Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije 1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji 1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji 1.4. Korišteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistički model 2.2.5. Behavioristčki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja 2.5.2. Opažanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Klinički intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti 2.5.8. Studija slučaja 1

2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti 2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja 2.7. Klinička prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji 2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze 2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze 2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije 2.8. Validacija kliničke metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreške 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

2

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.  Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu

klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika, provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,

• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u • u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,

ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

 Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) (2)

jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b) upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem, dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno simptomatski, a manjim dijelom etiološki,

a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1)
(2)

evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema, evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara. Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

3

životni prostor. doživljajima pojedinca. topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn.1.objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn. racionalnost . motivi. za osobine ličnosti može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa. iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja. situacija u kojoj se ponašanje manifestira. odnosi u grupi. . odnosi u obitelji. organizmičkih varijabli: npr. simptomi i sindromi. odn. crte ličnosti. kakva je dinamika razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je. (2) organizma i (3) reakcija odn. fiziološkom. genetsko naslijeđe. subjektivnost . nagoni. tipovi ličnosti.iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima. sistemi navika.2.. u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave. a koliko objektivnim činiocima. životni prostor. da li smatra da je čovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka.determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika.. uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili nasljedne varijable kao što su npr. (4) (5) FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje teorija ličnosti: (1) nomotetičnost . fenomenološko polje. u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove.idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca (nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije). vanjskog ponašanja organizma. (2) (3) (4) 4 . odn. u naglašavanju podražajnih varijabli: npr.. škola.. u kojoj mjeri su ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole. koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno različitom terminologijom.. kao što su npr. ili reakcijskih varijabli. fizikalnom i socijalnom okolinom.1.. odnos podražaj-reakcija. koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije. specifični metabolički procesi. kakva je njena struktura. faktori ličnosti. potrebe. sloboda . stil življenja. Sličnosti i razlike između teorija ličnosti Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće: (1) (2) (3) (4) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn. kojima svaka teorija daje različiti naglasak. tjelesna građa. (sub)kultura kojoj pojedinac pripada.2. u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer.. i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr. TEORIJE LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. (5) Teorije ličnosti se razlikuju: (1) (2) (3) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti.

a time i ponašanje i ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava. • fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti. • heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i (7) nasljeđe . biološki ili psihološki. razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti. Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti. njegova ličnost u cjelini. dimenzija reaktivnost .heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. • empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i (8) spoznatljivost . mjerenja i eksperimenta pri čemu: • behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti.proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju: • proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fiziološki.elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti. oblikovana odn. te su kao takvi stabilni odn. • reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te podražaje. a u kojoj mjeri su određeni okolinom: • nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. ličnosti. koje imaju objektivni pristup proučavanju ličnosti. kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn.okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem. biokemijski. putem kojih jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje: • sintetički (holistički) pristup. genetskom strukturom-predispozicijom. pod malim utjecajem okoline. naučena pod utjecajem okoline. • analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podražaj(6) homeostaza .(5) holizam . koje imaju subjektivni pristup (9) proučavanju ličnosti. pa među njima nema općeg konsenzusa. smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti. smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti. zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže.nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj mjeri istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja. odgovor. odn.  Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe: A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i 5 . prema kojem kriteriju razlikujemo: • homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam.

6 . te načine i postupke njihovog mjerenja. behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički intervju). halo-efekt. utjecaj stavova. odn. između kojih se razlike smanjuju. Strategije za ispitivanje ličnosti Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti: (1) Klinički pristup. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći: (1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika. poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu. tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima. Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije varijabli indikativnih za ličnost. koji dovodi do značajne fluktuacije odn. agresivnost. putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija ličnosti. a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju). vjerovanja i očekivanja intervjuera. koji je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama. Empirijskopsihometrijski pristup. AD2. kao nestandardi-zirani mjerni instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua. temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli. koja sadrži verbalnu. Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opažati. teorija ili mjerni instrument ličnosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim manifestnim varijablama. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. što se koristi za dijagnostiku i predikciju ličnosti. putem kliničkog intervjua. subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr. ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. prikupljanja podataka (faktografski intervju). te u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika. dominantnost/submisivnost. zatim se utvrđuju njihove metrijske karakteristike. Faktorskoanalitički pristup. nestabilnosti koeficijenata korelacije. Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih pozicija. na pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja.2. ili (b) putem konfirmatorne FA validirao određeni unaprijed formulirani strukturalni model. pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na različitim uzorcima). 1.B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja. koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka. da bi se kasnije klinički primijenili.. pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna.2. putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa: konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti). (2) (3) AD1. odn.

premda je objektivan u primjeni. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. a time i u kliničkoj psihologiji. nego su trivijalne. što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. kod kojih se realnost ličnosti konstruira. Pokazalo se. odn. osvijestiti njenu svrhu. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane. 1. savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . garbage out”) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. što varira ovisno o jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača. a “lakše gore”. pa čim se počne uobičajeno jesti. u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”. pa se npr. identifikacije. što dovodi do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu. interpretacije i imenovanja faktora. a da se povrati samo 5 tjedana. Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća.3. Na primjer. subjektivan je u: (1) (2) (3) postuliranim konstruktima polazne teorije. da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju. Dakle. a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa). formuliranju čestica u instrumentu odn.(2) (3) (4) nereprezentativan uzorak odn. kompozicija manifestnih varijabli. 7 . nego i u većoj mjeri psihoterapijom.1. (5) AD3. pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja. pri čemu se apriorno mogu izabrati ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost. što se tumači plasticitetom metabolizma organizma. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što. izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom. efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom. posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma. Pojava kognitivnog pristupa Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji. koji dovodi do pogrešne interpretacije faktora na osnovi tih varijabli. DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom. sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina prije dijete. što produljuje efekte terapije. Naime. dakle da je behavioralna terapija. koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija putem potkrepljivanja. i počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. vremenski domet terapije. U trećem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista težina. što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (“garbage in. svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina hrane.3. BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja: čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. pitanja koja ćemo postavljati. a 7 tjedana da se natrag dobije. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne. Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mršavljenja.

modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija. distorzije percepcije.Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija. emocija i ponašanja. patološkog doživljavanja i ponašanja.2. bolna sjećanja. 8 . proces atribucije. proces evaluacije sebe i okoline. suzbijanje stresa. naučena bespomoćnost. taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok. npr. što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP.3. kako ta znanja interno reprezentira odn.  Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponašanja. . tretman gojaznosti. negativističko mišljenje... nisko samopoštovanje. asocijativne mreže. npr. Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene. tretman depresije i anksioznosti. tretman ovisnosti.. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti (1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom. npr. uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji. (8) (9) (10) a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji. misli i ideja u nesvjesno. tretman odn. koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka. kako se inkorporiraju u već postojeće iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje. i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape. pripreme za bolne pretrage. pripreme za operacije. 1. neadekvatna sekundarna procjena kod suočavanja sa stresom. rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu. terapijski faktori. Na primjer. Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao: (1) (2) (3) precipitativni odn. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj. BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja. sadržaji pamćenja i mišljenja. (2) (3) (4) Pritom se koristi niz kognitivnih teorija. izrazito eksternalni lokus kontrole. kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn. negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju. pohranjuje.. faktori vulnerabilnosti odn. negativne atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije. gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. preventivu i terapiju kod srčanih bolesti.

3. kako pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na ponašanje. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne psihologije.. Na primjer. Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija. može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo. Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. osobni i okolinski. pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”. problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne situacije.. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn.3. Prema kognitivnoj psihologiji.  Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu: (1) (2) (3) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju. • loš brak. Moramo upoznati kako pojedinac percipira.Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao što su: • pomanjkanje socijalne podrške. • gubitak bliske odn. kako percipiraju. važne osobe. • labilan tip živčanog sustava. interpretira. Na primjer. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. • nezaposlenost. evaluira neki događaj i donosi odluke. svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. 9 . 1. koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu. da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje. ili da su “svi ljudi loši”.

JONES/DAVISova teorija korespondentnog zaključivanja. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. WEINERova teorija atribucije emocija. • SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti. kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje. • prosocijalnog ponašanja. ATKINSONOVa koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji. WEINERova teorija atribucije postignuća. • samopoštovanja. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije: • KELLYjeva teorija personalnih konstrukata. što je važno za prevenciju depresije i anksioznosti.(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. • teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije.bolesnik. socijalno-kognitivne teorije. • kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja. EMERYja i GREENBERGa. koncepcija o motivaciji za postignućem. kako bi se utvrdili načini modifikacije neprilagođenih emocionalnih reakcija. • model anksioznosti BECKa. kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi. Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima: • nastanka nekih emocija. FESTINGERova teorija kognitivne disonance. LAZARUSova kognitivna teorija emocija. • socijalne percepcije. • motivacije. 10 . ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivnokognitivne konzistencije. • kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije. posebno u obitelji i pri odnosu liječnik. KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema. • ELLISova racionalno-emotivna terapija. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole. kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju. kod anksioznosti i depresivnosti. koje nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije. posebno depresije i anksioznosti. Među te teorije i koncepcije spadaju: • teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa. • BECKova kognitivna teorija nastanka depresije. • BANDURAina teorija samoefikasnosti. posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr.

1.4. KORIŠTENI AKRONIMI
• AND/P • d/p • l/p • NABE • o/p • OVE • PPP • RORT • TAT = abnormalno doživljavanje/ponašanje = doživljavanje/ponašanje = ličnost/ponašanje = naučena bespomoćnost = opažanje/procjenjivanje = očekivanje vlastite efikasnosti = psihopatološki poremećaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

11

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

(1) (2) (3) (4) (5)

administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja, preventivna: radi planiranja prevencije, dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima, evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije, istraživačka: radi formiranja homogenih grupa.

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji govore “prazno”, “šuplje”, “muklo”. Nakon što je primljen, pseudopacijent nije više govorio o tim simptomima i ponašao se potpuno normalno. Autor i još sedam asistenata, sa istom pričom o slušnim halucinacijama, posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio: • da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost pisanja”, • da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”, nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici. Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

• na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom slučaju,

kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otpušteni sa dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja, ali ne i do potpunog izliječenja), ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja: pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice, kontaktu s njim, reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraćanjem pogleda i odlaskom, su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine,

• osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog • osoblje je, smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem, potrošilo minimalno vremena u

• osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema, pa
na osnovu čega je autor zaključio da:

(1) (2)

psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena, dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe,

12

(3)

postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama.

Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da opaze ono što nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraživači. Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno “lažnima”, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.

2.2.MODELI ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA
Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a počinje psihopatološki poremećaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

(1) (2)

modela, koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i simptomi.

Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni, abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani, među postojećim modelima postoje prekrivanja.

(2)
(3)

U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. 2.2.1. Subjektivni model Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. tko se ne ponaša tako nije normalan”. Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:

(1) (2)

koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć, koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.

Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

(1) (2) (3)

ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć, a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu, mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini, zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,

pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

13

te od eksplicitnih (legalnih odn.7. prema slijedećim kriterijima: 2.2. 2. Isus. zakonskih). sudjelovanje u razgovoru u društvu. emocijama i ponašanju... 2. Mojsije. posljedicom PPP. pitanje je što je to loša prilagodba..: “normalno je ono ponašanje koje se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju. mjestu definiranja: npr. dok se u evropskoj civilizaciji odn. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od implicitnih (podrazumijevajućih. uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima. kao što su Konfucije. posao.2. slobodno vrijeme. Model se često koristi u svakodnevnom životu. koje određuje kultura). Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”. a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u utvrđivanju utjecaja kulture: • na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu. Nedostatak modela je u tome što: (1) (2) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja. npr.2. Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava. veliko odstupanje od odn.. ometa se okolina. “idealnu osobu”.6. 14 . što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna. • na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi. intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva.: • u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim. 2. (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao što su obitelj. u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije. Buda. dezorjentacija odn. osobni doživljaj nesreće i patnje. kao što je to gledanje sugovorniku u oči. “lošu” prilagodbu odn. a u zapadnoj • • civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi: 1. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponašanja odn. 2..5.1. 2. 2. i obratno.3. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca. 2. ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr.2.3. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja. načinu života” 2. (b) promjena socijalne uloge u nižu. postoje neugodna čuvstva odn. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa zahtjevima socijalnih uloga. seksualna devijacija. različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća. odn.2. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje. (c) veliko odstupanje od uobičajene socijalne uloge.4. Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponašanje.

počinivši neko krivično djelo. psihički je poremećen. ekonomskim klasama te religijskim i etničkim grupama. u što spada ekshibicionizam. uz potpunu neosjetljivost na vanjske podražaje. a kod žena simptomom PPP. zrela odrasla žena se smatra submisivnom. a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija). kao što je to ubojstvo npr. na to da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP. mazohizam. koji se aktiviraju kod dijagnostičara: na primjer. manje objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac. a neuspjeh sebi. što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu depresije. Kod muškaraca. Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi žene. pa se oslobađa krivnje. fetišizam. Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo. postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena. iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju. češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima. nesamostalnom. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedeći kulturalno specifični PPP: • amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni. ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito interpretiraju. ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela. se u odnosu na žene. pa stvarno više pobolijevaju. bez djece. i upućuje se na liječenje i obratno. počinivši krivično djelo. nije psihički poremećen. u profesionalnim grupama. što dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima. način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju. koji se susreće u primitivnim društvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. a rijedak drugdje. koji mogu razlikovati dobro od zla. a češće kritizirane za neuspjeh. nego za muškarca. u odnosu 8:1. kao što su to npr. nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP: (1) (2) (3) (4) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh. što potvrđuje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi. pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo. među prijeteljima. npr. • TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponašanje putem zakona. u agitiranom i agresivnom ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne. sadizam. prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP. sve dok se ne padne u nesvjest. Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. voajerizam i pedofilija). Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu. ratni zločinci. Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju više stresa u svom životu nego muškarci. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora. Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate. koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu. ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane.• na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi. 15 . koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca. pa se ne može osloboditi krivnje.

koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje. diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili. (2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP kategorijalan.  Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima. iza kojih slijede behavioralni poremećaji: neuroze.  Nedostaci ovog kriterija su slijedeći: (1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno. što se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu. doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn. a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele normalne distribucije). odn. Statistički model Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te distribucije: (1) (2) (3) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja. odn. često ne uzima u obzir stratumske. dok se u drugoj smatra normalnom je problematičan. oštra granica. poremećaji karaktera. npr. koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”. već kvalitativno odn. velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn.2. koje odstupa od prosječnosti. koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji. koje se smatraju “duševnim bolestima”. nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju.4. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene zube. regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti.2. (2) (3) Uz statistički model se javljaju dva pitanja: (1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?. diskretno i kvalitativno različito. EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske psihoze. odn. na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja. mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije: najčešće se javljaju abnormalna ponašanja. koje se mogu izraziti normama. psihopatije. 16 . bez da se daje eksplicitni odgovor: • prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno • prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn. na kontinuumu.

id. Za razliku od medicinskog modela. koja se u svijetu napušta. koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica ličnosti (ego. prošlim učenjem.  Doprinosi psihoanalitičke teorije su: (1) (2) (3) poticajno je djelovala na mnoge struke. veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih varijabli. a posebno uz prevladavanje ida. 1977) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću.6.2. razinom aktivnosti. imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata. kod poremećaja pažnje. utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam. (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovječne žene. Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti. nego premećaj u funkcioniranju ličnosti. kod fobija. kod Alzheimerove bolesti. i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi. i time potaknula interes za znanstvena istraživanja u tom području. psihologija. Prema ovom modelu. pa je abnormalno ponašanje rezultat: (1) (2) (3) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr. promjena u motivaciji kao npr. prethodnog iskustva kao npr. kao što su medicina. u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematične semantike.2. kvantificiranje. neispoljavanje psihičke energije. posebno među medicinarima. sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamičke aspekte ličnosti. uklonila je tabue sa područja seksualnosti. posebno psihologije učenja na područje psihopatologije. a kod nas i dalje perzistira. odn.2. ponašanje je uvjetovano: (1) (2) (3) biološkim funkcioniranjem organizma. razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG. potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama. umjetnost. (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i (3) selektivne percepcije. superego). njihovo mjerenje odn. 2. dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest. motivacijom odn.5. Behavioristčki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije. (2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja (2) 17 . nezavisno od ida (4) (5) (6) (7)  Nedostaci teorije su: (1) u metodologiji: (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama.

(2) što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. odgoj sa shizofrenim roditeljem. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije. 2. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca.2. Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi: (1) (2) ICD-9 odn. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag. tretira se različitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici. a trebalo se po teoriji dogoditi. 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn.pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. neadekvatan način suočavanja sa okolinom i sl. Izvori stresa su npr. do genetske predispozicije ili dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline. FROMM. Američke psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV. koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno. Ponašanje i doživljavanje. odgoj u stresnoj okolini. najvažniji regulatori ponašanja čovjeka. ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn.8. čime se približavaju postavkama kognitivne psihopatologije. 2.2.7. fizička i/ili emocionalna deprivacija. (3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i ponašanje pojedinca. Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza. patogenezu PPP potrebna interakcija između: (1) organskih uzroka odn. a ne prošlo iskustvo. KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. DSM-III-R odn. Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori. Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca. bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP. studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). npr. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo. okolinskih uvjeta odn. 1962. na planu poremećaja u doživljavanju i ponašanju. kao što su preveliki zahtjevi okoline. bolest se neće uopće pojaviti ni razviti.Revisited. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III. Dijateza je etiološki odn. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren. sukobi u obitelji. pokretajući faktor pojave PPP. čiji pobornici Ana FREUD. pa ako simptomi na osnovi 18 . stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori.. VAN PRAAG. to se izmaštalo ili odsanjalo. uzročni faktor. ili dijateza može biti slaba. posebno za shizofreniju. SULLIVAN. koja je institucija tog modela. U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj okolini. a stres precipitativni odn. pa opet dolazi od ispoljavanja PPP.

• kompetentna je u većini životnih situacija. Na navedeni je način mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. imaju i iste uzroke odn. kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. pruža mu se zaštita i prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje. • uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima. prihvaća novine i uspješno podnosi stres. dijagnoza ima svojstvo oznake odn. što može izazvati odbacivanje i zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe. traže se organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima. da se ne preklapaju. prihvaća sebe. u nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj. . što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. Zbog navedenog. prilago-đava se okolini. iskazuje sampoštovanje. (7) (8) (9) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od organskih odn. kao što je konstrukt i “mentalni poremećaj” ili “duševna bolest”. daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka.kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu. da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP. efebofilija se smatra patološkom sklonošću starijih žena prema mladićima. dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn.odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti. kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja. svojstvima organizma. a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. prihvaća odgovornost. model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome. 19 . ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti. • ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna. ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na neki PPP. a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi. kao npr. npr. halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama. pacijent se smatra izliječenim. vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom. a kada se neki sindrom proglasi bolešću. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko liječenje. odn. simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju različiti tretman. kao što je to na fizičkom planu. Na primjer. Nedostaci medicinskog modela su slijedeći: (1) (2) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim. onanija se počinje smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste. zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose. a patološkim se smatra i nostalgija. što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn. etiologiju. uslijed višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature). “lijepi se” za osobu. već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti: (3) (4) (5) (6) • zadovoljna je sobom. “radi na svom zdravlju”. etikete. tako da se osobu zamjenjuje etiketom. somatskih poremećaja. (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”. što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe. i dobiva naziv pathopatrialgija. • ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije . a to su samo hipotetički konstrukti.

koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psihološke.9. promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene depresije. endogene depresije se smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera. uživanje droge ili alkohola.2. sindromska. koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke: npr. a u koju kategoriju bolesti još spadaju npr. 20 . Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalneegzogene depresije. (b) kemijske. neinfektivne bolesti. Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P. Na primjer. do deluzije veličine. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije. udarac u glavu. koje uzrokuju mikroorganizmi. svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija. sistemske bolesti.2. koje utječu na kemizam mozga. koja je organski uzokovana. u biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti. npr. encefalitis i meningitis. koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa. Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer. koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr. koja je uzrokovana psihološkim uzrocima. koji neposredno upućuju na organsku etiologiju. koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji. koje se svrstavaju u tri kategorije: (1) (2) (3) infektivne bolesti.

PROBLEM KLASIFIKACIJE 2. KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn. U području mentalnih bolesti je. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju. budući da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn. Svrha i oblici klasifikacije Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. grupu. Etologijska klasifikacija je najpoželjnija. definiranje manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. koordiniranosti i supraordiniranosti. objekata. SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. kontinuumima odn. a ne nakon tretmana. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete simptoma odn. najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u području dijagnostike. a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju znanja neizvediva. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama. kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata. temeljena na podacima dostupnim prije početka tretmana. sveobuhvatan popis kategorija entiteta. omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije. klasifikacija infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta. Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. biokemijskih poremećaja strukture ili funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. sistematizacije entiteta odn. čime se potiče razvoj novih spoznaja. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu. zbog nepoznavanja etiologije većine njih. Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: (1) (2) omogućava znanstvenu komunikaciju.2. Na primjer. PPP se može sprovesti na osnovu: (1) PROGNOZE odn.1.3. (2) (3) 21 . pojava i procesa u nekom području istraživanja: (1) (2) (3) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama.3. a izvediv je putem diskretnih kategorija. • dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani • hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima subordiniranosti. Na primjer. pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni (izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja. budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i predviđanje ishoda bolesti. etiološka klasifikacija za sada neizvediva. na osnovu poznatih fizoloških odn. ETIOLOGIJE odn. putem kontinuuma ili putem hijerarhije. pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu. To je danas primarni način klasifikacije PPP. Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu. • diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. ili na osnovu očekivanog ishoda poduzetog tretmana. kontinuiteta ili hijerarhije. pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama.

(2) 22 . simptomi d. Navedeni pristup proizlazi iz činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji čine klinički sindrom. Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna. e i f. odn.” Ovakva formulacija daje korisne informacije. Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostičkih kategorija: (1) diskriminativna valjanost odn. e i f su “većinom prisutni”. e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima. e i f. b i c.. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni. a kombinaciju “a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili.” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma. c. koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione definicije nekog PPP: 1.3. operacionim definicijama. e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu.2. d. d. Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih siptoma. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima. d. izbor: • ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn. neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b. • inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu kombinaciju simptoma. Operaciona definicija AND/P Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma. a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest simptoma. simptome c. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu. b. eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze.. a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma. ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a. simptom c “predstavlja valjani dijagnostički znak”. 2. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan izvor nepouzdanosti dijagnoza. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a. dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu. koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće imaju karakterističan vremenski slijed. b. Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”. diskriminativna valjanost odn.2. Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu. ključnim. d. zajedno sa barem dva od simptoma c. kovarijacija između parova sindroma minimalna. • ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. c. koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih PPP.

bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna. Budući da simptomi čine operacione definicije PPP. razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije. sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome. što npr. potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama simptoma. Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se. otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija je nužno privremena.2. doduše 23 . što je nužno jer etiološki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze. dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom. proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma. Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma. Bez obzira na navedeni trend. biokemijskim poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava. te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni. koja se zasniva na fiziološkim odn. koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja. simptomatska definicija odn. a operacione definicije čine dijagnostički sistem za klasifikaciju. Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije. (2) u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21. nije bio slučaj sa Alzheimerovom bolešću. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine: (1) (2) (3) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma jesu. identifikacija simptoma odn.(3) sadržajna valjanost odn.3. (4) (5) Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici. Navedeni problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja. kliničkih sindroma će i dalje perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze. da bi metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile prihvatljive. 2. poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr. posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo.

. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. pa su promjene. 9. imali su svaki svoje vlastite specifične sipmtome. prema International Clasification of Deseases. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim verzijama ICDa iz 1939. i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive. Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili četveroznamenkasti kod. DSM-III-R iz 1987... DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju: 24 . nakon čega slijede poremećaji ličnosti. veoma je konzervativan u promjenama. s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP. devete revizije ICD-9 iz 1979. neurotski poremećaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza. Tako na primjer.sastojao iz relativno malog broja sindroma. neurotskim poremećajima. uz pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni. (2) (3) AD2. ali koji su bili međusobno različiti odn. nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke. kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim članovima.. “neorganskim”) psihozama. nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim. Klasifikacija mentalnih bolesti odn. za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija.. a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostičkih kategorija. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: započinje organskim psihozama. jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije. što se prevodi kao “Međunaro-dna klasifikacija bolesti. a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP. Posljednja verzija ICDa sadrži također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremećajima. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostičku kategoriju. a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja. (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke termine. ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP.. U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi: (1) (2) ICD-9. premještanje dijagnostike tog poremećaja sa sindromske na etiološku os klasifikacije. itd. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom. treća revidirana verzija”. pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza. revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija. budući da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo članova. prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje. gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P. kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje verzije odn.  Nedostaci ICDa su slijedeći: (1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. a za neke PPP simptomatske odn. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi poremećaja ličnosti.. AD1. ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije.

termina “anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”. čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na dijagnozu. a što manje inferencijalan. . tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje. multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP. i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza. poremećaji spolnog identiteta. kao npr. ozljeda glave. eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze. uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE. ii. jasno. Osi kojima se koristi DSM su slijedeće: i. poremećaji hranjenja. (2) (3) (4) pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju. obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr.(1) multiaksijalna odn. Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije: 25 . na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn. sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće funkcioniranje. operacioni dijagnostički kriteriji AND/P. PSIHOSOCIJALNI STRESORI. (c) izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan. kao što je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj. anksiozni poremećaji. koja je originalno psihoanalitički termin (b) odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina. poremećaji spavanja. ali je proces klasifikacije znatno složeniji. oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu. kao npr. a stresova nije bilo. dijagnostičkih kriterija. pri čemu se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. KLINIČKI SINDROMI. poremaćaji kontrole imulsa. profesiji i slobodnom vremenu. . iv. na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP. psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika. socijalnu adaptaciju. Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo. (a) postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. diskontinuirana klasifikacija. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. tretman i/ili ishod PPP. koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn. osjetljivost na penicilin. poremećaji raspolo-ženja. shizofrenija i drugi psihotični poremećaji. iii. POREMEĆAJI LIČNOSTI. uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE. na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima. poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari. v. poremećaji suđenja i drugi poremećaji.

i budući da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija. histrionska. poremećaji pamćenja. izbjegavajuća. disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi). postavlja se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn.(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji. afektivni poremećaji. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa razvojem DSMa. psihotični poremećaji. a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi. na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na: • reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija. kognitivni poremećaji: demencije. na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi. kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika. na osi III: hipertenzija. Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP. kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi. anksiozni poremećaji. U pravilu. a nisu psihijatrijski poremećaji). 26 . shizoidna. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi. na osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se više dijagnoza na jednoj osi. na osi II: zavisna ličnost. ali dijagnoza može biti jednofacetna. poremećaji hranjenja. delirijumi. narcistička. poremećaji kontrole impulsa. prema DRAKE i VAILLANT.  Evaluacija DSMa je pokazala da: (1) (2) (3) pouzdanost dijagnoza odn. shizotipna. . ali se somatski poremećaji ne nalaze). DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II. pokriva čitav spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze. zavisna i opsesivno-kompulzivna ličnost. 1985. somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe. na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj. koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostičkog sistema: 1. antisocijalna. poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari. Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna. seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta. dijagnostički sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i ponašanju. Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima. poremećaji spavanja. diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju. poremećaji prilagodbe. granična.

• uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških. a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P. socijalnih: socio-ekonomskih.. sociokulturalnih. ali se ne približavaju zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. domovi zdravlja. mora postojati dijagnostički konsenzus ili suglasnost. koje je pitanje postalo od posebne važnosti za poremećaje ličnosti. kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja. Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatološka dijagnostička kategorija. ili općenitije. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji. 27 . ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija. nego su ekstremi dimenzija ličnosti. etničkih te fizikalnih uzroka. savjetovališta.. pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike. a manja kod ostalih PPP. • upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke • konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima. • prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma minimalna. koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. da li kategorijalni sistemi klasifikacije. a ne napredak znanosti na čemu se jedino mogu zasnivati takve promjene. 2. izraziti kao položaj na kontunuumu. dijagnostike. pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem.. a što manje inferencijalan. a ne njihovu istinsku prirodu odn. Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostičkom sistemu. psiholoških. kako bi sistem bio što više deskriptivan. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti. Dakako da je manja ekološka valjanost onih dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino znanstvena validacija. valjanost odn. a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) egodistonička homoseksualnost. pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn. pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja. diskriminativna 3. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u cjelini. koji je problem proizašao (A) iz 4.• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedeće osobine: • primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice.

a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski.3.4. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. nekog neograničenog raspona. može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija. grupe poremećaja mogu iskazati na dimenzionalan način. a dimenzionalna za kontinuirane varijable. pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih. Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. psihotičnih i neurotičnih poremećaja. Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za druge poremećaje. klasifikaciji. Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable. dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv. kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. (3) Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: (1) (2) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije. 2. • dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar 28 . često treba biti konvertirana u kategorijalnu. što bi vodilo kontinuumu. kao npr. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija. prije nego postane primjenjiva. U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna. • daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije. kod dihotomne klasifikacije: (1) (2) funkcionalnih i organskih poremećaja. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima. ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. pložajem na dimenziji. • otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička kvalifikacija je nužno privremena. diskretnu tipologiju: (1) (2) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn. dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. a ne imenom kategorije. može se iskazati algebarski ili geometrijski.• navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije. pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: • diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn. a takva klasifikacija je također prisutna u području PPP.

u testsituaciji i testovi ponašanja. dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene. studija slučaja. Nakon što je određena priroda varijable odn. • jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn. kognitivni testovi (npr. onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli. ispitivanje mentalnog statusa. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?. Cornell Index). neuropsihološke baterije. uz korištenje kliničkih postupaka opažanja i procjenjivanja. klinički intervju. kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. pojedinog PPP ili grupe PPP. projektivne tehnike. 29 . problemi-ma (2) I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima: • koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje među njima?.pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata. upitnici i inventari ličnosti (npr. biografski pristup. može se pristupiti njihovom mjerenju pri čemu: (1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali. opažanje znakova i simptoma. WAIS). MMPI.

4.4.2. kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje. • ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn. kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratični). • ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli. nediferencirano. kada primjenjuje globalne tehnike kao što su klinički intervju i projektivne tehnike. načina i sekvenci opažanja. na osnovu čega su moguća intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini. (b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja.4. Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema. kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja ili U pravilu.1. ali se u pravilu počinje sa kliničkim intervjuom. kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti. dok je laičko slučajno. • o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje. • objektivizirano definicijom mjesta. vremena. Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće: • opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja • opažanje znakova i simptoma • opažanje putem skala procjene • projektivne tehnike • samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti • klinički intervju • biografski pristup u ispitivanju ličnosti • studija slučaja • tehnike za opažanje vlastitog ja • ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn. što utječe na način odn. OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE LIČNOSTI 2.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je: • namjerno. pristup u mjerenju koji može biti (a) grupni (normativni). tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi: • o teoriji uz koju pristaje kliničar. predmeta. 2. 30 .

2. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine.3. • dijagnostički kriteriji i • dijagnostičar.4. koji ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije. pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca. 31 . a manje eksternalno (situacijom). pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog. logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane.4. dominantne osobine. pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivača da daje različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju. a manje točno osobe koje su različite od nas. Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima: (1) (2) (3) (4) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične. pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog. ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije. pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti U idealnom slučaju. aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opažača. 2. po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način. temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira više internalno (osobinama). iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine koje procjenjuje i općeg dojma odn. psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable: • činjenice o psihofizičkom stanju. konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage. stroge ili umjerene procjene. socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne. pogotovo ako se radi o neuspjehu. a osobine dijagnostičara irelevantne. pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o utvrđenim činjenicama. ponašanju i ličnosti pojedinca.4. jer su dijagnostički kriteriji konstantni.

koja obuhvaća: • stručnost (znanje) i kliničko iskustvo. 2.4.sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi.. • socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama. halo-efekt. • specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne povećava nužno pouzdanost kliničara). nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja. posebno pouzdanosti i valjanosti. istraživanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate. jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu.proces opažanja i procjenjivanja i . visoka socijalna inteligencija odn.. emocionalna ili “vruća” inteligencija. • specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba. Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP. • prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta. implicitna teorija ličnosti. • nezainteresiranost za probleme klijenta.. a odnose se na: .. treba eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati. 3. pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju. a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih. 2.Međutim. 6. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda. distanciran odnos prema “vlastitom ja”. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja. kako opažači ne bi subjektivno određivali što opažati.. • ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr. • rigidnost odn. dok nepovoljno djeluju: • pretjerana samouvjerenost. 4. pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem pacijenata. kompetencija dijagnostičara. 5. 32 . visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici. koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati: • vrijeme.5. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe. specifična ponašanja. posebno u timskom radu. socijalne interakcije. • percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari kod sebe nezadovoljni. mjesto i trajanje opažanja.. pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na dijagnostičku procjenu: 1. iskustva koje je ograničeno odn. • socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu.

posebno manjinskim grupama. • timsko opažanje. stupnjeva ilči razine. (b1) individualno ili (b2) skupno. • reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn. • sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je: • skupno. opažača-procjenjivača): • kompetenciju: stručnost odn. • poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”. jer više opažača povećava pouzdanost opažanja.• način opažanja: (a1) direktno odn. kroz polupropusno staklo ili skrivenim kamerama. jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja. skale procjene. video-snimanje. npr. a poboljšanja instrumenata uključuju: • reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5. odn. • specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike. • objektivizirano. • prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini. implicitna teorija ličnosti. tokom intervjua ili (a2) indirektno. • psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti.. • način registracije: bilježenje.. • standardizaciju instrumenta. • poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr. lična jednadžba. 33 . ljudi na selu ne govore spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima. posebno skala procjene. • višekratno odn. koje je pouzdanije jer se zasniva na većem broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja. čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno poželjno ponašanje). u dužem vremenskom periodu. znanje i kliničko iskustvo. Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn. jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost.

2. te psihometrijski problemi: očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće. provodi se tako da ispitivač organizira psihološku test-situaciju npr. što ovisi o motivaciji ispitanika odn. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog. (2) Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći: 34 . svađe.. [iroki raspon ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj varijabli koje su međusobno nezavisne. (2) (3) Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji: (1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu. mucanje. Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA LIČNOSTI 2. “vremenski uzorak ponašanja”. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. registriraju se različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja. i u kojima se prati njihovo ponašanje. o tome koje aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati. tikovi. (1) problem valjanosti opaženog. koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno. uzorak kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn.. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji. da li • koje su situacije relevantne odn. laboratorijskoj situaciji.5. kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII. a ne znamo koji je od njih valjano opažao. Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services). Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. u test-situaciji i testovi ponašanja Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo. Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći: • koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju. i dobiva se tzv. pri čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju. pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje nije više spontano. socijalna participacija. što nije garancija veće pouzdanosti. koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. i o prirodi varijabli odn. a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. problem pouzdanosti opažača.1. npr. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja. Sastoje se iz različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne.5. opažanje epizoda ponašanja odn. indikativnim za ličnost. dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane. epileptički napadi. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu toleranciju na frustraciju. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji. pri čemu se jedna ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci. Opažanje ličnosti testnoj odn. i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni uzorak ponašanja”.

koji nisu podložni objektivnom mjerenju ni brojanju.3. koje povećava pouzdanost procjena. Opažanje znakova i simptoma Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn.(1) (2) (3) skupe su: zahtijevaju puno vremena. opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja. drugim instrumentom ili promatranjem. zahtijevaju timsko opažanje.5. PPP klijenta. • preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman. namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod normalne i subnormalne djece od strane roditelja. 2. Skale procjene Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponašanja.2. i članovi obitelji pacijenta. a • inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje. • primjeniti ih i postaviti hipotezu. pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima. psihozu. Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn. • sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata. 35 . pa se više koriste u istraživanjima. Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene: • DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti.4. njegov kognitivni status i obrazovanje. Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje.5. Sastoje se iz niza tvrdnji odn. • testirati hipotezu naknadnim intervjuom. u prva tri dana hospitalizacije. • skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi koji ukazuju na depresiju odn. osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao što su npr. uz uvijek ista pitanja na koja ispitanici moraju odgovoriti. ali nije ekonomično. pa se koriste na slijedeći način: • prije primjene saznati što više o problemu klijenta. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj strukturi ličnosti. 2. 2.5. liječnici te posebno medicinske sestre. budući damnogi pacijenti lakše razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima. budući da isto ponašanje može imati različitu motivaciju. Upitnici i inventari ličnosti Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti: • upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua. Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana. Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili čestine tog ponašanja kod neke osobe. a daju ograničenu količinu podataka. a manje u kliničkoj praksi. npr.

putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised. objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika. mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima. (b) koliko dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom. • niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0. tokom hospitalizacije). što ih može navesti da • rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi. što može otežati • omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni. rijetko. • procjene drugih ljudi (iz obitelji. • interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna analiza rezultata. mjera nekog konstrukta. sa radnog mjesta). stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe.) • postoji mogućnost preferiranja neiskrenih.  Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti: • ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja. i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. • rezultati dobiveni na sličnim instrumentima. Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka: (1) stupanj izraženosti odn. jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili. 36 . • ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima. • ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne. socijalno poželjnih odgovora. ponekad. (2) (3) Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao što su: • naknadno praćenje ispitanika (npr. što može navesti kliničara na pogrešne zaključke. • ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se problem značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat. oni ne kopaju po sebi nego u vrtu. nasumce zaokružuju odgovore. neuroticizma i psihoticizma. uvijek/. ali mnogo manja u kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene. npr. 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije. putem BDI (Beck Depression Inventory). ekstraverzije. odn. stupnju čestine/intenziteta (nikad.. često. književni jezik. pogotovo individualna. npr. kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama. jer isti ukupni rezultat može proizlaziti iz različitih odgovora. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA. ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje.. npr. komunikaciju dobivenih nalaza.40). što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika. Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti: • • • • jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo. npr.

2. Upitnici i inventari ličnosti su nužno. osim što se smanjuje ispitna anksioznost. ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je.Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako: • da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja. ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika. a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom. potreba i želja. Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije. BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili nešto drugo. intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca. testovna projekcija u skladu sa sugestijom.. na percepciju i osmišljavanje neposredne situacije. Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije.. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr.5. čita i komentira pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje. EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja. bilo negativnog. Dakle. • da kliničar sjedi sučelice ispitaniku. a ne samo negativne aspekte. što je u skladu sa Freudom. BELLAK . Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: • • • • DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu. dakle svako djelovanje prijašnjeg iskustva. ličnost. da je percepcija pod djelovanjem: • vanjskih faktora: prirode podražaja i • unutrašnjih faktora: intenziteta motiva. radost. ali ne i dovoljno sredstvo.5. postavljena uobiča-jenim govornim jezikom. Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna. Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala: 1. 37 .. Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja. Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima. Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn. te osobina ličnosti. što se naziva projekcija iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno ispitivati i njegova ličnost. BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije. Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima. dozvoljava mu da pita što mu nije jasno. da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski faktori. žalost. bilo pozitivnog. 2. STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja. pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena. ali se time poništavaju prednosti upitnika. čime se. u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira čitavo svoje iskustvo odn. nakon čega primjenjuju TAT.

a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti). rekonstruirati. koja se smanjuje osmišljavanjem situacije kroz projekciju svojih želja. a ne atomistički. ali su u skladu sa aktualnom. • percepcija djeluje na ličnost pojedinca. što je evidentno kod psihotičara. bez iskrivljavanja. crtanju.. ovisna o strukturi ličnosti. pa se mora promatrati odn. nepoznatim situacijama. [to je veća anksioznost. Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva. (2) (3) Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika: • ličnost je proces. u novim. 38 .). pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja. i taj razvoj traje čitav život. dodavanja. što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji. interpretacije. • ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca. glumi. projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što pojedinac percipira odn. koje podižu razinu anksioznosti odn. a ne na situaciji. to ima više projekcije odn. na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju ekspresivne reakcije. nejasnim odn. sliku o sebi): • pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu. tjeskobe. Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju: (1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija. • pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne aspekte te slike. zahvaćati u cjelini. što omogućavaju projektivne tehnike. Odnosi se na slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doživljaj vlastitog ja. Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli. • pojam o sebi može biti nerealitetan. pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije. ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija. a ako se slika o sebi promijeni. željama i osobinama ličnosti. strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama. • ličnost se formira kao cjelina. • ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono. • pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi. dolazi do prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom. ovisna o podražajnoj situaciji. pa se može novim iskustvom promijeniti odn. • pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi.. taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života. selektivnost percepcije.Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu. gestalt zakonitosti percepcije.

• ne mora biti vezana za interpersonalne odnose. postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona reakcija. a obrambena iz realne životne situacije. • JUNGov test asocijacija 2. pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti. tokom ispitivanja od strane ispitanika.  Razlike testovne i vantestovne odn. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal: • RORSCHACH test 39 . ima manje posljedice po integritet nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma. nestrukturiranost. a od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate ličnost u cjelini. inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost. kojeg ne omogućavaju druge tehnike. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal: • test nedovršenih rečenica. ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu.  Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike: (1) (2) (3) (4) (5) osobine podražaja: neodređenost odn. što će se pojasniti u nastavku. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja: • proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja. čime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika. osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora. inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata. osobine upute: uputa podstiče spontanost. razlikovanje testovne i vantestovne odn. • može biti osviještena neosviještena. a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. obrambene projekcije. a obrambena ostaje ličnosti nego što su posljedice • ako se ne koristi. Projektivne tehnike se dijele na: 1. a obrambena se odnosi samo na motiv obrane od anksioznosti. Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su: (1) (2) (3) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna. • otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca. • test konformnosti slobodnih asocijacija. da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mašte). Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost.

ponavljanje sadržaja (već je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost). • BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija). ispitanika u doživljavanju i ponašanju. iskazane tendencije Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio na osnovu vlastitih emocija. Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija.. stavova. za riječ gore je riječ dole. pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti. za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo. 40 . “Volio bih znati. tehnike aranžiranja: • test svijeta • LOEWENFELDov mozaik test.. originalnost. Odgovori se analiziraju: • prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora. sumnja se u latentni psihotični proces. Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina: • način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme • način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja latencije. • KAHNov test aranžiranja simbola. Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947).). pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom na sadržanu projekciju. tehnika ekspresivnih pokreta: • test crtanja slike čovjeka ili slike porodice. • test crtanja kuće/stabla/osobe. npr. je prisutna kod većine ljudi (npr. kojeg prati sistem za brojčano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni. Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih rečenica u prvom licu jednine.. Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni. kvalitet izražavanja. broj riječi u dopuni. bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi. samo se koristi verbalni podražajni materijal. • igra. • prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija. • ROSENZWEIGov test frustracije 3. misli i želja.• test tematske apercepcije (TAT). prisutnost simbola. koja može biti klinička ili selekcijska.” ili u trećem licu jednine (koje više potiču otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju koja im padne na pamet. • analiza rukopisa 4.. • psihodrama. Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produženo vrijeme reakcije. preciznost izražavanja. što liči TATu. Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča.

vatra (Fi). Postupak se može više puta ponoviti. unutrašnji organi (At). javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 20-30% od R. 2. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R. motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati što više odgovora ili se ograničio samo na jedan. realistična percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 70-80 % od R. 6. a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije. a navodno ukazuje na inteligenciju. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 0-10 % od R. Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama): 1. a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i logičan način. 4. može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme. originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora. 3. u skladu sa listom uobičajenih odgovora većine ljudi. formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore: • upotreba samo oblika mrlje (F). očit-realističan detalj (D). a • “dinamičnost” odn. a navodno ukazuje na djelomično kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat. a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe očiglednih činjenica. a studenti i visoko-obrazovani 3-5. • upotreba samo osjenčanosti mrlje (N). a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju. religija (Re). 5.. krv (Bl). 41 . na ego-snagu. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. umjetnost (Ars). ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30 odgovora ukupno).. ukazuje na nekontroliranu emocionalnost. lokalizaciju odgovora na površini podražaja: • na čitavoj mrlji (G). a sekundarna je upotreba forme (CF). kontroliranu emocionalnost.. • upotreba samo boje mrlje (C). posebno na nekontrolirani bijes. javlja se u postotku 2-4 % od približno R u protokolima normalnih ispitanika. a navodno ukazuje na samokontrolu odn. mrlji tinte (5 crnobijelih. RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na njima. navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju. što navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost. utisak pokreta mrlje (K). (2) netočna percepcija forme (F-) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R. a sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 4-5% od R. a prisutna je u oblicima (1) točna. sadržaj odgovora: čovjek (H). • na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. životinja (A). a navodno • upotreba i forme i boje. i (2) primarna je upotreba boje. popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30. • na podlozi (S). ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. neobičan-bizaran detalj (Dd). pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim zabilješkama. fizički predmeti (Obj). javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 30-50 % od R.

• može se koristiti kao stresni intervju. Također koristi mrlje tinte (njih 41). Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha. • osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja. • postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara. idiografsko-kvalitativnu metodu. pa je test za neke ispitanike kontraindikativan. jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. jer ispitanik ne zna njihovo značenje. Nedostaci RORTa su: • individualna i stoga neekonomična primjena.Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. 42 . riječ je o paranoji. Prednosti RORTa su: • originalnost. Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji. Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom poviješću ispitanika. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost. ako se vidi puno očiju. radosti.  HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. ali za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliničara. • bogat kontakt između kliničara i ispitanika. • stresnost. koja onemogućava kvantitativna • osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje. Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. • zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati. • isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika. različite odgovore različitim ispitivačima (sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore). budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike. • predstavlja grubo mjerenje. • primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača. osjećaj ugroženosti. • rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika. prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe. • predstavlja subjektivnu istraživanja. npr. • odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua. • test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju. jer daje relativno mali broj odgovora. • na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama. pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na percepciju i mišljenje. žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon pokazivanja slike.

čuli od drugih ljudi. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline. ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan. pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče: 1. Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču. 5. iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici prikazane. teoriju ličnosti MURRAYa . • validacijske studije testa nisu jednoznačne. ili napiše priču. Kao podražajni materijal postoji 30 spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika. Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935). heroj priče. Na primjer. na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma. 4. a to bi bile one koje se ponavljaju u različitim pričama. ako se test primjenjuje individualno. turobna slika potiče neugodne asocijacije i sjećanja. ili pričaju o događajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva. a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca. Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn. za razliku od RORTa naglašava više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. • za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i • validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno opažati. • neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu pričati priče koje su pročitali. ispitivač ga na ispušteno podsjeti. ishod priče (sretan ili nesretan). ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP. Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive. U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. 2. potrebe sadržane u priči. Osim za odrasle. 3. ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada (sadašnjost). kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca. pa je problematična njihova podražajna vrijednost: test treba renovirati. pri čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida. koje su sami doživjeli. 43 . • ocjenjivanje priča je impresionističko. prisutni pritisci iz okoline. Ako neki od navedenih aspekata ispusti. gledali na filmu. postoji verzija testa i za djecu (CAT). potrebe i želje. Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču. bogatije odgovore. TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi. Nedostaci TATa: • koriste se staromodne fotografije iz časopisa.

Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost. utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim odn. Od ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. uloga sina. od engl. što ta osoba voli i sl. (2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test..: house/tree/person) se traži od ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom. za razliku od RORTa i TATa. Test daje dobar uvid u dječju percepciju svijeta i u odnose u obitelji. razbijanje vrijedne vaze u gostima). tko je ta osoba. koji nastoje zahvatiti ličnost u cjelini. Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet. prilagodljivosti pojedinca okolini. koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece. tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana. (1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe. osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. pri čemu kliničar može igrati ulogu oca). Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji. (3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života (npr. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem vlastitih životnih uloga. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr. koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata. Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno iskazalo. pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo. Koristi se kao dopuna testu čovjeka Goodenougha. 44 . ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj.  Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece. Zadatak ispitanika je da u prazan prostor. (2) često se događa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju. U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara. te nepostojanje normativa.  BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline. Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji. 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno).  Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline. koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će riječima ta osoba reagirati na situaciju. a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati. pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana riječima i/ili postupcima druge osobe. Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn. Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije.

sidro. da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno 45 . pod pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem. pas. • uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu. i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika. Nedostaci projektivnih tehnika su: • subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima. • odgovore je teško kvantificirati. • za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike • kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika. Interpretacija je relativno komplicirana. Posebno je važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem klienta. roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim.. Danas se projektivne tehnike koriste za: • uvid u socijalnu percepciju ispitanika. početna hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju. Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta. • navođenje ispitanika da priča o sebi. Također ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti. • uvid u međuljudske odnose ispitanika.. srce. Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr. ako je ispitanik dijete.  LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat. Klinički intervju Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama. zvijezda. jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije psihotičara. sa Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju). Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost pločice i boje). . strah. koja sadrži verbalnu.) koje ispitanik treba složiti prema danoj uputi. a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem. ambivalentnu (neodređenu) situaciju.. • analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. 2... a valjanost nepoznata. trokut. pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće provjeriti. • “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren. pospješiti raspad njegove ličnosti. KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija. Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav.5.6. mržnja. socijalni radnik. Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što su članovi obitelji. a koristi se i za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju).. svećenik. behavioralnu i emocionalnu komponentu. nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn. .

dijagnosticira specifične probleme ispitanika. koji će usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije. omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena. atmosfera je opuštenija. u skladu sa čime intervjuer postavlja pitanja. Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. što ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva. kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti. pod pretpostavkom da klijent najprije iznosi svoje najizrazitije probleme. (5) Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) omogućava spontanu odn . prirodniju i fleksibilniju konverzaciju. jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn. kod kojeg je definiran cilj intervjua. slično metodi usmene ankete. pa se različitim ispitanicima postavljaju ista pitanja. u skladu sa tim ciljem. a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara. kako su odgovori manje kontrolirani. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. prisiljavati na razgovor. Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) olakšava rad početnicima. kod kojeg je definirano područje odn. na osnovu čega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. Intervju može biti: (1) (2) (3) strukturiran. na koje standardizirani intervju može biti neosjetljiv. Tada se klijenta ne smije prekidati. slobodan (nestrukturiran). kraće traje od nestandardiziranog. omogućava kvantificiranje podataka. izostaviti važne informacije. . intelektualni i socijalni status klijenta. a pitanja se postavljaju slobodno. omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem. što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema. tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni. Prednosti kliničkog intervjua su: (1) (2) (3) 46 služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem. posebno s obzirom na značajne druge. tematika intervjua. njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji. što olakšava istraživanja. omogućava individualni pristup svakom klijentu. kod kojeg su pitanja unaprijed definirana. najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca. omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema. klijentocentrični). Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije.funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja. intervju može biti direktivni (autoritativni. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio intervjua. polustrukturiran. klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni.

(4) (5) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika. • precipitativni i vulnerabilni faktori.5. Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu kao što su: • tok emocionalnog. (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno poželjnih. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti. socijalnog i spolnog razvoja. na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i karakterističnih oblika ponašanja pojedinca. Usprkos nedostacima. utjecaj stavova. “radna dijagnoza”. poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i ponašanje. • socijalno-kulturalna pripadnost. kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna). dominantnost/submisivnost. omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad superiornija od statističke integracije. sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih na taj razvoj. • tok obrazovne i poslovne karijere. koja se može mijenjati u toku primjene i prilagođavati kljijentu. klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti. koje trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. što potvrđuje činjenica da se nalazi kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti. • životne krize. • centralni interesi. pristranosti intervjuera: npr. 47 . tzv. halo-efekt. Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. • aktualno zdravstveno stanje. (6) Nedostaci intervjua su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. agresivnost. • prisutni i prošli psihopatološki poremećaji. čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza. njegove nalaze treba smatrati indikacijama. 2. vjerovanja i očekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka. vrijednosti i stavovi pojedinca.7. na koje druge metode mogu biti neosjetljive. predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu. a ne nužno istinitih odgovora. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostičkih sredstava. kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua.

sprovedena. • imati u vidu uzrasni. ako je opservacija kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti ispitanika. • analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji. • analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici. sudski spisi. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja). Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti pojedinca. U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata. posebno glede kritičnih životnih događaja čime se dobiva • analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma. Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru za sistematičnost u sakupljanju podataka: • sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost.8. sindromima odn. • podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću. heteroanamneza.. Studija slučaja Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima. medicinski dosjei. nakon čega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. raniji psihološki nalazi. • duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem. obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika. . koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti). pisma. Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja: • predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu.5. • integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja. kojim se dobiva autuanamneza. crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda o/ p ličnosti.Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi. • podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju. jer su pod utjecajem psihološke cenzure i zaboravljanja ispitanika. 48 . intelektualni. • procjene slučaja od relevantnih drugih. • predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup.. umjetnička djela (literarni sastavi.. 2. Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz: • životopisa.

manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo. “gdje se sada nalazimo?” (grad. vremenu i prema osobama odn. kako bi se ispitaniku olakšala diskriminacija. • motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane. godišnje doba. • raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka. artikulacija. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa shizofrenijom. situacijama ili idejama. euforija. stigmate. za davne događaje. 2. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara. facijalna ekspresija.10. pri čemu se procjenjuje: • prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće. nakon čega se izračunava korelacija procjena. • afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima. Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim. tjelesna građa.. geste. ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor. suha usta.. 2. šminke. seksualnosti i socijalnih motiva. izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga. apatija.5. ljutnja. npr. pri čemu se procjenjuje: • orjentacija u prostoru. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja. • pamćenje: za skore događaje. 49 . držanje i pokreti tijela (globalna motorika).. usiljen. sadržajni aspekti govora: jasnoća i adekvatnost. pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. i • percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja. • verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije. znojenje. osobama. tremor. dan. sat). Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na: 1.9.. prisutnost konfabulacija. • neverbalno ponašanje: kontakt očima. npr. odn. kontakt sa okolinom: pitanjima “kako se zovete?”. jednostavnim zadacima. • pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa. bizarnosti u ponašanju. formalni aspekti govora: kontroliran. pri čemu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu. je Q-tehnika sortiranja. npr. grimase i manire. govorne navike odn. koje klijent ne može razlikovati od realnosti. anksioznost... teško disanje.. pri padu knjige na pod. intoksikaciju ili shizofreniju. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta. 2. odjel). prikladnost smijeha. glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn. bolnica. nakita.5. pojma slike ili predodžbe o sebi. Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta.Tehnike za opažanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza. mjesec. ”koje je vrijeme sada?” (godina.Zbog važnosti terapijske studije slučaja. za postignućem npr. frizure.

interpretacija izreka.. ne razmatrajući posljedice svojih odluka. 50 . koherentan. optužuje druge. opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne distorzije. na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosječno.. i da li sadrži fiksne ideje. ili blokiran. logičan i • uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem. rješavanje jednostavnih aritmetičkih zadataka. • forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan..• generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora. da li ga prepoznaje ili ga negira i • suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno. (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa. posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost. usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema. prosječno i ispodprosječno inteligentne. Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora.

koja ne mora biti efikasna u rješavanju ostalih subtestova. rST. WAIS (Wechsler Adult Intelligence Scale. bolji učinak postižu računovođe i trgovci. odn. zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti. • za procjenu inteligencije djece: WISC (1949). Rezultat u subtestu ovisi o stupnju školovanosti ispitanika.6... zasićen generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva navedena pojma slična. pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve. što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno.” odn. rST. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Bizarni idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat.UTR = 0. među nižim rezultatima. sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja.0. od lakših ka težim. sklop različitih specifičnih intelektualnih sposobnosti “. Zadaci se prezentiraju usmeno. Psihodijagnostička procjena inteligencije Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene: • za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939). Prateći komentari ispitanika daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka. U ovom subtestu se također koriste poslovice.1. PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIČKOJ PRAKSI 2. bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom.70. Ne traži se sofisticirano akademsko znanje. zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom. 2 boda). čije značenje treba ispitanik protumačiti odn. a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja. među nižim rezultatima.6.. (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj pažnji rješavača. Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom inteligencijom.2. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. rST. unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova.ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom mišljenju. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike. treba pokazati da ih razumije..UTR = 0. računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na razini znanja iz osnovne škole. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika.  VERBALNI TESTOVI su: (1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se traže različita znanja odn. nego poznavanje bazičnih i općih činjenica.UTR = 0. razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika.60 .. a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom. 1955). Svaki subtest je za sebe homogen odn. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti.. ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju. rST. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu inteligenciju. Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr. Velika razlika između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP. Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0.80. (2) (3) (4) (5) 51 . koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik.UTR = 0. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn. koji im je zajednički pojam. svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”. a ispitanik ih mora riješiti bez olovke i papira.80.. informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti.80.. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost. 1.

(6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn.Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za ispodprosječnu inteligenciju. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom. sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik. a ispitanik treba utvrditi što nedostaje. upute prilagoditi ispitaniku. dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog. zasićen neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene. Učinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika.30 . ali nema uvida u odnose među dijelovima. (2) (3) (4) (5) Brzina odn. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje. faktorom pamćenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva. kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve bodovati njegov učinak. bijele i crveno-bijele plohe. među nižim rezultatima. (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu. . kodiranje (mjeri brzinu percepcije. a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predložak. slaganje kocki (ili: KOHSove kocke.UTR = 0.UTR = 0.. okulomotorna koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost. osim onog koji se trenutačno koristi. onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol.. ali izbjegavati sugestivna pitanja.  NEVERBALNI TESTOVI su: (1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama.UTR = 0.70. te za postavljanje projektivnih pitanja. bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik. zasićen generalnim faktorom. Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem: (1) (2) (3) (4) (5) (6) 52 držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal. Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede. rST. rST. već ga je potrebno iznova konstruirati. jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji. mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze. koja ispitanik prepričava u svom odgovoru. fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida. Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom. mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija događaja logična.0.60.. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja.60. a zadatak ispitanika je da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga događaja.UTR = 0. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga.. rST. učinak najizrazitije opada sa dobi. obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovršavanje slika. i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove.60. postavljati dodatna podpitanja. . za koje ispitanik mora izreći značenje. a ovisi također o raspoloženju i koncentraciji ispitanika. Kod ovog subtesta. rST.0. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1) ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima. riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno.50 . pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka. gruba i fina. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika. a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u vremenu od 90 sekundi. Niski učinak imaju ispitanici sa tremorom. ni odnose među dijelovima. (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća što treba sastaviti.

neverbalni i globalni. razumijevanje i redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost. 45-54. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine. pamćenje i kodiranje.Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka: (1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10. Interpretacija učinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata. (2) Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike New Yorka oba spola. 18-19. ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor. a ne o apsolutnim indikacijama. opći ili ukupni. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi između 20 i 34 godina. a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ). dobi od 16 do 64 godina. kada je jedna sposobnost izrazito razvijena. 20-24. posebno za sve subtestove. Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina.. tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni. standardni rezultati. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji. kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije dopuštena. pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije. državljana SADa. koji ukazuju na poremećaje u sintezi i organizaciji informacija. davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obaviještenost i rječnik. pa se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100. za dvije grupe subtestova i za cijeli test. koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte. Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu normalnih ispitanika. Verbalni. ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih sposobnosti. Može se. koji su komparabilni i koji izražavaju učinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji. čime se dobivaju tzv. neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje. sa 7 dobnih skupina: 16-17. treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o mogućim indikacijama. 25-34. standardni rezultati u verbalnim. • za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno • za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje. na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti. koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa. ipak reći da se većina PPP očituje na neverbalnim subtestovima. a σ = 3. neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine. možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno. 3544. 53 . 55-64. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju. koji • za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost. Poznate su slijedeće moguće indikacije za PPP: • za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje.

fiziološkog poremećaja) ili privremenog opadanja efikasnosti. krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn. pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne. šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima).(suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). brže a kod drugih kasnije. brže opada učinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim. (2) (3) 54 . QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost. dopunjavanje slika. 2. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku. nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći: (1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka. sporije. kvantitetu. koji je nedostatak ispravljen izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn. kao da nije uopće određivan. opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehaničke traume.Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine autor je uočio da: (1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona. kvaliteta inteligencije. (2) (3) Opažena pojava je navela autora da zaključi: 1. i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane. na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. • QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj mentalne deterioracije odn. promjenu učinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine: • subtestovi otporni na promjene odn. sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje. fazu platoa i fazu opadanja. nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD. računanje. koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje. nestabilni tokom vremena. Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način: • QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju dijagnostičkog suda. stabilni tokom vremena i • subtestovi neotporni na promjene odn. odn. sastavljanje kocki. opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini. infekcije ili organskog odn. što bi imalo slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednačile. shvaćanje. nego se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn.

(od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora. Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa. jer su testovi ličnosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup. Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. Na primjer. transparentno priznanje poremećenog mišljenja ili emocija.2. koja su indikativna za PPP. paranoju.(od correction) skala: procjenjuje defanzivnost. Minnesota University) što je bila značajna inovacija. Dakle. MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih. na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno). a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP. histeriju. slučaju. nema facijalnu valjanost. iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam. ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu “Često čitam krimi-priče. neka čestica se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom osobinom odn. opreznost odn. ta čestica će se svrstati u skalu depresivnosti. pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi. odnosi u obitelji. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika. od Cornell Selectee Index. a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI Eysencka ili 16PF Cattella.skala. nespremnost za • ?. na osnovu kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt.”). hipohondriju. navike.. poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lažno loših odgovora odn.2. Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika. Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”: • L. Psihodijagnostička procjena ličnosti Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije: (1) (2) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i CSI. a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanošću. davanje odgovora po • K. Skala se koristi kao faktor korekcije. “Ponekad na telefon odgovaram neljubazno. hipomaniju. 55 . psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojčane oznake. pretjerivanje u pritužbama). shizofreniju. budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. vjerovanja i ponašanja ispitanika.6. broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor. AD1. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr.(od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija) ili “lažno loše” (simulacija). • F. somatske tegobe. odn. Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost. dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za depresivnost. ali ima kriterijsku valjanost.” odgovara drugačije nego grupa normalnih. Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije. stavovi.

a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su anksioznost. Također. problemi u familiji. ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostičkom kategorijom. kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. problemi sa niskim samopoštovanjem i sl. i odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice. (2) 56 . (2) (3) (4) (5) (6) Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova. Na primjer. 1990). nisu nezavisne: mnoge od skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM. 1990). a klinički normalni visoke (GRAHAM. za što je poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota. MMPI ne mjeri osobine ličnosti. na primjer. Slijedeći su nedostaci MMPIa: (1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu. MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate. Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremećaj. pa dijagnostički sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije DSMa. i da može biti agresivan. MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske grupe. revidirani inventar. Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan. profilima ukazuje na sličnosti u psihopatologiji. čime se povećava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije. dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju kliničkih skala. 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili. visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima. ako se koristi informatički program. a ne radi dijagnoze per se. Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno. (2) Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur. 1991) i novi.. MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika. visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova.MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika. nazvan MMPI-2 ima slijedeće izmjene: (1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojećim kliničkim skalama. pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana. Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil. kao što su shizofrenici. na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. sadrži dodatne skale valjanosti.

• ostali psihosomatski simptomi (15). koja. ispitanici čine slijedeće pogreške: • preskakanje pitanja na koja im je teško odn. • rezultati na pojedinim faktorima. • neurotičnost i anksioznost (7). paranoidnost. • patološke reakcije straha (8). koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti. 3 forme somatske konverzije. fobičnost. • patološke reakcije depresivnosti (7). koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”. impulsivnost. • pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6). AD2. (Cornell University. a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz 30ih su izostavljene. uključujući i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka). Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se: • stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. agresivnost. analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u WOODWORTHa (1915) u WW I. • nasumično odgovaranje na pitanja. 1964). pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI]. ukazuju na potrebu individualnog ispitivanja. + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10. prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970). ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”. • psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11). Po svom formatu. neugodno odgovoriti. na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. opsesivnostkompulsivnost. konstruirana je nova verzija za adolescente.(3) (4) (5) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika. • hipohondrija i astenija (7). 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijaže odn. • psihopatski simptomi (16). depresivnost. Pri odgovaranju. • ukupni testovni rezultat. prema narudžbi Ministarstva obrane SADa. • psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5). hipohondričnost. lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u WW II. formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena. koji daju mjeru intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost. • davanje socijalno poželjnih odgovora. CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): • osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18). hipresensitivnost. 57 . ovisno o verziji).

sa PPP) ima. osobi.skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda.3. odn. kao kod MMPI. tendenciju ka disimulaciji.20 min. Dobiveni faktori prvog reda omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku. taj se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja Kod moždanih organskih oštećenja tzv. 2. nego samo za utvrđivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom pomoći. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja. ekonomičnost: • mogućnost individualne i grupne primjene. 2. tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta • mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3. odbacio je stop-pitanja.6. dobivši formu N4. a budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda. MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god. Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici. za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%.CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP. 2. umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale. . • F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja. Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora.. CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo. ali je grublja dijagnostika pouzdanija. u koju je unio slijedeće izmjene: 1. • pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost. posebno zbog slijedećih osobina: 1. • pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija. • kratko trajanje: 10 . 58 . poremećaji slijedećih psihičkih procesa: • percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn.bez PPP i nedijagnosticiranih . po osobi. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih . čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih negacija. a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije. također po uzoru na MMPI: • lie. poželjnije je koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore.

• govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju afazije. • percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina. Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni crtež “A”.  Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi: (1) (2) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938). Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: “precrtajte što vidite”. koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923). pijenja. • voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se nazivaju apraksije. (3) AD1. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. Bentonov test vizualne retencije (1955) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. utemeljenost na principima gestalt psihologije: • percepcija je cjelovita. Osnovne dobre strane testa su: 1. impulzivnost. • percepcija se zasniva na određenim principima. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oštećenja mozga. a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u broj kortikalnih i subkortikalnih struktura. afektivna inkontinencija. zato što one angažiraju veći • koje su najdostupnije povredi. pa će npr. pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini. krvnog tlaka. kod involutivnih procesa ili (2) psihopatološke regresije. što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije. tjelesne temperature ili spavanja čiji su centri smješteni u nižim moždanim strukturama. • razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati. koje organiziraju i sintetiziraju informacije. nije samo suma osjeta. a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta. odn. frustraciju. uslijed povrede glave prije stradati percepcija. pri čemu su dijelovi cjeline hijerarhijski podređeni konfiguraciji. tokom WW II). pad tolerancije na Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije: • koje su integrativne odn. Vrijeme rada je neograničeno. koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža). ali može koristiti 59 . a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim redoslijedom. kada dolazi do razgradnje višeg geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije. prvi crtež reprezentira princip blizine. te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog “ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4. koje reprezentiraju pojedini crteži. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka. pri čemu nije potreban savršeni uradak. Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima. • razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr. kori velikog mozga. govor ili pamćenje nego nervna regulacija hranjenja. • ličnosti kao emocionalna labilnost. npr. a obično traje 8 do 10 minuta. 2. Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn.

Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti. Perseveracija odn. Test ima visoku pouzdanost rtt = 0.nepacijent) iznosi 0. Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća su organska oštećenja mozga. • velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER i EHRENFRUTH. • sposobnost crtanja. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati. 1981). • raspored odn. deformacija u obliku. do 68 za neurotične. a slabiji učinak je redovito prisutan: • kod mentalno defektnih ispitanika. proizvoljni smještaj crteža na papiru. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu.70. • identificirana regresija nije etiološki specifična odn. Osnovni nedostaci testa su: • test nije standardiziran. testovni podaci ne mogu ukazati na najvjerojatniji razlog regresije.50 godina. što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja. a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent . a do 82 za psihotičare. postoji mogućnost značajne pogreške u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u precrtavanju je do 50 za normalne. • kod manje obrazovanih ispitanika. Test također dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu. • dob ispitanika: u rasponu od 15 .74. uzimaju se u obzir slijedeće pogreške: • rotacija crteža. • kod slabije prilagođenih ispitanika. konfiguracija crteža. a obrada rezultata je kvalitativna. • komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža. koje trebaju ukazati na postojanje regresije. • distorzija odn. Na učinak u testu ne utječu: • spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje.gumicu. • inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv. Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno. kao i normalnu od šizofrenu. Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. 60 . njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom.

Zadatak ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih. • pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka. BTVR se može primijeniti kao i BGVT. 61 . veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima. određivanje inteligencije. 90° ili180°. u odnosu na ostale crteže. • pogreška veličine i proporcije. vizuale kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije. • pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite složenosti. Uradak u testu se korigira odn. ali se za starije ispitanike koriste blaže norme učinka. vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostičke težine i koje mogu biti: • pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu. kortikalnih disfunkcija..Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga. • pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°. patognomične slijedeće pogreške: • ponovljeno izostavljanje perifernog odn. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C. praćenje efeketa elektrokonvulzivne terapije. osim navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika. • neadekvatna relativna veličina. ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka. AD2. indikativne su odn.. Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih poremećaja. • značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. posebno disfunkcija pamćenja. posebno reprodukcija “u ogledalu”. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja. • rotacije. pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije. anksioznih i agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). koji se nalaze svaki na svom listu. kada ispitanici samo precrtavaju likove. procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti. D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji. Na učinak ispitanika. Uz treću seriju podražaja se koristi odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i početka reprodukcije. Slijedeći su nedostaci BTVR: • zadaci su laki. distorzije. stanje vizualne percepcije. • pogreška iskrivljavanja odn. ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. loše moitiviranih. najmanjeg crteža. a oni manji perifernima. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku moždanih oštećenja. • zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn.

a ima ih 10 vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi. pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB. koje treba ispitivati omnibus baterijom testova.• neuspjeh u testu je teško interpretirati. pri čemu parovi riječi variraju po težini odn. pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu. u rasponu od 0. napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl. njenog utjecaja na pamćenje. Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. konformnosti asocijacija.80. što osporava smisao njihove zasebne primjene. nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije reproducirati drugi član para asociraih riječi. • rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS. 62 . koje omogućuju retest nakon tretmana.700. WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. izreći abecedu. za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM. Također služi za testiranje pamćenja ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja. pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim neuropsihološkim podacima. WTP se koristi i za praćenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. Osnovni nedostataci WTPa su: • zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja. nakon eksponiranja prvog člana para. koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja. snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara. WAIS: pamćenje se definira kao agregat sposobnosti. Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg instrumenta. Test ima dvije paralelne forme. mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog. WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika disfunkcija u pamćenju. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti. orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini. logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB.

koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se odnose na: • životnu povijest pojedinca. prema broju ispitanika razlikuje se: • individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika. • klinička prognoza. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se: • statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam. • rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti.7. KLINIČKA PROGNOZA 2.2. na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih varijabli. • predikcija. koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: • dijagnoza. dijagnoza depresivnosti na osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti. 3. • aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca. dijagnoza i klinička prognoza. suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta. na primjer: prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice.7. ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe. 63 . kada se prognozira vremenski bliski kriterij. na primjer: donošenje sintetičkog U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza. kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij. 2. u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze.  VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima: 1. • ponašanje npr. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće: • psihofizičko stanje npr.1. koji je utvrđen prethodnim istraživanjima.. Uloga prognoze u u kliničkoj psihologiji Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable. na primjer. na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostičkih tablica. na primjer: prognoza neurotskog ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog • postignuće npr. na primjer: prognoza razvoja alkoholne karijere maloljetne osobe. u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju. kod koje se koristi subjektivno vrednovanje. koje nazivamo prediktorskim varijablama. • grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika. nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu.

a statistička prognoza kvantitativna. a statistička nesekvencijalna jer uključuje samo jedno predviđanje. Glavni efekti kliničke prognoze Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti: • individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza odnosi. a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija pojava. dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima. pritom smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta. neformalizirana i holistička. objektivna. (2) (3) (4) (5) (6) 2. sa većim frekvencijama pojavljivanja. maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja odgovarajućih mjera kao što je npr. on se raspoređuje na ona radna mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv. ili reagirajući obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog. obiteljska terapija. prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja. (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja. a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju. jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima. valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru. (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još nerođeno dijete imati Downov sindrom. zaštitnih radionica koje upošljavaju subnormalne. ono se kao “neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi.2. pojedinca kojemu je prognoza data.3. • socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina. nestandardizirana odn. zavisna od kliničara. klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja. klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava. a valjanost statističke ovisi o valjanosti prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima. klinička predikcija je sekvencijalna.7. (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda. putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju. sa manjim frekvencijama pojavljivanja. Na primjer: (a) individualna prognoza kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može desiti”. zasnovana na eksplicitnim pravilima. standardizirana i analitička. što proizlazi iz načina prikupljanja podataka (koji je kod kliničke predikcije frontalan. prognoziran skroman radni učinak. Odnos kliničke i statističke prognoze Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem: (1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn. kao što je hipoksija.2. Na primjer: (a) 64 . klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij. najčešće radna okolina ili porodica • institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite. a statistička za vremenski udaljen kriterij.7. a statistička za predviđanje općih oblika ponašanja. oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod.

dimenzionalnog kriterija: • standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn. a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%). Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka. znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%. 65 .kategorijalnog kriterija.r 2xy)1/2.7. bez korištenja prognostičkog postupka. standardna devijacija pogrešaka prognoze.4. psihologijska prognoza je stohastička.10 % = 5%.(1 . uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti) uspješnost prognoze odn. a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅x = sy (1 . ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti. gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ. Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti. gdje je rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. 1992). na osnovu slučaja/pogađanja. a rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora.r2xy)1/2]. uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi slučaja odn.2. pa se uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze. kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji. e ne deterministička. Na primjer.  Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog . a određuje se iz izraza E = 100 [1 . pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja na osnovi slučaja iznosi 15% . a pogrešnih predviđanja 5%. Određivanje uspješnosti predikcije Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće predvidjeti i obuhvatiti prediktorima. • efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja Kod predviđanja kvalitativnog .

rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti. dobro poznatom postupku. • (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski • (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema nekoj osobini. prognostički valjan i diskriminativan.2. metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom. na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika. anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo. glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja. na primjer: novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr. udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe stručnjaka. 66 .8. ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij. za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom. • (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom • (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim • (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. nisko su pouzdani. na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene. npr. na primjer: putem nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga. putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu metodu i njihove spremnosti na suradnju. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn. ali boljih kriterija nema. Unutar praktične valjanosti se određuje: • (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij. uzorke koji se po nekoj osobini značajno razlikuju. Unutar teorijske valjanosti se određuje: • (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan. Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%. • (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom. odn. b) EMPIRIJSKI. na primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika. na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti: sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije. VALIDACIJA KLINIČKE METODE Valjanost kliničke metode odn. na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih. Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test. procijeniti: a) APRIORNO. metodama međusobno koreliraju. pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan. a koji se nazivaju kontrastne grupe.

(2) (3) 67 . kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena. neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije. što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička metoda može imati za sebe veliku validnost. sintetička valjanost baterije je nadsumativna. ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn. validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn. validiraju na različit način odn. Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost.Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti. prema različitim kriterijima valjanosti. zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju. različite metode.

postoji optimizam pamćenja.OSNOVNI PROBLEMI 3.1. vožnja bicikla.1. ograničena. da su bili sami da bi pomogli. 68 . odn.3. Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka: (1) (2) (3) (4) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo većeg broja ljudi odn. točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i doživljavanju je veoma niska odn. to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem.1. a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo zahtjevniji iskazi. predstavlja za većinu ljudi poteškoću. pogotovo kod kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn. koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija. BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. partnerom (u socijalnom. već pretežno na opise doživljaja. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i samog ponašanja (prošlog i budućeg). pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn. emocionalnom i seksualnom smislu). bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn. kao što je to npr. a • ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn. kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima. koji se ne odnose samo na opise događaja. a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3. U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. ispitanici nisu u stanju opisati u čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava. ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje. njihov verbalni iskaz se poboljšao. doživljaja. mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom. Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što je veći broj ljudi koji promatraju situaciju. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu: • ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana. distraktivnih podražaja. Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom. već se koriste interpretacije: “bio sam u šoku” ili “nisam znao kako”. Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju. Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn.

3. a prema kognitivnom oni nisu dostupni. Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije: • ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja u subliminalnim. pita ga se za boju tog subliminalnog podražaja. nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i ponašanje. ”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr.  Točnost samoiskaza je veća: • kada se verbalno iskazuje o ciljevima. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova činila smislenu riječ i koju riječ. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi koji su prema psihoanalizi kritični odn. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna riječ. pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju. postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podražaje. a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. ne samo njegove fizikalne karakteristike. odn. a • Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne • Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema • Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih verbalnih uputa ona ne može naučiti. odn. prijenos. provokativni sadržaji za “nesvjesno”.1. Kod nesvjesnih odn. to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti. liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje.Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B). Dakle. odn. “četverokut”). da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja • MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja. dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja podražaja. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno svjesni. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne uzročne atribucije. transformaciju i skladištenje podražaja. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što doživljava tokom učenja vještine. jer su uključeni u registraciju. kontinuirana. ali ta nemogućnost ne utječe na izvođenje te vještine. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. o kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti. najvjerojatnije dovode do cilja. Kod svih • Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije. subliminalnih eksternalnih podražaja. planovima i namjerama u budućnosti odn. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja Prema psihoanalinitčkom pristupu. također 69 . vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima. • kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove. taktilne podražaje. pa ne može to ni verbalizirati. smanjuje se leksičko vrijeme odlučivanja. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju (npr. • kada se traži iskaz o nedavnim odn. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja.2. ispodpražni podražaji se registriraju.

U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja: • kontrolirano ponašanje. od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i 70 . a koji su kontrolirani odn. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih. aktivnu pažnju. a prekidaju se odn. kada se aktiviraju nenamjerno. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. • primjenjuju se u dobro poznatim situacijama. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u području: (1) (2) (3) (4) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji. brzi i stereotipni.ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja. Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati. a ne samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”.1. Kod svjesnog procesiranja informacija je. mišljenja: što pokazuje npr. (2) prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije. što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi. nego na riječ koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena.3. koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija i stoga uključuje selekciju informacija.  Automatski procesi su: • relativno nefleksibilni. nesvjesni i kontrolirani odn. dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. • aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim. pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamćenju. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz. prilagodljivi različitim novim situacijama. Automatski odn. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija. što je potvrdilo prethodni nalaz. inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje. dakle uži raspon slobodnih asocijacija. novim i/ili nejasnim podražajima. • zahtjevaju hotimičnu odn. 3. (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje. • zahtijevaju nehotimičnu odn. Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno. habitualnu minimalnu pažnju.  Kontrolirani procesi su: • fleksibilni i adaptibilni odn. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano.

Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN. • treba duža ekspozicija podražaja. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. Osim toga. Nadalje. koja može biti alternativno tumačenje opisane pojave. pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija.4. Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podražaje. pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima. odn. • Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha na kogniciju. traumatskih iskustava iz djetinjstva: • FREUD tumači navedenu pojavu tzv. ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja.1. BRUNER i McGINNIES. represijom: pojedinac potiskuje traumatsko iskustvo odn. a emocionalno pozitivno obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka. DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka. automatski procesi uključeni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica. što je suprotan proces od represije: kod represije se osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn. “potiskivanjem” odn. pa njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. Dakle. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike. što je potvrđeno metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen. radi se o “učenju ovisnom o stanju”. dio mišića lica je pod kontrolom svjesnih procesa. • u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti. Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju neugodnih doživljaja odn. a kod perceptivne obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta Nesvjesno je: • u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti. bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn. od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih procesa. položaj tijela). može ga osvjestiti kroz analizu snova. slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno uklanja njegova anksioznost. podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadržaj podražaja anksiogen. pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je naučen. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje 71 . FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani. a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju. 3. a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. 1947). veći je intenzitet praga prepoznavanja. a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu odn. odn. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno.• nekontrolirano ponašanje. slikama. same ili zamaskirane drugim riječima odn. Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje: • trebaju veći intenziteti podražaja. verbalizirati.

72 .emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn. do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno neutralna. smanjenja osjetljivosti desnog oka.

koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska. (4) (5) 73 . KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA 3. ubrzano disanje. Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija. efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti (“stopala će Vam postati neosjetljiva”). crvenjenje. prijeti i prigovara. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat. 2.2.3.. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora: 1.. ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen.. svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin. budući da su i kolege s kojima je u društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita. neće nastojati interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu. a zna zašto je uzbuđen. putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn. putem uspoređivanja sa drugim osobama. bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn. dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podražaja. uvrijeđeno se mrgodi. i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije. ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. nastojat će interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti.1. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja: (1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen.. smije se. a ne kao simptom svoje neispavanosti. a ne zna zašto je uzbuđen.2. emocio-nalni doživljaj pojedinca je zajednička funkcija odn. koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj. i opazio ubrzano kucanje svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji. čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža. interpretacija emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije. “sa koliko muškaraca je vaša majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”. ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena. euforično (radi aviončiće od papira. baca kuglice zgužvanog papira u koš. nekog događaja kao (2) (3) Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedećim redoslijedom: (1) (2) (3) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena “Suproxin” na vizualnu percepciju. dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu). putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko uzbuđenje javlja. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične znakove za prepoznavanje emocije.). tresenje ruku). tj. ili ljutito odn. (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca. do fiziološkog uzbuđenja.

U eksperimentu koji je proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca. promatrajući ih kroz poluprozirno staklo. pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. da su ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana (manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo. znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju. Pokazalo se. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. 74 . ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju. pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. što bi mogli nazvati “mišljenje ovisno o emocionalnom stanju”. putem lažnog feedbacka). pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju. pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora. teoriju. prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979). Slijedeće su kritike navedene teorije: (1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu to ponašanje podražavali. a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. a atribucija tog uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju. dok su ispitanici u • da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa. invalidira nemogućnost replikacije istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena. putem uspoređivanja sa drugim osobama tako: • da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. (2) (3) (4) Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje “učenje (odn.Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. a kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu.

a lagan ako su ga riješili mnogi. . jer se su u njoj obuhvaćeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn. ima sreće u A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj. Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: . a to su slijedeći atributi: • sposobnost. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se posebno trudi. Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku. WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna. Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966).2.težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu: • visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke. . antecedentnim informacijama: • distinktivnost ponašanja na tri razine.sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža: • visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban. eksternalnost = u situaciji. • težina zadatka i • sreća.zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža: • niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva.2. . tri dimenzije: zadatku. • konsenzus ponašanja na tri razine i • ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku. 75 . B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu. WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. čas ne uspijeva u zadatku se trudi sporadično.sreća se kao atribut koristi uz opaženu: • nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u rješavanju. dobiva stalno teške zadatke.3. • visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili. • zalaganje. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je sposoban. • konzistencija ponašanja na tri razine. .

povećat će se očekivanje istog takovog ishoda u budućem zadatku. Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. učenje u trajanju od 5 sati) je internalan. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti. kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. npr. jer su nalazi neodređeni. nekontrolabilan i stabilan uzrok. uzrok. Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute: • sposobnost je internalan. tada takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću ponoviti prethodni zadatak. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju. ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha odn. uzrok. • i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje). • raspoloženje je internalan. B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu. emocije i ponašanje. odn. a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. Na primjer. učenje čitave noći pred ispit) je internalan. • nastavnikova "osobna formula" je eksternalan. • trenutno zalaganje (npr. kontrola zadatka ograničena ili minimalna). a padnem na ispitu: • i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka). • trenutna pomoć drugih je eksernalan. u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod zadatka odn. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. jer ovisi pretežno o inteligenciji. • tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak. kontrolabilan i nestabilan • težina zadatka je eksternalan. očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti. zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju: kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan (samo)kontroli pojedinca (npr. očekivanja postignuća. a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. ako očekujem da prođem. smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadežnosti. • uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh. 76 . pozitivnih posljedica. nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan • sreća je eksternalni. najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku.C) kasnije je. ali to ne mora ponoviti). kontrolabilan i stabilan uzrok. jer ovisi situaciji i ne može se kontrolirati. kolega može pomoći u pripremi ispita. nekontrolabilan i stabilan uzrok. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti: a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu: • sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. Očekivanje odn.

b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja:

• samopouzdanje/samopoštovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću, • krivnja ili srdžba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,

• stid ili samosažaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnošću (odn. nedostatkom sposobnosti)

• iznenađenje, ako se uspjeh atribuira srećom, • zahvalnost, ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i
najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, sreća se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponašanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao svoju sreću. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, već kod 5-6 godišnje djece. Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može biti:

• vlastito ponašanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i • ponašanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje.
Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri rješavanju budućeg zadatka. Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka očekivanja i pozitivne emocije. Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć), a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomoć. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su očigledno sposobni, a pokazuju loš učinak, kauzalno zaključujući da se nisu dovoljno trudili. Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć. 3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena), u svrhu součavanja sa podražajem (događajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na okolinu. Navedene procjene ovise o:

• karakteristikama podražaja: zahtjevnost, neizbježnost, (ne)jasnoća, • psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, očekivanja,
samopoštovanje, osjećaj kontrole,

• sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.
i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

77

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit, odn. kroz procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan (neugodan) ili neutralan. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn. osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno suočavanje sa percipiranim podražajem, koje suočavanje može biti:

1. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem, 2. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije,
što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća, što dovodi do negativne emocije straha, suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti:

• vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje minimalni
odn. neadekvatni, adekvatni,

• neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje optimalni odn. • ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje optimalni i • vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa, stoga ima poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za suočavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini, te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja.

78

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do određenog ponašanja. Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji način, putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zaključuje:

• o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu
percepcije njihovog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje heteroatribucija, a izražava se pitanjem “kakav je netko?”, nazivamo

dispoziciona

• o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. o uzrocima ponašanja drugih ljudi

i o uzrocima socijalnih događaja, na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem “zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se ponaša?”, vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.

• o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima

te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu. Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva. Atribucijsko zakjučivanje koje može biti:

1. spontano, brzo-trenutačno, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujući u svoju “intuiciju”.,

2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama: • kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim, nejasnim ili negativnim događajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. kontrole nad situacijom, socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim, neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodređene,

• kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz • kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili • kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to objašnjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego očekivani topli pozdrav. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće, ili koji su oboljeli od raka traže objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

79

Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor). • moralne. pa zadatak ostavljam neriješenog. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu optužujući sebe za nemoralno ponašanje i. motivaciji. Bog). i to su informacije koje znamo: • o ranijem ponašanju. pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti: • identifikacijske. Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. a različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata. koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. koje se odnose na moralno suđenje: npr. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom. motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak riješi. u skladu sa svojim znanjem. i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. izvan osobe odn.2. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može biti: • internalni-stabilan. Isto ponašanje možemo različito atribuirati. • eksternalni-nestabilan. ali sam bez motivacije. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem. kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr. 80 . u osobi samoj. Na primjer: mogu biti sposoban da riješim domaći zadatak iz matematike. mogu imati motivacije da riješim taj zadatak. Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja. Na primjer. emocijama i ponašanju. etiketiranja) vlastitog iskustva. ali ne i sposobnosti. pa zadatak opet ostaje neriješen. kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije. 3. za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti dovoljni. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju. a različita heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. uloženi trud i (a2) sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. što ne mora odgovarati stvarnosti. • o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe.3. Obrnuto. sudbina. Ukoliko je zadatak težak. Kauzalne atribucije U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa. iz okoline. kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o sebi. ovisno o našem poznavanju antecedenata. sreća.Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponašanja. • autoreprezentacijske. drugi ljudi. stavovima ciljnog pojedinca ili grupe. pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima.

Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo. npr.Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri dimenzije ponašanja: • distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na drugi podražaj. ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli. a druge u negativnom.. Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP. Autori su analizirali izjave igrača. a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponašanja.3. 3.3. motiva. Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost. roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu. a može se koristiti i za njihov tretman. trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn. čime onemogućavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti. a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponašanja (neuspjehe).. konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije. smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama. ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa. svojim osobinama: sposobnosti. vlastite uspjehe atribuiramo internalno. pa npr. • hedonistička pristranost (self-serving bias). a manje eksternalno (aktualnom situacijom). a ne situaciji odn. nego što je to ponašanje u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja.. U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno povezuju: • dominantni (salijentnih) događaji i • prostorno ili vremenski bliski događaji. Takva tendencija može dovesti do pogrešnih atribucija.. što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod životinja i kod ljudi. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno (osobinama). dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji. mladić koji se konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena. odn. a vlastiti neuspjeh više eksternalno a manje internalno. Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980). npr. drugom djetetu sa kojim se druži. sreći. ako je to ponašanje: • nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom. i na igralištu i kod rodbine i • nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju. da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe). Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih.. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su 81 . Atribucijske pogreške Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su: • temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač). • konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama ponaša na dani podražaj.): npr. • visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću. • konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se pojedinac Na primjer. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu". zalaganju.

Njena osnovna postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. Ukoliko obe pristranosti izostanu. a uzroci uspjeha pripisuju drugima.3. SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog uzbuđenja odn. emociju krivnje zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje).4. atribucija se vrši u suprotnom smjeru. koje dovodi do toga da se npr. Osim što kognicija djeluje na emocije. iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. kao npr. Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se postiže tako da je prilagođeno odn. odn. Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata. Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate.5% ispitanika). nego fiktivnim uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja. Dok su čekali na učinak pilule. Premda takav način atribucije na prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi. pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove uzročne atribucije. Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi. 3. a ne drugima. a kontrolnoj da će ih pilula smiriti. rješavali su test kojim se ispitivao rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha"). Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama. Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi. mijenjajući atribuciju svog fiziološkog uzbuđenja. a neuspjehe osobinama svojih suradnika. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili pomisli da će biti otkriven. Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti. Rezultati su pokazali da je bilo više varanja u eksperimentalnoj skupini. gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi).pobjede pretežno atribuirane internalnim. U kontrolnoj skupini. Klijent može atribuirati uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom. zahtjevi situacije). u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56. što je blagotvoran faktor za rehabilitaciju. objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije je da će doći do nemoralnog čina. koje se ne atribuira pravim. (2) da je bias jači kod igrača i trenera. objašnjenje koje se može ponuditi 82 . a uz drugu emocija straha. nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu. varalo je svega 17. Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava. neurotička anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. Na primjer. pogrešno atribuirajući uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. to predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. drugačije nego inače atribuira svoju uzbuđenost odn. a ne strahu ili sramu. a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima. Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn. Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi. i emocije utječu na kogniciju. u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli. npr. a ne internalnim (npr. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: • WEINERovoj teoriji atribucije i • SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija.4% ispitanika. kod učenja ovisnog o stanju. Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje. primjereno klijentu. nego kod novinara. da promijeni svoju emociju. pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi. Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu. autori su zaključili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika.

nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave". da se njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok". koje oni pogrešno pripisuju npr. što dovodi do prestanka ataka. Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali. Kod takvih ispitanika. a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste maloprije uzeli". a drugoj grupi je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće. kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije. • terapija uključuje varanje klijenta. koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja srca). VALINS i sur. uz lažnu povišenu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrošok. Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. lakše zaspali. 83 . jer su pripisali uzbuđenje piluli. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu). Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi. što nije opravdano iz etičkih razloga. što dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fizioloških reakcija. Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja. jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta. Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka: • osobito je važno kakvo se objašnjenje daje. 2) slide sa riječju "šok". a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje). ako on kavu ne pije. čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano. • preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama. SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem. uz lažnu normalnu frekvenciju srca. Lažnom povratnom informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju. Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom. a ne slici zmije. nego simptomatska. CLARK. Dakle. na razvoju eufemističkig mišljenja. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. atribucijska terapija može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn. srčanom napadu. • terapija nije etiološka. (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih slijedećim situacijama: 1) slide sa zastrašujućom slikom zmije. stresni podražaj dovodi do hiperventilacije.

a ne bavi se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr. što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom “učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. Oni mogu točno procjenjivati količinu pozitivnih i negativnih informacija. negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena. svojih prijašnjih depresivnih epizoda. depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b) procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima. čak i 10 generacija unazad. Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. • genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može kombinirati sa kognitivnom terapijom. Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. a nedepresivci se procjenjuju kao uspješni. ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu negativnih informacija. broj kazni. funkcionalne depresije: manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematično. a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju količinu negativnih događaja.. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamćivanja tih sadržaja. a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije. nego je različita od slike svijeta nedepresivaca.: • nedostatkom neurotransmitera serotonina. a nedepresivci obrnuto. a podcjenjuju količinu negativnih. Depresivci. a podcjenjuju količinu pozitivnih potkrepljenja. podcjenjuju količinu pozitivnih informacija. već kod male djece. (d) imaju negativno mišljenje o sebi. (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što im se u životu događa. najbrže i najčešće dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE 3. što dovodi do “depresivnog realizma” odn. i još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava. a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje kako se smatralo. a lošije procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni. a točno procjenjuju količinu pozitivnih. reaktivnim-situacionim depresijama. prosuditi negativnije od nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijašnjim informacijama. (e) vlastiti neuspjeh pripisuju (2) (3) (4) (5) 84 .3. stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. (1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. najlakše. razvoj i održavanje depresije. dakle. da su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni. Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn.4. dakle također netočno odn. distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja.4. ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke percepcije. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak. depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije. iskustva u vlastitom životu. osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn.1. pamte i pozitivne i negativne događaje.

a otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema. (4) (5) (6) što dovodi do njene dominantosti. koje prodiru “u sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. distorzija: predstavljaju procesiranja informacija. kognitivnu distorziju odn. pravila i pretpostavki o tome kakva je stvarnost i kakvi smo mi sami. alternativne sheme. Nakon toga. nesvjesno. ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju negativne. dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija. pri čemu se aktivira ona shema koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se percipiraju kao gubitak. depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski: (1) selektivno (a) previđaju odn.  MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. grupiraju se u subsisteme. Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema: (1) (2) (3) sadržane su u LTMu. procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. pozitivne) budući da informacijsku vrijednost novih informacija određuje stvorena negativistička shema. unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena. “negativno se shematizira”. kada se aktiviraju. pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni. (2) što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju. Dakle. (e) donošenje odluka. neadekvatan način selekcije i aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom. • procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija. koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije. a to pojačanje depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd.internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine. interpretaciju događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane kognitivne sheme. uključujući i 85 . (d) očekivanje budućih događaja i konačno. hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge. pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom. . a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se percipiraju kao prijeteći i opasni odn. ugrožavajući. (b) lakše usvajaju odn. negativne). Navedeno dovodi do daljnjeg učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja. pamte te brže dosjećaju negativne informacije. ne potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle. Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala. ovisno o motivima koji pokreću osobu. procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju negativističku shemu (dakle. utječu na (a) prijem informacija. putem specifičnog kontinuiranog usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje. a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. (c) evaluaciju odn. Zaključno. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju: • sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja. depresivna osoba registrira preveliku količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn. dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati. samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno dogoditi”.

prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne riječi u desnom uhu odn. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. a u desno pridjeve. Pokazalo se da je: (1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi. što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira. kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi.dimenziju zavisnost-nezavisnost. što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena reakcije.. Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj. za pol zavisnosti: “vezan”. Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”. ne moraju a priori nužno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava. što dovodi do dužeg vremena reakcije. pri čemu. duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi. negativistička dosjećanja. Kliničar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta. BECKova teorija depresije 86 . (2) (3) Veća količina samooptuživanja. natječe sa podražajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira. bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do kraćeg vremena reakcije. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni.4. beznadežnost. trebaju obraćati pažnju na imenice.  BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom pojma o sebi odvija automatski odn. sa enormnom količinom negativnih iskustava. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho imenice. 3. a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira. već mogu ukazivati na stvarno loš život ispitanika. “sputan”. “ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i pridodanim zadatkom. što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom.2.. a u lijevo uho neutralni podražaji.

što objašnjava zašto depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. nevoljen i nesposoban za sreću”. kontradiktornih i/ili neodređenih informacija. apatičnosti. Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo. BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji. Na primjer. djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. koje je u osnovi anksioznosti i depresije . (2) (3) 87 . negativnih događaja. bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga odnosa. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom. Na primjer. “naivan sam i glup”. kognitivnih distorzija odn. pojedinac može intimni odnos koji je završio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom.Depresija je. što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn. Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene. Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su: (1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn. generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini. negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : “okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”. koje se javljaju spontano i naglo. a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr. a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. te se kasnije pojačavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina. depresivne kognitivne sheme: (1) (2) (3) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. što dovodi do depresije. “nemam povjerenja u druge ljude”. Ništa mi se u budućnosti neće dobroga desiti. dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim životnim događajima. pojedinac može primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce. prema BECKu. Na primjer.”. pri čemu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji izdvojeni iz konteksta). Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom.?). a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim korištenjem u procjenjivanju situacije. Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija. očekujući da će svi odbiti njegovu prijavu za posao. pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe. negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage da utječem na nju. pun nedostataka. razočaranje kao totalni poraz. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim informacijama. sistematskih logičkih pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu nedovoljnih. To je gotovo automatski proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) očekuje. Oni počinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan.

3. i traži se identifikacija boje. Pokazalo se da su podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja.4. • postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost.Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom. prvenstveno faktora učenja kao što su: • postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini. ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno kritične riječi. samosažaljenje i pesimizam. • stanje umora. Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn. nasljedni) faktori kao što je npr. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu. EMERY i GREENBERG (1985. njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn. za koje su duže vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora. “infarkt”. “glup”. Model anksioznosti BECKa. snižen prag za podražaje kod introvertiranih. 88 . opasnih-prijetećih i stresnih situacija. (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša • prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji. (a) visoka podražljivost živčanog sistema odn. sa njihovom bojom. • vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih. nego poslije tretmana. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. EMERYja i GREENBERGa BECK . da se semantičke osobine riječi odn. posebno u obitelji. anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje. Pretpostavka je. tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak. osjećajem bespomoćnosti. što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na pozitivne aspekte svoga života. nego ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno. 3. 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih. a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad svojim procesom mišljenja. pa će ispitanici kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje. ali ne i za riječi “rak”. MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su “nespretan”. Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su: • genetski (konstitucionalni.

kao što je to kod prognanika i izbjeglica. Model uspješno tumači nastanak. nego o njenoj okolini. pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih.3. Uz intenzivnije emocije. što dalje povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnostibeznadežnosti odn. onemogućavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba privređivanje). ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr. 89 . (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn. loša slika o sebi.Ostali modeli depresije (1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva “umrežuje” odn.4. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv” i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima. vlastitom sposobnosti. a sastoji se iz slijedećih atribucija: (1) (2) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi. zarobljenosti u negativne emocije. (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba. Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne informacije. odn. naprotiv. što dovodi do promjene slike o sebi. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn. a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima. Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline. slučaju. a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove povezuje. i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teško mijenja. pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi. npr. neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima. počinje imati niži prag pobudljivosti. brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi. iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja.4. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete. intenzivira poremećaj i održava ga. povezuje u posebne “asocijativne mreže”. Na primjer. potencijalnih zamjenskih uloga. čvor s vremenom “postaje velik” odn. Depresija započinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi. pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan. koje zanemaruju. što može rezultirati depresijom. npr. predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. zato što se brže dosjeća negativnih informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok. Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom. predodžbom o sebi. a ne okolini odn. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni način procesiranja informacija. rastavom braka se gubi uloga supruge). Depresivne osobe. Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih. pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim ulogama. tok i održavanje depresije. a kod teške je već stvorena negativistička odn.

. teškoće u učenju i sl. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici.4. kao što su stres. prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku. nedostatak motivacije . • individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se događaju neugodnosti. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn. procjenu o tome kakav uspjeh očekuju. što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni podražaji biti izvan kontrole pojedinca. neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog zadatka. Dakle. gubitak posla.letargija. zbog čega su ABRAMSON. itd. (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE. Dakle.(3) koristi moralne atribucije. odn. ako nauče da percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline. Potvrđivanje očekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti. održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo. U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima. . Pokazalo se da: • nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja • depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka. • individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije.5. a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo isključivo od sreće. Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. @ivotinje koje su razvile naučenu bespomoćnost... bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podražaja. a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. ljudi mogu postati depresivni. SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene bespomoćnosti 90 . Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika. Navedna koncepcija nije mogla protumačiti: • nisko samopoštovanje tipično za depresivce. ili o dolaženju do pozitivnih podražaja. smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti. koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje. izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi. dok na zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja. 3. kao što je to npr. koji dovodi do još manjih očekivanja. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem. SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podražajima.

Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa snižavanjem samopoštovanja. čak i nakon prethodnih neuspjeha odn. • interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice. stabilne atribucije sa perzistencijom odn. odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu.Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima. na olimpijskim plivačima. Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može. lošoj sreći ili distraktorima iz okoline. • motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost. Osjećaj bespomoćnosti je. Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje: • kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja. Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost. pripisujući teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama. održava. kroničnošću depresije. • stabilnost/nestabilnost i • globalnost/ specifičnost. a globalne atribucije sa generalnošću odn.pesimizam. s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije: • internalnost/eksternalnost . Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja. • stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji. a ponekad i uzrokuje depresiju. jer je moguće da je takav stil zapravo posljedica depresije. Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročno-posljedičnoj vezi. pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima. • nestabilnim faktorima. šta pojedinac čini. pad samopoštovanja. odn. i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje rezultate nego kao pesimisti. 91 . prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha: • internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama. • afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge. dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje. drugim ljudima. intenzitetom osjećaja bespomoćnosti. poraza. • interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve a uzroke uspjeha: • eksternalnim faktorima. Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam . samooptužujući se. a ne npr. nego i o načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe.

Jedna grupa je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda. ispitanicima u toj grupi su omogućavana isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka.. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji. • omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća. u dvije grupe djece. Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu.. odn. tj. Neki ljudi. uzroke: npr. pa se. Boga. prema WEINERu (1986). Neki ljudi. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. sudbinu. nego se. a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom. a eksternalan u emocionalnom životu). kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr. 3. eksternalci vjeruju da je sve ono što im se dešava stvar sreće.. i na sposobnost. nasljedne uzroke ili sreću. Dakle. nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja. neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i nekontrolabilne činioce odn.6. utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći broj tih zadataka. DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE. neko može biti internalan na poslu. u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u slučaj. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u nepoznatim situacijama. Boga ili drugih ljudi. koji određuje globalnageneralizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud. izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja. kako Rotter smatra. brka lokus i kontrolabilnost činioca.. bolje ga opisuje. odluku Boga. tada za svoje zdravlje ništa ne poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja. a ukoliko vjeruje da njegovo (3) (4) 92 . Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha. (2) vjerovanje u politički odgovoran svijet. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sreće. (3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet. Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole: (1) (2) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni. skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim uzrocima. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju veoma teške zadatke. pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi za njega odn. koje su učitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh. kao što je vlastita nesposobnost. prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet.4. Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda. slučaja. upućuju i na trud. i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. sudbinu.Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti: • eksperimentalna NABE kod ljudi. proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija. sudbine. Zato LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj.

očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu. • pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja. Na primjer: • vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu. u vezi sa sposobnošću-uspješnošću uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to učiniti”. Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora za uspješno suočavanje sa stresom. trud i ustrajnost u njihovom izvođenju. ali smatra da osobno neće biti efikasan u slijeđenju tog tretmana. vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh. pa se ne upušta u taj tretman • pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi.. očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit. koji tokom terapije prelazi u internalni. ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost. konkretnim i specifičnim životnim situacijama: • očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. posljedicama vlastitog ponašanja tipa “akoonda”. koji govori o generaliziranim očekivanjima. Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju: (1) (2) (3) (4) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole.4. ali ako uz to očekujem da nisam u stanju naučiti gradivo. (5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase. onda to vjerovanje pozitivno utječe na tok njegovog liječenja. što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje. a naročito su dobri efekti.). npr. Pozitivno očekivanje o vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost). ni ne počinjem učiti za ispit. nego nižim klasama i manjinskim grupama. BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje nekog ponašanja. Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno).zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja). BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa. trema. 3. pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor. psihomotorni nemir. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi.7. npr. anksioznost. najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji. BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn. 93 . a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa. internalnije osobe više sudjeluju u liječenju. • očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn..

putem informacija iz medija (knjiga. Kako njihovo očekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije. koliko težak zadatak mogu savladati. doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno. filmova. • koje uključuju verbalnu persuaziju. kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost.. Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn. • koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka.Ljudi se među sobom razlikuju efikasnost: u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu (1) (2) (3) sadržaj vjerovanja.  Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije: • prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod odvikavanja od pušenja. kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom. jer što čovjek više vjeruje u svoju efikasnost.) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili neki zadatak. iskazati neko ponašanje i općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na neke. to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme. radi navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje. tako opada razina tih hormona u krvi. s obzirom na težinu zadatka odn. verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“. • slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja • pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”.  Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne su one psihoterapije: • koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost. zahtjevnost ponašanja: koji odn. Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn.. 94 . informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”. Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora: (1) (2) (3) (4) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva : “kako sam se prije nosio s tim ili sličnim zadatkom?”. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u izvođenju tog zadatka i obratno.

Tako je. ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne. ali nisu prikladne za odraslu osobu. a iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju njihovo postizanje. prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. • indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja. Ljudi. prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja: • ostati u životu odn. održavaju se iz slijedećih razloga: • dijete ne može jasno i kritički razmišljati. u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti. 3. Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što netko misli. • biti relativno sretni odn. Urođene tendencije potvrđuje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj žive. bez boli i patnje. Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. podražaju. na primjer. behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj. • roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje. Iracionalne ideje. Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate. prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina: (1) (2) (3) (4) . preživjeti. retrospektivnom kontrolom situacije. a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja. budući da su djeca vrlo sugestibilna. • dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba. Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr.8.4. informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. iz masovnih medija). kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku. ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snažno se učvršćuje. anksiozni u novoj okolini. predrasude. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj. koje su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne.Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom. često i osjeća. koja se. 95 . stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi.

bez muke i napora dobiti sve što želim. tako da mogu uvijek. umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”. Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima. pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio “nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima biti od male koristi”. “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno. “ljudi koji izvode loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”.jer se ne znaju drugačije ponašati ili su emocionalno poremećene osobe”. “najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”. u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i odgovornošću. 96 .. koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju. bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama. samo ako se odlučim da je steknem”. u savšeni red: “užasno je. a ne samim događajima”.) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i pokušati ih riješiti”. u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri.: • “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”.. u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati bezuspješnom i bezvrijednom osobom”. a ljudi koji ih čine su neznalice . u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna. to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam učiti iz vlastitog iskustva.Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja: (1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”.. umjesto: “neka djela koja izvode ljudi su neprilagođena.. umjesto: “trudim se da se ponašam što je moguće bolje. koja ima opće ljudske slabosti i neke svoje specifične mane”. npr. a život nepodnšljiv”. pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo na moje emocije i ponašanje. ili će svijet postati za mene odvratan.”). (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz (11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”. natprirodna sila. obzirno i ljubezno”. u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi koji su mi važni”. “Vi smatrate da. ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu. grozno. a ne robovati mu”. moje okoline. koje koristi bilo u prvom licu. umjesto: “kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti nego biti voljen”. i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”. i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”. (12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek zauzima prema događajima. sudbina. trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve da se ta situacija promijeni. očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i “ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti” umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba.

smatra da su negativne emocije posljedica događaja. 2.).. koji se tumače kao opća neuspješnost: npr. a ne interpretacije tog događaja. emocionalni poremećaj) Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da “nema dobrog i lošeg. Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje. kognitivna procjena pojedinca o događaju A. Pojedinac pogrešno pretpostavlja da C odn. To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1.  Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja: (1) (2) (3) zahtjevnost (perfekcionizam. C = krajnja posljedica (consequence) odn. naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u obzir ovaj stvarni slied događaja. i to u skladu sa našim vjerovanjima (B). prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode. uspjeh. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. već ih mišljenje čini takvima. snizuju očekivanja vlastite efikasnosti. • “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”. bezuvjetno zadovolje. ne Pretpostavljeni slijed događaja: A 97 . preferencije. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela. netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva. grandioznost. B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn. neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doživljavanja (C) – što znači da je naše emocionalno doživljavanje nekog zbivanja determinirano prije svega našom interpretacijom tog zbivanja. pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to rješenje”. 3. pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event). neugodna emocija slijedi direktno iz A. A = activating event: označava aktivirajući događaj (neko zbivanje. stabilnost.. vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole. što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili neugodne emocije odn. Pravi slijed događaja: A B C Međutim. odn. sreća. onda manje vrijedim od onih koji su već nešto izuzetno postigli”. Određeni događaj (A) se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne reakcije (C). i sprečavaju pojedinca da poteškoću podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. odnosno naše emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja. omnipotencija. bezuvjetna ljubav. a ne samim događajem. savršeni red. počinje beskonačno negativističko lamentiranje. ponašanje) B = belief system: označava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe) C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (npr. čežnje i zahtjevi (perfekcija. a ne zapravo iz medijatorne varijable B. pothranjuju osjećaj bespomoćnosti. diktira) sebi i drugima da se njene želje. • “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući događaj). Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja. ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima pojedinca.• “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema. Dakle. što dovodi do povećanog emocionalnog uzbuđenja.

U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti. osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada pojedinac doživi gubitak (npr. gubitak posla). Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe. koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja i našeg svjetonazora. B C Ellis smatra da su strahovanje za budućnost. dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. ignorirajući da je upleteno i naše kognitivno obrađivanje te situacije. fleksibilnije i racionalnije mišljenje. 98 . te posvećivanje nekom ili nečemu. Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju. a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu. prihvaćanje nesigurnosti. do intenziviranja utjecaja negativnih događaja na život pojedinca.uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki objektivni događaj. Međutim. neizvjesnosti i rizika. ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja. već samo našu interpretaciju tog zbivanja. Pretpostavljeni slijed događaja je dakle: A → C. prihvaćanje sebe.

33. 29. 11. oblici. faze. 6. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko Strategije ispitivanja ličnosti Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistički model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti Razlike između laičkog i stručnog opažanja Pogreške kod procjene i opažanja 5. 3. ISPITNA PITANJA 4. 9. 8. 27. 16. 10. 7. 21. 19. 4. 14. nedostaci 25. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 18.1. 24. Glavni efekti kliničke prognoze Kako određujemo uspješnost predikcije Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. 12. 28.4. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Klinička i statistička prognoza: usporedba 31. faze i pravila prikupljanja podataka 26. 15. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 23. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 30. ciljevi. prednosti. 13. 99 . Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 20. 32. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opažanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 22. logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 34. 17. 2. Popis ispitnih pitanja 1. 35.

Razlike između laičkog i stručnog opažanja 3. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. faze. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 4. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 5.2. prednosti. Kulturalni model 2. nedostaci 10. Problem samoiskaza: glavna ograničenja 4. Statistički model 2. oblici. ciljevi. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Model anksioznosti BECKa. EMERYja i GREENBERGa 40. Kada i kako koristimo skale procjene 5.Glavni efekti kliničke prognoze B 1. Varijante pismenog ispita A 1.36. Klinička i statistička prognoza: usporedba 8. BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn. 37. Model anksioznosti BECKa. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 9. EMERYja i GREENBERGa 6. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 4. 42. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije 5. Pravila dobrog opažanja 10. Problem samoiskaza: glavna ograničenja Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije 39. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. faze i pravila prikupljanja podataka 4. Medicinski model 2. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 7. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Koje su mozgovne odn. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 100 . 38. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8.Q-sort tehnika C 1. 41. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 3. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi 3. faze i pravila prikupljanja podataka 9.

nedostaci 10. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 4. faze. faze. Funkcije psihodijagnostike 8. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 9. F Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 1. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 3. ciljevi.Pogreške kod procjene i opažanja 101 . ? 6.7. Subjektivni model 2. Koje su mozgovne odn. oblici. Psihodinamski model 2. prednosti. Kako određujemo uspješnost predikcije 7. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja 8. BANDURAina teorija samoefikasnosti 6. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 5. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. Funkcije psihodijagnostike 5. prednosti. Strategije ispitivanja ličnosti 7. ciljevi. D WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. logika i nedostaci 1. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 3. Kada i kako koristimo skale procjene 4. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 10. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji E 1. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 9. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 10. nedostaci 8. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja 4. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3. BECKova trijada i nastanak depresije 5. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 9. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 8. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 9. oblici. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 6.

Psihodinamski model 2. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 9. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza.Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 102 . 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 3. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6.G 1. Kada i kako koristimo skale procjene 8. logika i nedostaci 5. Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 10.

M. Cambridge University press. Beograd. THE END psiNET INICIJATIVA KLINIČKA PSIHOLOGIJA (PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIČKOM PSIHOLOGIJOM) Zagreb.: Psychopatology. • HUDOLIN.. RATHUS. N. GREENE. E. emotivne terapije. S. 1991. B.1984. 103 . Zagreb. Nolit. Hall. . S.): Racionalno• NEVID. B. 1985. Zangwill. u Anić. San Diego. D. Prentice • PETZ. 1986.. LITERATURA • BERGER.. O. E.: Teorije ličnosti. (ur. . J.:The principles of classification in relation to mental disease. Zagreb. Zagreb.: Psihodijagnostika.: Social Cognition. 1985.. K.. • BIRO. in Shepherd. A. M. in RAMACHANDRAN. V. Cambridge...: Klinička psihologija. McGraw-Hill. Beograd-Zagreb. • DOBSON. Medicinska knjiga. [kolska knjiga. TAYLOR. L. 1992. PUSCH. • FULGOSI.. New Yersey.: Abnormal Psychology in a Changing World.: Rječnik psihijatrijskog nazivlja.: General Psychpatology. M. (Ed): Encyclopedia of human behaviour.. Društvo psihologa SR Hrvatske. S. S. 1998.. [kolska knjiga. J. Academic Press. R. T. 1994 • KRIZMANI]. Prosvjeta. 1994.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije. 1987. . A. Zagreb. Inc. V. Psihologijski rječnik.-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 5. . • KENDELL. S. New York. S. • FISKE. 1990.