DEPRESIJA Depresije su psihički poremecaji cija su bitna obiljezja promjene raspolozenja, utucenost, pomanjkanje radosti, cuvstvena praznina, bezvoljnost

, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba. Upadljiva obiljezja deprsije su zalost, utucenost, neraspolozenje, slabost, bezvoljnost, pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjceaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, a uz njih se cesto pojavljuju i tjeskoba i nemir, nedostatak energije, poremecaji apetita, gubitak tjelesne tezine, smanjeni libido, poremecaji spavanja, bolovi, teskoce s koncetracijom i samoubilacke misli. O depresijama se govori na tri razine: a) na razini SIMPTOMA: kada se radi o pojedinacnim simptomima poput zalosti i utucenosti. b) na razini SINDROMA: kada se predpostavlja postojanje obrasca međusobno povezanih obiljezja emocionalih, kognitivnih, motorickih, motivacijskih fizioloskih i enrokrinoloskih komponenti i c) kada se naziv koristi kao NADRĐENI POJAM za razlicite poremecaje i njima pripadajuce uzroke. SIMPTOMATOLOGIJA depresivnih stanja: 1. ponasanje/ motorika (drzanje tijela) 2. emocionalni simptomi (bespomocnost) 3. vegetativni simptomi (unutrasnji nemir) 4. kognitivni simptomi (negativni stavovi prema sebi) 5. motivacijska razina (usmjerenost na neuspjeh) Zajednicko svojstvo oba klasifikacijska sistema (ICD-10 i DSM-IV) je izricit zahtjev za provodjenjem deskriptivnog i sto pouzdanijeg dijagnostickog postupka, utemeljenog na znanstvenim podacima. Depresije se danas definiraju određenim brojem istovremeno prisutnih simptoma, koji moraju trajati određeno vrijeme i ne mogu biti pripisani nekim drugim bolestima ili okolnostima. DEPRESIVNA EPIZODA: istovremena pristunost najmanje pet od navedinih simptoma u trajanju od dvije sedmice (mora biti prisutno depresivno raspolozenje ili gubitka interesa): -depresivna zlovolja -ocito pomanjkanje interesa i radosti -debljanje/ mrsavljenje -nesanica -nemir, zakocenost, usporenost -umor, gubitak energije -osjecaj bezvrijednosti, krivnje -teskoce s koncentracijom -zelja za smrcu, samoubilacke misli Tok i tezina (laka 4-5, umjerena 6-7 i teska 8 i vise nabrojanih simptoma) i specificni oblik simptoma (tjelesni, psihoticni) koriste se za definiciju dodatnih podgrupa depresije. Unipolarna depresija (depresivna epizoda, distimija-dugotrajni depresivni poremecaj) najcesci je oblik afektivnog poremecaja. Danas je opcenito prihvacena i znanstveno cvrsto utemeljena podjela afektivnih poremecaja u mono- ili unipolarne i bipolarne oblike. Bipolarni poremedaj predstavlja ozbiljni zdravstveni poremedaj sa visokom stopom oboljelih kao i visokim stepenom smrtnosti. Karakteriše se tipičnim ponovljenim epizodama i vulnerabilnošdu tokom celog života. Ciklotomija je dugotrajni oslabljeni bipolarni afektivni poremecaj.

Unipolarni depresivni poremecaji dodatno se dijele u: a) depresivne epizode b) distimije (depresivno raspolozenje koje traje ili se cesto vraca u razdoblju od najmanje 2 godine) c) poremecaje prilagodbe (kratke ili duze depresivne reakcije) Na temelju veceg broja istrazivanja moze se procijeniti da rizicnost obolijevanja od bipolarnog afektivnog poremecaja iznosi 1%. Procjene cestine pojavljivanja (broj osoba koje prvi put obolijevaju tokom godine dana) depresivnih epizoda iznosi 1-2 na svakih 100 osoba. Vjerovatnost obolijevanja od depresije tokom zivota iznosi za muskarce 12%, a za zene 26%. Rizicni faktori: spol, zivotna dob, socio-ekonomski faktori, stresna opterecenja i obiteljska opterecenost. S obzirom na veliki varijabilitet toka bolesti te nedostatak jednoznacnih parametara, razlicita strucna drustva predlazu podjelu depresivne epizode u nekoliko razdoblja: 1. REMISIJA je definirana kao stanje ili kratkotrajno razdoblje (potpunog ili djelimicnog) poboljsanja depresivnih simptoma. 2. OPORAVAK je potpuna remisija duzeg trajanja (vec prema kriteriju: 2 do 6 mjeseci), sto se uvijek odnosi na aktualnu depresivnu epizodu 3. VRACANjE BOLESTI (RECIDIV) je ponovno pojavljivanje depresivnih simptoma tokom remisije, prije nego sto je doslo do oporavka i zavrsetka aktualne depresivne epizode 4. PONOVLjENA POJAVA BOLESTI je pojava nove depresivne epizode do koje dolazi nakon oporavka, uz pretpostavku da su bili ispunjeni kriteriji za unipolarnu depresiju. Na isti nacin se mogu podijeli i terapijske intervencije u: 1. akutnu terapiju (ublazavanje simptoma tokom depresivne epizode) 2. odrzavajucu terapiju (tokom i nakon remisije kako bi se sprijecilo vracanja bolesti) 3. profilakticku terapiju (sprecavanje ponovne pojave bolesti i nakon depresivnih epizoda). Trajanje ciklusa (depresivna epizoda i faza bez depresije) bilo je za periodicne unipolarne poremecaje u prosjeku (medijan) 4,5 do 5 godina, a za bipolarne oblike 2 do 3 godine. Oko 10 – 20 % poremecaja prelazi u hornicni oblik. Rizik samoubojstva je 15%. Nepovoljni prognosticki faktori: rana odrasla dob, zenski spol, ranije depresivne epizode. KOMORBIDITET – depresije cesto prate druge bolesti: fobije, drustvene tjeskobe, panicni poremecaj, opci anksiozni poremecaj, PTSP, pormecaj hranjenja, ovisnost o drogama, poremecaj spavanja, seksualni poremecaj, somatoformni, psihofizioloski, shizofreni poremecaj, propadanje mozgovne mase te razliciti poremecaji licnosti. U americkom epidemioloskom ispitivanju nadjena je uz depresije (depresivne epizode i distimije) u 77% slucajeva barem jos jedna dijagnoza, najcesce su to: anksiozni poremecaji, zatim ovisnost o nekim tvarima te somatoformni poremecaji. 60-80% ispitanika su rekli da su depresije nastale poslije 'tog' poremecaja. Poznati klinicki intervjui su: SKID (Standardizirani klinicki intervju za DSM-IV), Dijagnosticki intervju i dijagonosticka lista oznacavanja. Procjenjivanje od strane drugih: Hamiltonova ljestvica depresije, a samoprocjena: Beckov inventar depresije. Za planiranje psihoterapije depresije i pristup pojave bolesti određene osobe važna je analiza problema usmjerena na hipteze postavljene izvan same dijagnoze depresivnog sindroma: analiza aktualnog ponasanja i toka djelovanja, analiza svakodnevnih problematicnih situacija, analiza motivacije, analiza dosadasnjih pokusaja upravljanja vlastitim zivotom i analiza okolinskih uvjeta (obitelj, partner...).

*Teorije poremecaja i modeli koji ih tumace* 1. zivotna događanja (promjene) i utjecajni drustveni faktori Faktori koji povecavaju ranjivost i pogoduju nastanku depresije: zenski spol, pomanjkanje intimnog emocionalnog pozitivnog i podupiruceg odnosa, postojanje veceg broja manje djece u kucanstvu, pomanjkanje resursa i vjestina, gubitak majke u ranom djetinjstvu, nezaposlenost, smanjeno samopostovanje. Ali i ¼ depresivnih bolesnika razvija klinicku depresiju kojoj nije prethodio neki zivotni događaj. 2. aspekti licnosti Interpersonalna ovisnost (snazna potreba za razumijevanjem, emocionalnom potporom i pomoci drugih, kao i trazenje bliskih veza i intimnosti), perfekcionizam, introverzija i emocionalna nestabilnost (neuroticizam), uz nedostatak socijalnih vjestina i kognitivni parametar (atribucijski stil). 3. pomanjkanje pozitivnih potkrepljenja i negativne interakcije Depresivne osobe cesto se nalaze u okolnostima gasenja, tj. bez potkrepljenja. Depresivno ponasanje koje se ponavlja djeluje odbojno i potice socijalne partnere na povlacenje i izbjegavanje. Tako depresivne osobe same pridonose samnjenju kolicine pozitivnih potkrepljenja. U nedostatku alternativnih interakcijskih oblika ponasanja, depresivna osoba najcesce se i dalje ponasa na svoj uobicajeni nacin, sto znaci depresivno i zaleci se, sto samo pogorsava uvjete i cini razumljivom cesto primjecenu hostilnost u drustvenim odnosima depresivnih osoba. 4. pomanjkanje kontrole i naucena bespomocnost Pomanjkanje kontrole definirano je kao neovisnost o vlastitom ponasanju i okolinskim uvjetima, a dovodi do pasivnosti i apatije, te osjecaja bespomocnosti. Ali odlucujucu vaznost ima subjektivno – kognitivina varijabla ocekivanja vlastite bespomocnosti, cak i kada u objektivno novoj situaciji postoji mogucnost kontrole. Steceno (nauceno) iskustvo generalizira se i na druge, nove, buduce situacije. Dozivljaj neuspjeha dovodi do toga da osobe traze uzrok svoje bespomocnosti (kauzalno atribuiranje) pa neuspjesi obicno budu obradjeni internalno, stabilno i globalno, te se neuspjeh ocekuje i u buducnosti i dodatno se pogorsava i ucvrscuje depresivno stanje. 5. nefunkcionalne kognitivne sheme (temelj depresije) Ovaj pristup tumacenju pretpostavlja da se u temelju depresije nalazi kognitivni poremecaj (nefunkcionalne kognitivne sheme), koji je posljedica ranijih opterecenja, nepovoljnih iskustava i procesa ucenja. Tipicna kognitivna iskrivljavanja i nefunkcionalne kognicije su: samovoljno zakljucivanje, selektivno apstrahiranje, povezivanje svega sa samim sobom, pretjerana generalizacija, pretjerano uvelicavanje negativnih dozivljaja i iskustava, pretjerano umanjivanje pozitivnih, uspjesnih iskustava, moralisticko-apsolutisticko misljenje i netacno oznacavanje. Formalno gledajuci radi se o prisilnim, automatskim i uvjeravajucim kognitivnim procesima. Te sheme nastaju kroz opterecujuca iskustva u procesu socijalizacije, u povodu stresnih ili traumticnih dozivljaja ili nakupljanjem subtraumatskih, negativnih iskustava. Nastankom depresivne sheme stvara se CIRKULARNI model povratne sprege, zbog cega dolazi do ucvrscivanja, produbljivanja i odrzavanja depresije i s njom uzrocno povezanih kognitivnih procesa. Nefunkcionalne temeljne pretpostavke, rigidne sheme i negativni kognitivni stil s jedne strane, a s druge strane događaji (vanjski i unutarnji poticaji) utjecu na AUTOMATSKE MISLI (opcenite, iskrivljene, nelogicne) izazivajuci tako depresiju (emocionalni, tjelesni, motoricki i motivacijski simptomi). 6. genetski faktori Na temelju longitudinalih ispitivanja blizanaca procijenjeno je da utjecaj genetskih faktora u razvoju depresije iznosi 41%, a utjecaj licnih okolinskih uvjeta 46%. To znaci da je podlozenost za depresije stabilna i vjerovatno genetski određena, pri cemu okolni uvjeti igraju doduse vaznu, ali prolaznu ili vremenski ogranicenu ulogu. Nema slaganja o tome kako se moguca genetska osnova depresivnih poremecaja prenosi. Danas se nasljeđivanje tumaci poligenetskim modelima praga, prema kojima je podlozenost određena nasljeđenim i okolnim faktorima.

. zatim postepen ali u faze podijeljen postupak. dispozicije. dugotrajno bavljenje sobom D emocije koje koce djelovanje. pokazala jeftinijom. Utvrđeno je i povecano ustrajanje u lijecenju (manji broj osoba ga prekida). kooperativni ali i direktni. a psihoterapija se. procjena od strane drugih pomocu Hamiltonove ljestive depresije. d) evaluacija. diferencijalna dijagnoza: primjena klinickog intervjua (SKID) ili dijagnostickih ljestvica oznacavanja. Između ispitivanih psihoterapija gotovo da i nema razlike. manji broj ugodnih dozivljaja E intenziviranje disforicnog raspolozenja F pretvaranje svih simptoma u DEPRESIJU G ranjivost. b) psihometrija. visefaktorska tumacenja A uvjeti koji prethode poremecaju B prekid automatskog dozivljavanja i ponasanja. Kratkorocni uspjesi (usporedba prije – poslije) podjednaki su onima koji se postizu farmakoterapijom ili kombiniranjem farmakoterapije s psihoterapijom. provjera kvalitete: primjena BECKA i HAMILTONA i na pocetku i na kraju tretmana. licni uvjeti. Aktivacija procesa pamecenja. odabir ciljeva. neuroendokrinoloske smetnje a) os hipotalamus-hipofiza-kora nadbubreznih zlijezda (HHN) b) os hipotalamus-hipofiza-stitnjaca (HHŠ) 9. c) analiza problema i ponasanja: horizontalna i vertikalna analiza ponasanja. C paznja usmjerena na sebe.. Zajednicka svojstva psihoterapija: aktivni terapeuti. cak bolje od monoterapija. Kod dugorocnih procjena (1 – 2 godine) psihoterapije su se pokazale ucinkovitima. narusena neurotransmisija a) katekolaminska hipoteza b) serotoninska hipoteza c) noradrenergicko-kolinergicka neravnoteza 8. kao i kombinirani tretman. osim toga. spavanje i cirkadijurni ritam Tokom spavanja kod depresivnih osoba je uocljiv smanjeni udio dubokog sna (delta-valovi) i skracena latencija REM faza sa produzenom prvom REM-fazom. . 10. utvrđivanje kljucnih problema. rizicni faktori. nedostataka i resursa. provjera odabira ciljeva i postupaka njihova postizanja s obzirom na ostvarene ciljeve.7. hronicni stres. Kombiniranjem farmakoterapije s nekom od psihoterapija daje dugorocne dobre ucinke. posebno KBT. *Dijagnosticiranje i psihoterapijske indikacije* Kao minimalni standard za dijagnosticiranje i dokumentiranje depresivnih poremecaja vrijedi: a) dijagnoza. a u vecini slucajeva bile su uspjesnije od farmakoterapije. procjena tezine poremecaja: samoprocjene pomocu Beckova inventara depresije. razumljiv model terapije i transperentnost intervencija.

Vecina tih teskoca su prolazne naravi i pojavljuju se na pocetku i u fazi povecanja doze. te povecani ucinci alkohola. ostecenja jetre. PSIHOLOSKI TRETMANI I) K B T II) I P T (interpersonalna terapija) . promjene REM faza spavanja. tahikardije. poremecaj krvnog pritiska. 3. koje ne reagiraju na druge tretmane. kozne alergije. Terapija svjetlom Redovnim izlaganjem svjetlu (od 2500 do 10000 luksa) mogu se lijeciti ponajprije sezonske i mjesecne depresije (tj. predmenstrualni distimicni poremecaj). dok su fizikalni. 5. psihosocijalni i internisticki tretmani dopunske intervencije ili intervencije za koje postoje vrlo usko postavljene indikacije. primjena psihoterapije uopce ne dolazi u obzir. koje osim toga ispunjavaju i kriterije za somatski sindrom. takav se kombinirani tretman depresivnih poremecaja pokazao djelotvornijim. MAO-inhibitora i (novijih) selektivnih lijekova koji koce apsorpciju serotonina. Dugotrajnim uzimanjem lijekova smanjuje se opasnost od ponovnog obolijevanja. Na temelju nalaza znanstvenih istrazivanja i klinickih iskustava moze se o zbrinjavanju depresivnih bolesnika zakljuciti: kod laksih i umjerenih unipolarnih depresija nije potreban psihijatrijski niti farmakoloski tretman. ''direktivni'' terapeuti. *Lijecenje depresivnih poremecaja* Glavna. Dugorocno gledano. Kada se radi o izuzetno teskim depresijama. Farmakoloski nacini lijecenja Na temelju rezultata brojnih znastvenih istrazivanja smatra se da je utvrđena ucinkovitost triciklickih antidepresiva. 2.Elementi jedne djelotvotne TERAPIJE depresije: * na prvo mjesto dolazi utvrđivanje bolesti * oblikovanje plana i strukture tretmana * određivanje konkretnih ciljeva * usmjerenost na vjestine * stupnjevit postupak * primjena onog o cemu se tokom terapije ragovaralo na okruženja izvan terapije * aktivni. 4. poremecaj uriniranja. primjeniti olaksavajucu i podupirucu farmakolosku terapiju. koji ce uz lijekove ukljuciti i psihoterapiju. 1. Elektrokonvulzivna terapija Kod vrlo teskih depresija. Uskracivanje sna (terapija budnoscu kao dopunski postupak) Djelotvornost je neposredno nakon primjene postupka 60%. Negativne popratne pojave depresivnih lijekova su: suha usta. nije rizican. a cesto i dovoljna intervencija kombinacija farmakoloske i psihoterapije (bilo da su primjenjene samostalno ili zajedno). U kasnijem toku bolesti treba primjeniti kombinirani tretman. poremecaji prilagodbe.

njezino okretanje i uvođenje konstruktivnog razvoja. Terapeut zadaje zadace i trazi povratne informacije o posljednjem terapijskom susretu ili satu. faza: imenovanje kljucnih problema i stvaranje terapijskog odnosa 2. Saradnjom između bolesnika i terapeuta nastoje se identificirati problemi.. pojasnjavanje povezanosti negativnih misli. navođenje argumenata za i protiv. faza: kognitivne tehnike (zahvacanje negativnih misli i stavova. opterecujucih dozivljaja. Koriste se kratka. osjecaja i ponasanja. Terapeut postavljanjem pitanja nastoji odrediti alternativne nacine rjesavanja problema. Terapeut upotrebljava otvorena pitanja kako bi bolesniku pokazao nesuglasja i nekonzistentnost u njegovim zaključcima.I) kognitivno – bihevioralna terapija Radi se o strukturiranom. Radeci na kognitivnim obrascima. pronaci licno vazne. Terapeut imenuje jedan ili dva kljucna problema bolesnika i trazi od njega povratnu informaciju o tome je li ih dobro shvatio. o povecanju ili ponovnom uvođenju pozitivnih iskustava i aktivnosti. faza: poticanje aktiviteta 4. terapeut oblikuje svoja pitanja na neki drugi nacin. specificnom i na problem orijentiranom psiholoskom postupku za depresivne poremecaje. Faze tretmana: 1. te da se za buduce ispitivanje uvjezbaju i pripreme. stajalista i spoznaja. otvorenih piranja kojima se bolesnika potice da govori o proturjecnostima i iskustvima koja su suprotna njegovim uvjerenjima. prekidanje stalnog razmisljanja i misli koji se vrte ukrug. misljenja i djelovanja. Kada primjeti da ga bolesnik nije dobro shvatio. Terapeut zajedno s bolesnikom izrađuje popis prioriteta. stjecanje novih vjestina i mehanizama suocavanja 5. pri cemu se odlucuje o kojim ce se sadrzajima razgovarati tokom ovog susreta. ali ne i dominantno. potkrepljujuce aktivnosti. a. konkretnom. o smanjenju prekomjernih kolicine negativnih. prepoznati individualne (kognitivne) blokade.. oktriti. ispitati i provjeriti moguce alternative. . kao i da te proturjecnosti prepozna i prihvati. Elementi bihevior terapije Ciljevi koji se nastoje postici pomocu ovih elemenata su: 1. uklanjanje katasrofiziranja. terapeut koristi tzv. kratkorocne i dugorocne posljedice stavova. Kod poticanja aktiviteta radi se. ako bolesnik o tome sam ne zapocne govoriti. 'sokratovski stil pitanja'. precizna pitanja. strukturiranje vremena pomocu određenih radnji i aktivnosti 3. a koje ce biti ostavljene za kasnije.) 5. izmijenjene atribucije (alternativna tumacenja). razbijanje zacaranog kruga 2. Ponasanje terapeuta u razgovoru u kojem se određuju dnevni red je aktivno. razotkriva ili 'tjera u kut'. testiranje realiteta. Pitanja ne smiju udaljavati razgovor s upravo obrađivanog problema. Treba izbjegavati pitanja ciji je moguci odgovor 'da' ili 'ne'. faza: primjena terapijskog modela 3. oblik interakcije koji se sastoji od usmjerenih. Time se bolesnike navodi da sami razmisljaju o alternativnim stajalistima i nacinima rjesavanja. s druge. igranjem uloga i poticanjem aktiviteta dobivaju se informacije za kognitivne intervencije a) poticanje aktiviteta. U okretanju spirale koja vodi u depresiju potrebno je pomocu KBR na kognitivinkoj razini i u ponasanju postici promjene koje vode iz disforicnog raspolozenja. Cilj i zadaca KBT je zaustavljanje depresivne spirale. faza: socijalna kompetentnost (igranje uloga. a da ga pri tome ne obezvrjeđuje. s jedne strane. koja se odnose na neposredne izjave bolesnika i pomazu da dođu do novih uvida. odvlacenje paznje na druge sadrzaje 4. Temeljna zamisao KBT jest povezanost raspolozenja (osjecaja).

izjave o pozeljnom. reducirano samopostovanje. negativna slika vlastitog tijela. c) poboljsanje komunikacije među partnerima * pravila interakcije i komunikacije među partnerima. Prilikom neposrednog opazanja ponasanja bolesnika treba se pridrzavati ovih kriterija: 1. Grupna terapija se najvise upotrebljavala prilikom stacioniranog psihoterapijskog lijecenja afektivnih bolesnika. . potkrepljivanja pozitivnih nacina ponasanja sagovornika. Ako se pomocu intervencije uspije prosiriti djelokrug zivota starijih osoba. emocionalno dokazivanje. drzanje tijela) 4. Grupe u kojima se provodi K-B terapija mogu biti vođene poput otvorenih grupa. Kod adolescenata: pesimizam. pretjerana generalizacija. traženje i postizanje kompromisa. povlacenje. interakcijske sastavnice (slusanje razumijevanje) 5. zamjena uloga. ZATO se radi na izgradnji i povecanju socijalne sigurnosti. usmjeren na razumijevanje i savladavanje problema. prevladavanja psihickih smetnji i prevenciji pretvaranja poremecaja u hronican oblik ili recidiv. a kasnije i na temeljna uvjerenja i vjerovanja. Suzeni zivotni prostor pretvara se u jednolicnu. ucenje vjestina i nacina suocavanja. jer adolescente je vrlo lako zainteresirati za ovaj oblik terapije i vrlo mali broj odustaje prije kraja. aktivno slusanje. uzimas događaje i stvari osobno). preuranjeno zakljucivanje. otpor prema pozitivnom. tj. slaba postignuca. izazvanih njihovom bolescu i onime sto su tokom zivota naucili (misljenje sve ili nista. kritika bez predbacivanja (navođenje smetnji). provjera kriterija. te bolje je prekinuti interakciju nego dopustiti da dođe do sukoba. strukutriran. ali s vrsnjacima u grupi. Za depresivne adolescente preporucuje se grupni tretman. eksperimentiranje. podrazajima siromasnu situaciju. bliskog trenera i usluznog prijatelja. razgovor o osjecanjima sagovornika. komunikacija i na kraju postizanje uspjeha. Odlucujuci je sokratovski stil interakcije. etiketiranje. razgovor o konfliktima. precjenjivanje i podcjenjivanje. orijentiran na uvjezbavanje. Uce se socijalne vjestine. odnosno rjesavanja problema. za razliku od farmakolske (koja je dala negativne rezultate). dekatastrofiziranje. koja dovodi do zasicenja preostalih potkrepljivaca i dodatnog pogorsanja zivotnog polozaja. poztivne aktivnosti. Prvi korak u obradi kognitivnih procesa je otkrivanje. sadrzajne komponente (tvrdnje u prvom licu nasuprot neodređenim tvrdnjama. kognitivno preimenovanje. u kojem je uloga terapeuta vise uloga voditelja kursa. drustveno ponasanje je zakoceno i reducirano. neverbalne komponente 3. neucinkovite vjestine suocavanja te ovisnicko ponasanje. Mijenjanje kognitivnih obrazaca je spor proces. reatribuiranje..b) povecanje socijalne kompetencije Socijalni kontakti su minimalni. poticanje uvida. pretjerivanje. slozene nasuprot jednostavnim recenicama). opsutanje. dinamikna. verbalne komponente 2. parafraziranje. spremnost na saradnju. pridonijeli smo poboljsanju njihove kvalitete zivljenja. Ova vrsta kursa se pokazala vrlo dobrom. a ciljevi su: poticanje povjerenja i otvorenosti. pronalazenje alternativa. a bitne metode za promjenu kognitivnih obrazaca su: propitivanje i testiranje realiteta. imenovanje prednosti i nedostataka itd. povratna pitanja (trazenje informacija).. mladezi se opcenito sviđa razgovor o buducnosti. opazanje i protokoliranje automatskih misli u podrucju relevantnih i sredisnjih problema. Predlozen je veliki broj kognitivnih tehnika kojima bi se moglo djelovati na utvrđene automatske misli i sadrzaje. tehnika 'što-ako'. duhovni filter. motoricko ponasaje (geste. TO se radi igranjem uloga i uvjezbavanjem ponasanja. Kognitivne metode Kod depresivnih osoba dolazi u određenim podrucjima zivota do razlicitih iskrivljenja u misljenju. jer im je mnogo vaznije njihovo misljenje nego misljenje odraslog terapeuta. Postupak je konkretan. Pri tome bi bolesnici trebali postepeno nauciti sami na sebi primijeniti tehnike koje u pocetku koristio terapeut.

socijalno je izoliran. nepsihoticne depresije U pocetnoj fazi radi se o prevladavanju simptoma. bolesniku se namecu misli o samoubojstvu. uspostavljanjem povezanosti između bolesti i interpersonalnog kontkesta pomocu ispitivanja (vrste odnosa. Pokazatelji akutne suicidalnosti (oslobađanje. Opci cilj tretmana jest postici uspjesno ispunjavanje socijalnih uloga i prilagodba na problematicne međuljudske interakcije. izgradnja novih obrazaca ponasanja). Prognosticki nepovoljni uvjeti za primjenu psihoterapije: *depresija koja traje niz godina s brojnim recidivima * brojni raniji pokusaji lijecenja * snazni orijentacija i favoriziranje psihoterapijske terapije * pomanjkanje spremnosti za saradnju * veliki nedostaci u repertoaru ponasanja i kognitivnim resursima * vrlo teske depresije * nikakve ili minimalne promjene (smanjivanje simptoma) tokom prve tri sedmice tretmana (tj. srednju fazu (4 do 13 susreta) i zavrsnu fazu (14 do 16 susreta). koje su povezane s depresijom (eksploracija problema. pa cak ni nakon iscrpnog razgovora.. priznavanje cinjenice da je taj kraj vrijeme zalosti. utvrđivanje simptoma. uvijek događaju u psihosocijalnom i interpersonalnom kontekstu. utvrđivanje ocekivanja i percepcija. Sredisnja faza terapije je usmjerena na tretman aktualnih interpersonalnih teskoca.. Pocetni susreti s ciljem stjecanja kontrole nad simptomima: socavanje s bolescu (npr.II) interpersonalna terapija Koncepcija IPT je bez teorije. Terapijski proces obuhvaca između 12 do 20 sedmica terapijskih susreta. socijalne i interpersonalne odnose i faktore licnosti. U zavrsnoj fazi terapije otvoreno se razgovara o kraju tretmana kao o procesu tugovanja i rastajanja. Kod bipolarnih poremecaja treba se na prvom mjestu usmjeriti na zivotni i socijalni ritam bolesnika kako bi se moglo preventivno i terapijski brzo djelovati. utoliko sto se ne postavljaju pretpostavke o uzrocima depresije. Koncipirana u okviru medicinskog modela IPT se moze primjenjivati sa ili bez istovremenog uzimanja lijekova. u tu svrhu koristene terapijske strategije sluze ponajprije rasterecivanju i psihoedukaciji bolesnika. koji ukljucuju pocetnu fazu (1 do 3 susreta). Glavna obiljezja interpersonalne terapije: * kratkotrajna ambulantna terapija (12-20 susreta) * sedmicni individualni susreti u trajanju od 50 minuta * rad na sada i ovdje * specifikacija postupaka u terapijskom prirucniku * potvrđena djelotvornost za unipolarne. analiza mogucih alternativa djelovanja i rjesavanja. bez obzira na biolosku ranjivost ili osobine licnosti. informiranje bolesnika o depresiji i mogucnostima lijecenja. Pojam depresije na koji se oslanja IPT postulira tri za nastanak depresije odgovorna procesa: nastanak simptoma. Zavrsni susreti: proces rastajanja. djeluje potpuno beznadno. bez pokusaja izazivanja nekih dubokih promjena u strukturi licnosti.. promjena koju pacijent zeli u odnosu itd) i identifikacija problemnih podrucja. 8 terap susreta) . alu dobro obrazovanu skupinu terapeuta i jos nije postala dijelom klinicke rutine. Izravan razgovor o kraju tretmana. Cilj IPT je ublazavanje depresivnih simptoma i poboljsanje međuljudskih odnosa..). Interpersonalna psihoterapija je jos uvijek ogranicena na malu. beznađe i poziv u pomoc cesti su motivi samoubojstva): bolesnik ne odbacuje suicidalne zamisli ili pokusaj ubojstva. jer se polazi od stajalista da se depresije. depresijom. bolesniku treba osvjestiti njegove autonomne sposobnosti i znanja.

1990-tih. Fiziološke karakteristike zloupotrebe opojnih droga mogu se grupisati na one povezane s intoksikacijom. te efekata koji dovode do određenih tipova simptoma (npr. Kratki flešbekovi ili trajna psihotična stanja koja uključuju halucinacije i perceptivne distorzije se mogu pojaviti kao pratedi simptomi intoksikacije. uključujudi hepatitis i HIV te oštedenja jetre i bubrega. Postoji širok izbor medicinskih komplikacije povezanih s zloupotrebom opojnih droga i to u rasponu od ozljeda u stanju intoksikacije. količina konzumiranih supstanci i promjene u obrascu ponašanja tokom vremena. vrijeme. delirijum. Halucinacije i perceptivne distorzije koje se dešavaju tokom intoksikacije nisu uvijek ugodne. anksioznost. do oštedenja jetre i bubrega zbog konzumiranja toksičnih tvari. široko korišteni halucinogeni su uključivali LSD i MDMA. Dok se zloupotreba droge odnosi na uzimanje droge koje vodi do osobne ozljede. aritmije ili dehidracija)i fizički problemi povezani sa sniženim uzbuđenjem (npr. načini uzimanja droge (oralno. Fiziološki efekti Intoksikacija: fizički problemi povezani sa povišenim uzbuđenjem( npr. pa do infekcija. one koje slijede trovanja. uključujudi HIV i hepatitis. Stimulansi i halucinogeni mogu dovesti do fizioloških promjena povezanih s povišenim uzbuđenjem. iritabilnost i bijes te anksioznost. povradanje. a na osnovu slijedeca tri parametra: * ponašajni obrazac zloupotrebe droge * posljedice droge kad je konzumirana ili kad je nedostupna i * vrsta droge koja je konzumirana. . I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između efekata droge koji se pojavljuju odmah nakon uzimanja droge (intoksikacija). lokacije. *Klinička slika zloupotrebe droge* Ponašanje Ponašanje vezano za uzimanje droge: godina početka uzimanja. Simptomi koji prate intoksikaciju i period povlačenja: depresivno raspoloženje. Neke vrste droge. Kontekst ponašanja vezanog za uzimanje droge: prisutni ljudi. Svaka droga dovodi do karakteristične intoksikacije i sindroma povlačenja. bolovi u mišidima. u DSM-IV i ICD-10 problemi povezani sa drogama su klasificirani na Osu 1. fiziološko stanje. Za vrijeme intoksikacije: strah i anksioznost povezani sa neočekivanim efektima droge (uglavnom halucinogenima). dužina uzimanja droge. dovode do abnormalnosti tokom intoksikacije i povlačenja. Povlačenje: mučnina. problemi sa spavanjem i apetitom te seksualna disfunkcija. stupor). I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između ovisnosti o drogama i zloupotrebe droge. Kod konzumiranja svih uličnih droga postoji rizik smrti od namjernog ili slučajnog predoziranja ili trovanja uzrokovanog nečistodama u drogama. afektivno stanje (pozitivno ili negativno) i vjerovanja koja osoba ima o sposobnosti da kontroliše uzimanje droge. Povezanost životnih stresora i ukupnog nivoa prilagodbe su prikazani na ostalim osama. onih povezanih s povlačenjem. psihoza). do kojih dolazi zbog upotrebe igala koje nisu sterilne. koji moze uključivati fiziološke promjene koje prate pojave tolerancije i povlačenja. Dugoročne medicinske komplikacije: trovanje i predoziranje. nelagoda koja prati konzumiranje opijata.ZLOUPOTREBA DROGE Da bismo razumjeli izvanrednu složenost definisanja i klasifikacije problema povezanih sa drogom. kao što su tahikardija i promjene krvnog pritiska. posebno halucinogeni. i uglavnom su doživljeni kao neugodni. raspon konzumiranih supstanci. one koje prate razvoj ovisnosti i medicinskih komplikacija koje proizlaze iz zloupotrebe droga. nazalno ili intravenozno). problemi sa spavanjem i sa apetitom koji prate konzumiranje stimulansa i napadaji koji prate konzumiranje sedativa. ovisnost o drogama se odnosi na one situacije u kojima postoji kompulzivni obrazac konzumiranja droge. infekcije. učestalost uzimanja droge. Pratedi simptomi intoksikacije: iscrpljenost. dehidracija. efekata koji se pojavljuju kada je droga nedostupna nakon što je organizam naviknut na nju (povlačenje). U nekim situacijama dovode do velikih nevolja.

Teorije intrapsihičkog deficita Mnoge hipoteze govore o zloupotrebi droge u terminima specifičnih intrapsihičkih ranjivosti i deficita. Šesto. koji su dijelom biološki uvjetovani i koji ih predisponiraju da razviju tu vrstu problema. anksiozni poremedaji. ovisnosti i pojavi povlačenja. Farmakološke teorije su izvijestile o razvoju metadonskih programa.socijalna izolacija . teorije intrapsihičkog deficita koje ističu važnost osobne ranjivosti u razvoju obrazaca ponašanja povezanih sa uzimanjem droge. psihološkoj i socijalnoj razini u etiologiji zloupotrebe droge. Kod tolerancije je potrebno postepeno povedanje količine droge kako bi se dogodila intoksikacija. poremedaji raspoloženja.Percepcija Za vrijeme intoksikacije: halucinacije (sa halucinogenima i nekim stimulansima). Ovaj porast doze dovodi do psihološke ovisnosti i povezanih fenomena neugodnih i opasnih simptoma povlačenja kada je uzimanje droge naglo prekinuto. ovisnosti i povlačenja.) *Etiološke teorije* Mnoga objašnjenja zloupotrebe droge se mogu svrstati u 7 kategorija: Prvo. teorije promjene nude objašnjenja o tome kako dolazi do oporavka ili recidiva u uzimanju droge. stila roditeljstva i obiteljski obrazac ponašanja u etiologiji i održavanju zloupotrebe droge. uloga društvenih faktora kao što su socijalni nedostatak. važnije su one koje ističu važnost stresa i procesa suočavanja.konflikt između adolescenta i nastavnika .konflikt između adolescenta i roditelja . Drugo.konflikt sa maloljetničkim pravosudnim sistemom . Interpersonalna prilagodba . težak temperament u ranom djetinjstvu. Četvrto. Simptomi koji prate intoksikaciju: kratki fleš-bekovi i produžena psihotična stanja (sa halucinogenima i nekim stimulansima). su dosljedno povezani sa zloupotrebom droge Tolerancija i ovisnost: Farmakološke teorije raspravljaju o uobičajenom uzimanju droge. i one koje se bave nedostatkom autonomije u procesu formiranja identiteta. Pokušaj da se izbjegnu ovi simptomi povlačenja dovodi do daljnjeg uzimanja droge. na karakteristike temperamenta koje su strogo genetski determinisane. hiperaktivnost. predstavlja glavni dio socijalnih teorija zloupotreba droge. kognitivno-bihevioralne teorije koje podvlače važnost određenih procesa učenja u genezi problema povezanih s drogom. U ovim programima se mladima koji su razvili ovisnost o opijatima prepisuje dnevna doza metadona. te dostupnost droge. šizofrenija i bulimija. Trede.one koje podvlače akademski neuspjeh. Peto. Farmakološke teorije su dovele do uključivanja detoksikacije u programe odvikavanja za mlade koji su razvili ovisnost o drogi. teorije obiteljskih sistema koje ističu važnost roditeljskog ponašanja vezanog za drogu. Kognicija Smanjeno kognitivno funkcionisanje i nisko akademsko postignude. Bioloske Hipoteze temperamenta: Prema hipotezama temperamenta mladi koji razviju probleme sa drogom i alkoholom to čine zbog određenih karakteristika temperamenta. 2.konflikt sa zdravstvenim sistemom. teorije višestrukog rizika ističu važnost uloge faktora na biološkoj. teškode sa učenjem. biološke teorije zloupotrebe droge koje se fokusiraju na specifične genetske predispozicije. kao zamjena za ulične opijate. (Zloupotreba droge se događa u komorbiditetu sa psihološkim problemima kao što su poremedaji ponašanja. toleranciji. Kao podrška ovim hipotezama. Međutim. i na ulogu psiholoških mehanizama u razvijanju tolerancije. norme susjedstva vezane za upotrebu i zloupotrebu droge. traženje podražaja i nizak nivo izbjegavanja ozljeda u adolescenciji.uključivanje u društvo vršnjaka koji konzumiraju drogu . I na kraju. 1. .

Teorije klasičnog uvjetovanja: Wilker je. grubog razvoj superega. empirijske studije pokazuju da vedi broj takve djece također zloupotrebljava droge u odnosu na porodice u kojima roditelji ne zloupotrebljavaju droge. istraživanje posljedica i opasnosti od kontinuirane upotrebe droga koje smanjuje njihovu mod pozitivnog potkrepljivača i određenje pozitivnog potkrepljenja za alternativne oblike ponašanja u odnosu na ona koja prate zloupotrebu droga. Roditeljski stil: Teorije koje objašnjavaju zloupotrebu droga u terminima roditeljskog stila smatraju da nedostatak jasnih pravila koji sprečavaju korištenje droga. Borba za autonomiju Nedostatak stabilnog identiteta u adolescenciji je normalni intrapsihički deficit.Stres i suočavanje kroz samopomod (samoliječenje) Npr. 4. negativnim potkrepljennjem kada droge sprečavaju simptome susprezanja. psihoanalitički teoretičari smatraju da nizak nivo brige i visok nivo kriticizma od strane roditelja u razdoblju ranog djetinjstva može dovesti do nesigurne privrženosti. kod mladih koji su doživjeli seksualno zlostavljanje ili izlaganje nekim drugim traumatskim događajima droge konzumirane da bi se farmakološki potisnule intruzivne misli i afekti povezani sa traumom. U skladu sa ovim tvrdnjama. U skladu sa hipotezom. te se okredu zloupotrebi droge kao alternativnom načinu života. hijerarhije. Erikson smatra da je uključivanje u subkulturu tinejdžera koji koriste drogu jedan od širokog izbora životnih stilova koji se istražuju u potrazi za vlastitim identitetom. tako da droge gube mod negativnog potkrepljivača. koji se vode kao bezuvjetni podražaji. Druga varijacija hipoteze instrapsihičkog deficita je da su. Međutim. granica. intervencije se baziraju na razješavanju pitanja ili proradi negativnih emocija koje podupiru konzumiranje droge. veda je vjerojatnoda da de dodi do zloupotrebe droge gdje su neki ili svi od tih faktora prisutni u vezi s drugim faktorima rizika. koristedi okvir teorije klasičnog uvjetovanja. Teorije operantnog uvjetovanja: Solomon smatra da se zloupotreba droge u početku održava pozitivnim potkrepljkenjem koje je u vezi sa pozitivnim učincima droga na raspoloženje i kasnije u slučaju pojave ovisnosti. djeca koja imaju teškode u školi ne razvijaju težnje za postizanjem akademskih uspjeha. . Prema ovom gledištu. kako bi regulisali negativne afekte. kao što je Eriksonova. te sticanjem autonomije od roditelja. Zloupotreba droga od strane roditelja: Za obitelji gdje roditelji zloupotrebljavaju droge. su teškode sa učenjem. zbog toga što su u prošlosti ovi znakovi. međuroditeljske konflikte. Obiteljska dezorganiziranost: Neke teorije su raspravile pitanje da adolescentna zloupotreba droga nastaje kao dio šireg obrasca obiteljske deorganiziranosti koja uključuje roditeljske psihološke probleme. a potom redovnom korištenju droga. Još jedan intrapsihički deficit koji je predložen kao predisponirajudi za mlade da počnu zloupotrebljavati drogu. poput roditeljske zloupotrebe droga ili devijantne grupe vršnjaka. bili na neki način u vezi sa simptomima susprezanja. konflikte roditelj-dijete. nedostatak emocionalne kohezije. Programi tretmana koji počivaju na ovoj formulaciji uključuju početnu detoksikaciju. i prisustvo prijetnje koja se javlja usljed tanzicijskih životnih događaja kao što je napuštanje doma. prema nekim teorijama životnog razvoja. manje štetne strategije suočavanja. loše roditeljske vještine ili široku dezorganiziranost unutar obitelji u etiologiji i održavanju zloupotrebe droga. Unutar takvih neorganiziranih obitelji upotreba droge može imati organizirajudu funkciju. tretman se može bazirati na pomaganju mladima da razviju druge. uloga i rutina. Alternativno. određeni uvjetovani podražaji ili znakovi iz okoline izazivaju simptome susprezanja i želju za drogom (uvjetovani odgovor). Bihevioralne teorije Bihevioralne teorije se fokusiraju na ulogu procesa operantnog i klasičnog uvjetovanja na održavanje zloupotrebe droge. Teorije obiteljskih sistema Teorije obiteljskih sistema naglašavaju zloupotrebu droga od strane roditelja. Prema ovom stajalištu. Postoji također malo dokaza da određene poteškode u učenju ili potraga za odraslim identitetom neizbježno vode do zloupotrebe droge.. te niskog samopoštovanja. pravila. nezadovoljene potrebe za pripadanjem. 3. droge su konzumirane da se izbjegnu negativna afektivna stanja koja proizilaze iz štetnih formativnih iskustava. nedostatak jasne komunikacije. nedostatak dosljednog roditeljkog nadzora i nedostatak dosljednih posljedica za kršenje pravila vode u početku eksperimentiranju sa drogama. ponudio objašnjenje za relaps poslije detoksikacije kod ljudi koji su razvili toleranciju i ovisnost.

Psihološki problemi roditelja.5. Odrastanje u instituciji *Precipitirajudi faktori*                Dostupnost droga Znatiželja u vezi sa drogama Vršnjački pritisak za konzumiranje droga Želja za kontrolom negativnih raspoloženja uz pomod droga Akutni stresni događaji Bolest ili povreda Zlostavljanje Maltretiranje Gubici Važni životni tranzicijski događaji Mijenjanje škole Prekidi prijateljstava Razdvajanje ili rastava roditelja Nezaposlenost roditelja Mijenjanje mjesta stanovanja i Finansijske poteškode. Sociološke teorije Socijalna nepogodnost. Maladaptivne kognicije. medijske kampanje sa težnjom smanjenja zloupotrebe droga dale su dvosmislene rezultate. 2. tvrde da je pet glavnih kategorija faktora uključeno u održavanje simptoma. s tim da su oni više na hijerarhiji podložniji promjeni od onih koji su niže. Stresni događaji u ranoj dobi: Gubici. Zlostavljanje. Emocionalni problemi. Specifične poteškode učenja. Obiteljski konflikti i Intrapsihički konflikti. Licni predisponirajudi faktori Psihološki: Problemi ponašanja. Pozitivni stavovi o upotrebi droga. faktori unutar vršnjačke grupe. Učinkovita terapija ovisnika koristi jednu od tri strategije nakon što je osoba prošla kroz fazu akcije. Separacija. Okolinski predisponirajudi faktori Faktori odnosa roditelj-dijete u ranoj dobi: Problemi privrženosti. faktori obiteljskog okruženja. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. nego procesu oporavka i relapsa. Indiferentno roditeljstvo Izloženost obiteljskim problemima u ranoj dobi: Zloupotreba alkohola i droga od strane roditelja. Devijantni brada i sestre. Permisivno roditeljstvo. Interpersonalni konflikti. . Bračna nesloga i nasilje. Nedosljedno discipliniranje. Ti faktori su: Situacijski faktori. Autoritarno roditeljstvo. Kriminalne aktivnosti roditelja. 6. 7. Te teorije su Prochaskina teorija procesa promjene i Marlatt i Gordonova teorija prevencije relapsa. otuđenje i dostupnost droga su osnovne varijable uključene u važnije sociološke teorije zloupotrebe droga. Nedostatak intelektualne stimulacije. i obilježja šireg društvenog konteksta unutar kojeg mlada osoba živi mogu doprinjeti razvoju i održavanju zloupotrebe droga. *Predisponirajudi rizični faktori*(Lični i okolinski faktori mogu predisponirati mlade za razvoj zloupotrebe droga) 1. Nažalost. Jedna od implikacija jeste da medijske kampanje koje mogu modificirati norme vezane uz uzimanje droga mogu biti i učinkovite u smanjenju zloupotrebe droga. Ovih pet faktora je hijerarhijski organizirano. Prochaska i sur. Teorije oporavka i relapsa Dvije bitne teorije o zloupotrebi droga pridaju važnost. Socijalne norme: Široko stajalište jeste to da socijalne norme mogu pridonijeti razvoju zloupotrebe droga. Obiteljska dezorganiziranost. ne etiologiji. Nisko samopoštovanje i Vanjski lokus kontrole. Teorije višestrukog rizika Teorije višestrukog rizika smatraju da biološke i psihološke karakteristike. Socijalna nepogodnost. Težak temperament.

Nesigurni unutrašnji modeli za izgradnju odnosa. Unutrašnji lokus kontrole. Funkcionalne strategije suočavanja. 2. Triangulacija. Unutrašnji lokus kontrole. Precizna očekivanja u vezi sa uzimanjem droga. Autoritativno roditeljstvo. Disfunkcionalne strategije suočavanja. Dobra koordinacija među stručnjacima. Socijalna nepogodnost. Optimističan atribucijski stil. Optimističan atribucijski stil. Visok stres unutar obitelji. Nezreli mehanizmi odbrane. Porodica ne priznaje formulaciju problema i plan tretmana. Psihološki faktori: Visok IQ. Licni zaštitni faktori Biološki faktori: Dobro fizičko zdravlje. Visoke stope kriminala. Odsustvo oca i Bračna nesloga. HIV i hepatitis (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga) Ponašanje: Akademski i problemi na poslu (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga). Obitelj prihvada formulaciju problema i plan tretmana. Vanjski lokus kontrole. Zbunjujudi obrasci komunikacije. Depresivni ili negativni atribucijski stil. Jasna obiteljska komunikacija. Kognitivne distorzije. Obitelj se nije ranije susretala sa sličnim problemima. Nedosljedno discipliniranje. Uključenost oca i Visoko materijalno zadovoljstvo. Zreli mehanizmi odbrane. Faktori socijalne mreže: Stalna dostupnost droga. Nisko samopoštovanje. 2. Lak temperament. Faktori roditelja: Dobra prilagodba roditelja. Visoko samopoštovanje. Nedostatak koordinacije između uključenih stručnjaka. Funkcionalne strategije suočavanja. Licni održavajudi faktori Biološki faktori: Psihološka ovisnost.dijete. Faktori obiteljskog sistema: Sigurna privženost u odnosu roditelj. *Zaštitni faktori* 1. Obitelj je predana rješavanju problema. izražavajudi pozitivan stav o upotrebi droga i toleriraju njihovu upotrebu. Zreli mehanizmi odbrane.*Održavajudi faktori* 1. Pripadnost vršnjačkoj grupi korisnika droga. Visoka samoefikasnost. Niska samoefikasnost. Loša mreža socijalne podrške. Sigurni unutrašnji modeli izgradnje odnosa. Obrazovna okolina sa nedostatnim nadzorom. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. Pozitivna uvjerenja o korištenju droga. Neposvedena interakcija između roditelja i djece karakterizirana nedostatkom privrženosti u odnosu i nedostatkom roditeljskog nadzora. Obiteljska ambivalentnost u vezi s rješavanjem problema. Okolinski zaštitni faktori Faktori tretmanskog sistema: Obitelj prihvata postojanje problema. Visoko samopoštovanje. Uključenost u sistem pravde s obzirom na krađe ili upotrebu droga. Fleksibilna obiteljska organizacija. Haotična porodična organizacija. Faktori socijalne mreže:     Dobra mreža socijalne podrške Niska razina stresa unutar obitelji Pozitivna obrazovna okolina Visok socioekonomski status . Okolinski održavajudi faktori Faktori tretmanskog sistema: Obiteljski problemi poricanja. Obitelj se ranije nosila sa sličnim problemima. Visoka samoefiaksnost. Faktori obiteljskog sistema: Roditelji pojačavaju zloupotrebu droga koristedi ih i sami. Faktori roditelja: Neadekvatno znanje o zloupotrebi droga. Slabe mogudnosti zapošljavanja. Niska samoefikasnost. Nezreli mehanizmi odbrane i Disfunkcionalne strategije suočavanja.

kao i naglasiti snage i protektivni faktori pojedinca. ne obrnuto. Potrebno je iznijeti niz opcija tretmana i odrediti preferirani tretmanski plan. Prevencija relapsa je ključna u ovom procesu. a da se potom raspravlja o i uvode alternative uzimanju droge. Prevencija relapsa podrazumijeva identificiranje situacija koje mogu dovesti do relapsa i pomaganje adolescentu i članovima porodice u razvijanju samopouzdanja u strategije nošenja sa ovim situacijama. Ova mreža treba uključivati stručnjake i predstavnike iz područja zakonodavstva. Suočavanje sa poricanjem i stvaranje konteksta za životni stil bez droge: Za adolescente koji su razvili identitet i životni stil temeljen na orijentaciji ka drogama od velike je važnosti da učestvuju u programima samopomodi (Nar-Anon). su zaključili da je multisistematični pristup zloupotrebi droge. Oslobađanje od konzumiranja uličnih droga: Kada obitelj pristane prisustvovati tretmanu. Takvi uključuju davanje samo činjeničnih informacija. 4. Tretman Pregledom metodološki dobro osmišljenih studija. zdravstvenih usluga.Formulacija Nakon procjene potrebno je načiniti formulaciju koja integrira i sistematizira značajne informacije iz intervjua. Ovaj plan treba imati u cilju izmjenu adolescentovog obrasca uzimanja droge kroz bavljenje važnim održavajudim faktorima i osiguravanjem osobnih i obiteljskih snaga. Psiholog mora iznadi način kako da smanji krivicu i u isto prijeme promiče važnost učešda obitelji u tretmanu. Intervencija unutar obitelji ima za cilj smanjiti zloupotrebu droge uključivanjem obitelji u tretman i pomaganjem članovima obitelji da promijene obrasce funkcioniranja koji održavaju i u kojima je nastao problem zloupotrebe droge. davanje činjeničnih informacija zajedno sa zastrašivanjima i pozivanjem na moral i predlaganje alternativnih interpersonalnih ili rizičnih aktivnosti koje adolescente mogu prirodno oraspoložiti umjesto oraspoložujudeg efekta droga. Potrebno je jasno utvrditi da li je problem uzimanja droge samo prolazno eksperimentiranje ili više utaban obrazac navike korištenja droge. uključujudi intervencije unutar obitelji i individualnu terapiju. izbjegavanje i traženje socijalne podrške. Preventivne intervencije koje najviše obedavaju jesu školski programi uvježbavanja vještina u kombinaciji sa lokalnim roditeljskim programima uvježbavanja koji se sprovode unutar multiprofesionalne. socijalnih usluga. najučinkovitiji tretman dostupan za adolescente koji zloupotrebljavaju drogu. sudstva. Često ovaj osjedaj krivnje raste kako roditelji postaju svjesniji da obrasci obiteljske interakcije održavaju ponašanje konzumiranja droga. 3. psiholog ih obavještava o tome da osoba mora prvo prestati sa konzumiranjem droga kako bi tretman bio efikasan . Mnogi roditelji su paralizirani osjedajem krivice i vide tretman unutar obitelji kao proces kažnjavanja roditelja. Proces uključivanja počinje sa bilo kim ko dođe zabrinut za adolescenta tražedi izlaz. psihometrijske i fizičke procjene u koherentno objašnjenje etiologije i održavanja adolescentovog problema uzimanja droge. tretman se može prekinuti. distrakciju. . Učinkoviti tretmanski programi koji se provode unutar obitelji za adolescente koji zloupotreblajvaju drogu uključuju sljedede procese koji se preklapaju i mogu se konceptualizirati kao faze terapije: 1. Potrebno je razviti pravila i smjernice za praksu unutar ovako organizirane mreže kako bi se smanjila dostupnost droga i tretirali mladi ljudi u početnoj fazi njihovog konzumiranja droga. smanjena volja i veda dostupnost droga i mogudnost njihove upotrebe. obrazovanja. Rizične su one situacije u kojima postoji visok stres. Obiteljska reorganizacija: Glavni zadatak obiteljske reorganizacije je prekinuti obiteljske obrasce interakcije koji su doveli do i održavaju adolescentovo ponašanje povezano sa uzimanjem droga. šire lokalne i kooperativne mreže. loše raspoloženje. Trebaju se specificirati predisponirajudi. Strategije nošenja uključuju pozitivno razmišljanje. 2. Komorbiditet treba uzeti u obzir i potrebno je objasniti vezu tih problema sa problemom uzimanja droge. Liddle i sur. kao zamjena za obiteljske obrasce koji su održavali problem uzimanaja droge. organizacije za samopomod itd. 5. precipitirajudi i održavajudi faktori. Prevencija Mnogi pristupi preveniranju zloupotrebe droga pokazali su se neučinkovitim. Centralna pretpostavka intervencije unutar obitelji je da se zloupotreba droge održava neadekvatnim obrascima obiteljskog funkcioniranja. Završetak tretmana: Nakon stabilnog perioda u kojem adolescent više ne konzumira droge i u kojem su uspostavljene nove rutine unutar obitelji. dječije zaštite. Faza uključivanja u tretman: Tokom ove faze cilj je stvoriti dobru radnu saradnju sa dovoljnim brojem članova obitelji koji trebaju adolescentu pomodi da promijeni svoje ponašanje vezano uz uzimanje droge.

ti su bolesnici potpuno smireni. ali u mijesanim anksioznim i depresivnim stanjima ti događaji cesto imaju element gubitka. Takva precjenjivanja automatski i refleksno aktiviraju ''program anksioznosti''. napadi vrucine ili hladnoce. kao pripreme za bijeg. Vecina tih događaja ukljucuje prijetnju neke buduce krize. Kad su tjelesni simptomi (poput lupanja srca. bol u grudima. Kada ne dozivljavaju napade panike. 2. . evaluirati i modificirati nerealisticne procjene opasnosti i ponasanja koja bi mogla odrzavati te procjene. borbu ili padanje u nesvijest 2) inhibiciju postojeceg ponasanja i 3)selektivno pregledavanje okoline s obzirom na moguce izvore opasnosti. U drugom obliku anksioznog stanja glavni je problem nerealisticna ili pretjerana anksioznost i zabrinutost zbog razlicitih zivotnih okolnosti. proljev. Te tjelesne promjene ukljucuju ostajanje bez daha.. vrtoglavice. sto je vise od fobija (3%) ili OKP (1 do 2%). Pocetak poremecaja: Panicni poremecaji obicno zapocinju naglo. drhtanje. slabost. Glavni problem kod prvog su ponavljajuci napadi panike koji se pojavljuju neocekivano i u gotovo bilo kojoj situaciji. trzaji. ubrzano lupanje srca. najcesce u srednjim ili kasnim dvadesetim godinama. Uz tu se anksioznost moze vezati sirok raspon razlicitih tjelesnih simptoma. navale topline/ hladnoce. vec ocekivanja ljudi i njihove interpretacije tih događaja. Ova dva tipa anksioznih stanja grubo odgovaraju DSM-III R kategorijama panicnog poremecaja i generaliziranog anksioznog poremecaja.. znojenje. Napad panike se sastoji od snaznog osjecaja straha ili nadolazece propasti.pa dok ti bolesnici dođu do psihijatra. poput anksioznosti. nisu odgovorni događaji kao takvi. znojenje. oni cesto i dalje sumnjaju u psiholosku prirodu svojih simptoma. a osobe sa obje vrste anksioznosti cesto trebaju i obje vrste tretmana. otezano gutanje. To je opazanje dovelo do ravoja k-b terapija. Te reakcije ukljucuju: 1) promjene u pobuđenosti autnomnog NS. koje su bile namijenjene nasoj zastiti od opasnosti u prmitivnoj okolini. drhtanje i osjecaj nestvarnosti.ANKSIOZNA STANjA Naziv 'anksiozno stanje' odnosi se na prodornu anksioznost koja nije ogranicena na određene vanjske situacije i nije povezana s dosljednjim i opseznim izbjegavajucim ponasanjem koje je karakteristicno za fobije. strahova u vezi sa nastupom ili izvođenjem nekog zadatka i difuznih somatskih tegoba. to su cesto i jedini simptomi o kojima bolesnik govori sa lijecnikom opce prakse. mucnina. Bolesnici sa stanjima anksioznosti u intervjuima govore o mislima i predodzbama koje pokazuju da oni u postojecim okolnostima percipiraju znatnu opasnost. suha usta. nemir. Kognitivni modeli stanja anksioznosti Sredisnja ideja u kognitivnim modelima emocionalnih poremecaja jest da za nastanak negativnih emocija. međutim vecina ipak između napada ostaje u određenoj mjeri anksiozna. među kojima su misicna napetost. Postoje neke razlike u tremanima koji se koriste za ova dva oblika anksioznosti. Taj program cini niz reakcija koje smo naslijedili iz nase evolucijske proslosti. Rasirenost: Pretpostavlja se da oko 8% svih ambulantnih psihijatrijskih bolesnika pati od stanja anksioznosti. Misli vezane za ovaj oblik se uglavnom vrte oko nesposobnosti suocavanja. Tipovi anksioznih stanja 1. koji se pojavljuje sasvim nenadano i pracen je razlicitim uznemirujucim tjelesnim osjetima. Vazne interpretacije ili kognicije za anksioznost odnose se na percipiranu fizicku ili psihosocijalnu opasnost. pa je njihova anksioznost razumljiva reakcija na netacne percepcije. koja nije vezana uz predviđanje napada panike. Beck tvrdi da u stanjima anksioznosti osobe sistemski precjenjuju opasnost koja postoji u određenoj situaciji. teskoca s gutanjem) jako izrazeni. Nacin prezentacije: Neki bolesnici koji pate od anksioznih stanja ne prepoznaju svoje probleme kao vezane uz anksioznost. razdražljivost i osjecaj osobe da se nalazi na rubu zivcanog sloma. anticipiranja negativnih ocjena dobivenih od drugih. Za oba poremecaja uobicajeno je u vrijeme njihova pojavljivanja postojanje stresnih zivotnih događaja. ljutnje ili tuge. koje anksiozna stanja pokusavaju tretirati tako da bolesnicima pomazu identificirati.

Tako npr. kompetentnosti. poput naglog ustajanja (vrtoglavica). međutim oni se cesto bave suptilnijim i manje dosljednjim oblicima izbjegavanja. U slucaju napada panike kojima ne prethodi razdoblje povecane anksioznosti. pogresno interepretirane tjelesne reakcije izazvane su ili razlicitim emocionalnim stanjima (ljutnja) ili nekim bezazlenim događajem. Zbog tog reciprocnog odnosa između percipiranje opasnosti i simptoma anksioznosti.Kada opasnost ili prijetnja proizlazi iz pogresne percepcije. tada dva dodatna procesa doprinose odrzavanju panicnog poremecaja. postaju pretjerano pobuđeni i ponovo pregledavaju i slusaju svoje tijelo. koja ih cine sklonima da određene situacije interpretiraju na izuzetno negativan i disfunkcionalan nacin. Ako se ti osjeti. odmah prekida da radi nesto). interpretiraju na katastrofican nacin. određeni oblici izbjegavanja odrzavaju bolesnikove negativne interpretacije (npr. odgovornosti. Prvo. Sirok raspon podrazaja moze izazvati napade panike. moze pomoci da se dovedu i pitanje bolesnikove katastroficne interpretacije. Kada je osoba jednom stekla sklonost katastroficnom interpretiranju tjelesnih reakcija. Bolesnici s generaliziranom anksioznoscu ne pokazuju dosljedno izbjegavanje specificnih vanjskih situacija. znacajan dio kognitivno-bihevioralne terapije je posvecen strahovima koji pobuđuju somatski. sto dovodi do jos vece anksioznosti i drhtanja. ruka koja drhti moze se smatrati indikatorom prijeteceg i nadolazeceg gubitka kontrole. one cesto bivaju interpretirane kao dodatni izvor opasnosti. umjesto toga. Vjerovanja ili disfunkcionalne pretpostavke ukljucene u generaliziranu anksioznost jako se razlikuju. Kad nekog brine drustvena evaluacija. sto uzrokuje niz zacaranih krugova koji odrzavaju ili povecavaju anksioznu reakciju. *Kognitivni model panike* Kognitivni model panike navodi da osobe dozivljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da sirok raspon tjelesnih promjena interepretiraju na katastrofican nacin. izbjegavanje potkrepljuje negativne interpretacije. neki se napadi pojavljuju 'iz vedra neba'. koje odrzava njihova negativna uvjerenja. ali identificiranje onog sto prethodi spontanom napadu. Kad je jednom osoba razvila generaliziranu anksioznost. Neki bolesnik primjeti lupanje srca. Nekim napadima panike prethodi razdoblje povecane anksioznosti. predodzbe ili tjelesni osjeti). dolazi do daljnjeg porasta straha. moze za vrijeme razgovora sa poznanicima imati negativnu negativnu automatsku misao: 'oni misle da sam dosadan'. kontrole i samih simptoma anksioznosti ('Moram uvijek biti smiren'). DISFUNKCIONALNE PRETPOSTAVKE I PRAVILA su opca vjerovanja pojedinaca o svijetu i sebi. Npr. Drugo. ali su cesce unutarnji (misli. U oba se slucaja pretpostavlja da je kljucni događaj kriva perecepcija tjelesnih reakcija i osjeta. Smatra se da su disfunkcionalne pretpostavke i pravila nauceni rano u zivotu. Taj unutarnji fokus paznje omogucava im zamjecivanje osjeta ili promjena kojih mnogi drugi ljudi ne bi bili svjesni. Umjesto da imaju korisnu informaciju. . Razine kogncije Unutar kognitivnih modela emocionalnih poremecaja razlikuju se dvije razine poremecenog misljenja: NEGATIVNE AUTOMATSKE MISLI su one misli ili predodzbe koje su prisutne u specificnim situacijama kad je osoba anksiozna. U situacijama koje se percipiraju kao prijetece. koji izazivaju anksioznost. bihevioralni i kognitivni simptomi anksioznosti. *Kognitivni model generalizirane anksioznosti* Prema ovom modelu pojedinci dozivljavaju snaznu anksioznost zato sto ih njihova vjerovanja o sebi i svijetu cine sklonima interpretiranju sirokog raspona situacija na prijeteci nacin. Taj strah izaziva povecanje tjelesnih reakcija i tako se sve krece u zacaranom krugu koji kulminira u napade panike. pa to izbjegavanje sprecava da nauce kako su simptomi koje dozivljavaju bezazleni. kad osoba uopce nije anksiozna. tada su reakcije aktivirane programom anksioznosti neprimjerne postojecoj situaciji. bolesnici zbog toga sto ih neke tjelesne reakcije plase. promjene u paznji i ponasanju dodatno pridonose odrzavanju problema. Ti podrazaji mogu biti vanjski (poput situacije u kojoj je osoba vec prije dozivjela napade panike). paznja bolesnika je selektivna i usmjerena na aspekte situacije koji za njih znace opasnost. ali se vecina krece oko pitanja prihvacanja. 'ako me svi ne vole. pa mogu biti u stanju mirovanja dok se neki specifican događaj s njima ne ispreplete. onda sam bezvrijedan'.

popis situacija u kojima se problem najvjerovatnije pojavljuje/ je najtezi 3. vjerovanja o uzrocima problema 7. modulatori (stvari koje problem cine laksim ili tezim) 5. prijasnji tretman (vrste. Procjene vjerovanja (Jedan od glavnih ciljeva kognitivno – bihevioralne terapije je pomaganje bolesnicima da dovedu u pitanje svoja iracionalna vjerovanja i pogresne interpretacije). Za bolesnike koju su neprestano pod utjecajem droga ili alkohola.*Procjena* u nekoliko koraka: Kratak opis problema. Međutim. Dnevnicki zapisi 3. bilo bi dobro prije pocetka kognitivno – bihevioralne terapije provesti program DETOKSIKACIJE. *Primjerenost za tretman* Kognitivno – bihevioralna terapija prikladna je za vecinu bolesnika sa stanjima anksioznosti. za svaki problem: 1. neke bihevioralne eksperimente ce mozda trebati prilagoditi bolesnicima koji istovremeno pate i od neke tjelesne bolesti. uspjesnost). detaljan opis nedavnih prilika u kojima se problem pojavio/ bio najvise izrazen a)situacija b) tjelesne reakcije c) kognicije d) ponasanje 2. . bihevioralni eksperimenti (tamo gdje je prikladno) 8. izbjegavanje (situacije i aktivnosti. stavovi i ponasanja drugih 6. tada najprije treba tretirati primarni poremecaj. drustvene i finansijske okolnosti *Motrenje napretka* 1. licne jake strane i prednosti. aktivno i pasivno) 4. Standardizirani upitnici (Beckov upitnik anksioznosti i Beckov upitnik depresije) 2. pocetni tok Lijekovi (propisani i nepropisani). poput akutne psihoticne reakcije ili velike depresije. Kada se cini da je anksiozno stanje sekundarno uz neki veliki psihijatrijski poremecaj.

a moze ukljucivati i strah od zatvorenih prostora (frizeraj. na primjer. . dok u socijalnim fobijama nema razlika između muskaraca i zena. One odrzavaju problem. Fobije su ceste u ranom djetinjstvu. Simptomi Simptomi izazvani dodirom s necim cega se osoba boji. poput ugriza psa. Uvjetovanje je oblik ucenja tokom kojeg se stvara nova veza između podražaja i rekacija na taj podrazaj. ako ne mogu pobjeci. 2. U mnogim slucajevima je nastetnija reakcija izbjegavanje.. ali i ne moraju da se mijenjaju zajedno. poput opreza i izbjegavanja situacija koje izazivaju strah. 3. one se opcenito smatraju naucenim strahovima. JEDNOSTAVNA FOBIJA: je ogranicena na objekt straha ili na jednu situaciju (npr. jer se usredotocuju na strah od događaja koje se ne moze opazati. fobije nisu prilagodbene i onesposobljavaju osobu. Jednostavne fobije mogu se razviti iz djecjih strahova. Neki od njih su manje anksiozni kad su u drustvu nekog u koga imaju povjeranja ili nose kisobran.FOBICNI POREMECAJI Fobija je postojani i pretjerani strah od nekog objekta ili situacije koja u stvari nije opasna. kritika ili odbijanje od stranje drugih ljudi. brzo uklanjanje ili trenutacno kocenje na licu mjesta.). kod agorafobicara ima 80% zena. Fobicari reagiraju na strah na sva tri nacina: fizioloski. paukove. javnog prevoza i udaljenost od kuce. strepnje. kao sto su negativne procjene. nego kod muskaraca. fobije su nesto cesce kod zena. ponasajno i subjektivno. drhtanje. kad se od djevojaka ocekuje da budu samostalnije. SOCIJALNE FOBIJE: su slozenije. a i stoga sto izazivaju nove simptome. c) subjektivni: zakljucuje se na temelju bolesnikovih verbalnih izjava i ponasanja. a reakcije su. ubrzano disanje. dok socijalne fobije obicno pocinju u kasnoj adolescenciji. Vrste fobija 1. Agorafobicari mogu padati u paniku ili se bojati da ce. Osobe koje pate od jednostavne fobije obicno nemaju nekih drugih simptoma ako se ne nalaze u situaciji od koje strepe ili ako je ne anticipiraju. poput anticipatorne anksioznosti. od kojih se najcesce spominje strah od napucenih mjesta ili mnostva ljudi. znojenje. kojem pripisuju pocetak poremecaja. neprikladne. neko upravo izbjegao smrt pod gumama auta: brzo disanje. Međutim.. Agorafobija najcesce pocinje ili u kasnoj adolescenciji. Ucestalost fobija Blage fobije su vrlo uobicajene i pogađaju jednu od deset odraslih osoba. Porijeklo fobija Iako tacan uzrok fobija nije poznat. stecenim neposrednim ili posrednim uvjetovanjem (kad se strah uci opazanjem straha drugih ljudi) ili prijenosom informacija i/ili uputa. DSM III razlikuje dvije vrste agorafobicara: one s napadima panike i bez njih. iako mnogi od tih strahova nestaju do seste godine. Po definiciji je fobicni strah neproporcionalan izvoru opasnosti. straha i uzasa. b) ponasajni: 'bjezanje' ili 'smrzavanje'. Za razliku od drugih strahova. mogu se smisleno svrstati u tri vrste: a) fizioloski: obuhvacaju sve osjete i tjelesne promjene koje mogu biti prisutne ako je. Takav strah dovodi do snazne zelje za izbjegavanjem takvih situacija. izgubiti kontrolu. jer interferiraju s uobicajenim aktivnostima. Ovi smiptomi mogu. U socijalnim fobijama su narocito vazne uznemirujuce misli. iako bolesnici cesto uviđaju da to nije racionalno. a te reakcije onemogucavaju nestajanje simptoma. Za uspjesno lijecenje fobija zasigurno nije nuzno znati njihov tacan uzrok. onesvijestiti se ili kolabirati. AGORAFOBIJE: anksioznost je određena udaljenoscu od sigurnosti i blizinom zastrasujucih podrazaja. Agorafobije se odnose na skup situacija. za fobicne osobe je neuobicajeno da opisuju samo jedan traumatski događaj. mucnina itd. ili u dobi od 30 godina. Kod odraslih osoba. visinu ili pogled na krv). kino. jer produzavaju i povecavaju uznemirenost. velike trgovine.

Buduci da ce izlaganje ciniti glavni dio tretmana. Suocavanje sa zastrasujucim stvarima omogucava bolesnicima da se nauce s njima uspjesno nositi. susretljie rođake i prijatelje. jer otezava osobi da nauci kako objekt ili situacija koje se boji nisu opasni ili nisu opasni na nacin ili u stepenu u kojem ih bolesnik tako dozivljava. kao i osobine licnosti. Izlaganje prekida zacarani krug koji odrzava simptome i olaksava novo ucenje. npr. Odrediti tacnu prirodu fobije i prikladnost za tretman! Procjena treba biti strukturirana. ponasajnim i subjektivnim simptomima. misli o opsanosti nekog podrzaja kojeg se bolesnik boji. Procjenjivanje Procjenjivanje s ciljem lijecenja fobicnih poremecaja pocinje u prvoj sesiji i nastavlja se tokom tretmana i pracenja. Tretman zahtijeva da bolesnici ponovo dođu u dodir sa stvarima kojih se boje i da ostanu s njima u kontaktu toliko dugo dok se strah ne pocne smanjivati. izvore ugode i uspjeha. sto znaci da se postavljaju sistemska pitanja o fizioloskim.. Bez lijecenja. ponovljenim i produzenim izlaganjem. ili o anticipatornim posljedicama izlaganja situaciji koje se fobicar boji. Iz toga slijedi da se to ponasanje moze oduciti i zamijeniti vise prilagođenim reakcijama. a zadaci za vjezbanje moraju biti jasno određeni. Taj rad se temeljio na hipotezi da je vecina 'abnormalnog'. Obicno je potrebno 8 sesija (u mnogim slucajevima i manje). Zadatke treba cesto i redovno ponavljati. To znaci da bolesnik treba identificirati sve stvari koje izbjegava i poredati ih po tezini u 'stepenovanu hijerarhiju'. koji za bolesnika obavljaju stvari kako se bolesnik ne bi morao suociti s onim cega se boji. Proces procjenjivanja treba da razjasni da li drugi problemi. Tezina fobije se moze odrediti utvrđivanjem stepena u kojem interferira s dnevnim zivotom. Sto je fobija slozenija. To se moze postici 'postepenim izlaganjem'. Izbjegavanje je obicno glavni odrzavajuci faktor. Odrzavajuci faktori: mogu interferirati s napretkom. Generalno. Kognitivni faktori također mogu biti vazni. to ce brze doci do poboljsanja. te njihova spremnost da prihvate aktivnu racionalu samopomoci kognitivno-bihevioralnog pristupa. to je duze lijecenje. tokom kojih su bolesnici dovoljno naucili o metodi da je uz minimalnu pomoc mogu i sami primjenjivati. znacenju simptoma anksioznosti. Teorijska osnova tretmana Bihevioralni tretman fobija razvio se neposredno iz rezultata eksperimentalne psihologije. Druge metode suocavanja. traze posebnu paznju. toliko dugo dok ne prestanu izazivati anksioznost. jer se one prilagodbene (poput nastojanja da nesto radi kako ne bi mozgao o problemu) mogu ugraditi u tretman. kao npr. Resursi: bolesnikovi resursi utjece na faktore kao sto su sposobnost suocavanja s teskim situacijama. ali dovoljno tezak da izazove barem nesto anksioznosti. također odrzavaju fobije. Istrazivanja pokazuju da se optimalna ucinkovitost izlaganja postize stepenovanim.Interakcija simptoma i reakcija ('zacarani krug') Izbjegavanje odrzava anksioznost. . Postojece vjestine suocavanja: terapeut treba od bolesnika saznati koje metode suocavanja prije upotrebljavao. poput povremenih pokusaja suocavanja s teskim situacijama. sto bolesnici vise vjezbaju. Ostali odrzavajuci faktori ukljucuju misli o. potrebne su podrobne informacije o izbjegavanju. te postoje li razlozi zbog kojih je ugodije zivjeti s fobijom nego se boriti protiv nje. ukljucujuci i sposobnost za rad i odrzavanje normalnih odnosa. Pravila izlaganja Izlaganje se definira kao suocavanje s necim sto je bilo izbjegavano jer izaziva anksioznost. Procjena ima tri cilja: 1. Glavni problem terapeuta je osposobljavanje bolesnika da uđe u situacije koje su mu neugodne i zastrasujuce. Prvi zadatak koji se odabire za vjezbu treba biti dovoljno lagan. kao i 'normalnog' ponasanja naucena. kao sto su ustrajnost ili smisao za humor. fobije su izuzetno postojane. te gubitak samopouzadnja. Resursi ukljucuju hobije i aspekte zivota koji su relativno slobodni od utjecja fobije. Vanjski faktori poput akcija bolesniku bliskih ljudi. pa se tada krece na sljedeci zadatak s popisa. pa je za planiranje ucinkovitog tretmana nuzna tacna identifikacija odrzavajucih faktora. kako bi bolesnik mogao biti siguran da se moze odvaziti. To ukljucuje pronalazenje faktora koji određenu situaciju cine laksom ili tezom. kao i o reakcijama na te simptome. poput generalizirane anksioznosti i depresije. mozda su bile neuspjesne. posebno rada Wolpea na sistemskoj desenzibilizaciji.

a moraju i odrzavati specificne probleme bolesnika. za mjerenje opseznosti generalizacije ili za identifikaciju tema. Standardizirane ljestvice procjene: takve se ljestivice koriste za procjenu relativne tezine fobija. jer oni ne moraju biti u skladu s ciljevima terapeuta. kao i vanjske situacije. Za neku agorafobicnu zenu mozda je vaznije i korisnije u njezinu svakodnevnom zivotu da bude u stanju s prijateljicom otici u kupovinu. npr. pa stoga postoje snazni razlozi za omogucavanja tretmana kad god je to moguce. drugo. mjere socijalne anksioznosti i Inventar pokretljivosti za agorafobije. Popis treba odrzavati cijeli raspon situacija koje bolesnik izbjegava. dok terapeut smatra da je za nju vaznije steci pouzdanje u vlastitu sposobnosti. 3. Tesko je odrediti koliko dalekosezni trebaju biti ciljevi fobicnih bolesnika. Te mjere moraju biti lake za upotrebu i osjetljive na promjenu. Jedan od nedostatka jeste sto ti testovi mogu imati terapijski ucinak. osoba sa socijalnom fobijom moze zeljeti da se nikad vise u drustvu ne osjeca tjeskobno. Zatim. koji se koristi kao vodic za izalganje bolesnika tim situacijama. Najpoznatiji su Upitnik straha. pocevsi od onih koje izazivaju samo blago anksioznost. hijerarhije mozda moraju ukljuciti unutarnje promjene. bolesnik i terapeut mogu ciljevima pridavati i razlicitu vaznost. pa do onih koje su izvan postojecega bolesnikova dosega. cesto ne slijede lijecnicke upute sve dok ne prođu kroz neki drugi tretman. pa za sada postoji samo mali broj takvih relevantnih mjera. Bihevioralni test se moze koristiti i kao izvor informacija i kao mjera anksioznosti. Identificirati prikladne mjere fobicne anksioznosti! (mjerenje fobije) Potrebne su mjere koje ce dati podatke o napretku i pomoci planiranju tretmana. Oni s dugotrajnim poremecajima licnosti imaju druge teskoce (npr. neka se osoba moze bojati razlicitih situacija i trece. nego u praksi: kao prvo. mozda je najrazumniji cilj onaj koji ce bolesniku pomoci da odrzi napredak postignut tokom tretmana. zbog njihova potencijala da upozore bolesnike na neposredne ucinke zastrasujucih misli i prednosti izlaganja zastrasujucim situacijama. Bihevioralni testovi: test se sastoji od cinjenja onog sto se prije izbjegavalo. Mjere kognicije: tacne mjere kognicije kod fobicara iskusane su tek u novije vrijeme. anksioznosti tokom izlaganja i ukupnog trajanja simptoma. nije uvijek lako stepenovati strahove u dovoljno malim koracima. Postizanje slaganja u ciljevima je nuzno za potpuno sudjelovanje i angaziranje bolesnika u tretman. Njihova ce upotreba vjerovatno rasti. Prednost ovog testa je mogucnost odvojenog mjerenja anticipatorne anksioznosti. . Te biljeske mogu bolesnicima pomoci u samostalnom planiranju relevantne prakse i pracenja napretka. pa se na taj nacin moze integrirati u procjenu. pa se stoga ne mogu cesto ponavljati i istovremeno koristiti kao neovisne mjere promjene. Pregled strahova.Prikladnost za tretman: vecina fobija se u određenoj mjeri poboljsava tretmanom. Samomotrenje: dnevno biljezenje prakse izlaganja i razine dozivljene anksioznosti potice bolesnike na samomotrenje i podsjeca ih da ucine domace zadatke. te procjenjivanje anksioznosti koja se tokom toga dozivljava. Bolesnici koji su jako depresivni ili ovisni o alkoholu. jer je ukljuceno izlaganje. 2. pa im je potreban duzi tretman. Zbog mnogo razloga lakse je konstruirati hijerarhiju u teoriji. Pisane biljeske posebno vrijedne u vrijeme pogorsanja ili ponovne pojave problema. pa neizbjezno dolazi do diskontinuiteta. Stepenovana hijerarhija: je popis zastrasujucih situacija. Jedan od razloga su nemoguca ocekivanja. Vazne iznimke su procjene Straha od negativnih procjena i Upitnik agorafobicnih kognicija. kad pruzaju kontekst u kojem se postojece teskoce mogu tacno odrediti. Bolesnik svaku cesticu na popisu procjenjuje na ljestvici od 0 do 10 s obzirom na kolicinu aknsioznosti koju bi te situacije kod njega izazvale. Definirati ciljeve tretmana! Vazno je s bolesnikom razgovarati o njegovim ciljevima. promjenjivu motivaciju). Najcesce upotrebljavane mjere TEZINE fobije su STEPENOVANA HIJERARHIJA i BIHEVIORALNI TESTOVI.

koje bolesniku omogucuje da nauci benignije interpretacije. vec i stetno. ocekivanje katastroficnih događaja male vjerovatnosti. Vecina tehnika izlaganja koristena individualno i grupno. Unatoc primjerenom lijecenju panicnih napada lijekovima. jedna podskupina bolesnika s panicnim poremecajem ostaje nesklona neovisnosti i asertivnosti. Cini se da kod ovih bolesnika nekad postoji nesvjesni konflikt vezan uz separacije tokom djetinjstva. situacijsko izlaganje (okolnostima koji se fobicno izbjegavaju). vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. ova metoda moze biti postepena (hijerarhija događaja koji izazivaju anksioznost. izlaganje (zamisljanjem i/ili u stvarnosti) i uvjezbavanje socijalnih vjestina (ucenje po modelu. Kognitivno restrukturiranje je usmjereno na losu sliku o sebi. neugodnih afekata i tjelesnih simptoma vezanih uz napade. Krajnje kognitivno stajaliste je da panicni napad cine normalni tjelesni osjeti (npr. Bolesnicima kod kojih suportivne intervencije nisu ucinkovite potrebna je dodatna psihoterapija – dinamska ili kognitivnobihevioralna. od najmanje stresne do najvise) i nepostepena (izlaganje pocinje sa najstresnijim dijelom hijerarhije). Jedan od ciljeva psihodinamske terapije je otkrivanje i prorada Edipova konflikta. Kognitivna i bihevioralna terapija: Lijecenje se dugo vremena usmjeravalo prema fobicnom izbjegavanju. ali postoje i brojna istrazivanja koja pokazuju da postoje slucajevi bolesnika koji su uspjesno lijeceni od panike psihodinamskom psihoterapijom i psihoanalizom. kognitivno restruktuiranje. kognitivno restrukturiranje. te su potrebni suportivna psihoterapija i edukacija o bolesti da bi se bolesnika potaklo da se suoci s fobicnom situacijom. sto moze dovesti do daljnjeg pogorsanja samopostovanja i pojacavanja mazohistickih obrana. bihevioralno ucenje po modelu i vjezbanje potkrepljivanjem. . ustrajanje na dinamskom razumijevanju i na odgovornosti za vlastite simptome moze biti. sto dovodi do ponovne pojave anksioznih simptoma u odrasloj dobi. *SOCIJALNA FOBIJA* KBT tehnike: kognitivno restrukturiranje. Tehnike: interoceptivno izlaganje (somatskim znacima panicnog napada). dugorocno gledano. preplavljivanje zamisljanjem. te tjelesni simptomi anksioznosti. vec se dugo zna da je situacijsko izlaganje najucinkovitija metoda. produzeno izlaganje u stvarnosti. no u novije vrijeme razvijene su ucinkovite tehnike koje su se pokazale djetovorne za same panicne napade. sto govori da je psihodinamska terapija vazna dodatna terapija. Kognitivno lijecenje panicnih napada usmjereno je na intenzivnije kognitivno restruktuiranje. barem za neke bolesnike s panicnim poremecajem. svaki put kad se razmislja o ili kad prijeti nova separacija. Sto se tice agorafobicne komponente koja moze postojati kod panicnog poremecaja. *GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMECAJ* Kognitivni i bihevioralni pristupi u lijecenju generaliziranog anksioznog poremecaja: izlaganje. psihodinamska terapija moze biti od koristi.ne samo beskorisno. uvjezbavanje disanja i primjenjeni trening relaksacije. lagana vrtoglavica) na koju bolesnici s panicnim poremecajem pretjerano reagiraju katastroficnim razmisljanjima. *SPECIFICNA FOBIJA* Bihevioralna terapija: izlaganje u stvarnosti (stvarni kontakt) i izlaganje zamisljanjem (upute terapeuta). fobicno izbjegavanje i dalje moze ostati. Aspekti ovog poremecaja koji mogu posluziti za usmjeravanje psihoterapijskih intervencija: povecana sklonost dozivljavanju prijetnje.PSIHOTERAPIJSKE METODE LIJECENjA *PANICNI POREMECAJ* Psihodinamska psihoterapija: Cak i kad prekini fobicne napade. strah od negativnih ocjena drugih i pripisivanje pozitivnog ishoda slucajnosti ili okolnostima. uvjezbavnje. igranje uloga). Tehnike izlaganja ukljucuju sistematsku desenzibilizaciju. Kod bolesnika s dominirajucom bioloskom komponentom bolesti. palpitacije. a sredisnje obiljezje je briga. a negativnog ishoda vlastitim nedostacima. Farmakoterapija ni na koji nacin nije u opreci sa bihevioralnim ili psihodinamskim lijecenjem bolesnika sa panicnim poremecajem. uz manji osjecaj katastroficnosti. procjene njihove tacnosti i preoblikovanja da budu realnije. slabo rjesavanje problema. Za one bolesnike kod kojih klinicar moze utvrditi konflikte koji su vezani uz fobicnu anksioznost i izbjegavanje i koji bi mogli dovesti do uvida u njih. Dalje. KBT je superiorna u odnosu na nedirektivne ili suportivne terapije u lijecenju GAP-a. Utvrđeno je da je komorbidni poremecaj licnosti galvni prediktor kontinuirane socijalne lose prilagodbe kod bolesnika koji se lijece zbog panicnog poremecaja. Kognitivno restrukturiranje se sastoji od razlicitih domacih zadataka: prepoznavanja negativnih misli.

a kolicina pojedine hrane znacajno je veca nego sto bi vecina osoba pojela za isto vrijeme i u slicnim okolnostima. Zajednicku karakteristiku anoreksije i bulimije cine i razlicita ponasanja usmjerena na kontroliranje tjelesne tezine. DSM IV dijagnosticki kriteriji za: Anoreksija nervoza A. Pojedina epizoda prejedanja je karakterizirana s oba sljedeca elementa: a) jedenje u određenom vremenskom razdoblju. prosjecno. Izuzetan strah od dobivanja na tezini ili debljanja. cak i u slucaju smanjenja tezine. Odbijanje da se drzi tjelesna tezina na ili iznad minimalne tezine za dob i visinu. b) osjecaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tokom epizode (osjecaj da se ne moze kontrolirati sta i koliko se jede) B. Ovi bolesnici određuju svoju vrijednost gotovo iskljucivo s obzirom na svoj tjelesni oblik i tezinu. Kod anoreksije je posljedica toga da su bolesnici pothranjeni. D. samoizazvano povracanje. tokom tri mjeseca. Samoprocjena pretjerano ovisi o obliku i tezini tijela. Glavna psihopatoloska svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze: Opca psihopatologija 1. jer su pokusaji tih bolesnika da se drze dijete ispredkidani epizodama prejedanja. sto dovodi do toga da se bulimija dijagnosticira kod osoba prosjecne ili iznadprosjecne tjelesne tezine. koja se sastoji od sirokog raspona neurotskih simptoma s narocito izrazenim depresivnim svojstvima. Amenoreja: odsutnost najmanje tri uzastopna menstruacijska ciklusa.. ili odbijanje prihvacanja ozbiljnosti niske tjelesne tezine. Raspon depresivnih i anksioznih simptoma 2. da neumorno izbjegavaju dobiti na tezini ili 'debljini'. E. Bulimija nervoza A. zlouporaba laksativa. najmanje dvaput sedmicno. Poremecaj se ne javlja iskljucivo tokom epizoda Anoreksije nervoze. Naruseno socijalno funkcioniranje. Ta ponasanja ukljucuju ekstremne dijete. Opsesivna svojstva (narocito anoreksija nervoza) 3. B. diuretika. Posljedica je toga da su zaokupljeni mislima o svom izgledu i tezini.. Prejedanje i neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje javljaju se. Ponavljano neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje sa svrhom prevencije povecanja tezine. Slaba koncentracija 4. zloupotrebu laksativa ili diuretika i pretjerano vjezbanje. C. U vezi sa psihopatologijom ova dva poremecaja. Kod bulimije to ne mora nuzno biti slucaj. S oba je poremecaja povezana i 'opca psihopatologija'. kao sto su samoizazvano povracanje.POREMECAJI HRANjENjA Ekstremna zabrinutost zbog tjelesnog oblika i tjelesne tezine je zajednicka anoreksiji i bulimiji. Ponavljanje epizoda prejedanja. D. te da mnogi od njih cine sve sto mogu da bi bili mrsavi. treba istaknuti tri vazna svojstva (vazna za tretman): . C. Pretjeratni utjecaj oblika i tezine tijela na samoprocjenjivanja. Postoji klinicki dogovor da je dijagnoza anoreksije 'jaca' od dijagnoze bulimije.

Ta sekundarna svojstva ukljucuju ekstremno pridrzavanje dijete. a ne individualni. To predviđanje. a ovi 'sastanci' imaju tri glavna cilja: (1) promijeniti ulogu bolesnika iz anoreksicne osobe u neku drugu. Ipak modifikacija tih precijenjenih ideja je jedan od glavnih ciljeva kognitivno-bihevioralnog tretmana anoreksije i bulimije. bulimicnoj osobi dopustamo da se prejede zabranjene hrane. dva se svojstva ne poboljsavaju uspostavljanjem normalne tjelesne tezine.). Nedavne kontrolirane studije ukazuju na vrijednost kognitivno bihevioralne terapije u mijenjanju neprilagođenih vjerovanja o vlastitoj tjelesnoj tezini i izgledu. Obiteljska terapija je oblik terapije koji bi mogao dovesti do dugorocnog cilja. Minuchin ga pokusava redefinirati kao interpersonalni. Terapija bulimije Kad se ne lijeci. jer vjeruje da ce sukobi povezani sa anoreksijom tada biti najocigledniji. ali joj potom ne dopustimo da povraca. Cinjenica da je vecina svojstava anoreksije i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikovu pretjeranu zaokupljenost oblikom svog tijela i tjelesnom tezinom. da bi se izbjegle medicinske komplikacije i mogucu smrt. zloupotrebu laksativa i diuretika. depresivno raspolozenje i razdrazljivost. epizodama prejedanja. Dakle umjesto da bude zariste sukoba. ima jasne implikacije za tretman. Drugi cilj terapije je dugorocno odrzavanje povoljne tjelesne tezine. Brojna svojstva mogu se smatrati sekundarnom psiholoskom reakcijom na gubitak kontrole nad hranjenjem kod ljudi koji mnogo polazu na tjelesni oblik i tezinu. obiteljska terapija je pristup koji obecava. Teorijska je pretpostavka da se na taj nacin osobu s anoreksijom oslobađa potrebe za zadržavanjem vlastitog problema. djetetovo uzimanje hrane pretvara se u zariste saradnje i povecane ucinkovitosti roditelja u ophođenju s djetetom. smanjenje interesa za ono sto se događa. te obitelj nasotji nagnati da pritajeni sukob iznese na svjetlo dana. a određen uspjeh u tome je postignut programima bihevioralne terapije tokom kojih se hospitaliziranu anoreksicnu osobu sto vise izolira. S obzirom na skromni uspjeh drugih oblika terapije anoreksije. Ta svojstva obuhvacaju simptome anksioznosti i depresije. jer taj problem vise ne sluzi odvaracanju paznje sa stvarnih obiteljskih problema i sukoba. Wilson i saradnici su pokazali da su povoljni ucinci bihevioralne terapije izrazito pospjeseni kad se tom obliku terapije pridoda prevencija bulimicne reakcije – naime. bulimija uglavnom nece spontano nestati. Da bi izlijecio poremecaj. međutim. (2) redefinirati problem uzimanja hrane kao interpersonalni problem i (3) sprijeciti roditelje da anoreksiju svojeg djeteta koriste kao sredstvo za izbjegavanje sukoba. bihevioralnim ili tradicionalnim psihodinamskim intervencijama. U prilog ovoj pretpostavci govori nalaz da kod vecine bolesnika mnoga od tih svojstava nestaju jednostavno uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. socijalno povlacenje i narusenu koncentraciju. Za povecanu tjelesnu tezinu hospitalizirani bolesnici dobivaju određene privlegije (setnja. a to su epizode prejedanja i depresivna raspolozenja. opsesivne simptome. Terapija anoreksije Terapija anoreksije je proces sto se odvija na dva kolosijeka. Ta svojstva obuhvacaju zaokupljenost hranom i jedenjem. a organizira se drustvo tokom uzimanja obroka. Određen uspjeh postignut je i primjenom antidepresiva. Terapeut takve obitelji posjecuje za vrijeme objeda. pretjerano vjezbanje i zaokupljenost oblikom i tezinom. Ona pokazuje da je potpun i trajan oporavak moguc samo ako se modificiraju te precijenjene ideje. Zbog toga je razloga uspostavljanje normalne tjelesne tezine bitan dio tretmana anoreksije. ne moze se pouzdano ostvariti medicinskim. tek treba provjeriti. III) Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihicka reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. Izravni cilj terapije je da se anoreksicnoj osobi pomogne povratiti tjelesnu tezinu. gledanje TV-a i sl. Međutim. narusenu koncentraciju. samoizazvano povracanje.I) Cini se da su mnoga svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i tezinom. gubitak seksusalnog apetita i socijalno povlacanje. II) Neka svojstva anoreksije izazvana su 'gladovanjem'. .

Pridruzena obiljezja: U stresnim razdobljima mogu se javiti prolazni simptomi koji nalikuju psihoticnima (npr. radnim i drugim vaznim podrucjima funkcioniranja. promjene raspolozenja cesto izazivaju interpersonalni stresori (npr. histrionicki. Definicija i glavna obiljezja Kljucno obiljezje granicnog poremecaja licnosti jest prevladavajuci obrazac nestabilnosti interpersonalnih odnosa. poremecaj raspolozenja) i GPL i to moze biti slozen proces. Emocionalna nestabilnost. Pojedinci s granicnim poremecajem licnosti obicno sebe smatraju losim ili zlim ljudima. s kucnim ljubimcem ili nezivim objektom) nego u interpersonalnim odnosima. profesionalni ciljevi) moze se iznenada i jako promijeniti.GRANICNI POREMECAJ LICNOSTI A. Procjena Vjesto proveden klinicki intervju najvaznije je sredstvo u postavljanju dijagnoze granicnog poremecaja licnosti. C. Spomenuta obiljezja javljaju se u ranoj odrasloj dobi i vidljiva su u razlicitim kontekstima. Koristan pristup tome jest prikupljanje podataka o osobinama licnosti i stilovima suocavanja sa stresom oboljeloga. 3. a određeno raspolozenje obicno traje krace nego kod bipolarnog . a zatim okrutnih. vrijednosti. kada nema vidljivih simptoma s osi I i koristenje podataka prikupljenih od ljudi koji su oboljeloga poznavali dok nije imao poremecaj s osi I. Odnosi s drugim ljudima oboljelih od granicnog poremecaja licnosti obicno su nestabilni. a vecina oboljelih od tog poremecaja pokusa samoubistvo (u tome uspijeva oko 8-10%). U razdobljima izrazitog stresa (npr. osobine licnosti moraju izazvati subjektivan osjecaj neugode ili vidljive teskoce u funkcioniranju. narcisticki i shizotipni poremecaji licnosti. Slika o sebi (ciljevi. Ljudi s ovim poremecajem tipicno imaju i hronican osjecaj praznine. Oboljeli od GPL stvaraju velike troskove drustvu (duze koriste lijekove i psihoterapiju od pacijenata sa shizotipnim poremecajem licnosti). vremenski ograniceno. cak i kad je odvajanje od nekog uobicajeno. Rijec je o osobinama koje su dovoljno ozbiljne i ustrajne da izazivaju klinicki znacajne poremecaje u socijalnim. Za probleme okrivljuju druge ljude. emocija i slike o sebi te izrazita impulzivnost. kad osoba cuje da je neko zove imenom). tj. Međutim. takvi ljudi imaju prolazne paranoidne misli ili teske disocijativne simptome (npr. kaznjavajucih i odbijajucih. Uobicajena i vazna obiljezja granicnog poremecaja licnosti jesu jako smanjen kapacitet za stvaranje privrzenosti i predvidivo neprilagođeno ponasanje.). 1. Spomenute osobine moraju znacajno odstupiti od kulturalno ocekivanog i prihvatljivog raspona odstupanja ili od postavljene norme. vrsta prijatelja. tj. izbjegavajuci. Ucestala su samoozljeđivanja i ponavljajuca samoubilacka ponasanja. depersonalizaciju). potrebno je postaviti obje dijagnoze. kad je rijec o GPL. Tokom procjene klinicar mora provjeravati postoje li impulzivna ponasanja i ona koja upucuju na skolnost rizicnim pothvatima (rizik od samoubojstva i sl. Ucestali popratni poremecaji s osi II su antisocijalni. kontrola poriva i nacini odnosenja prema drugim ljudima. 2. krece se između dvije krajnosti – idealizacije i omalovazavanja ili između dozivljavanja drugih kao blagotvornih i njegujucih. poremecaji hranjenja (bulimija). poremecaji vezani za psihoaktivne tvari. tj. Da bi se postavila dijagnoza. Poremecaj obicno karaktizira poremecaj identiteta. ali katkada osjecaju i da uopce ne postoje. Komplikacije: Granicni poremecaj licnosti prate izrazita neugoda i teskoce u funkcioniranju (akademskom i radnom). Sljedece cesto pridruzeno obiljezje jest skolnost podcjenjivanju samog sebe u tenutku priblizavanja određenom cilju. Ljudi koji imaju granicni poremecaj licnosti obicno se osjecaju sigurnije s tzv. Komorbiditet: Među najcescim komorbidnim poremecajima s osi I su poremecaji raspolozenja. Njihov dozivljaj drugih ljudi katkada se iznenada i dramaticno mijenja. geste ili prijetnje. PTSP. a takvo odstupanje mora biti vidljivo u vise od jednog sljedecih podrucja: misljenje. odbacivanje). panicni poremecaj i ADHD. Diferencijalna dijagnoza GPL cesto se javlja zajedno s poremecajima raspolozenja i kad su zadovoljeni kriteriji za oba poremecaja. B. intenzivni i burni. Prisutnost ovog poremecaja vrlo cesto nije jasna sve do kasne adolescencije ili odrasle dobi. kada je rijec o zamisljenom ili stvarnom napustanju). prijelaznim objektima (npr. izrazito i trajno nestabilna slika o sebi ili dozivljaj sebe. kao rekacija na odvajanje. emocionalnost. tj. izrazita promjena raspolozenja. Ljudi s tim poremecajem vrlo su osjetljivi na odbacivanje i silno se trude izbjeci stvarno ili dozivljeno napustanje. Nuzno je razlikovati stanja sa osi I (npr. Cesto osjecaju intezivan strah i ljutnju zbog odbacivanja. posebno kad se osjecaju nepodrzanima i samima.

te potvrđivanje. *Pregled i sinteza dostupnih podataka* Pitanja koja treba razmotriti u tumacenju literature! Iako se rezultati istrazivanja mogu primijeniti i na adolescente. Prisutan je i veci obiteljski rizik od poremecaja vezanih uz psihoaktivne tvari. ojacati kapacitet za odgađanje impulzivnog dijelovanja. Sa stajalista teorije objektnih odonosa. Kasnije tokom zivota.poremecaja. Pregled psihoterapija i drugih psihosocijalnih tretmana! 1. Ciljevi: osvjestiti nesvjesne obrasce. za neka istrazivanja odabrani su oboljeli s izrazitom impulzivnoscu. uvazavanje osjecaja. Depresivna raspolozenja koja su karakteristicna za GPL su: osjecaj praznine. Epidemiologija GPL je najcesci poremecaj licnosti u klinickim uvjetima. strah od napustanja. a) definicija i ciljevi: za psihodinamsku psihoterapiju obicno se kaze da djeluje na intervencijskom kontinuumu cije su krajnje tacke istrazivanje i podrska. savjet i pohvala. Sa stajalista ja-psihologije. povecati emocionalnu toleranciju. pojasnjavanje. Na kraju kontinuuma koji se odnosi na podrsku. ostale su: konfrontacija. internalizaciju terapijskog odnosa i jacanje kapaciteta izlazenja na kraj s uznemiravajucim osjecajima. dozivljaj drugih kao da istovremeno imaju pozitivne i negativne osoobine). U klinickoj praksi cesto se koristi i prikladna je kombinacija tretmanskih pristupa. ucrvscivanje samopostovanja. omoguciti uvid u teskoce u odnosima s drugim ljudima i razviti reflektivno funkcioniranje kako bi se postiglo vece uvazavanje vlastite i tuđe unutrasnje motivacije. Zatim. Osim toga. najcesce zbog heterogene prirode simptoma granicnog poremecaja licnosti. kolicina tretmana u istrazivanju moze biti veca od one koja je dostupna u zajednici. mnoga istrazivanja bila su razmjerno kratkotrajna i zato su nuzna istrazivanja dugotrajnih rezultata lijecenja. b) djelotvornost: bez obzira na to sto klinicka literatura o psihodinamskoj psihoterapiji oboljelih od GPL vrlo opsezna. Dalje. empaticko uvazavanje. vrlo je malo istrazivanja o djelotvornosti takvih tretmana na toj dobnoj skupini. . proucavanje djelotvornosti lijecenja imaju velike prednosti. ciljevi ukljucuju jacanje odbrana. d) stetni ucinci: psihodinamska psihoterapija moze dezorganizirati neke bolesnike ako je pretjerano usmjerena na istrazivanje ili uz prejak naglasak na transfer. Uobicajen tok razvoja bolesti Tok bolesti varira. ali i neka ogranicenja. Od spomenutih intervencija jedino je tumacenje jedinstveno za psihodinamski pristup. Ranu odraslu dob obicno obiljezava hronicna nestabilnost s epizodama gubitka kontrole emocija i poriva te ucestalo koristenje medicinskih usluga. zakljuci na temelju literature o djelotvornosti bilo kojeg tretmana cesto su nejasni zbog prisutnosti drugih istovremenih tretmana. i to kao reakcija na izlozenost prepoznatljivom i ekstremnom stresoru. psihodinamska psihoterapija: definira se kao terapija koja ukljucuje posvecivanje paznje interakciji terapeuta i bolesnika s vremenski dobro odmjerenim tumacenjem transfera i otpora (kad je takvo tumacenje indicirano). poticaj na podrobnu razradu. E. Javlja se priblizno kod 2% ljudi iz opce populacije. antisocijalnog poremecaja licnosti i poremecaja raspolozenja. a koji su sastavni dio profinjenog uvazavanja terapeutova doprinosa odnosu između dvjema osobinama. Npr. Nekada je tesko znati i koji su elementi odgovorni za ishod lijecenja (npr. granicni poremecaj licnosti sastoji se od rano prisutnih osobina licnosti koje su opisane na drugim mjestima u njihovom prirucniku. kod psihodinamkse psihoterapije). GPL se cesce dijagnosticira kod zena (3:1). jos uvijek ima razmjerno malo metodoloski strogih studija njezine djelotvornosti. nasuprot tome. D. c) trajanje terapije i ucestalost terapijskih susreta: ne postoje istrazivanja koja bi pokazala da kratkotrajna terapija ili psihoterapija koja se provodi rjeđe od 2x sedmicno pomaze oboljelima od GPL. jedan od vaznih ciljeva jest integracija rascijepljenih vidova sebe i reprezentacije objekata kako bi bolesnikovo dozivljavanje bilo uravnotezenije (npr. najvazniji cilj jest ojacati oboljeloga kako bi se ublazila fragmentacija i ojacao osjecaj kohezije ili cjelovitosti u bolesnikovu dozivljaju sebe. a druga ukljucuju one s izrazenim emocionalnim obiljezjima. koji se obicno javljaju u odrasloj dobi. Prema tome. PTSP karakterizira brza pojava simptoma. samooptuzivanje. PTSP se ucestalo javlja zajedno s GPL i kad je prisutan treba ga dijagnosticirati. vecina oboljelih postize stabilnost u socijalnom i radnom funkcioniranju. samounistavanje i osjecaj beznađa. a bez dovoljno cvrstog terapijskog odnosa.

ukljucujuci i samoranjavanje. Nuznost terapeutova prilagaođavanja: terapeutovo iskljucivo bavljenje istrazivanjem bolesnikova unutrasnjeg dozivljavanja i neukljucivanje u rjesavanje pitanja koja se ticu njegova zivota. 2. Kognitivno usmjereni terapeuti i psihoanaliticari imaju zajednicki cilj. manje su smjestani u bolnicu. u literaturi su opisana mnoga istrazivanja koja pokazuju da kognitivno – bihevioralni pristupi mogu biti djelotvornima u lijecenju oboljelih od GPL.e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: Ostajanje u terapiji: u vecini istrazivanja velik broj oboljelih od GPL prekida dinamsku psihoterapiju. ublazavanje impluzivnosti i drugih simptoma te proucavanje i ublazavanje transfernih i kontratransfernih reakcija. c) stetni ucinci: postoje izvjestaji o akutnoj neugodi zbog izlaganja grupnim pitanjima koja pobuđuju emocije. stvarajuci podrzavajucu okolinu za oba partnera uz istovremen rad na ostvarenju individuacije i unutrasnjeg rasta. 4. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: oboljeli u grupnoj terapiji moraju prihvatiti pravilo povjerljivosti podataka koje iznose clanovi grupe i jasne smjernice o kontaktu s drugim clanovima izvan grupnog okruzenja. 5. obiteljska terapija a) ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. Ukupno govoreci. u poređenju s kontrolnom skupinom. c) trajanje terapije: priblizno jednu godinu za fazu tretmana koja se najcesce koristi. a posebno za ublazavanje represivnog raspolozenja i impulzivne agresivnosti. Partneri oboljelih od GPL imaju teskoce u prilagodbi na cinjenicu da se kod bolesnika izmjenjuju obrasci idealizacije i omalovazavanja te druga interpersonalna ponasanja. iako se nazivaju razlicitim imenima (npr. ublaziti otuđenost i teret te ukloniti sukobe zbog odvajanja i neovisnosti. ali je zanimljiv nalaz povecanja ucestalosti parasuicidalnih ispada u skupini oboljelih ukljucenih u dijalekticku bihevioralnu terapiju. d) stetni ucinci: ne postoje izvjestaji o stetnim ucincima KBT. prilagođenih postupaka. Vaznost promisljenog tumacenja transfera: pretjerano tumacenje transfera ili konfrontacija u pocetku tretmana mogu povecati rizik bolesnikova odustajanja od terapije. Ostali moguci rizici u lijecenju oboljelih od GPL u grupnom okruzenju su zajednicki otpor terapijskom radu. terapija parova a) cilj: ustaliti i ojacati odnos među partnerima ili pojasniti neodrzivost odnosa. . poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. a kognitivno usmjereni terapeuti uglavnom ih promatraju u podrucju svjesnoga. a oni se potkrepljuju ponasanjem. jacanja transfernih teskoca i 'zaraza' simptomima. b) djelotvornost: psihoedukativan pristup moze poboljsati komunikaciju. No tesko je utvrditi proizlazi li poboljsanje postignuto dijalektickom bihevioralnom terapijom iz specificnih 'sastojaka' te terapije ili su dobivenim rezultatima pridonijeli nespecificni faktori kao sto je to duze vrijeme provedeno sa oboljelima ili terapeutov utjecaj. koje nije dostupno oboljelome. b) djelotvornost: svrha terapije jest osigurati okruzenje gdje ce svaki od partnera moci razviti samosvijest unutar konteksta odnosa. gdje je na kraju tretmana uoceno manje parasuicidalnih postupaka. b) djelotvornost: klinicko iskustvo pokazuje kako je za mnoge oboljele kombinacija grupne i individualne psihoterapije mnogo djelotvornija od svakog od tih tretmana zasebno. Psihodinamski smatraju da je korijen takve srzne teskoce u nesvjesnom. poboljsanja glede depresije itd. nasilne i drugacije destruktivne interakcije među oboljelima. grupna terapija a) ciljevi: odgovaraju ciljevima individualne psihoterapije i ukljucuju stabiliziranje oboljeloga. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: mnogi elementi KBT slicne su elementima psihodinamske psihoterapije. 3. Niz empatickih i podrzavajucih primjedbi cesto krci put prema djelotvornome tumacenju transfera. KBT posvecuje paznju skupu disfunkcionalnih automatskih misli ili shema (duboko ukorijenjeni sistemi vjerovanja) te ucenju i uvjezbavanju novih. kognitivno-bihevioralna terapija a) definicija i ciljevi: u podlozi simptoma i disfunkcionalnih emocija ili ponasanja nalaze se iskrivljena uvjerenja i kognitivni procesi. Grupe su posebna prilika za dobivanje dodatne socijalne podrske. c) stetni ucinci: u jednom izvjestaju se opisuje pogorsanja simptoma kad je tradicionalna bracna terapija primijenjena u radu s parom koje cinio dvoje oboljelih od GPL. Farmakoterapija. b) djelotvornost: nekoliko kontroliranih istrazivanja dijalekticke bihevioralne terapije. 6. interpersonalno ucenje i ublazavanje jacine transfernih pitanja i to kroz interakciju s ostalim clanovima grupe i terapeutom. Kad je kod oboje prisutna patologija karaktera klinicar mora upotrebiti visedimenzionalni pristup. moze kod nekih oboljelih imati negativne ucinke. pojam 'uvazavanja' odgovara pojmu empatije). c) stetni ucinci: kada se preporuci ukljucivanje obitelji oboljeli ponekad clanove svoje obitelji otuđuju od sebe ili sami napustaju terapiju osjecajuci se neshvacenima. a to je prepoznavanje i mijenjanje 'srznih' teskoca povezanih s poremecajem licnosti. SIPPS antidepresivi: koriste se za ublazavanje simptoma nemogucnosti kontrole emocija i impulzivnog ponasanja.

a oni najvise osteceni imaju i vrlo nisku razinu motivacije. Ponasanje i Vjestine itd. Premorbidne smetnje su one koje su postojale prije nastanka psihijatrijskog poremecaja. Problemi Mnogi psihijatrijski i psihicki problemi. bolesnici o kojima se govori u ovom poglavlju pate od hronicnih stanja. opisan je razvoj postupaka namijenjenih bolnickim odjelima. te za pocetno identificiranje podrucja funkcioniranja. slusne halucinacije. koja u ekstremnim slucajevima dovodi do mutizma. koji koriste zetone kao sredstvo neposrednog potkrepljivanja prilagođenog ponasanja. kao i obavljanju zadataka. Metode koje se koriste obuhvacaju metode procjene i neposredna opazanja ponasanja. pa im okolna stimulacija lako odvraca paznju. Vazna je procjena sadasnje okoline bolesnika jer ona moze ograniciti raspon adaptivnog ponasanja te osobe. U podrazajima siromasnijoj okolini dolazi do apatije i socijalnog povlacenja. bolesnike je vazno sto vise ukljuciti u određivanje terapijskih ciljeva i izrazavanje vlastitih potreba. danas. je najprikladnija upotreba bihevioralnih postupaka u okviru stabilne i podrzavajuce drustvene i fizicke okoline. pa u pravilu pojava tih teskoca i dovodi do dijagnoze. za procjenu opceg poboljsanja. cudna ponasanja. npr. koja koristi kategorije primarnih. poput problema hranjenja i fobija. Neovisno o razini motivacije. te ukljucivanje rođaka koji su jos uvijek s njima u kontaktu. To se moze postici tako da se bolesnike pita u kojim bi podrucjima zivota zeljeli postici neko poboljsanje. ali je podjednako i vazno izbjegavati okolinu s pretjeranom kolicinom podrazaja. U klasicno tekstu Ayllona i sur. sto se moze saznati na temelju bolnickih zapisa. vazno je steci određeno znanje i o proslom ponasanju bolesnika. Procjena treba biti usmjerena na postojece ponasanje. iako to moze biti vrlo tesko. obicno vezana uz postupak vremenskih uzoraka ponasanja i kodiranja opazenog. Jedan od specificnih odrzavajucih faktora je i priroda i kolicina verbalnih interakcija bolesnika i onih koji se o njima skrbe. koja ce nakon toga biti detaljnije ispitana (REHAB ljestivica – ispunjava odjelno osoblje nakon sedam dana opazanja. treba prepoznati sekundarne teskoce izazvane fizickim tretmanom i konacno hronicni bolesnici mogu imati povisen prag osjetljivosti na bol ili se jednostavno ne zaliti na tjelesne probleme. dati im samo 'minimalnu terapijsku dozu' pomoci. mogu biti dugotrajni i hronicni. Najvise je paznje bilo posveceno shizofrenim bolesnicima. Mnogi shizofreni bolesnici su usporeni u govoru i motorickim pokretima. koja im onemogucavaju stjecanje ili odrzavanje punog raspona neovisnih socijalnih i funkcionalnih vjestina. pa tako imaju 3x vecu razinu smrtnosti od hronicnih bolesti od ocekivane. . Neke smetnje se mogu pripisati institucionalizaciji. Osim procjenjivanja sadasnjeg ponasanja. Sekundarne smetnje su one koje proizlaze iz dozivljaja bolesti samog bolesnika ili osoba koje su s njim u kontaktu. pa se zbog toga i koriste isti i/ili slicni instrumenti kao i kod procjenjivanja mentalno retardiranih osoba (Hendikepi. Ljestvice procjene i dalje se koriste za trijazu. U toj su shemi primarne smetnje one koje nastaju iz prirode psihijatrijskog poremecaja. a pomocu nje se dobiva procjena devijantnog ponasanja i procjenu opceg ponasanja. Procjena Procjenjivanje hronicnih psihijatrijskih bolesnika na mnogo nacina lici procjenjivanju mentalno retardiranih i starijih osoba. ciji se simptomi cesto klasificiraju kao 'pozitivni'. samoiskaza bolesnika i iskaza osoba koje ga dobro poznaju. ali se ipak vecina moze tretmanom znatno poboljsati ili se moze bolesniku omoguciti određena razina socijalne. Upotrebu zetona u bolnickim odjelima istisnuli su individualni i grupni bihevioralni programi koji se koriste u bolnicama ili hostelima. devijacije ili ekcesna. premorbidnih i sekundarnih smetnji. a u podrucjima gdje je to nuzno. dalje. Osim specificnih simptomatskih problema cesto postoji i nesposobnost odrzavanja normalnih socijalnih interakcija.). ili 'negativni' kao oskudne emocije i apatija. Uzroci problema i odrzavajuci faktori U Velikoj Britaniji prihvacena je Wingova trostruka klasifikacija uzroka shizofrenije.HRONICNE PSIHIJATRIJSKE SMETNjE Bihevioralni tretmanski pristupi smetnjama i teskocama hronicnih psihijatrijskih bolesnika razvijeni su posljednjih dvadeset godina. Vazan faktor u lijecenju hronicnih psihijatrijskih tegoba je opca razina aktivnosti i stimulacije kojoj je bolesnik izlozen. Vazno je dati bolesnicima određene socijalne odgovornosti. Suprotno tome. uz razumnu upotrebu lijekova za odrzavanje kod mnogih bolesnika. a među onima koji najvise obecavaju su oni koji ukljucuju tretman u obiteljskom okruzenju. deficite. Neki imaju slabu koncentraciju. Mnogima nedostaju svakodnevne vjestine brige za sebe. Za hronicne bolesnike. pri cemu treba posebno promatrati preostale prednosti bolesnika. profesionalne i obiteljske prilagodbe.

Opcenito vrijedi pravilo da kontinuirano poremeceno ili nasilno ponasanje sprjecava primjenu tretmana. Ako postoji vjerovatnost da ce bolesnik ostati u nekom zasticenom okruzenju. Stvaranje kognitivno-bihevioralne sredine za grupe Hronicni bolesnici u tretmanu trebali bi sto veci dio dana koji provode u budnom stanju. To se najbolje postize neposrednim opazanjem programa koji se provodi. Hronicnim bolesnicima treba vise vremena da bi reagirali na programe. Korisna je preliminarna trijaza bolesnika. 'Dugotrajan boravak' – tretman s velikim grupama bolesnika u bolnicama ili hostelima Grupni su programi relevantniji. Drugi cilj bi mogao biti izvođenje nekog zadatka ili posla na odjelu. prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje socijalne odgovornosti. Isto tako. Vracanje hronicnog bolesnika u obitelj s visokom razinom kontakta licem-u-lice. Mnogi odjeli koriste materijalne nagrade ili zetone. Prvi vazan zadatak je postizanje dogovora o opcim terapijskim ciljevima s osobljem koje neposredno skrbi o tim bolesnicima. sto znaci da postoji neko s odgovarajucim poznavavanjem bihevioralnih metoda i specificnih programa ko moze pratiti odvijanje tretmana. Vazan atribut opceg odjelnog miljea treba biti njegova stabilnost. u kojoj se moze iskoristiti svaki napredak bilo kojeg individualnog ili grupnog tretmana. S obzirom na to da neki bolesnici ne mogu izraziti svoje zelje. kad bi mentalno poremecene osobe imale pristup tim 'normalnim' ustanovama i sredinama. Postoji i program odijevanja kako bi se modificirali nedostaci u vjestini odijevanja. Ta je dilema posebno akutna kod malog ali znacajnog broja hronicnih bolesnika koji silom zakona ostaju u bolnici ca i niz godina. kojima se poslije mogu dobiti neka materijalna dobra (ucinkovitost metode zetona. nego slozena socijalna interakcija do koje dolazi tokom primjene. .Faktori koji određuju prikladnost za tretman Tretman usmjeren na poboljsanje nekih bihevioralnih nedostataka obicno je uspjesniji od tretmana usmjerenog na smanjivanje ucestalosti devijantnog ili neprikladnog ponasnja. pa ih obezvređuje i smjesta u odvojene okoline ili im onemogucava pristup 'normalnim' okolinama. Oblikovanje individualnih programa za bolesnike Postoji znatan broj istrazivanja koja pokazuju da se individualnom primjenom bihevioralnih metoda mogu kod hronicnih bolesnika modificirati mnoga simptomska ponasanja. Tretman hronicnih psihijatrijskih smetnji u cetiri tacke: 1. Prisutnost psihoticnih simptoma nije samo po sebi prepreka za uspjesan tretman. kojom ce biti okrivene siroke skupine bolesnika. povezano s povratnim informacijama i specificnim vođenjem. cini glavni proces poboljsanja. tako da se s relativno cestim epizodama poremecenog ponasanja bolesnika postupa uvijek na isti nacin. 3. Vazna vjestina u oblikovanju bihevioralnih programa u toj vrsti okruzenja je identifikacija terapijskih ciljeva koji se mogu primijeniti na velik broj bolesnika i koji pruzaju dnevne mogucnosti intervencije. tada su korisni faktori za odabir bolesnika: kontinuirano postojanje nekih specificnih interesa. a zatim i razine specificnih vjestina unutar svake skupine. Vrlo je utjecajan pojam 'normalizacije' koji pretpostavlja da drustvo odbija prihvatiti onesposobljene i hendikepirane ljude kao ravnopravne clanove zajednice. postupci imitacije. neprijateljstvom. tada treba procijeniti njihov odnos i nacin interakcije. ne proizlazi iz operantnog uvjetovanja koje je dovelo do njezina razvoja. Individualne programe tretmana treba pazljivo pratiti. 2. treba svesti na minimum i seljenje bolesnika iz sobe u sobu. tada je neprihvatljivo da se kod njih odustane od svakog tretmana. izbjegavati nepripremljeno otpustanje iz bolnice i sl. Druga komponenta stabilnosti je dosljednost u postupcima osoblja i primjeni opceg okvira. postupak 'samoinstrukcija' itd. u tretmanu hronicnih bolesnika postoje i posebna eticka pitanja. Povijest opijanja je također los prediktivni faktor za uspjesan tretman u zajednici. Obicno je dobro prije uvođenja tretmana posvetiti nekoliko sedmica tumacenju tih opcih ideja zdravstvenom osoblju koje ce biti ukljuceno u program. provesti u stabilnoj sredini. Poboljsanje ponasanja za vrijeme obroka jedan je od takvih ciljeva. U radu s hronicnim bolesnicima moguca je upotreba sirokog raspona bihevioralnih tehnika (tehnike oblikovanja.). Unutar ovog pristupa smatra se da. a prikladno davanje zetona. ako su clanovi grupe slicniji po svojoj razini funkcioniranja ciljnog ponasanja. Ako je obitelj jos uvijek u kontaktu s bolesnikom. Opcenito su promjene relativno spore. one bi postale i osjecale se 'ravnopravnima'. ukljucujuci i dozivljaj i ponasajne popratne pojave slusnih halucinacija. kako bismo bili sigurni da doslo do promjene i ostvarivanja ciljeva. Jedna komponenta stabilnosti je i isto osoblje koje radi s bolesnicima. ali postoje slucajevi gdje su kod pojedinaca uklonjeni svi glavni simptomi. pa bi stekla neka nova ponasanja. Ako hospitalizirani bolesnici ne mogu izraziti sta zele. ali postoje i granice u nametanju tretmana. pretjeranom ukljucenoscu i kritickim komentarima je rizicno za ponovno vracanje bolesti.

Zbog toga. aonda poradi na pronalazenju niza mogucih rjesenja. a mogu i dosta dobro surađivati s drugim ljudima. 4. Hronicni psihijatrijski problemi su izuzetno individualni. tada treba motriti i pratiti napredovanje pojedinacnih bolesnika. neovisno o okruzenju u kojem zive) obicno opisuje ljude koji su bili u psihijatrijskoj bolnici vise od 9 – 12 mjeseci. Za odrzavanje promjena u bolesnikovu ponasanju vazno je dugotrajno odrzavanje strukturiranog odjelnog rezima ili promjenjivog obrasca obiteljske komunikacije. a) neke osobe koje se profesionalnu brinu za bolesnika mogu također prema njemu pokazivati neprijateljske reakcije i odbijati interakcije s hronicnim bolesnicima. Terapeut se moze usredotociti i na opcu komunikaciju unutar obitelji. Novi dugorocni bolesnici – tretman pojedinca i obitelji Opcenito je cilj obrazovnih programa jasno prikazati glavne probleme shizofrenije. To znaci da prvi bolesnik koji ce biti tretiran ili prvo odabrano ciljno podrucje treba biti ono u kojem je moguce postici pozitivne reakcije na tretman. potaknuta starim novinama ili posebnim materijalima. Iako jos uvijek imaju psihijatrijske simptome. a i zbog povijesno ogranicene upotrebe pozitivnih metoda rehabilitacije kod mnogih bolesnika. bez drugih duzih perioda provedenih u bolnici. ukljucujuci i ulogu okolinskog stresa. poticuci obitelj da sto jasnije formulira svoja stajalista i izrazi svoje pozitivne i negativne osjecaje. pa stoga mogu imati koristi od pristupa namijenjenih clanovima obitelji. odabere i primjeni ono sto joj se cini najboljim i tada prati napredak. koji se nalazi u obicnoj ulici. Zakljuci: Hronicne psihijatrijske teskoce mogu biti vrlo velike. interese i socijalne kontakte koje imaju. Bihevioralne metode su obicno spore. Drugi programi isticu grupnu podrsku i sastanke s obitelji. Ako se u nekom odjelnom programu koristi niz ciljeva. Odlucujuci prvi korak u bilo kojem programu tretmana treba stoga biti demonstriranje mogucnosti promjene. gdje ce moci zadrzati vjestine. Siroko se koriste obiteljski sastanci kod kuce. prije nego sto se pokusa nesto slozenije. velik dio zdravstvenog osobla koje za njih skrbi ne vjeruje da i kod tih bolesnika moze doci do poboljsanja. Tipican sadrzaj programa ukljucuje: tumacenje shizofrenije. opis manifestacija shizofrenije kako ih dozivljavaju clanovi obitelji.Tehnike prisjecanja jedna su od glavnih psiholoskih intervencija u radu sa starijim osobama. tumacenje svrhe davanja lijekova te savjeta o tome kako clanovi obitelji mogu planirati svoje zivote i prihvatiti shizofrenog clana. b) ovaj obiteljski pristup daje vecu vaznost nego bilo koji drugi pristup. Kod terapije prisjecanja poticu se grupe starijih osoba da dijele sjecanja od zajednickog interesa. Na obiteljskom sastanku terapeut moze pomoci obitelji da sto jasnije sagleda probleme. i to sto prije nakon uviđanja da se vjerovatno radi o hronicnoj bolesti. pa stoga i omjer poboljsanja i vjerovatni stepen poboljsanja individualnog bolesnika mogu biti ograniceni. kako bi se razina ciljeva mogla povremeno mijenjati. Vazno je postici uspjesnu provedbu jednog jednostavnog programa koje je prihvatljiv i sticenicima i osoblju. na kojima se bolesnika ukljucuje u raspravu o tome kako se moze najbolje nositi sa specificnim problemima obiteljskog zivota. Taj pristup upucuje na pozeljenost davanja neposrednih i specificnih informacija o prirodi bolesnikova stanja i njemu i njegovoj obitelji. uz istovremenu pozitivnu terapijsku pomoc i određeni stepen zastite od iskoristavanja. te jednostavno opisati kako clanovi obitelji mogu shvatiti te probleme i na njih reagirati. Ovaj oblik intervencije ima siroke mogucnosti primjene i povecava raspon tretmana koji se mogu primijeniti kod hronicnih bolesnika. . Obiteljska bihevioralna terapija je zanimljiva iz dva razloga. informacijama koje se daju i bolesniku i onima koji za njega skrbe o prirodi psihijatrijske onesposobljenosti. 'Novi dugorocni' (relativno kompetentni bolesnici. tim ljudima nije potrebna relativno visoka razina nadzora koju nude bolnice. Za njih je najprikladnija neka vrsta doma ili hostela.

N 23.ICD-10). Farmakoterapija dugoročno ima iste efekte kao i kombinacija farkmakoterapije i psihoterapije. Samo mali broj adolescenata koji eksperimentira sa drogama razvit de probleme povezane sa zloupotrebom droge. N 3. N 8. T 20. T 6. kombinacija grupne i individualne psihoterapije ima iste učinke za vedinu oboljelih kao i svaki od tih tretmana zasebno. T 24. Procjena faktora koji se nalaze u osnovi fobija mora obuhvatiti detaljnu povijest razvoja neke fobije. Farmakološki i psihijatrijski tretman nije potreban kod laksih i umjerenih depresija. Kod svih bipolarnih poremedaja utvrđeno je da obiteljska opteredenost poremedajima predstavlja najutjecajniji faktor rizika. U K-B terapiji depresija. faza tretmana u kojoj se primjenjuju kognitivne tehnike uvijek prethodi fazi tretmana u kojoj je fokus na poticanju aktiviteta. Mnogi pristupi u prevenciji upotrebe droga kod adolescenata pokazali su se efikasnim. Granični poremedaj ličnosti jednako se javlja i kod muškaraca i kod žena. poremedaja (DSM-IV. N 21. Zloupotreba droge je snažan faktor rizika za suicid kod adolescenata.prilagodbe kod osoba sa paničnim poremedajem. Ne postoje istraživanja koja pokazuju da kratkotrajna terapija pomaže oboljelima od graničnog poremedaja ličnosti. T 15. Distimija predstavlja bipolarni oblik afektivnog poremedaja. Tretman usmjeren na smanjivanje učestalosti devijantnog ili neprikaldnog ponašanja kod osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima obično je uspješniji od tretmana usmjerenog na poboljšanje nekih bihevioralnih deficita. Tretman osoba sa graničnim poremedajem obično traje jednako dugo kao i tretman osoba sa shizotipnim. T 7. T 12. Kontinuirano poremedeno ili nasilno ponašanje nije kontraindikacija za primjenu KB tretmana. T 11. izbjegavajudim i O-K poremedajima ličnosti. Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihička reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. Procjenjivanje hroničnih psihijatrijskih bolesnika razlikuje se od procjenjivanja osoba sa mentalnom retardacijom i starijih osoba. Vedina osoba s graničnim poremedajem ličnosti prekida psihoterapiju bez obzira na terapijski pristup. N 9. N 4. T 16. T (Trebaju dugotrajniju terapiju nego depresivni i anksiozni) 13. Dijagnostička kategorija'endogena depresija'zadržana je u važedim klasifikac. N 17. N 14. Utvrđeno je da su komorbidni poremedaji ličnosti glavni prediktori loše soc. N 19. najvažniji cilj tretmana graničnog poremedaja ličnosti jeste ojačati oboljelu osobu kako bi se ublažila fragmentacija i ojačao osjedaj kohezije u bolesnikovom doživljaju sebe. T 10. N 5. Prisutnost psihotičnih simptoma nije sama po sebi prepreka za uspješan KB tretman. Sa stajališta teorije objektnih odnosa. Kliničko iskustvo pokazuje da u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti. N 2. Težak temperament u ranom djetinjstvu dosljedno je povezan sa zloupotrebom droge.I Označi tačno ili netačno: 1. T 18. N 22. Različito konceptualizirane psihoterapije (primjena različitih pristupa) rezultiraju vrlo sličnim efektima tretmana depresije. N .

Procjena osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima treba biti usmjerena na postojede ponašanje. Povedani rizik ponovnog javljanja depresije kod adolescenata odgovara količini preostalih psiholoških i socijalnih promjena u doživljavanju i ponašanju. Cime se mjeri tezina depresije ??? mislim da je ovo drugo pitanje. kognitivno restrukturiranje. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. a tipični kognitivni stil najčešde se zadržava i nakon povlačenja simptoma. zloupotreba laksativa i diuretika. 2. Sindroma. S obzirom na to da osobe sa teškim. 7. Unutarp orodice važni faktori su sigurna privrženost djeteta roditeljima i autoritativan roditeljski stil koji sse odvijaju unutar obiteljske okoline koja ima fleksibilnu strukturu. b) poremeden način na koji se doživljava oblik i težina tijela 6. 3. 4. a to su: interpersonalna terapija i kognitivno-bihevioralna terapija. pretjerano vježbanje. Precizno znanje o zloupotrebi droge te dobro organizirana obrazovna okolina mogu biti uzeti u obzir kao protektivni faktor. Kakva je klinička implikacija ovih podataka? Klinička implikacija takvih podataka je da kod depresivnih adolescenata treba terapiju nastaviti još i nakon završetka depresivne epizode. 10. visoka samoefikasnost i optimističan atribucijski stil jesu sve važni faktori. 5. Neka svojstva anoreksije izazvana su gladovanjem i nestaju uspostavljanjem normalne tjelesne težine. pa onda se osvrne na sekundarne ideje. 8. Koji su ciljevi obiteljske terapije u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti? ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. koje su stalno pod utjecajem alkohola ili droga. manje efikasne načine suočavanja. visoko samopoštovanje. 9. Potpun i trajan oporavak mogud je samo ako se modificiraju precijenjene ideje i ako se na njima poradi.II Dodaj: 1. kognitivno restrukturiranje i uvježbavanje socijalnih vještina. Koja dva svojstva anoreksije se ne poboljšavaju dosljedno uspostavljanjem normalne tjelesne težine? a) izuzetan strah od dobivanja na težini ili debljanja. U novije vrijeme klinički je potvrđena i empirijski provjerena uspješnost dva psihološka tretmana depresije. Tri glavne tehnike koje se vrlo efikasno koriste u tretmanu socijalne fobije su: izlaganje. Nakon uspješnog tremana depresije vrijednosti na Beckovom inventaru depresije treba biti (izrazito) ispod 10 bodova. Ako je vjerovatno da de se bolesnik osamostaliti tada je važna njegova sposobnost redovnog uzimanja lijekova. 8. unutrašnji lokus kontrole. Tjelesne reakcije koje pogrešno interpretiraju uglavnom su one uključene u normalne anksiozne reakcije. Adolescenti koji su ranije proživjeli depresivnu epizodu pokazuju trajne lakše depresivne simptome. pri čemu je bitno procjeniti preostale prednosti. prije početka psihoterapije preporučljivo je prethodno provesti program detoksikacije. Koje implikacije za tretman osoba sa anoreksijom i bulimijom nervozom proizlaze iz činjenice da je vedina svojstava ova dva poremedaja sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi sa oblikom tjela i tjelesnom težinom? Mnoga svojsta anoreksije nervoze i bulimije su sekundarna s obzriom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i težinom. 2. lak temperemanet. . 4. Kod osoba sa anksionznim poremedajem. Koje su kognitivno. Ta sekundarna svojstva uključuju ekstremno pridržavanje dijete. Navedite kako kognitivni model objašnjava zbog čega osobe doživljavaju panični napad? Osobe doživljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da širok raspon tjelesnih promjena interpretiraju na katastrofičan način.bihevioralne tehnike koje se koriste u tretmanu generaliziranog anksioznog poremedaja: Izlaganje. 3. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. Postojane amenoreje jedan je od dijagnostičkih kriterija za postavljanje dijagnoze: anoreksjie nervoze. Dobra prilagodba roditelja je također faktor. Metode koje se koriste u procjenjivanju hroničnih psihijatrijskih pacijenata obuhvataju: metode procjene i neposredna opažanja ponašanja. 5. 7. Visok IQ. samoizazvano povradanje. koji pozitivni faktori upuduju na prikladnost za K-B tretman? Kontinuirano postojanje nekih specifičnih interesa. deficite ili bihverioalne gubitke i devijacije ili ekscesna. III Odgovori: 1. cudna ponasanja.. hroničnim psihijatrijskim poremedajima najčešde ispoljavaju deficite u socijalnom funkcioniranju. Koji lični zaštitni faktori povedavaju vjerovatnodu uspješnosti tretmana adolescenata koji zloupotrebljavaju droge? Na biološkom nivou fizičko zdravlje i odsustnost zdravstvenih problema povezanih sa uzimanjem droge kao sto je HIV ili Hepatitis. Najčešde upotrebljivane mjere težine fobije su: stupnjevana hijerarhija i bihevioralni testovi 6. prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje kontinuirane socijalne odgovornosti..

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful