Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

929.735(497.6-3 Hercegovina)13/14

POLOAJ KATOLIKE CRKVE U HERCEGOVINI U PRVIM GODINAMA KOMUNISTIKE VLADAVINE

Miroslav AKMADA Hrvatski institut za povijest Zagreb Republika Hrvatska

Autor u lanku pojanjava poloaj u kojem se nala Katolika crkva u Hercegovini u prvim godinama komunistike vlasti u nekadanjoj jugoslavenskoj federaciji. Iako je odnos komunistike vlasti prema Katolikoj crkvi bio neprijateljski u cijeloj dravi, ipak se taj odnos razlikovao od republike do republike, ali i od regije do regije. Tako se komunistiki reim prema Katolikoj crkvi u Hercegovini odnosio izrazito neprijateljski, to e ostaviti teke posljedice na ivot Crkve i njezinih vjernika. Kljune rijei: Hercegovina, Katolika crkva, komunistiki reim.

Odnos komunistike vlasti prema Katolikoj crkvi Komunistiki reim koji je doao na vlast u Jugoslaviji nakon II. svjetskog rata, shodno svojoj ateistikoj ideologiji, bio je nesklon vjerskim zajednicama, a posebice Katolikoj crkvi koju je optuivao za navodnu suradnju s ustakim reimom. S druge strane Katolikoj crkvi nije bilo prihvatljivo da je na vlasti takva politika struktura koja
491

Miroslav Akmada

je otvoreno promicala i provodila antireligioznu politiku. Komunistiki reim krenuo je u otvoreni obraun s Katolikom crkvom elei Katoliku crkvu u Jugoslaviji to vie udaljiti od utjecaja Svete Stolice i staviti je pod svoj nadzor te se tako osloboditi jedinog jakog i dobro organiziranog oponenta u zemlji. Uslijedila su uhienja i ubijanja biskupa i sveenika, onemoguavanje i zabrana vjeronauka u dravnim kolama, oduzimanje crkvene imovine, zabrane vjerskoga tiska i drugi oblici guenja vjerskih sloboda. Crkvene su vlasti sve vrijeme slale razne predstavke dravnim vlastima u svezi s naruavanjem vjerskih sloboda i pogoranjem poloaja Katolike crkve i njezinih vjernika, ali na te predstavke od dravnih vlasti nisu stizali nikakvi odgovori. U rujnu 1945. u Zagrebu je odrana Biskupska konferencija, a biskupi su na kraju konferencije sroili katolikim vjernicima pastirsko pismo koje e imati velik odjek u javnosti. Biskupi se u pismu posebno osvru na ubijanja i uhienja sveenika, na pitanja odgoja mladei, oduzimanja crkvene imovine, sravnjivanja grobova, oduzimanja katolikoga tiska, pljenidbe tiskara (tijekom konferencije vlasti su izvijestile nadbiskupa Stepinca da vraaju tiskaru koju su zaplijenile) i druge probleme koji su ve spominjani, te zakljuuju: I kad sve ovo iznosimo pred vas, predragi vjernici, to ne inimo u elji, da izazovemo borbu s novom dravnom vlau. Mi te borbe ne traimo niti smo je traili. Nae su misli bile uvijek upravljene k miru i sreenju dravnog i javnog ivota. Na kraju pisma trae, napominjui da od tih zahtjeva nee odustati ni pod kojim uvjetima: punu slobodu katolike tampe, punu slobodu katolikih kola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima niih i srednjih kola, potpunu slobodu katolikog udruivanja, slobodu katolike karitativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske linosti i njezinih neotuivih prava, puno potivanje kranskog braka, te vraanje svih oduzetih zavoda i institucija.1 Pismo je 30. rujna 1945. godine proitano u crkvama cijele drave.
1

Pastirsko pismo katolikih biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. (Pastirsko pismo katolikih biskupa Jugoslavije, izdano s opih Biskupskih konferencija u Zagrebu, dne 20. rujna 1945. Predragi u Kristu vjernici! Mi, katoliki biskupi, sakupljeni na plenarnim konferencijama u Zagrebu) jedan primjerak na 9 ciklostilnih stranica, kao i jedan tipkopisni primjerak na 12 stranica, uvaju se u Arhivu Hrvatske biskupske konferencije, spisi 1945., br. 114 BK/1945. Ciklostilni primjerak poslan je upnim uredima, kao i dravnim tijelima, te ima vrijednost izvornika.

492

Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

Pastirsko pismo dolo je za vlast u nezgodno vrijeme jer su se pripremali izbori za Ustavotvornu skuptinu, a i meunarodni poloaj Jugoslavije nije bio povoljan. Sveta je Stolica 18. listopada 1945. slubeno prosvjedovala kod jugoslavenske vlade u pogledu vjerskih progona, istiui da na Balkanu u povijesti nije bilo toliko mrnje protiv Katolike crkve.2 Ovim je prosvjedom Sveta Stolica dala do znanja jugoslavenskoj vladi da podupire zakljuke Biskupske konferencije. Predsjednik Privremene vlade Josip Broz Tito o pastirskom se pismu oitovao 25. listopada 1945. godine. On u kritici pisma kao glavno pitanje postavlja to to biskupi nisu izdali takvo pismo u vrijeme ustake vlasti te stali protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Dalje istie da su biskupi sada spremni na rtvu, a da su za vrijeme ustaa utjeli, ne zbog straha, nego zato to su ih podravali. Na kraju je zanijekao da se Crkva u Jugoslaviji progoni te rekao da su kanjeni samo oni koji su bili krivi.3 Na zaotravanje crkveno-dravnih odnosa bitno je utjecalo i donoenje nekih zakona koji su se ticali ivota i djelatnosti Katolike crkve. Neki su zakoni doneseni prije izglasavanja saveznog i republikih ustava te su potvreni stupanjem Ustava na snagu, dok su neki bili posljedica nekih ustavnih odredbi. Jedan od prvih zakona koji je utjecao na crkveno-dravne odnose bio je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza 1945., kojim je Katolikoj crkvi oduzeto preko 82 posto obradiva zemljita.4 Za presude protiv sveenika najee se koristio Zakon o krivinim djelima protiv drave, donesen u kolovozu 1945., a prije njegova donoenja primjenjivala se ZAVNOH-ova Odluka o zatiti nacionalne asti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, donesena u travnju 1945. godine. Katolika je crkva posebice otro reagirala na donoenje Zakona o braku. Naime nova je vlast jo prije donoenja Ustava donijela dvije zakonske odredbe o braku. Jedna od njih odreivala je da e ubudue dravne vlasti na itavom podruju Jugoslavije smatrati valjanim ne samo onaj brak koji stranke sklope u crkvi, nego i onaj koji sklope samo pred inovnikom gradskih ili mjesnih narodno-oslobodilakih odbora. Druga
2

3 4

M. LANDERCY (= Vladimir Horvat), Kardinal Alojzije Stepinac, akoveki Selci 1989., 132. Vjesnik, 25. listopada 1945., 1. Vie o navedenom u Miroslav AKMADA, Oduzimanje imovine Katolikoj crkvi 1945.1966. i crkveno-dravni odnosi primjer Zagrebake nadbiskupije, Zagreb 2003., 81.-126.

493

Miroslav Akmada

je odredba odreivala da se ubudue enidbene parnice nee kao dotad voditi pred crkvenim enidbenim sudovima, nego pred graanskim narodnim sudovima, uz iznimku jedino ako obje strane zatrae da parnicu vodi crkveni enidbeni sud. Na crkveno-dravne odnose utjecalo je donoenje Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1946. godine. Najvanija odredba novoga Ustava bila je ona o odvajanju Crkve od drave i odvajanju kole od Crkve. Pouena dotadanjim iskustvom uzaludnosti svojih predstavki, Katolika crkva nije slubeno reagirala na novi Ustav, a tek su pojedini biskupi i biskupije upuivali predstavke u svezi s pojedinim njegovim odredbama.5 Katolika je crkva s negodovanjem reagirala i na donoenje Zakona o matinim knjigama. Po tom Zakonu, koji je donesen 1. travnja 1946., sve crkvene matine knjige morale su biti predane dravnim matiarima radi zakljuivanja tih knjiga kao zajednikih za Crkvu i dravu. Nadopunama Zakona o dravnim matinim knjigama u sijenju 1949. vjerskim je predstavnicima bilo zabranjeno upisivati nove ili naknadne upise u crkvene matine knjige koje su s 9. svibnja 1946. zakljuene kao zajednike matice za Crkvu i dravu. Za nepotivanje ove odredbe sveenik bi bio novano kanjen, a knjige su mogle biti oduzete i predane na uvanje mjerodavnom matiaru. Nakon toga su zaredala sve ea oduzimanja crkvenih matinih knjiga, protiv ega je Katolika crkva prosvjedovala kod dravnih vlasti. Takoer je bilo zabranjeno krtenje djece ili pogreb obaviti prije nego to se podaci o roenom ili umrlom unesu u dravne matine knjige.6 Ove su odredbe ukinute Krivinim zakonom u srpnju 1951., pa su se sada krtenja ili pogrebi mogli obaviti i prije negoli se roenje ili smrt prijave dravnom matiaru.7 Osim navedenih zakona na crkveno-dravne odnose utjecali su Zakon o konfiskaciji imovine iz 1945. godine, Osnovni zakon o eksproprijaciji iz 1947. godine, razni porezni zakoni i niz drugih zakona koji su se dijelom ticali i Katolike crkve.
5

Vie u M. AKMADA, Katolika crkva u Hrvatskoj i komunistiki reim 1945. 1966., Rijeka 2004., 43.-44. Okrunica o novim dravnim propisima o voenju matinih knjiga, br. 444/1949., od 15. sijenja 1949. U: Slubeni vjesnik Nadbiskupije zagrebake (dalje: SVNZ), Zagreb, 36/1949., br. 6. Okrunica o novom Krivinom zakoniku, od 25. lipnja 1951., u: SVNZ, 38/1951., br. 6.

494

Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

Poloaj Katolike crkve u Bosni i Hercegovini Katolika crkva u Bosni i Hercegovini doivjela je teka stradanja u Drugome svjetskom ratu. Smrtno su stradale 203 crkvene osobe iz Katolike crkve. Ubijena su 92 franjevca i 45 svjetovnih sveenika, 22 franjevaka pripravnika i 14 pripravnika za svjetovne sveenike te 19 ostalih crkvenih osoba iz franjevakoga reda i 11 iz svjetovnih crkvenih slubi. U Mostarsko-duvanjskoj biskupiji stradalo je oko 70% katolikoga sveenstva.8 U veljai 1945. partizani su pri zauzimanju irokog Brijega i Mostara poubijali 46 fratara. Samo je u franjevakom samostanu u irokom Brijegu i oko njega ubijeno 30 fratara. U Mostaru je pobijena uprava Hercegovake franjevake provincije, na elu s provincijalom fra Leonom Petroviem. Uslijedila su ubojstva hercegovakih fratara u Mostarskome Gradcu, Izbinu, Mostaru i drugim mjestima, a osmoricu irokobrijekih fratara partizani su odveli u podbiokovsko mjesto Zagvozd i ondje ubili.9 Iz irokog Brijega otjerano je i deset asnih sestara, koje su prebaene u Split, gdje su neko vrijeme bile smjetene kod sestara Splitske provincije.10 asne sestre zavravale su i u zatvoru. Pod optubom da su slale lijekove kriparima 1945. godine zatvoreno je sedam asnih sestara, a 1948. zatvoreno ih je dvadesetak, medu njima i provincijalka Gaparina Sui, a onda i novoimenovana provincijalka Benita Prkain. Oko 30 asnih sestara iz Hercegovine provelo je u zatvoru od 3 mjeseca do 5 godina.11 Ubijanja sveenika nastavila su se i nakon svretka rata. Tako je 20. svibnja 1945. u upi Koerin skupina vojnika ubila upnika fra Valentina Zovku i njegova sestria fra Andriju Topia. Povjerenik KPJ i Ozne za Koerin Danilo Pecelj idueg je dana na sprovodu za ubojstvo optuio kripare. No u izvjetaju sa sastanka Povjerenitva Komunistike partije Jugoslavije (KPJ) za Koerin od 21. svibnja 1945., upuenog Sreskom
8 9

10

11

Jure KRITO, Rije je o Bosni, Zagreb 2008., 320.-321. Ivo LUI, Komunistiki progoni Katolike crkve u Bosni i Hercegovini (1945. 1990.), u: Fra Ferdo Vlai, vizionar i patnik, Spomenica, Tomislavgrad 2005., 54. Ancila Marija BUBALO, Provincija od II. svjetskog rata do godine 2001., kolske sestre franjevke, Zbornik Kai, Provincijalat kolskih sestara franjevaka Mostar, Mostar Split 2002., 103.-116.; vidi I. LUI, Komunistiki progoni Katolike crkve u Bosni i Hercegovini (1945.1990.), 54. A. M. BUBALO, Provincija od II. svjetskog rata do godine 2001., 103.-116.; vidi I. LUI, Komunistiki progoni Katolike crkve u Bosni i Hercegovini (1945. 1990.), 60.

495

Miroslav Akmada

komitetu KPJ Mostar, navodi se da je u Koerin zbog djelovanja kripara doao drugi bataljon narodne odbrane, ijeme je tabu ovo povjerenitvo kao i sekretar ove optine izni[o] stav fratara u samom Koerinu kao i njihov reakcionarski stav, na osnovu ega je navedeni bataljon likvidirao ove reakcionare pod kamuflaom neprijatelja /ustako-etnikih bandi/. Prema naseme uvidan[j]u kod naroda vlada veliko oaloenje, mada je kroz narod prosvirano da su to uinile ustako-etnicke bande, a o eme je dokumentovala i fratarska slukinja da su na njima bili ustako-etniki grbovi. Narod povodom ubijstava ovih fratara po svim uvidanjima, stoji u suprotnom miljenju nae propagande. Po ovoj taki uzeti su zadatci: da se odri zbor na sahrani ovih bandita, preko kojega e se ukazati narodu na zlodjela ustako-etnikih bandi, kao i preko daljih konferencija ukazivati na reakcionarski posao, raskrinkavati ih, te na osnovu kojih e se dokumenata govoriti o bratstvu i jedinstvu.12 Biskupi, a posebice franjevci u Bosni i Hercegovini smatrani su glavnim nositeljima ustake ideologije i politike Nezavisne Drave Hrvatske. Katoliko sveenstvo i redovnitvo optuivano je i za pomaganje kriarskim skupinama (kripari) u Hercegovini u borbi protiv komunistikoga poretka. Posebno su teke bile crkvene prilike u Hercegovini, gdje su komunistike vlasti glavnoga neprijatelja vidjele u biskupu Petru uli i hercegovakim franjevcima. Franjevaki samostan u irokom Brijegu nazivali su tvravom ustakog duha, a njegova su gvardijana uhitili pod optubom da je tijekom ispovijedi pozivao mlade da se prikljui kriarima. U sijenju 1947. uhieni su svi sveenici iz irokog Brijega pod sumnjom da su suraivali s kriarima te su prebaeni u Mostar. Vlasti su tvrdile da su navedeni franjevci redovito izvjetavali biskupa o svim kriarskim akcijama. Slina su se uhienja provodila i u drugim podrujima Hercegovine. Vlasti su smatrale da su uhienja sveenika djelovala zastraujue, ali su izazivala i suprotno djelovanje kod stanovnitva i davala materijal promidbi protiv drave, to je sveenstvo spretno koristilo. Da bi imala to bolji uvid u djelovanje sveenika, Udba je u njihovim redovima angairala i svoje dounike.13
12

13

I. LUI, Komunistiki progoni Katolike crkve u Bosni i Hercegovini (1945. 1990.), 55.-56. Elaborat o Katolikoj crkvi, Hrvatski dravni arhiv (dalje: HDA), Fond Slube dravne sigurnosti Republikog sekretarijata za unutranje poslove Socijalistike republike Hrvatske, k. 5, ifra 001, red. br. 1.

496

Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

Crkvena je imovina veinom oduzeta, vjeronauk onemoguavan, vjerski tisak zabranjen, te su sustavno naruavana vjerska prava kako vjernika, tako i sveenika. Katolika crkva u Bosni i Hercegovini u nekim je razdobljima djelovala bez ijednog crkvenoga poglavara. Nadbiskup sarajevski Ivan ari napustio je zemlju ne doekavi uspostavu komunistike vlasti. Banjaluki biskup Jozo Gari u svibnju 1945. naputa zemlju i odlazi u Austriju, gdje je preminuo 1946. godine. Njegova nasljednika, banjalukog apostolskog administratora Smiljana ekadu, komunistike su vlasti otjerale iz Bosne i Hercegovine te je bio biskup u Skopju. Zatvarani su i mnogi sveenici te je u razdoblju od 1945. do 1954. osueno njih 154. Sveenici kojima se sudilo u Bosni i Hercegovini 1945.1954.14
Godina 1945. 1946. 1947. 1948. 1949. 1950. 1951. 1952. 1953. 1954. Ukupno KC 29 26 19 17 32 5 3 19 1 3 154 SPC 11 9 7 5 4 2 2 6 1 1 48 IVZ 12 10 23 11 18 19 8 6 2 1 110 Ostali 1 4 1 1 7 Ukupno 52 46 53 34 55 26 13 31 4 5 319

Predstavka biskupa Petra ule Komisiji za vjerska pitanja Bosne i Hercegovine 11. srpnja 1947. Tekoe u izradi ovog rada uzrokovala je i injenica da su spise Biskupskoga arhiva u Mostaru za razdoblje od 1941. do 1948. godine zaplijenile jugoslavenske policijske slube za potrebe suenja biskupu Petru uli 1948. godine. U urudbenome zapisniku ne postoje ni podaci o spisima iz 1949. godine koji su se, vjerojatno u strahu od oduzimanja, vodili posebno, te nisam uspio doznati gdje se nalaze. Meutim, jedno
14

Radmila RADI, Drava i verske zajednice 19451970., knj. 2., Beograd 2002., 29.

497

Miroslav Akmada

pismo biskupa ule iz tog razdoblja pronaao sam u Nadbiskupskome arhivu u Splitu. Navedeno pismo uputio je biskup ule Komisiji za vjerska pitanja Bosne i Hercegovine 11. srpnja 1947. godine. U pismu upozorava na teak poloaj Crkve u Hercegovini, koje je ocijenio jo teim nego u Hrvatskoj. Naime, biskup ule primio je dopis Komisije od 4. srpnja 1947., u kojem je zatraen tabelarni pregled cjelokupnog sveenstva s podruja Hercegovake franjevake provincije. Biskup u odgovoru napominje da je dopis upuen na pogrenu adresu, ali da, bez obzira na to, ponovno napominje kako ordinarijat nije duan slati Komisiji nikakve tabelarne iskaze o sveenstvu zato to je Crkva rastavljena od drave, ali i zato to je Mostarsko-duvanjska biskupija izila iz rata samo s jednom treinom svoga predratnog kadra, tako da uslijed pomanjkanja kadrova ne moe imati nijednog jedinoga sveenika koji bi se mogao posvetiti iskljuivo uredskim poslovima, ...a Naslov ne e valjda od jednoga biskupa traiti, da postane njihov pisar, jer to i ne dolikuje, a biskup nema ni vremena za takvo pisanje radi prenijih poslova svoje apostolske slube. Na navod u pismu Komisije da je tabelarni iskaz sveenstva poeljan i zbog davanja pomoi od strane vlade NR BiH biskup zahvaljuje, ali napominje da bi, koliko god materijalno stanje sveenstva bilo preteko, bilo pogreno misliti da je to njegov glavni problem. Biskup istie da ima drugih pitanja, daleko preih i vanijih, te bi bio posebno zahvalan Komisiji kad bi skrenula pozornost mjerodavnima upravo na ta pitanja i pokuala nai za njih jedno zadovoljavajue rjeenje. Biskup u nastavku navodi sljedee probleme:
1. Ove godine po prvi put bile su zabranjene tradicionalne vjerske procesije na teritoriju BiH. Razloga toj zabrani ne znamo. Na teritoriju Republike Hrvatske one su se i ove godine nesmetano odvijale, a kod nas su bile zabranjene, a ipak je BH isto tako sastavni dio FNRJ kao i Hrvatska. 2. U Hrvatskoj su takodjer dozvoljena sjemenita za odgoj klera, i to ne samo bogoslovna nego i djeaka. Kod nas u BH to medjutim nije sluaj. 3. U Hrvatskoj se takodjer vjeroobuka po kolama mnogo slobodnije vri nego kod nas. Na teritoriju ove biskupije ne predaje se vjeronauk u nijednoj srednjoj koli. Isto vrijedi i za vie nego polovicu osnovnih kola, premda su se svagdje roditelji stopostotno izjasnili za vjeronauk. 4. U Hrvatskoj takodjer i u pogledu upskih matinih knjiga vlada 498

Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

vea sloboda nego kod nas u BH, premda bi ovjek obratno oekivao, jer su matice u BH uvijek bile iskljuivo crkvena ustanova, dok su u Hrvatskoj bile mjeovita karaktera t. j. ravnale su se ne samo po crkvenim kanonskim propisima nego takodjer i po dravnim.Sa 9. maja 1946. imale su biti u cijeloj dravi zakljuene sve upske matice. Prigodom zakljuenja u mnogim matinim knjigama ostalo je puno neispisana prostora. U Hrvatskoj je dozvoljeno u taj prazni prostor vriti nove upise, samo to ti upisi poslije 9. maja 1946. nemaju vie dravno-pravne vrijednosti, dok je kod nas svako daljne upisivanje u zakljuene upske matice zabranjeno, pa makar u matici do 9. maja 1946. bila ispunjena samo jedna stranica, a sve ostalo bilo jo prazno i ne samo da je svako daljne upisivanje u prazne matice zabranjeno, nego se i upnici, koji su i u dobroj vjeri neto u matice naknadno unijeli, za to visokim globama kanjavaju. Takav je bio sluaj u apljini, gdje je upnik kanjen sa 3.000 dinara globe. upniku u apljinu istom je u augustu 1946. srez preko dravnog matiara javio, da ne smije vie nita naknadno u matice unositi i upnik je odmah posluao i strogo se te naredbe drao, to je i na sudu konstatirao, ali ga je ipak sud na globu osudio, jer je u medjuvremenu od 9. maja pa do augusta, kad mu je dravni matiar odnosni nalog uruio, ipak neto u najboljoj vjeri u matice unosio. Vie je nego evidentno, da kod upnika nije postojao nikakav dolus. Ako ima u tom sluaju neije krivnje, onda je kriv samo srez odnosno dravni matiar, to nije u maju mjesto u augustu dostavio upniku odnosni nalog.- Ako bi dakle dravna pomo sveenstvu imala tu svrhu, da sveenici njome plaaju globe radi matica, onda je ta pomo bespredmetna! 5. Od januara pa do marta 1947. bili su iseljeni svi franjevci iz samostana iroki Brijeg i preseljeni u Mostar. Za vrijeme njihove odsutnosti spaljene su u irokobrijekom samostanu upske matice, pa i privatne knjige pojedinih lanova samostana i uinjeno tete najmanje pola milijuna dinara. Ordinarijatu nije poznato, da je povodom ovoga sluaja vodjena isto onako rigorozna istraga kao to se vodi proti upnicima, ako su sluajno, ne predvidjajui naknadnog tumaenja dvojbenoga zakona, neto ubiljeili u matice poslije 9. maja 1946., koje su NB vlasnitvo Crkve! 6. - Posebno poglavlje ine asne sestre. Prema njima pojedine lokalne vlasti, sigurno bez znanja Visoke Vlade, postupaju kojekako. Tako u Ljubukom, gdje je u zgradi sestara milosrdnica smjetena gimnazija i djeaki internat, ove se godine dogodilo, da su djaci internata u

499

Miroslav Akmada

vie navrata tvorno napadali asne sestre u njihovim vlastitim i vrlo skuenim prostorijama, tukui ih akama, nogama, te povaljujui ih na zemlju i pri tom davei ih i skidajui im kopreni s glave etc., etc. Kod tih napadaja polupali su djaci i jedan kip Majke Boje, razbili su u kapelici jednu sliku krinoga puta, poderali misnu knjigu i napravili drugih teta.-15 U Mostaru se pak dogadja, da se u samostanima asnih sestara esto vre racije i to uvijek nou, kad su sve sestre ve u krevetu. Jednom zgodom bilo je to ak i u dva sata poslije ponoi. Te se racije vre bez pismenoga naloga i bez pratnje bilo kojeg lana kvartovskog odbora. Kolika je to duevna tortura za sestre, da im nou ulaze mukarci u njihove spavae sobice i da se pred njima moraju dizati iz kreveta i oblaiti! Jednom je primjeeno, da je organ, koji je vrio pretrese sestara, bio i pri piu, pa ovjek i nehotice dobiva dojam, da pojedini organi vlasti vre te none premetaine kod sestara kao za neku razonodu, kad se u sitne sate iz gostione vraaju kuama. ak ima i takvih sluajeva, gdje se na pojedine mlade sestre vri pritisak, da bi se skinule i napustile redovniki ivot. Sve ove ovdje nabrojene pojave nisu u skladu sa zakonom i vie je nego oito, da se one zbivaju bez znanja centralnih vlasti nae Republike. Stoga bi Vjerska komisija stekla velikih zasluga za ope dobro, ako bi svojski poradila na uklanjanju ovakvih i njima slinih pojava, koje samo ometaju sredjivanje naih unutarnjih prilika. Time bi Vjerska komisija takodjer uvelike zaduila i nae crkvene vlasti, koje bi onda i sa svoje strane uinile sve, pa i ono to nisu dune, da udovolje eljama te Vjerske komisije.16

Ve sljedee godine biskup ule je zatvoren i osuen na 11 i pol godina zatvora pod optubom za kolaboraciju s neprijateljima i pomaganje kriarima. U zatvoru je proveo 7 godina i 6 mjeseci te jo dvije godine u zatoenitvu, najveim dijelom u franjevakom samostanu u Tolisi. Umjesto njega biskupijom je kao biskupski delegat upravljao Andrija Maji. Uz biskupa ulu optueni su i Mladen Barbari, fra Rufin ili, don Mate Nui, fra Zlatko Sivri, Slavica Bonjak, Krescencija Novak,
15

16

Da su ake u njihovu djelovanju podupirale mjesne vlasti svjedoe dokumenti Sreskog komiteta KPJ u Ljubukom iz svibnja 1947.; vidi I. LUI, Komunistiki progoni Katolike crkve u Bosni i Hercegovini (1945.1990.), 60.-61. Nadbiskupski arhiv Split, gradivo splitsko-makarsko, br. 273/1947.

500

Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

Melita Gali, Danica Bartoli, Otilija Dugandi i Feliksa Kravcar. Svi su, osim fra Zlatka Sivria koji je puten, proglaeni krivima i osueni na zatvorske kazne. Na zatvorske kazne osueni su i franjevaki provincijali Vitomir Jelii i Jerko Mihaljevi. Kako biskupija tako i franjevci tih su godina bili u velikim problemima nedostataka sveenikoga kadra. Po izvjetaju biskupskoga delegata Andrije Majia Komisiji za vjerske poslove NR Bosne i Hercegovine od 21. oujka 1952., u tom je trenutku u biskupiji djelovalo 16 svjetovnih sveenika, od kojih su trojica, meu kojima i biskup ule (ostala dvojica bili su Ilija Rezo i Mato Nui), bili na odsluenju zatvorske kazne u KPD-u Zenica.17 Franjevaki provincijal fra Mile Leko poalio se Biskupskom ordinarijatu u Mostaru dopisom od 7. travnja 1952. na nepopunjenost pojedinih upa franjevakim upnicima, jer su u zadnje vrijeme lieni slobode fra eljko Zadro, fra Ljudevit Rupi, fra Mladen Barbari i fra Smiljan Zvonar.18 Nedostatak sveenikoga kadra uzrokovan je i ubojstvima sveenika za vrijeme i nakon rata, kao i time to je dio sveenika u strahu od komunistike represije napustio zemlju. Zabrane i ometanja vjeronauka U zavrnom razdoblju II. svjetskog rata partizanski je pokret na podrujima pod svojim nadzorom doputao pouavanje vjeronauka u kolama, s tim da je vjeronauk postao izborni predmet u pukim kolama, dok je iz viih razreda srednjih kola u potpunosti izbaen. Takva je politika nastavljena i u prvim godinama komunistike vlasti nakon svretka rata. Katolika crkva prosvjedovala je protiv takvog odnosa prema vjerskoj pouci pozivajui se na slobodu vjeroispovijedanja. S vremenom je pitanje vjeronauka postalo jedno od najvanijih pitanja u crkveno-dravnim odnosima. Kako su se zaotravali sveukupni crkveno-dravni odnosi, tako je komunistiki reim zaotravao svoju politiku prema vjeronauku. Za predavanje vjeronauka u kolama sveenici su trebali dobiti suglasnost prosvjetnih vlasti, a te su suglasnosti veinom stizale nakon nekoliko mjeseci ili nikad nisu stigle. Veliki broj sveenika nije dobio suglasnost za pouavanje vjeronauka u kolama s raznim obrazloenjima o svojoj
17 18

Biskupski arhiv Mostar (dalje: BAM), br. 194/1952. BAM, br. 210/1952.

501

Miroslav Akmada

politikoj nepodobnosti. Ti su sveenici poeli odravati vjeronauk u crkvama, ali im ni to nije doputeno, uz tvrdnje da je vjeronauk doputen samo u kolama, te je vodstvo Katolike crkve savjetovalo sveenicima pouavanje vjeronauka u sklopu propovijedi. Dravne su vlasti smiljale razne razloge za onemoguavanje vjeronauka u hercegovakim kolama. Biskupski ordinarijat u Mostaru zatraio je dopisom od 30. kolovoza 1949. da se u gimnazijama u Mostaru, Ljubukom, apljini, irokom Brijegu, Konjicu i uiteljskoj koli u Mostaru omogui odravanje nastave vjeronauka. Ministarstvo prosvjete NR Bosne i Hercegovine dopisom od 29. prosinca 1949. odgovorilo je da ne postoje uvjeti za odravanje nastave u spomenutim kolama jer, prema izvjetaju njihovih direktora, kole ne raspolau slobodnim prostorijama.19 Komunistiki je reim poetkom 1952. napokon odluio u potpunosti izbaciti vjeronauk iz kola. Iako je bilo doputeno pouavati vjeronauk u crkvi, predstavnici vlasti i prosvjetni djelatnici i to su esto onemoguavali, u poetku pogrenim tumaenjem zakona, a poslije raznim metodama vrenja pritiska na djecu i njihove roditelje kako bi to manje djece ilo na vjeronauk. S obzirom na to da vjeru nije mogla zakonski zabraniti, komunistika je vlast nastojala kroz odgoj i obrazovanje nove generacije mladei udaljiti od Crkve i odgojiti u socijalistikome duhu. S druge strane Katolika crkva nije mogla dopustiti da se djeca odgajaju izvan vjerskih okvira te se uporno borila za pravo na vjerski odgoj, to je Ustav formalno i jamio. Komunistiki reim nije uspio represivnim metodama sprijeiti ni Crkvu ni roditelje da odgajaju djecu u vjerskome duhu, ali ipak nije odustajao od borbe za naklonost mladih socijalistikim svjetonazorima. Katolika crkva uspjeno se odupirala tim nastojanjima vlastodraca, ali se nije uspjela izboriti za potpunu legalizaciju vjerskoga odgoja mladih kroz odgojno-obrazovni sustav. Oduzimanje crkvene imovine Promjena vlasnikih odnosa po raznim zakonima provodila se nakon svretka Drugoga svjetskog rata kako u cijeloj bivoj jugoslavenskoj dravi, tako i u Bosni i Hercegovini, radi podrutvovljenja privatnoga
19

BAM, br. 12/1950., dopis je potpisala naelnica Odjela za srednje kole Milica Cesarevi.

502

Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

vlasnitva, a u skladu s komunistikim programom. Taj je postupak posebno pogodio Katoliku crkvu, koja je bila jedan od veih posjednika, a oduzimanje njezine imovine provodilo se vrlo korjenito. Provedena je agrarna reforma, a provodila se i pljenidba (konfiskacija), izvlatenje (eksproprijacija) i podrutvovljenje (nacionalizacija) imovine Katolike crkve. Posebno je teko Katoliku crkvu pogodilo provoenje agrarne reforme. Poljoprivredna zemljita bila su jedan od najvanijih izvora prihoda od kojih je Katolika crkva ivjela. Korjenita provedba agrarne reforme na crkvenim imanjima dovela je Katoliku crkvu u veoma teak materijalni poloaj, a vjernike u stanje da teret djelovanja Crkve preuzmu na svoja plea u ionako tekim poratnim prilikama u kojima su ivjeli. Ono imovine to Katolikoj crkvi nije uzeto agrarnom reformom, oduzimalo se u manjoj mjeri pljenidbom i podrutvovljenjem privatnih privrednih poduzea te u veoj mjeri izvlatenjem. Osim to se imovina Crkve zakonima definitivno oduzimala, nita manji problem nije bilo ni privremeno zauzimanje crkvenih nekretnina raznim stambenim zakonima, odlukama narodnih odbora te nezakonitim upadima vojske, milicije i sl. Katolika je crkva godinama vodila sporove za iseljenje nezakonitih stanara iz svojih zgrada i stanova u koje su isti useljeni mimo njezine volje. Biskupskom ordinarijatu u Mostaru 1949. godine izvlaten je sav zemljini posjed u Mostaru. Bez obzira na to rjeenjem Narodnoga odbora grada Mostara od 8. studenoga 1951. zatraena je od biskupije naplata poreza u iznosu od 17 040 Din. Na to je Biskupski ordinarijat reagirao predstavkom od 16. studenoga 1951. NO-u grada Mostara, u kojoj istie da je biskupiji sve zemljite izvlateno te navedena svota nije u razmjeru s prihodom biskupije. Zatraeno je da se porez odmjeri prema stvarnom prihodu, tj. Dohodak od jedne krave i jedne svinje (teina svinje 120 kg), dohodak u sijenu od 20-25 kvintala i dohodak u kiriji od Din.- 7000-.20 Rjeenjem NO-a grada Mostara od 31. kolovoza 1950. oduzete su sve prostorije u prizemlju, kao i podrum Biskupskoga ordinarijata u Mostaru.21

20 21

BAM, br. 438/1951. BAM, br. 343/1950.

503

Miroslav Akmada

Komisija za vjerska pitanja NR Bosne i Hercegovine zatraila je 1954. od Biskupskoga ordinarijata u Mostaru miljenje o izvlatenju crkvenoga zemljita u Foi i Mostaru. Na to je biskupski delegat Andrija Maji odgovorio dopisom od 22. listopada 1954. da je glavnina zemljinih nekretnina biskupije u Mostaru svojedobno izvlatena, pri emu se od ordinarijata nije trailo nikakvo miljenje ni pristanak, a albe su odbijene. Zbog toga, kao i zbog injenice da biskupski delegat ni inae nije ovlaten davati pristanak na mogua otuenja crkvenih nekretnina, a uskraivanje pristanka nije smatrao oportunim, odluio je ne izjanjavati se u svezi s tim, nego prepustiti da se izvlatenje odvija i svrava po zakonu, kako je to bio i prije sluaj.22 Udruenje katolikih sveenika Dobri Pastir S obzirom na to da nisu uspjele uspostaviti nadzor nad Katolikom crkvom, komunistike su vlasti nastojale unijeti podjele meu katolikim sveenicima, redovnicima i biskupima. To se posebno htjelo postii osnivanjem Udruenja katolikih sveenika Dobri Pastir. Za razliku od Hrvatske, ovdje su komunisti imali vie uspjeha, koristei ve postojee sukobe izmeu franjevaca i svjetovnih sveenika, koji su trajali jo od 1899. zbog sukoba oko nadlenosti nad pojedinim upama odnosno otpora franjevaca u Hercegovini da predaju neke upe svjetovnom sveenstvu. Ti su sukobi poznati pod nazivom Hercegovaki sluaj te su posebno bili eskalirali 1968., a nastavili su se i nakon propasti komunizma. Osnivanje Udruenja pripremano je tijekom 1949. godine. Njegovi glavni pokretai i nositelji bili su bosanski franjevci, u manjem su broju sudjelovali hercegovaki franjevci, a dijecezansko sveenstvo pokazivalo je najmanje zanimanja. Vlasti su nastojale svojim vezama u crkvenim redovima utjecati na to da na elu pojedinih redova budu ljudi koji nisu neprijateljski nastrojeni prema dravnim vlastima. U pismu ministru unutranjih poslova NR Hrvatske Stevi Krajaiu 5. rujna 1949. franjevaki provincijal iz Splita Karlo Nola navodi da je kao vizitator u Hercegovini u svibnju te godine nastojao i uspio da u upravu Hercegovake franjevake provincije budu izabrani ljudi snoljivi prema narodnoj vlasti.23
22 23

BAM, br. 458/1954. HDA, gradivo Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, k. 134, 1610/1949.

504

Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

U rujnu 1949. Inicijativni odbor Udruenja, na ijem je elu bio fra Bono Ostoji, upnik iz Kiseljaka, uputio je svim katolikim sveenicima u Bosni i Hercegovini proglas u kojem se kae da je, po uzoru na druge republike i potrebe da se olaka rad sveenika, Odbor odluio osnovati sveeniko udruenje. Doznavi za nastojanja nekih franjevaca da osnuju udruenje, Dravno tajnitvo Svete Stolice uputilo je poetkom studenoga 1949. pismo Generalnoj kuriji, pozivajui Red manje brae da svojim lanovima zapovjedi neka odustanu od sudjelovanja u osnivanju udruenja. Apostolski administrator Banjaluke biskupije Smiljan ekada obratio se 15. prosinca 1949. sveenstvu u svezi sa sveenikim udruenjima, istiui da nijednom sveeniku nije doputeno dati ime drutvu ili udruenju za ije statute nije dobiveno prethodno odobrenje nadlenoga biskupa. Nuncij u Beogradu Joseph Patrick Hurley zauzeo je stanovite da nijedna vlast nia od Svete Stolice ne moe zakonito odobriti takvo udruenje. Bez obzira na zabrane i upozorenja, osnivaka skuptina Udruenja Dobri Pastir odrana je u Sarajevu 25. i 26. sijenja 1950. godine. Za prvoga predsjednika Udruenja izabran je fra Bono Ostoji. Iz govora lanova Udruenja i teksta rezolucije, koji su vie sliili govorima i rezolucijama komunistikih kongresa negoli crkvenim skupovima, vidljiv je utjecaj politike na osnivanje i ulogu Udruenja. Iza njegova osnivanja stajala je komunistika tajna policija, tj. Udba (Uprava dravne bezbjednosti). Sveenika udruenja zamiljena su kao sredstvo za stvaranje razdora meu sveenstvom, odvajanje niega sveenstva od crkvene vlasti te kao mono sredstvo obavjetajnoga rada radi slabljenja Crkve. Franjevaki provincijali imali su problema u svezi s Udruenjem, iako su uvjeravali predstavnike dravnih vlasti da nema nikakvih problema. Tako je provincijal hercegovakih franjevaca Mile Leko izvijestio ministra Ritiga da se 17. veljae 1950. sastao s Hurleyjem i da je bez potekoa ureeno pitanje Udruenja. I provincijal bosanskih franjevaca Jozo Markui uvjeravao je Ritiga da nema nikakvih problema oko rada Udruenja i da je biskup ekada povukao svoju zabranu.24 No ti izvjetaji nisu odraavali pravo stanje stvari. Naime generalni ministar franjevakoga reda Perantoni uputio je 5. travnja 1950. pismo franjevakim provincijalima u Sarajevu, Mostaru i Splitu, u kojem im
24

Pismo ministra Svetozara Ritiga Predsjednitvu vlade NR Hrvatske od 7. oujka 1950.; Nadbiskupski arhiv u Zagrebu, Ostavtina S. Ritiga, sv. 46.

505

Miroslav Akmada

zapovijeda da svi redovnici moraju napustiti Udruenje te da moraju posluati sve zapovijedi apostolskoga nuncija i mjesnih biskupa. Vodstvo Udruenja kao razloge za svoje djelovanje isticalo je da bi u suprotnom zbog veoma malog broja sveenika koji jo djeluju u Bosni i Hercegovini mogao doi u pitanje opstanak katolikih sveenika u toj republici uope. Hercegovaki franjevaki provincijalat tvrdio je u pismu biskupskom delegatu Andriji Majiu od 20. srpnja 1953. da nije upoznat ni sa kakvim aktom mjesnih biskupa u Bosni i Hercegovini kojim se Udruenje zabranjuje. Na to je Maji odgovorio pismom od 25. rujna 1953. da je on osobno odmah nakon donoenja biskupske odluke Non licet slubeno priopio provincijalu hercegovakih franjevaca i jo nekim osobama iz franjevakoga starjeinstva da je odluka biskupa obvezatna i za Mostarsko-duvanjsku biskupiju. To je posebno naglasio i u pismu provincijalu od 2. srpnja 1953., u kojem je nedvojbeno istaknuo da je Udruenje ilegalno i da svaki sveenik koji je njegov lan stoji u otrom sukobu s crkvenom stegom.25 Crkvene vlasti, s obzirom na brojnost lanova Udruenja u Bosni i Hercegovini i bez obzira na dosljednost u stavu prema udruivanju, odluile su ne poduzimati stegovne mjere prema udruiteljima znajui da bi u tom sluaju vjernici u Bosni i Hercegovini ostali bez znatnog broja duobrinika. Tako je Udruenje nastavilo djelovati cijelo razdoblje komunizma, ali je nakon potpisivanja protokola izmeu Svete Stolice i Jugoslavije 1966. izgubilo znaaj i svrhu koju je do tada imalo.

25

BAM, br. 459/1953.

506

Poloaj Katolike crkve u Hercegovini u prvim godinama komunistike vladavine

THE STATUS OF THE CATHOLIC CHURCH IN HERZEGOVINA IN THE FIRST YEARS OF COMMUNIST RULE
Miroslav AKMADA Croatian Institute of History Zagreb Republic of Croatia

Upon assuming power at the end of the Second World War in 1945, the communist regime in Yugoslavia moved to suppress all things national and religious. The targets of this policy were anything Croatian and Catholic, usually equated with Ustasha fascism. After banning all other political parties, the communist regime saw the Catholic Church as its greatest rival, for it was the only massive and well-organized institution that openly resisted communist policies. The communists initiated a open confrontation with the Catholic Church, which they also saw as the stronghold of Croatian national unity and the defender of national interests, which it in fact was. The Catholic Church confronted the communist policies of abolishing national identification and promotion of atheism in different parts of Yugoslavia in different ways. The Catholic Church in Herzegovina operated under particularly dire circumstances. Many priests and believers had been slain, while many others had emigrated to all parts of the world. The end of the war did not bring freedom and an end to suffering. The communist regime lashed out at the Catholic Church and those members of its congregation who persisted in the struggle for Croatian national interests. The leadership of the Partisan movement, i.e., the Communist Party, ordered the execution of many priests and monks in summary proceedings. The best known such incident was the murder of the iroki Brijeg friars. The communist authorities deprived the Church in Herzegovina of any leadership when it sentenced Bishop Petar ulo to a long stay in prison. This was followed by prison sentences for many priests, the prohibition or disruption of religious instruction in schools, the seizure of Church assets, interference with or prohibition of religious services, systematic anti-religious propaganda and various other curtailments of religious freedom. In an attempt to disrupt the Churchs unity,
507

Miroslav Akmada

the communist authorities established the Good Shepherd Association of Catholic Priests, exploiting certain disagreements between the Franciscans and diocesan clergy. Regardless of the difficulties imposed upon it, the Catholic Church managed to maintain its integrity, as well as the Catholic and Croatian identity, in the territory of Herzegovina. Key words: Herzegovina, Catholic Church, communist regime.

508

HUM I HERCEGOVINA KROZ POVIJEST

Zbornik radova Knjiga II.

Zagreb, 2011.