguće indikacije za PPP: • za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje. a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ). a σ = 3. državljana SADa.. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji. kada je jedna sposobnost izrazito razvijena. standardni rezultati. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika. koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa. a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji.Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka: (1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10. koji • za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost. ipak reći da se većina PPP očituje na neverbalnim subtestovima. 20-24. Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine. čime se dobivaju tzv. razumijevanje i redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost. neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. za dvije grupe subtestova i za cijeli test. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi između 20 i 34 godina. koji su komparabilni i koji izražavaju učinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. Može se. a ne o apsolutnim indikacijama. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine. dobi od 16 do 64 godina.

odn. kao da nije uopće određivan. ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku. na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. stabilni tokom vremena i • subtestovi neotporni na promjene odn. i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane. što bi imalo slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednačile. kvaliteta inteligencije. koji je nedostatak ispravljen izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova. opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini.(suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći: (1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka. sastavljanje kocki. nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD. kvantitetu. QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost. (2) (3) 54 . shvaćanje. promjenu učinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine: • subtestovi otporni na promjene odn. opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehaničke traume. računanje. brže a kod drugih kasnije. sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje. fazu platoa i fazu opadanja. nego se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn.Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine autor je uočio da: (1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona. brže opada učinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. infekcije ili organskog odn. fiziološkog poremećaja) ili privremenog opadanja efikasnosti. krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn. 2. dopunjavanje slika. nestabilni tokom vremena. nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn. sporije. Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način: • QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju dijagnostičkog suda. • QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj mentalne deterioracije odn. koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje. pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne. šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima). (2) (3) Opažena pojava je navela autora da zaključi: 1.

nema facijalnu valjanost. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr. ali ima kriterijsku valjanost. odn. Psihodijagnostička procjena ličnosti Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije: (1) (2) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i CSI. pretjerivanje u pritužbama). shizofreniju. Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije..” odgovara drugačije nego grupa normalnih. 55 . Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. AD1. opreznost odn. ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu “Često čitam krimi-priče. odnosi u obitelji. poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lažno loših odgovora odn. hipomaniju. iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam. vjerovanja i ponašanja ispitanika. od Cornell Selectee Index. Minnesota University) što je bila značajna inovacija. MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih.2. slučaju. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi. koja su indikativna za PPP. Dakle. budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. na osnovu kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt. Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost. paranoju. somatske tegobe. broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor. stavovi. hipohondriju. a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI Eysencka ili 16PF Cattella. a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanošću. histeriju. “Ponekad na telefon odgovaram neljubazno.(od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija) ili “lažno loše” (simulacija). a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP. dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za depresivnost.”). davanje odgovora po • K. transparentno priznanje poremećenog mišljenja ili emocija.2. na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno). navike.6. Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”: • L. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika. Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa. ta čestica će se svrstati u skalu depresivnosti. pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali. jer su testovi ličnosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup. • F. neka čestica se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom osobinom odn.skala. psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojčane oznake. Na primjer.(od correction) skala: procjenjuje defanzivnost.(od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora. Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika. nespremnost za • ?. Skala se koristi kao faktor korekcije.

i odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice. problemi u familiji.MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika. 1991) i novi. 1990). kao što su shizofrenici. (2) 56 . a klinički normalni visoke (GRAHAM. pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana. Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske grupe. nisu nezavisne: mnoge od skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM. 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili. za što je poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota. Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan. revidirani inventar. i da može biti agresivan. visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima. ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostičkom kategorijom. na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. (2) Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur. MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno. na primjer. Također. MMPI ne mjeri osobine ličnosti. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova. profilima ukazuje na sličnosti u psihopatologiji. MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate. a ne radi dijagnoze per se. sadrži dodatne skale valjanosti. a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su anksioznost. čime se povećava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije. Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremećaj. kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil. MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika. problemi sa niskim samopoštovanjem i sl. dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju kliničkih skala. pa dijagnostički sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije DSMa. (2) (3) (4) (5) (6) Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima. 1990). ako se koristi informatički program. visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova.. Slijedeći su nedostaci MMPIa: (1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu. nazvan MMPI-2 ima slijedeće izmjene: (1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojećim kliničkim skalama. Na primjer.

• davanje socijalno poželjnih odgovora. hipohondričnost. • psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5). CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): • osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18). • hipohondrija i astenija (7).(3) (4) (5) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika. fobičnost. impulsivnost. Pri odgovaranju. + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10. na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. ovisno o verziji). ukazuju na potrebu individualnog ispitivanja. Po svom formatu. • patološke reakcije straha (8). • psihopatski simptomi (16). prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970). • psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11). CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. AD2. • ukupni testovni rezultat. • pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6). koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti. • patološke reakcije depresivnosti (7). konstruirana je nova verzija za adolescente. paranoidnost. (Cornell University. neugodno odgovoriti. • rezultati na pojedinim faktorima. hipresensitivnost. • nasumično odgovaranje na pitanja. Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se: • stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. depresivnost. koja. 1964). koji daju mjeru intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost. a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz 30ih su izostavljene. 57 . agresivnost. lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u WW II. • ostali psihosomatski simptomi (15). analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u WOODWORTHa (1915) u WW I. 3 forme somatske konverzije. formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena. 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijaže odn. koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”. ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”. prema narudžbi Ministarstva obrane SADa. uključujući i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka). ispitanici čine slijedeće pogreške: • preskakanje pitanja na koja im je teško odn. • neurotičnost i anksioznost (7). pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI]. opsesivnostkompulsivnost.

za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. u koju je unio slijedeće izmjene: 1. poremećaji slijedećih psihičkih procesa: • percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije. • F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja.20 min.sa PPP) ima. a budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda. kao kod MMPI. taj se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. također po uzoru na MMPI: • lie. odbacio je stop-pitanja.6. 58 . ekonomičnost: • mogućnost individualne i grupne primjene. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja Kod moždanih organskih oštećenja tzv. Dobiveni faktori prvog reda omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku. .3.bez PPP i nedijagnosticiranih . 2. • kratko trajanje: 10 . MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god. dobivši formu N4.. Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici. prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%. a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije. posebno zbog slijedećih osobina: 1. tendenciju ka disimulaciji. odn. • pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost. čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih negacija. umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale. • pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja. Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora. 2.skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora. tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta • mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3. nego samo za utvrđivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom pomoći. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda. CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo.CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP. po osobi. ali je grublja dijagnostika pouzdanija. poželjnije je koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore. osobi. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn. 2. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih .

Bentonov test vizualne retencije (1955) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima. impulzivnost. a obično traje 8 do 10 minuta. kada dolazi do razgradnje višeg geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije. • percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina. krvnog tlaka. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka. pijenja. a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta. zato što one angažiraju veći • koje su najdostupnije povredi. tokom WW II). prvi crtež reprezentira princip blizine. pri čemu su dijelovi cjeline hijerarhijski podređeni konfiguraciji. govor ili pamćenje nego nervna regulacija hranjenja. • razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati. koje reprezentiraju pojedini crteži. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. • percepcija se zasniva na određenim principima. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog “ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”. tjelesne temperature ili spavanja čiji su centri smješteni u nižim moždanim strukturama. kori velikog mozga. npr. pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini. što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije. • razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr. Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn. te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete. koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923). 2. pa će npr. Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni crtež “A”. ali može koristiti 59 . • ličnosti kao emocionalna labilnost. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4. frustraciju. • voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se nazivaju apraksije. a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim redoslijedom. (3) AD1. afektivna inkontinencija. odn. kod involutivnih procesa ili (2) psihopatološke regresije.• govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju afazije. a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u broj kortikalnih i subkortikalnih struktura. Vrijeme rada je neograničeno. pri čemu nije potreban savršeni uradak. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oštećenja mozga. koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža). utemeljenost na principima gestalt psihologije: • percepcija je cjelovita. koje organiziraju i sintetiziraju informacije.  Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi: (1) (2) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938). uslijed povrede glave prije stradati percepcija. pad tolerancije na Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije: • koje su integrativne odn. Osnovne dobre strane testa su: 1. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: “precrtajte što vidite”. nije samo suma osjeta.

kao i normalnu od šizofrenu. proizvoljni smještaj crteža na papiru. koje trebaju ukazati na postojanje regresije.70. do 68 za neurotične. • distorzija odn.74. što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja. vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno. Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti. • sposobnost crtanja. 60 .50 godina. • komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati. • kod slabije prilagođenih ispitanika. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu. • kod manje obrazovanih ispitanika. Osnovni nedostaci testa su: • test nije standardiziran. konfiguracija crteža. • raspored odn. • velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER i EHRENFRUTH. a obrada rezultata je kvalitativna. testovni podaci ne mogu ukazati na najvjerojatniji razlog regresije. • identificirana regresija nije etiološki specifična odn. Perseveracija odn. deformacija u obliku. postoji mogućnost značajne pogreške u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u precrtavanju je do 50 za normalne. a do 82 za psihotičare. Test ima visoku pouzdanost rtt = 0. • dob ispitanika: u rasponu od 15 .nepacijent) iznosi 0. 1981). a slabiji učinak je redovito prisutan: • kod mentalno defektnih ispitanika.gumicu. Na učinak u testu ne utječu: • spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje. njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom. Test također dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu. • inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv. a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent . Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća su organska oštećenja mozga. uzimaju se u obzir slijedeće pogreške: • rotacija crteža.

a oni manji perifernima. Na učinak ispitanika.. ali se za starije ispitanike koriste blaže norme učinka. ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka. Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih. pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije. • neadekvatna relativna veličina. Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. Uradak u testu se korigira odn. osim navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika. loše moitiviranih. kada ispitanici samo precrtavaju likove. najmanjeg crteža.Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga. • pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova. patognomične slijedeće pogreške: • ponovljeno izostavljanje perifernog odn. Uz treću seriju podražaja se koristi odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i početka reprodukcije. vizuale kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije. 61 . AD2. D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka. BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih poremećaja. procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti.. veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima. indikativne su odn. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku moždanih oštećenja. određivanje inteligencije. posebno reprodukcija “u ogledalu”. ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. Zadatak ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostičke težine i koje mogu biti: • pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C. • pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka. 90° ili180°. Slijedeći su nedostaci BTVR: • zadaci su laki. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite složenosti. • rotacije. • zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn. praćenje efeketa elektrokonvulzivne terapije. distorzije. kortikalnih disfunkcija. • značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. • pogreška iskrivljavanja odn. anksioznih i agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). u odnosu na ostale crteže. BTVR se može primijeniti kao i BGVT. posebno disfunkcija pamćenja. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji. • pogreška veličine i proporcije. • pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°. stanje vizualne percepcije. koji se nalaze svaki na svom listu.

WTP se koristi i za praćenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM. Također služi za testiranje pamćenja ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja. konformnosti asocijacija.80. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB. Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn.700.• neuspjeh u testu je teško interpretirati. pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB. logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju. orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini. Osnovni nedostataci WTPa su: • zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti. koje treba ispitivati omnibus baterijom testova. izreći abecedu. koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja. njenog utjecaja na pamćenje. 62 . • rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS. nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu. mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog. napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl. pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim neuropsihološkim podacima. pri čemu parovi riječi variraju po težini odn. WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). nakon eksponiranja prvog člana para. WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara. WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika disfunkcija u pamćenju. Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg instrumenta. što osporava smisao njihove zasebne primjene. u rasponu od 0. koje omogućuju retest nakon tretmana. Test ima dvije paralelne forme. a ima ih 10 vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi. WAIS: pamćenje se definira kao agregat sposobnosti. asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije reproducirati drugi član para asociraih riječi.

koje nazivamo prediktorskim varijablama. • grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika.1. u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze. prema broju ispitanika razlikuje se: • individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika. dijagnoza i klinička prognoza. na primjer: donošenje sintetičkog U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza. nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu.. na primjer: prognoza neurotskog ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav. • aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca. koji je utvrđen prethodnim istraživanjima. KLINIČKA PROGNOZA 2.  VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima: 1. kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij. koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla. na primjer: prognoza razvoja alkoholne karijere maloljetne osobe.2. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće: • psihofizičko stanje npr. na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih varijabli. kod koje se koristi subjektivno vrednovanje. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog • postignuće npr. u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju. na primjer. • klinička prognoza. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: • dijagnoza.7. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se: • statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam. dijagnoza depresivnosti na osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti. 63 . suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta. koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se odnose na: • životnu povijest pojedinca. • rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti. • ponašanje npr. 2.7. • predikcija. Uloga prognoze u u kliničkoj psihologiji Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable. kada se prognozira vremenski bliski kriterij. ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe. 3. na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostičkih tablica. na primjer: prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice.

a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija pojava. pojedinca kojemu je prognoza data. valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru. objektivna.7. zaštitnih radionica koje upošljavaju subnormalne.2. pritom smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta. klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja. on se raspoređuje na ona radna mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji. a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju. prognoziran skroman radni učinak. prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja. a statistička za predviđanje općih oblika ponašanja. a statistička nesekvencijalna jer uključuje samo jedno predviđanje. najčešće radna okolina ili porodica • institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite. putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju. klinička predikcija je sekvencijalna. što proizlazi iz načina prikupljanja podataka (koji je kod kliničke predikcije frontalan. oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod. jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima. (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još nerođeno dijete imati Downov sindrom. klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava. neformalizirana i holistička. Glavni efekti kliničke prognoze Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti: • individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza odnosi. • socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina. (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda. a statistička za vremenski udaljen kriterij. obiteljska terapija. (2) (3) (4) (5) (6) 2. dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima. a valjanost statističke ovisi o valjanosti prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima. klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij. Na primjer: (a) individualna prognoza kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može desiti”. Na primjer: (a) 64 . maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja odgovarajućih mjera kao što je npr. ili reagirajući obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog.2. zavisna od kliničara. sa većim frekvencijama pojavljivanja. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv.3. sa manjim frekvencijama pojavljivanja. kao što je hipoksija. ono se kao “neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi. standardizirana i analitička. zasnovana na eksplicitnim pravilima. a statistička prognoza kvantitativna. Odnos kliničke i statističke prognoze Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem: (1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn. (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja.7. nestandardizirana odn.

 Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog . 1992). a određuje se iz izraza E = 100 [1 . pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn.2.(1 . uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti) uspješnost prognoze odn. uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi slučaja odn.7.r2xy)1/2]. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ. Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka.dimenzionalnog kriterija: • standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn. Određivanje uspješnosti predikcije Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće predvidjeti i obuhvatiti prediktorima.r 2xy)1/2. 65 . gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable. gdje je rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅x = sy (1 . e ne deterministička. pa se uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze. psihologijska prognoza je stohastička.4. a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%). bez korištenja prognostičkog postupka. Na primjer. na osnovu slučaja/pogađanja.kategorijalnog kriterija. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja na osnovi slučaja iznosi 15% . a pogrešnih predviđanja 5%. standardna devijacija pogrešaka prognoze. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora. ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti. Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti. kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji. • efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja Kod predviđanja kvalitativnog . znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%. a rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora.10 % = 5%.

b) EMPIRIJSKI. rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti. ali boljih kriterija nema. udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe stručnjaka. Unutar teorijske valjanosti se određuje: • (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan. odn. glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja.8. dobro poznatom postupku. nisko su pouzdani. VALIDACIJA KLINIČKE METODE Valjanost kliničke metode odn. • (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom • (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim • (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika. na primjer: novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr. na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti: sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije. prognostički valjan i diskriminativan. • (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski • (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema nekoj osobini. 66 . na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene. uzorke koji se po nekoj osobini značajno razlikuju. npr. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn. putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu metodu i njihove spremnosti na suradnju. na primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika. metodama međusobno koreliraju.2. • (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom. ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij. Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test. na primjer: putem nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga. Unutar praktične valjanosti se određuje: • (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij. za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom. anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo. procijeniti: a) APRIORNO. a koji se nazivaju kontrastne grupe. pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan. Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%. metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom. na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih.

(2) (3) 67 .Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti. zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju. validiraju na različit način odn. neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije. sintetička valjanost baterije je nadsumativna. Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost. ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn. različite metode. kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena. validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn. što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička metoda može imati za sebe veliku validnost. prema različitim kriterijima valjanosti.

BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. 68 . mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom. a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja. Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka: (1) (2) (3) (4) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja. Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom. doživljaja.1. koji se ne odnose samo na opise događaja. njihov verbalni iskaz se poboljšao. distraktivnih podražaja. već pretežno na opise doživljaja. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu: • ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i samog ponašanja (prošlog i budućeg).3. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo većeg broja ljudi odn. koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija. ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje. već se koriste interpretacije: “bio sam u šoku” ili “nisam znao kako”. pogotovo kod kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn. Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju. Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn. predstavlja za većinu ljudi poteškoću. ograničena. U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. odn. a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo zahtjevniji iskazi. Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što je veći broj ljudi koji promatraju situaciju.OSNOVNI PROBLEMI 3. a • ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn. to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem. ispitanici nisu u stanju opisati u čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava. točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i doživljavanju je veoma niska odn. postoji optimizam pamćenja. kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima. bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn.1. pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn. vožnja bicikla. da su bili sami da bi pomogli.1. partnerom (u socijalnom. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3. emocionalnom i seksualnom smislu). kao što je to npr.

”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr. pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju. ispodpražni podražaji se registriraju. o kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. pa ne može to ni verbalizirati. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju (npr. smanjuje se leksičko vrijeme odlučivanja. Kod svih • Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne uzročne atribucije. liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje. taktilne podražaje. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja Prema psihoanalinitčkom pristupu. “četverokut”). a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima. transformaciju i skladištenje podražaja. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi koji su prema psihoanalizi kritični odn. planovima i namjerama u budućnosti odn.Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B). najvjerojatnije dovode do cilja. odn.  Točnost samoiskaza je veća: • kada se verbalno iskazuje o ciljevima. Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije: • ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja u subliminalnim. • kada se traži iskaz o nedavnim odn. nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i ponašanje. postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podražaje. ali ta nemogućnost ne utječe na izvođenje te vještine. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova činila smislenu riječ i koju riječ. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno svjesni. 3. nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti. pita ga se za boju tog subliminalnog podražaja. Kod nesvjesnih odn. da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja • MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja. a prema kognitivnom oni nisu dostupni.1. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna riječ. ne samo njegove fizikalne karakteristike. odn. Dakle. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. jer su uključeni u registraciju. to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti. a • Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne • Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema • Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih verbalnih uputa ona ne može naučiti. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što doživljava tokom učenja vještine. kontinuirana. provokativni sadržaji za “nesvjesno”. subliminalnih eksternalnih podražaja. • kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove. prijenos. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. također 69 .2. odn. dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja podražaja.

što je potvrdilo prethodni nalaz. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija. pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena. a koji su kontrolirani odn.  Automatski procesi su: • relativno nefleksibilni. nego na riječ koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u području: (1) (2) (3) (4) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih. (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje. pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamćenju. dakle uži raspon slobodnih asocijacija.ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja. • zahtjevaju hotimičnu odn. koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija i stoga uključuje selekciju informacija.1. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje. novim i/ili nejasnim podražajima. (2) prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije. Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno. od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i 70 .3. prilagodljivi različitim novim situacijama.  Kontrolirani procesi su: • fleksibilni i adaptibilni odn. a prekidaju se odn. • zahtijevaju nehotimičnu odn. kada se aktiviraju nenamjerno. Kod svjesnog procesiranja informacija je. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz. • aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim. Automatski odn. mišljenja: što pokazuje npr. 3. Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati. • primjenjuju se u dobro poznatim situacijama. habitualnu minimalnu pažnju. dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. a ne samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”. U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja: • kontrolirano ponašanje. brzi i stereotipni. aktivnu pažnju. što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi. nesvjesni i kontrolirani odn.

Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju neugodnih doživljaja odn. što je suprotan proces od represije: kod represije se osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN. radi se o “učenju ovisnom o stanju”. koja može biti alternativno tumačenje opisane pojave. veći je intenzitet praga prepoznavanja. automatski procesi uključeni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica. BRUNER i McGINNIES. traumatskih iskustava iz djetinjstva: • FREUD tumači navedenu pojavu tzv. same ili zamaskirane drugim riječima odn. verbalizirati. slikama. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje 71 . 1947). Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podražaje.4. a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu odn. podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadržaj podražaja anksiogen.• nekontrolirano ponašanje. Osim toga. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta Nesvjesno je: • u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti. od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih procesa. represijom: pojedinac potiskuje traumatsko iskustvo odn. slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno uklanja njegova anksioznost. može ga osvjestiti kroz analizu snova. pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima. a emocionalno pozitivno obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. što je potvrđeno metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen. položaj tijela). DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka. Dakle. odn. dio mišića lica je pod kontrolom svjesnih procesa. Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje: • trebaju veći intenziteti podražaja. a kod perceptivne obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti. bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno. Nadalje.1. pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je naučen. a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. “potiskivanjem” odn. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja. a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju. • u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti. • Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha na kogniciju. odn. ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr. • treba duža ekspozicija podražaja. 3. pa njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani. pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija.

smanjenja osjetljivosti desnog oka.emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn. 72 . do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno neutralna.

neće nastojati interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu.. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat. nekog događaja kao (2) (3) Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedećim redoslijedom: (1) (2) (3) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena “Suproxin” na vizualnu percepciju.. Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija.2.3. (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn. ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena. ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora: 1. ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen. euforično (radi aviončiće od papira. čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko uzbuđenje javlja. ili ljutito odn. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja: (1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen.. prijeti i prigovara. 2.). koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj. emocio-nalni doživljaj pojedinca je zajednička funkcija odn. smije se. ubrzano disanje.1. “sa koliko muškaraca je vaša majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”. efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti (“stopala će Vam postati neosjetljiva”). tresenje ruku). tj. dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. baca kuglice zgužvanog papira u koš. uvrijeđeno se mrgodi. nastojat će interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti. i opazio ubrzano kucanje svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji. koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn. i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije. crvenjenje.. a ne kao simptom svoje neispavanosti.2. a ne zna zašto je uzbuđen. interpretacija emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije. bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. (4) (5) 73 . putem uspoređivanja sa drugim osobama. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska. svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin. dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podražaja. da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu). KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA 3. do fiziološkog uzbuđenja. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične znakove za prepoznavanje emocije. a zna zašto je uzbuđen. (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca. budući da su i kolege s kojima je u društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita. putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn.

pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost. teoriju. dok su ispitanici u • da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa. pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora. prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979). promatrajući ih kroz poluprozirno staklo. putem lažnog feedbacka).Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. Slijedeće su kritike navedene teorije: (1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. Pokazalo se. što bi mogli nazvati “mišljenje ovisno o emocionalnom stanju”. a kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu. pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju. (2) (3) (4) Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje “učenje (odn. putem uspoređivanja sa drugim osobama tako: • da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu to ponašanje podražavali. 74 . ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju. da su ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana (manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo. invalidira nemogućnost replikacije istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju. a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. U eksperimentu koji je proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca. a atribucija tog uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju.

Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: . WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna. tri dimenzije: zadatku. .sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža: • visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban.sreća se kao atribut koristi uz opaženu: • nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u rješavanju. . • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je sposoban. • konsenzus ponašanja na tri razine i • ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku. a to su slijedeći atributi: • sposobnost. WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. .2.zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža: • niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva. . jer se su u njoj obuhvaćeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se posebno trudi.težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu: • visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke.3. B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu. • visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili. antecedentnim informacijama: • distinktivnost ponašanja na tri razine. • težina zadatka i • sreća.2. Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966). dobiva stalno teške zadatke. • konzistencija ponašanja na tri razine. čas ne uspijeva u zadatku se trudi sporadično. ima sreće u A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj. • zalaganje. a lagan ako su ga riješili mnogi. 75 . Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku. eksternalnost = u situaciji.

a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. Na primjer. jer ovisi pretežno o inteligenciji. npr. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh. • trenutno zalaganje (npr. očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti. • uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha. • nastavnikova "osobna formula" je eksternalan. ako očekujem da prođem. učenje u trajanju od 5 sati) je internalan. kontrolabilan i stabilan uzrok. najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku. kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. kolega može pomoći u pripremi ispita. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti: a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu: • sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha. Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. ali to ne mora ponoviti). učenje čitave noći pred ispit) je internalan. uzrok. • i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje). očekivanja postignuća. kontrolabilan i nestabilan • težina zadatka je eksternalan. a padnem na ispitu: • i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka). • raspoloženje je internalan. B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu. • tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak. tada takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću ponoviti prethodni zadatak. jer su nalazi neodređeni. 76 . nekontrolabilan i stabilan uzrok. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju: kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan (samo)kontroli pojedinca (npr.C) kasnije je. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod zadatka odn. emocije i ponašanje. pozitivnih posljedica. kontrola zadatka ograničena ili minimalna). jer ovisi situaciji i ne može se kontrolirati. odn. Očekivanje odn. uzrok. • trenutna pomoć drugih je eksernalan. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju. smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadežnosti. Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute: • sposobnost je internalan. povećat će se očekivanje istog takovog ishoda u budućem zadatku. nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan • sreća je eksternalni. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti. ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha odn. nekontrolabilan i stabilan uzrok.

b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja:

• samopouzdanje/samopoštovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću, • krivnja ili srdžba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,

• stid ili samosažaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnošću (odn. nedostatkom sposobnosti)

• iznenađenje, ako se uspjeh atribuira srećom, • zahvalnost, ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i
najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, sreća se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponašanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao svoju sreću. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, već kod 5-6 godišnje djece. Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može biti:

• vlastito ponašanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i • ponašanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje.
Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri rješavanju budućeg zadatka. Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka očekivanja i pozitivne emocije. Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć), a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomoć. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su očigledno sposobni, a pokazuju loš učinak, kauzalno zaključujući da se nisu dovoljno trudili. Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć. 3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena), u svrhu součavanja sa podražajem (događajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na okolinu. Navedene procjene ovise o:

• karakteristikama podražaja: zahtjevnost, neizbježnost, (ne)jasnoća, • psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, očekivanja,
samopoštovanje, osjećaj kontrole,

• sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.
i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

77

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit, odn. kroz procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan (neugodan) ili neutralan. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn. osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno suočavanje sa percipiranim podražajem, koje suočavanje može biti:

1. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem, 2. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije,
što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća, što dovodi do negativne emocije straha, suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti:

• vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje minimalni
odn. neadekvatni, adekvatni,

• neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje optimalni odn. • ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje optimalni i • vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa, stoga ima poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za suočavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini, te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja.

78

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do određenog ponašanja. Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji način, putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zaključuje:

• o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu
percepcije njihovog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje heteroatribucija, a izražava se pitanjem “kakav je netko?”, nazivamo

dispoziciona

• o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. o uzrocima ponašanja drugih ljudi

i o uzrocima socijalnih događaja, na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem “zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se ponaša?”, vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.

• o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima

te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu. Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva. Atribucijsko zakjučivanje koje može biti:

1. spontano, brzo-trenutačno, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujući u svoju “intuiciju”.,

2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama: • kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim, nejasnim ili negativnim događajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. kontrole nad situacijom, socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim, neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodređene,

• kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz • kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili • kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to objašnjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego očekivani topli pozdrav. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće, ili koji su oboljeli od raka traže objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

79

Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponašanja.2. etiketiranja) vlastitog iskustva. stavovima ciljnog pojedinca ili grupe. pa zadatak ostavljam neriješenog. ovisno o našem poznavanju antecedenata. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem. što ne mora odgovarati stvarnosti. Bog). kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije. koje se odnose na moralno suđenje: npr. u skladu sa svojim znanjem. 80 . Na primjer: mogu biti sposoban da riješim domaći zadatak iz matematike. ali sam bez motivacije. i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost. Isto ponašanje možemo različito atribuirati. koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti: • identifikacijske. a različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom. a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja. mogu imati motivacije da riješim taj zadatak. kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr. Obrnuto. Ukoliko je zadatak težak. • autoreprezentacijske. • eksternalni-nestabilan.3. a različita heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja. emocijama i ponašanju. • o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe. motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak riješi. • moralne. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti dovoljni. motivaciji. sudbina. ali ne i sposobnosti. 3. Na primjer. i to su informacije koje znamo: • o ranijem ponašanju. sreća. izvan osobe odn. pa zadatak opet ostaje neriješen. Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. u osobi samoj. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu optužujući sebe za nemoralno ponašanje i. iz okoline. Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor). uloženi trud i (a2) sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima. Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može biti: • internalni-stabilan. Kauzalne atribucije U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa. kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o sebi. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju. drugi ljudi.

a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponašanja (neuspjehe). Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980). • hedonistička pristranost (self-serving bias). a može se koristiti i za njihov tretman. a manje eksternalno (aktualnom situacijom). da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe). svojim osobinama: sposobnosti.3. Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost.. npr. motiva. sreći. čime onemogućavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti. smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama. zalaganju. a druge u negativnom. Takva tendencija može dovesti do pogrešnih atribucija. roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu. • visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću.. vlastite uspjehe atribuiramo internalno. • konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se pojedinac Na primjer. a ne situaciji odn. Autori su analizirali izjave igrača. npr. dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu". Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP. drugom djetetu sa kojim se druži. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno (osobinama). konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije.. Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo. što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod životinja i kod ljudi.. ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli. a vlastiti neuspjeh više eksternalno a manje internalno. Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponašanja. U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno povezuju: • dominantni (salijentnih) događaji i • prostorno ili vremenski bliski događaji. Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih. nego što je to ponašanje u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja. ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa.Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri dimenzije ponašanja: • distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na drugi podražaj. trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn. odn.. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su 81 . i na igralištu i kod rodbine i • nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju.): npr. • konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama ponaša na dani podražaj. mladić koji se konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena. pa npr. ako je to ponašanje: • nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom.3. Atribucijske pogreške Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su: • temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač). 3.

autori su zaključili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika. iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. nego kod novinara. kao npr. Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi. a kontrolnoj da će ih pilula smiriti. Ukoliko obe pristranosti izostanu. a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima. nego fiktivnim uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja. koje se ne atribuira pravim. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili pomisli da će biti otkriven. Dok su čekali na učinak pilule.4% ispitanika. varalo je svega 17. emociju krivnje zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje).pobjede pretežno atribuirane internalnim. i emocije utječu na kogniciju. Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja. 3. Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija. u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli. mijenjajući atribuciju svog fiziološkog uzbuđenja. BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove uzročne atribucije. pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama. Na primjer. SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog uzbuđenja odn. odn. Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti. nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu. pogrešno atribuirajući uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. Premda takav način atribucije na prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi. u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56. Klijent može atribuirati uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom. Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi. objašnjenje koje se može ponuditi 82 . što je blagotvoran faktor za rehabilitaciju. npr. kod učenja ovisnog o stanju. rješavali su test kojim se ispitivao rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha"). primjereno klijentu. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi. a ne internalnim (npr. Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. drugačije nego inače atribuira svoju uzbuđenost odn. Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn.4. atribucija se vrši u suprotnom smjeru. Njena osnovna postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. a ne strahu ili sramu. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: • WEINERovoj teoriji atribucije i • SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija. Osim što kognicija djeluje na emocije. a uzroci uspjeha pripisuju drugima. a ne drugima. a neuspjehe osobinama svojih suradnika. gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi). Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu. da promijeni svoju emociju. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava. Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata. zahtjevi situacije). pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi. a uz drugu emocija straha. Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se postiže tako da je prilagođeno odn.5% ispitanika). objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije je da će doći do nemoralnog čina. U kontrolnoj skupini. (2) da je bias jači kod igrača i trenera.3. Rezultati su pokazali da je bilo više varanja u eksperimentalnoj skupini. Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate. koje dovodi do toga da se npr. neurotička anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. to predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje.

stresni podražaj dovodi do hiperventilacije. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. što dovodi do prestanka ataka. 2) slide sa riječju "šok".nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave". Lažnom povratnom informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju. na razvoju eufemističkig mišljenja. • terapija uključuje varanje klijenta. ako on kavu ne pije. da se njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok". a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje). a ne slici zmije. koje oni pogrešno pripisuju npr. Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. jer su pripisali uzbuđenje piluli. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu). 83 . • preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama. SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem. nego simptomatska. Dakle. uz lažnu normalnu frekvenciju srca. "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije. čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano. jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta. (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih slijedećim situacijama: 1) slide sa zastrašujućom slikom zmije. što nije opravdano iz etičkih razloga. lakše zaspali. a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste maloprije uzeli". Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja. koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja srca). promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće. srčanom napadu. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi. atribucijska terapija može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn. VALINS i sur. • terapija nije etiološka. Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali. Kod takvih ispitanika. kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. a drugoj grupi je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. što dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fizioloških reakcija. uz lažnu povišenu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrošok. CLARK. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati. Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka: • osobito je važno kakvo se objašnjenje daje.

dakle. i još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava.4. (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što im se u životu događa. Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. (e) vlastiti neuspjeh pripisuju (2) (3) (4) (5) 84 . svojih prijašnjih depresivnih epizoda. reaktivnim-situacionim depresijama. stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE 3. depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak. a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje kako se smatralo. razvoj i održavanje depresije. Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom “učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu negativnih informacija. a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije. nego je različita od slike svijeta nedepresivaca. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke percepcije.4. a lošije procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne. da su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni.1. najlakše.3. a podcjenjuju količinu negativnih. a nedepresivci obrnuto. iskustva u vlastitom životu.. Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. najbrže i najčešće dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn. što dovodi do “depresivnog realizma” odn. prosuditi negativnije od nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijašnjim informacijama. a podcjenjuju količinu pozitivnih potkrepljenja. Oni mogu točno procjenjivati količinu pozitivnih i negativnih informacija. (d) imaju negativno mišljenje o sebi. a ne bavi se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr. • genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može kombinirati sa kognitivnom terapijom. osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn. a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju količinu negativnih događaja. funkcionalne depresije: manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematično. negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena. (1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. a nedepresivci se procjenjuju kao uspješni. Depresivci. ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija. depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b) procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima. pamte i pozitivne i negativne događaje. čak i 10 generacija unazad. a točno procjenjuju količinu pozitivnih. već kod male djece. podcjenjuju količinu pozitivnih informacija. distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja. depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamćivanja tih sadržaja. broj kazni.: • nedostatkom neurotransmitera serotonina. dakle također netočno odn.

• procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija. putem specifičnog kontinuiranog usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje. pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni. pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom. ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju negativne. (e) donošenje odluka. Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema: (1) (2) (3) sadržane su u LTMu. (c) evaluaciju odn. (b) lakše usvajaju odn. ovisno o motivima koji pokreću osobu. Nakon toga. . a otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema. pozitivne) budući da informacijsku vrijednost novih informacija određuje stvorena negativistička shema. samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno dogoditi”. dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati. neadekvatan način selekcije i aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom. “negativno se shematizira”. procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. Navedeno dovodi do daljnjeg učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja. depresivna osoba registrira preveliku količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn. (2) što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju. unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena. distorzija: predstavljaju procesiranja informacija. ne potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle. negativne). kognitivnu distorziju odn. (4) (5) (6) što dovodi do njene dominantosti. grupiraju se u subsisteme. a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se percipiraju kao prijeteći i opasni odn. Zaključno. a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. uključujući i 85 . koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije. pamte te brže dosjećaju negativne informacije. pravila i pretpostavki o tome kakva je stvarnost i kakvi smo mi sami.internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine.  MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. kada se aktiviraju. Dakle. ugrožavajući. alternativne sheme. dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski: (1) selektivno (a) previđaju odn. interpretaciju događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane kognitivne sheme. a to pojačanje depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd. nesvjesno. Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala. utječu na (a) prijem informacija. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju: • sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja. pri čemu se aktivira ona shema koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se percipiraju kao gubitak. procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju negativističku shemu (dakle. (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija. koje prodiru “u sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. (d) očekivanje budućih događaja i konačno. hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge.

a u desno pridjeve. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni. negativistička dosjećanja. trebaju obraćati pažnju na imenice.4. što dovodi do dužeg vremena reakcije. “sputan”.  BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom pojma o sebi odvija automatski odn. 3. za pol zavisnosti: “vezan”. Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj. ne moraju a priori nužno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava.2. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. sa enormnom količinom negativnih iskustava.. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho imenice.. što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira. Kliničar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta. što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i pridodanim zadatkom. što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena reakcije. beznadežnost. a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira. već mogu ukazivati na stvarno loš život ispitanika. BECKova teorija depresije 86 . Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”. pri čemu. prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne riječi u desnom uhu odn. kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi. a u lijevo uho neutralni podražaji.dimenziju zavisnost-nezavisnost. “ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. natječe sa podražajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira. Pokazalo se da je: (1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi. duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi. (2) (3) Veća količina samooptuživanja. bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do kraćeg vremena reakcije.

“naivan sam i glup”. BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji. nevoljen i nesposoban za sreću”. To je gotovo automatski proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) očekuje. pri čemu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji izdvojeni iz konteksta). negativnih događaja. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim informacijama. Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo. Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija. te se kasnije pojačavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom. očekujući da će svi odbiti njegovu prijavu za posao. sistematskih logičkih pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu nedovoljnih. Na primjer. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan. Oni počinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu. pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe.Depresija je. Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim životnim događajima. djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene. kognitivnih distorzija odn. pojedinac može intimni odnos koji je završio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom. pun nedostataka. što objašnjava zašto depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. “nemam povjerenja u druge ljude”. Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su: (1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn.?). negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage da utječem na nju. a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr. Na primjer.”. (2) (3) 87 . pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina. depresivne kognitivne sheme: (1) (2) (3) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. Na primjer. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini. Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama. što dovodi do depresije. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn. a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim korištenjem u procjenjivanju situacije. koje se javljaju spontano i naglo. razočaranje kao totalni poraz. a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. pojedinac može primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce. prema BECKu. dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. apatičnosti. negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : “okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”. kontradiktornih i/ili neodređenih informacija. koje je u osnovi anksioznosti i depresije . Ništa mi se u budućnosti neće dobroga desiti. bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga odnosa.

EMERYja i GREENBERGa BECK . anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje. “glup”. te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora. Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su: • genetski (konstitucionalni. i traži se identifikacija boje. (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša • prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji. da se semantičke osobine riječi odn.4. nasljedni) faktori kao što je npr. (a) visoka podražljivost živčanog sistema odn. što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na pozitivne aspekte svoga života. ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno kritične riječi. • vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih. EMERY i GREENBERG (1985. Pokazalo se da su podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja. njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn.3. osjećajem bespomoćnosti. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. 3. • postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost. tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak. sa njihovom bojom. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu. nego poslije tretmana. opasnih-prijetećih i stresnih situacija. 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih. snižen prag za podražaje kod introvertiranih. za koje su duže vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn. prvenstveno faktora učenja kao što su: • postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini. MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su “nespretan”. • stanje umora. Model anksioznosti BECKa.Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom. samosažaljenje i pesimizam. ali ne i za riječi “rak”. nego ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno. Pretpostavka je. 88 . posebno u obitelji. a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad svojim procesom mišljenja. pa će ispitanici kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje. “infarkt”.

intenzivira poremećaj i održava ga. slučaju. zarobljenosti u negativne emocije. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete. a sastoji se iz slijedećih atribucija: (1) (2) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi. naprotiv. predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. kao što je to kod prognanika i izbjeglica. Depresija započinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi. neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima. i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teško mijenja. zato što se brže dosjeća negativnih informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok. pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan. loša slika o sebi. što dalje povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnostibeznadežnosti odn. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni način procesiranja informacija. a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove povezuje. 89 .4. Model uspješno tumači nastanak. rastavom braka se gubi uloga supruge). povezuje u posebne “asocijativne mreže”. onemogućavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba privređivanje). ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr. nego o njenoj okolini. a kod teške je već stvorena negativistička odn.Ostali modeli depresije (1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva “umrežuje” odn. (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba. čvor s vremenom “postaje velik” odn. npr.3. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. potencijalnih zamjenskih uloga. Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge. vlastitom sposobnosti. predodžbom o sebi. iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja. što dovodi do promjene slike o sebi. brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi. a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom. pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim ulogama. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn.4. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv” i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima. koje zanemaruju. tok i održavanje depresije. Na primjer. a ne okolini odn. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. počinje imati niži prag pobudljivosti. Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih. (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn. pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi. odn. npr. pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih. Uz intenzivnije emocije. što može rezultirati depresijom. Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline. Depresivne osobe. Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne informacije. Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja.

SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene bespomoćnosti 90 . dok na zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja. prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku. nedostatak motivacije . 3. @ivotinje koje su razvile naučenu bespomoćnost. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici. održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog zadatka. izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. Potvrđivanje očekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti. (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE. Dakle. Dakle. bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podražaja. pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi. neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena. smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti.4. odn.letargija. Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika.5. koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje. ili o dolaženju do pozitivnih podražaja. teškoće u učenju i sl. • individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se događaju neugodnosti.. koji dovodi do još manjih očekivanja. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem. U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći. što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni podražaji biti izvan kontrole pojedinca. a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo isključivo od sreće. SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podražajima.(3) koristi moralne atribucije. Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. Pokazalo se da: • nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja • depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka. • individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije. procjenu o tome kakav uspjeh očekuju. ako nauče da percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline. Navedna koncepcija nije mogla protumačiti: • nisko samopoštovanje tipično za depresivce. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima. itd.. gubitak posla. . ljudi mogu postati depresivni. zbog čega su ABRAMSON. kao što je to npr. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn.. kao što su stres.

Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročno-posljedičnoj vezi.pesimizam. • nestabilnim faktorima. • interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve a uzroke uspjeha: • eksternalnim faktorima. i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje rezultate nego kao pesimisti. poraza. čak i nakon prethodnih neuspjeha odn. šta pojedinac čini. pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima. a ne npr. kroničnošću depresije. samooptužujući se. na olimpijskim plivačima. Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može. dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje. • stabilnost/nestabilnost i • globalnost/ specifičnost. 91 . Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa snižavanjem samopoštovanja. nego i o načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe. Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam . • interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice. intenzitetom osjećaja bespomoćnosti. Osjećaj bespomoćnosti je.Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja. • stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole. • afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge. stabilne atribucije sa perzistencijom odn. lošoj sreći ili distraktorima iz okoline. prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha: • internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama. održava. odn. a ponekad i uzrokuje depresiju. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji. pripisujući teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama. s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije: • internalnost/eksternalnost . Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost. pad samopoštovanja. odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu. • motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost. drugim ljudima. jer je moguće da je takav stil zapravo posljedica depresije. a globalne atribucije sa generalnošću odn. Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje: • kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja.

Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. pa se. kao što je vlastita nesposobnost. sudbinu. tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći broj tih zadataka. upućuju i na trud. utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. tj. skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna.. a ukoliko vjeruje da njegovo (3) (4) 92 .6. Boga ili drugih ljudi. (3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet. u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u slučaj. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. i na sposobnost. neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i nekontrolabilne činioce odn.Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti: • eksperimentalna NABE kod ljudi. kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr. tada za svoje zdravlje ništa ne poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja. sudbinu. (2) vjerovanje u politički odgovoran svijet. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini. kako Rotter smatra. i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. bolje ga opisuje. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji. u dvije grupe djece. a eksternalan u emocionalnom životu). prema WEINERu (1986). Dakle. nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja. Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha. Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka. Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda. nego se. 3. a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud.. Neki ljudi. neko može biti internalan na poslu. Jedna grupa je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda. proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija.. Neki ljudi. prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sreće. sudbine. koji određuje globalnageneralizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE.4.. izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja. nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole: (1) (2) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni. eksternalci vjeruju da je sve ono što im se dešava stvar sreće. Zato LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju veoma teške zadatke. • omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća. odn. odluku Boga. uzroke: npr. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu. koje su učitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh. Boga. slučaja. a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom. pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi za njega odn. ispitanicima u toj grupi su omogućavana isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim uzrocima. brka lokus i kontrolabilnost činioca. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u nepoznatim situacijama. nasljedne uzroke ili sreću.

Na primjer: • vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu. očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu. BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa.zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja). 3. vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost. najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. ni ne počinjem učiti za ispit. ali ako uz to očekujem da nisam u stanju naučiti gradivo. a naročito su dobri efekti. trema. ali smatra da osobno neće biti efikasan u slijeđenju tog tretmana. anksioznost. (5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase. pa se ne upušta u taj tretman • pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi. koji govori o generaliziranim očekivanjima. ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh. pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor. posljedicama vlastitog ponašanja tipa “akoonda”. npr. konkretnim i specifičnim životnim situacijama: • očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora za uspješno suočavanje sa stresom. onda to vjerovanje pozitivno utječe na tok njegovog liječenja. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi. a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa. u vezi sa sposobnošću-uspješnošću uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to učiniti”. BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje nekog ponašanja. 93 . koji tokom terapije prelazi u internalni. BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn.. internalnije osobe više sudjeluju u liječenju. Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno). trud i ustrajnost u njihovom izvođenju. efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji. • očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn..). Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju: (1) (2) (3) (4) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole. očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit. npr. psihomotorni nemir.4. nego nižim klasama i manjinskim grupama. • pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja. Pozitivno očekivanje o vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost). što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje.7.

Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. • koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka. filmova. putem informacija iz medija (knjiga.  Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne su one psihoterapije: • koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost.  Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije: • prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod odvikavanja od pušenja.. kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost. 94 . • koje uključuju verbalnu persuaziju. • slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja • pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”.Ljudi se među sobom razlikuju efikasnost: u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu (1) (2) (3) sadržaj vjerovanja. doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno. Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn. zahtjevnost ponašanja: koji odn. Kako njihovo očekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije. jer što čovjek više vjeruje u svoju efikasnost. informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”. verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“.. iskazati neko ponašanje i općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na neke. kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom. tako opada razina tih hormona u krvi. Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora: (1) (2) (3) (4) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva : “kako sam se prije nosio s tim ili sličnim zadatkom?”. s obzirom na težinu zadatka odn. radi navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje. koliko težak zadatak mogu savladati. to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme.) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili neki zadatak. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u izvođenju tog zadatka i obratno. snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn.

stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete. anksiozni u novoj okolini. putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj. Iracionalne ideje. • roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje. Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. bez boli i patnje. prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja: • ostati u životu odn. a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja. ali nisu prikladne za odraslu osobu. održavaju se iz slijedećih razloga: • dijete ne može jasno i kritički razmišljati. ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. a iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju njihovo postizanje. • dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba. 95 .4. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snažno se učvršćuje. Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr. koje su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne. u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti. predrasude. • biti relativno sretni odn. iz masovnih medija). prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi. ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju. retrospektivnom kontrolom situacije. behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj. 3. Tako je. preživjeti. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne. budući da su djeca vrlo sugestibilna. Ljudi. Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što netko misli. kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku. na primjer.8. prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina: (1) (2) (3) (4) . često i osjeća. Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate. podražaju. prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. koja se. • indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja.Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom. Urođene tendencije potvrđuje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj žive. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni.

umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”. “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno. (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz (11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”. npr. bez muke i napora dobiti sve što želim.. koja ima opće ljudske slabosti i neke svoje specifične mane”. očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i “ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti” umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba. (12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek zauzima prema događajima. a ljudi koji ih čine su neznalice .) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i pokušati ih riješiti”. a život nepodnšljiv”. a ne robovati mu”. tako da mogu uvijek. u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i odgovornošću.jer se ne znaju drugačije ponašati ili su emocionalno poremećene osobe”. natprirodna sila. “ljudi koji izvode loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti nego biti voljen”.: • “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”. u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama. u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog. “najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”. koje koristi bilo u prvom licu. umjesto: “neka djela koja izvode ljudi su neprilagođena. u savšeni red: “užasno je. bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. umjesto: “kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. a ne samim događajima”. umjesto: “trudim se da se ponašam što je moguće bolje. u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna.. obzirno i ljubezno”.. sudbina. i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”. moje okoline.. pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio “nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima biti od male koristi”. Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima. u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi koji su mi važni”. to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam učiti iz vlastitog iskustva.Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja: (1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”. pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo na moje emocije i ponašanje. 96 . i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”. koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju. grozno. samo ako se odlučim da je steknem”. u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati bezuspješnom i bezvrijednom osobom”. ili će svijet postati za mene odvratan. ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu. “Vi smatrate da. trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve da se ta situacija promijeni.”). u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri.

Pojedinac pogrešno pretpostavlja da C odn. To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1. 3. naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u obzir ovaj stvarni slied događaja. pothranjuju osjećaj bespomoćnosti. koji se tumače kao opća neuspješnost: npr. odn. stabilnost. pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to rješenje”. pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event). Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja. omnipotencija.. počinje beskonačno negativističko lamentiranje. odnosno naše emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja. već ih mišljenje čini takvima. onda manje vrijedim od onih koji su već nešto izuzetno postigli”. B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn.• “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema. bezuvjetno zadovolje. što dovodi do povećanog emocionalnog uzbuđenja. sreća. neugodna emocija slijedi direktno iz A. a ne interpretacije tog događaja. i sprečavaju pojedinca da poteškoću podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. diktira) sebi i drugima da se njene želje. prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode. ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima pojedinca. smatra da su negativne emocije posljedica događaja. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doživljavanja (C) – što znači da je naše emocionalno doživljavanje nekog zbivanja determinirano prije svega našom interpretacijom tog zbivanja.). neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom. C = krajnja posljedica (consequence) odn. kognitivna procjena pojedinca o događaju A. što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem. emocionalni poremećaj) Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da “nema dobrog i lošeg. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. a ne samim događajem. • “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu. grandioznost. • “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”. čežnje i zahtjevi (perfekcija. ne Pretpostavljeni slijed događaja: A 97 . bezuvjetna ljubav. i to u skladu sa našim vjerovanjima (B). uspjeh.  Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja: (1) (2) (3) zahtjevnost (perfekcionizam. Određeni događaj (A) se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne reakcije (C). netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva. ponašanje) B = belief system: označava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe) C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (npr. preferencije. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući događaj). Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje. A = activating event: označava aktivirajući događaj (neko zbivanje. 2.. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili neugodne emocije odn. Dakle. Pravi slijed događaja: A B C Međutim. vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole. savršeni red. snizuju očekivanja vlastite efikasnosti. a ne zapravo iz medijatorne varijable B.

osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada pojedinac doživi gubitak (npr. fleksibilnije i racionalnije mišljenje.uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki objektivni događaj. Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe. U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti. dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. Pretpostavljeni slijed događaja je dakle: A → C. neizvjesnosti i rizika. ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja. prihvaćanje sebe. gubitak posla). prihvaćanje nesigurnosti. a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu. do intenziviranja utjecaja negativnih događaja na život pojedinca. ignorirajući da je upleteno i naše kognitivno obrađivanje te situacije. Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju. te posvećivanje nekom ili nečemu. 98 . B C Ellis smatra da su strahovanje za budućnost. koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja i našeg svjetonazora. već samo našu interpretaciju tog zbivanja. Međutim.

9. Klinička i statistička prognoza: usporedba 31. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko Strategije ispitivanja ličnosti Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistički model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti Razlike između laičkog i stručnog opažanja Pogreške kod procjene i opažanja 5. 20. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 30. 16. 19. 99 . faze i pravila prikupljanja podataka 26. Popis ispitnih pitanja 1. 35. 11. 17. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opažanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 22. 10. 27. logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 34. nedostaci 25. 12. ISPITNA PITANJA 4. 4. 2.1. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 18. 13. prednosti. oblici. Glavni efekti kliničke prognoze Kako određujemo uspješnost predikcije Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. faze. 6. 3. 7.4. ciljevi. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 32. 15. 24. 14. 28. 29. 8. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 23. 21. 33.

Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 5. faze i pravila prikupljanja podataka 9. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 3. Problem samoiskaza: glavna ograničenja Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije 39. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 7. Medicinski model 2. ciljevi. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi 3. faze. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 9.Glavni efekti kliničke prognoze B 1. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 4. 38. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije 5. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 100 . nedostaci 10. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Koje su mozgovne odn. Pravila dobrog opažanja 10. Model anksioznosti BECKa. Kulturalni model 2.2. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 3. oblici. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6.Q-sort tehnika C 1. Kada i kako koristimo skale procjene 5. prednosti. Klinička i statistička prognoza: usporedba 8. EMERYja i GREENBERGa 6. faze i pravila prikupljanja podataka 4. BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn.36. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8. 37. Model anksioznosti BECKa. Problem samoiskaza: glavna ograničenja 4. 42. EMERYja i GREENBERGa 40. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 4. 41. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Varijante pismenog ispita A 1. Statistički model 2.

oblici. ciljevi. oblici.7. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja 4. logika i nedostaci 1. ? 6.Pogreške kod procjene i opažanja 101 . Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 3. Kako određujemo uspješnost predikcije 7. ciljevi. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja 8. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 9. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3. Funkcije psihodijagnostike 8. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 6. Subjektivni model 2. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 4. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. nedostaci 10. Kada i kako koristimo skale procjene 4. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 9. D WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. nedostaci 8. F Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 1. faze. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 8. Koje su mozgovne odn. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 10. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 9. BECKova trijada i nastanak depresije 5. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 3. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji E 1. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Funkcije psihodijagnostike 5. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 10. Psihodinamski model 2. prednosti. prednosti. Strategije ispitivanja ličnosti 7. faze. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 9. BANDURAina teorija samoefikasnosti 6. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 5.

logika i nedostaci 5. Kada i kako koristimo skale procjene 8.Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 102 . [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 9. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7.G 1. Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 10. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 3. Psihodinamski model 2.

Beograd-Zagreb. [kolska knjiga. 1985. in RAMACHANDRAN. Cambridge.. LITERATURA • BERGER. J. Nolit.: Psihodijagnostika.: Psychopatology. THE END psiNET INICIJATIVA KLINIČKA PSIHOLOGIJA (PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIČKOM PSIHOLOGIJOM) Zagreb. B. Zagreb. E. 1986. PUSCH. ..-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 5. S. San Diego.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije.1984.: General Psychpatology. S. M. A. 1987.. 1994 • KRIZMANI].. New Yersey. O. Academic Press. • KENDELL. Hall.:The principles of classification in relation to mental disease. (ur. Zagreb.: Social Cognition. J. • BIRO.: Abnormal Psychology in a Changing World. Inc. V. 1991.. • DOBSON. S. L.. B. R. RATHUS.: Rječnik psihijatrijskog nazivlja. 1992. E. . Prosvjeta. Psihologijski rječnik. Cambridge University press. 1985. V. T. 1998. 1994. A. • FULGOSI. Prentice • PETZ... New York. M.. [kolska knjiga. Zagreb. S. M. 1990. (Ed): Encyclopedia of human behaviour. N. in Shepherd. Zangwill. u Anić. emotivne terapije. TAYLOR. . Društvo psihologa SR Hrvatske. K.. Beograd. S.: Teorije ličnosti. Zagreb. GREENE.): Racionalno• NEVID. D. S. Medicinska knjiga. • FISKE. McGraw-Hill.: Klinička psihologija. . 103 . • HUDOLIN.