Sociologija

SOCIOLOGIJA - Odgovori na pitanja za ispit
1. Nastanak sociologije!
Društvo je složen i kompleksan fenomen za nauku i ljudsku spoznaju. Proučavati ga, zapravo znači razumjeti ga u
njegovu totalitetu, tj. razumjeti samu prirodu društva. Ta pitanja su zaokupljavala pažnju umnih i maštovitih ljudi
od najranijih dana nastanka ljudske civilizacije pa sve do danas. Nastojanja da se shvati priroda, nastanak i razvoj
društva, njegovo kretanje bila su značajna za nastanak sociologije kao posebne nauke. Razvoj sociologije čvrsto je
vezan uz industrijski progres i nastojanja da se promjene koje su se zbivale u društvu potpunije spoznaju i naučno
prate i objasne. Sociologija ima zadaću da predvidi tok društvenih promjena, uoči dinamiku društvenih procesa.
Moglo bi se reći da je sociologija jedna od najprimjenjivijih nauka nastala između 18. i 19. st. kada se snažno
razvijaju i odvijaju društveni procesi. Zapravo interesovanje sociologije nije samo globalno društvo, već i
konkretni smišljeni procesi koji doprinose da se takve pojaveuoče i predvidi njihov tok kretanja. Sociologija ima
zadaću da spozna društvo, čovjeka i sistem poretka i vlasti, kulturu, tradiciju norme i vrijednosti.
2. Nacija i država
Država je izraz nužnosti opstanka ljudi, izraz pravilnog udruživanja plemena i naroda određenoj društvenoj
organizacijii njenim pravilima. Nastankom države prestaju biti dominantne rodbinske veze. Država uspostavlja
pravila ili norme kao zajedničke za sve članove zajednice koji su dužni da ih se pridržavaju. Država je nastala na
osnovama rodbinskih ili patrijarhalnih veza. Neke su nastajale ujedinjavanjem naroda, dok je veliki dio plemena
to radio iz potrebe za opstankom, napuštanjem nomadskog načela života, stvaranjem naroda a zatim i države.
Druge su nastajale ujedinjavanjem naroda u strahu i otporu od najezde trećeg, radi odbrane ili raspada. U početku
je jedinstvo slabije, ali vremenom država jača. Treće su nastale naseljavanjem stanovništva tj. vladari su davali
zemljišta svojima podanicima, radnicima... Država je izraz zajedničke potrebe i interesa. Postoje različita stajališta
nastanka države: idealističko-teorijske koncepcije, društveno-ugovorne teorije i sociološke teorije. Država se
uspostavlja na teritorijalnom načelu, a ne na načelu krvnog srodstva.
Nacija se razvija iz naroda, kao faza društvenog organizovanja i identificiranja sa teritorijom i pripadnošću jednoj
društvenoj grupi. Taj proces je počeo kada su se razvili kultura, jezik, privreda i kada se uspostavila vlast na
određenom prostoru. Često se nacija poistovjećivala sa državom i u pojmovnom i u sadržinskom smislu. Država je
zakonska i politička organizacija koja posjeduje vlast da od svojih građana zahtjeva poslušnost i legalnost. Nacija
je narodna zajednica čiji su članovi povezani osjećanjem solidarnosti, zajedničkom kulturom i nacionalnom
svješću. Imamo dva oblika nastanka nacije: one koje su nastale kroz historiju u jednonacionalnim zemljama –
Holandija, Francuska..... i zemlje koje su se suočavale sa problemom nacionalizma. Značajni su pokreti za
nacionalnu nezavisnost 19.st u Evropi, a 20.st. u ostalim krajevima. Najznačajniji elementi uspostavljanja nacije
su: društveno-ekonomski razvoj, jezik i kultura, vjera i tradicija, državna vlast odnosno poredak.
3. Priroda i karakter vlasti
Vlast predstavlja samo jedan oblik moći. To je institucionalna moć zasnovana na određenim normativnim
predpostavkama koje imaju autoritet iskazan voljom građana ili društvene organizacije. Za razliku od moći koja se
rasprostire difuzno, vlast se kreće u određenim granicama. Vlast se sastoji u izdavanju određenih naređenja i
upozorenja. Vlast održava i štiti uspostavljanjem društvenih organizacija i prije svega služi toj svrsi. Vlast se
legitimira kroz normativni poredak, a normativni poredak je osnov konstitucije vlasti. Po Weberu vlast može biti:
RACIONALNA – počiva na pravilima koja pojedinačno vrijede za sve koji zadovoljavaju određene kriterije;
TRADICIONALNA – se zasniva na tradiciji koju imaju norme i ustanove. Za ovaj tip vlasti je normativni poredak
onaj koji je ranije uspostavljen i nastao i koji ne podliježe nikakvim promjenama; HARIZMATSKA – ne priznaje
i ne prihvata nikakva pravila kojima se utvrđuje njena ovlast.
4. Tranzicija i proces promjena
Tranzicija je u stvarnosti promjena koja se odvija u društvu, a može biti toliko intenzivna da obuhvata i samo
društva. Promjene su stalno kretanje određenih procesa i odnosa i težnja za uspostavljanjem novog stanja i
poznavanja ljudi. Tranzicije se odvijaju svuda oko nas, prate nas i mi u njima učestvujemo ili ih pak podstičemo.
20 st. je obilježeno burnim događajima: 2svjetska rata, Oktobarska revolucija, fašizam, socijalizam........ Promjene
su obilježene neprekidnom suprotnošću između demokratskih i totalitarnih režima razvijenih i nerazvijenih
1
zemalja. Kada se nešto neprestano mijenja tada su to stalne promjene, zatim imamo dinamične promjene koje su
dosta intenzivne i obimne. Transformacija promjena je proces koji se odvija u različitom vremenskom trajanju i
značenju. Promjena čovjeka i njegovih osobenosti zove se SOCIJALIZACIJA.
1. Osnovni elementi religije
Religija kao društvena pojava vezana je za čovjeka i njegov život u zajednici. Društveni život ljudi uslovljen je
spoznajom o potrebi i nužnosti zajedništva. Religija utiče na sam karakter društva, na vlast, bogatstvo, društveni
ugled, odgojne funkcije društva itd. Različite religije uspostavljaju različita gledišta; tako kršćanstvo se podređuje,
budizam je ravnodušan, dok neke sekte zauzimaju neprijateljski stav. U religiji je veoma važno svećenstvo koje
ima društveni statusni ugled. Religija uspostavlja i svoje doktrine o odgoju, obrazovanju, braku i bračnim
odnosima, potomstvu. Funkcija religije u društvu i političkom životu uvijek je praćena od strane države i predmet
je njenog interesovanja. Religije su podupirale pobune podanika, suprodstavljale se određenim političkim
strankama. Postoje različite teorije o tome koji su elementi u religiji najdominantniji. To je po mnogima
kombinacija više faktora: psihološki elemnti, čovjekove potrebe o nužnoj pripadnosti nekom svijetu i izvoru,
teorije o životu i smrti, moći i granicama ljudskog uma. Nadprirodna dimenzija religije ogleda se u prihvatanju
nečeg izvanjskog i nedostižnog, kao stvarnog. Putem obreda i običaja vjernici utiču na ono što je izvan i iznad
njih. Religija je put za prihvatanje određenih načela i modela ponašanja. Religija svoje predodžbe traži izvan
postojećeg, to je njena osnovna karakteristika. Religije su nastajale u svakom društvu. Eshatološka praksa je
vjerovanje u sudbinu, pravdu i mir, psihološki se ogleda u sposobnosti kontrole onih čovjekovih akcija.
2. Metode i tehnike istraživanja u sociologiji
Metode bi se mogle definisati kao niz ideja ili postupaka pomoću kojih se nastoje uočiti i objasniti određene
pojave i procesi. Često se postavlja pitanje da li se metode mogu koristiti u istraživanjima prirodnih i društvenih
pojava. Objektivnim metodama posmatraju se odrđeni procesi, pojave, analiziraju i upoređuju pojedini dijelovi.
Najznačajnije metode u sociologiji su: historijska, komparativna, dijalektička, metoda sistematizacije i naučna
metoda.
a. Historijska metoda – proučava se globalna historija čovječanstva ili historija najznačajnijih društvenih
institucija. Osnovna zadaća joj je da analizira građu, podatke i dr. obavjesti koji su nastali neovisno od
pozicije znanja, odnosa i procesa u društvu i društvenih snaga koje usmjeravaju njegovu dinamiku. Ova
metoda je veoma rasprostranjena. Interes joj je da sazna kako su nastale, razvijale se i transformisale
civilizacije društava i društvene institucije.
b. Komparativna metoda – služi se komparacijama ili poredbama pri istraživanju određenih društvenih
pojava ili procesa. Po Dirkenu postoje tri nivoa poredbenih istraživanja: - prvi nivo predstavlja poredbena
istraživanja u jednom društvu
- drugi nivo komparacije predstavlja upoređivanje raznih društava
- treći nivo komparacije predstavlja upoređivanje pojava koje su
zajedničke svim društvima
c. Dijalektička metoda – se kritički odnose prema postojećim odnosima i društvima i vizijski anticipira
njihovu budućnost. Tu se zapravo radi o teorijskoj i dijalektičkoj misli usmjerenoj na prevladavanja
postojećeg i viziju budućeg reda stvari i odnosa u društvu. Da bi razumjeli neke pojave i procese u društvu
neophodno je znati njihov razvoj i perspektivu, posmatrati ih u njihovom totalitetu i kretanju. To kretanje
se odvija od općeg ka pojedinačnom, od kritičkog odnosa prema postojećem do predviđenih mogućnosti.
Ova metoda je doprinijela razvoju sociologije, a sociologija ovom metodom pojedinačne pojave stavlja u
odnos sa zakonima kretanja cjeline. Ova metoda kombinuje teoriju i praksu.
d. Metoda sistematizacije ( funkcionalne analize) je metoda čiji je cilj analiza društvenog sistema, njegovih
dijelova i njegovog funkcionisanja. Ova metoda ima sistem za njene protagoniste, sistem čini osnovu
društva, a pojedini su nosioci funkcija ili konkretnih uloga koje im je sistem odredio. Ovu metodu je
koristio Tulcott Parsons. Po njemu ova metoda ima za cilj omogućavanje i razumjevanje vrijednosti,
2
porijekla reda stvari, dijelove društva i pojedinaca u udruživanju stabilnosti i funkcionalnosti samog
društva. Ova se metoda najpreciznije koristi u matematici.
e. Naučna metoda – u zadnje vrijeme sociološka metoda ima zadaću na analitički i spoznajno teorijski način
spoznati društvo ili njegove dijelove. Zasnovana je na dijalektičkoj metodi i najviše je rasprostranjena u
marksističkoj sociologiji. Zadatak joj je da se teorijska miso na što metodičniji način sjedini sa pouzdanim
i preciznim iskustvenim podacima što ne ide bez teškoća koje se dijele na 3 grupe: teorijske,
organizacijske i teškoće društvene prirode.
Tehnike istraživanja su osnovna sredstva sociologije u prikupljanju i interpretaciji podataka o društvu i pojavama
u njemu. Instrumente možemo podijeliti u dvije grupe: 1. na one pomoću kojih se prikupljaju i posmatraju
činjenice i 2. na one pomoću kojih se te činjenice analiziraju i interpretiraju. U tehnike istraživanja spadaju:
posmatranje, anketa, intervju, upitnik, eksperiment, analiza sadržaja.
3. Sociologija Kontove tradicije
Na početku svog rada Auguste Conte cociologiju je nazvao ''društvenom fizikom'', a taj termin preuzeo je od
Hobesa, zatim ''kurs pozitivne filozofije'' da bi je kasnije imenovao sociologijom. Izgradio je pravac zasnovan na
pozitivnoj filozofiji, koji je nazvan pozitivizmom. Izvršio je sintezu nauka u 6 dijelova historijskim redom:
matematika, astronomija, fizika, hemija, biologija i društvena fizika (sociologija). Sociologiju smatra
elementarnom i osnovnom naukom o društvu, koja ima zadaću da istražuje društvo i društvene promjene. Po
njemu, posebne društvene nauke ne mogu potpuno objasniti pojave koje proučavaju, a takav pristup ima samo
sociologija koja pojave proučava u njihovoj cjelovitosti. Sociologija je imala namjeru da društvenu spoznaju
oslobodi od religijskog vjerovanja. Glavni dio pozitivnog metoda je posmtranje, a zatim historijska metoda
upoređivanje pojava u sadašnjosti i prošlosti. Prema Contu sociologija se dijeli na društvenu statiku i društvenu
dinamiku. Društvena statika ispituje uzajamne akcije i reakcije koje vrše jedni dijelovi društva na drugo, dok se
društvena dinamika bavi razvojem društva i njegovih zakonitosti.
Društveni razvoj počiva na razumu, a razum ima samo tri stepena razvoja: teološki, metafizički i naučno-
pozitivni. On ističe postulat da ''ideje vladaju svijetom i da ga potresaju''. Njegov pozitivistički pristup su
prihvatile razne sociološke teorije i pravci.
4. Tipovi porodice u BiH
U BiH u 20om stoljeću prisutne su velike migracije kretanja stanovništva. U ratu su porodice gunile obilježja,
tradiciju, običaje, imovinu, posjede.... U 20om stoljeću u BiH je najrasprostranjeniji bio industrijski tip porodice.
Kao najstariji oblik patrijarhalne porodice je porodična zadruga ili velika porodica. Sačinjavalo ju je više prostih
porodica zajedno povezanih krvnim srodstvom po muškoj, a kasnije i ženskoj liniji. U patrijarhalnoj porodici
pravo na imovinu su imali svi muški članovi zajednice, a negdje i žene. Velikom porodicom je upravljao
starješina, koga su birali ukućani. Pored velike porodice, rasprostranjena je i mala poljoprivredna porodica, koja
se zasnivala na poljoprivrednom posjedu. Razaranjem ptrijarhalne porodice njeni pripadnici su se rastajali na
različite načine.
1. Filozofski korijeni sociologije
Društvenim fenomenima najviše su se bavili brojni filozofi, historičari, ekonomisti, teolozi i drugi. Sociologija
kao moderna nauka ima burnu i znamenitu historiju. Mnogi mislioci društva i pozicije čovjeka u njemu
pokušavali su odgovoriti na pitanje šta je čovjek, šta je njegova ljudska priroda, odakle dolazi, običaje, tradiciju,
koji su elementi njegove društvenosti i pravičnosti? Odvajajem filozofije od teologije i mistike i njenim
svrstavanjem u discipline koje teže spoznaji, stvara se sasvim nova situacija o poimanju nauke, prirodnih
fenomena i društvenih pojava. Proces nastanka i socijalizacije pojedinih nauka trajao je veoma dugo i bio je
povezan sa samim procesom produbljivanja ljudskog znanja o pojedinim područjima prirode i društva. Mislioci
3
koji su se najviše bavili pitanjem autonomije čovjeka i njegove pozicije bili su: Platon, Aristotel i njihovi
sljedbenici.
- Platon – svojim učenjem razvija mnoge socijalno-političke koncepcije društva, samo društvo, njegov
sistem i poredak. Glavno pitanje je pitanje kako zaštiti grad – državu od propasti i uništenja. U djelu
''Država'' nastoji izgraditi idealni model državnog uređenja. To je država u kojoj će vladati najsposobniji i
najodgovorniji predstavnici naroda tj. sofisti. On ovaj model zasniva na harmoniji između vladara i
njegovih podanika u cilju ostvarenja njegove sreće. Kao što se ljudska duša sastoji od tri dijela uma volje i
nižih prohtjeva, tako se po Platonovom mišljenju država sastoji iz rasta. Po njemu cilj države je
ostvarivanje harmonijske saradnje duša. Za njega je bila značajna podjela rada za društveni život, kao i
značenje demografskog i geografskog faktora te psihologije ljudi.
- Aristotel – je za razliku od Platona pokazao interesovanje za objektivno posmatranje društvenih pojava i

procesa. Značajna djela su mu ''Politika'', ''Atenski ustav'' i ''Nikomahova etika''. Kao doprinos
razumjevanja društva naznačio je empirijske instrumente sociološkog istraživanja. Aristotel je prvi filozof
koji kaže da je čovjek društveno biće ''zoon politikon'' tj. on ne posmatra čovjeka kao društveni proces ili
pojavu već ga razumije u cjelini sa savim njegovim faktorima. Čovjek je po njemu istinski čovjek ako
djeluje kao društveno biće i on je zastupnik prirodne teorije društva što znači sve što se dešava oko
čovjeka je dala priroda.
2. Društvene pojave
Da bismo razumjeli društvo potrebno je razumjeti i društvene pojave – kako se one razlikuju od prirodnih. Postoje
koncepcije o tome da se društvene pojave međusobno izjednačavaju i upoređuju, pa prema tome postoje dvije
premise i to: da ne postoji razlika između prirodnih i društvenih zbivanja i biološka koncepcija koja polazi od
sličnosti između procesa i pojava koji se odvijaju u društvu i biološkom organizmu. Postoje dvije bitne razlike
između prirodnih i društvenih pojava: društvo nije organizam ni po sastavu ni po razvoju ali ni po svom
djelovanju i prirodne pojave teku neovisno od volje ljudi, dok su društva rezultat djelovanja ljudi. Svjest je onaj
element koji čovjeka razlikuje od drugih bića i čini ga društvenim bićem. Društvo se sastoji od pojedinaca. Neki
smatraju da su sve društvene pojave individualne pojave, drugi misle da je obratno, dok treći misle da postoje obje
vrste pojava i da se međusobno razlikuju. Stajalište po kome su individualne pojave ustvari društvene najviše je
zastupao Emil Dirken. On društvene pojave naziva kolektivnom svješću. Drzštvene pojave su povezano
djelovanje ili ponašanje pojedinaca ili grupa radi ostvarivanja nekog cilja. To podrazumijeva međusobni odnos tj.
povezanost ljudi u obavljanju nekog procesa ili neke djelatnosti.
3. Poimanje nacije
Nacije su nastajale na različite načine, ali u svojoj osnovi imaju iste socijalno-ekonomske i kulturno-tradicijske
pretpostavke. Dominantnu ulogu je imala teritorija i egzistiranje naroda u njoj, privredni i kulturni razvoj, tradicija
i svjest o pripadnošću i sl. Proces transformacije otpočeo je pri prerastanju naroda u naciju – kada su se razvili
kultura, jezik, privreda i sl. Nacija je narodna zajednica čiji su članovi povezani osjećanjem solidarnosti,
zajedničkom kulturom i nacionalnom svješću. U mjestima gdje se proces nastajanja nacije i države odvijao
uporedo kažemo da su to ''nacionalne države''. Nacija se formirala unutar granica države i oni koji su živjeli izvan
tih granica nisu pripadali toj naciji. Dok je 19.stoljeće bilo karakteristično po konstituiranju evropskih nacija,
20.stoljeće je karakteristično po obrazovanju nacija na ostalim kontinentima: Aziji, Africi, Australiji pa čak i u
Americi.
Zajednički elementi koji su osnova konstituiranja nacija su:

- na prvom mjestu je društveno-ekonomski razvoj
- drugi princip konstituiranja nacija je jezik, kao sredstvo zajedničkog sporazumjevanja i
komunikacije ljudi
- treći princip je zajednička kultura, vjera i tradicija
- četvrti značajan element konstituiranja nacije je državna vlast
4
4. Demokratizacija društva i obrazovanja
Obrazovni proces predviđa da je najpogodniji oblik usvajanjem temeljnih normi i vrijednosti jednog društva –
vrijeme. Društveni sistem postaje univerzalan i globalan poredak tj. zahtjevaju i zajedničke spoznaje i kriterije,
vrijednosti i mogućnosti. To ujedno znači i briga i sigurnost ljudi, ostvarivanje temeljnih ljudskih prava... Poziv za
demokratiju prisutan je u svim zemljama. Za ostvarivanje demokratije teže i razvijene i nerazvijene zemlje, kao i
zemlje u razvoju. Demokratija je model državnog uređenja. Demokratska društva su ona u kojima se ostvaruju
osnovna ljudska prava: sloboda govora, izražavanja, štampe, sloboda vjeroispovjesti, pravo na jednakost......
Dakle, demokratija je stalni proces širenja prostora slobode i prava građana.
1. Ugovorne teorije o državi
Ugovorne teorije polaze od prirodnog prava i pravičnosti. Za pravičnošću postoji potreba, a to je međusobni odnos
koji se postiže ugovorom između građana, iz čega kasnije nastaje građansko pravo. Pošto je država stvorena radi
zaštite, reda i mira, ona dobiva i nešto više pomoću ugovora, a to je da ukine neograničeno pravo otpora i da štiti
podanike i njihovu imovinu. Za Hobsa, ljudi su jednaki u prirodi, ali u borbi za opstanak svaki čovjek se nalazi u
ratu protiv svakog.
Za njega rat nije samo u bitkama, već i u izvjesnom poretku vremena. Da bi se sprječilo stanje rata, ljudi moraju
težiti miru, treba se uspostaviti zakon da svi ljudi imaju ista prava. Znači, pojedinci trebaju da svojom voljom
potpišu ugovor i da prenesu svoja prava na jednu osobu i tako nastaje država. Slično mišljenje ima i Locke. Ruso
je zastupnik teorije ugovora. Po njemu vlast i narod raspolažu suverenitetom, suprotstavlja se podjeli vlasti na:
silu i volju, na zakonodavca i izvršnu vlast. Suverenitet djeluje putem zakonodavne vlasti. Pravne ili ugovorne
teorije su postavile osnov za nastajanje države na osnovama izražene volje putem ugovora, na prirodnu funkciju
države i vlasti, na izvor suvereniteta i legaliteta naroda i njegova prava na odnos i tip vlasti i način vladanja.
2. Kastinska organizacija društva
Kaste su historijska tvorevina, nastala kao proizvod početne faze društvenog organizovanja. Usko su vezane sa
prirodom podjele rada i odnosa u njemu. Kastinske organizacije su najčešće osnovane na vjerskoj osnovi kako bi
kasnije zadobile i društvenu dimenziju. To su zatvorene društvene grupe, nastale na odgovarajućoj društvenoj
podjeli rada i gdje je položaj pojedinca čvrsto određen, obično doživotan i naslijeđen. Obavljanje zbog zanimanja
prenosi se sa generacije na generaciju u istoj porodici. Osnova ovog sistema je posebna religijska svjest, zabranjen
je prelazak iz jedne kaste u drugu. Kaste pripadaju jednom od najstarijih oblika društvene organizacije i
specifičnosti Indije, a ovi oblici se još nalaze u Starom Egiptu, Perziji, Grčkoj i Rimu. Nastale su kada su se u
društvu počele razvijati određene funkcije podjele rada, posjedovanja imovine, upravljanje javnim poslovima... U
Indiji postoje 4 kaste: Brahmani ili svećenici, kšatrije ili ratnici, vajsije ili zemljoradnici, stočari, trgovci, zanatlije,
sluge. Indijska kastska organizacija je takođe bazirana na stepenu ekonomske i političke moći te ugledu.
3. Društvena stratifikaciija (nejednakost)
Proces proizvodnje, uslovi rada, brisanje granica između uske specijalizacije i velike podjele rada, promijenili su
ukupne uslove iz kojih nastaju nejednakosti među ljudima, a time i u društvu. Kako moć i ugled nisu jednako
raspoređeni među pojedincima, javlja se opća nejednakost i različitost pozicija, a samim tim se rađaju i
suprotnosti i konfliktni odnosi koji mogu biti unutargrupni ili pak širedruštveni. U mnogim društvima postoje
izrazite nejednakosti u raspodjeli društvenog bogatstva. Nejednaka pozicija u sferi rada dovodi do podjele ljudi po
statusu, zanimanju, obrazovanju, ugledu i moći. Ta nejednakost u sociologiji zove se društvena stratifikacija.
Nejednakost može biti biloška, duhovna i materijalna, dakle individualna i društvena. Društvenom stratifikacijom
najviše su se bavile biološka, funkcionalistička i marksistička teorija.
Biloška koncepcija polazi od prirodne nejednakosti ljudi, uslovljene genetskom strukturom tj. polom, bojom
kože.... Zasniva se na kastinskom sistemu stare Indije, a i drugim osobinama: kultura, običaji, vjerovanje, način
života, tradicija.... Ruso je u ''Raspravi o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima'' isticao: U ljudskom
rodu sagledavam dvije vrste nejednakosti – onu koju zovem prirodna ili fizička jer ju je uspostavila priroda i ona
5
koju zovemo moralnom i političkom nejednakosti. Po njemu biološka nejednakost je neznatna, a društvena je
osnova društvene stratifikacije. Najbolji primjer biloške nejednakosti je fašizam. Polazi od nadmoći nacije,
odnosno rase, uspostavljaju svoju volju i njihove stranke su na čelu svih državnih organa.
U Italiji nastaje 1919 godine – tu je i socijalizam koji nije uspio riješiti ključno pitanje čovjeka i za narod i za
državu. Fašizam je bolest društva – brzi nastanak i spor i težak nestanak, velike posljedice.
4. Vrste društvenih pokreta
Društvene pokrete možemo podijeliti na: internacionalne, nacionalne i lokalne.

U airmirane pokrete spadaju: studentski, faministički, ekološki, pokreti za razoružanje i antinuklearni pokreti.
Postoje i pokreti protiv rasne, jezičke i kulture diskriminacije, nacionalni pokreti za nezavisnost, protiv
zdravstvenih institucija – abortus, zlostavljanje djece i žena.
Studentski pokret ili generacijski bunt je zadobio veliku snagu i postao prepoznatljiv kao pokret. On je najsnažnije
uzdrmao ustaljene institucionalne odnose država i političke snage tog doba. Osporio je vladajući sistem i doveo u
pitanje njegovu sposobnost i legalitet. Osnovni slogan ovog pokreta je ''Budimo realni, zahtjevajmo nemoguće''.
Ovaj pokret je vrlo jak.
Feministički pokreti su veliki značaj dobili sredinom 70ih godina 20og stoljeća u Evropi i Americi kao
pacifistički, ekološki pokreti. Ovaj pokret predstavlja snažno sredstvo za oslobađanje žena. Ta borba je dvojaka:
protiv ekonomske dominacije i protiv dogmi i tradicija o pravu žene i njene funkcije u porodici i društvu. Mnogi
autori smatraju da postoje tri koncepcije tih pokreta: patrijarhalna usmjerenost (uloga žene u društvu),
kapitalistička pozicija (radna snaga, manja vrijednost rada), autoritarna pozicija žene (ravnopravnost u svim
poslovima i funkcijama).
Ekološki pokreti – jačanje industrije sve više dovodi u opasnost čovjeka i njegovu okolinu. Narušava se ekološka
ravnoteža i ugrožava čovjekova egzistencija, dolazi do smanjenja prirodnih izvora. Ovaj pokret se zalaže za
decentralizaciju.
1. Društveni pokreti
Društveni pokreti vode društvenim promjenama, čine pokretačku snagu svakog društva, ubrzavaju njegov tok u
vremenu, ali i u ljudskoj egzistenciji. Najčešće se pod društvenim pokretom podrazumjevaju kolektivna nastojanja
i akcije da se pospješe, izvedu ili spriječe određene društvene promjene. Društvene pokrete čine: veće grupe ljudi,
mogu biti otvorenog i zatvorenog tipa, mogu imati zatvorenu ili labavu organizaciju, stalno ili privremeno
rukovodstvo, stalno ili privremeno članstvo, odnosno aktere. Društveni pokreti su kolektivna volja, što je njihova
snaga i moć. Oni su nosioci slobode, jednakosti, društvene pravde i nacionalne nezavisnosti. Društveni pokreti
nisu samo reakcija na stanje krize ili napetosti, naprotiv oni su i sami akteri društva koji ga čine, njegov su dio i
snaga. Sistem vlasti se snažno suprotstavlja društvenim pokretima. Od sociologa, najviše su se društvenim
pokretima bavili Turen i Batmor. Batmor smatra da postoje tri faze društvenih pokreta – u prvoj fazi društveni
pokreti su predstavljali jedno efikasno sredstvo da se israze nastojanja za društvenim promjenama; druga faza
umanjuje dostignuća demokratije (vlasti) i treća faza oživljavanje i umnožavanje društvenih pokreta. Turen –
takođe ima tri faze. On društva dijeli na: industrijska, trgovačka i postindustrijska. U trgovačkim društvima
centralnu ulogu imaju građanski pokreti, u industrijskom društvu – radnički i u postindustrijskom – raznovrsni
pokreti.
2. Demokratija kao oblik moći u društvu
Demokratija je postala legitimirajuća za politički život, propise i ponašanje vlasti. Postavljaju se pitanja: mogu li
se svi postupci vlasti opravdati demokratijom? Politika postaje središnje pitanje demokratije. Ona udružuje sadržaj
i stepen demokratske prakse. Politika se mjeri uspjehom akcije. Ona je tako danas postala osnovni generator
čovjekovog ponašanja. Demokratijom se služe diktatori kao totalitarni režimi, što je veoma zbunjujuće.
Demokratija se u antičkoj Grčkoj javlja kao neposredna demokratija u kojoj sudjeluju svi slobodni i punoljetni
građani. Ali porastom broja stanovništva to postaje nemoguće.
Princip demokratskog načela koji se temelji na učestvovanju i pravu učestvovanja u javnim političkim i
društvenim poslovima, jednakost građana stoje kao cilj demokratije kroz čitavu njenu historiju. Moderna društva s
obzirom na svoju veličinu ne nude veliki prostor za neposrednu demokratiju. Ne ostvaruje se neposredna
suverenost građana, već se ona prenosi na osobe koje se biraju na različite načine, koji u ima građana donose
političke odluke i ostvaruju poslove od općeg interesa, dakle vrše vlast i ostvaruju opće interese za čitavu
6
zajednicu. Danas se demokratija odnosi na: suverenitet naroda, većinskim i manjinskim pravima zakonski
utemeljenim i ostvarenim ljudskim pravima i slobodama i jednakosti pred zakonom, društvenom, ekonomskom i
političkom pluralizmu, toleranciji, saradnji i kompromisu. Demokratija je postala opće prihvaćena politička
forma. Njoj teže manje zemlje kao i različiti tipovi vlasti.
3. Političke grupe i profesionalna udruženja
Kao rezultat demokratskih procesa u društvu obrazuje se niz profesionalnih političkih grupa i stručnih udruženja.
Obično su tu ljudi različitih društvenih skupina i slojeva. To su otvorene društvene grupe koje okupljaju sve ljude
sa ili bez formalnih uslova prijema. Cilj određuje sama svrha udruženja i oblik organiziranja. Najčešće se
uspostavljaju radi ostvarenja određenog cilja i skretanje pažnje javnosti na pitanja ili legitimaciju određenih
zahtjeva vlasti ili drugim asocijacijama. Postoje različiti nivoi ovih grupa: od lokalnih udruženja do pokreta
širokih razmjera npr. pokreti za mir, za zaštitu okoline. Razna profesionalna politička i stručna udruženja su i
snažan korektiv vlasti. Ono je rezultat putem koga se iskazuje nepovjerenje, utiču na formiranje javnog mjenja.
Uspjeh udruženja ovisi od tri faktora: jasne formulacije ciljeva aktiviteta, od organizacijske sposobnosti i broja
ljudi, od stepena aktivnosti, vodstva i sljedbenika. Danas postoji širok spektar političkih i stručnih udruženja;
među stabilnije i trajnije ubrajamo pokrete za mir, nacionalnu ravnopravnost, razoružanje. Kao stručna udruženja
možemo označiti: udruženje novinara, pisaca, inžinjera, filozofa, ljekara.... Ovakve grupe zovu se interesne
organizacije, ali nemaju namjeru preuzeti vlast i moć u društvu. Sociolozi interesne grupe dijele na: protektivne
(štite interese određenih segmenata društva) i promotivne (promovišu određene ciljeve).
4. Tehnike istraživanja u sociologiji
Su osnovno sredstvo sociologa u prikupljanju i interpretaciji podataka u društvu i pojave u njemu. Instrumenti
istraživanja se dijele u dvije grupe: na one pomoću kojih se prikupljaju i posmatraju činjenice – na one pomoću
kojih se te činjenice analiziraju i interpretiraju. Istraživanje – je složen proces i nemoguće je određene pojave
analizirati odvojeno od drugih tehnika, kojima se služi sociologija. Metodologija – je nauka čija je zadaća analiza,
sistematizacija i upotrebna vrijednost tih podataka i da uspostavi instrumente za saznavanje podrobnijih podataka
o određenim činjenicama. Pod tehnikama istraživanja se podrazumjevaju: posmatranje, anketa, upitnik, intervju,
eksperimentalna analiza sadržaja i uspostavlja se teorija i uopćavanje. Upitnik – je brz i efikasan istraživački
instrument, široko zastupljen u ispitivanju javnog mjenja. To je skup unaprijed postavljenih pitanja u pisanom
obliku na koji se od ispitanika traži odgovor. Za upitnik je važna formulacija pitanja i odabir valjanog uzorka koji
može biti osnova za izučavanje validnih zaključaka. Smatra se kao podesan i jeftin instrument. Eksperimentom se
žele namjerno izazvati reakcije kod posmatrača kako bi se određena pojava ili proces analizirali i na kraju
kvantificirali. Eksperiment se izvodi u kombinaciji sa posmatranjem, tako što posmatrač namjerno i vještački
izaziva reakcije posmatrane grupe. Primjenjuje se najčešće na dvije uporedne skupine čije se veze žele utvrditi i
upoređivati. Prednost ove tehnike je u tome što se pojava koja se želi posmatrati donekle može posmatrati u
njenom izvornom obliku, ali nama je ograničenost na male skupine, kao i prisutnost mnogih praktičkih poteškoća
pri izvođenju ovakvih eksperimenata. Analiza sadržaja – je skup instrumenata kojim se želi dobiti što tačnija slika
odnosno objektivni i sistematični podaci o pojavama i procesima koji se žele analizirati u društvu. Analiza
sadržaja je pretežno opisna i putem nje se uspostavlja sistematska analiza određene pojave ili događaja.
1. Rat kao najteži oblik društvenih sukoba
Rat spada u red najvećih i najtragičnijih konflikata u ljudskom društvu. Može biti lokalnog i međunarodnog
karaktera. Rat po karakteristikama vođenja može biti: napadački i odbrambeni; s obzirom na učesnike: građanski i
međudržavni; s obzirom na ciljeve: oslobodilački i osvajački. U svim društvima javljali su se ratovi, pa da bi se
spoznali njihovi uzroci javljaju se različite teorije ratova. Poznate teorije su: socijaldarvinistička, rasna,
geopolitička, nacionalistička, imperijalistička.... Najčešće polaze od jednog elementa i motiva. U svim teorijama
ciljevi su politički motivisani, a mjerama i potezima vlasti građani se dovode u bezizlaznu situaciju. Rat je
politički proces koji se vodi drugim sredstvima tj. oružjem i upotrebom sile. Ali rat nije samo politički motivisan
već sadrži i mnoge druge ciljeve: želja za osvajanjem tuđih teritorija i bogatstva, želja za potčinjavanjem i
dominacijom države i izbacivanje jedne vlasti i uspostavljenje druge.
7
2. Klase i društvo
Klase su velike društvene grupe nastale u procesu razvoja industrijskog društva sa različitim ciljevima, interesima
i potrebama. Po Marxu klase imaju nejednak pristup sredstvima za proizvodnju i tako se određuje njihova klasna
pozicija i pripadnost. Marx upozorava da se u procesu proizvodnje nalaze dvije velike klase: vlasnici sredstava za
proizvodnju i vlasnici radne snage. Za Lenjina klase su velike grupe ljudi koje se razlikuju po svom mjestu u
historijski određenom sistemu društvene proizvodnje. Klase su takve grupe gdje jedan može da prisvaja rad
drugoga. Klase nastaju kada dolazi do brojnih promjena, kada položaj ljudi zavisi od ekonomskih zakonitosti
tržišta, sposobnosti, znanja i rada. Klase se sastoje od velikog broja ljudi. Osnovni uslov nastanka klasa je u
karakteru ljudskog roda. U svakom društvu bile su po 2 klase: gospodari i robovi, plemići i kmetovi, kapitalisti i
najamni radnici.
3. Proces sekularizacije
Sekularizacija je proces prevladavanja svjetovnog nad duhovnim i smanjenje uticaja religije i crkve u društvu tj.
proces odvajanja države i formiranje njenih načela. To je historijski proces emancipacije i uspostavljanja države i
vlasti na osnovama volje građana i vladavine zakona. Proces sekularizacije je različit, uloga religije je bila
dominantnija u predindustrijskim društvima. U 20om stoljeću opada uticaj religije na društva. Važnost religije u
društvu ogleda se u prisustvovanju vjerskim odredima. Funkcionalisti i dalje pripisuju veliku važnost crkvi kao
instituciji i kao sistemu vjerovanja. Religija je shvaćena kao nešto što učvršćuje društvene norme vrijednosti.
Religija u SAD poprima i prihvata ''američki način života'', vjeru u obrazovanje, demokratiju, slobodu...
4. Individualne slobode i jednakosti ljudi
Od rođenja pa do smrti čovjek stupa u odnos sa drugim ljudima. Komunicirajući sa drugim ljudima gradimo svoju
ličnost, prilagođavamo svoje ponašanje i prihvatamo određene vrijednosti itd, što znači da se radi o stalnom
procesu socijalizacije. Sloboda je bitan dio čovjekove egzistencije i izraz ljudske vrijednosti. Čovjek je slobodan
jer se rađa sam i egzistira. Sloboda ima dvojaku dimenziju pozitivnu i negativnu. Pozitivna sloboda je stepen
ljudskog razvoja, gdje se ljudi bore za veća prava, bolje uslove rada i života, materijalni položaj... Negativna
sloboda je borba protiv nametanja i uspostavljanja tuđe volje, prisile, nasilja... Ostvarivanje slobode putem pravne
norme znači ponašanje kao kodeks obaveznosti i prihvatanje pravila koje nameće društvo. U individualne slobode
spadaju: sloboda govora, mišljenja, vjerovanja, izbora... U kolektivne slobode spadaju: pravo na udruživanje,
okupljanje, nacionalne, vjerske, kulturne, političke i druge slobode.
1. Država i pravo
Sa državom se pojavljuje i pravo, a nastalo je iz običaja i pravila ponašanja ljudi u društvu. Pored elemenata
jednakosti, značajni su i elementi prinudnosti. Veza između države i prava je nerazdvojna i ne može se utvrditi da
li je pravo nastalo iz države ili država iz prava. Država uspostavlja prava, a cijela državna organizacija i njena
djelatnost osnovano je pravnom normom tj. legalizirana je pravom. Pravo je sistem normi koje sankcionira
država.I država i pravo su proizvod društva. Država je tvorevina društva nastala kao potreba i nužnost u
posredovanju različitih interesa i potreba koje postoje među ljudima. Država raspolaže monopolom fizičke sile,
putem pravnog sistema. Svoju moć država ostvaruje putem prava kojim reguliše najvažnije društvene odnose i
funkcije. Obično se govori o državi kao nosiocu suvereniteta. To je svojstvo državne vlasti po kojem je ona
nezavisna, samostalna i neograničena.
2. Žena u društvu
Promjenama u društvu mjenja se pozicija žene kako u porodici tako i u društvu. Gubljenjem tradicionalnih
funkcija porodice žena nije samo nosilac ljudske reprodukcije, već ravnopravan partner i u porodici i u društvu.
Prije žene nisu bile nasljednice, nisu ulazile u visoki stalež i položaj moći u društvu. Međutim, danas postoji
podjela rada na muške i ženske poslove i zanimanja: podjela rada određena biološkim i genetskim razlikama
8
između muškarca i žene i podjela rada povezana sa tradicijom, gdje muškarac ima moć u porodici i u društvu,
koju želi zadržati na sve načine. Muškarac je za razliku od žene tu moć zadobio u ratovima, poslovima i
zaradama, dok žena ima posebnu moć u procesu reprodukcije. Industrijsko društvo je promijenilo poziciju žene,
samim tim i poziciju porodice. Žena zadobija ulogu u proizvodnji i privređivanju, a izvan porodice žena postaje
ravnopravna muškarcu. No, međutim i danas postoji podređenost žene, njenih prava i pozicije u društvu, kako u
procesu obrazovanja tako i u procesu rada, zanimanja, pokretljivosti... Tako se javljaju brojni pokreti koji se
zalažu za oslobođenje žene.
3. Društveni pokreti
Društveni pokreti vode društvenim promjenama, čine pokretačku snagu svakog društva, ubrzavaju njegov tok u
vremenu, ali i u ljudskoj egzistenciji. Najčešće se pod društvenim pokretom podrazumjevaju kolektivna nastojanja
i akcije da se pospješe, izvedu ili spriječe određene društvene promjene. Društvene pokrete čine: veće grupe ljudi,
mogu biti otvorenog i zatvorenog tipa, mogu imati zatvorenu ili labavu organizaciju, stalno ili privremeno
rukovodstvo, stalno ili privremeno članstvo, odnosno aktere. Društveni pokreti su kolektivna volja, što je njihova
snaga i moć. Oni su nosioci slobode, jednakosti, društvene pravde i nacionalne nezavisnosti. Društveni pokreti
nisu samo reakcija na stanje krize ili napetosti, naprotiv oni su i sami akteri društva koji ga čine, njegov su dio i
snaga. Sistem vlasti se snažno suprotstavlja društvenim pokretima. Od sociologa, najviše su se društvenim
pokretima bavili Turen i Batmor. Batmor smatra da postoje tri faze društvenih pokreta – u prvoj fazi društveni
pokreti su predstavljali jedno efikasno sredstvo da se israze nastojanja za društvenim promjenama; druga faza
umanjuje dostignuća demokratije (vlasti) i treća faza oživljavanje i umnožavanje društvenih pokreta. Turen –
takođe ima tri faze. On društva dijeli na: industrijska, trgovačka i postindustrijska. U trgovačkim društvima
centralnu ulogu imaju građanski pokreti, u industrijskom društvu – radnički i u postindustrijskom – raznovrsni
pokreti.
4. Čovjek i kultura
Objašnjenje čovjekovog ponašanja, njegove ličnosti u društvu, teško je iskazati bilo kojom naukom, osim
kulturom. Pri rođenju čovjek postaje društveno biće, a da bi opstao mora učiti vještine, znanje, komunikaciju,
način ponašanja i sve to zovemo kulturom društva. Bez zajedničke kulture članovi društva se ne bi mogli
sporazumjevati, komunicirati i sarađivati, pa se može reći da bez kulture nema društva, niti društva bez kulture.
Oblici ljudskog društva se razlikuju od jedne do druge kulture.
1. Sindikat i industrijski sukobi
U industriji moć je locirana u upravama preduzeća. Kontroliše se pomoću kapitala i prava na raspolaganje
sredstvima rada. Sindikati su organizovane skupine ili društvene grupe koje zastupaju i predstavljaju interese
zaposlenih. Neki autori smatraju da sindikati imaju važnu ulogu u integraciji radnika i u industrijski sistem.
Sindikati su doprinijeli institucionalizaciji industrijskih sukoba, prihvatanjem niza pravila i procedura. Tako je
izvršena stabilizacija odnosa između nosioca suprotstavljenih interesa. S obzirom na snagu sindikata, legitimaciju
i prezentaciju interesa u društvu, došlo je do uspostavljanja neke vrste industrijske demokratije. Zasniva se na
pravu tj. na poštivanju normativnog pokreta.
Zastupajući interese rada, sindikat je zaslužan za povećanje zarada, poboljšanje općih materijalnih i socijalnih
uslova zaposlenih, uslova rada, skraćivanje radnog vremena... Takođe veliki značaj ima i obrazovanje, školovanje,
opće nadnice. Sindikat je izraz interesa u sferi rada.
2. Moć i vlast
Raznovrsni su oblici i izvori moći, kao npr. ponašanje u porodici, poslu itd. Moć može biti socijalne, političke i
ekonomske prirode. Moć je društvena kategorija, a pod - društvenom moći - podrazumjevamo onu moć koja se
pojavljuje u institucionalnom obliku u odnosu na pojedinca. - Ekonomska moć – usko je vezana za političke moći
i ne može se tačno reći koji je izvor dominantniji. – Politička moć – je institucionalna moć kojom raspolaže
politička grupa, ona je izraz određenih vrijednosti koje postaju zajedničke i opće. – Socijalna moć – je snaga koju
sa sobom nosi industrijski sistem, razvoj tehnike i tehnologije. Moć se ostvaruje pomoću autoriteta jedinke, uticaja
institucionalnog aparata ili pomoću ekonomskog mehanizma. Mnogi autori prave razliku između moći i vlasti. Za
9
mnoge je vlast samo jedan oblik moći. Vlast je institucionalna moć. Bez organizacije ne postoji vlast, jer je to
legitimni i institucionalizirani oblik moći. Za razliku od moći koja se kreće difuzno, vlast se kreće u određenim
granicama. Po Webberu vlast može biti: racionalna, tradicionalna i harizmatska. Racionalna vlast počivana
pravilima koja podjednako vrijede za sve koji zadovoljavaju određene kriterije. Tradicionalna vlast se zasniva na
tradiciji koja ima norme i ustanove tj. ne priznaje nikakvo novo zakonodavstvo ili modernizaciju. Harizmatska
vlast ne priznaje i ne prihvata nikakva pravila kojima se utvrđuje njena ovlast. Koristi se u raznim periodima
društva. Harizmatski vođa posjeduje veliku snagu i nadprirodnu moć.
3. Društveni odnosi
Psihologistička koncepcija pod društvenim odnosom podrazumijeva povezivanje individua ili više njih radi
ostvarenja određenog cilja gdje učesnici svjesno utiču jedni na druge. Takvu teoriju zastupaju Eugene Dupreel koji
kaže da postoji društveni odnos između dvije individue ukoliko egzistencija ili aktivnost jedne utiče na postupak
ili društveno stanje druge individue. Pristup polazi od tzv. formi društvenosti kao oblika socijalnog života, kao što
su društveni odnosi, udruženja itd. Po Marxu ''Društvo je proizvod djelovanja ljudi tj. njihove cjelokupne
aktivnosti, usmjerene na zadovoljavanje ljudskih potreba''. Da bi živjeli, ljudi moraju proizvoditi, a da bi
proizvodili moraju stupati u odnose sa drugim ljudima. Pod društvenim odnosom možemo podrazumjevati
povezanost ljudi u društvenu smjesu. U globalnoj podjeli društveni odnosi se dijele na unutargrupne, međugrupne
i međudruštvene. Unutargrupni obuhvataju odnose između pojedinaca i jedne društvene grupe. Međugrupni se
uspostavljaju između različitih društvenih grupa. Međudruštveni su odnosi između različitih društava. Takođe se
mogu klasificirati na odnose jednakosti saradnje ili na odnose nejednakosti, sukoba i borbi. Takođe na
profesionalne, porodične, političke, kulturne, religijske....
4. Sociološki pravci
Najvažniji sociološki pravci su: historizam, biologizam, psihologizam, funkcionalizam, marksizam....

- Džon Stjuart Mil – sociologiju je shavatao kao nauku u najopćijem smislu. Za njega je sociologija nauka o
najopćenitijim osobinama društva, a put sociologije induktivan, od socijalnih pojava ka zakonima, ili
deduktivan od psihologije i ekologije ka pojavama. Poznat je po sistemu deduktivne i induktivne metode.
- Džordž Zimel – za njega društveni odnosi ne postoje u savršenom smislu i zato je zadaća sociologije da odredi
precizno svoje ciljeve i aspekte koje želi razumjeti i objasniti u društvu. On je prekinuo klasičnu tradiciju u
sociologiji i započeo preporod sociološke teorije i istraživanja. ¸Za njega, sociologija proučava oblike
društvenog života, shvaćene kao forme, dok njihov sadržaj predstavlja predmet proučavanja posebnih
društvenih nauka. Zimel pravi pojmovnu razliku između formi i sadržaja. Njegov glavni cilj je razumjevanje.
- Emil Dirken – je ostavio snažan uticaj na teorijska strujanja u savremenoj sociologiji. Sva njegova djela
prepuna su podataka o razumu i oblicima društvenog života. On poima društvo kao realnost koja formira
čovjeka a pod društvom podrazumijeva prije svega skup ideja, uvjerenja, osjećanja svih vrsta koja se
ostvaruju preko pojedinca. Po njemu razlikujemo dva osnovna tipa društva : Društvo zasnovano na
mehaničkoj solidarnosti ( podrazumijeva se tip društva u kojem podjela rada ne postoji i u kojem je društvena
povezanost dosta labava) i društvo zasnovano na organskoj solidarnosti (razvijeni rad). Dirken pravi razliku
između društvene i tehničke podjele rada. Podjelu rada veže za funkciju, a ne za individualne potrebe.
Sociologiju je shvatio kao primjenjenu nauku u proučavanju individualnih problema i da treba da bude
neovisna od filozofije.
- Saint Simon – anticipirao je glavne teorijske stavove koje su razvili socijalisti utopisti. On je razvio
koncepciju o potrebi stvaranja jedne posebne nauke o društvu, u vrijeme francuske građanske revolucije,
velike krize društva u ekonomskom, moralnom i dr. pogledu. Svoju nauku o društvu on je nazvao socijalnom
filozofijom. Nauka o društvu treba da bude pozitivistička tj. zasnovana na činjenicama, treba da stoji iznad
individua jer on društvo posmatra u evoluciji, tj. u njegovom kretanju.
- August Konte - je nastavio sa učenjem Sen Simona i drugih mislioca. Te stavove je proširio i sistematizirao.
On je poznat matematičar, izgradio je novi sociološki pravac POZITIVIZAM. Nauke je sistematizirao
ovako: matematika, astronomija, fizika, hemija, biologija i društvena fizika (sociologija). Sociologiju smatra
elemntarnom i osnovnom naukom o društvu, koja pojave proučava u njihovoj cjelovitosti. Sociologija je
imala namjeru da društvenu spoznaju oslobodi religijskog vjerovanja. Sociologija se dijeli na dva dijela:
društvena statika i društvena dinamika. Društvena statika ispituje uzajamne akcije i reakcije koje neprekidno
vrše jedni prema drugima. Društvena dinamika bavi se problemom razvoja društva, odnosno njegovih
zakonitosti.
10
- Herbert Spenser – engl. filozof, smatrao je Konta svojim predhodnikom. Uspostavio je svoju teoriju
univerzalne evolucije. Evolucija podrazumjeva određenu zakonitost, a opći zakon evolucije odvija se po
određenim pravilima. Za Spensera, prvo načelo je zakon o održanju energije, druga dva načela su neuništivost
materije i kontinuitet kretanja. Takođe pravi razliku izmeđupojma društvo i pojma država. On analizira
strukturu državne vlasti.
- Max Weber – osnovna tema njegove sociologije je postojeći društveni poredak. Sociologija ima za predmet
jedno određeno društvo, a njen zadatak je da razumije to društvo u njegovoj osobenosti i da objasni kako je
došlo do toga da se ono razvije samo na Zapadu. Smatrao je da društvo mnogo šire i da bogatstvo društvenih
odnosa nije moguće smjestiti u predhodno određeni teorijski sistem. Za njega sociologija teži da stvori tipske
pojmove i postavi opća pravila zbivanja, i to ga odvaja od historije.
- Karl Marx – je tvorac socijalizma (marksizma) koje je egzistiralo skoro 75 godina u historiji. Ideju dijalektike
je prihvatio od Hegela. Za Marxa ideje nisu glavni izvor promjena u društvu, već je to sfera proizvodnje koju
čine proizvodne snage i proizvode u svome procesu kretanja. Čovjek je proizvod sredine, odnosno društveno
biće. Društvo poima kao dijalektičko kretanje. Posmatra čovjeka i društvo u jednoj cjelini, u cilju oslobođenja
čovjeka od svih procesa otuđenosti i njegove ovisnosti.
1. Industrijska porodica
Industrijski tip porodice u sociološkoj terminologiji iam različito značenje, kako u oznacavanju tipa tako i u
samom shvatanju procesa transformacije i preobražaja porodice u industrijskom društvu. Često se za isti tip
porodice koriste različiti termini, kao npr. Savremena, mala, individualna, prosta... Ovaj tip porodice se sastoji od
bračnih parova i njihove djece do njihove ženidbe i udaje. Brak je osnova porodice, a njeni članovi čine biološku
grupu u kojoj se srodstvo računa i po ženskoj i po muškoj liniji. U ovome tipu porodice njeni članovi su
ekonomski samostalni, za razliku od drugih tipova porodice. Industrijsko društvo je izvršilo snažan uticaj na
prirodu porodice, njen karakter i funkcije, ali ona nije izgubila svoj značaj ni za pojedinca ni za društvo, čak
obratno, u nekim segmentima njene funkcije su se stabilizirale i postale neophodnost funkcioniranja samog
industrijskog sistema. Temeljni uslovi koji su doprinjeli transformaciji porodice su: razvoj industrije, širenje
proizvodnje, razmjena i tržište, a sve je tražilo radnu snagu i omogućavalo zapošljavanje, posebno žena. U
industrijskom društvu, bez obzira na redukciju funkcija i njenu transformaciju, porodica je ostala temeljna
institucija društva, Njena uloga je nezamjenjiva u zaključivanju braka, biloškoj reprodukciji, produženju ljudske
vrste, odgoju i socijalizaciji djece, usvajanju vrijednosnoga sistema, motivacije za uspjeh i td. Porodica i dalje
predstavlja značajan izvor morala, etike, ponašanja; iz nje društvo izvodi pravne norme i pogotovo demokratska
pravila koja pripadaju sve više pojedincu, ali postaju i načelima na kojima opstoji i funkcionira institucionalni
sistem države.
11
3. Industrijski sukobi
Industrijski sukob je jedan od najintenzivnijih oblika društvenih sukoba i vezan je za proces rada. Danas je
industrijski sukob u najvećem broju zemalja dopušten, odvija se nenasilnim sredstvima i metodama, ali je vrlo
intenzivan i masovan. Sukob u industriji odvija se nenasilnim sredstvima, pomoću argumenata, uticaja,
ekonomskog pritiska, putem pregovora, ali i putem masovnih akcija aktera kojima se koči i blokira proces rada,
ponekad i paraliziraju mnogobrojne druge javne funkcije. Pod industrijskim sukobom se najčešće podrazumjevaju
razni oblici štrajkova, koji mogu biti u rasponu od štrajka u jednom preduzeću do generalnog štrajka, koji može
zahvatiti jednu granu djelatnosti ili više njih. Štrajkovi mogu biti organizirani i spontani, zavisno od strategije
mogui biti štrajkovi upozorenja do štrajkova koji praliziraju čitav proces rada. U osnovi industrijskog sukoba su
interesi. To je osnovni motiv organiziranja i djelovanja ljudi u sukobu.
4. Tranzicija i proces promjena
Tranzicija je u stvarnosti promjena koja se odvija u društvu, a može biti toliko intenzivna da obuhvata i samo
društva. Promjene su stalno kretanje određenih procesa i odnosa i težnja za uspostavljanjem novog stanja i
poznavanja ljudi. Tranzicije se odvijaju svuda oko nas, prate nas i mi u njima učestvujemo ili ih pak podstičemo.
20 st. je obilježeno burnim događajima: 2svjetska rata, Oktobarska revolucija, fašizam, socijalizam........ Promjene
su obilježene neprekidnom suprotnošću između demokratskih i totalitarnih režima razvijenih i nerazvijenih
zemalja. Kada se nešto neprestano mijenja tada su to stalne promjene, zatim imamo dinamične promjene koje su
dosta intenzivne i obimne. Transformacija promjena je proces koji se odvija u različitom vremenskom trajanju i
značenju. Promjena čovjeka i njegovih osobenosti zove se SOCIJALIZACIJA.
1. Predmet sociologije
Sociologiju je tesko definisati jer teskoca proizilazi iz slozenosti i mnogobrojnosti drustvenih odnosa koji se
preplicu i koji su uslovljeni razlicitim uzrocima i posljedicama. U sociologiji se pod pojmom drustva najcesce
podrazumijeva:
a. drustvo shvaceno u svom totalitetu
b. drustvo shavceno u parcijalnom smislu
c. Drustvo kao institucionalna organizacija i njihova međusoba povezanost
d. Drustvene pojave, procesi i odnosi
e. Drustvene grupe, slojevi i klase
f. Ponasanje ljudi u drustvu, njihove norme, obicaji, tredicija i vjerovanja
Sociologija proucava drustvo i njegovu stvarnost . Za predmet proucavanja sociologija ima konkretno drustvo ili
njegove procese, pojave i manifestacije. Oslanja se na teorijske spoznaje ali i racionalna misljenja i logicke
zakljucke; ne prihvata emociju, volju i nagone, proucava ono sto jeste, sto se moze provjeriti i potvrditi.
2. Društvene grupe
Drustvene grupe su organizovane ili neorganizovane skupine ljudi kojima oni obavljaju raznovrsne aktivnosti radi
zadovoljavanja određenih interesa. Pojedinac se ukljucuje u drustveni totalitet posredstvom institucija, tj.
Društvenih grupa. Drustvene grupe su podlozne kretanju kao i samo drustvo. U toku historije ljudi su zivjeli u tzv.
skupinama ili grupama, organizovanim ili ne, u manjim ili vecim, otvorenim ili zatvorenim. Iz zadovoljavanja
ljudi da ostvare svoje interese sa razlicitim razvojem stepena drustva nastajale su razlicite drustvene grupe. Među
najvaznije drustvene grupe spadaju: porodica, klasa i nacija. U grupi se odvijaju razni drustveni procesi i
uspostavljaju odnosi koji su bitni za odrzavanje zivota pojedinca i drustva u svakom smislu.
12
3. Nastanak i funkcija religije
Religija je čovjekova aktivnost i pripada njemu kao individui, a ne kolektivu. To je stvar covjekovog uvjerenja i
prihvatanja nadprirodnog kao stvarnog. Sastoji se od tri elementa:
a. od teorijskog tj, sistema vjerovanja
b. od osjecajnog tj, iskaza najrazlicitijih osjecanja
c. od praktičnog tj, skupa obreda i kultova
Ovi elementi su povezani i mogu se koristiti samo kao cjelina.
Religija je neki oblik organizovane zamisli, osjecanja, kultnih radnji i simbola. Sociologija kao nauka o drustvu i
religiju posmatra kao drustveno uslovljenu tvorevinu, odnosno uticaj religije na drustvo i drustva na religiju.
4. Proces socijalizacije
Kulture imaju kontinuitet. Kontinuitet koji postoji čini nam se još većim dostignućem kad bolje razmislimo o
tome kako kulture opstaju kao jedinstvene pojave premda se zapravo napravi potpuna izmjena ljudi u svakoj
generaciji. A u svakoj generaciji treba cjelokupnu kulturu prenijeti na novu generaciju. Taj proces mi nazivamo
SOCIJALIZACIJA. Glavni funkcionalistički problem koji se tiče odnosa društvenog sistema i sistema osobe je
učenje, razvoj i održavanje tokom životnog ciklusa dovoljne motivacije za sudjelovanje u oblicima djelovanja
koje društvo cijeni i kojima upravlja. Sa svoje strane društvo mora svojim članovima pružiti dovoljno
zadovoljstva ili nagrade kroz takve oblike djelovanja, ako želi njihovu neprekidnu suradnju da bi funkcionisalo
kao sistem. Ovaj odnos predstavlja ''socijalizaciju'' čitav splet proces kroz koje osobe postaju članovima
socijatalne zajednice (norme i vrijednosti društva) i održavaju taj status. Proces socijalizacije uvijek je presudan
faktor u oblikovanju i funkcionisanju ličnosti. Uspješna socijalizacija traži da društveno i kulturno učenje budu
snažno poticani kroz mehanizme zadovoljstva. Socijalizacija je dakle proces učenja tokom kojeg usvajamo norme
i pravila svoje kulture te postajemo sposobni sudjelovati u društvenim odnosima. Doslovno taj pojam znači
''učiniti društvenim''. Socijalizacijom se društvane vrijednosti, norme i obrasci ponašanja prenose sa jedne
generacije na drugu i usvajaju se da bi postale sastavni dio ličnosti. Socijalizacija je trajni proces. Ona započinje
rođenjem. Trenutkom rođenja započinje proces naših uloga u društvu, učenja društvenih normi. Socijalizacija traje
cijeli život, mada se mijenjaju zadaci i ciljevi, odnosno sadržaj normi i vrijednosti koji se socijalizacijom stiču. U
doba pune mladosti zadaci socijalizacije su norme i vrijednosti koje se tiču izbora partnera, prilagođavanju svijeta
rada. U starosti zadatak socijalizacije je prihvatiti društvena obješnjenja kako mirno prihvatiti činjenicu fizičke
nemoći bolesti i neminovne smrti.
1. Društvene grupe
13
2. Moć i vlast
3. Društveni sukobi
Nerazdvojan pratilac covjeka i drustva su sukobi, koji najsnaznije uticu na oblikovanje ljudskih normi i sadrzaj
samog drustva. Sociologija tezi da sazna glavne oblike drustvenih sukoba, njihovih uzroka, snage i ideje koje ih
generiraju, ali i posljedice koje iza njih nastaju. Postoje razliciti tipovi sukoba i oni imaju svoja obiljezja, uzroke i
motive. Drustvene sukobe mozemo transformisati u dva globalna tipa: individualni i unutarnji sukobi i globalni
(ratni i industrijski) sukobi.
4. Individualne i društve nejednakosti
Kako moc i ugled nisu jednako raspoređeni među pojedincima javlja se opća nejednakost i različitost pozicija.
Moc znaci stepen do kojeg pojedinci mogu nametnuti svoju volju drugima, a ugled se odnosi na kolicinu
postovanja ili casti. Bogatstvo se odnosi na materijalnu imovinu.
1. Metode istraživanja u sociologiji
metoda.
f. Historijska metoda – proučava se globalna historija čovječanstva ili historija najznačajnijih društvenih
g. Komparativna metoda – služi se komparacijama ili poredbama pri istraživanju određenih društvenih
14
h. Dijalektička metoda – se kritički odnose prema postojećim odnosima i društvima i vizijski anticipira
i. Metoda sistematizacije ( funkcionalne analize) je metoda čiji je cilj analiza društvenog sistema, njegovih
j. Naučna metoda – u zadnje vrijeme sociološka metoda ima zadaću na analitički i spoznajno teorijski način
2. Društvo i država
Drustvo smo vec odredili kao specificnu i slozenu historijsku zajednicu ljudi koja je nastala kao proces ljudskog
udruzivanja i ostvarivanja potreba za opstankom covjeka kao ljudske vrste. Drzava je proizvod drustva, izraz
potreba ljudi nastalih na odredjenom stepenu razvoja, a usko je vezana sa drugim drustvenim uslovima. Drzava se
uspostavlja na teritorijalnom nacelu, a ne po nacelu krvnog srodstva. Razlika je uslovljena podjelom rada,
razmjenom proizvoda i rastom privrednih aktivnosti. Drzava je izraz potrebe za zajednickim opstankom i
egzistenciom drustva. Drzava je organizacija javne vlasti s funkcijama i pravilima prema gradjanima. Drzava ima
posebnu i cvrstu organizaciju pomocu koje ostvaruje svoju moc i prava kojima raspolaze, a koju zadobija
uspostavljanjem normativnim ili vrijednosnim poretkom.
3. Društvene grupe
4. Čovjek i društvo
Svaki covjek ima odredjeni status u drustvu, koji moze biti: bioloski, naslijedjeni i steceni. Covjek ima status po
rodjenju, dakle bioloski, radja se kao muskarac ili zena. Steceni status moze biti u nekim drustvima.
Obrazovanjem i sticanjem potrebnih znanja, covjek stice status. Svaki je status pracen nizom normi koje odredjuju
ponasanje pojedinca. Skupina normi kojima se to definise naziva se uloga. Uloge su izraz covjekove sposobnosti,
izraz svijesti itd.
15
1. Savremeni značaj sociologije
Drustvo je slozen i kompleksan fenomen za nauku i ljudsku spoznaju. Saznanje da drustvo nije skup znacajnih
pojava, opredijelilo je veliki broj mislilaca da se bave razumijevanjem tog toka zbivanja. Nastojanje da se stvori
priroda, nastanak i razvoj drustva, njegovo kretanje, bili su znacajni za nastanak sociologije kao posebne nauke.
Osnovna zadaca sociologije bila je da predvidi tok drustvenih promjena, uoci dinamiku drustvenih procesa... Tu se
radi o neprekidnom i dinamicnom kretanju drustva kroz stoljeca, nastanak odredjenih pojava, pokreta i procesa
koji bitno uslovljavaju ne samo povijest nego i samu poziciju ljudi, naroda, drzava. Moglo bi se reci da je
sociologija jedna od najprimjenjivijih nauka, nastala izmedju 18og i 19og stoljeca kada se snazno razvijaju i
odvijaju drustveni procesi.
2. Opći uslovi nastanka klase
Klase nastaju kada dolazi do brojnih promjena, kad polozaj ljudi vise ne zavisi od religioznih i pravnih normi i
staleske pripadnosti, vec od ekonomske zakonitosti trzista, sposobnosti, znanja i rada. Klasni odnosi su postojali i
u kastinskom i u staleskom organizovanja drustva. Drustveni polozaj kasti i staleza odredjivali su religiozni oblici,
a klase ekonomski i pravni oblici. Po svojoj prirodi i funkcijama klase se sastoje od velikog broja ljudi. Uslovi iz
kojih nastaju klase nalaze se u karakteru ljudskog roda i nacinu raspolaganja ljudskim rodom i vrijednostima koje
on stvara. Aristotel je klase shvatao kao drustvene skupine koje su nastale kao rezultat privrednih nejednakosti
medju ljudima. Nastank klasa je slozen i dugotrajan proces. Marx je smatrao da se ljudsko drustvo razvijalo kroz 4
glavna razdoblja: a. Primitivni komunizam – predpovijesno beskorisno drustvo
b. Drevno – gospodari i robovi
c. Feudalno – plemići i kmetovi
d. Kapitalističko – kapitalisti i najamni radnici
4. Odnos sociologije prema drugim naukama
Iz općenitosti sociologije, razvijaju se posebne nauke. Te posebne nauke se bave proucavanjem i ispitivanjem
unutrasnjih oblika stvaralastva. Da bi sociologija odredila predmet istrazivanja treba se uporediti sa drustvenim
naukama. Proces osamostaljivanja prirodnih i drustvenih nauka kretao se u dva pravca. Jedan se bazirao na
proucavanju drustva i razvoju nauka koje se njim bave. Prirodne nauke istrazuju organsku prirodu, te covjeka, dok
drustvene istrazuju prirodu ljudskog drustva i mjesto covjeka. U prirodne nauke spadaju sve nauke koje
proucavaju prirodu i pojave u njoj, a u drustvene one koje proucavaju ljudsko drustvo i pojave u njemu. Svaka
nauka zeli da otkrije uzroke odredjene pojave, pa tako i drustvene nauke. U prirodnim naukama postoje opci
zakoni koji se odnose na sve pojave iste vrste, to su strogo zakoni prirode, a u drustvenim naukama vecina pojava
i procesa se odvija po odredjenim drustvenim uslovima u kojima su moguca i veca odstupanja pa i
nepredvidivosti. Osnovne razlike izmedju prirodnih i drustvenih nauka su te sto su u drustvenim postoje 2 vrste
zakona i to opći i pojedinacni.
16
1. Vlast i moć
2. Političke stranke
Političke stranke imaju veliki znacaj u savremenom drustvu. Sam termin politicke stranke predstavlja jedan od
najsire prihvacenih termina u svakodnevnom zivotu. Politicke stranke se definisu kao politicke organizacije ciji je
cilj preuzimanje i vrsenje drzavne vlasti. Da bi politicka stranka funkcionisala mora da ima dvije osnove i to: da
posjeduje odredjenu organizacionu strukturu i da posjeduje odredjeni program u kojem izlaze svoje ciljeve.
Stranke nastaju iz potrebe da se razliciti interesi iskazu. Politicke stranke se najcesce zalazu za legalitet tj
prihvatanje drzave i njenih institucija. One cine osnovu civilnog drustva.
3. Religija i društvo
Religija je covjekova aktivnost i pripada njemu kao individui a ne kolektivitetu. To je stvar covjekovog uvjerenja i
njegovo prihvatanje nadprirodnog kao stvarnog. Sociologija religiju smatra kao drustveno uslovljenu tvorevinu,
odnosno uticaj drustva na religiju i religije na drustvo. Religija je najvecom djelom sfera subjektivizma i
osjecajnosti. Ona je uslovljena drustvenom stvarnoscu. Mislioci koji su se bavili fenomenima religije bili s filozofi
koji su se bavili drustvenim i duhovnim pojavama i ljudskim vjerovanjem. Dirkem smatra da se religija iskljucivo
moze razumjeti kao drustvena pojava i da je ona povezana sa cijelim drustvom. Za njega je religija proizvod
drustva, kao neka vrsta uzvisene proekcije svjetovne zajednice. Religija kao drustvena pojava vezana je za
covjeka i njegov zivot u zajednici. Religija utice na sam karakter drustva, na vlast, bogatstvo, drustveni pogled,
odgojne funkcije drustva itd. Funkcija religije u drustvu i politickom zivotu uvijek je pracena od strane drzave i
predmet je njenog interesovanja.
4. Smisao konvencije o pravu djeteta
Stupila je na snagu 1990. Ujedinjeni narodi su u općoj deklaraciji o pravima covjeka proklamirali da djetinjstvu
pripada posebna briga i pomoc. Djeci treba da bude pruzena prijeko potrebna zastita i pomoc, trebaju rasti u
obiteljskoj sredini, u atmosferi srece, ljubavi i razumjevanja. Dijete treba pripremiti da zivi samostalno i odgojiti
ga na pravi nacin, u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti. Dijetetu takođe
treba i pravna zastita, zastita od ratova. Zakonom su određena pravila o usvojenju i starateljstvu nad djecom. Na
osnovu ove konvencije dijete je ljudsko bice koje nije navrsilo 18 godina zivota.
17
1. Nastanak religije
Religija je čovjekova aktivnost i pripada njemu kao individui, a ne kolektivu. To je stvar covjekovog uvjerenja i
prihvatanja nadprirodnog kao stvarnog. Sastoji se od tri elementa:
d. od teorijskog tj, sistema vjerovanja
e. od osjecajnog tj, iskaza najrazlicitijih osjecanja
f. od praktičnog tj, skupa obreda i kultova
Ovi elementi su povezani i mogu se koristiti samo kao cjelina.
Religija je neki oblik organizovane zamisli, osjecanja, kultnih radnji i simbola. Sociologija kao nauka o drustvu i
religiju posmatra kao drustveno uslovljenu tvorevinu, odnosno uticaj religije na drustvo i drustva na religiju.
3. Pleme
Pleme, kao prvobitna zajdnica ljudi moze se po svojim karakteristikama svrstati u red globalnih drustvenih grupa.
Plemenske zajednice su nastale na dva nacina: Srodstvom jedne ljudske grupe do nivoa koji se moze smatrati
plemenom ili pak udruzivanjem vise grupa u jednu, sto je cinilo plemensku zajednicu. Pleme je grupa pojedinaca
koji skupa stanuju i koji imaju zajednicku teritoriju, jezik, nacin zivota i radnicke veze. Pleme se uspostavlja na
krvnosrodnickim i rodbinskim vezama, a najvazniju ulogu igra porodica, kao temeljni oblik ljudske egzistencije i
organizacije. U vecini zajednica postojala je zabrana braka medju srodnicima, neki oblici zajednicke teritorije,
odredjeni obicaji i tradicija, zajednicka kultura mjesta i radnje, sto je cinilo pleme homogenom ljudskom
zajednicom sa zajednickim potrebama, interesima i svjescu o jedinstvu i krvnoj srodnosti njenih pripadnika. O
ostvarivanju plemenskih pravila i obicaja starao se starjesina zajednice, a jos se nazivao i plemenski poglavica ili
primus inter pares. Njihove funkcije su bile nasljedne, najcesce sa najstarijeg potomka. Ujedinjavanjem vise
plemena radi egzistencije i ostvarivanja interesa nastaje narod.
Plemenske zajednice su organizovani oblici zajednistva ljudskog zivota, u odredjenim fazama drustvenog razvoja
sa svojim funkcijama i ciljevima.
4. Sociologija Kontove tradicije
Na početku svog rada Auguste Conte cociologiju je nazvao ''društvenom fizikom'', a taj termin preuzeo je od
Hobesa, zatim ''kurs pozitivne filozofije'' da bi je kasnije imenovao sociologijom. Izgradio je pravac zasnovan na
pozitivnoj filozofiji, koji je nazvan pozitivizmom. Izvršio je sintezu nauka u 6 dijelova historijskim redom:
matematika, astronomija, fizika, hemija, biologija i društvena fizika (sociologija). Sociologiju smatra
elementarnom i osnovnom naukom o društvu, koja ima zadaću da istražuje društvo i društvene promjene. Po
njemu, posebne društvene nauke ne mogu potpuno objasniti pojave koje proučavaju, a takav pristup ima samo
sociologija koja pojave proučava u njihovoj cjelovitosti. Sociologija je imala namjeru da društvenu spoznaju
oslobodi od religijskog vjerovanja. Glavni dio pozitivnog metoda je posmtranje, a zatim historijska metoda
upoređivanje pojava u sadašnjosti i prošlosti. Prema Contu sociologija se dijeli na društvenu statiku i društvenu
dinamiku. Društvena statika ispituje uzajamne akcije i reakcije koje vrše jedni dijelovi društva na drugo, dok se
društvena dinamika bavi razvojem društva i njegovih zakonitosti.
18
Društveni razvoj počiva na razumu, a razum ima samo tri stepena razvoja: teološki, metafizički i naučno-
pozitivni. On ističe postulat da ''ideje vladaju svijetom i da ga potresaju''. Njegov pozitivistički pristup su
prihvatile razne sociološke teorije i pravci.
1. Ugovorne teorije o državi
Ugovorne teorije polaze od prirodnog prava i pravičnosti. Za pravičnošću postoji potreba, a to je međusobni odnos
koji se postiže ugovorom između građana, iz čega kasnije nastaje građansko pravo. Pošto je država stvorena radi
zaštite, reda i mira, ona dobiva i nešto više pomoću ugovora, a to je da ukine neograničeno pravo otpora i da štiti
podanike i njihovu imovinu. Za Hobsa, ljudi su jednaki u prirodi, ali u borbi za opstanak svaki čovjek se nalazi u
ratu protiv svakog.
Za njega rat nije samo u bitkama, već i u izvjesnom poretku vremena. Da bi se sprječilo stanje rata, ljudi moraju
težiti miru, treba se uspostaviti zakon da svi ljudi imaju ista prava. Znači, pojedinci trebaju da svojom voljom
potpišu ugovor i da prenesu svoja prava na jednu osobu i tako nastaje država. Slično mišljenje ima i Locke. Ruso
je zastupnik teorije ugovora. Po njemu vlast i narod raspolažu suverenitetom, suprotstavlja se podjeli vlasti na:
silu i volju, na zakonodavca i izvršnu vlast. Suverenitet djeluje putem zakonodavne vlasti. Pravne ili ugovorne
teorije su postavile osnov za nastajanje države na osnovama izražene volje putem ugovora, na prirodnu funkciju
države i vlasti, na izvor suvereniteta i legaliteta naroda i njegova prava na odnos i tip vlasti i način vladanja.
2. Narod
Narod se pojavljuje u razdoblju raspada plemenske zajednice i njihovog okupljanja u drustvene grupe. Raspadanje
plemenskih zajednica i njihovo udruzivanje je uslovljeno drustvenim razvojem, sirenjem teritorija i sredstava
rada, kulture i tradicije. Ovom doprinosi veca podjela rada i snaznije covjekovo vladanje prirodnim bogatstvima.
Narod je zajednica ljudi vezana teritorijalno, po pravilu zajednickim jezikom, porijeklom, tradicijom, normama,
obicajima i kulturom. Osnovna razlika izmedju plemena i naroda je ta sto su kod plemena glavne krvnosrodnicke
veze, akod naroda teritorijalne i druge veze. Za razliku od plemena, narod ima odredjen zajednicki sistem
vrijednosti koji se oblikuje karakterom vlasti i nacinu proizvodnje. Narodi su u historiji imali razlicite oblike
postanka i razvoja, razlicitu egzistenciju, bogatu tradiciju, mitove, ali i ratove, sukobe i tragedije.
3. Žena u društvu
Promjenama u društvu mjenja se pozicija žene kako u porodici tako i u društvu. Gubljenjem tradicionalnih
funkcija porodice žena nije samo nosilac ljudske reprodukcije, već ravnopravan partner i u porodici i u društvu.
Prije žene nisu bile nasljednice, nisu ulazile u visoki stalež i položaj moći u društvu. Međutim, danas postoji
podjela rada na muške i ženske poslove i zanimanja: podjela rada određena biološkim i genetskim razlikama
između muškarca i žene i podjela rada povezana sa tradicijom, gdje muškarac ima moć u porodici i u društvu,
koju želi zadržati na sve načine. Muškarac je za razliku od žene tu moć zadobio u ratovima, poslovima i
zaradama, dok žena ima posebnu moć u procesu reprodukcije. Industrijsko društvo je promijenilo poziciju žene,
samim tim i poziciju porodice. Žena zadobija ulogu u proizvodnji i privređivanju, a izvan porodice žena postaje
ravnopravna muškarcu. No, međutim i danas postoji podređenost žene, njenih prava i pozicije u društvu, kako u
procesu obrazovanja tako i u procesu rada, zanimanja, pokretljivosti... Tako se javljaju brojni pokreti koji se
zalažu za oslobođenje žene.
4. Kaste i staleži
Kaste su historijska tvorevina, nastala kao proizvod početne faze društvenog organizovanja. Usko su vezane sa
prirodom podjele rada i odnosa u njemu. Kastinske organizacije su najčešće osnovane na vjerskoj osnovi kako bi
kasnije zadobile i društvenu dimenziju. To su zatvorene društvene grupe, nastale na odgovarajućoj društvenoj
podjeli rada i gdje je položaj pojedinca čvrsto određen, obično doživotan i naslijeđen. Nastale su kada su se u
društvu počele razvijati određene funkcije podjele rada, posjedovanja imovine, upravljanje javnim poslovima.
Staleži su zatvorene drustvene grupe ljudi koji imaju odredjenu poziciju ili u drustvu ili u pojmovnom smislu
19
prava na zemlju i imovinu, ili u duhovno-religijskom smislu. Zajednicka obiljezja staleza su hijerarhijska
nadredjenost, staleska zatvorenost, staleska titula, prava. Stalezi imaju svoju ulogu, obicaje i prava. To su
zatvorene skupine koje imaju svoja pravila i norme. Poznata su dva temeljna staleza i to politicki i historijski
stalezi. Politicki se razvija iz podjele rada i funkcija koje iz toga proizilaze, dok s historijski stalez cinili duhovni
predstavnici, kao svecenici. Proucavanjem staleza bavio se Webber. Najvaznija podjela staleza na gornje ili više i
donje ili niže.
1. Tipovi sukoba u društvu
Postoje razliciti tipovi sukoba i oni imaju svoja obiljezja, uzroke i motive. Drustvene sukobe mozemo podijeliti u
dva glavna tipa individualni i unutargrupni i drustveni sukobi.
3. Demokratija
U sustinskom smislu demokratija se veze za prava i slobode gradjana, kao i za konstituiranje i funkcionisanje
vlasti u drustvu. Ona je model drzavnog uredjenja, ideal kojem teze skoro sve zemlje nakon rusenja
jednopartijskih socialistickih modela vlasti. Demokratska drustva su ona drustva u kojima se ostvaruju osnovna
ljudska prava, sloboda vjeroispovjesti, sloboda govora, sloboda okupljanja i udruzivanja. Demokratija je proces
sirenja prostora slobode i prava gradjana. Najcesce se pod demokratskim drzavama imenuju zemlje u kojima je
vlada odgovorna pred narodom, koja se uspostavlja putem visestranackih izbora. Demokratija je i stil ponasanja
ljudi i kultura medjusobnih odnosa.
4. Strukture društva
Govoreci o strukturi drustva govorimo o njegovom kretanju i razvoju. Postoje razlicite koncepcije o historijskom
razvoju drustva, kao i koncepcije o kretanju. Dirkemova shema opce strukture drustva obuhvata:
a. morfoloska struktura drustva
b. drustvena institucija
c. drustveni simboli
d. kolektivni ideali i vrijednosti
e. kolektivna svijest
Osnova za izvodjenje strukture drustva kod njega je drustvena podjela rada i struktura drustva je veoma slozena i
odvija se izvan teorijskih aspekata. Institucije koje su funkcionalne i doprinose odrzavanju sistema u sirem smislu
cine strukturu drustva. Drustvo je vrijednosna cjelina koja da bi opstala mora biti organizovana na osnovu
odredjenih pravila i vrijednosti. Marx strukturu drustva posmatra iz osnove podjele rada i navodi elemente
strukture: - materijalne proizvodne snage
- ekonomska struktura drustva
- realna svijest, kojoj bi pripala i individualna svijest, kao jezik, nauka, umjetnost
- ideoloska nadgradnja
20
1. Moć i vlast
3. Društveni procesi
Drustveni proces je primorana drustvena pojava. To je medjusobno djelovanje ljudi u drustvenoj pojavi.
Djelovanja drustvenih pojava mogu biti ili promjene u prirodi ili promjene u pojedincu, covjeku ili drustvu.
Grupisanje i definisanje drustvenih procesa ovisi od njihovog karaktera, oblika, sadrzaja, forme i aktera. Pod
drustvenim procesom podrazumjevamo drustveno djelovanje ljudi u kome postoji jedinstvo sadrzaja i forme.
Drustveni proces je povezano djelovanje ljudi, njihovih radnji, postupaka i ponasanja.
4. Demokratizacija obrazovanja
Obrazovni proces predviđa da je najpogodniji oblik usvajanjem temeljnih normi i vrijednosti jednog društva –
vrijeme. Društveni sistem postaje univerzalan i globalan poredak tj. zahtjevaju i zajedničke spoznaje i kriterije,
vrijednosti i mogućnosti. To ujedno znači i briga i sigurnost ljudi, ostvarivanje temeljnih ljudskih prava... Poziv za
demokratiju prisutan je u svim zemljama. Za ostvarivanje demokratije teže i razvijene i nerazvijene zemlje, kao i
zemlje u razvoju. Demokratija je model državnog uređenja. Demokratska društva su ona u kojima se ostvaruju
osnovna ljudska prava: sloboda govora, izražavanja, štampe, sloboda vjeroispovjesti, pravo na jednakost......
Dakle, demokratija je stalni proces širenja prostora slobode i prava građana.
21
1. Društvene nejednakosti
Drustvene nejednakosti su se izrazavale na razlicite nacine u povijesti ljudske zajednice. U pocetku zajednice su
se zasnivale na drustvenim nejednakostima. Socioloska literatura poznaje nejednakosti koje su izrazavane u
formama ispoljavanja i organizovanja kao sto su kaste, stalezi, slojevi, klase, profesionalne grupe itd.
3. Sindikat i industrijski sukobi
U industriji moć je locirana u upravama preduzeća. Kontroliše se pomoću kapitala i prava na raspolaganje
sredstvima rada. Sindikati su organizovane skupine ili društvene grupe koje zastupaju i predstavljaju interese
zaposlenih. Neki autori smatraju da sindikati imaju važnu ulogu u integraciji radnika i u industrijski sistem.
Sindikati su doprinijeli institucionalizaciji industrijskih sukoba, prihvatanjem niza pravila i procedura. Tako je
izvršena stabilizacija odnosa između nosioca suprotstavljenih interesa. S obzirom na snagu sindikata, legitimaciju
i prezentaciju interesa u društvu, došlo je do uspostavljanja neke vrste industrijske demokratije. Zasniva se na
pravu tj. na poštivanju normativnog pokreta.
Zastupajući interese rada, sindikat je zaslužan za povećanje zarada, poboljšanje općih materijalnih i socijalnih
uslova zaposlenih, uslova rada, skraćivanje radnog vremena... Takođe veliki značaj ima i obrazovanje, školovanje,
opće nadnice. Sindikat je izraz interesa u sferi rada.
4. Individualne slobode i jednakosti ljudi
Od rođenja pa do smrti čovjek stupa u odnos sa drugim ljudima. Komunicirajući sa drugim ljudima gradimo svoju
ličnost, prilagođavamo svoje ponašanje i prihvatamo određene vrijednosti itd, što znači da se radi o stalnom
procesu socijalizacije. Sloboda je bitan dio čovjekove egzistencije i izraz ljudske vrijednosti. Čovjek je slobodan
jer se rađa sam i egzistira. Sloboda ima dvojaku dimenziju pozitivnu i negativnu. Pozitivna sloboda je stepen
ljudskog razvoja, gdje se ljudi bore za veća prava, bolje uslove rada i života, materijalni položaj... Negativna
sloboda je borba protiv nametanja i uspostavljanja tuđe volje, prisile, nasilja... Ostvarivanje slobode putem pravne
norme znači ponašanje kao kodeks obaveznosti i prihvatanje pravila koje nameće društvo. U individualne slobode
spadaju: sloboda govora, mišljenja, vjerovanja, izbora... U kolektivne slobode spadaju: pravo na udruživanje,
okupljanje, nacionalne, vjerske, kulturne, političke i druge slobode.
22
1. Metode istraživanja u sociologiji
Metode bi se mogle definisati kao niz ideja ili postupaka pomoću kojih se nastoje uočiti i objasniti određene
pojave i procesi. Često se postavlja pitanje da li se metode mogu koristiti u istraživanjima prirodnih i društvenih
pojava. Objektivnim metodama posmatraju se odrđeni procesi, pojave, analiziraju i upoređuju pojedini dijelovi.
metoda.
k. Historijska metoda – proučava se globalna historija čovječanstva ili historija najznačajnijih društvenih
l. Komparativna metoda – služi se komparacijama ili poredbama pri istraživanju određenih društvenih
m. Dijalektička metoda – se kritički odnose prema postojećim odnosima i društvima i vizijski anticipira
n. Metoda sistematizacije ( funkcionalne analize) je metoda čiji je cilj analiza društvenog sistema, njegovih
o. Naučna metoda – u zadnje vrijeme sociološka metoda ima zadaću na analitički i spoznajno teorijski način
2. Društvene grupe
23
3. Industrijski sukobi
Industrijski sukob je jedan od najintenzivnijih oblika društvenih sukoba i vezan je za proces rada. Danas je
industrijski sukob u najvećem broju zemalja dopušten, odvija se nenasilnim sredstvima i metodama, ali je vrlo
intenzivan i masovan. Sukob u industriji odvija se nenasilnim sredstvima, pomoću argumenata, uticaja,
ekonomskog pritiska, putem pregovora, ali i putem masovnih akcija aktera kojima se koči i blokira proces rada,
ponekad i paraliziraju mnogobrojne druge javne funkcije. Pod industrijskim sukobom se najčešće podrazumjevaju
razni oblici štrajkova, koji mogu biti u rasponu od štrajka u jednom preduzeću do generalnog štrajka, koji može
zahvatiti jednu granu djelatnosti ili više njih. Štrajkovi mogu biti organizirani i spontani, zavisno od strategije
mogui biti štrajkovi upozorenja do štrajkova koji praliziraju čitav proces rada. U osnovi industrijskog sukoba su
interesi. To je osnovni motiv organiziranja i djelovanja ljudi u sukobu.
4. Religija i društvo
Religija je covjekova aktivnost i pripada njemu kao individui a ne kolektivitetu. To je stvar covjekovog uvjerenja i
njegovo prihvatanje nadprirodnog kao stvarnog. Sociologija religiju smatra kao drustveno uslovljenu tvorevinu,
odnosno uticaj drustva na religiju i religije na drustvo. Religija je najvecom djelom sfera subjektivizma i
osjecajnosti. Ona je uslovljena drustvenom stvarnoscu. Mislioci koji su se bavili fenomenima religije bili s filozofi
koji su se bavili drustvenim i duhovnim pojavama i ljudskim vjerovanjem. Dirkem smatra da se religija iskljucivo
moze razumjeti kao drustvena pojava i da je ona povezana sa cijelim drustvom. Za njega je religija proizvod
drustva, kao neka vrsta uzvisene proekcije svjetovne zajednice. Religija kao drustvena pojava vezana je za
covjeka i njegov zivot u zajednici. Religija utice na sam karakter drustva, na vlast, bogatstvo, drustveni pogled,
odgojne funkcije drustva itd. Funkcija religije u drustvu i politickom zivotu uvijek je pracena od strane drzave i
predmet je njenog interesovanja.
1. Filozofski korjeni
Društvenim fenomenima najviše su se bavili brojni filozofi, historičari, ekonomisti, teolozi i drugi. Sociologija
kao moderna nauka ima burnu i znamenitu historiju. Mnogi mislioci društva i pozicije čovjeka u njemu
pokušavali su odgovoriti na pitanje šta je čovjek, šta je njegova ljudska priroda, odakle dolazi, običaje, tradiciju,
koji su elementi njegove društvenosti i pravičnosti? Odvajajem filozofije od teologije i mistike i njenim
svrstavanjem u discipline koje teže spoznaji, stvara se sasvim nova situacija o poimanju nauke, prirodnih
fenomena i društvenih pojava. Proces nastanka i socijalizacije pojedinih nauka trajao je veoma dugo i bio je
povezan sa samim procesom produbljivanja ljudskog znanja o pojedinim područjima prirode i društva. Mislioci
koji su se najviše bavili pitanjem autonomije čovjeka i njegove pozicije bili su: Platon, Aristotel i njihovi
sljedbenici.
- Platon – svojim učenjem razvija mnoge socijalno-političke koncepcije društva, samo društvo, njegov
sistem i poredak. Glavno pitanje je pitanje kako zaštiti grad – državu od propasti i uništenja. U djelu
''Država'' nastoji izgraditi idealni model državnog uređenja. To je država u kojoj će vladati najsposobniji i
najodgovorniji predstavnici naroda tj. sofisti. On ovaj model zasniva na harmoniji između vladara i
njegovih podanika u cilju ostvarenja njegove sreće. Kao što se ljudska duša sastoji od tri dijela uma volje i
nižih prohtjeva, tako se po Platonovom mišljenju država sastoji iz rasta. Po njemu cilj države je
ostvarivanje harmonijske saradnje duša. Za njega je bila značajna podjela rada za društveni život, kao i
značenje demografskog i geografskog faktora te psihologije ljudi.
24
- Aristotel – je za razliku od Platona pokazao interesovanje za objektivno posmatranje društvenih pojava i

procesa. Značajna djela su mu ''Politika'', ''Atenski ustav'' i ''Nikomahova etika''. Kao doprinos
razumjevanja društva naznačio je empirijske instrumente sociološkog istraživanja. Aristotel je prvi filozof
koji kaže da je čovjek društveno biće ''zoon politikon'' tj. on ne posmatra čovjeka kao društveni proces ili
pojavu već ga razumije u cjelini sa savim njegovim faktorima. Čovjek je po njemu istinski čovjek ako
djeluje kao društveno biće i on je zastupnik prirodne teorije društva što znači sve što se dešava oko
čovjeka je dala priroda.
2. Demokratija i vlast
25

Sociologija

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sociologija

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SOCIOLOGIJA - Odgovori na pitanja za ispit

3. Priroda i karakter vlasti

4. Tranzicija i proces promjena

1. Osnovni elementi religije

2. Metode i tehnike istraživanja u sociologiji

3. Sociologija Kontove tradicije

4. Tipovi porodice u BiH

1. Filozofski korijeni sociologije

- Aristotel – je za razliku od Platona pokazao interesovanje za objektivno posmatranje društvenih pojava i

Zajednički elementi koji su osnova konstituiranja nacija su:

4. Demokratizacija društva i obrazovanja

1. Ugovorne teorije o državi

2. Kastinska organizacija društva

3. Društvena stratifikaciija (nejednakost)

4. Vrste društvenih pokreta

Društvene pokrete možemo podijeliti na: internacionalne, nacionalne i lokalne.

2. Demokratija kao oblik moći u društvu

3. Političke grupe i profesionalna udruženja

4. Tehnike istraživanja u sociologiji

1. Rat kao najteži oblik društvenih sukoba

4. Individualne slobode i jednakosti ljudi

1. Sindikat i industrijski sukobi

Najvažniji sociološki pravci su: historizam, biologizam, psihologizam, funkcionalizam, marksizam....

2. Političke grupe i profesionalna udruženja

4. Tranzicija i proces promjena

3. Nastanak i funkcija religije

4. Individualne i društve nejednakosti

1. Metode istraživanja u sociologiji

1. Savremeni značaj sociologije

2. Opći uslovi nastanka klase

4. Odnos sociologije prema drugim naukama

4. Smisao konvencije o pravu djeteta

4. Sociologija Kontove tradicije

1. Ugovorne teorije o državi

1. Tipovi sukoba u društvu

2. Političke grupe i profesionalna udruženja

3. Sindikat i industrijski sukobi

4. Individualne slobode i jednakosti ljudi

1. Metode istraživanja u sociologiji

- Aristotel – je za razliku od Platona pokazao interesovanje za objektivno posmatranje društvenih pojava i

You might also like