Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije 1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji 1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji 1.4. Korišteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistički model 2.2.5. Behavioristčki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja 2.5.2. Opažanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Klinički intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti 2.5.8. Studija slučaja 1

2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti 2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja 2.7. Klinička prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji 2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze 2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze 2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije 2.8. Validacija kliničke metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreške 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

2

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.  Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu

klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika, provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,

• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u • u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,

ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

 Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) (2)

jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b) upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem, dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno simptomatski, a manjim dijelom etiološki,

a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1)
(2)

evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema, evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara. Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

3

(2) organizma i (3) reakcija odn. za osobine ličnosti može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa. racionalnost . potrebe.2. (5) Teorije ličnosti se razlikuju: (1) (2) (3) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti.determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. (4) (5) FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje teorija ličnosti: (1) nomotetičnost . sloboda . fizikalnom i socijalnom okolinom. odn.. crte ličnosti. specifični metabolički procesi.. životni prostor.1. kao što su npr. kojima svaka teorija daje različiti naglasak. Sličnosti i razlike između teorija ličnosti Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće: (1) (2) (3) (4) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn. simptomi i sindromi. genetsko naslijeđe.. faktori ličnosti. koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno različitom terminologijom. u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer. vanjskog ponašanja organizma. TEORIJE LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. odnosi u grupi.1. u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave. subjektivnost . i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr.. odnosi u obitelji. škola. topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn. nagoni.. (sub)kultura kojoj pojedinac pripada.idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca (nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije).. doživljajima pojedinca. organizmičkih varijabli: npr.2. kakva je dinamika razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je. kakva je njena struktura.iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima. situacija u kojoj se ponašanje manifestira. a koliko objektivnim činiocima. stil življenja. u naglašavanju podražajnih varijabli: npr.objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn. tjelesna građa. motivi. uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili nasljedne varijable kao što su npr. životni prostor. (2) (3) (4) 4 . .. koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije. fenomenološko polje. odn. odnos podražaj-reakcija. sistemi navika. iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja. da li smatra da je čovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka. tipovi ličnosti. polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika. fiziološkom. u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove. ili reakcijskih varijabli. u kojoj mjeri su ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole.

mjerenja i eksperimenta pri čemu: • behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti.heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. odn. prema kojem kriteriju razlikujemo: • homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam.  Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe: A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i 5 . • heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i (7) nasljeđe . biološki ili psihološki. • analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podražaj(6) homeostaza . njegova ličnost u cjelini. pa među njima nema općeg konsenzusa. kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn. odgovor. Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti. te su kao takvi stabilni odn. • fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti. oblikovana odn. pod malim utjecajem okoline. koje imaju objektivni pristup proučavanju ličnosti. smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti. koje imaju subjektivni pristup (9) proučavanju ličnosti. • empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i (8) spoznatljivost . • reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te podražaje. dimenzija reaktivnost .nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj mjeri istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja.proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju: • proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fiziološki.okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem. biokemijski. putem kojih jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje: • sintetički (holistički) pristup. a time i ponašanje i ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava.elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti. genetskom strukturom-predispozicijom. razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti. zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže.(5) holizam . ličnosti. a u kojoj mjeri su određeni okolinom: • nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. naučena pod utjecajem okoline. smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti.

koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka. kao nestandardi-zirani mjerni instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua. prikupljanja podataka (faktografski intervju). putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija ličnosti.2. tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima. pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći: (1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika. Faktorskoanalitički pristup. da bi se kasnije klinički primijenili. koji je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama. AD2. vjerovanja i očekivanja intervjuera. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja.2. Empirijskopsihometrijski pristup. niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer. Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opažati. između kojih se razlike smanjuju. Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih pozicija. te načine i postupke njihovog mjerenja. Strategije za ispitivanje ličnosti Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti: (1) Klinički pristup. a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju). odn. nestabilnosti koeficijenata korelacije. pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na različitim uzorcima). 1. (2) (3) AD1. utjecaj stavova. teorija ili mjerni instrument ličnosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim manifestnim varijablama. temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli. dominantnost/submisivnost. 6 . te u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika. koji dovodi do značajne fluktuacije odn. subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr. putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa: konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti).. odn. na pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja. Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije varijabli indikativnih za ličnost. ili (b) putem konfirmatorne FA validirao određeni unaprijed formulirani strukturalni model. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. zatim se utvrđuju njihove metrijske karakteristike. behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički intervju). halo-efekt.B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja. putem kliničkog intervjua. što se koristi za dijagnostiku i predikciju ličnosti. koja sadrži verbalnu. agresivnost. poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu.

pa se npr. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane. a 7 tjedana da se natrag dobije. pri čemu se apriorno mogu izabrati ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost. pitanja koja ćemo postavljati. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. što varira ovisno o jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača. a da se povrati samo 5 tjedana.(2) (3) (4) nereprezentativan uzorak odn. a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa). premda je objektivan u primjeni. identifikacije. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što. pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja. osvijestiti njenu svrhu. Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom. (5) AD3. dakle da je behavioralna terapija. BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja: čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. a “lakše gore”. što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (“garbage in. izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom.1. U trećem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista težina. što produljuje efekte terapije. Pokazalo se. odn. sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina prije dijete. Dakle.3. posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija. što se tumači plasticitetom metabolizma organizma. koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija putem potkrepljivanja. da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju. Pojava kognitivnog pristupa Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji. nego i u većoj mjeri psihoterapijom. i počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom.3. Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća. 1. subjektivan je u: (1) (2) (3) postuliranim konstruktima polazne teorije. što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mršavljenja. pa čim se počne uobičajeno jesti. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma. kod kojih se realnost ličnosti konstruira. vremenski domet terapije. a time i u kliničkoj psihologiji. u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”. što dovodi do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu. Naime. Na primjer. uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne. garbage out”) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije. DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. interpretacije i imenovanja faktora. 7 . svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina hrane. savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . koji dovodi do pogrešne interpretacije faktora na osnovi tih varijabli. kompozicija manifestnih varijabli. nego su trivijalne. formuliranju čestica u instrumentu odn.

 Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponašanja. gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. (2) (3) (4) Pritom se koristi niz kognitivnih teorija. bolna sjećanja. taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. emocija i ponašanja. tretman odn. neadekvatna sekundarna procjena kod suočavanja sa stresom. Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao: (1) (2) (3) precipitativni odn. terapijski faktori. pripreme za operacije. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene.. patološkog doživljavanja i ponašanja.2. npr. Na primjer. 8 . negativne atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije. kako se inkorporiraju u već postojeće iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje. tretman depresije i anksioznosti.Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija. negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju. asocijativne mreže. preventivu i terapiju kod srčanih bolesti. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj. tretman ovisnosti. sadržaji pamćenja i mišljenja. 1. tretman gojaznosti. (8) (9) (10) a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji. pohranjuje. što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP. rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu. Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje. misli i ideja u nesvjesno. koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka. izrazito eksternalni lokus kontrole. npr. distorzije percepcije. suzbijanje stresa. naučena bespomoćnost. uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji. BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja. i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape.. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok. negativističko mišljenje. faktori vulnerabilnosti odn. kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn. pripreme za bolne pretrage. kako ta znanja interno reprezentira odn. npr. proces evaluacije sebe i okoline... nisko samopoštovanje. modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija. proces atribucije. .3. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti (1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom.

Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn. svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni. • labilan tip živčanog sustava. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne psihologije. Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne situacije. važne osobe.. 1. Na primjer. Moramo upoznati kako pojedinac percipira. pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. osobni i okolinski.Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao što su: • pomanjkanje socijalne podrške. Prema kognitivnoj psihologiji. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. Na primjer. može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo.3. koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu. • gubitak bliske odn. kako pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na ponašanje. evaluira neki događaj i donosi odluke. ili da su “svi ljudi loši”.  Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu: (1) (2) (3) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju. kako percipiraju. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje. • loš brak. interpretira. • nezaposlenost. Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija.3.. 9 .

kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju. JONES/DAVISova teorija korespondentnog zaključivanja. • BANDURAina teorija samoefikasnosti. 10 . koncepcija o motivaciji za postignućem. posebno depresije i anksioznosti. kod anksioznosti i depresivnosti. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole. • prosocijalnog ponašanja. EMERYja i GREENBERGa. Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima: • nastanka nekih emocija. kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije. što je važno za prevenciju depresije i anksioznosti. koje nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. posebno u obitelji i pri odnosu liječnik. • model anksioznosti BECKa. • motivacije. kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi. WEINERova teorija atribucije emocija. • ELLISova racionalno-emotivna terapija. kako bi se utvrdili načini modifikacije neprilagođenih emocionalnih reakcija. socijalno-kognitivne teorije.bolesnik.(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije: • KELLYjeva teorija personalnih konstrukata. Među te teorije i koncepcije spadaju: • teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa. • samopoštovanja. ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivnokognitivne konzistencije. • BECKova kognitivna teorija nastanka depresije. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. • kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja. • socijalne percepcije. • teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije. LAZARUSova kognitivna teorija emocija. FESTINGERova teorija kognitivne disonance. WEINERova teorija atribucije postignuća. ATKINSONOVa koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji. • SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti. KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema. • kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije. posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr.

1.4. KORIŠTENI AKRONIMI
• AND/P • d/p • l/p • NABE • o/p • OVE • PPP • RORT • TAT = abnormalno doživljavanje/ponašanje = doživljavanje/ponašanje = ličnost/ponašanje = naučena bespomoćnost = opažanje/procjenjivanje = očekivanje vlastite efikasnosti = psihopatološki poremećaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

11

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

(1) (2) (3) (4) (5)

administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja, preventivna: radi planiranja prevencije, dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima, evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije, istraživačka: radi formiranja homogenih grupa.

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji govore “prazno”, “šuplje”, “muklo”. Nakon što je primljen, pseudopacijent nije više govorio o tim simptomima i ponašao se potpuno normalno. Autor i još sedam asistenata, sa istom pričom o slušnim halucinacijama, posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio: • da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost pisanja”, • da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”, nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici. Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

• na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom slučaju,

kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otpušteni sa dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja, ali ne i do potpunog izliječenja), ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja: pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice, kontaktu s njim, reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraćanjem pogleda i odlaskom, su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine,

• osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog • osoblje je, smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem, potrošilo minimalno vremena u

• osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema, pa
na osnovu čega je autor zaključio da:

(1) (2)

psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena, dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe,

12

(3)

postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama.

Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da opaze ono što nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraživači. Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno “lažnima”, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.

2.2.MODELI ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA
Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a počinje psihopatološki poremećaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

(1) (2)

modela, koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i simptomi.

Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni, abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani, među postojećim modelima postoje prekrivanja.

(2)
(3)

U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. 2.2.1. Subjektivni model Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. tko se ne ponaša tako nije normalan”. Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:

(1) (2)

koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć, koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.

Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

(1) (2) (3)

ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć, a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu, mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini, zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,

pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

13

.6. sudjelovanje u razgovoru u društvu.2.2.3. različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća. 2. uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima. Isus. postoje neugodna čuvstva odn. Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi: 1. ometa se okolina. Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava. npr. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju. te od eksplicitnih (legalnih odn. slobodno vrijeme. a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u utvrđivanju utjecaja kulture: • na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu. kao što su Konfucije. (b) promjena socijalne uloge u nižu. 14 .3.. dezorjentacija odn. zakonskih). Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponašanje. 2. 2. emocijama i ponašanju. mjestu definiranja: npr. a u zapadnoj • • civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. odn.. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponašanja odn. • na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi. seksualna devijacija. posljedicom PPP. u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca. prema slijedećim kriterijima: 2. (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao što su obitelj. ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja. Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”. (c) veliko odstupanje od uobičajene socijalne uloge. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa zahtjevima socijalnih uloga.: “normalno je ono ponašanje koje se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn. što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna.. Mojsije. Buda..4.: • u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim. 2. koje određuje kultura). posao.2. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje. 2.2. pitanje je što je to loša prilagodba. 2. intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva. Model se često koristi u svakodnevnom životu. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od implicitnih (podrazumijevajućih. načinu života” 2.2. Nedostatak modela je u tome što: (1) (2) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja. veliko odstupanje od odn.5. dok se u evropskoj civilizaciji odn. 2. i obratno. “idealnu osobu”. “lošu” prilagodbu odn.7.1. osobni doživljaj nesreće i patnje. kao što je to gledanje sugovorniku u oči.

Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi žene. voajerizam i pedofilija). Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni. na to da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP. u agitiranom i agresivnom ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne. kao što je to ubojstvo npr. koji se aktiviraju kod dijagnostičara: na primjer. uz potpunu neosjetljivost na vanjske podražaje. nego za muškarca. koji se susreće u primitivnim društvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. bez djece. među prijeteljima. ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane. postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena. ratni zločinci. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji. koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu. počinivši krivično djelo. ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju. češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima. što dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima. kao što su to npr. npr. a neuspjeh sebi. a češće kritizirane za neuspjeh. • TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponašanje putem zakona. sve dok se ne padne u nesvjest. Kod muškaraca. nije psihički poremećen.• na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi. što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu depresije. ekonomskim klasama te religijskim i etničkim grupama. pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo. Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate. nesamostalnom. prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP. koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca. nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP: (1) (2) (3) (4) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh. što potvrđuje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi. Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. pa se oslobađa krivnje. a kod žena simptomom PPP. pa stvarno više pobolijevaju. manje objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac. se u odnosu na žene. zrela odrasla žena se smatra submisivnom. psihički je poremećen. Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo. pa se ne može osloboditi krivnje. koji mogu razlikovati dobro od zla. a rijedak drugdje. ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela. Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju više stresa u svom životu nego muškarci. i upućuje se na liječenje i obratno. 15 . u što spada ekshibicionizam. Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu. u profesionalnim grupama. način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju. postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito interpretiraju. počinivši neko krivično djelo. a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija). sadizam. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedeći kulturalno specifični PPP: • amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. fetišizam. mazohizam. u odnosu 8:1. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora.

Statistički model Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te distribucije: (1) (2) (3) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja. često ne uzima u obzir stratumske.  Nedostaci ovog kriterija su slijedeći: (1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno. nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja. koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje. mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije: najčešće se javljaju abnormalna ponašanja. 16 . koje se smatraju “duševnim bolestima”. regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene zube. iza kojih slijede behavioralni poremećaji: neuroze. velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn. odn. odn. odn. oštra granica. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju. EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske psihoze. koje se mogu izraziti normama.2.  Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima. diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili. na kontinuumu. psihopatije. koje odstupa od prosječnosti. poremećaji karaktera.2. a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele normalne distribucije). već kvalitativno odn. bez da se daje eksplicitni odgovor: • prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno • prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn. (2) (3) Uz statistički model se javljaju dva pitanja: (1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?. diskretno i kvalitativno različito. doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn. dok se u drugoj smatra normalnom je problematičan. na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji. (2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP kategorijalan.4. koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”. koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje. što se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu. npr.

prethodnog iskustva kao npr.5. kod fobija. koja se u svijetu napušta. kvantificiranje. Za razliku od medicinskog modela. motivacijom odn. potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama. utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam.  Doprinosi psihoanalitičke teorije su: (1) (2) (3) poticajno je djelovala na mnoge struke.2. psihologija. (2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja (2) 17 . razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG. pa je abnormalno ponašanje rezultat: (1) (2) (3) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr. nego premećaj u funkcioniranju ličnosti. veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih varijabli. promjena u motivaciji kao npr. ponašanje je uvjetovano: (1) (2) (3) biološkim funkcioniranjem organizma.2. (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i (3) selektivne percepcije. Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti. (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovječne žene.2. kod Alzheimerove bolesti. u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematične semantike. prošlim učenjem. kod poremećaja pažnje. razinom aktivnosti. kao što su medicina. posebno psihologije učenja na područje psihopatologije. uklonila je tabue sa područja seksualnosti. koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica ličnosti (ego. Prema ovom modelu. id. 1977) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću. 2. superego). a posebno uz prevladavanje ida. i time potaknula interes za znanstvena istraživanja u tom području. imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata. i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi. Behavioristčki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije. neispoljavanje psihičke energije. odn. dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest. njihovo mjerenje odn. nezavisno od ida (4) (5) (6) (7)  Nedostaci teorije su: (1) u metodologiji: (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama. umjetnost. a kod nas i dalje perzistira.6. posebno među medicinarima. sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamičke aspekte ličnosti.

ili dijateza može biti slaba.7. Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca. fizička i/ili emocionalna deprivacija. 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza. kao što su preveliki zahtjevi okoline. tretira se različitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici. čiji pobornici Ana FREUD. na planu poremećaja u doživljavanju i ponašanju. to se izmaštalo ili odsanjalo. 2. npr. sukobi u obitelji. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag. koja je institucija tog modela. BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren. KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP. uzročni faktor. a stres precipitativni odn. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP. pa ako simptomi na osnovi 18 . (2) što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. pa opet dolazi od ispoljavanja PPP. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL. pokretajući faktor pojave PPP.2. koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno.Revisited. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III. bolest se neće uopće pojaviti ni razviti. studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. 1962. Američke psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV. Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori. U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj okolini. stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije. odgoj sa shizofrenim roditeljem. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca.pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. a ne prošlo iskustvo. do genetske predispozicije ili dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline. patogenezu PPP potrebna interakcija između: (1) organskih uzroka odn.2.8. DSM-III-R odn. posebno za shizofreniju. 2. ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn. Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi: (1) (2) ICD-9 odn. odgoj u stresnoj okolini. VAN PRAAG. SULLIVAN. najvažniji regulatori ponašanja čovjeka. FROMM. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo.. neadekvatan način suočavanja sa okolinom i sl. čime se približavaju postavkama kognitivne psihopatologije. Izvori stresa su npr. a trebalo se po teoriji dogoditi. Ponašanje i doživljavanje. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag. Dijateza je etiološki odn. okolinskih uvjeta odn. (3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i ponašanje pojedinca.

kao što je konstrukt i “mentalni poremećaj” ili “duševna bolest”. svojstvima organizma. etiologiju. vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom. Nedostaci medicinskog modela su slijedeći: (1) (2) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature. model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko liječenje. • ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna. 19 . da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP. što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe. traže se organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. Zbog navedenog. onanija se počinje smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste. “radi na svom zdravlju”. fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama. pacijent se smatra izliječenim. a kada se neki sindrom proglasi bolešću. prihvaća odgovornost. iskazuje sampoštovanje. imaju i iste uzroke odn. Na primjer. dijagnoza ima svojstvo oznake odn. a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. . zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose. halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. prihvaća sebe. i dobiva naziv pathopatrialgija. daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka. somatskih poremećaja. pruža mu se zaštita i prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje. efebofilija se smatra patološkom sklonošću starijih žena prema mladićima. da se ne preklapaju. kao što je to na fizičkom planu. a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi. već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti: (3) (4) (5) (6) • zadovoljna je sobom. (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”. kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. što može izazvati odbacivanje i zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe.odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti. a patološkim se smatra i nostalgija. Na navedeni je način mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. u nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj. (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od organskih odn. • uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima. kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja. tako da se osobu zamjenjuje etiketom. dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije . na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima. (7) (8) (9) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. • kompetentna je u većini životnih situacija. simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju različiti tretman. kao npr. ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na neki PPP. “lijepi se” za osobu. što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn. prilago-đava se okolini. • ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. uslijed višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature). npr. a to su samo hipotetički konstrukti. ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti. odn. prihvaća novine i uspješno podnosi stres. etikete. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim.kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu.

koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa.2. uživanje droge ili alkohola. (b) kemijske. svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija. Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. koje uzrokuju mikroorganizmi. u biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti. sindromska. koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke: npr.2. promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene depresije. a u koju kategoriju bolesti još spadaju npr. koje utječu na kemizam mozga. koja je organski uzokovana. koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr. sistemske bolesti. koja je uzrokovana psihološkim uzrocima. koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije. encefalitis i meningitis.9. a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalneegzogene depresije. koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psihološke. Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P. neinfektivne bolesti. do deluzije veličine. 20 . Na primjer. pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji. endogene depresije se smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera. udarac u glavu. koje se svrstavaju u tri kategorije: (1) (2) (3) infektivne bolesti. koji neposredno upućuju na organsku etiologiju. Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer. npr.

biokemijskih poremećaja strukture ili funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. čime se potiče razvoj novih spoznaja. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju. a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju znanja neizvediva. budući da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva. PPP se može sprovesti na osnovu: (1) PROGNOZE odn. na osnovu poznatih fizoloških odn. KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn. pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama. kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata. Etologijska klasifikacija je najpoželjnija. Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. PROBLEM KLASIFIKACIJE 2. budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i predviđanje ishoda bolesti. Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu. sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta. koordiniranosti i supraordiniranosti. objekata. Na primjer. SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. grupu. sistematizacije entiteta odn. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. a izvediv je putem diskretnih kategorija. temeljena na podacima dostupnim prije početka tretmana. U području mentalnih bolesti je. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u području dijagnostike. pojava i procesa u nekom području istraživanja: (1) (2) (3) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu. NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama.2. • dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani • hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima subordiniranosti. najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. ETIOLOGIJE odn. sveobuhvatan popis kategorija entiteta.1. • diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. Svrha i oblici klasifikacije Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. (2) (3) 21 . pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu. To je danas primarni način klasifikacije PPP. pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni (izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. putem kontinuuma ili putem hijerarhije. kontinuiteta ili hijerarhije. ili na osnovu očekivanog ishoda poduzetog tretmana. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete simptoma odn. kontinuumima odn.3. omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije. zbog nepoznavanja etiologije većine njih.3. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn. definiranje manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom. Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: (1) (2) omogućava znanstvenu komunikaciju. a ne nakon tretmana. etiološka klasifikacija za sada neizvediva. klasifikacija infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja. Na primjer.

• ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. d. Operaciona definicija AND/P Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma. a kombinaciju “a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu. b i c. d. bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn. odn. e i f. operacionim definicijama. Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostičkih kategorija: (1) diskriminativna valjanost odn. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan izvor nepouzdanosti dijagnoza. simptom c “predstavlja valjani dijagnostički znak”. b. Navedeni pristup proizlazi iz činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji čine klinički sindrom. ključnim. Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu. (2) 22 .2. Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih siptoma. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu.2. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni.3. diskriminativna valjanost odn. Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a. dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu.. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima.. e i f. e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn.” Ovakva formulacija daje korisne informacije. d. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione definicije nekog PPP: 1. kovarijacija između parova sindroma minimalna. koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih PPP. Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”. 2. • inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu kombinaciju simptoma. a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma. simptome c.” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma. eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a. koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće imaju karakterističan vremenski slijed. koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest simptoma. zajedno sa barem dva od simptoma c. neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b. izbor: • ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. c. c. d. simptomi d. e i f su “većinom prisutni”. b. ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a.

sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome. koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma. da bi metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile prihvatljive. identifikacija simptoma odn.3. biokemijskim poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava. doduše 23 . Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. simptomatska definicija odn. što npr. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije. potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama simptoma. posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo. (4) (5) Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine: (1) (2) (3) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma jesu. kliničkih sindroma će i dalje perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se. Navedeni problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja. poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr. Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna.2. koja se zasniva na fiziološkim odn.(3) sadržajna valjanost odn. Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom. dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21. (2) u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma. 2. Bez obzira na navedeni trend. otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija je nužno privremena. proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma. Budući da simptomi čine operacione definicije PPP. što je nužno jer etiološki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze. a operacione definicije čine dijagnostički sistem za klasifikaciju. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni. nije bio slučaj sa Alzheimerovom bolešću. razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije.

Klasifikacija mentalnih bolesti odn. pa su promjene. (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja. pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. prema International Clasification of Deseases.  Nedostaci ICDa su slijedeći: (1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. treća revidirana verzija”.. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. što se prevodi kao “Međunaro-dna klasifikacija bolesti. DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju: 24 . kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje verzije odn. ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije. ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP. itd.. nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim. devete revizije ICD-9 iz 1979. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke termine. a za neke PPP simptomatske odn. 9... gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993. (2) (3) AD2. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: započinje organskim psihozama. ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi poremećaja ličnosti. Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili četveroznamenkasti kod. a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja. imali su svaki svoje vlastite specifične sipmtome. za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija... i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive. uz pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni. jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije. budući da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo članova. nakon čega slijede poremećaji ličnosti. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija. U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi: (1) (2) ICD-9. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom. neurotskim poremećajima. DSM-III-R iz 1987. ali koji su bili međusobno različiti odn. premještanje dijagnostike tog poremećaja sa sindromske na etiološku os klasifikacije. kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim članovima. Posljednja verzija ICDa sadrži također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremećajima. “neorganskim”) psihozama. a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostičkih kategorija. s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP. veoma je konzervativan u promjenama. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim verzijama ICDa iz 1939. nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke. revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979.sastojao iz relativno malog broja sindroma. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostičku kategoriju. neurotski poremećaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza. a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP. Tako na primjer. AD1.. prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje.

v. oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu. shizofrenija i drugi psihotični poremećaji. uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje. kao npr. termina “anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. a stresova nije bilo. diskontinuirana klasifikacija. poremećaji spavanja. koja je originalno psihoanalitički termin (b) odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP. čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. poremećaji suđenja i drugi poremećaji. iv. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE. na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima. operacioni dijagnostički kriteriji AND/P. iii. KLINIČKI SINDROMI. ii.(1) multiaksijalna odn. kao npr. poremaćaji kontrole imulsa. socijalnu adaptaciju. Osi kojima se koristi DSM su slijedeće: i. poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari. uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini. na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. POREMEĆAJI LIČNOSTI. obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr. ali je proces klasifikacije znatno složeniji. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn. kao što je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj. poremećaji hranjenja. i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman. (2) (3) (4) pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju. eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze. ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na dijagnozu. Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije: 25 . . profesiji i slobodnom vremenu. anksiozni poremećaji. tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje. pri čemu se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. jasno. Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP. psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika. (a) postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. a što manje inferencijalan. PSIHOSOCIJALNI STRESORI. tretman i/ili ishod PPP. osjetljivost na penicilin. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza. dijagnostičkih kriterija. ozljeda glave. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE. poremećaji spolnog identiteta. poremećaji raspolo-ženja. koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn. Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo. . multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. (c) izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan. sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće funkcioniranje.

26 . dijagnostički sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i ponašanju. histrionska. poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari. U pravilu. narcistička. na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj. ali dijagnoza može biti jednofacetna. seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta. a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi. poremećaji prilagodbe. na osi II: zavisna ličnost. koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostičkog sistema: 1. antisocijalna. poremećaji pamćenja. anksiozni poremećaji. diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa razvojem DSMa. i budući da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija. afektivni poremećaji. zavisna i opsesivno-kompulzivna ličnost. kognitivni poremećaji: demencije. kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika. psihotični poremećaji. poremećaji kontrole impulsa. izbjegavajuća. poremećaji spavanja. poremećaji hranjenja. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na: • reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija. pokriva čitav spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze.(1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji. shizoidna. na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi. na osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se više dijagnoza na jednoj osi. Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi. shizotipna. na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi.  Evaluacija DSMa je pokazala da: (1) (2) (3) pouzdanost dijagnoza odn. disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi). delirijumi. prema DRAKE i VAILLANT. . DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II. ali se somatski poremećaji ne nalaze). Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna. a nisu psihijatrijski poremećaji). granična. somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe. 1985. postavlja se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn. Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima. na osi III: hipertenzija.

2. a ne njihovu istinsku prirodu odn. ali se ne približavaju zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja. koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. psiholoških. a ne napredak znanosti na čemu se jedino mogu zasnivati takve promjene. kako bi sistem bio što više deskriptivan. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatološka dijagnostička kategorija. putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike. izraziti kao položaj na kontunuumu. a što manje inferencijalan. opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P. koji je problem proizašao (A) iz 4. da li kategorijalni sistemi klasifikacije. koje je pitanje postalo od posebne važnosti za poremećaje ličnosti. pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem.. valjanost odn. Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP. nego su ekstremi dimenzija ličnosti. • prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila. dijagnostike.• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno. • upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke • konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima. 27 .. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti. pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn. a manja kod ostalih PPP. socijalnih: socio-ekonomskih. za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. etničkih te fizikalnih uzroka. Dakako da je manja ekološka valjanost onih dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino znanstvena validacija. ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija. a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. domovi zdravlja. a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) egodistonička homoseksualnost. • uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških. diskriminativna 3. Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostičkom sistemu. sociokulturalnih. mora postojati dijagnostički konsenzus ili suglasnost.. kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u cjelini. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma minimalna. Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika. savjetovališta. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedeće osobine: • primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice. ili općenitije.

grupe poremećaja mogu iskazati na dimenzionalan način.• navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije. pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: • diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn. može se iskazati algebarski ili geometrijski. pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. pložajem na dimenziji. dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. prije nego postane primjenjiva. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive.4. (3) Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: (1) (2) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije. može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija. a dimenzionalna za kontinuirane varijable. psihotičnih i neurotičnih poremećaja. ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. što bi vodilo kontinuumu. U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje. Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable. • otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička kvalifikacija je nužno privremena. a ne imenom kategorije. Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za druge poremećaje. kod dihotomne klasifikacije: (1) (2) funkcionalnih i organskih poremećaja. a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima. 2. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna. Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan. pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. • dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar 28 . kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. • daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije. diskretnu tipologiju: (1) (2) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn. nekog neograničenog raspona. kao npr. često treba biti konvertirana u kategorijalnu.3. a takva klasifikacija je također prisutna u području PPP. dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija. klasifikaciji.

pojedinog PPP ili grupe PPP. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje među njima?. projektivne tehnike. opažanje znakova i simptoma. ispitivanje mentalnog statusa. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?. kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. 29 . problemi-ma (2) I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima: • koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn. može se pristupiti njihovom mjerenju pri čemu: (1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali. Cornell Index). MMPI. dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene. • jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn. kognitivni testovi (npr. Nakon što je određena priroda varijable odn. onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli. uz korištenje kliničkih postupaka opažanja i procjenjivanja. neuropsihološke baterije.pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata. upitnici i inventari ličnosti (npr. u testsituaciji i testovi ponašanja. biografski pristup. studija slučaja. klinički intervju. WAIS).

vremena.4. Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće: • opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja • opažanje znakova i simptoma • opažanje putem skala procjene • projektivne tehnike • samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti • klinički intervju • biografski pristup u ispitivanju ličnosti • studija slučaja • tehnike za opažanje vlastitog ja • ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn. Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema. kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratični). načina i sekvenci opažanja. na osnovu čega su moguća intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini. Razlike između laičkog i stručnog opažanja Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je: • namjerno. nediferencirano. • ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn. kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja ili U pravilu. dok je laičko slučajno. 30 . • o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje.4.1. • ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli. kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje. što utječe na način odn. kada primjenjuje globalne tehnike kao što su klinički intervju i projektivne tehnike. 2. • objektivizirano definicijom mjesta. ali se u pravilu počinje sa kliničkim intervjuom. (b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja.4. pristup u mjerenju koji može biti (a) grupni (normativni).2. kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti. OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE LIČNOSTI 2. predmeta.2. tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi: • o teoriji uz koju pristaje kliničar.

konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage. a osobine dijagnostičara irelevantne. jer su dijagnostički kriteriji konstantni. a manje eksternalno (situacijom). pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivača da daje različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju. ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije. • dijagnostički kriteriji i • dijagnostičar. Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima: (1) (2) (3) (4) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične. psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable: • činjenice o psihofizičkom stanju. stroge ili umjerene procjene. a manje točno osobe koje su različite od nas.4. socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne.2. dominantne osobine. logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane. koji ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije. pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog. po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način. pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena. 31 .4. pogotovo ako se radi o neuspjehu. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine. aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opažača. temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira više internalno (osobinama). Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti U idealnom slučaju. ponašanju i ličnosti pojedinca.3. iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine koje procjenjuje i općeg dojma odn. 2. pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o utvrđenim činjenicama.4. pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog. pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca.

emocionalna ili “vruća” inteligencija. • socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu. pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju. treba eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati. Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati: • vrijeme.. 2.sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi. • percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari kod sebe nezadovoljni. • prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta. a odnose se na: . pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na dijagnostičku procjenu: 1. • nezainteresiranost za probleme klijenta. posebno u timskom radu. dok nepovoljno djeluju: • pretjerana samouvjerenost. halo-efekt. specifična ponašanja. nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja.. istraživanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate. 4. • rigidnost odn. koja obuhvaća: • stručnost (znanje) i kliničko iskustvo. Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP. distanciran odnos prema “vlastitom ja”. 6. 5.5.. • ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr.proces opažanja i procjenjivanja i . a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih. 32 . socijalne interakcije. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe. • specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba. • specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne povećava nužno pouzdanost kliničara). posebno pouzdanosti i valjanosti. kako opažači ne bi subjektivno određivali što opažati. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda. kompetencija dijagnostičara. pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem pacijenata.4. iskustva koje je ograničeno odn... mjesto i trajanje opažanja. implicitna teorija ličnosti.. visoka socijalna inteligencija odn. jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja. koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici.Međutim. 3. • socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama. 2.

opažača-procjenjivača): • kompetenciju: stručnost odn. jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja. čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno poželjno ponašanje). (b1) individualno ili (b2) skupno. • sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je: • skupno. skale procjene. video-snimanje. ljudi na selu ne govore spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima. koje je pouzdanije jer se zasniva na većem broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja.. tokom intervjua ili (a2) indirektno. • standardizaciju instrumenta. Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn. posebno manjinskim grupama. • objektivizirano. jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost. • psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti. • višekratno odn.. npr. • poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr. 33 . • poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”. znanje i kliničko iskustvo. • način registracije: bilježenje. posebno skala procjene. odn. a poboljšanja instrumenata uključuju: • reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5. jer više opažača povećava pouzdanost opažanja. • specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike. • timsko opažanje. lična jednadžba. kroz polupropusno staklo ili skrivenim kamerama. • reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn. u dužem vremenskom periodu. • prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini.• način opažanja: (a1) direktno odn. implicitna teorija ličnosti. stupnjeva ilči razine.

što nije garancija veće pouzdanosti. opažanje epizoda ponašanja odn. epileptički napadi. Sastoje se iz različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne. TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA LIČNOSTI 2. Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. pri čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju. svađe. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu toleranciju na frustraciju. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. tikovi. kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII. provodi se tako da ispitivač organizira psihološku test-situaciju npr. o tome koje aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo. (2) (3) Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji: (1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu. laboratorijskoj situaciji. problem pouzdanosti opažača. pri čemu se jedna ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu. što ovisi o motivaciji ispitanika odn. “vremenski uzorak ponašanja”. indikativnim za ličnost. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji. a ne znamo koji je od njih valjano opažao. dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane. socijalna participacija.1. npr. Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog. i o prirodi varijabli odn. problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services). i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni uzorak ponašanja”. da li • koje su situacije relevantne odn. (1) problem valjanosti opaženog. te psihometrijski problemi: očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće. uzorak kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn. [iroki raspon ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj varijabli koje su međusobno nezavisne. pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje nije više spontano. u test-situaciji i testovi ponašanja Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja. Opažanje ličnosti testnoj odn.. Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći: • koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja.2. i u kojima se prati njihovo ponašanje.5. a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. registriraju se različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja. koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno. (2) Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći: 34 . i dobiva se tzv. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji. koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. mucanje..5.

2. Sastoje se iz niza tvrdnji odn. 2. a • inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje.5.3. pa se koriste na slijedeći način: • prije primjene saznati što više o problemu klijenta. budući damnogi pacijenti lakše razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima. koje povećava pouzdanost procjena. a daju ograničenu količinu podataka. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili čestine tog ponašanja kod neke osobe. • preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman. Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn. pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima. Opažanje znakova i simptoma Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn.2. npr. • sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata. Skale procjene Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponašanja. njegov kognitivni status i obrazovanje. namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod normalne i subnormalne djece od strane roditelja.(1) (2) (3) skupe su: zahtijevaju puno vremena. u prva tri dana hospitalizacije. Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje.4. ali nije ekonomično. opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja. 35 .5. liječnici te posebno medicinske sestre. Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti. psihozu. osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao što su npr. pa se više koriste u istraživanjima. uz uvijek ista pitanja na koja ispitanici moraju odgovoriti. • testirati hipotezu naknadnim intervjuom. drugim instrumentom ili promatranjem. PPP klijenta. • skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi koji ukazuju na depresiju odn. • primjeniti ih i postaviti hipotezu. budući da isto ponašanje može imati različitu motivaciju. Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana. a manje u kliničkoj praksi. Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene: • DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti. i članovi obitelji pacijenta. zahtijevaju timsko opažanje. Upitnici i inventari ličnosti Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti: • upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj strukturi ličnosti. 2.5. koji nisu podložni objektivnom mjerenju ni brojanju.

. (b) koliko dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom. jer isti ukupni rezultat može proizlaziti iz različitih odgovora. • niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0. npr. • ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne. mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima. ponekad. i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat. rijetko. što ih može navesti da • rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi.40). što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika. • ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se problem značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. komunikaciju dobivenih nalaza. • interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna analiza rezultata. često. • ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima.) • postoji mogućnost preferiranja neiskrenih. ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje. putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA. npr. Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka: (1) stupanj izraženosti odn. npr. odn. objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora. kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama. tokom hospitalizacije). oni ne kopaju po sebi nego u vrtu. 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije. • rezultati dobiveni na sličnim instrumentima. mjera nekog konstrukta. književni jezik.  Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti: • ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja. sa radnog mjesta). nasumce zaokružuju odgovore. neuroticizma i psihoticizma. Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti: • • • • jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo. što može otežati • omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni. jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili. stupnju čestine/intenziteta (nikad. 36 . (2) (3) Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao što su: • naknadno praćenje ispitanika (npr. stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe. putem BDI (Beck Depression Inventory). ekstraverzije. socijalno poželjnih odgovora. uvijek/. ali mnogo manja u kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene. što može navesti kliničara na pogrešne zaključke. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika. npr. • procjene drugih ljudi (iz obitelji.. pogotovo individualna.

• da kliničar sjedi sučelice ispitaniku. Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn. ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika. te osobina ličnosti.. postavljena uobiča-jenim govornim jezikom. dozvoljava mu da pita što mu nije jasno. a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom. na percepciju i osmišljavanje neposredne situacije. ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je.5. što se naziva projekcija iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno ispitivati i njegova ličnost. žalost. BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije. Dakle. da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski faktori. u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira čitavo svoje iskustvo odn. Upitnici i inventari ličnosti su nužno. Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja.5. čita i komentira pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje. dakle svako djelovanje prijašnjeg iskustva.. Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna. 2. Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima. osim što se smanjuje ispitna anksioznost. nakon čega primjenjuju TAT. Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima. potreba i želja. pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena.Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako: • da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja. BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili nešto drugo. radost. Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala: 1. ali ne i dovoljno sredstvo. Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije. 2. bilo negativnog. Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: • • • • DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu. Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije. STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja. ali se time poništavaju prednosti upitnika. čime se. ličnost. što je u skladu sa Freudom. BELLAK . bilo pozitivnog. 37 . da je percepcija pod djelovanjem: • vanjskih faktora: prirode podražaja i • unutrašnjih faktora: intenziteta motiva. EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja. intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca.. a ne samo negativne aspekte. testovna projekcija u skladu sa sugestijom. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr.

nepoznatim situacijama. projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što pojedinac percipira odn. ovisna o podražajnoj situaciji. koje podižu razinu anksioznosti odn.). ali su u skladu sa aktualnom. [to je veća anksioznost. (2) (3) Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika: • ličnost je proces. dolazi do prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom. taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života. pa se mora promatrati odn. • percepcija djeluje na ličnost pojedinca. ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija. željama i osobinama ličnosti. što omogućavaju projektivne tehnike. Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju: (1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija. strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama. pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja. rekonstruirati. pa se može novim iskustvom promijeniti odn. Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli. • pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi. sliku o sebi): • pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu. 38 . što je evidentno kod psihotičara. ovisna o strukturi ličnosti.. to ima više projekcije odn. bez iskrivljavanja. • pojam o sebi može biti nerealitetan. • ličnost se formira kao cjelina. i taj razvoj traje čitav život. tjeskobe. • ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono. u novim. • pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi. Odnosi se na slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta. gestalt zakonitosti percepcije. • pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne aspekte te slike. interpretacije. pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije. Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva. dodavanja. nejasnim odn. a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti). glumi.. selektivnost percepcije. • ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doživljaj vlastitog ja. a ne na situaciji. što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji.Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu. na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju ekspresivne reakcije. a ako se slika o sebi promijeni. a ne atomistički. crtanju. zahvaćati u cjelini. koja se smanjuje osmišljavanjem situacije kroz projekciju svojih želja.

što će se pojasniti u nastavku. kojeg ne omogućavaju druge tehnike. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal: • RORSCHACH test 39 . obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja: • proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja. a obrambena ostaje ličnosti nego što su posljedice • ako se ne koristi. osobine upute: uputa podstiče spontanost. Projektivne tehnike se dijele na: 1. Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su: (1) (2) (3) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna. nestrukturiranost. ima manje posljedice po integritet nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma. tokom ispitivanja od strane ispitanika. razlikovanje testovne i vantestovne odn. pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti. a obrambena iz realne životne situacije. Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost. postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona reakcija. obrambene projekcije.  Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike: (1) (2) (3) (4) (5) osobine podražaja: neodređenost odn. • JUNGov test asocijacija 2. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal: • test nedovršenih rečenica. ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu. inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja. inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata. • otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca.  Razlike testovne i vantestovne odn. da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mašte). • ne mora biti vezana za interpersonalne odnose. • može biti osviještena neosviještena. čime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika. • test konformnosti slobodnih asocijacija. osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora. a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. a od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate ličnost u cjelini. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost. a obrambena se odnosi samo na motiv obrane od anksioznosti.

pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom na sadržanu projekciju. Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija. tehnika ekspresivnih pokreta: • test crtanja slike čovjeka ili slike porodice. • igra. tehnike aranžiranja: • test svijeta • LOEWENFELDov mozaik test. samo se koristi verbalni podražajni materijal. stavova. prisutnost simbola.. sumnja se u latentni psihotični proces.. • test crtanja kuće/stabla/osobe. za riječ gore je riječ dole.” ili u trećem licu jednine (koje više potiču otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju koja im padne na pamet.• test tematske apercepcije (TAT). Odgovori se analiziraju: • prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora. broj riječi u dopuni. Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča. Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947). je prisutna kod većine ljudi (npr.. koja može biti klinička ili selekcijska. • KAHNov test aranžiranja simbola. za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo. • analiza rukopisa 4. iskazane tendencije Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio na osnovu vlastitih emocija. npr. • prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija. misli i želja. što liči TATu. bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi. • BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija). ponavljanje sadržaja (već je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost). Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina: • način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme • način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja latencije. Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni. Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produženo vrijeme reakcije. 40 . kvalitet izražavanja. pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti. ispitanika u doživljavanju i ponašanju.. preciznost izražavanja. • psihodrama. kojeg prati sistem za brojčano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni. originalnost. “Volio bih znati. • ROSENZWEIGov test frustracije 3. Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih rečenica u prvom licu jednine.).

originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora. krv (Bl). vatra (Fi). javlja se u postotku 2-4 % od približno R u protokolima normalnih ispitanika. a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe očiglednih činjenica. RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. a sekundarna je upotreba forme (CF). očit-realističan detalj (D). (2) netočna percepcija forme (F-) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R. umjetnost (Ars). 4. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. lokalizaciju odgovora na površini podražaja: • na čitavoj mrlji (G).. a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i logičan način. ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30 odgovora ukupno). utisak pokreta mrlje (K). a • “dinamičnost” odn. a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije. formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore: • upotreba samo oblika mrlje (F). a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. a prisutna je u oblicima (1) točna. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 30-50 % od R. 3. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 20-30% od R. a sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 4-5% od R. realistična percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 70-80 % od R. • upotreba samo osjenčanosti mrlje (N). Postupak se može više puta ponoviti. a navodno ukazuje na djelomično kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat. i (2) primarna je upotreba boje... • na podlozi (S). a navodno • upotreba i forme i boje. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R. pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim zabilješkama. 41 . a studenti i visoko-obrazovani 3-5. 2. neobičan-bizaran detalj (Dd). Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama): 1. popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 0-10 % od R. 6. mrlji tinte (5 crnobijelih. sadržaj odgovora: čovjek (H). 5. može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme. životinja (A). a navodno ukazuje na inteligenciju. što navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost. na ego-snagu. motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati što više odgovora ili se ograničio samo na jedan. • upotreba samo boje mrlje (C). • na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na njima. u skladu sa listom uobičajenih odgovora većine ljudi. navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost. ukazuje na nekontroliranu emocionalnost. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. religija (Re). posebno na nekontrolirani bijes. unutrašnji organi (At). a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju. kontroliranu emocionalnost. fizički predmeti (Obj). a navodno ukazuje na samokontrolu odn.

npr. ali za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliničara.  HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon pokazivanja slike. 42 . Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha. • stresnost. Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. • na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama. idiografsko-kvalitativnu metodu. pa je test za neke ispitanike kontraindikativan. Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji. jer daje relativno mali broj odgovora. Prednosti RORTa su: • originalnost. prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe. • može se koristiti kao stresni intervju. • odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua. različite odgovore različitim ispitivačima (sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore). • osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja. budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost. jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. • test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju. riječ je o paranoji. • postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara. • predstavlja grubo mjerenje. • rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika. • bogat kontakt između kliničara i ispitanika. ako se vidi puno očiju. jer ispitanik ne zna njihovo značenje. • predstavlja subjektivnu istraživanja. Također koristi mrlje tinte (njih 41). osjećaj ugroženosti. Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom poviješću ispitanika. a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika. Nedostaci RORTa su: • individualna i stoga neekonomična primjena. • primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača.Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na percepciju i mišljenje. • isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. koja onemogućava kvantitativna • osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje. radosti. • zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati.

koje su sami doživjeli. ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan. kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca. 2. • neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu pričati priče koje su pročitali. Ako neki od navedenih aspekata ispusti. gledali na filmu. 43 . bogatije odgovore. Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn. Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču. ispitivač ga na ispušteno podsjeti. • ocjenjivanje priča je impresionističko. ili pričaju o događajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva. na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma. teoriju ličnosti MURRAYa . postoji verzija testa i za djecu (CAT). prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline. Nedostaci TATa: • koriste se staromodne fotografije iz časopisa. potrebe sadržane u priči. 4. Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive. • za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i • validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno opažati. • validacijske studije testa nisu jednoznačne. Osim za odrasle. Kao podražajni materijal postoji 30 spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika. a to bi bile one koje se ponavljaju u različitim pričama. Na primjer. ili napiše priču. 3. ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP. iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici prikazane. pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče: 1. heroj priče. TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi. ishod priče (sretan ili nesretan). pa je problematična njihova podražajna vrijednost: test treba renovirati. 5. čuli od drugih ljudi. U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. za razliku od RORTa naglašava više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada (sadašnjost). a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). prisutni pritisci iz okoline. Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču. potrebe i želje. ako se test primjenjuje individualno. pri čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida. turobna slika potiče neugodne asocijacije i sjećanja. Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca. Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935).

što ta osoba voli i sl. uloga sina. Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška. Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji. 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno). osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn.  Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline. Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost. 44 . koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će riječima ta osoba reagirati na situaciju. (1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER. od engl. ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj. tko je ta osoba. prilagodljivosti pojedinca okolini. (3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života (npr. (2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test. U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara. koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece. razbijanje vrijedne vaze u gostima). Test daje dobar uvid u dječju percepciju svijeta i u odnose u obitelji. te nepostojanje normativa.. pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo.  Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece. a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati.  BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline. Zadatak ispitanika je da u prazan prostor. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno iskazalo. pri čemu kliničar može igrati ulogu oca). Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe. (2) često se događa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem vlastitih životnih uloga. koji nastoje zahvatiti ličnost u cjelini. tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana. Koristi se kao dopuna testu čovjeka Goodenougha. pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana riječima i/ili postupcima druge osobe.: house/tree/person) se traži od ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom. za razliku od RORTa i TATa. Od ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata. utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim odn. Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji. Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn.

Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što su članovi obitelji. roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim... koja sadrži verbalnu. • uvid u međuljudske odnose ispitanika.6. Klinički intervju Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama. da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno 45 . i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika.) koje ispitanik treba složiti prema danoj uputi. Nedostaci projektivnih tehnika su: • subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima. • odgovore je teško kvantificirati. sa Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju).  LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat. a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem. srce. Interpretacija je relativno komplicirana. strah. pod pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem. 2. • uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu. početna hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju. ambivalentnu (neodređenu) situaciju. zvijezda. • analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. • “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren. Također ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti. socijalni radnik.. svećenik. a valjanost nepoznata. mržnja. Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem klienta.. Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr. jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije psihotičara. nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn. trokut. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. Danas se projektivne tehnike koriste za: • uvid u socijalnu percepciju ispitanika. • za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike • kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika. ako je ispitanik dijete.. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost pločice i boje).. . Posebno je važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr. behavioralnu i emocionalnu komponentu. Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav. Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta. pas. pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće provjeriti. KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija. • navođenje ispitanika da priča o sebi.5. pospješiti raspad njegove ličnosti. a koristi se i za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju). . sidro. Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju.

atmosfera je opuštenija. Tada se klijenta ne smije prekidati. što olakšava istraživanja. na koje standardizirani intervju može biti neosjetljiv. polustrukturiran. (5) Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) omogućava spontanu odn . u skladu sa čime intervjuer postavlja pitanja. intelektualni i socijalni status klijenta. što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema. omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema. Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) (4) olakšava rad početnicima. dijagnosticira specifične probleme ispitanika. što ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva. a pitanja se postavljaju slobodno. klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni. omogućava individualni pristup svakom klijentu. u skladu sa tim ciljem. omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem. jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn. prirodniju i fleksibilniju konverzaciju. omogućava kvantificiranje podataka. Prednosti kliničkog intervjua su: (1) (2) (3) 46 služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem. tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni. Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije. a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara. . koji će usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio intervjua. pod pretpostavkom da klijent najprije iznosi svoje najizrazitije probleme. klijentocentrični). kod kojeg su pitanja unaprijed definirana. Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. intervju može biti direktivni (autoritativni. na osnovu čega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. tematika intervjua. kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti. posebno s obzirom na značajne druge. niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. kod kojeg je definiran cilj intervjua. prisiljavati na razgovor. slobodan (nestrukturiran). omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa. kraće traje od nestandardiziranog.funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja. najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca. izostaviti važne informacije. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena. njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji. Intervju može biti: (1) (2) (3) strukturiran. pa se različitim ispitanicima postavljaju ista pitanja. kako su odgovori manje kontrolirani. slično metodi usmene ankete. kod kojeg je definirano područje odn.

niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar. na koje druge metode mogu biti neosjetljive. njegove nalaze treba smatrati indikacijama. socijalnog i spolnog razvoja. pristranosti intervjuera: npr. utjecaj stavova. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostičkih sredstava. • tok obrazovne i poslovne karijere. a ne nužno istinitih odgovora. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i karakterističnih oblika ponašanja pojedinca. • životne krize. sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih na taj razvoj. poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i ponašanje. tzv. 2. vrijednosti i stavovi pojedinca. • prisutni i prošli psihopatološki poremećaji. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. • aktualno zdravstveno stanje. koje trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca. vjerovanja i očekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka. Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu kao što su: • tok emocionalnog.5. kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna).7. • precipitativni i vulnerabilni faktori. Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua. kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua. “radna dijagnoza”. • centralni interesi. (6) Nedostaci intervjua su slijedeći: (1) (2) (3) (4) relativno mala dijagnostička valjanost. koja se može mijenjati u toku primjene i prilagođavati kljijentu. 47 . što potvrđuje činjenica da se nalazi kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti. dominantnost/submisivnost. čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza.(4) (5) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika. • socijalno-kulturalna pripadnost. omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad superiornija od statističke integracije. (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno poželjnih. predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu. Usprkos nedostacima. halo-efekt. agresivnost. klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti.

Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja: • predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu.5. sudski spisi. posebno glede kritičnih životnih događaja čime se dobiva • analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma.. nakon čega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. • procjene slučaja od relevantnih drugih. 48 . • analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici. koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti). Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru za sistematičnost u sakupljanju podataka: • sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost. crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda o/ p ličnosti. • imati u vidu uzrasni. obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika. • analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji. . sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja). Studija slučaja Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima. raniji psihološki nalazi. kojim se dobiva autuanamneza. • duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem. • podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću. ako je opservacija kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti ispitanika. U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata.. umjetnička djela (literarni sastavi. • predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup. sindromima odn. heteroanamneza. • podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju. Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti pojedinca. jer su pod utjecajem psihološke cenzure i zaboravljanja ispitanika. Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz: • životopisa. intelektualni. 2.8.. sprovedena. pisma.Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi. • integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja. medicinski dosjei.

apatija. tremor. formalni aspekti govora: kontroliran. glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn. ”koje je vrijeme sada?” (godina. prisutnost konfabulacija. euforija. • neverbalno ponašanje: kontakt očima. tjelesna građa. 2. stigmate. npr. mjesec. grimase i manire.9. Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta. držanje i pokreti tijela (globalna motorika).. ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor. je Q-tehnika sortiranja. anksioznost. pri čemu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu. • motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane. geste. pri padu knjige na pod.5.. usiljen. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara. znojenje. • pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa. facijalna ekspresija. izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga. kako bi se ispitaniku olakšala diskriminacija.5. intoksikaciju ili shizofreniju. dan. odn. za davne događaje. seksualnosti i socijalnih motiva. jednostavnim zadacima. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta. i • percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja. 2. govorne navike odn. 2.10. šminke. nakita. vremenu i prema osobama odn. pojma slike ili predodžbe o sebi. ljutnja. sat).. nakon čega se izračunava korelacija procjena.. • raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga. Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim. osobama.Zbog važnosti terapijske studije slučaja. 49 . • afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima. pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. suha usta. • pamćenje: za skore događaje. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza. sadržajni aspekti govora: jasnoća i adekvatnost. odjel). npr. godišnje doba. npr. manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo. frizure. za postignućem npr. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa shizofrenijom. • verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije. prikladnost smijeha. “gdje se sada nalazimo?” (grad. artikulacija. pri čemu se procjenjuje: • prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće. koje klijent ne može razlikovati od realnosti. bolnica. Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na: 1. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka. pri čemu se procjenjuje: • orjentacija u prostoru. kontakt sa okolinom: pitanjima “kako se zovete?”. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja. teško disanje.... bizarnosti u ponašanju.Tehnike za opažanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja. situacijama ili idejama.

i da li sadrži fiksne ideje. 50 . prosječno i ispodprosječno inteligentne. interpretacija izreka. ili blokiran. optužuje druge. koherentan. opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne distorzije. na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosječno.. posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost. da li ga prepoznaje ili ga negira i • suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno. • forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan. ne razmatrajući posljedice svojih odluka..• generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora.. rješavanje jednostavnih aritmetičkih zadataka. Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora. (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa. logičan i • uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem. usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema.

Bizarni idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom. treba pokazati da ih razumije. razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja. zasićen generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva navedena pojma slična. a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja.UTR = 0. Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr.UTR = 0. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn. sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja.UTR = 0. unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova. rST.80. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost. računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na razini znanja iz osnovne škole. 2 boda)..0..80. koja ne mora biti efikasna u rješavanju ostalih subtestova. WAIS (Wechsler Adult Intelligence Scale.80.. Prateći komentari ispitanika daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka. Psihodijagnostička procjena inteligencije Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene: • za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939). koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik. U ovom subtestu se također koriste poslovice..60 . među nižim rezultatima.. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom inteligencijom. pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve. • za procjenu inteligencije djece: WISC (1949). ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju. Zadaci se prezentiraju usmeno. zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti.ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom mišljenju. 1.. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika. među nižim rezultatima. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti. rST. Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0. Rezultat u subtestu ovisi o stupnju školovanosti ispitanika.  VERBALNI TESTOVI su: (1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se traže različita znanja odn. 1955). Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn.. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike. Ne traži se sofisticirano akademsko znanje. PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIČKOJ PRAKSI 2. a ispitanik ih mora riješiti bez olovke i papira. bolji učinak postižu računovođe i trgovci. čije značenje treba ispitanik protumačiti odn.6. odn. sklop različitih specifičnih intelektualnih sposobnosti “. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu inteligenciju.UTR = 0.6.2.1. Velika razlika između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP. što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno. a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom. koji im je zajednički pojam. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika. nego poznavanje bazičnih i općih činjenica. Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat. (2) (3) (4) (5) 51 . rST. Svaki subtest je za sebe homogen odn.” odn. (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj pažnji rješavača. od lakših ka težim. zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom.. informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti. svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”. rST.70.

70. Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika. učinak najizrazitije opada sa dobi. dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog..60. mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija događaja logična. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje.UTR = 0. upute prilagoditi ispitaniku. (2) (3) (4) (5) Brzina odn. (6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn.30 . a ovisi također o raspoloženju i koncentraciji ispitanika. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga.Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za ispodprosječnu inteligenciju. obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena. a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovršavanje slika. pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja.60.UTR = 0. zasićen neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene. među nižim rezultatima. rST.. gruba i fina. bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik. za koje ispitanik mora izreći značenje. fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku. onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1) ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima. bijele i crveno-bijele plohe. (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća što treba sastaviti. Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom. kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve bodovati njegov učinak. . već ga je potrebno iznova konstruirati. a zadatak ispitanika je da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga događaja. postavljati dodatna podpitanja..50 . ali izbjegavati sugestivna pitanja. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji. a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predložak. Kod ovog subtesta. kodiranje (mjeri brzinu percepcije. (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu. slaganje kocki (ili: KOHSove kocke. Učinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika. te za postavljanje projektivnih pitanja. mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze. sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik.UTR = 0. a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u vremenu od 90 sekundi. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom.UTR = 0. ni odnose među dijelovima. i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove. osim onog koji se trenutačno koristi. koja ispitanik prepričava u svom odgovoru. rST. ali nema uvida u odnose među dijelovima. Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem: (1) (2) (3) (4) (5) (6) 52 držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal. zasićen generalnim faktorom. riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno. rST. okulomotorna koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost. Niski učinak imaju ispitanici sa tremorom.  NEVERBALNI TESTOVI su: (1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama. faktorom pamćenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva. a ispitanik treba utvrditi što nedostaje. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika.0.0. rST.60.. .

opći ili ukupni. kada je jedna sposobnost izrazito razvijena. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji. kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. Interpretacija učinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata. 20-24. neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. ipak reći da se većina PPP očituje na neverbalnim subtestovima. 45-54. 55-64. ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih sposobnosti. a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ). koji su komparabilni i koji izražavaju učinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. pa se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100. a σ = 3.. Može se. 3544. treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o mogućim indikacijama. Verbalni. neverbalni i globalni. koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte. 25-34. ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno. za dvije grupe subtestova i za cijeli test. čime se dobivaju tzv. na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti. (2) Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike New Yorka oba spola. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika. davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obaviještenost i rječnik. koji ukazuju na poremećaje u sintezi i organizaciji informacija. 18-19. Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina. dobi od 16 do 64 godina. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju. državljana SADa. Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine. možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine. pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije.Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka: (1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10. • za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno • za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje. sa 7 dobnih skupina: 16-17. tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni. standardni rezultati. 53 . a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji. Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu normalnih ispitanika. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije dopuštena. Poznate su slijedeće moguće indikacije za PPP: • za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje. ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor. a ne o apsolutnim indikacijama. neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje. koji • za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost. posebno za sve subtestove. standardni rezultati u verbalnim. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi između 20 i 34 godina. razumijevanje i redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost. pamćenje i kodiranje. koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa.

koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje. promjenu učinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine: • subtestovi otporni na promjene odn. kao da nije uopće određivan. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn. računanje. kvaliteta inteligencije. na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. nestabilni tokom vremena. stabilni tokom vremena i • subtestovi neotporni na promjene odn. 2. brže a kod drugih kasnije. QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost. opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehaničke traume. nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD. • QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj mentalne deterioracije odn. brže opada učinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim. dopunjavanje slika. i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane. sastavljanje kocki. kvantitetu. krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn. fiziološkog poremećaja) ili privremenog opadanja efikasnosti. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn.(suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). (2) (3) 54 . fazu platoa i fazu opadanja. nego se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn. koji je nedostatak ispravljen izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova. sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje. pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne. odn. Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način: • QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju dijagnostičkog suda. sporije. ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku. shvaćanje. opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini. nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. infekcije ili organskog odn. Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći: (1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka. šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima). što bi imalo slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednačile. (2) (3) Opažena pojava je navela autora da zaključi: 1.Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine autor je uočio da: (1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona.

Minnesota University) što je bila značajna inovacija. koja su indikativna za PPP. poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lažno loših odgovora odn. ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu “Često čitam krimi-priče. hipohondriju. histeriju. jer su testovi ličnosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup. Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika.(od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora. a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI Eysencka ili 16PF Cattella. Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa. broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor. davanje odgovora po • K. nespremnost za • ?. stavovi.” odgovara drugačije nego grupa normalnih. transparentno priznanje poremećenog mišljenja ili emocija. Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. “Ponekad na telefon odgovaram neljubazno.2. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr. Psihodijagnostička procjena ličnosti Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije: (1) (2) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i CSI. vjerovanja i ponašanja ispitanika. AD1. neka čestica se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom osobinom odn. odnosi u obitelji. pretjerivanje u pritužbama). odn. navike. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi. slučaju. na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno). ali ima kriterijsku valjanost. Dakle. paranoju. budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. ta čestica će se svrstati u skalu depresivnosti. Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost. 55 .6. a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP. psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojčane oznake. Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”: • L. iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam. • F. na osnovu kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt. a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanošću. somatske tegobe.2. shizofreniju.(od correction) skala: procjenjuje defanzivnost. Na primjer. Skala se koristi kao faktor korekcije.skala. dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za depresivnost.”). pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali. od Cornell Selectee Index. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika. opreznost odn. Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije. nema facijalnu valjanost..(od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija) ili “lažno loše” (simulacija). hipomaniju. MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih.

valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske grupe. profilima ukazuje na sličnosti u psihopatologiji. pa dijagnostički sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije DSMa. MMPI ne mjeri osobine ličnosti. Također. (2) (3) (4) (5) (6) Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima. (2) 56 . kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana. nazvan MMPI-2 ima slijedeće izmjene: (1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojećim kliničkim skalama. MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. i da može biti agresivan. 1990). visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima. a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su anksioznost. na primjer. 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili. MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika. čime se povećava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije. Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremećaj. dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju kliničkih skala. nisu nezavisne: mnoge od skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM. Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan. i odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova. MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno. (2) Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur. Slijedeći su nedostaci MMPIa: (1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu. Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. problemi u familiji. MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate. a ne radi dijagnoze per se. sadrži dodatne skale valjanosti. na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. kao što su shizofrenici.MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika. Na primjer. za što je poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota. ako se koristi informatički program. ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostičkom kategorijom. 1990). 1991) i novi. a klinički normalni visoke (GRAHAM. visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova. problemi sa niskim samopoštovanjem i sl. Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil. revidirani inventar..

• davanje socijalno poželjnih odgovora. ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”. koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”. • psihopatski simptomi (16). na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. Po svom formatu. koja. prema narudžbi Ministarstva obrane SADa. CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): • osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18). agresivnost. pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI]. koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti. formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena. depresivnost. a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz 30ih su izostavljene. uključujući i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka). hipresensitivnost. • pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6). 57 . koji daju mjeru intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost. 1964). opsesivnostkompulsivnost. • psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5). • patološke reakcije straha (8). CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. ispitanici čine slijedeće pogreške: • preskakanje pitanja na koja im je teško odn. • neurotičnost i anksioznost (7). konstruirana je nova verzija za adolescente. • hipohondrija i astenija (7). • psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11). • nasumično odgovaranje na pitanja. ovisno o verziji). (Cornell University. • rezultati na pojedinim faktorima. paranoidnost. + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10. lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u WW II. 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijaže odn.(3) (4) (5) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika. AD2. fobičnost. impulsivnost. Pri odgovaranju. Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se: • stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. ukazuju na potrebu individualnog ispitivanja. • ukupni testovni rezultat. hipohondričnost. 3 forme somatske konverzije. • ostali psihosomatski simptomi (15). • patološke reakcije depresivnosti (7). analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u WOODWORTHa (1915) u WW I. prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970). neugodno odgovoriti.

po osobi.20 min.sa PPP) ima. posebno zbog slijedećih osobina: 1.6. taj se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale. odn. odbacio je stop-pitanja.. nego samo za utvrđivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom pomoći. CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo. • pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija. poželjnije je koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja.CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP. 2. poremećaji slijedećih psihičkih procesa: • percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije.skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora. • pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost. • kratko trajanje: 10 . Dobiveni faktori prvog reda omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku. MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god. u koju je unio slijedeće izmjene: 1. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda. čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih negacija. 58 . • F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja. 2. osobi. prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja Kod moždanih organskih oštećenja tzv. Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora. . ali je grublja dijagnostika pouzdanija. ekonomičnost: • mogućnost individualne i grupne primjene. također po uzoru na MMPI: • lie. tendenciju ka disimulaciji.3. dobivši formu N4.bez PPP i nedijagnosticiranih . za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici. kao kod MMPI. 2. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih . a budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda. tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta • mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn. a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije.

prvi crtež reprezentira princip blizine. koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža). te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oštećenja mozga. tjelesne temperature ili spavanja čiji su centri smješteni u nižim moždanim strukturama. pa će npr. pri čemu su dijelovi cjeline hijerarhijski podređeni konfiguraciji. frustraciju. pijenja. krvnog tlaka.  Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi: (1) (2) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938). • razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. odn. što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije. Vrijeme rada je neograničeno. Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima. a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u broj kortikalnih i subkortikalnih struktura. a obično traje 8 do 10 minuta. pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog “ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”. • ličnosti kao emocionalna labilnost. tokom WW II). utemeljenost na principima gestalt psihologije: • percepcija je cjelovita. afektivna inkontinencija. • percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina. Osnovne dobre strane testa su: 1. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4. a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim redoslijedom. kori velikog mozga. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka. pri čemu nije potreban savršeni uradak. kod involutivnih procesa ili (2) psihopatološke regresije. pad tolerancije na Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije: • koje su integrativne odn. Bentonov test vizualne retencije (1955) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. 2. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: “precrtajte što vidite”. uslijed povrede glave prije stradati percepcija. a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta. zato što one angažiraju veći • koje su najdostupnije povredi.• govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju afazije. Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni crtež “A”. koje reprezentiraju pojedini crteži. ali može koristiti 59 . npr. • percepcija se zasniva na određenim principima. (3) AD1. koje organiziraju i sintetiziraju informacije. kada dolazi do razgradnje višeg geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije. Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn. • voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se nazivaju apraksije. koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923). nije samo suma osjeta. impulzivnost. • razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati. govor ili pamćenje nego nervna regulacija hranjenja.

njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom. Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti.gumicu. Na učinak u testu ne utječu: • spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje. Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća su organska oštećenja mozga. uzimaju se u obzir slijedeće pogreške: • rotacija crteža. Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. testovni podaci ne mogu ukazati na najvjerojatniji razlog regresije. a slabiji učinak je redovito prisutan: • kod mentalno defektnih ispitanika. • kod manje obrazovanih ispitanika. kao i normalnu od šizofrenu. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu. • komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža. postoji mogućnost značajne pogreške u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u precrtavanju je do 50 za normalne. do 68 za neurotične. • dob ispitanika: u rasponu od 15 . deformacija u obliku.74. a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent . Test ima visoku pouzdanost rtt = 0. 1981). a obrada rezultata je kvalitativna. • velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER i EHRENFRUTH. • distorzija odn.nepacijent) iznosi 0. Perseveracija odn. • inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv. Osnovni nedostaci testa su: • test nije standardiziran. što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja. proizvoljni smještaj crteža na papiru.50 godina. Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno. vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. a do 82 za psihotičare. • kod slabije prilagođenih ispitanika. • identificirana regresija nije etiološki specifična odn. konfiguracija crteža. 60 . • raspored odn. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati.70. Test također dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu. koje trebaju ukazati na postojanje regresije. • sposobnost crtanja.

• pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova. distorzije. D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka. AD2.. a oni manji perifernima. indikativne su odn. ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka. Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. • zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku moždanih oštećenja. Uradak u testu se korigira odn. posebno disfunkcija pamćenja. • značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. u odnosu na ostale crteže. kada ispitanici samo precrtavaju likove. vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostičke težine i koje mogu biti: • pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu. koji se nalaze svaki na svom listu. Zadatak ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. • pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°. loše moitiviranih. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite složenosti.. • pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka. anksioznih i agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). BTVR se može primijeniti kao i BGVT. praćenje efeketa elektrokonvulzivne terapije. • pogreška iskrivljavanja odn. posebno reprodukcija “u ogledalu”. Slijedeći su nedostaci BTVR: • zadaci su laki. određivanje inteligencije. ali se za starije ispitanike koriste blaže norme učinka. Uz treću seriju podražaja se koristi odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i početka reprodukcije. • neadekvatna relativna veličina. • pogreška veličine i proporcije. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji. Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih. BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih poremećaja. pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije. procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti. • rotacije. vizuale kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije. 90° ili180°. ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. Na učinak ispitanika. veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C. 61 .Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga. stanje vizualne percepcije. kortikalnih disfunkcija. najmanjeg crteža. osim navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika. patognomične slijedeće pogreške: • ponovljeno izostavljanje perifernog odn.

nakon eksponiranja prvog člana para. Osnovni nedostataci WTPa su: • zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja. što osporava smisao njihove zasebne primjene. Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg instrumenta. pri čemu parovi riječi variraju po težini odn. koje omogućuju retest nakon tretmana. Test ima dvije paralelne forme. za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM.80. asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije reproducirati drugi član para asociraih riječi. snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara. mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog. • rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti. a ima ih 10 vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi. u rasponu od 0. WAIS: pamćenje se definira kao agregat sposobnosti. Također služi za testiranje pamćenja ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja. pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim neuropsihološkim podacima. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB.• neuspjeh u testu je teško interpretirati. WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika disfunkcija u pamćenju. izreći abecedu. WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). njenog utjecaja na pamćenje. 62 . Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja.700. pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB. WTP se koristi i za praćenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju. koje treba ispitivati omnibus baterijom testova. konformnosti asocijacija. orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini. WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu. nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl.

Uloga prognoze u u kliničkoj psihologiji Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable. koje nazivamo prediktorskim varijablama. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće: • psihofizičko stanje npr.2. u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju. • ponašanje npr. na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih varijabli. na primjer: prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice. • klinička prognoza.1. kada se prognozira vremenski bliski kriterij. 3. kod koje se koristi subjektivno vrednovanje. 2. nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu. na primjer: prognoza razvoja alkoholne karijere maloljetne osobe. • rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti. dijagnoza i klinička prognoza. • predikcija. koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se odnose na: • životnu povijest pojedinca. • aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca. na primjer. koji je utvrđen prethodnim istraživanjima.7. kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij. • grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika.. 63 . na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostičkih tablica. dijagnoza depresivnosti na osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti. u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze. na primjer: prognoza neurotskog ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav.7. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog • postignuće npr. prema broju ispitanika razlikuje se: • individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika.  VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima: 1. koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: • dijagnoza. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se: • statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam. KLINIČKA PROGNOZA 2. suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta. ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe. na primjer: donošenje sintetičkog U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza.

ili reagirajući obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog. objektivna. oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod. Odnos kliničke i statističke prognoze Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem: (1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn. što proizlazi iz načina prikupljanja podataka (koji je kod kliničke predikcije frontalan. zaštitnih radionica koje upošljavaju subnormalne. standardizirana i analitička. pritom smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta. sa manjim frekvencijama pojavljivanja. nestandardizirana odn. Na primjer: (a) individualna prognoza kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može desiti”. zavisna od kliničara. kao što je hipoksija.2. klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij. prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja. prognoziran skroman radni učinak. • socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina. Na primjer: (a) 64 .3. sa većim frekvencijama pojavljivanja. zasnovana na eksplicitnim pravilima. najčešće radna okolina ili porodica • institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite. a valjanost statističke ovisi o valjanosti prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima. dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima. Glavni efekti kliničke prognoze Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti: • individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza odnosi.7. a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija pojava. neformalizirana i holistička. (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja. ono se kao “neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi. (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda. a statistička prognoza kvantitativna. klinička predikcija je sekvencijalna. (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još nerođeno dijete imati Downov sindrom.7. a statistička za predviđanje općih oblika ponašanja. jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima. maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja odgovarajućih mjera kao što je npr. on se raspoređuje na ona radna mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji. klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja. pojedinca kojemu je prognoza data. valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru. klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv. a statistička nesekvencijalna jer uključuje samo jedno predviđanje.2. (2) (3) (4) (5) (6) 2. obiteljska terapija. a statistička za vremenski udaljen kriterij. putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju. a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju.

pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn. e ne deterministička. a određuje se iz izraza E = 100 [1 .r2xy)1/2]. standardna devijacija pogrešaka prognoze. Određivanje uspješnosti predikcije Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće predvidjeti i obuhvatiti prediktorima. na osnovu slučaja/pogađanja. psihologijska prognoza je stohastička.(1 . gdje je rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti. pa se uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze. a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%).10 % = 5%. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja na osnovi slučaja iznosi 15% . kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji. uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi slučaja odn. a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅x = sy (1 . uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti) uspješnost prognoze odn.7.  Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog . bez korištenja prognostičkog postupka. a rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora. 1992).dimenzionalnog kriterija: • standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn.2. • efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja Kod predviđanja kvalitativnog . 65 . a pogrešnih predviđanja 5%.kategorijalnog kriterija.4. Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka. ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti. Na primjer. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ. znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%. gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable.r 2xy)1/2.

• (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom. Unutar teorijske valjanosti se određuje: • (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan. ali boljih kriterija nema. na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene. prognostički valjan i diskriminativan. uzorke koji se po nekoj osobini značajno razlikuju. ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij. • (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom • (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim • (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn.2. na primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika. metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom. • (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski • (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema nekoj osobini. Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%. na primjer: novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr. putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu metodu i njihove spremnosti na suradnju. na primjer: putem nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga. 66 . npr. Unutar praktične valjanosti se određuje: • (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij. anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo. pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan. metodama međusobno koreliraju. odn. na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih. za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom. a koji se nazivaju kontrastne grupe. b) EMPIRIJSKI.8. VALIDACIJA KLINIČKE METODE Valjanost kliničke metode odn. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn. procijeniti: a) APRIORNO. Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test. na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti: sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije. rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti. glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja. nisko su pouzdani. udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe stručnjaka. dobro poznatom postupku. na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika.

sintetička valjanost baterije je nadsumativna. Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost. različite metode. (2) (3) 67 .Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti. ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn. što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička metoda može imati za sebe veliku validnost. validiraju na različit način odn. kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena. neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije. zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju. validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn. prema različitim kriterijima valjanosti.

a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja. već se koriste interpretacije: “bio sam u šoku” ili “nisam znao kako”.1. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i samog ponašanja (prošlog i budućeg). Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka: (1) (2) (3) (4) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja. pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn. Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što je veći broj ljudi koji promatraju situaciju. predstavlja za većinu ljudi poteškoću. točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i doživljavanju je veoma niska odn. a • ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo većeg broja ljudi odn.OSNOVNI PROBLEMI 3. kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima. ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje.3.1. 68 . BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom. emocionalnom i seksualnom smislu). Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju. U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu: • ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana. pogotovo kod kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn. partnerom (u socijalnom. vožnja bicikla. mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan. već pretežno na opise doživljaja.1. doživljaja. odn. njihov verbalni iskaz se poboljšao. to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem. a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo zahtjevniji iskazi. kao što je to npr. bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn. ispitanici nisu u stanju opisati u čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava. koji se ne odnose samo na opise događaja. Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn. da su bili sami da bi pomogli. koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija. postoji optimizam pamćenja. ograničena. distraktivnih podražaja.

provokativni sadržaji za “nesvjesno”. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju (npr. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja. pa ne može to ni verbalizirati. planovima i namjerama u budućnosti odn. ne samo njegove fizikalne karakteristike. a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. Kod svih • Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije. najvjerojatnije dovode do cilja. da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja • MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja. subliminalnih eksternalnih podražaja. također 69 . • kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove. odn. Kod nesvjesnih odn.  Točnost samoiskaza je veća: • kada se verbalno iskazuje o ciljevima. 3. transformaciju i skladištenje podražaja. to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti. prijenos. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. odn. a • Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne • Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema • Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih verbalnih uputa ona ne može naučiti. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja. nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti. liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno svjesni.2. kontinuirana. nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i ponašanje. ali ta nemogućnost ne utječe na izvođenje te vještine. • kada se traži iskaz o nedavnim odn. o kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. ispodpražni podražaji se registriraju. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što doživljava tokom učenja vještine. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna riječ. Dakle. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne uzročne atribucije.Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B). U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. ”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr. dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja podražaja. a prema kognitivnom oni nisu dostupni. taktilne podražaje.1. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi koji su prema psihoanalizi kritični odn. pita ga se za boju tog subliminalnog podražaja. pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju. jer su uključeni u registraciju. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja Prema psihoanalinitčkom pristupu. “četverokut”). vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima. smanjuje se leksičko vrijeme odlučivanja. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova činila smislenu riječ i koju riječ. Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije: • ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja u subliminalnim. postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podražaje. odn.

 Automatski procesi su: • relativno nefleksibilni. Automatski odn. • aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija. od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i 70 . što je potvrdilo prethodni nalaz.1. (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje. koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija i stoga uključuje selekciju informacija. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u području: (1) (2) (3) (4) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji. aktivnu pažnju. inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje. (2) prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije. mišljenja: što pokazuje npr. 3. dakle uži raspon slobodnih asocijacija. pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamćenju. Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno. prilagodljivi različitim novim situacijama.ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja. Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati. • zahtijevaju nehotimičnu odn. • zahtjevaju hotimičnu odn. brzi i stereotipni. kada se aktiviraju nenamjerno. a koji su kontrolirani odn. U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja: • kontrolirano ponašanje. dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih. novim i/ili nejasnim podražajima. nego na riječ koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. • primjenjuju se u dobro poznatim situacijama. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi.3. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. a prekidaju se odn. Kod svjesnog procesiranja informacija je. nesvjesni i kontrolirani odn. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz. a ne samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”.  Kontrolirani procesi su: • fleksibilni i adaptibilni odn. habitualnu minimalnu pažnju. pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena.

veći je intenzitet praga prepoznavanja. dio mišića lica je pod kontrolom svjesnih procesa. pa njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. a kod perceptivne obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti. što je potvrđeno metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen. automatski procesi uključeni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica. odn. od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih procesa. same ili zamaskirane drugim riječima odn. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja. Nadalje. • u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. Osim toga. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike. radi se o “učenju ovisnom o stanju”. “potiskivanjem” odn. slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno uklanja njegova anksioznost. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn. pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija. pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je naučen. • Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha na kogniciju. • treba duža ekspozicija podražaja. traumatskih iskustava iz djetinjstva: • FREUD tumači navedenu pojavu tzv. a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju. položaj tijela). BRUNER i McGINNIES. koja može biti alternativno tumačenje opisane pojave. a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu odn. podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadržaj podražaja anksiogen. DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno.4. a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. 3. što je suprotan proces od represije: kod represije se osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest.• nekontrolirano ponašanje. represijom: pojedinac potiskuje traumatsko iskustvo odn. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje 71 . a emocionalno pozitivno obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka. slikama. Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju neugodnih doživljaja odn. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN.1. FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani. bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn. odn. može ga osvjestiti kroz analizu snova. pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima. Dakle. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta Nesvjesno je: • u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti. verbalizirati. 1947). Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podražaje. Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje: • trebaju veći intenziteti podražaja. ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr.

smanjenja osjetljivosti desnog oka. do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno neutralna. 72 .emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn.

1. putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn. efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti (“stopala će Vam postati neosjetljiva”). ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko uzbuđenje javlja. a ne zna zašto je uzbuđen. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora: 1. “sa koliko muškaraca je vaša majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”.2. KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA 3. baca kuglice zgužvanog papira u koš. budući da su i kolege s kojima je u društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita. a ne kao simptom svoje neispavanosti. dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podražaja. čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža.2. euforično (radi aviončiće od papira. i opazio ubrzano kucanje svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji. uvrijeđeno se mrgodi. i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije. ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. crvenjenje. putem uspoređivanja sa drugim osobama. koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn. Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija. (4) (5) 73 . nastojat će interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti. bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr.. tj. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja: (1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen... 2.. smije se. ubrzano disanje. neće nastojati interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu.). svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin. tresenje ruku). prijeti i prigovara. ili ljutito odn. ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena. nekog događaja kao (2) (3) Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedećim redoslijedom: (1) (2) (3) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena “Suproxin” na vizualnu percepciju. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične znakove za prepoznavanje emocije. interpretacija emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije. dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca. do fiziološkog uzbuđenja.3. a zna zašto je uzbuđen. da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu). koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj. emocio-nalni doživljaj pojedinca je zajednička funkcija odn. (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn.

a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. promatrajući ih kroz poluprozirno staklo. pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju. a kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu. pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost. da su ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana (manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo. znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju. teoriju. 74 . što bi mogli nazvati “mišljenje ovisno o emocionalnom stanju”. pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. Pokazalo se. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979).Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. dok su ispitanici u • da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu to ponašanje podražavali. invalidira nemogućnost replikacije istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena. Slijedeće su kritike navedene teorije: (1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. (2) (3) (4) Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje “učenje (odn. putem uspoređivanja sa drugim osobama tako: • da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. U eksperimentu koji je proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca. putem lažnog feedbacka). a atribucija tog uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju. pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora. ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju.

a to su slijedeći atributi: • sposobnost. • konsenzus ponašanja na tri razine i • ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku.zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža: • niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva. a lagan ako su ga riješili mnogi. • konzistencija ponašanja na tri razine. 75 .težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu: • visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke. dobiva stalno teške zadatke. Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: .sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža: • visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban. . • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je sposoban.sreća se kao atribut koristi uz opaženu: • nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u rješavanju. jer se su u njoj obuhvaćeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn. . . eksternalnost = u situaciji. tri dimenzije: zadatku. ima sreće u A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj. .2. čas ne uspijeva u zadatku se trudi sporadično. antecedentnim informacijama: • distinktivnost ponašanja na tri razine. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se posebno trudi. WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna. • zalaganje. Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966). • težina zadatka i • sreća. Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku.2. B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu. WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn.3. • visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili.

uzrok. Očekivanje odn. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. kontrola zadatka ograničena ili minimalna). Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti. uzrok. tada takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću ponoviti prethodni zadatak. ako očekujem da prođem. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju. učenje čitave noći pred ispit) je internalan. Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute: • sposobnost je internalan. Na primjer. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh. • trenutno zalaganje (npr. • i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje). odn. zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju: kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan (samo)kontroli pojedinca (npr. • raspoloženje je internalan. očekivanja postignuća. smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadežnosti. B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu. • tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak. • trenutna pomoć drugih je eksernalan. a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. a padnem na ispitu: • i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka). kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. 76 .C) kasnije je. kolega može pomoći u pripremi ispita. kontrolabilan i nestabilan • težina zadatka je eksternalan. jer ovisi pretežno o inteligenciji. emocije i ponašanje. • nastavnikova "osobna formula" je eksternalan. ali to ne mora ponoviti). ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha odn. povećat će se očekivanje istog takovog ishoda u budućem zadatku. npr. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. nekontrolabilan i stabilan uzrok. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti: a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu: • sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha. najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku. jer su nalazi neodređeni. a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. • uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha. učenje u trajanju od 5 sati) je internalan. jer ovisi situaciji i ne može se kontrolirati. nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan • sreća je eksternalni. pozitivnih posljedica. u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod zadatka odn. kontrolabilan i stabilan uzrok. nekontrolabilan i stabilan uzrok. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti.

b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja:

• samopouzdanje/samopoštovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću, • krivnja ili srdžba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,

• stid ili samosažaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnošću (odn. nedostatkom sposobnosti)

• iznenađenje, ako se uspjeh atribuira srećom, • zahvalnost, ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i
najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, sreća se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponašanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao svoju sreću. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, već kod 5-6 godišnje djece. Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može biti:

• vlastito ponašanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i • ponašanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje.
Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri rješavanju budućeg zadatka. Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka očekivanja i pozitivne emocije. Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć), a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomoć. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su očigledno sposobni, a pokazuju loš učinak, kauzalno zaključujući da se nisu dovoljno trudili. Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć. 3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena), u svrhu součavanja sa podražajem (događajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na okolinu. Navedene procjene ovise o:

• karakteristikama podražaja: zahtjevnost, neizbježnost, (ne)jasnoća, • psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, očekivanja,
samopoštovanje, osjećaj kontrole,

• sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.
i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

77

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit, odn. kroz procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan (neugodan) ili neutralan. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn. osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno suočavanje sa percipiranim podražajem, koje suočavanje može biti:

1. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem, 2. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije,
što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća, što dovodi do negativne emocije straha, suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti:

• vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje minimalni
odn. neadekvatni, adekvatni,

• neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje optimalni odn. • ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje optimalni i • vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa, stoga ima poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za suočavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini, te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja.

78

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do određenog ponašanja. Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji način, putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zaključuje:

• o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu
percepcije njihovog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje heteroatribucija, a izražava se pitanjem “kakav je netko?”, nazivamo

dispoziciona

• o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. o uzrocima ponašanja drugih ljudi

i o uzrocima socijalnih događaja, na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem “zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se ponaša?”, vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.

• o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima

te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu. Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva. Atribucijsko zakjučivanje koje može biti:

1. spontano, brzo-trenutačno, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujući u svoju “intuiciju”.,

2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama: • kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim, nejasnim ili negativnim događajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. kontrole nad situacijom, socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim, neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodređene,

• kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz • kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili • kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to objašnjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego očekivani topli pozdrav. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće, ili koji su oboljeli od raka traže objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

79

Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti dovoljni. ali sam bez motivacije. Na primjer: mogu biti sposoban da riješim domaći zadatak iz matematike. pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima. koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. izvan osobe odn. kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr. pa zadatak ostavljam neriješenog. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju. a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. 80 . drugi ljudi. različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja. Kauzalne atribucije U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa. pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost. Na primjer. u osobi samoj. • moralne. sudbina. a različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata. • autoreprezentacijske. motivaciji. što ne mora odgovarati stvarnosti.Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponašanja. kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o sebi. ali ne i sposobnosti. kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije. i to su informacije koje znamo: • o ranijem ponašanju.2. iz okoline. Bog).3. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti: • identifikacijske. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. koje se odnose na moralno suđenje: npr. stavovima ciljnog pojedinca ili grupe. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može biti: • internalni-stabilan. Ukoliko je zadatak težak. Obrnuto. sreća. uloženi trud i (a2) sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. a različita heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja. motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak riješi. Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor). Isto ponašanje možemo različito atribuirati. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem. mogu imati motivacije da riješim taj zadatak. 3. • eksternalni-nestabilan. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu optužujući sebe za nemoralno ponašanje i. • o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe. emocijama i ponašanju. pa zadatak opet ostaje neriješen. Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. u skladu sa svojim znanjem. etiketiranja) vlastitog iskustva. ovisno o našem poznavanju antecedenata. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom.

Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost. mladić koji se konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena. Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponašanja.. a ne situaciji odn.. što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod životinja i kod ljudi. Autori su analizirali izjave igrača.. • hedonistička pristranost (self-serving bias). koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu". Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih. trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn. nego što je to ponašanje u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja. • visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću. npr. i na igralištu i kod rodbine i • nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju. ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa. Atribucijske pogreške Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su: • temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač).Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri dimenzije ponašanja: • distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na drugi podražaj.. a druge u negativnom.3. zalaganju. motiva. konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije. da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe). sreći. svojim osobinama: sposobnosti. vlastite uspjehe atribuiramo internalno. čime onemogućavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti. a vlastiti neuspjeh više eksternalno a manje internalno. ako je to ponašanje: • nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom. Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980). • konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama ponaša na dani podražaj. U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno povezuju: • dominantni (salijentnih) događaji i • prostorno ili vremenski bliski događaji. roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu. ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli. pa npr. npr. smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama. dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji.): npr. a može se koristiti i za njihov tretman. a manje eksternalno (aktualnom situacijom). Takva tendencija može dovesti do pogrešnih atribucija. a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponašanja (neuspjehe). Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno (osobinama). Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP. 3. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su 81 . a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. odn. • konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se pojedinac Na primjer.. drugom djetetu sa kojim se druži.3.

kod učenja ovisnog o stanju. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi. a kontrolnoj da će ih pilula smiriti. mijenjajući atribuciju svog fiziološkog uzbuđenja. Osim što kognicija djeluje na emocije. drugačije nego inače atribuira svoju uzbuđenost odn. nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu. i emocije utječu na kogniciju. (2) da je bias jači kod igrača i trenera. gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi). Rezultati su pokazali da je bilo više varanja u eksperimentalnoj skupini. objašnjenje koje se može ponuditi 82 . Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata.3. Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu. Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se postiže tako da je prilagođeno odn. pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. Ukoliko obe pristranosti izostanu. Na primjer. autori su zaključili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika.4.5% ispitanika). Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: • WEINERovoj teoriji atribucije i • SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija. primjereno klijentu. nego kod novinara. koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje. a ne internalnim (npr. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava. Dok su čekali na učinak pilule. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili pomisli da će biti otkriven. U kontrolnoj skupini. rješavali su test kojim se ispitivao rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha"). Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti. koje se ne atribuira pravim. Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. atribucija se vrši u suprotnom smjeru. a uzroci uspjeha pripisuju drugima. u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56. SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog uzbuđenja odn. iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. varalo je svega 17. a uz drugu emocija straha. a ne drugima. Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi. Klijent može atribuirati uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom. a neuspjehe osobinama svojih suradnika. koje dovodi do toga da se npr. 3. emociju krivnje zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje). a ne strahu ili sramu. Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate. BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove uzročne atribucije. da promijeni svoju emociju. npr. to predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija.pobjede pretežno atribuirane internalnim. u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli. Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). kao npr. Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja. neurotička anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. što je blagotvoran faktor za rehabilitaciju. a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima. Premda takav način atribucije na prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama. zahtjevi situacije).4% ispitanika. Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi. pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi. nego fiktivnim uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja. pogrešno atribuirajući uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije je da će doći do nemoralnog čina. Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn. Njena osnovna postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. odn.

Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja. jer su pripisali uzbuđenje piluli. stresni podražaj dovodi do hiperventilacije. a ne slici zmije. uz lažnu normalnu frekvenciju srca. (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih slijedećim situacijama: 1) slide sa zastrašujućom slikom zmije. • terapija nije etiološka. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu). a drugoj grupi je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. što nije opravdano iz etičkih razloga. CLARK. ako on kavu ne pije. što dovodi do prestanka ataka. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije. Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka: • osobito je važno kakvo se objašnjenje daje. srčanom napadu. a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste maloprije uzeli". Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. na razvoju eufemističkig mišljenja. atribucijska terapija može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn. Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. da se njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok".nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave". kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi. • terapija uključuje varanje klijenta. čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano. a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje). jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta. Kod takvih ispitanika. uz lažnu povišenu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrošok. Dakle. koje oni pogrešno pripisuju npr. koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja srca). što dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fizioloških reakcija. • preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama. nego simptomatska. Lažnom povratnom informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju. promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće. Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali. 83 . VALINS i sur. 2) slide sa riječju "šok". SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem. lakše zaspali. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati.

osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE 3. prosuditi negativnije od nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijašnjim informacijama. Oni mogu točno procjenjivati količinu pozitivnih i negativnih informacija. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni. dakle. najbrže i najčešće dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn. depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije. • genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može kombinirati sa kognitivnom terapijom. razvoj i održavanje depresije. broj kazni.4. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamćivanja tih sadržaja. (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što im se u životu događa. reaktivnim-situacionim depresijama. negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena. a nedepresivci obrnuto. Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke percepcije. što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom “učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja. (d) imaju negativno mišljenje o sebi. stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. i još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava. (e) vlastiti neuspjeh pripisuju (2) (3) (4) (5) 84 . (1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. a podcjenjuju količinu negativnih. depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b) procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima. ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija. Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. podcjenjuju količinu pozitivnih informacija. što dovodi do “depresivnog realizma” odn. dakle također netočno odn. Depresivci. depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn. a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju količinu negativnih događaja. svojih prijašnjih depresivnih epizoda. čak i 10 generacija unazad. pamte i pozitivne i negativne događaje. već kod male djece. iskustva u vlastitom životu.: • nedostatkom neurotransmitera serotonina. a lošije procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne. a podcjenjuju količinu pozitivnih potkrepljenja. a točno procjenjuju količinu pozitivnih.3.. Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje kako se smatralo.1. funkcionalne depresije: manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematično. a ne bavi se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr. ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu negativnih informacija. nego je različita od slike svijeta nedepresivaca.4. a nedepresivci se procjenjuju kao uspješni. da su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni. najlakše.

Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala. utječu na (a) prijem informacija. Nakon toga. distorzija: predstavljaju procesiranja informacija. koje prodiru “u sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. ovisno o motivima koji pokreću osobu. grupiraju se u subsisteme. (e) donošenje odluka. . pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom. pamte te brže dosjećaju negativne informacije. kognitivnu distorziju odn. unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena. (4) (5) (6) što dovodi do njene dominantosti. (2) što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju. depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski: (1) selektivno (a) previđaju odn. samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno dogoditi”. putem specifičnog kontinuiranog usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje. pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni. uključujući i 85 . procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju negativističku shemu (dakle. kada se aktiviraju. interpretaciju događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane kognitivne sheme. • procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija. negativne).  MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. a otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema. pri čemu se aktivira ona shema koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se percipiraju kao gubitak. dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati. koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije. procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. pozitivne) budući da informacijsku vrijednost novih informacija određuje stvorena negativistička shema. Zaključno. nesvjesno. (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija. neadekvatan način selekcije i aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom. depresivna osoba registrira preveliku količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn. a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se percipiraju kao prijeteći i opasni odn. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju: • sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja. Dakle. ne potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle. (c) evaluaciju odn. ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju negativne.internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine. Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema: (1) (2) (3) sadržane su u LTMu. (b) lakše usvajaju odn. “negativno se shematizira”. a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. pravila i pretpostavki o tome kakva je stvarnost i kakvi smo mi sami. Navedeno dovodi do daljnjeg učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja. a to pojačanje depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd. alternativne sheme. (d) očekivanje budućih događaja i konačno. ugrožavajući. hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge.

Kliničar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta. što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom.  BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom pojma o sebi odvija automatski odn. Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni. ne moraju a priori nužno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava. duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi. prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne riječi u desnom uhu odn. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho imenice. što dovodi do dužeg vremena reakcije. a u lijevo uho neutralni podražaji. trebaju obraćati pažnju na imenice.4. već mogu ukazivati na stvarno loš život ispitanika. za pol zavisnosti: “vezan”. pri čemu.2. BECKova teorija depresije 86 . (2) (3) Veća količina samooptuživanja. a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira. a u desno pridjeve. beznadežnost. 3. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i pridodanim zadatkom. “sputan”. bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do kraćeg vremena reakcije.dimenziju zavisnost-nezavisnost. kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi. negativistička dosjećanja. “ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira. što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena reakcije.. Pokazalo se da je: (1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi. Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr.. sa enormnom količinom negativnih iskustava. natječe sa podražajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira.

To je gotovo automatski proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) očekuje. što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn. Oni počinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu. pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe. Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene. pun nedostataka. depresivne kognitivne sheme: (1) (2) (3) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. koje se javljaju spontano i naglo. “naivan sam i glup”. “nemam povjerenja u druge ljude”. Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama. apatičnosti. generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini. razočaranje kao totalni poraz. prema BECKu. Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija. Ništa mi se u budućnosti neće dobroga desiti. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan. pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina. nevoljen i nesposoban za sreću”. što objašnjava zašto depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. sistematskih logičkih pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu nedovoljnih. (2) (3) 87 . Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom. a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije.”. pri čemu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji izdvojeni iz konteksta). Na primjer. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom. koje je u osnovi anksioznosti i depresije . pojedinac može primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce. kognitivnih distorzija odn. a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim korištenjem u procjenjivanju situacije. pojedinac može intimni odnos koji je završio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom. djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji. Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su: (1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn. Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim životnim događajima. negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : “okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”. dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim informacijama. Na primjer. bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga odnosa. što dovodi do depresije. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. kontradiktornih i/ili neodređenih informacija. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. negativnih događaja. a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr.Depresija je. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. Na primjer. Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo. negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage da utječem na nju. te se kasnije pojačavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. očekujući da će svi odbiti njegovu prijavu za posao.?).

za koje su duže vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. ali ne i za riječi “rak”. tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak. Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su: • genetski (konstitucionalni. osjećajem bespomoćnosti. te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom.3. EMERY i GREENBERG (1985. “infarkt”. nego ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno. a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad svojim procesom mišljenja. opasnih-prijetećih i stresnih situacija. samosažaljenje i pesimizam. Pretpostavka je. Model anksioznosti BECKa. EMERYja i GREENBERGa BECK . • postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost. Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn. nasljedni) faktori kao što je npr. • vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih. • stanje umora. što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na pozitivne aspekte svoga života. 3.4. sa njihovom bojom.Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom. anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje. prvenstveno faktora učenja kao što su: • postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini. (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša • prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji. ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno kritične riječi. njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn. (a) visoka podražljivost živčanog sistema odn. Pokazalo se da su podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu. i traži se identifikacija boje. nego poslije tretmana. snižen prag za podražaje kod introvertiranih. MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su “nespretan”. “glup”. da se semantičke osobine riječi odn. posebno u obitelji. pa će ispitanici kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje. 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih. 88 .

što dalje povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnostibeznadežnosti odn. zarobljenosti u negativne emocije. Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih. onemogućavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba privređivanje). a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima. a kod teške je već stvorena negativistička odn. Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. Depresija započinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi. a ne okolini odn. a sastoji se iz slijedećih atribucija: (1) (2) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi. brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi. pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim ulogama. čvor s vremenom “postaje velik” odn. naprotiv. i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teško mijenja. npr. intenzivira poremećaj i održava ga.4. ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr. Model uspješno tumači nastanak. neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima. vlastitom sposobnosti. slučaju. (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba. povezuje u posebne “asocijativne mreže”.3. Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline. loša slika o sebi. predodžbom o sebi. pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan. 89 .Ostali modeli depresije (1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva “umrežuje” odn. rastavom braka se gubi uloga supruge). zato što se brže dosjeća negativnih informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom. Na primjer.4. Depresivne osobe. pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih. Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne informacije. Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja. počinje imati niži prag pobudljivosti. kao što je to kod prognanika i izbjeglica. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn. npr. predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. potencijalnih zamjenskih uloga. tok i održavanje depresije. što dovodi do promjene slike o sebi. što može rezultirati depresijom. (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. Uz intenzivnije emocije. a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove povezuje. koje zanemaruju. iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja. pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv” i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni način procesiranja informacija. nego o njenoj okolini. odn.

što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni podražaji biti izvan kontrole pojedinca. Navedna koncepcija nije mogla protumačiti: • nisko samopoštovanje tipično za depresivce. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima. Dakle. kao što je to npr. procjenu o tome kakav uspjeh očekuju. bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podražaja. dok na zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja. 3. Dakle. održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo. Pokazalo se da: • nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja • depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka. (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE. a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo isključivo od sreće. a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. koji dovodi do još manjih očekivanja.4. @ivotinje koje su razvile naučenu bespomoćnost. izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn.. U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći. • individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije. nedostatak motivacije . . neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem.(3) koristi moralne atribucije. gubitak posla.5. ili o dolaženju do pozitivnih podražaja. itd. • individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se događaju neugodnosti. ljudi mogu postati depresivni. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog zadatka. SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene bespomoćnosti 90 . Potvrđivanje očekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti. kao što su stres. prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku. zbog čega su ABRAMSON.letargija. pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi. SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podražajima. Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika.. odn. smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti. teškoće u učenju i sl. ako nauče da percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline.. koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje.

stabilne atribucije sa perzistencijom odn. poraza. • afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge. Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam . • stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole. pad samopoštovanja. Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost. prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha: • internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama. • interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve a uzroke uspjeha: • eksternalnim faktorima. • interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice. Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa snižavanjem samopoštovanja. samooptužujući se. a ne npr. drugim ljudima. • nestabilnim faktorima. Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročno-posljedičnoj vezi. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja. šta pojedinac čini. odn. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji. lošoj sreći ili distraktorima iz okoline. nego i o načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe. kroničnošću depresije.Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima. jer je moguće da je takav stil zapravo posljedica depresije. na olimpijskim plivačima. • stabilnost/nestabilnost i • globalnost/ specifičnost. 91 . • motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost. a ponekad i uzrokuje depresiju. Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može. održava. odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu. i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje rezultate nego kao pesimisti. a globalne atribucije sa generalnošću odn. Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje: • kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja. dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje. intenzitetom osjećaja bespomoćnosti. s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije: • internalnost/eksternalnost . Osjećaj bespomoćnosti je. čak i nakon prethodnih neuspjeha odn. pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima.pesimizam. pripisujući teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama.

sudbine. brka lokus i kontrolabilnost činioca. a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud. u dvije grupe djece. Boga. tada za svoje zdravlje ništa ne poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja. u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u slučaj. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu. skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna. Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka. Neki ljudi. (3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet. neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i nekontrolabilne činioce odn. nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja. (2) vjerovanje u politički odgovoran svijet. a eksternalan u emocionalnom životu).4. odn. kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr. i na sposobnost.Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti: • eksperimentalna NABE kod ljudi. a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom.. pa se. • omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu... Dakle. kao što je vlastita nesposobnost. Jedna grupa je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda. odluku Boga. nasljedne uzroke ili sreću. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju veoma teške zadatke. Neki ljudi. Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole: (1) (2) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni. pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi za njega odn. sudbinu. uzroke: npr. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sreće. Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji. 3. Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha. nego se. upućuju i na trud. a ukoliko vjeruje da njegovo (3) (4) 92 . slučaja. kako Rotter smatra. ispitanicima u toj grupi su omogućavana isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim uzrocima.6. Boga ili drugih ljudi. tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći broj tih zadataka. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini. prema WEINERu (1986). koji određuje globalnageneralizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u nepoznatim situacijama. i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. tj. koje su učitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh. proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija. Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda. eksternalci vjeruju da je sve ono što im se dešava stvar sreće. izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja. utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet. nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. Zato LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj. sudbinu. bolje ga opisuje. neko može biti internalan na poslu. DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE..

Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno). ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh. pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor. najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje. a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa. očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu. anksioznost. • očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn. Pozitivno očekivanje o vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost). 93 . • pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja. trud i ustrajnost u njihovom izvođenju.4.). BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa. npr. ni ne počinjem učiti za ispit. Na primjer: • vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu. internalnije osobe više sudjeluju u liječenju. ali ako uz to očekujem da nisam u stanju naučiti gradivo. npr. BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje nekog ponašanja. posljedicama vlastitog ponašanja tipa “akoonda”.. onda to vjerovanje pozitivno utječe na tok njegovog liječenja. u vezi sa sposobnošću-uspješnošću uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to učiniti”. konkretnim i specifičnim životnim situacijama: • očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi. 3. ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost. pa se ne upušta u taj tretman • pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi.7. a naročito su dobri efekti. koji tokom terapije prelazi u internalni. nego nižim klasama i manjinskim grupama. psihomotorni nemir.. trema. (5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase.zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja). Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora za uspješno suočavanje sa stresom. ali smatra da osobno neće biti efikasan u slijeđenju tog tretmana. koji govori o generaliziranim očekivanjima. očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit. BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn. efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji. Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju: (1) (2) (3) (4) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole.

Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn. putem informacija iz medija (knjiga. • koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka.) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili neki zadatak.Ljudi se među sobom razlikuju efikasnost: u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu (1) (2) (3) sadržaj vjerovanja. iskazati neko ponašanje i općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na neke. koliko težak zadatak mogu savladati.  Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne su one psihoterapije: • koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost. informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”. tako opada razina tih hormona u krvi. kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom. verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“. snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn. radi navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje.. • koje uključuju verbalnu persuaziju. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u izvođenju tog zadatka i obratno.. filmova. s obzirom na težinu zadatka odn. doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno. kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost. 94 . to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme.  Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije: • prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod odvikavanja od pušenja. Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora: (1) (2) (3) (4) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva : “kako sam se prije nosio s tim ili sličnim zadatkom?”. jer što čovjek više vjeruje u svoju efikasnost. • slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja • pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”. Kako njihovo očekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije. zahtjevnost ponašanja: koji odn.

kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku. • biti relativno sretni odn. održavaju se iz slijedećih razloga: • dijete ne može jasno i kritički razmišljati. putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj. stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete. iz masovnih medija). koja se.8. Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina: (1) (2) (3) (4) . ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi. anksiozni u novoj okolini. • roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje. informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. Urođene tendencije potvrđuje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj žive. prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja: • ostati u životu odn. 3. Tako je.4. u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne. Ljudi. retrospektivnom kontrolom situacije. budući da su djeca vrlo sugestibilna. ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. često i osjeća. koje su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne. • indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja. Iracionalne ideje. prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn. behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj. podražaju. a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja. 95 . Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr. bez boli i patnje. ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju. ali nisu prikladne za odraslu osobu. • dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snažno se učvršćuje.Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom. na primjer. preživjeti. prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što netko misli. a iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju njihovo postizanje. Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. predrasude.

(2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz (11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”. i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”.jer se ne znaju drugačije ponašati ili su emocionalno poremećene osobe”.) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i pokušati ih riješiti”. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti nego biti voljen”. u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog. u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi koji su mi važni”. koje koristi bilo u prvom licu. umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”. samo ako se odlučim da je steknem”. a ne robovati mu”. u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati bezuspješnom i bezvrijednom osobom”. ili će svijet postati za mene odvratan. i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”. umjesto: “trudim se da se ponašam što je moguće bolje. koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju. umjesto: “kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo na moje emocije i ponašanje. bez muke i napora dobiti sve što želim. trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve da se ta situacija promijeni. u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri. očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i “ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti” umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba. sudbina. “najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”. to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam učiti iz vlastitog iskustva. u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i odgovornošću. 96 . ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu.: • “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”. a ne samim događajima”. a život nepodnšljiv”. a ljudi koji ih čine su neznalice . “ljudi koji izvode loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”. pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio “nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima biti od male koristi”. umjesto: “neka djela koja izvode ljudi su neprilagođena... natprirodna sila. u savšeni red: “užasno je. obzirno i ljubezno”.. npr.”). bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna. u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama.Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja: (1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”. koja ima opće ljudske slabosti i neke svoje specifične mane”. Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima.. (12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek zauzima prema događajima. “Vi smatrate da. “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno. tako da mogu uvijek. grozno. moje okoline.

ne Pretpostavljeni slijed događaja: A 97 . Pojedinac pogrešno pretpostavlja da C odn. preferencije. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. savršeni red.). odnosno naše emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja. Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje. smatra da su negativne emocije posljedica događaja. naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u obzir ovaj stvarni slied događaja.  Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja: (1) (2) (3) zahtjevnost (perfekcionizam. počinje beskonačno negativističko lamentiranje. ponašanje) B = belief system: označava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe) C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (npr. • “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”. i to u skladu sa našim vjerovanjima (B). netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva. Pravi slijed događaja: A B C Međutim. kognitivna procjena pojedinca o događaju A. stabilnost. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doživljavanja (C) – što znači da je naše emocionalno doživljavanje nekog zbivanja determinirano prije svega našom interpretacijom tog zbivanja. čežnje i zahtjevi (perfekcija. snizuju očekivanja vlastite efikasnosti. pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to rješenje”. neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući događaj). omnipotencija. 2. već ih mišljenje čini takvima. A = activating event: označava aktivirajući događaj (neko zbivanje.. bezuvjetno zadovolje. B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn. emocionalni poremećaj) Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da “nema dobrog i lošeg..• “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema. Dakle. prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode. Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja. pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event). ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima pojedinca. što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem. grandioznost. vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili neugodne emocije odn. a ne interpretacije tog događaja. Određeni događaj (A) se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne reakcije (C). uspjeh. bezuvjetna ljubav. pothranjuju osjećaj bespomoćnosti. sreća. što dovodi do povećanog emocionalnog uzbuđenja. a ne zapravo iz medijatorne varijable B. odn. To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1. C = krajnja posljedica (consequence) odn. a ne samim događajem. onda manje vrijedim od onih koji su već nešto izuzetno postigli”. koji se tumače kao opća neuspješnost: npr. i sprečavaju pojedinca da poteškoću podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. • “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu. 3. diktira) sebi i drugima da se njene želje. neugodna emocija slijedi direktno iz A.

fleksibilnije i racionalnije mišljenje. koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja i našeg svjetonazora. Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe. neizvjesnosti i rizika. ignorirajući da je upleteno i naše kognitivno obrađivanje te situacije. U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti. već samo našu interpretaciju tog zbivanja. B C Ellis smatra da su strahovanje za budućnost. prihvaćanje nesigurnosti. do intenziviranja utjecaja negativnih događaja na život pojedinca. Pretpostavljeni slijed događaja je dakle: A → C. gubitak posla). 98 . dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju.uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki objektivni događaj. prihvaćanje sebe. Međutim. osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada pojedinac doživi gubitak (npr. te posvećivanje nekom ili nečemu. ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja. a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu.

24. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 18. 11. 15. 2. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 7. 12. 14. 10.1. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 34. 19. Klinička i statistička prognoza: usporedba 31. 4. Glavni efekti kliničke prognoze Kako određujemo uspješnost predikcije Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. 27. 3. 32. 28. faze i pravila prikupljanja podataka 26. 8. 35.4. nedostaci 25. faze. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opažanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 22. prednosti. oblici. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 30. 20. 13. 21. ISPITNA PITANJA 4. 6. 9. 16. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 23. 99 . Popis ispitnih pitanja 1. 29. 33. 17. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko Strategije ispitivanja ličnosti Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistički model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti Razlike između laičkog i stručnog opažanja Pogreške kod procjene i opažanja 5. ciljevi.

Model anksioznosti BECKa. EMERYja i GREENBERGa 6. prednosti. 42. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 4. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 4. Medicinski model 2. nedostaci 10. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. 41. Statistički model 2. 38. ciljevi.2. Problem samoiskaza: glavna ograničenja 4. EMERYja i GREENBERGa 40. Kulturalni model 2. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije 5.36. Problem samoiskaza: glavna ograničenja Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije 39. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 7. BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn. Varijante pismenog ispita A 1.Q-sort tehnika C 1.Glavni efekti kliničke prognoze B 1. Koje su mozgovne odn. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Kada i kako koristimo skale procjene 5. 37. faze i pravila prikupljanja podataka 9. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 100 . oblici. Model anksioznosti BECKa. faze i pravila prikupljanja podataka 4. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 3. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Klinička i statistička prognoza: usporedba 8. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 3. Pravila dobrog opažanja 10. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 9. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. faze. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 5. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi 3.

Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 9. oblici. Funkcije psihodijagnostike 5. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja 4. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 6. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 10. Psihodinamski model 2. Kako određujemo uspješnost predikcije 7. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 9. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. BECKova trijada i nastanak depresije 5. ? 6. nedostaci 10. oblici. faze. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. BANDURAina teorija samoefikasnosti 6. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji E 1. prednosti. prednosti. Strategije ispitivanja ličnosti 7. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 5. F Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 1. Koje su mozgovne odn. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 10. nedostaci 8. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 4. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja 8. D WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. ciljevi. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 8. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 3. ciljevi. logika i nedostaci 1. Subjektivni model 2. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3.Pogreške kod procjene i opažanja 101 . Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 9. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 9. Funkcije psihodijagnostike 8.7. faze. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 3. Kada i kako koristimo skale procjene 4.

Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 9. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. logika i nedostaci 5. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 3. Psihodinamski model 2.G 1. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza.Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 102 . Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 10. Kada i kako koristimo skale procjene 8.

. J. M. 103 .. M. T.. New York. N.. A. S. Beograd-Zagreb. . • FISKE. San Diego. McGraw-Hill. 1985. R. • FULGOSI. New Yersey. 1992. LITERATURA • BERGER. 1998. [kolska knjiga. Zagreb. • HUDOLIN.: General Psychpatology. • DOBSON. Medicinska knjiga.: Psychopatology. . in Shepherd. Inc. in RAMACHANDRAN. 1991. 1990. Cambridge.. .: Klinička psihologija.:The principles of classification in relation to mental disease. S. A. E.: Teorije ličnosti. (ur. GREENE. S.): Racionalno• NEVID. TAYLOR. B. Psihologijski rječnik. 1985. O. 1986. Cambridge University press.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije. • KENDELL. [kolska knjiga. Zangwill. Zagreb. Hall. Academic Press. S. E. RATHUS.-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 5.1984. Nolit. 1994. Društvo psihologa SR Hrvatske. K.: Psihodijagnostika. Prosvjeta. D. . B.: Social Cognition. Prentice • PETZ. 1994 • KRIZMANI]. L. J. Zagreb. THE END psiNET INICIJATIVA KLINIČKA PSIHOLOGIJA (PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIČKOM PSIHOLOGIJOM) Zagreb. • BIRO.: Abnormal Psychology in a Changing World. V.. (Ed): Encyclopedia of human behaviour.. V. Zagreb. PUSCH. S.. Beograd.. 1987. emotivne terapije.. u Anić. S.: Rječnik psihijatrijskog nazivlja. M.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful