DEPRESIJA Depresije su psihički poremecaji cija su bitna obiljezja promjene raspolozenja, utucenost, pomanjkanje radosti, cuvstvena praznina, bezvoljnost

, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba. Upadljiva obiljezja deprsije su zalost, utucenost, neraspolozenje, slabost, bezvoljnost, pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjceaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, a uz njih se cesto pojavljuju i tjeskoba i nemir, nedostatak energije, poremecaji apetita, gubitak tjelesne tezine, smanjeni libido, poremecaji spavanja, bolovi, teskoce s koncetracijom i samoubilacke misli. O depresijama se govori na tri razine: a) na razini SIMPTOMA: kada se radi o pojedinacnim simptomima poput zalosti i utucenosti. b) na razini SINDROMA: kada se predpostavlja postojanje obrasca međusobno povezanih obiljezja emocionalih, kognitivnih, motorickih, motivacijskih fizioloskih i enrokrinoloskih komponenti i c) kada se naziv koristi kao NADRĐENI POJAM za razlicite poremecaje i njima pripadajuce uzroke. SIMPTOMATOLOGIJA depresivnih stanja: 1. ponasanje/ motorika (drzanje tijela) 2. emocionalni simptomi (bespomocnost) 3. vegetativni simptomi (unutrasnji nemir) 4. kognitivni simptomi (negativni stavovi prema sebi) 5. motivacijska razina (usmjerenost na neuspjeh) Zajednicko svojstvo oba klasifikacijska sistema (ICD-10 i DSM-IV) je izricit zahtjev za provodjenjem deskriptivnog i sto pouzdanijeg dijagnostickog postupka, utemeljenog na znanstvenim podacima. Depresije se danas definiraju određenim brojem istovremeno prisutnih simptoma, koji moraju trajati određeno vrijeme i ne mogu biti pripisani nekim drugim bolestima ili okolnostima. DEPRESIVNA EPIZODA: istovremena pristunost najmanje pet od navedinih simptoma u trajanju od dvije sedmice (mora biti prisutno depresivno raspolozenje ili gubitka interesa): -depresivna zlovolja -ocito pomanjkanje interesa i radosti -debljanje/ mrsavljenje -nesanica -nemir, zakocenost, usporenost -umor, gubitak energije -osjecaj bezvrijednosti, krivnje -teskoce s koncentracijom -zelja za smrcu, samoubilacke misli Tok i tezina (laka 4-5, umjerena 6-7 i teska 8 i vise nabrojanih simptoma) i specificni oblik simptoma (tjelesni, psihoticni) koriste se za definiciju dodatnih podgrupa depresije. Unipolarna depresija (depresivna epizoda, distimija-dugotrajni depresivni poremecaj) najcesci je oblik afektivnog poremecaja. Danas je opcenito prihvacena i znanstveno cvrsto utemeljena podjela afektivnih poremecaja u mono- ili unipolarne i bipolarne oblike. Bipolarni poremedaj predstavlja ozbiljni zdravstveni poremedaj sa visokom stopom oboljelih kao i visokim stepenom smrtnosti. Karakteriše se tipičnim ponovljenim epizodama i vulnerabilnošdu tokom celog života. Ciklotomija je dugotrajni oslabljeni bipolarni afektivni poremecaj.

Unipolarni depresivni poremecaji dodatno se dijele u: a) depresivne epizode b) distimije (depresivno raspolozenje koje traje ili se cesto vraca u razdoblju od najmanje 2 godine) c) poremecaje prilagodbe (kratke ili duze depresivne reakcije) Na temelju veceg broja istrazivanja moze se procijeniti da rizicnost obolijevanja od bipolarnog afektivnog poremecaja iznosi 1%. Procjene cestine pojavljivanja (broj osoba koje prvi put obolijevaju tokom godine dana) depresivnih epizoda iznosi 1-2 na svakih 100 osoba. Vjerovatnost obolijevanja od depresije tokom zivota iznosi za muskarce 12%, a za zene 26%. Rizicni faktori: spol, zivotna dob, socio-ekonomski faktori, stresna opterecenja i obiteljska opterecenost. S obzirom na veliki varijabilitet toka bolesti te nedostatak jednoznacnih parametara, razlicita strucna drustva predlazu podjelu depresivne epizode u nekoliko razdoblja: 1. REMISIJA je definirana kao stanje ili kratkotrajno razdoblje (potpunog ili djelimicnog) poboljsanja depresivnih simptoma. 2. OPORAVAK je potpuna remisija duzeg trajanja (vec prema kriteriju: 2 do 6 mjeseci), sto se uvijek odnosi na aktualnu depresivnu epizodu 3. VRACANjE BOLESTI (RECIDIV) je ponovno pojavljivanje depresivnih simptoma tokom remisije, prije nego sto je doslo do oporavka i zavrsetka aktualne depresivne epizode 4. PONOVLjENA POJAVA BOLESTI je pojava nove depresivne epizode do koje dolazi nakon oporavka, uz pretpostavku da su bili ispunjeni kriteriji za unipolarnu depresiju. Na isti nacin se mogu podijeli i terapijske intervencije u: 1. akutnu terapiju (ublazavanje simptoma tokom depresivne epizode) 2. odrzavajucu terapiju (tokom i nakon remisije kako bi se sprijecilo vracanja bolesti) 3. profilakticku terapiju (sprecavanje ponovne pojave bolesti i nakon depresivnih epizoda). Trajanje ciklusa (depresivna epizoda i faza bez depresije) bilo je za periodicne unipolarne poremecaje u prosjeku (medijan) 4,5 do 5 godina, a za bipolarne oblike 2 do 3 godine. Oko 10 – 20 % poremecaja prelazi u hornicni oblik. Rizik samoubojstva je 15%. Nepovoljni prognosticki faktori: rana odrasla dob, zenski spol, ranije depresivne epizode. KOMORBIDITET – depresije cesto prate druge bolesti: fobije, drustvene tjeskobe, panicni poremecaj, opci anksiozni poremecaj, PTSP, pormecaj hranjenja, ovisnost o drogama, poremecaj spavanja, seksualni poremecaj, somatoformni, psihofizioloski, shizofreni poremecaj, propadanje mozgovne mase te razliciti poremecaji licnosti. U americkom epidemioloskom ispitivanju nadjena je uz depresije (depresivne epizode i distimije) u 77% slucajeva barem jos jedna dijagnoza, najcesce su to: anksiozni poremecaji, zatim ovisnost o nekim tvarima te somatoformni poremecaji. 60-80% ispitanika su rekli da su depresije nastale poslije 'tog' poremecaja. Poznati klinicki intervjui su: SKID (Standardizirani klinicki intervju za DSM-IV), Dijagnosticki intervju i dijagonosticka lista oznacavanja. Procjenjivanje od strane drugih: Hamiltonova ljestvica depresije, a samoprocjena: Beckov inventar depresije. Za planiranje psihoterapije depresije i pristup pojave bolesti određene osobe važna je analiza problema usmjerena na hipteze postavljene izvan same dijagnoze depresivnog sindroma: analiza aktualnog ponasanja i toka djelovanja, analiza svakodnevnih problematicnih situacija, analiza motivacije, analiza dosadasnjih pokusaja upravljanja vlastitim zivotom i analiza okolinskih uvjeta (obitelj, partner...).

*Teorije poremecaja i modeli koji ih tumace* 1. zivotna događanja (promjene) i utjecajni drustveni faktori Faktori koji povecavaju ranjivost i pogoduju nastanku depresije: zenski spol, pomanjkanje intimnog emocionalnog pozitivnog i podupiruceg odnosa, postojanje veceg broja manje djece u kucanstvu, pomanjkanje resursa i vjestina, gubitak majke u ranom djetinjstvu, nezaposlenost, smanjeno samopostovanje. Ali i ¼ depresivnih bolesnika razvija klinicku depresiju kojoj nije prethodio neki zivotni događaj. 2. aspekti licnosti Interpersonalna ovisnost (snazna potreba za razumijevanjem, emocionalnom potporom i pomoci drugih, kao i trazenje bliskih veza i intimnosti), perfekcionizam, introverzija i emocionalna nestabilnost (neuroticizam), uz nedostatak socijalnih vjestina i kognitivni parametar (atribucijski stil). 3. pomanjkanje pozitivnih potkrepljenja i negativne interakcije Depresivne osobe cesto se nalaze u okolnostima gasenja, tj. bez potkrepljenja. Depresivno ponasanje koje se ponavlja djeluje odbojno i potice socijalne partnere na povlacenje i izbjegavanje. Tako depresivne osobe same pridonose samnjenju kolicine pozitivnih potkrepljenja. U nedostatku alternativnih interakcijskih oblika ponasanja, depresivna osoba najcesce se i dalje ponasa na svoj uobicajeni nacin, sto znaci depresivno i zaleci se, sto samo pogorsava uvjete i cini razumljivom cesto primjecenu hostilnost u drustvenim odnosima depresivnih osoba. 4. pomanjkanje kontrole i naucena bespomocnost Pomanjkanje kontrole definirano je kao neovisnost o vlastitom ponasanju i okolinskim uvjetima, a dovodi do pasivnosti i apatije, te osjecaja bespomocnosti. Ali odlucujucu vaznost ima subjektivno – kognitivina varijabla ocekivanja vlastite bespomocnosti, cak i kada u objektivno novoj situaciji postoji mogucnost kontrole. Steceno (nauceno) iskustvo generalizira se i na druge, nove, buduce situacije. Dozivljaj neuspjeha dovodi do toga da osobe traze uzrok svoje bespomocnosti (kauzalno atribuiranje) pa neuspjesi obicno budu obradjeni internalno, stabilno i globalno, te se neuspjeh ocekuje i u buducnosti i dodatno se pogorsava i ucvrscuje depresivno stanje. 5. nefunkcionalne kognitivne sheme (temelj depresije) Ovaj pristup tumacenju pretpostavlja da se u temelju depresije nalazi kognitivni poremecaj (nefunkcionalne kognitivne sheme), koji je posljedica ranijih opterecenja, nepovoljnih iskustava i procesa ucenja. Tipicna kognitivna iskrivljavanja i nefunkcionalne kognicije su: samovoljno zakljucivanje, selektivno apstrahiranje, povezivanje svega sa samim sobom, pretjerana generalizacija, pretjerano uvelicavanje negativnih dozivljaja i iskustava, pretjerano umanjivanje pozitivnih, uspjesnih iskustava, moralisticko-apsolutisticko misljenje i netacno oznacavanje. Formalno gledajuci radi se o prisilnim, automatskim i uvjeravajucim kognitivnim procesima. Te sheme nastaju kroz opterecujuca iskustva u procesu socijalizacije, u povodu stresnih ili traumticnih dozivljaja ili nakupljanjem subtraumatskih, negativnih iskustava. Nastankom depresivne sheme stvara se CIRKULARNI model povratne sprege, zbog cega dolazi do ucvrscivanja, produbljivanja i odrzavanja depresije i s njom uzrocno povezanih kognitivnih procesa. Nefunkcionalne temeljne pretpostavke, rigidne sheme i negativni kognitivni stil s jedne strane, a s druge strane događaji (vanjski i unutarnji poticaji) utjecu na AUTOMATSKE MISLI (opcenite, iskrivljene, nelogicne) izazivajuci tako depresiju (emocionalni, tjelesni, motoricki i motivacijski simptomi). 6. genetski faktori Na temelju longitudinalih ispitivanja blizanaca procijenjeno je da utjecaj genetskih faktora u razvoju depresije iznosi 41%, a utjecaj licnih okolinskih uvjeta 46%. To znaci da je podlozenost za depresije stabilna i vjerovatno genetski određena, pri cemu okolni uvjeti igraju doduse vaznu, ali prolaznu ili vremenski ogranicenu ulogu. Nema slaganja o tome kako se moguca genetska osnova depresivnih poremecaja prenosi. Danas se nasljeđivanje tumaci poligenetskim modelima praga, prema kojima je podlozenost određena nasljeđenim i okolnim faktorima.

. odabir ciljeva. neuroendokrinoloske smetnje a) os hipotalamus-hipofiza-kora nadbubreznih zlijezda (HHN) b) os hipotalamus-hipofiza-stitnjaca (HHŠ) 9. Kombiniranjem farmakoterapije s nekom od psihoterapija daje dugorocne dobre ucinke. a u vecini slucajeva bile su uspjesnije od farmakoterapije. d) evaluacija. cak bolje od monoterapija. razumljiv model terapije i transperentnost intervencija. diferencijalna dijagnoza: primjena klinickog intervjua (SKID) ili dijagnostickih ljestvica oznacavanja. Zajednicka svojstva psihoterapija: aktivni terapeuti. visefaktorska tumacenja A uvjeti koji prethode poremecaju B prekid automatskog dozivljavanja i ponasanja. licni uvjeti. 10. manji broj ugodnih dozivljaja E intenziviranje disforicnog raspolozenja F pretvaranje svih simptoma u DEPRESIJU G ranjivost. nedostataka i resursa. rizicni faktori. C paznja usmjerena na sebe. provjera odabira ciljeva i postupaka njihova postizanja s obzirom na ostvarene ciljeve. dispozicije. hronicni stres. utvrđivanje kljucnih problema. . Između ispitivanih psihoterapija gotovo da i nema razlike. *Dijagnosticiranje i psihoterapijske indikacije* Kao minimalni standard za dijagnosticiranje i dokumentiranje depresivnih poremecaja vrijedi: a) dijagnoza. procjena tezine poremecaja: samoprocjene pomocu Beckova inventara depresije. dugotrajno bavljenje sobom D emocije koje koce djelovanje. spavanje i cirkadijurni ritam Tokom spavanja kod depresivnih osoba je uocljiv smanjeni udio dubokog sna (delta-valovi) i skracena latencija REM faza sa produzenom prvom REM-fazom. Kod dugorocnih procjena (1 – 2 godine) psihoterapije su se pokazale ucinkovitima. kao i kombinirani tretman. narusena neurotransmisija a) katekolaminska hipoteza b) serotoninska hipoteza c) noradrenergicko-kolinergicka neravnoteza 8.7. osim toga. c) analiza problema i ponasanja: horizontalna i vertikalna analiza ponasanja. zatim postepen ali u faze podijeljen postupak. a psihoterapija se. Kratkorocni uspjesi (usporedba prije – poslije) podjednaki su onima koji se postizu farmakoterapijom ili kombiniranjem farmakoterapije s psihoterapijom. posebno KBT.. Utvrđeno je i povecano ustrajanje u lijecenju (manji broj osoba ga prekida). b) psihometrija. kooperativni ali i direktni. pokazala jeftinijom. procjena od strane drugih pomocu Hamiltonove ljestive depresije. provjera kvalitete: primjena BECKA i HAMILTONA i na pocetku i na kraju tretmana. Aktivacija procesa pamecenja.

koji ce uz lijekove ukljuciti i psihoterapiju. kozne alergije. primjena psihoterapije uopce ne dolazi u obzir. koje osim toga ispunjavaju i kriterije za somatski sindrom.Elementi jedne djelotvotne TERAPIJE depresije: * na prvo mjesto dolazi utvrđivanje bolesti * oblikovanje plana i strukture tretmana * određivanje konkretnih ciljeva * usmjerenost na vjestine * stupnjevit postupak * primjena onog o cemu se tokom terapije ragovaralo na okruženja izvan terapije * aktivni. Dugorocno gledano. psihosocijalni i internisticki tretmani dopunske intervencije ili intervencije za koje postoje vrlo usko postavljene indikacije. a cesto i dovoljna intervencija kombinacija farmakoloske i psihoterapije (bilo da su primjenjene samostalno ili zajedno). Kada se radi o izuzetno teskim depresijama. tahikardije. dok su fizikalni. MAO-inhibitora i (novijih) selektivnih lijekova koji koce apsorpciju serotonina. U kasnijem toku bolesti treba primjeniti kombinirani tretman. ''direktivni'' terapeuti. 1. poremecaj krvnog pritiska. nije rizican. poremecaj uriniranja. koje ne reagiraju na druge tretmane. 4. Vecina tih teskoca su prolazne naravi i pojavljuju se na pocetku i u fazi povecanja doze. primjeniti olaksavajucu i podupirucu farmakolosku terapiju. Farmakoloski nacini lijecenja Na temelju rezultata brojnih znastvenih istrazivanja smatra se da je utvrđena ucinkovitost triciklickih antidepresiva. te povecani ucinci alkohola. Negativne popratne pojave depresivnih lijekova su: suha usta. 3. predmenstrualni distimicni poremecaj). takav se kombinirani tretman depresivnih poremecaja pokazao djelotvornijim. promjene REM faza spavanja. PSIHOLOSKI TRETMANI I) K B T II) I P T (interpersonalna terapija) . 2. Dugotrajnim uzimanjem lijekova smanjuje se opasnost od ponovnog obolijevanja. ostecenja jetre. poremecaji prilagodbe. *Lijecenje depresivnih poremecaja* Glavna. Na temelju nalaza znanstvenih istrazivanja i klinickih iskustava moze se o zbrinjavanju depresivnih bolesnika zakljuciti: kod laksih i umjerenih unipolarnih depresija nije potreban psihijatrijski niti farmakoloski tretman. Elektrokonvulzivna terapija Kod vrlo teskih depresija. Uskracivanje sna (terapija budnoscu kao dopunski postupak) Djelotvornost je neposredno nakon primjene postupka 60%. Terapija svjetlom Redovnim izlaganjem svjetlu (od 2500 do 10000 luksa) mogu se lijeciti ponajprije sezonske i mjesecne depresije (tj. 5.

pri cemu se odlucuje o kojim ce se sadrzajima razgovarati tokom ovog susreta. a koje ce biti ostavljene za kasnije. njezino okretanje i uvođenje konstruktivnog razvoja. Cilj i zadaca KBT je zaustavljanje depresivne spirale.I) kognitivno – bihevioralna terapija Radi se o strukturiranom. stajalista i spoznaja. s druge. Elementi bihevior terapije Ciljevi koji se nastoje postici pomocu ovih elemenata su: 1. faza: socijalna kompetentnost (igranje uloga. prekidanje stalnog razmisljanja i misli koji se vrte ukrug. osjecaja i ponasanja. odvlacenje paznje na druge sadrzaje 4. otvorenih piranja kojima se bolesnika potice da govori o proturjecnostima i iskustvima koja su suprotna njegovim uvjerenjima. koja se odnose na neposredne izjave bolesnika i pomazu da dođu do novih uvida. te da se za buduce ispitivanje uvjezbaju i pripreme. terapeut koristi tzv. misljenja i djelovanja. ali ne i dominantno. ispitati i provjeriti moguce alternative. igranjem uloga i poticanjem aktiviteta dobivaju se informacije za kognitivne intervencije a) poticanje aktiviteta. Terapeut zadaje zadace i trazi povratne informacije o posljednjem terapijskom susretu ili satu. a. . Pitanja ne smiju udaljavati razgovor s upravo obrađivanog problema. potkrepljujuce aktivnosti. U okretanju spirale koja vodi u depresiju potrebno je pomocu KBR na kognitivinkoj razini i u ponasanju postici promjene koje vode iz disforicnog raspolozenja. stjecanje novih vjestina i mehanizama suocavanja 5. Treba izbjegavati pitanja ciji je moguci odgovor 'da' ili 'ne'. a da ga pri tome ne obezvrjeđuje. precizna pitanja. o povecanju ili ponovnom uvođenju pozitivnih iskustava i aktivnosti. Koriste se kratka. faza: kognitivne tehnike (zahvacanje negativnih misli i stavova. Kada primjeti da ga bolesnik nije dobro shvatio. ako bolesnik o tome sam ne zapocne govoriti. Time se bolesnike navodi da sami razmisljaju o alternativnim stajalistima i nacinima rjesavanja. razbijanje zacaranog kruga 2. 'sokratovski stil pitanja'. faza: imenovanje kljucnih problema i stvaranje terapijskog odnosa 2. o smanjenju prekomjernih kolicine negativnih. faza: poticanje aktiviteta 4. oktriti. Saradnjom između bolesnika i terapeuta nastoje se identificirati problemi. kratkorocne i dugorocne posljedice stavova. opterecujucih dozivljaja. testiranje realiteta. Terapeut zajedno s bolesnikom izrađuje popis prioriteta. izmijenjene atribucije (alternativna tumacenja). razotkriva ili 'tjera u kut'. Faze tretmana: 1. terapeut oblikuje svoja pitanja na neki drugi nacin. Terapeut upotrebljava otvorena pitanja kako bi bolesniku pokazao nesuglasja i nekonzistentnost u njegovim zaključcima.. specificnom i na problem orijentiranom psiholoskom postupku za depresivne poremecaje. pronaci licno vazne.. Terapeut postavljanjem pitanja nastoji odrediti alternativne nacine rjesavanja problema. Kod poticanja aktiviteta radi se.) 5. kao i da te proturjecnosti prepozna i prihvati. navođenje argumenata za i protiv. oblik interakcije koji se sastoji od usmjerenih. s jedne strane. Ponasanje terapeuta u razgovoru u kojem se određuju dnevni red je aktivno. uklanjanje katasrofiziranja. pojasnjavanje povezanosti negativnih misli. strukturiranje vremena pomocu određenih radnji i aktivnosti 3. Terapeut imenuje jedan ili dva kljucna problema bolesnika i trazi od njega povratnu informaciju o tome je li ih dobro shvatio. konkretnom. Temeljna zamisao KBT jest povezanost raspolozenja (osjecaja). Radeci na kognitivnim obrascima. prepoznati individualne (kognitivne) blokade. faza: primjena terapijskog modela 3.

. Kod adolescenata: pesimizam. usmjeren na razumijevanje i savladavanje problema. spremnost na saradnju. orijentiran na uvjezbavanje. izjave o pozeljnom. kritika bez predbacivanja (navođenje smetnji). a bitne metode za promjenu kognitivnih obrazaca su: propitivanje i testiranje realiteta. jer adolescente je vrlo lako zainteresirati za ovaj oblik terapije i vrlo mali broj odustaje prije kraja. traženje i postizanje kompromisa. ali s vrsnjacima u grupi. precjenjivanje i podcjenjivanje. imenovanje prednosti i nedostataka itd. negativna slika vlastitog tijela... Prvi korak u obradi kognitivnih procesa je otkrivanje. jer im je mnogo vaznije njihovo misljenje nego misljenje odraslog terapeuta. Za depresivne adolescente preporucuje se grupni tretman. pridonijeli smo poboljsanju njihove kvalitete zivljenja. preuranjeno zakljucivanje. eksperimentiranje. podrazajima siromasnu situaciju. a kasnije i na temeljna uvjerenja i vjerovanja. Grupna terapija se najvise upotrebljavala prilikom stacioniranog psihoterapijskog lijecenja afektivnih bolesnika. za razliku od farmakolske (koja je dala negativne rezultate). koja dovodi do zasicenja preostalih potkrepljivaca i dodatnog pogorsanja zivotnog polozaja. Pri tome bi bolesnici trebali postepeno nauciti sami na sebi primijeniti tehnike koje u pocetku koristio terapeut. pretjerana generalizacija. Postupak je konkretan. ZATO se radi na izgradnji i povecanju socijalne sigurnosti. odnosno rjesavanja problema. kognitivno preimenovanje. tj. duhovni filter. Grupe u kojima se provodi K-B terapija mogu biti vođene poput otvorenih grupa. emocionalno dokazivanje. mladezi se opcenito sviđa razgovor o buducnosti. opsutanje. TO se radi igranjem uloga i uvjezbavanjem ponasanja. drustveno ponasanje je zakoceno i reducirano. Prilikom neposrednog opazanja ponasanja bolesnika treba se pridrzavati ovih kriterija: 1. sadrzajne komponente (tvrdnje u prvom licu nasuprot neodređenim tvrdnjama. neucinkovite vjestine suocavanja te ovisnicko ponasanje. Ako se pomocu intervencije uspije prosiriti djelokrug zivota starijih osoba. Ova vrsta kursa se pokazala vrlo dobrom. potkrepljivanja pozitivnih nacina ponasanja sagovornika. pretjerivanje. Mijenjanje kognitivnih obrazaca je spor proces. aktivno slusanje. interakcijske sastavnice (slusanje razumijevanje) 5. povlacenje. provjera kriterija. motoricko ponasaje (geste. zamjena uloga. tehnika 'što-ako'. otpor prema pozitivnom. u kojem je uloga terapeuta vise uloga voditelja kursa. strukutriran. verbalne komponente 2. dekatastrofiziranje. a ciljevi su: poticanje povjerenja i otvorenosti. ucenje vjestina i nacina suocavanja. uzimas događaje i stvari osobno). bliskog trenera i usluznog prijatelja. Uce se socijalne vjestine. povratna pitanja (trazenje informacija). opazanje i protokoliranje automatskih misli u podrucju relevantnih i sredisnjih problema. razgovor o konfliktima. dinamikna. Kognitivne metode Kod depresivnih osoba dolazi u određenim podrucjima zivota do razlicitih iskrivljenja u misljenju. razgovor o osjecanjima sagovornika. c) poboljsanje komunikacije među partnerima * pravila interakcije i komunikacije među partnerima. komunikacija i na kraju postizanje uspjeha. prevladavanja psihickih smetnji i prevenciji pretvaranja poremecaja u hronican oblik ili recidiv. parafraziranje. etiketiranje. reatribuiranje. Predlozen je veliki broj kognitivnih tehnika kojima bi se moglo djelovati na utvrđene automatske misli i sadrzaje. drzanje tijela) 4. slozene nasuprot jednostavnim recenicama). Suzeni zivotni prostor pretvara se u jednolicnu. poztivne aktivnosti. neverbalne komponente 3. reducirano samopostovanje. pronalazenje alternativa. izazvanih njihovom bolescu i onime sto su tokom zivota naucili (misljenje sve ili nista.b) povecanje socijalne kompetencije Socijalni kontakti su minimalni. te bolje je prekinuti interakciju nego dopustiti da dođe do sukoba. slaba postignuca. Odlucujuci je sokratovski stil interakcije. poticanje uvida.

U zavrsnoj fazi terapije otvoreno se razgovara o kraju tretmana kao o procesu tugovanja i rastajanja. koje su povezane s depresijom (eksploracija problema. socijalne i interpersonalne odnose i faktore licnosti. nepsihoticne depresije U pocetnoj fazi radi se o prevladavanju simptoma. 8 terap susreta) . uvijek događaju u psihosocijalnom i interpersonalnom kontekstu. alu dobro obrazovanu skupinu terapeuta i jos nije postala dijelom klinicke rutine. utoliko sto se ne postavljaju pretpostavke o uzrocima depresije. utvrđivanje ocekivanja i percepcija. jer se polazi od stajalista da se depresije. priznavanje cinjenice da je taj kraj vrijeme zalosti. Prognosticki nepovoljni uvjeti za primjenu psihoterapije: *depresija koja traje niz godina s brojnim recidivima * brojni raniji pokusaji lijecenja * snazni orijentacija i favoriziranje psihoterapijske terapije * pomanjkanje spremnosti za saradnju * veliki nedostaci u repertoaru ponasanja i kognitivnim resursima * vrlo teske depresije * nikakve ili minimalne promjene (smanjivanje simptoma) tokom prve tri sedmice tretmana (tj. Pocetni susreti s ciljem stjecanja kontrole nad simptomima: socavanje s bolescu (npr.). Pojam depresije na koji se oslanja IPT postulira tri za nastanak depresije odgovorna procesa: nastanak simptoma. Kod bipolarnih poremecaja treba se na prvom mjestu usmjeriti na zivotni i socijalni ritam bolesnika kako bi se moglo preventivno i terapijski brzo djelovati. Zavrsni susreti: proces rastajanja.. depresijom. analiza mogucih alternativa djelovanja i rjesavanja. uspostavljanjem povezanosti između bolesti i interpersonalnog kontkesta pomocu ispitivanja (vrste odnosa.. socijalno je izoliran. bolesniku se namecu misli o samoubojstvu. promjena koju pacijent zeli u odnosu itd) i identifikacija problemnih podrucja. utvrđivanje simptoma. informiranje bolesnika o depresiji i mogucnostima lijecenja. bez pokusaja izazivanja nekih dubokih promjena u strukturi licnosti. bolesniku treba osvjestiti njegove autonomne sposobnosti i znanja. Interpersonalna psihoterapija je jos uvijek ogranicena na malu. Glavna obiljezja interpersonalne terapije: * kratkotrajna ambulantna terapija (12-20 susreta) * sedmicni individualni susreti u trajanju od 50 minuta * rad na sada i ovdje * specifikacija postupaka u terapijskom prirucniku * potvrđena djelotvornost za unipolarne. Opci cilj tretmana jest postici uspjesno ispunjavanje socijalnih uloga i prilagodba na problematicne međuljudske interakcije. Izravan razgovor o kraju tretmana. srednju fazu (4 do 13 susreta) i zavrsnu fazu (14 do 16 susreta).II) interpersonalna terapija Koncepcija IPT je bez teorije. izgradnja novih obrazaca ponasanja). beznađe i poziv u pomoc cesti su motivi samoubojstva): bolesnik ne odbacuje suicidalne zamisli ili pokusaj ubojstva. djeluje potpuno beznadno. Sredisnja faza terapije je usmjerena na tretman aktualnih interpersonalnih teskoca. u tu svrhu koristene terapijske strategije sluze ponajprije rasterecivanju i psihoedukaciji bolesnika. Cilj IPT je ublazavanje depresivnih simptoma i poboljsanje međuljudskih odnosa. bez obzira na biolosku ranjivost ili osobine licnosti. pa cak ni nakon iscrpnog razgovora.. Koncipirana u okviru medicinskog modela IPT se moze primjenjivati sa ili bez istovremenog uzimanja lijekova. Terapijski proces obuhvaca između 12 do 20 sedmica terapijskih susreta.. Pokazatelji akutne suicidalnosti (oslobađanje. koji ukljucuju pocetnu fazu (1 do 3 susreta).

1990-tih. do kojih dolazi zbog upotrebe igala koje nisu sterilne. problemi sa spavanjem i sa apetitom koji prate konzumiranje stimulansa i napadaji koji prate konzumiranje sedativa. nelagoda koja prati konzumiranje opijata. Povlačenje: mučnina. pa do infekcija. Kontekst ponašanja vezanog za uzimanje droge: prisutni ljudi. do oštedenja jetre i bubrega zbog konzumiranja toksičnih tvari. uključujudi HIV i hepatitis. Povezanost životnih stresora i ukupnog nivoa prilagodbe su prikazani na ostalim osama. afektivno stanje (pozitivno ili negativno) i vjerovanja koja osoba ima o sposobnosti da kontroliše uzimanje droge. raspon konzumiranih supstanci. učestalost uzimanja droge. psihoza). Kratki flešbekovi ili trajna psihotična stanja koja uključuju halucinacije i perceptivne distorzije se mogu pojaviti kao pratedi simptomi intoksikacije. nazalno ili intravenozno). efekata koji se pojavljuju kada je droga nedostupna nakon što je organizam naviknut na nju (povlačenje). stupor). kao što su tahikardija i promjene krvnog pritiska. problemi sa spavanjem i apetitom te seksualna disfunkcija. I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između efekata droge koji se pojavljuju odmah nakon uzimanja droge (intoksikacija). anksioznost. Kod konzumiranja svih uličnih droga postoji rizik smrti od namjernog ili slučajnog predoziranja ili trovanja uzrokovanog nečistodama u drogama. U nekim situacijama dovode do velikih nevolja. Simptomi koji prate intoksikaciju i period povlačenja: depresivno raspoloženje. Neke vrste droge. onih povezanih s povlačenjem. povradanje. delirijum. Dok se zloupotreba droge odnosi na uzimanje droge koje vodi do osobne ozljede. Svaka droga dovodi do karakteristične intoksikacije i sindroma povlačenja. dovode do abnormalnosti tokom intoksikacije i povlačenja. iritabilnost i bijes te anksioznost. bolovi u mišidima. široko korišteni halucinogeni su uključivali LSD i MDMA. posebno halucinogeni. . vrijeme. ovisnost o drogama se odnosi na one situacije u kojima postoji kompulzivni obrazac konzumiranja droge. lokacije. Halucinacije i perceptivne distorzije koje se dešavaju tokom intoksikacije nisu uvijek ugodne. uključujudi hepatitis i HIV te oštedenja jetre i bubrega. aritmije ili dehidracija)i fizički problemi povezani sa sniženim uzbuđenjem (npr. fiziološko stanje. Fiziološke karakteristike zloupotrebe opojnih droga mogu se grupisati na one povezane s intoksikacijom. Pratedi simptomi intoksikacije: iscrpljenost. Fiziološki efekti Intoksikacija: fizički problemi povezani sa povišenim uzbuđenjem( npr. a na osnovu slijedeca tri parametra: * ponašajni obrazac zloupotrebe droge * posljedice droge kad je konzumirana ili kad je nedostupna i * vrsta droge koja je konzumirana. I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između ovisnosti o drogama i zloupotrebe droge. u DSM-IV i ICD-10 problemi povezani sa drogama su klasificirani na Osu 1.ZLOUPOTREBA DROGE Da bismo razumjeli izvanrednu složenost definisanja i klasifikacije problema povezanih sa drogom. koji moze uključivati fiziološke promjene koje prate pojave tolerancije i povlačenja. Za vrijeme intoksikacije: strah i anksioznost povezani sa neočekivanim efektima droge (uglavnom halucinogenima). Postoji širok izbor medicinskih komplikacije povezanih s zloupotrebom opojnih droga i to u rasponu od ozljeda u stanju intoksikacije. Dugoročne medicinske komplikacije: trovanje i predoziranje. načini uzimanja droge (oralno. Stimulansi i halucinogeni mogu dovesti do fizioloških promjena povezanih s povišenim uzbuđenjem. dužina uzimanja droge. količina konzumiranih supstanci i promjene u obrascu ponašanja tokom vremena. *Klinička slika zloupotrebe droge* Ponašanje Ponašanje vezano za uzimanje droge: godina početka uzimanja. one koje slijede trovanja. te efekata koji dovode do određenih tipova simptoma (npr. one koje prate razvoj ovisnosti i medicinskih komplikacija koje proizlaze iz zloupotrebe droga. dehidracija. infekcije. i uglavnom su doživljeni kao neugodni.

ovisnosti i pojavi povlačenja.) *Etiološke teorije* Mnoga objašnjenja zloupotrebe droge se mogu svrstati u 7 kategorija: Prvo. uloga društvenih faktora kao što su socijalni nedostatak. 1. toleranciji. kao zamjena za ulične opijate. norme susjedstva vezane za upotrebu i zloupotrebu droge. Šesto. Teorije intrapsihičkog deficita Mnoge hipoteze govore o zloupotrebi droge u terminima specifičnih intrapsihičkih ranjivosti i deficita. Bioloske Hipoteze temperamenta: Prema hipotezama temperamenta mladi koji razviju probleme sa drogom i alkoholom to čine zbog određenih karakteristika temperamenta. traženje podražaja i nizak nivo izbjegavanja ozljeda u adolescenciji. (Zloupotreba droge se događa u komorbiditetu sa psihološkim problemima kao što su poremedaji ponašanja. Ovaj porast doze dovodi do psihološke ovisnosti i povezanih fenomena neugodnih i opasnih simptoma povlačenja kada je uzimanje droge naglo prekinuto. ovisnosti i povlačenja. koji su dijelom biološki uvjetovani i koji ih predisponiraju da razviju tu vrstu problema. i na ulogu psiholoških mehanizama u razvijanju tolerancije. Interpersonalna prilagodba . Kao podrška ovim hipotezama. teorije višestrukog rizika ističu važnost uloge faktora na biološkoj. na karakteristike temperamenta koje su strogo genetski determinisane. hiperaktivnost. .one koje podvlače akademski neuspjeh. 2. Međutim. Farmakološke teorije su izvijestile o razvoju metadonskih programa. važnije su one koje ističu važnost stresa i procesa suočavanja. psihološkoj i socijalnoj razini u etiologiji zloupotrebe droge. Drugo.konflikt između adolescenta i roditelja . te dostupnost droge. teorije intrapsihičkog deficita koje ističu važnost osobne ranjivosti u razvoju obrazaca ponašanja povezanih sa uzimanjem droge. Simptomi koji prate intoksikaciju: kratki fleš-bekovi i produžena psihotična stanja (sa halucinogenima i nekim stimulansima). poremedaji raspoloženja.socijalna izolacija . teškode sa učenjem. Kod tolerancije je potrebno postepeno povedanje količine droge kako bi se dogodila intoksikacija. predstavlja glavni dio socijalnih teorija zloupotreba droge.Percepcija Za vrijeme intoksikacije: halucinacije (sa halucinogenima i nekim stimulansima). biološke teorije zloupotrebe droge koje se fokusiraju na specifične genetske predispozicije.konflikt sa maloljetničkim pravosudnim sistemom . teorije obiteljskih sistema koje ističu važnost roditeljskog ponašanja vezanog za drogu. šizofrenija i bulimija. Peto. U ovim programima se mladima koji su razvili ovisnost o opijatima prepisuje dnevna doza metadona. Trede. Četvrto. i one koje se bave nedostatkom autonomije u procesu formiranja identiteta. teorije promjene nude objašnjenja o tome kako dolazi do oporavka ili recidiva u uzimanju droge. anksiozni poremedaji. Pokušaj da se izbjegnu ovi simptomi povlačenja dovodi do daljnjeg uzimanja droge.konflikt sa zdravstvenim sistemom. Kognicija Smanjeno kognitivno funkcionisanje i nisko akademsko postignude. težak temperament u ranom djetinjstvu. I na kraju.uključivanje u društvo vršnjaka koji konzumiraju drogu . su dosljedno povezani sa zloupotrebom droge Tolerancija i ovisnost: Farmakološke teorije raspravljaju o uobičajenom uzimanju droge. kognitivno-bihevioralne teorije koje podvlače važnost određenih procesa učenja u genezi problema povezanih s drogom. Farmakološke teorije su dovele do uključivanja detoksikacije u programe odvikavanja za mlade koji su razvili ovisnost o drogi. stila roditeljstva i obiteljski obrazac ponašanja u etiologiji i održavanju zloupotrebe droge.konflikt između adolescenta i nastavnika .

kako bi regulisali negativne afekte. Borba za autonomiju Nedostatak stabilnog identiteta u adolescenciji je normalni intrapsihički deficit. Prema ovom stajalištu. koristedi okvir teorije klasičnog uvjetovanja. loše roditeljske vještine ili široku dezorganiziranost unutar obitelji u etiologiji i održavanju zloupotrebe droga. . i prisustvo prijetnje koja se javlja usljed tanzicijskih životnih događaja kao što je napuštanje doma. empirijske studije pokazuju da vedi broj takve djece također zloupotrebljava droge u odnosu na porodice u kojima roditelji ne zloupotrebljavaju droge.. te se okredu zloupotrebi droge kao alternativnom načinu života. Alternativno. Bihevioralne teorije Bihevioralne teorije se fokusiraju na ulogu procesa operantnog i klasičnog uvjetovanja na održavanje zloupotrebe droge. konflikte roditelj-dijete. veda je vjerojatnoda da de dodi do zloupotrebe droge gdje su neki ili svi od tih faktora prisutni u vezi s drugim faktorima rizika. U skladu sa hipotezom. određeni uvjetovani podražaji ili znakovi iz okoline izazivaju simptome susprezanja i želju za drogom (uvjetovani odgovor). Erikson smatra da je uključivanje u subkulturu tinejdžera koji koriste drogu jedan od širokog izbora životnih stilova koji se istražuju u potrazi za vlastitim identitetom. istraživanje posljedica i opasnosti od kontinuirane upotrebe droga koje smanjuje njihovu mod pozitivnog potkrepljivača i određenje pozitivnog potkrepljenja za alternativne oblike ponašanja u odnosu na ona koja prate zloupotrebu droga. Zloupotreba droga od strane roditelja: Za obitelji gdje roditelji zloupotrebljavaju droge. tako da droge gube mod negativnog potkrepljivača. uloga i rutina. nedostatak jasne komunikacije. granica. nedostatak dosljednog roditeljkog nadzora i nedostatak dosljednih posljedica za kršenje pravila vode u početku eksperimentiranju sa drogama. hijerarhije. kod mladih koji su doživjeli seksualno zlostavljanje ili izlaganje nekim drugim traumatskim događajima droge konzumirane da bi se farmakološki potisnule intruzivne misli i afekti povezani sa traumom. negativnim potkrepljennjem kada droge sprečavaju simptome susprezanja. Teorije obiteljskih sistema Teorije obiteljskih sistema naglašavaju zloupotrebu droga od strane roditelja. djeca koja imaju teškode u školi ne razvijaju težnje za postizanjem akademskih uspjeha. poput roditeljske zloupotrebe droga ili devijantne grupe vršnjaka. droge su konzumirane da se izbjegnu negativna afektivna stanja koja proizilaze iz štetnih formativnih iskustava. U skladu sa ovim tvrdnjama. su teškode sa učenjem. intervencije se baziraju na razješavanju pitanja ili proradi negativnih emocija koje podupiru konzumiranje droge. koji se vode kao bezuvjetni podražaji. Teorije klasičnog uvjetovanja: Wilker je. Teorije operantnog uvjetovanja: Solomon smatra da se zloupotreba droge u početku održava pozitivnim potkrepljkenjem koje je u vezi sa pozitivnim učincima droga na raspoloženje i kasnije u slučaju pojave ovisnosti. Još jedan intrapsihički deficit koji je predložen kao predisponirajudi za mlade da počnu zloupotrebljavati drogu. pravila. te sticanjem autonomije od roditelja. 4. bili na neki način u vezi sa simptomima susprezanja. a potom redovnom korištenju droga. međuroditeljske konflikte. kao što je Eriksonova. Postoji također malo dokaza da određene poteškode u učenju ili potraga za odraslim identitetom neizbježno vode do zloupotrebe droge. Prema ovom gledištu. nedostatak emocionalne kohezije. Unutar takvih neorganiziranih obitelji upotreba droge može imati organizirajudu funkciju. 3. grubog razvoj superega. tretman se može bazirati na pomaganju mladima da razviju druge. ponudio objašnjenje za relaps poslije detoksikacije kod ljudi koji su razvili toleranciju i ovisnost. manje štetne strategije suočavanja. Roditeljski stil: Teorije koje objašnjavaju zloupotrebu droga u terminima roditeljskog stila smatraju da nedostatak jasnih pravila koji sprečavaju korištenje droga. nezadovoljene potrebe za pripadanjem. Druga varijacija hipoteze instrapsihičkog deficita je da su. prema nekim teorijama životnog razvoja. te niskog samopoštovanja. zbog toga što su u prošlosti ovi znakovi. psihoanalitički teoretičari smatraju da nizak nivo brige i visok nivo kriticizma od strane roditelja u razdoblju ranog djetinjstva može dovesti do nesigurne privrženosti. Međutim. Programi tretmana koji počivaju na ovoj formulaciji uključuju početnu detoksikaciju. Obiteljska dezorganiziranost: Neke teorije su raspravile pitanje da adolescentna zloupotreba droga nastaje kao dio šireg obrasca obiteljske deorganiziranosti koja uključuje roditeljske psihološke probleme.Stres i suočavanje kroz samopomod (samoliječenje) Npr.

7. Permisivno roditeljstvo. Pozitivni stavovi o upotrebi droga. Teorije višestrukog rizika Teorije višestrukog rizika smatraju da biološke i psihološke karakteristike. Bračna nesloga i nasilje. tvrde da je pet glavnih kategorija faktora uključeno u održavanje simptoma. Socijalna nepogodnost. . Obiteljska dezorganiziranost. Specifične poteškode učenja. Kriminalne aktivnosti roditelja. otuđenje i dostupnost droga su osnovne varijable uključene u važnije sociološke teorije zloupotrebe droga. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. 6. Prochaska i sur. nego procesu oporavka i relapsa. Okolinski predisponirajudi faktori Faktori odnosa roditelj-dijete u ranoj dobi: Problemi privrženosti. Učinkovita terapija ovisnika koristi jednu od tri strategije nakon što je osoba prošla kroz fazu akcije. Indiferentno roditeljstvo Izloženost obiteljskim problemima u ranoj dobi: Zloupotreba alkohola i droga od strane roditelja. Zlostavljanje. Autoritarno roditeljstvo. *Predisponirajudi rizični faktori*(Lični i okolinski faktori mogu predisponirati mlade za razvoj zloupotrebe droga) 1. Interpersonalni konflikti. faktori unutar vršnjačke grupe. Obiteljski konflikti i Intrapsihički konflikti. Separacija. Težak temperament. Nisko samopoštovanje i Vanjski lokus kontrole. ne etiologiji.5. Jedna od implikacija jeste da medijske kampanje koje mogu modificirati norme vezane uz uzimanje droga mogu biti i učinkovite u smanjenju zloupotrebe droga. i obilježja šireg društvenog konteksta unutar kojeg mlada osoba živi mogu doprinjeti razvoju i održavanju zloupotrebe droga. Nedosljedno discipliniranje. medijske kampanje sa težnjom smanjenja zloupotrebe droga dale su dvosmislene rezultate. Odrastanje u instituciji *Precipitirajudi faktori*                Dostupnost droga Znatiželja u vezi sa drogama Vršnjački pritisak za konzumiranje droga Želja za kontrolom negativnih raspoloženja uz pomod droga Akutni stresni događaji Bolest ili povreda Zlostavljanje Maltretiranje Gubici Važni životni tranzicijski događaji Mijenjanje škole Prekidi prijateljstava Razdvajanje ili rastava roditelja Nezaposlenost roditelja Mijenjanje mjesta stanovanja i Finansijske poteškode. Nažalost. Socijalne norme: Široko stajalište jeste to da socijalne norme mogu pridonijeti razvoju zloupotrebe droga. Licni predisponirajudi faktori Psihološki: Problemi ponašanja. 2. Ovih pet faktora je hijerarhijski organizirano. Sociološke teorije Socijalna nepogodnost. Ti faktori su: Situacijski faktori. Emocionalni problemi. Psihološki problemi roditelja. Nedostatak intelektualne stimulacije. s tim da su oni više na hijerarhiji podložniji promjeni od onih koji su niže. Te teorije su Prochaskina teorija procesa promjene i Marlatt i Gordonova teorija prevencije relapsa. Maladaptivne kognicije. Teorije oporavka i relapsa Dvije bitne teorije o zloupotrebi droga pridaju važnost. faktori obiteljskog okruženja. Stresni događaji u ranoj dobi: Gubici. Devijantni brada i sestre.

Disfunkcionalne strategije suočavanja. Funkcionalne strategije suočavanja. Licni održavajudi faktori Biološki faktori: Psihološka ovisnost. HIV i hepatitis (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga) Ponašanje: Akademski i problemi na poslu (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga). Loša mreža socijalne podrške. Psihološki faktori: Visok IQ. Autoritativno roditeljstvo. Sigurni unutrašnji modeli izgradnje odnosa. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. Jasna obiteljska komunikacija. Unutrašnji lokus kontrole. Obrazovna okolina sa nedostatnim nadzorom. Niska samoefikasnost. Slabe mogudnosti zapošljavanja. Okolinski zaštitni faktori Faktori tretmanskog sistema: Obitelj prihvata postojanje problema. Odsustvo oca i Bračna nesloga. Faktori obiteljskog sistema: Sigurna privženost u odnosu roditelj. Visok stres unutar obitelji. Nisko samopoštovanje. 2. Lak temperament. Porodica ne priznaje formulaciju problema i plan tretmana. Funkcionalne strategije suočavanja. Uključenost oca i Visoko materijalno zadovoljstvo. Faktori obiteljskog sistema: Roditelji pojačavaju zloupotrebu droga koristedi ih i sami. Haotična porodična organizacija. Nezreli mehanizmi odbrane i Disfunkcionalne strategije suočavanja. Visoke stope kriminala. Pripadnost vršnjačkoj grupi korisnika droga. Vanjski lokus kontrole. Faktori socijalne mreže: Stalna dostupnost droga. Niska samoefikasnost. Zbunjujudi obrasci komunikacije. Zreli mehanizmi odbrane. Optimističan atribucijski stil. Fleksibilna obiteljska organizacija. Obitelj je predana rješavanju problema.dijete. Nedostatak koordinacije između uključenih stručnjaka. Faktori roditelja: Neadekvatno znanje o zloupotrebi droga. Dobra koordinacija među stručnjacima. Zreli mehanizmi odbrane. Okolinski održavajudi faktori Faktori tretmanskog sistema: Obiteljski problemi poricanja. Visoka samoefiaksnost. Socijalna nepogodnost. Kognitivne distorzije. Visoko samopoštovanje. Optimističan atribucijski stil. *Zaštitni faktori* 1. Obitelj se ranije nosila sa sličnim problemima. Obitelj prihvada formulaciju problema i plan tretmana. Obiteljska ambivalentnost u vezi s rješavanjem problema. Nezreli mehanizmi odbrane. Nedosljedno discipliniranje.*Održavajudi faktori* 1. Faktori socijalne mreže:     Dobra mreža socijalne podrške Niska razina stresa unutar obitelji Pozitivna obrazovna okolina Visok socioekonomski status . Neposvedena interakcija između roditelja i djece karakterizirana nedostatkom privrženosti u odnosu i nedostatkom roditeljskog nadzora. 2. Precizna očekivanja u vezi sa uzimanjem droga. Uključenost u sistem pravde s obzirom na krađe ili upotrebu droga. Nesigurni unutrašnji modeli za izgradnju odnosa. Triangulacija. Licni zaštitni faktori Biološki faktori: Dobro fizičko zdravlje. Unutrašnji lokus kontrole. Pozitivna uvjerenja o korištenju droga. Obitelj se nije ranije susretala sa sličnim problemima. Visoko samopoštovanje. Visoka samoefikasnost. Depresivni ili negativni atribucijski stil. Faktori roditelja: Dobra prilagodba roditelja. izražavajudi pozitivan stav o upotrebi droga i toleriraju njihovu upotrebu.

4. Potrebno je iznijeti niz opcija tretmana i odrediti preferirani tretmanski plan. 3. Intervencija unutar obitelji ima za cilj smanjiti zloupotrebu droge uključivanjem obitelji u tretman i pomaganjem članovima obitelji da promijene obrasce funkcioniranja koji održavaju i u kojima je nastao problem zloupotrebe droge. distrakciju. šire lokalne i kooperativne mreže. Proces uključivanja počinje sa bilo kim ko dođe zabrinut za adolescenta tražedi izlaz. socijalnih usluga. su zaključili da je multisistematični pristup zloupotrebi droge. izbjegavanje i traženje socijalne podrške. Liddle i sur. sudstva. Takvi uključuju davanje samo činjeničnih informacija. obrazovanja. davanje činjeničnih informacija zajedno sa zastrašivanjima i pozivanjem na moral i predlaganje alternativnih interpersonalnih ili rizičnih aktivnosti koje adolescente mogu prirodno oraspoložiti umjesto oraspoložujudeg efekta droga. Rizične su one situacije u kojima postoji visok stres. Ova mreža treba uključivati stručnjake i predstavnike iz područja zakonodavstva. zdravstvenih usluga. 2. . kao zamjena za obiteljske obrasce koji su održavali problem uzimanaja droge. smanjena volja i veda dostupnost droga i mogudnost njihove upotrebe. a da se potom raspravlja o i uvode alternative uzimanju droge. uključujudi intervencije unutar obitelji i individualnu terapiju. psihometrijske i fizičke procjene u koherentno objašnjenje etiologije i održavanja adolescentovog problema uzimanja droge. psiholog ih obavještava o tome da osoba mora prvo prestati sa konzumiranjem droga kako bi tretman bio efikasan . Mnogi roditelji su paralizirani osjedajem krivice i vide tretman unutar obitelji kao proces kažnjavanja roditelja.Formulacija Nakon procjene potrebno je načiniti formulaciju koja integrira i sistematizira značajne informacije iz intervjua. Strategije nošenja uključuju pozitivno razmišljanje. Centralna pretpostavka intervencije unutar obitelji je da se zloupotreba droge održava neadekvatnim obrascima obiteljskog funkcioniranja. organizacije za samopomod itd. Komorbiditet treba uzeti u obzir i potrebno je objasniti vezu tih problema sa problemom uzimanja droge. tretman se može prekinuti. Učinkoviti tretmanski programi koji se provode unutar obitelji za adolescente koji zloupotreblajvaju drogu uključuju sljedede procese koji se preklapaju i mogu se konceptualizirati kao faze terapije: 1. 5. Psiholog mora iznadi način kako da smanji krivicu i u isto prijeme promiče važnost učešda obitelji u tretmanu. Prevencija relapsa podrazumijeva identificiranje situacija koje mogu dovesti do relapsa i pomaganje adolescentu i članovima porodice u razvijanju samopouzdanja u strategije nošenja sa ovim situacijama. Često ovaj osjedaj krivnje raste kako roditelji postaju svjesniji da obrasci obiteljske interakcije održavaju ponašanje konzumiranja droga. Tretman Pregledom metodološki dobro osmišljenih studija. Prevencija Mnogi pristupi preveniranju zloupotrebe droga pokazali su se neučinkovitim. dječije zaštite. Prevencija relapsa je ključna u ovom procesu. Trebaju se specificirati predisponirajudi. Oslobađanje od konzumiranja uličnih droga: Kada obitelj pristane prisustvovati tretmanu. Završetak tretmana: Nakon stabilnog perioda u kojem adolescent više ne konzumira droge i u kojem su uspostavljene nove rutine unutar obitelji. ne obrnuto. Faza uključivanja u tretman: Tokom ove faze cilj je stvoriti dobru radnu saradnju sa dovoljnim brojem članova obitelji koji trebaju adolescentu pomodi da promijeni svoje ponašanje vezano uz uzimanje droge. precipitirajudi i održavajudi faktori. kao i naglasiti snage i protektivni faktori pojedinca. Preventivne intervencije koje najviše obedavaju jesu školski programi uvježbavanja vještina u kombinaciji sa lokalnim roditeljskim programima uvježbavanja koji se sprovode unutar multiprofesionalne. Ovaj plan treba imati u cilju izmjenu adolescentovog obrasca uzimanja droge kroz bavljenje važnim održavajudim faktorima i osiguravanjem osobnih i obiteljskih snaga. Obiteljska reorganizacija: Glavni zadatak obiteljske reorganizacije je prekinuti obiteljske obrasce interakcije koji su doveli do i održavaju adolescentovo ponašanje povezano sa uzimanjem droga. najučinkovitiji tretman dostupan za adolescente koji zloupotrebljavaju drogu. Potrebno je razviti pravila i smjernice za praksu unutar ovako organizirane mreže kako bi se smanjila dostupnost droga i tretirali mladi ljudi u početnoj fazi njihovog konzumiranja droga. Potrebno je jasno utvrditi da li je problem uzimanja droge samo prolazno eksperimentiranje ili više utaban obrazac navike korištenja droge. Suočavanje sa poricanjem i stvaranje konteksta za životni stil bez droge: Za adolescente koji su razvili identitet i životni stil temeljen na orijentaciji ka drogama od velike je važnosti da učestvuju u programima samopomodi (Nar-Anon). loše raspoloženje.

Rasirenost: Pretpostavlja se da oko 8% svih ambulantnih psihijatrijskih bolesnika pati od stanja anksioznosti. Beck tvrdi da u stanjima anksioznosti osobe sistemski precjenjuju opasnost koja postoji u određenoj situaciji. to su cesto i jedini simptomi o kojima bolesnik govori sa lijecnikom opce prakse. oni cesto i dalje sumnjaju u psiholosku prirodu svojih simptoma. koje anksiozna stanja pokusavaju tretirati tako da bolesnicima pomazu identificirati. Bolesnici sa stanjima anksioznosti u intervjuima govore o mislima i predodzbama koje pokazuju da oni u postojecim okolnostima percipiraju znatnu opasnost. proljev. slabost. teskoca s gutanjem) jako izrazeni.pa dok ti bolesnici dođu do psihijatra. evaluirati i modificirati nerealisticne procjene opasnosti i ponasanja koja bi mogla odrzavati te procjene. Takva precjenjivanja automatski i refleksno aktiviraju ''program anksioznosti''. kao pripreme za bijeg. drhtanje. napadi vrucine ili hladnoce. Vecina tih događaja ukljucuje prijetnju neke buduce krize. koji se pojavljuje sasvim nenadano i pracen je razlicitim uznemirujucim tjelesnim osjetima. trzaji. nemir. Vazne interpretacije ili kognicije za anksioznost odnose se na percipiranu fizicku ili psihosocijalnu opasnost. sto je vise od fobija (3%) ili OKP (1 do 2%). ti su bolesnici potpuno smireni. pa je njihova anksioznost razumljiva reakcija na netacne percepcije. U drugom obliku anksioznog stanja glavni je problem nerealisticna ili pretjerana anksioznost i zabrinutost zbog razlicitih zivotnih okolnosti. . Kognitivni modeli stanja anksioznosti Sredisnja ideja u kognitivnim modelima emocionalnih poremecaja jest da za nastanak negativnih emocija. Misli vezane za ovaj oblik se uglavnom vrte oko nesposobnosti suocavanja. suha usta. vec ocekivanja ljudi i njihove interpretacije tih događaja. Taj program cini niz reakcija koje smo naslijedili iz nase evolucijske proslosti. Glavni problem kod prvog su ponavljajuci napadi panike koji se pojavljuju neocekivano i u gotovo bilo kojoj situaciji. razdražljivost i osjecaj osobe da se nalazi na rubu zivcanog sloma. drhtanje i osjecaj nestvarnosti.. strahova u vezi sa nastupom ili izvođenjem nekog zadatka i difuznih somatskih tegoba. znojenje. vrtoglavice. otezano gutanje. Te reakcije ukljucuju: 1) promjene u pobuđenosti autnomnog NS. borbu ili padanje u nesvijest 2) inhibiciju postojeceg ponasanja i 3)selektivno pregledavanje okoline s obzirom na moguce izvore opasnosti. Kad su tjelesni simptomi (poput lupanja srca. ali u mijesanim anksioznim i depresivnim stanjima ti događaji cesto imaju element gubitka. Kada ne dozivljavaju napade panike. Pocetak poremecaja: Panicni poremecaji obicno zapocinju naglo.ANKSIOZNA STANjA Naziv 'anksiozno stanje' odnosi se na prodornu anksioznost koja nije ogranicena na određene vanjske situacije i nije povezana s dosljednjim i opseznim izbjegavajucim ponasanjem koje je karakteristicno za fobije. najcesce u srednjim ili kasnim dvadesetim godinama. 2. Te tjelesne promjene ukljucuju ostajanje bez daha. To je opazanje dovelo do ravoja k-b terapija. među kojima su misicna napetost. Tipovi anksioznih stanja 1. Nacin prezentacije: Neki bolesnici koji pate od anksioznih stanja ne prepoznaju svoje probleme kao vezane uz anksioznost. znojenje. koja nije vezana uz predviđanje napada panike. ubrzano lupanje srca. a osobe sa obje vrste anksioznosti cesto trebaju i obje vrste tretmana. anticipiranja negativnih ocjena dobivenih od drugih. međutim vecina ipak između napada ostaje u određenoj mjeri anksiozna. ljutnje ili tuge. Napad panike se sastoji od snaznog osjecaja straha ili nadolazece propasti. mucnina. navale topline/ hladnoce. bol u grudima. Ova dva tipa anksioznih stanja grubo odgovaraju DSM-III R kategorijama panicnog poremecaja i generaliziranog anksioznog poremecaja. nisu odgovorni događaji kao takvi. Uz tu se anksioznost moze vezati sirok raspon razlicitih tjelesnih simptoma. Za oba poremecaja uobicajeno je u vrijeme njihova pojavljivanja postojanje stresnih zivotnih događaja. koje su bile namijenjene nasoj zastiti od opasnosti u prmitivnoj okolini. Postoje neke razlike u tremanima koji se koriste za ova dva oblika anksioznosti.. poput anksioznosti.

Neki bolesnik primjeti lupanje srca. 'ako me svi ne vole. Vjerovanja ili disfunkcionalne pretpostavke ukljucene u generaliziranu anksioznost jako se razlikuju. izbjegavanje potkrepljuje negativne interpretacije. *Kognitivni model panike* Kognitivni model panike navodi da osobe dozivljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da sirok raspon tjelesnih promjena interepretiraju na katastrofican nacin. Taj unutarnji fokus paznje omogucava im zamjecivanje osjeta ili promjena kojih mnogi drugi ljudi ne bi bili svjesni. *Kognitivni model generalizirane anksioznosti* Prema ovom modelu pojedinci dozivljavaju snaznu anksioznost zato sto ih njihova vjerovanja o sebi i svijetu cine sklonima interpretiranju sirokog raspona situacija na prijeteci nacin. bihevioralni i kognitivni simptomi anksioznosti. Taj strah izaziva povecanje tjelesnih reakcija i tako se sve krece u zacaranom krugu koji kulminira u napade panike. Razine kogncije Unutar kognitivnih modela emocionalnih poremecaja razlikuju se dvije razine poremecenog misljenja: NEGATIVNE AUTOMATSKE MISLI su one misli ili predodzbe koje su prisutne u specificnim situacijama kad je osoba anksiozna. Drugo. Prvo. Zbog tog reciprocnog odnosa između percipiranje opasnosti i simptoma anksioznosti. Kada je osoba jednom stekla sklonost katastroficnom interpretiranju tjelesnih reakcija. Sirok raspon podrazaja moze izazvati napade panike. znacajan dio kognitivno-bihevioralne terapije je posvecen strahovima koji pobuđuju somatski. DISFUNKCIONALNE PRETPOSTAVKE I PRAVILA su opca vjerovanja pojedinaca o svijetu i sebi. odgovornosti. dolazi do daljnjeg porasta straha. ali se vecina krece oko pitanja prihvacanja. onda sam bezvrijedan'. Smatra se da su disfunkcionalne pretpostavke i pravila nauceni rano u zivotu. ali su cesce unutarnji (misli. postaju pretjerano pobuđeni i ponovo pregledavaju i slusaju svoje tijelo. Kad nekog brine drustvena evaluacija. paznja bolesnika je selektivna i usmjerena na aspekte situacije koji za njih znace opasnost. poput naglog ustajanja (vrtoglavica). moze pomoci da se dovedu i pitanje bolesnikove katastroficne interpretacije.Kada opasnost ili prijetnja proizlazi iz pogresne percepcije. interpretiraju na katastrofican nacin. U slucaju napada panike kojima ne prethodi razdoblje povecane anksioznosti. neki se napadi pojavljuju 'iz vedra neba'. koje odrzava njihova negativna uvjerenja. U oba se slucaja pretpostavlja da je kljucni događaj kriva perecepcija tjelesnih reakcija i osjeta. kompetentnosti. Npr. sto dovodi do jos vece anksioznosti i drhtanja. Kad je jednom osoba razvila generaliziranu anksioznost. Ti podrazaji mogu biti vanjski (poput situacije u kojoj je osoba vec prije dozivjela napade panike). promjene u paznji i ponasanju dodatno pridonose odrzavanju problema. kontrole i samih simptoma anksioznosti ('Moram uvijek biti smiren'). one cesto bivaju interpretirane kao dodatni izvor opasnosti. Bolesnici s generaliziranom anksioznoscu ne pokazuju dosljedno izbjegavanje specificnih vanjskih situacija. sto uzrokuje niz zacaranih krugova koji odrzavaju ili povecavaju anksioznu reakciju. . međutim oni se cesto bave suptilnijim i manje dosljednjim oblicima izbjegavanja. Nekim napadima panike prethodi razdoblje povecane anksioznosti. koja ih cine sklonima da određene situacije interpretiraju na izuzetno negativan i disfunkcionalan nacin. odmah prekida da radi nesto). koji izazivaju anksioznost. ali identificiranje onog sto prethodi spontanom napadu. predodzbe ili tjelesni osjeti). kad osoba uopce nije anksiozna. pa mogu biti u stanju mirovanja dok se neki specifican događaj s njima ne ispreplete. ruka koja drhti moze se smatrati indikatorom prijeteceg i nadolazeceg gubitka kontrole. određeni oblici izbjegavanja odrzavaju bolesnikove negativne interpretacije (npr. tada dva dodatna procesa doprinose odrzavanju panicnog poremecaja. Ako se ti osjeti. pa to izbjegavanje sprecava da nauce kako su simptomi koje dozivljavaju bezazleni. umjesto toga. moze za vrijeme razgovora sa poznanicima imati negativnu negativnu automatsku misao: 'oni misle da sam dosadan'. U situacijama koje se percipiraju kao prijetece. pogresno interepretirane tjelesne reakcije izazvane su ili razlicitim emocionalnim stanjima (ljutnja) ili nekim bezazlenim događajem. Umjesto da imaju korisnu informaciju. bolesnici zbog toga sto ih neke tjelesne reakcije plase. Tako npr. tada su reakcije aktivirane programom anksioznosti neprimjerne postojecoj situaciji.

prijasnji tretman (vrste. *Primjerenost za tretman* Kognitivno – bihevioralna terapija prikladna je za vecinu bolesnika sa stanjima anksioznosti. Dnevnicki zapisi 3. popis situacija u kojima se problem najvjerovatnije pojavljuje/ je najtezi 3. pocetni tok Lijekovi (propisani i nepropisani). poput akutne psihoticne reakcije ili velike depresije. licne jake strane i prednosti. stavovi i ponasanja drugih 6. vjerovanja o uzrocima problema 7.*Procjena* u nekoliko koraka: Kratak opis problema. Procjene vjerovanja (Jedan od glavnih ciljeva kognitivno – bihevioralne terapije je pomaganje bolesnicima da dovedu u pitanje svoja iracionalna vjerovanja i pogresne interpretacije). bihevioralni eksperimenti (tamo gdje je prikladno) 8. Za bolesnike koju su neprestano pod utjecajem droga ili alkohola. modulatori (stvari koje problem cine laksim ili tezim) 5. aktivno i pasivno) 4. neke bihevioralne eksperimente ce mozda trebati prilagoditi bolesnicima koji istovremeno pate i od neke tjelesne bolesti. . Međutim. izbjegavanje (situacije i aktivnosti. za svaki problem: 1. Kada se cini da je anksiozno stanje sekundarno uz neki veliki psihijatrijski poremecaj. uspjesnost). tada najprije treba tretirati primarni poremecaj. drustvene i finansijske okolnosti *Motrenje napretka* 1. detaljan opis nedavnih prilika u kojima se problem pojavio/ bio najvise izrazen a)situacija b) tjelesne reakcije c) kognicije d) ponasanje 2. Standardizirani upitnici (Beckov upitnik anksioznosti i Beckov upitnik depresije) 2. bilo bi dobro prije pocetka kognitivno – bihevioralne terapije provesti program DETOKSIKACIJE.

iako bolesnici cesto uviđaju da to nije racionalno. stecenim neposrednim ili posrednim uvjetovanjem (kad se strah uci opazanjem straha drugih ljudi) ili prijenosom informacija i/ili uputa. One odrzavaju problem. drhtanje. dok u socijalnim fobijama nema razlika između muskaraca i zena. DSM III razlikuje dvije vrste agorafobicara: one s napadima panike i bez njih. za fobicne osobe je neuobicajeno da opisuju samo jedan traumatski događaj. c) subjektivni: zakljucuje se na temelju bolesnikovih verbalnih izjava i ponasanja. jer produzavaju i povecavaju uznemirenost. ili u dobi od 30 godina. Fobije su ceste u ranom djetinjstvu. Vrste fobija 1. JEDNOSTAVNA FOBIJA: je ogranicena na objekt straha ili na jednu situaciju (npr. Kod odraslih osoba. Agorafobije se odnose na skup situacija. kojem pripisuju pocetak poremecaja. U socijalnim fobijama su narocito vazne uznemirujuce misli. mogu se smisleno svrstati u tri vrste: a) fizioloski: obuhvacaju sve osjete i tjelesne promjene koje mogu biti prisutne ako je. neko upravo izbjegao smrt pod gumama auta: brzo disanje. kod agorafobicara ima 80% zena. na primjer. a reakcije su. izgubiti kontrolu. Po definiciji je fobicni strah neproporcionalan izvoru opasnosti. velike trgovine. neprikladne. fobije su nesto cesce kod zena. dok socijalne fobije obicno pocinju u kasnoj adolescenciji. jer se usredotocuju na strah od događaja koje se ne moze opazati. onesvijestiti se ili kolabirati. poput opreza i izbjegavanja situacija koje izazivaju strah. Agorafobicari mogu padati u paniku ili se bojati da ce. brzo uklanjanje ili trenutacno kocenje na licu mjesta. Za uspjesno lijecenje fobija zasigurno nije nuzno znati njihov tacan uzrok. 3. a te reakcije onemogucavaju nestajanje simptoma. U mnogim slucajevima je nastetnija reakcija izbjegavanje.FOBICNI POREMECAJI Fobija je postojani i pretjerani strah od nekog objekta ili situacije koja u stvari nije opasna. kad se od djevojaka ocekuje da budu samostalnije. kao sto su negativne procjene. ponasajno i subjektivno. SOCIJALNE FOBIJE: su slozenije. Međutim. a i stoga sto izazivaju nove simptome. Osobe koje pate od jednostavne fobije obicno nemaju nekih drugih simptoma ako se ne nalaze u situaciji od koje strepe ili ako je ne anticipiraju.). znojenje. ubrzano disanje.. ako ne mogu pobjeci. kino. Jednostavne fobije mogu se razviti iz djecjih strahova. . Neki od njih su manje anksiozni kad su u drustvu nekog u koga imaju povjeranja ili nose kisobran. Uvjetovanje je oblik ucenja tokom kojeg se stvara nova veza između podražaja i rekacija na taj podrazaj. jer interferiraju s uobicajenim aktivnostima. kritika ili odbijanje od stranje drugih ljudi. nego kod muskaraca.. Fobicari reagiraju na strah na sva tri nacina: fizioloski. Ovi smiptomi mogu. one se opcenito smatraju naucenim strahovima. ali i ne moraju da se mijenjaju zajedno. 2. Za razliku od drugih strahova. paukove. Agorafobija najcesce pocinje ili u kasnoj adolescenciji. visinu ili pogled na krv). iako mnogi od tih strahova nestaju do seste godine. poput ugriza psa. fobije nisu prilagodbene i onesposobljavaju osobu. Simptomi Simptomi izazvani dodirom s necim cega se osoba boji. straha i uzasa. poput anticipatorne anksioznosti. a moze ukljucivati i strah od zatvorenih prostora (frizeraj. b) ponasajni: 'bjezanje' ili 'smrzavanje'. Ucestalost fobija Blage fobije su vrlo uobicajene i pogađaju jednu od deset odraslih osoba. javnog prevoza i udaljenost od kuce. Takav strah dovodi do snazne zelje za izbjegavanjem takvih situacija. strepnje. mucnina itd. od kojih se najcesce spominje strah od napucenih mjesta ili mnostva ljudi. Porijeklo fobija Iako tacan uzrok fobija nije poznat. AGORAFOBIJE: anksioznost je određena udaljenoscu od sigurnosti i blizinom zastrasujucih podrazaja.

znacenju simptoma anksioznosti. Generalno. Glavni problem terapeuta je osposobljavanje bolesnika da uđe u situacije koje su mu neugodne i zastrasujuce. npr. poput povremenih pokusaja suocavanja s teskim situacijama. Proces procjenjivanja treba da razjasni da li drugi problemi. kao npr. kao i osobine licnosti.. Izbjegavanje je obicno glavni odrzavajuci faktor. toliko dugo dok ne prestanu izazivati anksioznost. Odrediti tacnu prirodu fobije i prikladnost za tretman! Procjena treba biti strukturirana. Taj rad se temeljio na hipotezi da je vecina 'abnormalnog'. To ukljucuje pronalazenje faktora koji određenu situaciju cine laksom ili tezom. ili o anticipatornim posljedicama izlaganja situaciji koje se fobicar boji. poput generalizirane anksioznosti i depresije. to ce brze doci do poboljsanja. kao i o reakcijama na te simptome. kao sto su ustrajnost ili smisao za humor. mozda su bile neuspjesne. ponovljenim i produzenim izlaganjem. Buduci da ce izlaganje ciniti glavni dio tretmana. Bez lijecenja. te gubitak samopouzadnja. Vanjski faktori poput akcija bolesniku bliskih ljudi. Procjenjivanje Procjenjivanje s ciljem lijecenja fobicnih poremecaja pocinje u prvoj sesiji i nastavlja se tokom tretmana i pracenja. ali dovoljno tezak da izazove barem nesto anksioznosti. To znaci da bolesnik treba identificirati sve stvari koje izbjegava i poredati ih po tezini u 'stepenovanu hijerarhiju'. kao i 'normalnog' ponasanja naucena. To se moze postici 'postepenim izlaganjem'. Procjena ima tri cilja: 1. Resursi: bolesnikovi resursi utjece na faktore kao sto su sposobnost suocavanja s teskim situacijama. Ostali odrzavajuci faktori ukljucuju misli o. .Interakcija simptoma i reakcija ('zacarani krug') Izbjegavanje odrzava anksioznost. Resursi ukljucuju hobije i aspekte zivota koji su relativno slobodni od utjecja fobije. pa je za planiranje ucinkovitog tretmana nuzna tacna identifikacija odrzavajucih faktora. Postojece vjestine suocavanja: terapeut treba od bolesnika saznati koje metode suocavanja prije upotrebljavao. te njihova spremnost da prihvate aktivnu racionalu samopomoci kognitivno-bihevioralnog pristupa. sto bolesnici vise vjezbaju. susretljie rođake i prijatelje. Izlaganje prekida zacarani krug koji odrzava simptome i olaksava novo ucenje. također odrzavaju fobije. tokom kojih su bolesnici dovoljno naucili o metodi da je uz minimalnu pomoc mogu i sami primjenjivati. Odrzavajuci faktori: mogu interferirati s napretkom. Obicno je potrebno 8 sesija (u mnogim slucajevima i manje). te postoje li razlozi zbog kojih je ugodije zivjeti s fobijom nego se boriti protiv nje. Tezina fobije se moze odrediti utvrđivanjem stepena u kojem interferira s dnevnim zivotom. Druge metode suocavanja. Istrazivanja pokazuju da se optimalna ucinkovitost izlaganja postize stepenovanim. Kognitivni faktori također mogu biti vazni. koji za bolesnika obavljaju stvari kako se bolesnik ne bi morao suociti s onim cega se boji. posebno rada Wolpea na sistemskoj desenzibilizaciji. kako bi bolesnik mogao biti siguran da se moze odvaziti. pa se tada krece na sljedeci zadatak s popisa. Suocavanje sa zastrasujucim stvarima omogucava bolesnicima da se nauce s njima uspjesno nositi. ukljucujuci i sposobnost za rad i odrzavanje normalnih odnosa. Zadatke treba cesto i redovno ponavljati. ponasajnim i subjektivnim simptomima. Prvi zadatak koji se odabire za vjezbu treba biti dovoljno lagan. jer se one prilagodbene (poput nastojanja da nesto radi kako ne bi mozgao o problemu) mogu ugraditi u tretman. to je duze lijecenje. a zadaci za vjezbanje moraju biti jasno određeni. sto znaci da se postavljaju sistemska pitanja o fizioloskim. misli o opsanosti nekog podrzaja kojeg se bolesnik boji. Pravila izlaganja Izlaganje se definira kao suocavanje s necim sto je bilo izbjegavano jer izaziva anksioznost. traze posebnu paznju. fobije su izuzetno postojane. Iz toga slijedi da se to ponasanje moze oduciti i zamijeniti vise prilagođenim reakcijama. jer otezava osobi da nauci kako objekt ili situacija koje se boji nisu opasni ili nisu opasni na nacin ili u stepenu u kojem ih bolesnik tako dozivljava. potrebne su podrobne informacije o izbjegavanju. izvore ugode i uspjeha. Sto je fobija slozenija. Tretman zahtijeva da bolesnici ponovo dođu u dodir sa stvarima kojih se boje i da ostanu s njima u kontaktu toliko dugo dok se strah ne pocne smanjivati. Teorijska osnova tretmana Bihevioralni tretman fobija razvio se neposredno iz rezultata eksperimentalne psihologije.

pa za sada postoji samo mali broj takvih relevantnih mjera. Samomotrenje: dnevno biljezenje prakse izlaganja i razine dozivljene anksioznosti potice bolesnike na samomotrenje i podsjeca ih da ucine domace zadatke. Jedan od razloga su nemoguca ocekivanja. neka se osoba moze bojati razlicitih situacija i trece. Identificirati prikladne mjere fobicne anksioznosti! (mjerenje fobije) Potrebne su mjere koje ce dati podatke o napretku i pomoci planiranju tretmana. pa se stoga ne mogu cesto ponavljati i istovremeno koristiti kao neovisne mjere promjene. kao i vanjske situacije. osoba sa socijalnom fobijom moze zeljeti da se nikad vise u drustvu ne osjeca tjeskobno. Pisane biljeske posebno vrijedne u vrijeme pogorsanja ili ponovne pojave problema. pa do onih koje su izvan postojecega bolesnikova dosega. . Standardizirane ljestvice procjene: takve se ljestivice koriste za procjenu relativne tezine fobija. 3. nego u praksi: kao prvo. Te biljeske mogu bolesnicima pomoci u samostalnom planiranju relevantne prakse i pracenja napretka. Mjere kognicije: tacne mjere kognicije kod fobicara iskusane su tek u novije vrijeme. Zbog mnogo razloga lakse je konstruirati hijerarhiju u teoriji. te procjenjivanje anksioznosti koja se tokom toga dozivljava. Tesko je odrediti koliko dalekosezni trebaju biti ciljevi fobicnih bolesnika. promjenjivu motivaciju). Bolesnik svaku cesticu na popisu procjenjuje na ljestvici od 0 do 10 s obzirom na kolicinu aknsioznosti koju bi te situacije kod njega izazvale. Najcesce upotrebljavane mjere TEZINE fobije su STEPENOVANA HIJERARHIJA i BIHEVIORALNI TESTOVI. Bihevioralni testovi: test se sastoji od cinjenja onog sto se prije izbjegavalo. hijerarhije mozda moraju ukljuciti unutarnje promjene. Najpoznatiji su Upitnik straha. pa stoga postoje snazni razlozi za omogucavanja tretmana kad god je to moguce. koji se koristi kao vodic za izalganje bolesnika tim situacijama. Bolesnici koji su jako depresivni ili ovisni o alkoholu. bolesnik i terapeut mogu ciljevima pridavati i razlicitu vaznost. anksioznosti tokom izlaganja i ukupnog trajanja simptoma. jer oni ne moraju biti u skladu s ciljevima terapeuta. za mjerenje opseznosti generalizacije ili za identifikaciju tema. jer je ukljuceno izlaganje.Prikladnost za tretman: vecina fobija se u određenoj mjeri poboljsava tretmanom. npr. cesto ne slijede lijecnicke upute sve dok ne prođu kroz neki drugi tretman. pa neizbjezno dolazi do diskontinuiteta. a moraju i odrzavati specificne probleme bolesnika. Prednost ovog testa je mogucnost odvojenog mjerenja anticipatorne anksioznosti. kad pruzaju kontekst u kojem se postojece teskoce mogu tacno odrediti. Za neku agorafobicnu zenu mozda je vaznije i korisnije u njezinu svakodnevnom zivotu da bude u stanju s prijateljicom otici u kupovinu. Oni s dugotrajnim poremecajima licnosti imaju druge teskoce (npr. pa se na taj nacin moze integrirati u procjenu. Bihevioralni test se moze koristiti i kao izvor informacija i kao mjera anksioznosti. zbog njihova potencijala da upozore bolesnike na neposredne ucinke zastrasujucih misli i prednosti izlaganja zastrasujucim situacijama. Pregled strahova. mjere socijalne anksioznosti i Inventar pokretljivosti za agorafobije. Njihova ce upotreba vjerovatno rasti. Jedan od nedostatka jeste sto ti testovi mogu imati terapijski ucinak. mozda je najrazumniji cilj onaj koji ce bolesniku pomoci da odrzi napredak postignut tokom tretmana. dok terapeut smatra da je za nju vaznije steci pouzdanje u vlastitu sposobnosti. Postizanje slaganja u ciljevima je nuzno za potpuno sudjelovanje i angaziranje bolesnika u tretman. Te mjere moraju biti lake za upotrebu i osjetljive na promjenu. Definirati ciljeve tretmana! Vazno je s bolesnikom razgovarati o njegovim ciljevima. Zatim. pa im je potreban duzi tretman. pocevsi od onih koje izazivaju samo blago anksioznost. Stepenovana hijerarhija: je popis zastrasujucih situacija. 2. drugo. Vazne iznimke su procjene Straha od negativnih procjena i Upitnik agorafobicnih kognicija. nije uvijek lako stepenovati strahove u dovoljno malim koracima. Popis treba odrzavati cijeli raspon situacija koje bolesnik izbjegava.

no u novije vrijeme razvijene su ucinkovite tehnike koje su se pokazale djetovorne za same panicne napade. vec se dugo zna da je situacijsko izlaganje najucinkovitija metoda. Cini se da kod ovih bolesnika nekad postoji nesvjesni konflikt vezan uz separacije tokom djetinjstva. Unatoc primjerenom lijecenju panicnih napada lijekovima. te su potrebni suportivna psihoterapija i edukacija o bolesti da bi se bolesnika potaklo da se suoci s fobicnom situacijom. Vecina tehnika izlaganja koristena individualno i grupno. preplavljivanje zamisljanjem. . sto govori da je psihodinamska terapija vazna dodatna terapija. uvjezbavnje. Za one bolesnike kod kojih klinicar moze utvrditi konflikte koji su vezani uz fobicnu anksioznost i izbjegavanje i koji bi mogli dovesti do uvida u njih. procjene njihove tacnosti i preoblikovanja da budu realnije. sto dovodi do ponovne pojave anksioznih simptoma u odrasloj dobi. KBT je superiorna u odnosu na nedirektivne ili suportivne terapije u lijecenju GAP-a. te tjelesni simptomi anksioznosti. *SOCIJALNA FOBIJA* KBT tehnike: kognitivno restrukturiranje. uvjezbavanje disanja i primjenjeni trening relaksacije. strah od negativnih ocjena drugih i pripisivanje pozitivnog ishoda slucajnosti ili okolnostima. Krajnje kognitivno stajaliste je da panicni napad cine normalni tjelesni osjeti (npr. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. jedna podskupina bolesnika s panicnim poremecajem ostaje nesklona neovisnosti i asertivnosti. od najmanje stresne do najvise) i nepostepena (izlaganje pocinje sa najstresnijim dijelom hijerarhije). ova metoda moze biti postepena (hijerarhija događaja koji izazivaju anksioznost. Utvrđeno je da je komorbidni poremecaj licnosti galvni prediktor kontinuirane socijalne lose prilagodbe kod bolesnika koji se lijece zbog panicnog poremecaja. kognitivno restruktuiranje. Aspekti ovog poremecaja koji mogu posluziti za usmjeravanje psihoterapijskih intervencija: povecana sklonost dozivljavanju prijetnje. ocekivanje katastroficnih događaja male vjerovatnosti. Farmakoterapija ni na koji nacin nije u opreci sa bihevioralnim ili psihodinamskim lijecenjem bolesnika sa panicnim poremecajem.ne samo beskorisno. a sredisnje obiljezje je briga. Kognitivna i bihevioralna terapija: Lijecenje se dugo vremena usmjeravalo prema fobicnom izbjegavanju. psihodinamska terapija moze biti od koristi. uz manji osjecaj katastroficnosti. situacijsko izlaganje (okolnostima koji se fobicno izbjegavaju). a negativnog ishoda vlastitim nedostacima. Kognitivno lijecenje panicnih napada usmjereno je na intenzivnije kognitivno restruktuiranje. neugodnih afekata i tjelesnih simptoma vezanih uz napade. dugorocno gledano. igranje uloga). kognitivno restrukturiranje. Tehnike izlaganja ukljucuju sistematsku desenzibilizaciju. *SPECIFICNA FOBIJA* Bihevioralna terapija: izlaganje u stvarnosti (stvarni kontakt) i izlaganje zamisljanjem (upute terapeuta). vec i stetno. Kod bolesnika s dominirajucom bioloskom komponentom bolesti. lagana vrtoglavica) na koju bolesnici s panicnim poremecajem pretjerano reagiraju katastroficnim razmisljanjima. izlaganje (zamisljanjem i/ili u stvarnosti) i uvjezbavanje socijalnih vjestina (ucenje po modelu. Kognitivno restrukturiranje je usmjereno na losu sliku o sebi. barem za neke bolesnike s panicnim poremecajem. sto moze dovesti do daljnjeg pogorsanja samopostovanja i pojacavanja mazohistickih obrana. Bolesnicima kod kojih suportivne intervencije nisu ucinkovite potrebna je dodatna psihoterapija – dinamska ili kognitivnobihevioralna. ali postoje i brojna istrazivanja koja pokazuju da postoje slucajevi bolesnika koji su uspjesno lijeceni od panike psihodinamskom psihoterapijom i psihoanalizom. svaki put kad se razmislja o ili kad prijeti nova separacija. Tehnike: interoceptivno izlaganje (somatskim znacima panicnog napada). ustrajanje na dinamskom razumijevanju i na odgovornosti za vlastite simptome moze biti. produzeno izlaganje u stvarnosti. fobicno izbjegavanje i dalje moze ostati. palpitacije. koje bolesniku omogucuje da nauci benignije interpretacije. Dalje.PSIHOTERAPIJSKE METODE LIJECENjA *PANICNI POREMECAJ* Psihodinamska psihoterapija: Cak i kad prekini fobicne napade. slabo rjesavanje problema. Jedan od ciljeva psihodinamske terapije je otkrivanje i prorada Edipova konflikta. *GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMECAJ* Kognitivni i bihevioralni pristupi u lijecenju generaliziranog anksioznog poremecaja: izlaganje. Sto se tice agorafobicne komponente koja moze postojati kod panicnog poremecaja. Kognitivno restrukturiranje se sastoji od razlicitih domacih zadataka: prepoznavanja negativnih misli. bihevioralno ucenje po modelu i vjezbanje potkrepljivanjem.

jer su pokusaji tih bolesnika da se drze dijete ispredkidani epizodama prejedanja. kao sto su samoizazvano povracanje. a kolicina pojedine hrane znacajno je veca nego sto bi vecina osoba pojela za isto vrijeme i u slicnim okolnostima. b) osjecaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tokom epizode (osjecaj da se ne moze kontrolirati sta i koliko se jede) B. Izuzetan strah od dobivanja na tezini ili debljanja. Ponavljanje epizoda prejedanja. Ponavljano neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje sa svrhom prevencije povecanja tezine. Odbijanje da se drzi tjelesna tezina na ili iznad minimalne tezine za dob i visinu. Glavna psihopatoloska svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze: Opca psihopatologija 1.. zlouporaba laksativa. D. Posljedica je toga da su zaokupljeni mislima o svom izgledu i tezini. Naruseno socijalno funkcioniranje. B. Ovi bolesnici određuju svoju vrijednost gotovo iskljucivo s obzirom na svoj tjelesni oblik i tezinu. C. diuretika. zloupotrebu laksativa ili diuretika i pretjerano vjezbanje. Kod bulimije to ne mora nuzno biti slucaj. Kod anoreksije je posljedica toga da su bolesnici pothranjeni. da neumorno izbjegavaju dobiti na tezini ili 'debljini'. Zajednicku karakteristiku anoreksije i bulimije cine i razlicita ponasanja usmjerena na kontroliranje tjelesne tezine. najmanje dvaput sedmicno. S oba je poremecaja povezana i 'opca psihopatologija'. Amenoreja: odsutnost najmanje tri uzastopna menstruacijska ciklusa. Pretjeratni utjecaj oblika i tezine tijela na samoprocjenjivanja. tokom tri mjeseca. Bulimija nervoza A. U vezi sa psihopatologijom ova dva poremecaja. samoizazvano povracanje. Postoji klinicki dogovor da je dijagnoza anoreksije 'jaca' od dijagnoze bulimije. Pojedina epizoda prejedanja je karakterizirana s oba sljedeca elementa: a) jedenje u određenom vremenskom razdoblju. cak i u slucaju smanjenja tezine. Ta ponasanja ukljucuju ekstremne dijete. treba istaknuti tri vazna svojstva (vazna za tretman): . D. Samoprocjena pretjerano ovisi o obliku i tezini tijela. Poremecaj se ne javlja iskljucivo tokom epizoda Anoreksije nervoze. prosjecno. DSM IV dijagnosticki kriteriji za: Anoreksija nervoza A. Opsesivna svojstva (narocito anoreksija nervoza) 3. koja se sastoji od sirokog raspona neurotskih simptoma s narocito izrazenim depresivnim svojstvima. Slaba koncentracija 4. E. Prejedanje i neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje javljaju se..POREMECAJI HRANjENjA Ekstremna zabrinutost zbog tjelesnog oblika i tjelesne tezine je zajednicka anoreksiji i bulimiji. te da mnogi od njih cine sve sto mogu da bi bili mrsavi. C. sto dovodi do toga da se bulimija dijagnosticira kod osoba prosjecne ili iznadprosjecne tjelesne tezine. Raspon depresivnih i anksioznih simptoma 2. ili odbijanje prihvacanja ozbiljnosti niske tjelesne tezine.

gledanje TV-a i sl. te obitelj nasotji nagnati da pritajeni sukob iznese na svjetlo dana. gubitak seksusalnog apetita i socijalno povlacanje. međutim. depresivno raspolozenje i razdrazljivost. Obiteljska terapija je oblik terapije koji bi mogao dovesti do dugorocnog cilja. ne moze se pouzdano ostvariti medicinskim. (2) redefinirati problem uzimanja hrane kao interpersonalni problem i (3) sprijeciti roditelje da anoreksiju svojeg djeteta koriste kao sredstvo za izbjegavanje sukoba. Ona pokazuje da je potpun i trajan oporavak moguc samo ako se modificiraju te precijenjene ideje. To predviđanje. Teorijska je pretpostavka da se na taj nacin osobu s anoreksijom oslobađa potrebe za zadržavanjem vlastitog problema. Zbog toga je razloga uspostavljanje normalne tjelesne tezine bitan dio tretmana anoreksije. tek treba provjeriti. ali joj potom ne dopustimo da povraca.I) Cini se da su mnoga svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i tezinom. a određen uspjeh u tome je postignut programima bihevioralne terapije tokom kojih se hospitaliziranu anoreksicnu osobu sto vise izolira.). smanjenje interesa za ono sto se događa. bulimicnoj osobi dopustamo da se prejede zabranjene hrane. Cinjenica da je vecina svojstava anoreksije i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikovu pretjeranu zaokupljenost oblikom svog tijela i tjelesnom tezinom. a to su epizode prejedanja i depresivna raspolozenja. ima jasne implikacije za tretman. III) Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihicka reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. Brojna svojstva mogu se smatrati sekundarnom psiholoskom reakcijom na gubitak kontrole nad hranjenjem kod ljudi koji mnogo polazu na tjelesni oblik i tezinu. Terapeut takve obitelji posjecuje za vrijeme objeda. epizodama prejedanja. socijalno povlacenje i narusenu koncentraciju. obiteljska terapija je pristup koji obecava. Ta svojstva obuhvacaju zaokupljenost hranom i jedenjem. Nedavne kontrolirane studije ukazuju na vrijednost kognitivno bihevioralne terapije u mijenjanju neprilagođenih vjerovanja o vlastitoj tjelesnoj tezini i izgledu. Da bi izlijecio poremecaj. Izravni cilj terapije je da se anoreksicnoj osobi pomogne povratiti tjelesnu tezinu. djetetovo uzimanje hrane pretvara se u zariste saradnje i povecane ucinkovitosti roditelja u ophođenju s djetetom. a organizira se drustvo tokom uzimanja obroka. Međutim. Dakle umjesto da bude zariste sukoba. bihevioralnim ili tradicionalnim psihodinamskim intervencijama. bulimija uglavnom nece spontano nestati. . Wilson i saradnici su pokazali da su povoljni ucinci bihevioralne terapije izrazito pospjeseni kad se tom obliku terapije pridoda prevencija bulimicne reakcije – naime. jer taj problem vise ne sluzi odvaracanju paznje sa stvarnih obiteljskih problema i sukoba. Terapija bulimije Kad se ne lijeci. Terapija anoreksije Terapija anoreksije je proces sto se odvija na dva kolosijeka. a ovi 'sastanci' imaju tri glavna cilja: (1) promijeniti ulogu bolesnika iz anoreksicne osobe u neku drugu. dva se svojstva ne poboljsavaju uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. a ne individualni. S obzirom na skromni uspjeh drugih oblika terapije anoreksije. opsesivne simptome. pretjerano vjezbanje i zaokupljenost oblikom i tezinom. jer vjeruje da ce sukobi povezani sa anoreksijom tada biti najocigledniji. samoizazvano povracanje. Minuchin ga pokusava redefinirati kao interpersonalni. Određen uspjeh postignut je i primjenom antidepresiva. Ta svojstva obuhvacaju simptome anksioznosti i depresije. U prilog ovoj pretpostavci govori nalaz da kod vecine bolesnika mnoga od tih svojstava nestaju jednostavno uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. Za povecanu tjelesnu tezinu hospitalizirani bolesnici dobivaju određene privlegije (setnja. narusenu koncentraciju. II) Neka svojstva anoreksije izazvana su 'gladovanjem'. Drugi cilj terapije je dugorocno odrzavanje povoljne tjelesne tezine. zloupotrebu laksativa i diuretika. Ipak modifikacija tih precijenjenih ideja je jedan od glavnih ciljeva kognitivno-bihevioralnog tretmana anoreksije i bulimije. Ta sekundarna svojstva ukljucuju ekstremno pridrzavanje dijete. da bi se izbjegle medicinske komplikacije i mogucu smrt.

intenzivni i burni. emocionalnost. prijelaznim objektima (npr. Ucestala su samoozljeđivanja i ponavljajuca samoubilacka ponasanja. kontrola poriva i nacini odnosenja prema drugim ljudima. Spomenuta obiljezja javljaju se u ranoj odrasloj dobi i vidljiva su u razlicitim kontekstima. Poremecaj obicno karaktizira poremecaj identiteta.GRANICNI POREMECAJ LICNOSTI A. radnim i drugim vaznim podrucjima funkcioniranja. izrazito i trajno nestabilna slika o sebi ili dozivljaj sebe. Pojedinci s granicnim poremecajem licnosti obicno sebe smatraju losim ili zlim ljudima. Ljudi koji imaju granicni poremecaj licnosti obicno se osjecaju sigurnije s tzv. Njihov dozivljaj drugih ljudi katkada se iznenada i dramaticno mijenja. Oboljeli od GPL stvaraju velike troskove drustvu (duze koriste lijekove i psihoterapiju od pacijenata sa shizotipnim poremecajem licnosti). a vecina oboljelih od tog poremecaja pokusa samoubistvo (u tome uspijeva oko 8-10%). panicni poremecaj i ADHD. Pridruzena obiljezja: U stresnim razdobljima mogu se javiti prolazni simptomi koji nalikuju psihoticnima (npr. takvi ljudi imaju prolazne paranoidne misli ili teske disocijativne simptome (npr. geste ili prijetnje. Komplikacije: Granicni poremecaj licnosti prate izrazita neugoda i teskoce u funkcioniranju (akademskom i radnom). 3. Cesto osjecaju intezivan strah i ljutnju zbog odbacivanja. osobine licnosti moraju izazvati subjektivan osjecaj neugode ili vidljive teskoce u funkcioniranju. a takvo odstupanje mora biti vidljivo u vise od jednog sljedecih podrucja: misljenje. tj. potrebno je postaviti obje dijagnoze. Komorbiditet: Među najcescim komorbidnim poremecajima s osi I su poremecaji raspolozenja. Za probleme okrivljuju druge ljude. krece se između dvije krajnosti – idealizacije i omalovazavanja ili između dozivljavanja drugih kao blagotvornih i njegujucih. PTSP. a određeno raspolozenje obicno traje krace nego kod bipolarnog . odbacivanje). vremenski ograniceno. emocija i slike o sebi te izrazita impulzivnost. s kucnim ljubimcem ili nezivim objektom) nego u interpersonalnim odnosima. Ljudi s ovim poremecajem tipicno imaju i hronican osjecaj praznine. ali katkada osjecaju i da uopce ne postoje. kada je rijec o zamisljenom ili stvarnom napustanju). cak i kad je odvajanje od nekog uobicajeno. narcisticki i shizotipni poremecaji licnosti. Tokom procjene klinicar mora provjeravati postoje li impulzivna ponasanja i ona koja upucuju na skolnost rizicnim pothvatima (rizik od samoubojstva i sl. kad je rijec o GPL. Prisutnost ovog poremecaja vrlo cesto nije jasna sve do kasne adolescencije ili odrasle dobi. Definicija i glavna obiljezja Kljucno obiljezje granicnog poremecaja licnosti jest prevladavajuci obrazac nestabilnosti interpersonalnih odnosa. Spomenute osobine moraju znacajno odstupiti od kulturalno ocekivanog i prihvatljivog raspona odstupanja ili od postavljene norme. a zatim okrutnih. 1. tj. vrijednosti. Ljudi s tim poremecajem vrlo su osjetljivi na odbacivanje i silno se trude izbjeci stvarno ili dozivljeno napustanje. Diferencijalna dijagnoza GPL cesto se javlja zajedno s poremecajima raspolozenja i kad su zadovoljeni kriteriji za oba poremecaja. profesionalni ciljevi) moze se iznenada i jako promijeniti. Ucestali popratni poremecaji s osi II su antisocijalni. Da bi se postavila dijagnoza. U razdobljima izrazitog stresa (npr. kad osoba cuje da je neko zove imenom). Uobicajena i vazna obiljezja granicnog poremecaja licnosti jesu jako smanjen kapacitet za stvaranje privrzenosti i predvidivo neprilagođeno ponasanje. B. poremecaji vezani za psihoaktivne tvari. vrsta prijatelja. 2. Odnosi s drugim ljudima oboljelih od granicnog poremecaja licnosti obicno su nestabilni.). kaznjavajucih i odbijajucih. izrazita promjena raspolozenja. depersonalizaciju). Slika o sebi (ciljevi. Procjena Vjesto proveden klinicki intervju najvaznije je sredstvo u postavljanju dijagnoze granicnog poremecaja licnosti. kada nema vidljivih simptoma s osi I i koristenje podataka prikupljenih od ljudi koji su oboljeloga poznavali dok nije imao poremecaj s osi I. izbjegavajuci. Rijec je o osobinama koje su dovoljno ozbiljne i ustrajne da izazivaju klinicki znacajne poremecaje u socijalnim. tj. poremecaj raspolozenja) i GPL i to moze biti slozen proces. C. posebno kad se osjecaju nepodrzanima i samima. Sljedece cesto pridruzeno obiljezje jest skolnost podcjenjivanju samog sebe u tenutku priblizavanja određenom cilju. Koristan pristup tome jest prikupljanje podataka o osobinama licnosti i stilovima suocavanja sa stresom oboljeloga. promjene raspolozenja cesto izazivaju interpersonalni stresori (npr. kao rekacija na odvajanje. Nuzno je razlikovati stanja sa osi I (npr. Međutim. poremecaji hranjenja (bulimija). Emocionalna nestabilnost. histrionicki. tj.

nasuprot tome. samooptuzivanje. PTSP karakterizira brza pojava simptoma. U klinickoj praksi cesto se koristi i prikladna je kombinacija tretmanskih pristupa. Pregled psihoterapija i drugih psihosocijalnih tretmana! 1. Nekada je tesko znati i koji su elementi odgovorni za ishod lijecenja (npr. b) djelotvornost: bez obzira na to sto klinicka literatura o psihodinamskoj psihoterapiji oboljelih od GPL vrlo opsezna. granicni poremecaj licnosti sastoji se od rano prisutnih osobina licnosti koje su opisane na drugim mjestima u njihovom prirucniku. Prisutan je i veci obiteljski rizik od poremecaja vezanih uz psihoaktivne tvari. Kasnije tokom zivota. PTSP se ucestalo javlja zajedno s GPL i kad je prisutan treba ga dijagnosticirati. ucrvscivanje samopostovanja. E. d) stetni ucinci: psihodinamska psihoterapija moze dezorganizirati neke bolesnike ako je pretjerano usmjerena na istrazivanje ili uz prejak naglasak na transfer. jos uvijek ima razmjerno malo metodoloski strogih studija njezine djelotvornosti. jedan od vaznih ciljeva jest integracija rascijepljenih vidova sebe i reprezentacije objekata kako bi bolesnikovo dozivljavanje bilo uravnotezenije (npr. kolicina tretmana u istrazivanju moze biti veca od one koja je dostupna u zajednici. pojasnjavanje. i to kao reakcija na izlozenost prepoznatljivom i ekstremnom stresoru. a) definicija i ciljevi: za psihodinamsku psihoterapiju obicno se kaze da djeluje na intervencijskom kontinuumu cije su krajnje tacke istrazivanje i podrska. omoguciti uvid u teskoce u odnosima s drugim ljudima i razviti reflektivno funkcioniranje kako bi se postiglo vece uvazavanje vlastite i tuđe unutrasnje motivacije. ojacati kapacitet za odgađanje impulzivnog dijelovanja. internalizaciju terapijskog odnosa i jacanje kapaciteta izlazenja na kraj s uznemiravajucim osjecajima. dozivljaj drugih kao da istovremeno imaju pozitivne i negativne osoobine). Npr. antisocijalnog poremecaja licnosti i poremecaja raspolozenja.poremecaja. D. ali i neka ogranicenja. poticaj na podrobnu razradu. a druga ukljucuju one s izrazenim emocionalnim obiljezjima. Na kraju kontinuuma koji se odnosi na podrsku. Prema tome. Depresivna raspolozenja koja su karakteristicna za GPL su: osjecaj praznine. Zatim. Sa stajalista ja-psihologije. savjet i pohvala. . Ranu odraslu dob obicno obiljezava hronicna nestabilnost s epizodama gubitka kontrole emocija i poriva te ucestalo koristenje medicinskih usluga. najcesce zbog heterogene prirode simptoma granicnog poremecaja licnosti. proucavanje djelotvornosti lijecenja imaju velike prednosti. a bez dovoljno cvrstog terapijskog odnosa. vecina oboljelih postize stabilnost u socijalnom i radnom funkcioniranju. Ciljevi: osvjestiti nesvjesne obrasce. Osim toga. ciljevi ukljucuju jacanje odbrana. kod psihodinamkse psihoterapije). povecati emocionalnu toleranciju. empaticko uvazavanje. *Pregled i sinteza dostupnih podataka* Pitanja koja treba razmotriti u tumacenju literature! Iako se rezultati istrazivanja mogu primijeniti i na adolescente. vrlo je malo istrazivanja o djelotvornosti takvih tretmana na toj dobnoj skupini. Sa stajalista teorije objektnih odonosa. c) trajanje terapije i ucestalost terapijskih susreta: ne postoje istrazivanja koja bi pokazala da kratkotrajna terapija ili psihoterapija koja se provodi rjeđe od 2x sedmicno pomaze oboljelima od GPL. za neka istrazivanja odabrani su oboljeli s izrazitom impulzivnoscu. Uobicajen tok razvoja bolesti Tok bolesti varira. te potvrđivanje. mnoga istrazivanja bila su razmjerno kratkotrajna i zato su nuzna istrazivanja dugotrajnih rezultata lijecenja. Dalje. koji se obicno javljaju u odrasloj dobi. samounistavanje i osjecaj beznađa. a koji su sastavni dio profinjenog uvazavanja terapeutova doprinosa odnosu između dvjema osobinama. najvazniji cilj jest ojacati oboljeloga kako bi se ublazila fragmentacija i ojacao osjecaj kohezije ili cjelovitosti u bolesnikovu dozivljaju sebe. ostale su: konfrontacija. Epidemiologija GPL je najcesci poremecaj licnosti u klinickim uvjetima. strah od napustanja. GPL se cesce dijagnosticira kod zena (3:1). Od spomenutih intervencija jedino je tumacenje jedinstveno za psihodinamski pristup. psihodinamska psihoterapija: definira se kao terapija koja ukljucuje posvecivanje paznje interakciji terapeuta i bolesnika s vremenski dobro odmjerenim tumacenjem transfera i otpora (kad je takvo tumacenje indicirano). Javlja se priblizno kod 2% ljudi iz opce populacije. zakljuci na temelju literature o djelotvornosti bilo kojeg tretmana cesto su nejasni zbog prisutnosti drugih istovremenih tretmana. uvazavanje osjecaja.

Partneri oboljelih od GPL imaju teskoce u prilagodbi na cinjenicu da se kod bolesnika izmjenjuju obrasci idealizacije i omalovazavanja te druga interpersonalna ponasanja. b) djelotvornost: nekoliko kontroliranih istrazivanja dijalekticke bihevioralne terapije. poboljsanja glede depresije itd. c) trajanje terapije: priblizno jednu godinu za fazu tretmana koja se najcesce koristi. Vaznost promisljenog tumacenja transfera: pretjerano tumacenje transfera ili konfrontacija u pocetku tretmana mogu povecati rizik bolesnikova odustajanja od terapije. gdje je na kraju tretmana uoceno manje parasuicidalnih postupaka. manje su smjestani u bolnicu. u poređenju s kontrolnom skupinom. 3. Farmakoterapija. . Psihodinamski smatraju da je korijen takve srzne teskoce u nesvjesnom. kognitivno-bihevioralna terapija a) definicija i ciljevi: u podlozi simptoma i disfunkcionalnih emocija ili ponasanja nalaze se iskrivljena uvjerenja i kognitivni procesi. iako se nazivaju razlicitim imenima (npr. prilagođenih postupaka. Nuznost terapeutova prilagaođavanja: terapeutovo iskljucivo bavljenje istrazivanjem bolesnikova unutrasnjeg dozivljavanja i neukljucivanje u rjesavanje pitanja koja se ticu njegova zivota. Ukupno govoreci. 4. c) stetni ucinci: u jednom izvjestaju se opisuje pogorsanja simptoma kad je tradicionalna bracna terapija primijenjena u radu s parom koje cinio dvoje oboljelih od GPL. c) stetni ucinci: postoje izvjestaji o akutnoj neugodi zbog izlaganja grupnim pitanjima koja pobuđuju emocije. 2. stvarajuci podrzavajucu okolinu za oba partnera uz istovremen rad na ostvarenju individuacije i unutrasnjeg rasta. pojam 'uvazavanja' odgovara pojmu empatije). Ostali moguci rizici u lijecenju oboljelih od GPL u grupnom okruzenju su zajednicki otpor terapijskom radu. Niz empatickih i podrzavajucih primjedbi cesto krci put prema djelotvornome tumacenju transfera. grupna terapija a) ciljevi: odgovaraju ciljevima individualne psihoterapije i ukljucuju stabiliziranje oboljeloga. koje nije dostupno oboljelome. jacanja transfernih teskoca i 'zaraza' simptomima. nasilne i drugacije destruktivne interakcije među oboljelima. SIPPS antidepresivi: koriste se za ublazavanje simptoma nemogucnosti kontrole emocija i impulzivnog ponasanja. KBT posvecuje paznju skupu disfunkcionalnih automatskih misli ili shema (duboko ukorijenjeni sistemi vjerovanja) te ucenju i uvjezbavanju novih. a oni se potkrepljuju ponasanjem. moze kod nekih oboljelih imati negativne ucinke. Kad je kod oboje prisutna patologija karaktera klinicar mora upotrebiti visedimenzionalni pristup. interpersonalno ucenje i ublazavanje jacine transfernih pitanja i to kroz interakciju s ostalim clanovima grupe i terapeutom. ukljucujuci i samoranjavanje. terapija parova a) cilj: ustaliti i ojacati odnos među partnerima ili pojasniti neodrzivost odnosa. b) djelotvornost: svrha terapije jest osigurati okruzenje gdje ce svaki od partnera moci razviti samosvijest unutar konteksta odnosa. ublazavanje impluzivnosti i drugih simptoma te proucavanje i ublazavanje transfernih i kontratransfernih reakcija. c) stetni ucinci: kada se preporuci ukljucivanje obitelji oboljeli ponekad clanove svoje obitelji otuđuju od sebe ili sami napustaju terapiju osjecajuci se neshvacenima. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: mnogi elementi KBT slicne su elementima psihodinamske psihoterapije. Kognitivno usmjereni terapeuti i psihoanaliticari imaju zajednicki cilj. d) stetni ucinci: ne postoje izvjestaji o stetnim ucincima KBT. ali je zanimljiv nalaz povecanja ucestalosti parasuicidalnih ispada u skupini oboljelih ukljucenih u dijalekticku bihevioralnu terapiju. a posebno za ublazavanje represivnog raspolozenja i impulzivne agresivnosti. 5. a kognitivno usmjereni terapeuti uglavnom ih promatraju u podrucju svjesnoga.e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: Ostajanje u terapiji: u vecini istrazivanja velik broj oboljelih od GPL prekida dinamsku psihoterapiju. 6. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. b) djelotvornost: klinicko iskustvo pokazuje kako je za mnoge oboljele kombinacija grupne i individualne psihoterapije mnogo djelotvornija od svakog od tih tretmana zasebno. ublaziti otuđenost i teret te ukloniti sukobe zbog odvajanja i neovisnosti. obiteljska terapija a) ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. Grupe su posebna prilika za dobivanje dodatne socijalne podrske. u literaturi su opisana mnoga istrazivanja koja pokazuju da kognitivno – bihevioralni pristupi mogu biti djelotvornima u lijecenju oboljelih od GPL. No tesko je utvrditi proizlazi li poboljsanje postignuto dijalektickom bihevioralnom terapijom iz specificnih 'sastojaka' te terapije ili su dobivenim rezultatima pridonijeli nespecificni faktori kao sto je to duze vrijeme provedeno sa oboljelima ili terapeutov utjecaj. b) djelotvornost: psihoedukativan pristup moze poboljsati komunikaciju. a to je prepoznavanje i mijenjanje 'srznih' teskoca povezanih s poremecajem licnosti. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: oboljeli u grupnoj terapiji moraju prihvatiti pravilo povjerljivosti podataka koje iznose clanovi grupe i jasne smjernice o kontaktu s drugim clanovima izvan grupnog okruzenja.

mogu biti dugotrajni i hronicni. opisan je razvoj postupaka namijenjenih bolnickim odjelima. Neki imaju slabu koncentraciju. koja u ekstremnim slucajevima dovodi do mutizma. za procjenu opceg poboljsanja. Suprotno tome. treba prepoznati sekundarne teskoce izazvane fizickim tretmanom i konacno hronicni bolesnici mogu imati povisen prag osjetljivosti na bol ili se jednostavno ne zaliti na tjelesne probleme. pa se zbog toga i koriste isti i/ili slicni instrumenti kao i kod procjenjivanja mentalno retardiranih osoba (Hendikepi. pa im okolna stimulacija lako odvraca paznju. Jedan od specificnih odrzavajucih faktora je i priroda i kolicina verbalnih interakcija bolesnika i onih koji se o njima skrbe. dati im samo 'minimalnu terapijsku dozu' pomoci. premorbidnih i sekundarnih smetnji. Ponasanje i Vjestine itd. Najvise je paznje bilo posveceno shizofrenim bolesnicima. ili 'negativni' kao oskudne emocije i apatija. Sekundarne smetnje su one koje proizlaze iz dozivljaja bolesti samog bolesnika ili osoba koje su s njim u kontaktu. iako to moze biti vrlo tesko. pa u pravilu pojava tih teskoca i dovodi do dijagnoze. Premorbidne smetnje su one koje su postojale prije nastanka psihijatrijskog poremecaja. Vazna je procjena sadasnje okoline bolesnika jer ona moze ograniciti raspon adaptivnog ponasanja te osobe. koji koriste zetone kao sredstvo neposrednog potkrepljivanja prilagođenog ponasanja.HRONICNE PSIHIJATRIJSKE SMETNjE Bihevioralni tretmanski pristupi smetnjama i teskocama hronicnih psihijatrijskih bolesnika razvijeni su posljednjih dvadeset godina. bolesnike je vazno sto vise ukljuciti u određivanje terapijskih ciljeva i izrazavanje vlastitih potreba. uz razumnu upotrebu lijekova za odrzavanje kod mnogih bolesnika. Uzroci problema i odrzavajuci faktori U Velikoj Britaniji prihvacena je Wingova trostruka klasifikacija uzroka shizofrenije. Vazan faktor u lijecenju hronicnih psihijatrijskih tegoba je opca razina aktivnosti i stimulacije kojoj je bolesnik izlozen. devijacije ili ekcesna. te ukljucivanje rođaka koji su jos uvijek s njima u kontaktu. Ljestvice procjene i dalje se koriste za trijazu. Osim specificnih simptomatskih problema cesto postoji i nesposobnost odrzavanja normalnih socijalnih interakcija. Neke smetnje se mogu pripisati institucionalizaciji. a među onima koji najvise obecavaju su oni koji ukljucuju tretman u obiteljskom okruzenju. vazno je steci određeno znanje i o proslom ponasanju bolesnika. poput problema hranjenja i fobija. kao i obavljanju zadataka. U klasicno tekstu Ayllona i sur. sto se moze saznati na temelju bolnickih zapisa. koja koristi kategorije primarnih. obicno vezana uz postupak vremenskih uzoraka ponasanja i kodiranja opazenog. slusne halucinacije. Upotrebu zetona u bolnickim odjelima istisnuli su individualni i grupni bihevioralni programi koji se koriste u bolnicama ili hostelima. Mnogima nedostaju svakodnevne vjestine brige za sebe. a pomocu nje se dobiva procjena devijantnog ponasanja i procjenu opceg ponasanja. Metode koje se koriste obuhvacaju metode procjene i neposredna opazanja ponasanja. Osim procjenjivanja sadasnjeg ponasanja. samoiskaza bolesnika i iskaza osoba koje ga dobro poznaju. deficite. koja ce nakon toga biti detaljnije ispitana (REHAB ljestivica – ispunjava odjelno osoblje nakon sedam dana opazanja. bolesnici o kojima se govori u ovom poglavlju pate od hronicnih stanja. te za pocetno identificiranje podrucja funkcioniranja. Za hronicne bolesnike. Problemi Mnogi psihijatrijski i psihicki problemi. Vazno je dati bolesnicima određene socijalne odgovornosti. U toj su shemi primarne smetnje one koje nastaju iz prirode psihijatrijskog poremecaja. npr. pri cemu treba posebno promatrati preostale prednosti bolesnika. Procjena treba biti usmjerena na postojece ponasanje. Neovisno o razini motivacije. Mnogi shizofreni bolesnici su usporeni u govoru i motorickim pokretima. Procjena Procjenjivanje hronicnih psihijatrijskih bolesnika na mnogo nacina lici procjenjivanju mentalno retardiranih i starijih osoba. ali se ipak vecina moze tretmanom znatno poboljsati ili se moze bolesniku omoguciti određena razina socijalne. a oni najvise osteceni imaju i vrlo nisku razinu motivacije. U podrazajima siromasnijoj okolini dolazi do apatije i socijalnog povlacenja.). cudna ponasanja. koja im onemogucavaju stjecanje ili odrzavanje punog raspona neovisnih socijalnih i funkcionalnih vjestina. . To se moze postici tako da se bolesnike pita u kojim bi podrucjima zivota zeljeli postici neko poboljsanje. je najprikladnija upotreba bihevioralnih postupaka u okviru stabilne i podrzavajuce drustvene i fizicke okoline. danas. profesionalne i obiteljske prilagodbe. pa tako imaju 3x vecu razinu smrtnosti od hronicnih bolesti od ocekivane. a u podrucjima gdje je to nuzno. ali je podjednako i vazno izbjegavati okolinu s pretjeranom kolicinom podrazaja. ciji se simptomi cesto klasificiraju kao 'pozitivni'. dalje.

Opcenito su promjene relativno spore. Vazan atribut opceg odjelnog miljea treba biti njegova stabilnost. povezano s povratnim informacijama i specificnim vođenjem. ali postoje slucajevi gdje su kod pojedinaca uklonjeni svi glavni simptomi. pretjeranom ukljucenoscu i kritickim komentarima je rizicno za ponovno vracanje bolesti. one bi postale i osjecale se 'ravnopravnima'. To se najbolje postize neposrednim opazanjem programa koji se provodi. . Poboljsanje ponasanja za vrijeme obroka jedan je od takvih ciljeva. Mnogi odjeli koriste materijalne nagrade ili zetone. pa bi stekla neka nova ponasanja. Tretman hronicnih psihijatrijskih smetnji u cetiri tacke: 1. Isto tako. nego slozena socijalna interakcija do koje dolazi tokom primjene. prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje socijalne odgovornosti. 'Dugotrajan boravak' – tretman s velikim grupama bolesnika u bolnicama ili hostelima Grupni su programi relevantniji. Korisna je preliminarna trijaza bolesnika. Vazna vjestina u oblikovanju bihevioralnih programa u toj vrsti okruzenja je identifikacija terapijskih ciljeva koji se mogu primijeniti na velik broj bolesnika i koji pruzaju dnevne mogucnosti intervencije. Stvaranje kognitivno-bihevioralne sredine za grupe Hronicni bolesnici u tretmanu trebali bi sto veci dio dana koji provode u budnom stanju. Opcenito vrijedi pravilo da kontinuirano poremeceno ili nasilno ponasanje sprjecava primjenu tretmana.). 2. tako da se s relativno cestim epizodama poremecenog ponasanja bolesnika postupa uvijek na isti nacin. pa ih obezvređuje i smjesta u odvojene okoline ili im onemogucava pristup 'normalnim' okolinama. sto znaci da postoji neko s odgovarajucim poznavavanjem bihevioralnih metoda i specificnih programa ko moze pratiti odvijanje tretmana. Postoji i program odijevanja kako bi se modificirali nedostaci u vjestini odijevanja. kako bismo bili sigurni da doslo do promjene i ostvarivanja ciljeva. treba svesti na minimum i seljenje bolesnika iz sobe u sobu. cini glavni proces poboljsanja. kad bi mentalno poremecene osobe imale pristup tim 'normalnim' ustanovama i sredinama. ako su clanovi grupe slicniji po svojoj razini funkcioniranja ciljnog ponasanja. Individualne programe tretmana treba pazljivo pratiti. Drugi cilj bi mogao biti izvođenje nekog zadatka ili posla na odjelu. ne proizlazi iz operantnog uvjetovanja koje je dovelo do njezina razvoja. tada su korisni faktori za odabir bolesnika: kontinuirano postojanje nekih specificnih interesa. Obicno je dobro prije uvođenja tretmana posvetiti nekoliko sedmica tumacenju tih opcih ideja zdravstvenom osoblju koje ce biti ukljuceno u program. Druga komponenta stabilnosti je dosljednost u postupcima osoblja i primjeni opceg okvira. u kojoj se moze iskoristiti svaki napredak bilo kojeg individualnog ili grupnog tretmana. ukljucujuci i dozivljaj i ponasajne popratne pojave slusnih halucinacija. Jedna komponenta stabilnosti je i isto osoblje koje radi s bolesnicima. S obzirom na to da neki bolesnici ne mogu izraziti svoje zelje. Vrlo je utjecajan pojam 'normalizacije' koji pretpostavlja da drustvo odbija prihvatiti onesposobljene i hendikepirane ljude kao ravnopravne clanove zajednice. Ako je obitelj jos uvijek u kontaktu s bolesnikom. 3. postupci imitacije. Ako hospitalizirani bolesnici ne mogu izraziti sta zele. Unutar ovog pristupa smatra se da. u tretmanu hronicnih bolesnika postoje i posebna eticka pitanja. provesti u stabilnoj sredini. kojima se poslije mogu dobiti neka materijalna dobra (ucinkovitost metode zetona. neprijateljstvom. postupak 'samoinstrukcija' itd. Povijest opijanja je također los prediktivni faktor za uspjesan tretman u zajednici. a zatim i razine specificnih vjestina unutar svake skupine. U radu s hronicnim bolesnicima moguca je upotreba sirokog raspona bihevioralnih tehnika (tehnike oblikovanja. izbjegavati nepripremljeno otpustanje iz bolnice i sl. Vracanje hronicnog bolesnika u obitelj s visokom razinom kontakta licem-u-lice.Faktori koji određuju prikladnost za tretman Tretman usmjeren na poboljsanje nekih bihevioralnih nedostataka obicno je uspjesniji od tretmana usmjerenog na smanjivanje ucestalosti devijantnog ili neprikladnog ponasnja. Prisutnost psihoticnih simptoma nije samo po sebi prepreka za uspjesan tretman. kojom ce biti okrivene siroke skupine bolesnika. tada je neprihvatljivo da se kod njih odustane od svakog tretmana. a prikladno davanje zetona. Prvi vazan zadatak je postizanje dogovora o opcim terapijskim ciljevima s osobljem koje neposredno skrbi o tim bolesnicima. Ta je dilema posebno akutna kod malog ali znacajnog broja hronicnih bolesnika koji silom zakona ostaju u bolnici ca i niz godina. Ako postoji vjerovatnost da ce bolesnik ostati u nekom zasticenom okruzenju. tada treba procijeniti njihov odnos i nacin interakcije. ali postoje i granice u nametanju tretmana. Oblikovanje individualnih programa za bolesnike Postoji znatan broj istrazivanja koja pokazuju da se individualnom primjenom bihevioralnih metoda mogu kod hronicnih bolesnika modificirati mnoga simptomska ponasanja. Hronicnim bolesnicima treba vise vremena da bi reagirali na programe.

Kod terapije prisjecanja poticu se grupe starijih osoba da dijele sjecanja od zajednickog interesa.Tehnike prisjecanja jedna su od glavnih psiholoskih intervencija u radu sa starijim osobama. Vazno je postici uspjesnu provedbu jednog jednostavnog programa koje je prihvatljiv i sticenicima i osoblju. poticuci obitelj da sto jasnije formulira svoja stajalista i izrazi svoje pozitivne i negativne osjecaje. bez drugih duzih perioda provedenih u bolnici. potaknuta starim novinama ili posebnim materijalima. te jednostavno opisati kako clanovi obitelji mogu shvatiti te probleme i na njih reagirati. neovisno o okruzenju u kojem zive) obicno opisuje ljude koji su bili u psihijatrijskoj bolnici vise od 9 – 12 mjeseci. Siroko se koriste obiteljski sastanci kod kuce. Taj pristup upucuje na pozeljenost davanja neposrednih i specificnih informacija o prirodi bolesnikova stanja i njemu i njegovoj obitelji. Terapeut se moze usredotociti i na opcu komunikaciju unutar obitelji. a mogu i dosta dobro surađivati s drugim ljudima. Drugi programi isticu grupnu podrsku i sastanke s obitelji. b) ovaj obiteljski pristup daje vecu vaznost nego bilo koji drugi pristup. odabere i primjeni ono sto joj se cini najboljim i tada prati napredak. a i zbog povijesno ogranicene upotrebe pozitivnih metoda rehabilitacije kod mnogih bolesnika. Za njih je najprikladnija neka vrsta doma ili hostela. To znaci da prvi bolesnik koji ce biti tretiran ili prvo odabrano ciljno podrucje treba biti ono u kojem je moguce postici pozitivne reakcije na tretman. gdje ce moci zadrzati vjestine. pa stoga mogu imati koristi od pristupa namijenjenih clanovima obitelji. pa stoga i omjer poboljsanja i vjerovatni stepen poboljsanja individualnog bolesnika mogu biti ograniceni. velik dio zdravstvenog osobla koje za njih skrbi ne vjeruje da i kod tih bolesnika moze doci do poboljsanja. kako bi se razina ciljeva mogla povremeno mijenjati. i to sto prije nakon uviđanja da se vjerovatno radi o hronicnoj bolesti. 4. na kojima se bolesnika ukljucuje u raspravu o tome kako se moze najbolje nositi sa specificnim problemima obiteljskog zivota. tumacenje svrhe davanja lijekova te savjeta o tome kako clanovi obitelji mogu planirati svoje zivote i prihvatiti shizofrenog clana. Za odrzavanje promjena u bolesnikovu ponasanju vazno je dugotrajno odrzavanje strukturiranog odjelnog rezima ili promjenjivog obrasca obiteljske komunikacije. Na obiteljskom sastanku terapeut moze pomoci obitelji da sto jasnije sagleda probleme. Zakljuci: Hronicne psihijatrijske teskoce mogu biti vrlo velike. Bihevioralne metode su obicno spore. aonda poradi na pronalazenju niza mogucih rjesenja. Tipican sadrzaj programa ukljucuje: tumacenje shizofrenije. Iako jos uvijek imaju psihijatrijske simptome. uz istovremenu pozitivnu terapijsku pomoc i određeni stepen zastite od iskoristavanja. a) neke osobe koje se profesionalnu brinu za bolesnika mogu također prema njemu pokazivati neprijateljske reakcije i odbijati interakcije s hronicnim bolesnicima. tada treba motriti i pratiti napredovanje pojedinacnih bolesnika. 'Novi dugorocni' (relativno kompetentni bolesnici. tim ljudima nije potrebna relativno visoka razina nadzora koju nude bolnice. . Obiteljska bihevioralna terapija je zanimljiva iz dva razloga. Zbog toga. informacijama koje se daju i bolesniku i onima koji za njega skrbe o prirodi psihijatrijske onesposobljenosti. interese i socijalne kontakte koje imaju. Ako se u nekom odjelnom programu koristi niz ciljeva. Odlucujuci prvi korak u bilo kojem programu tretmana treba stoga biti demonstriranje mogucnosti promjene. koji se nalazi u obicnoj ulici. prije nego sto se pokusa nesto slozenije. Ovaj oblik intervencije ima siroke mogucnosti primjene i povecava raspon tretmana koji se mogu primijeniti kod hronicnih bolesnika. Hronicni psihijatrijski problemi su izuzetno individualni. opis manifestacija shizofrenije kako ih dozivljavaju clanovi obitelji. Novi dugorocni bolesnici – tretman pojedinca i obitelji Opcenito je cilj obrazovnih programa jasno prikazati glavne probleme shizofrenije. ukljucujuci i ulogu okolinskog stresa.

Prisutnost psihotičnih simptoma nije sama po sebi prepreka za uspješan KB tretman. N 4. T 18. Granični poremedaj ličnosti jednako se javlja i kod muškaraca i kod žena. T 16. N 14. N 3. N 9. Sa stajališta teorije objektnih odnosa. N 5. Tretman usmjeren na smanjivanje učestalosti devijantnog ili neprikaldnog ponašanja kod osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima obično je uspješniji od tretmana usmjerenog na poboljšanje nekih bihevioralnih deficita. Kod svih bipolarnih poremedaja utvrđeno je da obiteljska opteredenost poremedajima predstavlja najutjecajniji faktor rizika. Vedina osoba s graničnim poremedajem ličnosti prekida psihoterapiju bez obzira na terapijski pristup. Težak temperament u ranom djetinjstvu dosljedno je povezan sa zloupotrebom droge. najvažniji cilj tretmana graničnog poremedaja ličnosti jeste ojačati oboljelu osobu kako bi se ublažila fragmentacija i ojačao osjedaj kohezije u bolesnikovom doživljaju sebe. Distimija predstavlja bipolarni oblik afektivnog poremedaja. faza tretmana u kojoj se primjenjuju kognitivne tehnike uvijek prethodi fazi tretmana u kojoj je fokus na poticanju aktiviteta. izbjegavajudim i O-K poremedajima ličnosti. kombinacija grupne i individualne psihoterapije ima iste učinke za vedinu oboljelih kao i svaki od tih tretmana zasebno. Zloupotreba droge je snažan faktor rizika za suicid kod adolescenata. Dijagnostička kategorija'endogena depresija'zadržana je u važedim klasifikac. T 6. T 7. T 20. N 23. N 17. N 2. Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihička reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. Kliničko iskustvo pokazuje da u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti. Samo mali broj adolescenata koji eksperimentira sa drogama razvit de probleme povezane sa zloupotrebom droge. Mnogi pristupi u prevenciji upotrebe droga kod adolescenata pokazali su se efikasnim. T (Trebaju dugotrajniju terapiju nego depresivni i anksiozni) 13. N 8. Kontinuirano poremedeno ili nasilno ponašanje nije kontraindikacija za primjenu KB tretmana. T 12. Procjenjivanje hroničnih psihijatrijskih bolesnika razlikuje se od procjenjivanja osoba sa mentalnom retardacijom i starijih osoba. Farmakološki i psihijatrijski tretman nije potreban kod laksih i umjerenih depresija. N 19. Ne postoje istraživanja koja pokazuju da kratkotrajna terapija pomaže oboljelima od graničnog poremedaja ličnosti. T 24.I Označi tačno ili netačno: 1.ICD-10). T 15.prilagodbe kod osoba sa paničnim poremedajem. Različito konceptualizirane psihoterapije (primjena različitih pristupa) rezultiraju vrlo sličnim efektima tretmana depresije. T 11. Tretman osoba sa graničnim poremedajem obično traje jednako dugo kao i tretman osoba sa shizotipnim. Farmakoterapija dugoročno ima iste efekte kao i kombinacija farkmakoterapije i psihoterapije. Utvrđeno je da su komorbidni poremedaji ličnosti glavni prediktori loše soc. T 10. Procjena faktora koji se nalaze u osnovi fobija mora obuhvatiti detaljnu povijest razvoja neke fobije. poremedaja (DSM-IV. U K-B terapiji depresija. N . N 22. N 21.

deficite ili bihverioalne gubitke i devijacije ili ekscesna. Potpun i trajan oporavak mogud je samo ako se modificiraju precijenjene ideje i ako se na njima poradi. 3. koji pozitivni faktori upuduju na prikladnost za K-B tretman? Kontinuirano postojanje nekih specifičnih interesa. Sindroma. U novije vrijeme klinički je potvrđena i empirijski provjerena uspješnost dva psihološka tretmana depresije. pa onda se osvrne na sekundarne ideje. Unutarp orodice važni faktori su sigurna privrženost djeteta roditeljima i autoritativan roditeljski stil koji sse odvijaju unutar obiteljske okoline koja ima fleksibilnu strukturu. 5. 7. b) poremeden način na koji se doživljava oblik i težina tijela 6. III Odgovori: 1. 4. kognitivno restrukturiranje. samoizazvano povradanje. Ako je vjerovatno da de se bolesnik osamostaliti tada je važna njegova sposobnost redovnog uzimanja lijekova.bihevioralne tehnike koje se koriste u tretmanu generaliziranog anksioznog poremedaja: Izlaganje. visoko samopoštovanje. Tjelesne reakcije koje pogrešno interpretiraju uglavnom su one uključene u normalne anksiozne reakcije. Precizno znanje o zloupotrebi droge te dobro organizirana obrazovna okolina mogu biti uzeti u obzir kao protektivni faktor. . prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje kontinuirane socijalne odgovornosti. Nakon uspješnog tremana depresije vrijednosti na Beckovom inventaru depresije treba biti (izrazito) ispod 10 bodova. Neka svojstva anoreksije izazvana su gladovanjem i nestaju uspostavljanjem normalne tjelesne težine. 2. pri čemu je bitno procjeniti preostale prednosti. Tri glavne tehnike koje se vrlo efikasno koriste u tretmanu socijalne fobije su: izlaganje. Koje su kognitivno. zloupotreba laksativa i diuretika. Visok IQ. prije početka psihoterapije preporučljivo je prethodno provesti program detoksikacije. Kakva je klinička implikacija ovih podataka? Klinička implikacija takvih podataka je da kod depresivnih adolescenata treba terapiju nastaviti još i nakon završetka depresivne epizode. pretjerano vježbanje. 2. cudna ponasanja. 10. a tipični kognitivni stil najčešde se zadržava i nakon povlačenja simptoma. 3. Ta sekundarna svojstva uključuju ekstremno pridržavanje dijete. a to su: interpersonalna terapija i kognitivno-bihevioralna terapija. unutrašnji lokus kontrole. Adolescenti koji su ranije proživjeli depresivnu epizodu pokazuju trajne lakše depresivne simptome. 8. hroničnim psihijatrijskim poremedajima najčešde ispoljavaju deficite u socijalnom funkcioniranju. Dobra prilagodba roditelja je također faktor. koje su stalno pod utjecajem alkohola ili droga. 9. Metode koje se koriste u procjenjivanju hroničnih psihijatrijskih pacijenata obuhvataju: metode procjene i neposredna opažanja ponašanja. Koja dva svojstva anoreksije se ne poboljšavaju dosljedno uspostavljanjem normalne tjelesne težine? a) izuzetan strah od dobivanja na težini ili debljanja. Najčešde upotrebljivane mjere težine fobije su: stupnjevana hijerarhija i bihevioralni testovi 6. manje efikasne načine suočavanja. 7. Navedite kako kognitivni model objašnjava zbog čega osobe doživljavaju panični napad? Osobe doživljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da širok raspon tjelesnih promjena interpretiraju na katastrofičan način. Postojane amenoreje jedan je od dijagnostičkih kriterija za postavljanje dijagnoze: anoreksjie nervoze. 8. Koji lični zaštitni faktori povedavaju vjerovatnodu uspješnosti tretmana adolescenata koji zloupotrebljavaju droge? Na biološkom nivou fizičko zdravlje i odsustnost zdravstvenih problema povezanih sa uzimanjem droge kao sto je HIV ili Hepatitis. Procjena osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima treba biti usmjerena na postojede ponašanje.. Kod osoba sa anksionznim poremedajem. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. kognitivno restrukturiranje i uvježbavanje socijalnih vještina.. Povedani rizik ponovnog javljanja depresije kod adolescenata odgovara količini preostalih psiholoških i socijalnih promjena u doživljavanju i ponašanju.II Dodaj: 1. Koji su ciljevi obiteljske terapije u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti? ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. 4. lak temperemanet. 5. visoka samoefikasnost i optimističan atribucijski stil jesu sve važni faktori. Koje implikacije za tretman osoba sa anoreksijom i bulimijom nervozom proizlaze iz činjenice da je vedina svojstava ova dva poremedaja sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi sa oblikom tjela i tjelesnom težinom? Mnoga svojsta anoreksije nervoze i bulimije su sekundarna s obzriom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i težinom. Cime se mjeri tezina depresije ??? mislim da je ovo drugo pitanje. S obzirom na to da osobe sa teškim. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful