DEPRESIJA Depresije su psihički poremecaji cija su bitna obiljezja promjene raspolozenja, utucenost, pomanjkanje radosti, cuvstvena praznina, bezvoljnost

, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba. Upadljiva obiljezja deprsije su zalost, utucenost, neraspolozenje, slabost, bezvoljnost, pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjceaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, a uz njih se cesto pojavljuju i tjeskoba i nemir, nedostatak energije, poremecaji apetita, gubitak tjelesne tezine, smanjeni libido, poremecaji spavanja, bolovi, teskoce s koncetracijom i samoubilacke misli. O depresijama se govori na tri razine: a) na razini SIMPTOMA: kada se radi o pojedinacnim simptomima poput zalosti i utucenosti. b) na razini SINDROMA: kada se predpostavlja postojanje obrasca međusobno povezanih obiljezja emocionalih, kognitivnih, motorickih, motivacijskih fizioloskih i enrokrinoloskih komponenti i c) kada se naziv koristi kao NADRĐENI POJAM za razlicite poremecaje i njima pripadajuce uzroke. SIMPTOMATOLOGIJA depresivnih stanja: 1. ponasanje/ motorika (drzanje tijela) 2. emocionalni simptomi (bespomocnost) 3. vegetativni simptomi (unutrasnji nemir) 4. kognitivni simptomi (negativni stavovi prema sebi) 5. motivacijska razina (usmjerenost na neuspjeh) Zajednicko svojstvo oba klasifikacijska sistema (ICD-10 i DSM-IV) je izricit zahtjev za provodjenjem deskriptivnog i sto pouzdanijeg dijagnostickog postupka, utemeljenog na znanstvenim podacima. Depresije se danas definiraju određenim brojem istovremeno prisutnih simptoma, koji moraju trajati određeno vrijeme i ne mogu biti pripisani nekim drugim bolestima ili okolnostima. DEPRESIVNA EPIZODA: istovremena pristunost najmanje pet od navedinih simptoma u trajanju od dvije sedmice (mora biti prisutno depresivno raspolozenje ili gubitka interesa): -depresivna zlovolja -ocito pomanjkanje interesa i radosti -debljanje/ mrsavljenje -nesanica -nemir, zakocenost, usporenost -umor, gubitak energije -osjecaj bezvrijednosti, krivnje -teskoce s koncentracijom -zelja za smrcu, samoubilacke misli Tok i tezina (laka 4-5, umjerena 6-7 i teska 8 i vise nabrojanih simptoma) i specificni oblik simptoma (tjelesni, psihoticni) koriste se za definiciju dodatnih podgrupa depresije. Unipolarna depresija (depresivna epizoda, distimija-dugotrajni depresivni poremecaj) najcesci je oblik afektivnog poremecaja. Danas je opcenito prihvacena i znanstveno cvrsto utemeljena podjela afektivnih poremecaja u mono- ili unipolarne i bipolarne oblike. Bipolarni poremedaj predstavlja ozbiljni zdravstveni poremedaj sa visokom stopom oboljelih kao i visokim stepenom smrtnosti. Karakteriše se tipičnim ponovljenim epizodama i vulnerabilnošdu tokom celog života. Ciklotomija je dugotrajni oslabljeni bipolarni afektivni poremecaj.

Unipolarni depresivni poremecaji dodatno se dijele u: a) depresivne epizode b) distimije (depresivno raspolozenje koje traje ili se cesto vraca u razdoblju od najmanje 2 godine) c) poremecaje prilagodbe (kratke ili duze depresivne reakcije) Na temelju veceg broja istrazivanja moze se procijeniti da rizicnost obolijevanja od bipolarnog afektivnog poremecaja iznosi 1%. Procjene cestine pojavljivanja (broj osoba koje prvi put obolijevaju tokom godine dana) depresivnih epizoda iznosi 1-2 na svakih 100 osoba. Vjerovatnost obolijevanja od depresije tokom zivota iznosi za muskarce 12%, a za zene 26%. Rizicni faktori: spol, zivotna dob, socio-ekonomski faktori, stresna opterecenja i obiteljska opterecenost. S obzirom na veliki varijabilitet toka bolesti te nedostatak jednoznacnih parametara, razlicita strucna drustva predlazu podjelu depresivne epizode u nekoliko razdoblja: 1. REMISIJA je definirana kao stanje ili kratkotrajno razdoblje (potpunog ili djelimicnog) poboljsanja depresivnih simptoma. 2. OPORAVAK je potpuna remisija duzeg trajanja (vec prema kriteriju: 2 do 6 mjeseci), sto se uvijek odnosi na aktualnu depresivnu epizodu 3. VRACANjE BOLESTI (RECIDIV) je ponovno pojavljivanje depresivnih simptoma tokom remisije, prije nego sto je doslo do oporavka i zavrsetka aktualne depresivne epizode 4. PONOVLjENA POJAVA BOLESTI je pojava nove depresivne epizode do koje dolazi nakon oporavka, uz pretpostavku da su bili ispunjeni kriteriji za unipolarnu depresiju. Na isti nacin se mogu podijeli i terapijske intervencije u: 1. akutnu terapiju (ublazavanje simptoma tokom depresivne epizode) 2. odrzavajucu terapiju (tokom i nakon remisije kako bi se sprijecilo vracanja bolesti) 3. profilakticku terapiju (sprecavanje ponovne pojave bolesti i nakon depresivnih epizoda). Trajanje ciklusa (depresivna epizoda i faza bez depresije) bilo je za periodicne unipolarne poremecaje u prosjeku (medijan) 4,5 do 5 godina, a za bipolarne oblike 2 do 3 godine. Oko 10 – 20 % poremecaja prelazi u hornicni oblik. Rizik samoubojstva je 15%. Nepovoljni prognosticki faktori: rana odrasla dob, zenski spol, ranije depresivne epizode. KOMORBIDITET – depresije cesto prate druge bolesti: fobije, drustvene tjeskobe, panicni poremecaj, opci anksiozni poremecaj, PTSP, pormecaj hranjenja, ovisnost o drogama, poremecaj spavanja, seksualni poremecaj, somatoformni, psihofizioloski, shizofreni poremecaj, propadanje mozgovne mase te razliciti poremecaji licnosti. U americkom epidemioloskom ispitivanju nadjena je uz depresije (depresivne epizode i distimije) u 77% slucajeva barem jos jedna dijagnoza, najcesce su to: anksiozni poremecaji, zatim ovisnost o nekim tvarima te somatoformni poremecaji. 60-80% ispitanika su rekli da su depresije nastale poslije 'tog' poremecaja. Poznati klinicki intervjui su: SKID (Standardizirani klinicki intervju za DSM-IV), Dijagnosticki intervju i dijagonosticka lista oznacavanja. Procjenjivanje od strane drugih: Hamiltonova ljestvica depresije, a samoprocjena: Beckov inventar depresije. Za planiranje psihoterapije depresije i pristup pojave bolesti određene osobe važna je analiza problema usmjerena na hipteze postavljene izvan same dijagnoze depresivnog sindroma: analiza aktualnog ponasanja i toka djelovanja, analiza svakodnevnih problematicnih situacija, analiza motivacije, analiza dosadasnjih pokusaja upravljanja vlastitim zivotom i analiza okolinskih uvjeta (obitelj, partner...).

*Teorije poremecaja i modeli koji ih tumace* 1. zivotna događanja (promjene) i utjecajni drustveni faktori Faktori koji povecavaju ranjivost i pogoduju nastanku depresije: zenski spol, pomanjkanje intimnog emocionalnog pozitivnog i podupiruceg odnosa, postojanje veceg broja manje djece u kucanstvu, pomanjkanje resursa i vjestina, gubitak majke u ranom djetinjstvu, nezaposlenost, smanjeno samopostovanje. Ali i ¼ depresivnih bolesnika razvija klinicku depresiju kojoj nije prethodio neki zivotni događaj. 2. aspekti licnosti Interpersonalna ovisnost (snazna potreba za razumijevanjem, emocionalnom potporom i pomoci drugih, kao i trazenje bliskih veza i intimnosti), perfekcionizam, introverzija i emocionalna nestabilnost (neuroticizam), uz nedostatak socijalnih vjestina i kognitivni parametar (atribucijski stil). 3. pomanjkanje pozitivnih potkrepljenja i negativne interakcije Depresivne osobe cesto se nalaze u okolnostima gasenja, tj. bez potkrepljenja. Depresivno ponasanje koje se ponavlja djeluje odbojno i potice socijalne partnere na povlacenje i izbjegavanje. Tako depresivne osobe same pridonose samnjenju kolicine pozitivnih potkrepljenja. U nedostatku alternativnih interakcijskih oblika ponasanja, depresivna osoba najcesce se i dalje ponasa na svoj uobicajeni nacin, sto znaci depresivno i zaleci se, sto samo pogorsava uvjete i cini razumljivom cesto primjecenu hostilnost u drustvenim odnosima depresivnih osoba. 4. pomanjkanje kontrole i naucena bespomocnost Pomanjkanje kontrole definirano je kao neovisnost o vlastitom ponasanju i okolinskim uvjetima, a dovodi do pasivnosti i apatije, te osjecaja bespomocnosti. Ali odlucujucu vaznost ima subjektivno – kognitivina varijabla ocekivanja vlastite bespomocnosti, cak i kada u objektivno novoj situaciji postoji mogucnost kontrole. Steceno (nauceno) iskustvo generalizira se i na druge, nove, buduce situacije. Dozivljaj neuspjeha dovodi do toga da osobe traze uzrok svoje bespomocnosti (kauzalno atribuiranje) pa neuspjesi obicno budu obradjeni internalno, stabilno i globalno, te se neuspjeh ocekuje i u buducnosti i dodatno se pogorsava i ucvrscuje depresivno stanje. 5. nefunkcionalne kognitivne sheme (temelj depresije) Ovaj pristup tumacenju pretpostavlja da se u temelju depresije nalazi kognitivni poremecaj (nefunkcionalne kognitivne sheme), koji je posljedica ranijih opterecenja, nepovoljnih iskustava i procesa ucenja. Tipicna kognitivna iskrivljavanja i nefunkcionalne kognicije su: samovoljno zakljucivanje, selektivno apstrahiranje, povezivanje svega sa samim sobom, pretjerana generalizacija, pretjerano uvelicavanje negativnih dozivljaja i iskustava, pretjerano umanjivanje pozitivnih, uspjesnih iskustava, moralisticko-apsolutisticko misljenje i netacno oznacavanje. Formalno gledajuci radi se o prisilnim, automatskim i uvjeravajucim kognitivnim procesima. Te sheme nastaju kroz opterecujuca iskustva u procesu socijalizacije, u povodu stresnih ili traumticnih dozivljaja ili nakupljanjem subtraumatskih, negativnih iskustava. Nastankom depresivne sheme stvara se CIRKULARNI model povratne sprege, zbog cega dolazi do ucvrscivanja, produbljivanja i odrzavanja depresije i s njom uzrocno povezanih kognitivnih procesa. Nefunkcionalne temeljne pretpostavke, rigidne sheme i negativni kognitivni stil s jedne strane, a s druge strane događaji (vanjski i unutarnji poticaji) utjecu na AUTOMATSKE MISLI (opcenite, iskrivljene, nelogicne) izazivajuci tako depresiju (emocionalni, tjelesni, motoricki i motivacijski simptomi). 6. genetski faktori Na temelju longitudinalih ispitivanja blizanaca procijenjeno je da utjecaj genetskih faktora u razvoju depresije iznosi 41%, a utjecaj licnih okolinskih uvjeta 46%. To znaci da je podlozenost za depresije stabilna i vjerovatno genetski određena, pri cemu okolni uvjeti igraju doduse vaznu, ali prolaznu ili vremenski ogranicenu ulogu. Nema slaganja o tome kako se moguca genetska osnova depresivnih poremecaja prenosi. Danas se nasljeđivanje tumaci poligenetskim modelima praga, prema kojima je podlozenost određena nasljeđenim i okolnim faktorima.

kao i kombinirani tretman. b) psihometrija.. Aktivacija procesa pamecenja. Utvrđeno je i povecano ustrajanje u lijecenju (manji broj osoba ga prekida). utvrđivanje kljucnih problema. dispozicije. provjera odabira ciljeva i postupaka njihova postizanja s obzirom na ostvarene ciljeve. Kod dugorocnih procjena (1 – 2 godine) psihoterapije su se pokazale ucinkovitima. visefaktorska tumacenja A uvjeti koji prethode poremecaju B prekid automatskog dozivljavanja i ponasanja. spavanje i cirkadijurni ritam Tokom spavanja kod depresivnih osoba je uocljiv smanjeni udio dubokog sna (delta-valovi) i skracena latencija REM faza sa produzenom prvom REM-fazom. d) evaluacija. licni uvjeti. posebno KBT. neuroendokrinoloske smetnje a) os hipotalamus-hipofiza-kora nadbubreznih zlijezda (HHN) b) os hipotalamus-hipofiza-stitnjaca (HHŠ) 9. dugotrajno bavljenje sobom D emocije koje koce djelovanje. zatim postepen ali u faze podijeljen postupak. manji broj ugodnih dozivljaja E intenziviranje disforicnog raspolozenja F pretvaranje svih simptoma u DEPRESIJU G ranjivost. Između ispitivanih psihoterapija gotovo da i nema razlike. c) analiza problema i ponasanja: horizontalna i vertikalna analiza ponasanja. procjena tezine poremecaja: samoprocjene pomocu Beckova inventara depresije. Zajednicka svojstva psihoterapija: aktivni terapeuti. 10. Kombiniranjem farmakoterapije s nekom od psihoterapija daje dugorocne dobre ucinke. . provjera kvalitete: primjena BECKA i HAMILTONA i na pocetku i na kraju tretmana. cak bolje od monoterapija. diferencijalna dijagnoza: primjena klinickog intervjua (SKID) ili dijagnostickih ljestvica oznacavanja. C paznja usmjerena na sebe. rizicni faktori. osim toga. kooperativni ali i direktni. Kratkorocni uspjesi (usporedba prije – poslije) podjednaki su onima koji se postizu farmakoterapijom ili kombiniranjem farmakoterapije s psihoterapijom.. pokazala jeftinijom. hronicni stres. razumljiv model terapije i transperentnost intervencija. procjena od strane drugih pomocu Hamiltonove ljestive depresije. *Dijagnosticiranje i psihoterapijske indikacije* Kao minimalni standard za dijagnosticiranje i dokumentiranje depresivnih poremecaja vrijedi: a) dijagnoza. a u vecini slucajeva bile su uspjesnije od farmakoterapije. odabir ciljeva. narusena neurotransmisija a) katekolaminska hipoteza b) serotoninska hipoteza c) noradrenergicko-kolinergicka neravnoteza 8.7. nedostataka i resursa. a psihoterapija se.

ostecenja jetre. Elektrokonvulzivna terapija Kod vrlo teskih depresija. 3. Na temelju nalaza znanstvenih istrazivanja i klinickih iskustava moze se o zbrinjavanju depresivnih bolesnika zakljuciti: kod laksih i umjerenih unipolarnih depresija nije potreban psihijatrijski niti farmakoloski tretman. Farmakoloski nacini lijecenja Na temelju rezultata brojnih znastvenih istrazivanja smatra se da je utvrđena ucinkovitost triciklickih antidepresiva. dok su fizikalni. Vecina tih teskoca su prolazne naravi i pojavljuju se na pocetku i u fazi povecanja doze. 1. primjena psihoterapije uopce ne dolazi u obzir. ''direktivni'' terapeuti.Elementi jedne djelotvotne TERAPIJE depresije: * na prvo mjesto dolazi utvrđivanje bolesti * oblikovanje plana i strukture tretmana * određivanje konkretnih ciljeva * usmjerenost na vjestine * stupnjevit postupak * primjena onog o cemu se tokom terapije ragovaralo na okruženja izvan terapije * aktivni. Dugotrajnim uzimanjem lijekova smanjuje se opasnost od ponovnog obolijevanja. 2. Negativne popratne pojave depresivnih lijekova su: suha usta. 5. poremecaj krvnog pritiska. koje ne reagiraju na druge tretmane. psihosocijalni i internisticki tretmani dopunske intervencije ili intervencije za koje postoje vrlo usko postavljene indikacije. tahikardije. predmenstrualni distimicni poremecaj). poremecaj uriniranja. promjene REM faza spavanja. PSIHOLOSKI TRETMANI I) K B T II) I P T (interpersonalna terapija) . 4. U kasnijem toku bolesti treba primjeniti kombinirani tretman. kozne alergije. primjeniti olaksavajucu i podupirucu farmakolosku terapiju. Dugorocno gledano. a cesto i dovoljna intervencija kombinacija farmakoloske i psihoterapije (bilo da su primjenjene samostalno ili zajedno). nije rizican. Kada se radi o izuzetno teskim depresijama. koji ce uz lijekove ukljuciti i psihoterapiju. *Lijecenje depresivnih poremecaja* Glavna. MAO-inhibitora i (novijih) selektivnih lijekova koji koce apsorpciju serotonina. Uskracivanje sna (terapija budnoscu kao dopunski postupak) Djelotvornost je neposredno nakon primjene postupka 60%. te povecani ucinci alkohola. koje osim toga ispunjavaju i kriterije za somatski sindrom. takav se kombinirani tretman depresivnih poremecaja pokazao djelotvornijim. Terapija svjetlom Redovnim izlaganjem svjetlu (od 2500 do 10000 luksa) mogu se lijeciti ponajprije sezonske i mjesecne depresije (tj. poremecaji prilagodbe.

o smanjenju prekomjernih kolicine negativnih. kratkorocne i dugorocne posljedice stavova.) 5. U okretanju spirale koja vodi u depresiju potrebno je pomocu KBR na kognitivinkoj razini i u ponasanju postici promjene koje vode iz disforicnog raspolozenja. precizna pitanja. ispitati i provjeriti moguce alternative. Kod poticanja aktiviteta radi se.. uklanjanje katasrofiziranja. Koriste se kratka. testiranje realiteta. a koje ce biti ostavljene za kasnije. navođenje argumenata za i protiv. faza: socijalna kompetentnost (igranje uloga. izmijenjene atribucije (alternativna tumacenja). ali ne i dominantno. strukturiranje vremena pomocu određenih radnji i aktivnosti 3. s druge. a. te da se za buduce ispitivanje uvjezbaju i pripreme. Time se bolesnike navodi da sami razmisljaju o alternativnim stajalistima i nacinima rjesavanja. razotkriva ili 'tjera u kut'. Terapeut zadaje zadace i trazi povratne informacije o posljednjem terapijskom susretu ili satu. odvlacenje paznje na druge sadrzaje 4. Elementi bihevior terapije Ciljevi koji se nastoje postici pomocu ovih elemenata su: 1. ako bolesnik o tome sam ne zapocne govoriti. koja se odnose na neposredne izjave bolesnika i pomazu da dođu do novih uvida. oblik interakcije koji se sastoji od usmjerenih. prekidanje stalnog razmisljanja i misli koji se vrte ukrug. 'sokratovski stil pitanja'. a da ga pri tome ne obezvrjeđuje. Terapeut imenuje jedan ili dva kljucna problema bolesnika i trazi od njega povratnu informaciju o tome je li ih dobro shvatio. .I) kognitivno – bihevioralna terapija Radi se o strukturiranom. razbijanje zacaranog kruga 2. Treba izbjegavati pitanja ciji je moguci odgovor 'da' ili 'ne'. terapeut koristi tzv. Terapeut postavljanjem pitanja nastoji odrediti alternativne nacine rjesavanja problema. kao i da te proturjecnosti prepozna i prihvati. o povecanju ili ponovnom uvođenju pozitivnih iskustava i aktivnosti. stjecanje novih vjestina i mehanizama suocavanja 5.. misljenja i djelovanja. potkrepljujuce aktivnosti. pronaci licno vazne. njezino okretanje i uvođenje konstruktivnog razvoja. opterecujucih dozivljaja. Cilj i zadaca KBT je zaustavljanje depresivne spirale. Faze tretmana: 1. konkretnom. Saradnjom između bolesnika i terapeuta nastoje se identificirati problemi. oktriti. faza: imenovanje kljucnih problema i stvaranje terapijskog odnosa 2. pri cemu se odlucuje o kojim ce se sadrzajima razgovarati tokom ovog susreta. Terapeut zajedno s bolesnikom izrađuje popis prioriteta. Ponasanje terapeuta u razgovoru u kojem se određuju dnevni red je aktivno. igranjem uloga i poticanjem aktiviteta dobivaju se informacije za kognitivne intervencije a) poticanje aktiviteta. Terapeut upotrebljava otvorena pitanja kako bi bolesniku pokazao nesuglasja i nekonzistentnost u njegovim zaključcima. s jedne strane. Kada primjeti da ga bolesnik nije dobro shvatio. terapeut oblikuje svoja pitanja na neki drugi nacin. pojasnjavanje povezanosti negativnih misli. prepoznati individualne (kognitivne) blokade. specificnom i na problem orijentiranom psiholoskom postupku za depresivne poremecaje. faza: primjena terapijskog modela 3. Pitanja ne smiju udaljavati razgovor s upravo obrađivanog problema. osjecaja i ponasanja. faza: kognitivne tehnike (zahvacanje negativnih misli i stavova. stajalista i spoznaja. faza: poticanje aktiviteta 4. otvorenih piranja kojima se bolesnika potice da govori o proturjecnostima i iskustvima koja su suprotna njegovim uvjerenjima. Temeljna zamisao KBT jest povezanost raspolozenja (osjecaja). Radeci na kognitivnim obrascima.

Ako se pomocu intervencije uspije prosiriti djelokrug zivota starijih osoba. motoricko ponasaje (geste. etiketiranje. ZATO se radi na izgradnji i povecanju socijalne sigurnosti. interakcijske sastavnice (slusanje razumijevanje) 5. bliskog trenera i usluznog prijatelja. izjave o pozeljnom. Kognitivne metode Kod depresivnih osoba dolazi u određenim podrucjima zivota do razlicitih iskrivljenja u misljenju. a kasnije i na temeljna uvjerenja i vjerovanja. pridonijeli smo poboljsanju njihove kvalitete zivljenja. sadrzajne komponente (tvrdnje u prvom licu nasuprot neodređenim tvrdnjama. dekatastrofiziranje. reducirano samopostovanje. tj. Uce se socijalne vjestine. negativna slika vlastitog tijela. podrazajima siromasnu situaciju. traženje i postizanje kompromisa. kritika bez predbacivanja (navođenje smetnji). a ciljevi su: poticanje povjerenja i otvorenosti. orijentiran na uvjezbavanje. Prilikom neposrednog opazanja ponasanja bolesnika treba se pridrzavati ovih kriterija: 1. poticanje uvida. strukutriran. emocionalno dokazivanje. provjera kriterija. razgovor o osjecanjima sagovornika. c) poboljsanje komunikacije među partnerima * pravila interakcije i komunikacije među partnerima. eksperimentiranje. povlacenje. Grupna terapija se najvise upotrebljavala prilikom stacioniranog psihoterapijskog lijecenja afektivnih bolesnika. pronalazenje alternativa. Odlucujuci je sokratovski stil interakcije. poztivne aktivnosti. tehnika 'što-ako'.. usmjeren na razumijevanje i savladavanje problema. Mijenjanje kognitivnih obrazaca je spor proces. aktivno slusanje. slaba postignuca. parafraziranje. potkrepljivanja pozitivnih nacina ponasanja sagovornika. Za depresivne adolescente preporucuje se grupni tretman. opsutanje. Pri tome bi bolesnici trebali postepeno nauciti sami na sebi primijeniti tehnike koje u pocetku koristio terapeut. ali s vrsnjacima u grupi. koja dovodi do zasicenja preostalih potkrepljivaca i dodatnog pogorsanja zivotnog polozaja. reatribuiranje. u kojem je uloga terapeuta vise uloga voditelja kursa. precjenjivanje i podcjenjivanje. zamjena uloga. prevladavanja psihickih smetnji i prevenciji pretvaranja poremecaja u hronican oblik ili recidiv. mladezi se opcenito sviđa razgovor o buducnosti. Ova vrsta kursa se pokazala vrlo dobrom. uzimas događaje i stvari osobno). izazvanih njihovom bolescu i onime sto su tokom zivota naucili (misljenje sve ili nista. Suzeni zivotni prostor pretvara se u jednolicnu. za razliku od farmakolske (koja je dala negativne rezultate). komunikacija i na kraju postizanje uspjeha. . povratna pitanja (trazenje informacija). kognitivno preimenovanje. pretjerivanje. opazanje i protokoliranje automatskih misli u podrucju relevantnih i sredisnjih problema. jer im je mnogo vaznije njihovo misljenje nego misljenje odraslog terapeuta. spremnost na saradnju. razgovor o konfliktima. Prvi korak u obradi kognitivnih procesa je otkrivanje. TO se radi igranjem uloga i uvjezbavanjem ponasanja. Predlozen je veliki broj kognitivnih tehnika kojima bi se moglo djelovati na utvrđene automatske misli i sadrzaje. Postupak je konkretan. odnosno rjesavanja problema. pretjerana generalizacija. otpor prema pozitivnom. neucinkovite vjestine suocavanja te ovisnicko ponasanje. drustveno ponasanje je zakoceno i reducirano. imenovanje prednosti i nedostataka itd. dinamikna. slozene nasuprot jednostavnim recenicama).b) povecanje socijalne kompetencije Socijalni kontakti su minimalni. Grupe u kojima se provodi K-B terapija mogu biti vođene poput otvorenih grupa. duhovni filter. neverbalne komponente 3. verbalne komponente 2. te bolje je prekinuti interakciju nego dopustiti da dođe do sukoba. preuranjeno zakljucivanje.. a bitne metode za promjenu kognitivnih obrazaca su: propitivanje i testiranje realiteta. Kod adolescenata: pesimizam. jer adolescente je vrlo lako zainteresirati za ovaj oblik terapije i vrlo mali broj odustaje prije kraja. drzanje tijela) 4. ucenje vjestina i nacina suocavanja.

alu dobro obrazovanu skupinu terapeuta i jos nije postala dijelom klinicke rutine. Prognosticki nepovoljni uvjeti za primjenu psihoterapije: *depresija koja traje niz godina s brojnim recidivima * brojni raniji pokusaji lijecenja * snazni orijentacija i favoriziranje psihoterapijske terapije * pomanjkanje spremnosti za saradnju * veliki nedostaci u repertoaru ponasanja i kognitivnim resursima * vrlo teske depresije * nikakve ili minimalne promjene (smanjivanje simptoma) tokom prve tri sedmice tretmana (tj.II) interpersonalna terapija Koncepcija IPT je bez teorije. Koncipirana u okviru medicinskog modela IPT se moze primjenjivati sa ili bez istovremenog uzimanja lijekova. informiranje bolesnika o depresiji i mogucnostima lijecenja. uspostavljanjem povezanosti između bolesti i interpersonalnog kontkesta pomocu ispitivanja (vrste odnosa. bolesniku treba osvjestiti njegove autonomne sposobnosti i znanja. analiza mogucih alternativa djelovanja i rjesavanja. srednju fazu (4 do 13 susreta) i zavrsnu fazu (14 do 16 susreta). Pocetni susreti s ciljem stjecanja kontrole nad simptomima: socavanje s bolescu (npr. Pokazatelji akutne suicidalnosti (oslobađanje. utvrđivanje ocekivanja i percepcija. utoliko sto se ne postavljaju pretpostavke o uzrocima depresije. socijalno je izoliran... Sredisnja faza terapije je usmjerena na tretman aktualnih interpersonalnih teskoca. djeluje potpuno beznadno. socijalne i interpersonalne odnose i faktore licnosti. u tu svrhu koristene terapijske strategije sluze ponajprije rasterecivanju i psihoedukaciji bolesnika. utvrđivanje simptoma.. U zavrsnoj fazi terapije otvoreno se razgovara o kraju tretmana kao o procesu tugovanja i rastajanja. Terapijski proces obuhvaca između 12 do 20 sedmica terapijskih susreta. pa cak ni nakon iscrpnog razgovora. priznavanje cinjenice da je taj kraj vrijeme zalosti.). bolesniku se namecu misli o samoubojstvu. bez pokusaja izazivanja nekih dubokih promjena u strukturi licnosti. Cilj IPT je ublazavanje depresivnih simptoma i poboljsanje međuljudskih odnosa. uvijek događaju u psihosocijalnom i interpersonalnom kontekstu. bez obzira na biolosku ranjivost ili osobine licnosti.. izgradnja novih obrazaca ponasanja). jer se polazi od stajalista da se depresije. Opci cilj tretmana jest postici uspjesno ispunjavanje socijalnih uloga i prilagodba na problematicne međuljudske interakcije. nepsihoticne depresije U pocetnoj fazi radi se o prevladavanju simptoma. koji ukljucuju pocetnu fazu (1 do 3 susreta). beznađe i poziv u pomoc cesti su motivi samoubojstva): bolesnik ne odbacuje suicidalne zamisli ili pokusaj ubojstva. Glavna obiljezja interpersonalne terapije: * kratkotrajna ambulantna terapija (12-20 susreta) * sedmicni individualni susreti u trajanju od 50 minuta * rad na sada i ovdje * specifikacija postupaka u terapijskom prirucniku * potvrđena djelotvornost za unipolarne. Pojam depresije na koji se oslanja IPT postulira tri za nastanak depresije odgovorna procesa: nastanak simptoma. Izravan razgovor o kraju tretmana. depresijom. Kod bipolarnih poremecaja treba se na prvom mjestu usmjeriti na zivotni i socijalni ritam bolesnika kako bi se moglo preventivno i terapijski brzo djelovati. Interpersonalna psihoterapija je jos uvijek ogranicena na malu. 8 terap susreta) . promjena koju pacijent zeli u odnosu itd) i identifikacija problemnih podrucja. koje su povezane s depresijom (eksploracija problema. Zavrsni susreti: proces rastajanja.

Dugoročne medicinske komplikacije: trovanje i predoziranje. nelagoda koja prati konzumiranje opijata. Za vrijeme intoksikacije: strah i anksioznost povezani sa neočekivanim efektima droge (uglavnom halucinogenima). posebno halucinogeni. raspon konzumiranih supstanci. afektivno stanje (pozitivno ili negativno) i vjerovanja koja osoba ima o sposobnosti da kontroliše uzimanje droge. onih povezanih s povlačenjem. a na osnovu slijedeca tri parametra: * ponašajni obrazac zloupotrebe droge * posljedice droge kad je konzumirana ili kad je nedostupna i * vrsta droge koja je konzumirana. uključujudi HIV i hepatitis. učestalost uzimanja droge. anksioznost. Halucinacije i perceptivne distorzije koje se dešavaju tokom intoksikacije nisu uvijek ugodne. u DSM-IV i ICD-10 problemi povezani sa drogama su klasificirani na Osu 1. Povlačenje: mučnina. do oštedenja jetre i bubrega zbog konzumiranja toksičnih tvari. infekcije. one koje prate razvoj ovisnosti i medicinskih komplikacija koje proizlaze iz zloupotrebe droga. problemi sa spavanjem i apetitom te seksualna disfunkcija. i uglavnom su doživljeni kao neugodni. Simptomi koji prate intoksikaciju i period povlačenja: depresivno raspoloženje. Kod konzumiranja svih uličnih droga postoji rizik smrti od namjernog ili slučajnog predoziranja ili trovanja uzrokovanog nečistodama u drogama. Kontekst ponašanja vezanog za uzimanje droge: prisutni ljudi. količina konzumiranih supstanci i promjene u obrascu ponašanja tokom vremena. aritmije ili dehidracija)i fizički problemi povezani sa sniženim uzbuđenjem (npr. pa do infekcija. fiziološko stanje. ovisnost o drogama se odnosi na one situacije u kojima postoji kompulzivni obrazac konzumiranja droge. one koje slijede trovanja. do kojih dolazi zbog upotrebe igala koje nisu sterilne. dehidracija. 1990-tih. Stimulansi i halucinogeni mogu dovesti do fizioloških promjena povezanih s povišenim uzbuđenjem. kao što su tahikardija i promjene krvnog pritiska. U nekim situacijama dovode do velikih nevolja. nazalno ili intravenozno). povradanje. stupor). vrijeme. koji moze uključivati fiziološke promjene koje prate pojave tolerancije i povlačenja. Pratedi simptomi intoksikacije: iscrpljenost. široko korišteni halucinogeni su uključivali LSD i MDMA. Povezanost životnih stresora i ukupnog nivoa prilagodbe su prikazani na ostalim osama. uključujudi hepatitis i HIV te oštedenja jetre i bubrega. I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između ovisnosti o drogama i zloupotrebe droge. Dok se zloupotreba droge odnosi na uzimanje droge koje vodi do osobne ozljede. delirijum. . iritabilnost i bijes te anksioznost. Neke vrste droge. *Klinička slika zloupotrebe droge* Ponašanje Ponašanje vezano za uzimanje droge: godina početka uzimanja. načini uzimanja droge (oralno. Kratki flešbekovi ili trajna psihotična stanja koja uključuju halucinacije i perceptivne distorzije se mogu pojaviti kao pratedi simptomi intoksikacije. Postoji širok izbor medicinskih komplikacije povezanih s zloupotrebom opojnih droga i to u rasponu od ozljeda u stanju intoksikacije. Svaka droga dovodi do karakteristične intoksikacije i sindroma povlačenja. Fiziološki efekti Intoksikacija: fizički problemi povezani sa povišenim uzbuđenjem( npr. dužina uzimanja droge. Fiziološke karakteristike zloupotrebe opojnih droga mogu se grupisati na one povezane s intoksikacijom. bolovi u mišidima. lokacije. psihoza). efekata koji se pojavljuju kada je droga nedostupna nakon što je organizam naviknut na nju (povlačenje). problemi sa spavanjem i sa apetitom koji prate konzumiranje stimulansa i napadaji koji prate konzumiranje sedativa. dovode do abnormalnosti tokom intoksikacije i povlačenja. te efekata koji dovode do određenih tipova simptoma (npr. I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između efekata droge koji se pojavljuju odmah nakon uzimanja droge (intoksikacija).ZLOUPOTREBA DROGE Da bismo razumjeli izvanrednu složenost definisanja i klasifikacije problema povezanih sa drogom.

Teorije intrapsihičkog deficita Mnoge hipoteze govore o zloupotrebi droge u terminima specifičnih intrapsihičkih ranjivosti i deficita. Šesto. biološke teorije zloupotrebe droge koje se fokusiraju na specifične genetske predispozicije. teškode sa učenjem. ovisnosti i povlačenja. šizofrenija i bulimija. 2. traženje podražaja i nizak nivo izbjegavanja ozljeda u adolescenciji. (Zloupotreba droge se događa u komorbiditetu sa psihološkim problemima kao što su poremedaji ponašanja. teorije promjene nude objašnjenja o tome kako dolazi do oporavka ili recidiva u uzimanju droge. Peto. i one koje se bave nedostatkom autonomije u procesu formiranja identiteta.konflikt sa zdravstvenim sistemom. toleranciji. Trede. uloga društvenih faktora kao što su socijalni nedostatak. koji su dijelom biološki uvjetovani i koji ih predisponiraju da razviju tu vrstu problema. Bioloske Hipoteze temperamenta: Prema hipotezama temperamenta mladi koji razviju probleme sa drogom i alkoholom to čine zbog određenih karakteristika temperamenta. 1. na karakteristike temperamenta koje su strogo genetski determinisane. kognitivno-bihevioralne teorije koje podvlače važnost određenih procesa učenja u genezi problema povezanih s drogom.uključivanje u društvo vršnjaka koji konzumiraju drogu . Četvrto. Farmakološke teorije su izvijestile o razvoju metadonskih programa. ovisnosti i pojavi povlačenja. predstavlja glavni dio socijalnih teorija zloupotreba droge. te dostupnost droge. težak temperament u ranom djetinjstvu. Ovaj porast doze dovodi do psihološke ovisnosti i povezanih fenomena neugodnih i opasnih simptoma povlačenja kada je uzimanje droge naglo prekinuto. U ovim programima se mladima koji su razvili ovisnost o opijatima prepisuje dnevna doza metadona. I na kraju. stila roditeljstva i obiteljski obrazac ponašanja u etiologiji i održavanju zloupotrebe droge. hiperaktivnost.socijalna izolacija . psihološkoj i socijalnoj razini u etiologiji zloupotrebe droge.konflikt sa maloljetničkim pravosudnim sistemom . teorije intrapsihičkog deficita koje ističu važnost osobne ranjivosti u razvoju obrazaca ponašanja povezanih sa uzimanjem droge. teorije obiteljskih sistema koje ističu važnost roditeljskog ponašanja vezanog za drogu. anksiozni poremedaji. poremedaji raspoloženja.) *Etiološke teorije* Mnoga objašnjenja zloupotrebe droge se mogu svrstati u 7 kategorija: Prvo. i na ulogu psiholoških mehanizama u razvijanju tolerancije.konflikt između adolescenta i nastavnika . teorije višestrukog rizika ističu važnost uloge faktora na biološkoj. Simptomi koji prate intoksikaciju: kratki fleš-bekovi i produžena psihotična stanja (sa halucinogenima i nekim stimulansima). Kod tolerancije je potrebno postepeno povedanje količine droge kako bi se dogodila intoksikacija. Kognicija Smanjeno kognitivno funkcionisanje i nisko akademsko postignude. kao zamjena za ulične opijate. važnije su one koje ističu važnost stresa i procesa suočavanja. . Kao podrška ovim hipotezama.Percepcija Za vrijeme intoksikacije: halucinacije (sa halucinogenima i nekim stimulansima). Međutim. Pokušaj da se izbjegnu ovi simptomi povlačenja dovodi do daljnjeg uzimanja droge. Drugo. Farmakološke teorije su dovele do uključivanja detoksikacije u programe odvikavanja za mlade koji su razvili ovisnost o drogi. norme susjedstva vezane za upotrebu i zloupotrebu droge. su dosljedno povezani sa zloupotrebom droge Tolerancija i ovisnost: Farmakološke teorije raspravljaju o uobičajenom uzimanju droge.konflikt između adolescenta i roditelja .one koje podvlače akademski neuspjeh. Interpersonalna prilagodba .

Unutar takvih neorganiziranih obitelji upotreba droge može imati organizirajudu funkciju. hijerarhije. tretman se može bazirati na pomaganju mladima da razviju druge. nedostatak emocionalne kohezije. a potom redovnom korištenju droga. ponudio objašnjenje za relaps poslije detoksikacije kod ljudi koji su razvili toleranciju i ovisnost. empirijske studije pokazuju da vedi broj takve djece također zloupotrebljava droge u odnosu na porodice u kojima roditelji ne zloupotrebljavaju droge. Zloupotreba droga od strane roditelja: Za obitelji gdje roditelji zloupotrebljavaju droge. te se okredu zloupotrebi droge kao alternativnom načinu života. U skladu sa hipotezom. Alternativno. koristedi okvir teorije klasičnog uvjetovanja. . istraživanje posljedica i opasnosti od kontinuirane upotrebe droga koje smanjuje njihovu mod pozitivnog potkrepljivača i određenje pozitivnog potkrepljenja za alternativne oblike ponašanja u odnosu na ona koja prate zloupotrebu droga. Borba za autonomiju Nedostatak stabilnog identiteta u adolescenciji je normalni intrapsihički deficit. intervencije se baziraju na razješavanju pitanja ili proradi negativnih emocija koje podupiru konzumiranje droge. bili na neki način u vezi sa simptomima susprezanja. Programi tretmana koji počivaju na ovoj formulaciji uključuju početnu detoksikaciju. te niskog samopoštovanja. prema nekim teorijama životnog razvoja. poput roditeljske zloupotrebe droga ili devijantne grupe vršnjaka. koji se vode kao bezuvjetni podražaji. međuroditeljske konflikte. Teorije operantnog uvjetovanja: Solomon smatra da se zloupotreba droge u početku održava pozitivnim potkrepljkenjem koje je u vezi sa pozitivnim učincima droga na raspoloženje i kasnije u slučaju pojave ovisnosti. kod mladih koji su doživjeli seksualno zlostavljanje ili izlaganje nekim drugim traumatskim događajima droge konzumirane da bi se farmakološki potisnule intruzivne misli i afekti povezani sa traumom. Teorije klasičnog uvjetovanja: Wilker je. Postoji također malo dokaza da određene poteškode u učenju ili potraga za odraslim identitetom neizbježno vode do zloupotrebe droge. Bihevioralne teorije Bihevioralne teorije se fokusiraju na ulogu procesa operantnog i klasičnog uvjetovanja na održavanje zloupotrebe droge. Prema ovom stajalištu. negativnim potkrepljennjem kada droge sprečavaju simptome susprezanja. grubog razvoj superega. Još jedan intrapsihički deficit koji je predložen kao predisponirajudi za mlade da počnu zloupotrebljavati drogu. manje štetne strategije suočavanja. nedostatak dosljednog roditeljkog nadzora i nedostatak dosljednih posljedica za kršenje pravila vode u početku eksperimentiranju sa drogama. veda je vjerojatnoda da de dodi do zloupotrebe droge gdje su neki ili svi od tih faktora prisutni u vezi s drugim faktorima rizika. tako da droge gube mod negativnog potkrepljivača. Druga varijacija hipoteze instrapsihičkog deficita je da su. su teškode sa učenjem. konflikte roditelj-dijete. pravila. granica. Obiteljska dezorganiziranost: Neke teorije su raspravile pitanje da adolescentna zloupotreba droga nastaje kao dio šireg obrasca obiteljske deorganiziranosti koja uključuje roditeljske psihološke probleme. određeni uvjetovani podražaji ili znakovi iz okoline izazivaju simptome susprezanja i želju za drogom (uvjetovani odgovor). droge su konzumirane da se izbjegnu negativna afektivna stanja koja proizilaze iz štetnih formativnih iskustava. U skladu sa ovim tvrdnjama. nedostatak jasne komunikacije. djeca koja imaju teškode u školi ne razvijaju težnje za postizanjem akademskih uspjeha. psihoanalitički teoretičari smatraju da nizak nivo brige i visok nivo kriticizma od strane roditelja u razdoblju ranog djetinjstva može dovesti do nesigurne privrženosti. zbog toga što su u prošlosti ovi znakovi. Teorije obiteljskih sistema Teorije obiteljskih sistema naglašavaju zloupotrebu droga od strane roditelja. nezadovoljene potrebe za pripadanjem. kako bi regulisali negativne afekte. Erikson smatra da je uključivanje u subkulturu tinejdžera koji koriste drogu jedan od širokog izbora životnih stilova koji se istražuju u potrazi za vlastitim identitetom. i prisustvo prijetnje koja se javlja usljed tanzicijskih životnih događaja kao što je napuštanje doma. Roditeljski stil: Teorije koje objašnjavaju zloupotrebu droga u terminima roditeljskog stila smatraju da nedostatak jasnih pravila koji sprečavaju korištenje droga. uloga i rutina. kao što je Eriksonova.Stres i suočavanje kroz samopomod (samoliječenje) Npr. Prema ovom gledištu. te sticanjem autonomije od roditelja. 4. Međutim. 3.. loše roditeljske vještine ili široku dezorganiziranost unutar obitelji u etiologiji i održavanju zloupotrebe droga.

Obiteljska dezorganiziranost. Težak temperament. Emocionalni problemi. Ti faktori su: Situacijski faktori. Socijalna nepogodnost.5. Bračna nesloga i nasilje. i obilježja šireg društvenog konteksta unutar kojeg mlada osoba živi mogu doprinjeti razvoju i održavanju zloupotrebe droga. Kriminalne aktivnosti roditelja. Pozitivni stavovi o upotrebi droga. Autoritarno roditeljstvo. Specifične poteškode učenja. Permisivno roditeljstvo. Socijalne norme: Široko stajalište jeste to da socijalne norme mogu pridonijeti razvoju zloupotrebe droga. Nažalost. Licni predisponirajudi faktori Psihološki: Problemi ponašanja. 6. faktori unutar vršnjačke grupe. Teorije višestrukog rizika Teorije višestrukog rizika smatraju da biološke i psihološke karakteristike. 7. Teorije oporavka i relapsa Dvije bitne teorije o zloupotrebi droga pridaju važnost. Interpersonalni konflikti. Psihološki problemi roditelja. . Nisko samopoštovanje i Vanjski lokus kontrole. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. Nedosljedno discipliniranje. Prochaska i sur. Separacija. Devijantni brada i sestre. Obiteljski konflikti i Intrapsihički konflikti. Ovih pet faktora je hijerarhijski organizirano. Sociološke teorije Socijalna nepogodnost. Stresni događaji u ranoj dobi: Gubici. 2. *Predisponirajudi rizični faktori*(Lični i okolinski faktori mogu predisponirati mlade za razvoj zloupotrebe droga) 1. Zlostavljanje. Učinkovita terapija ovisnika koristi jednu od tri strategije nakon što je osoba prošla kroz fazu akcije. medijske kampanje sa težnjom smanjenja zloupotrebe droga dale su dvosmislene rezultate. nego procesu oporavka i relapsa. ne etiologiji. faktori obiteljskog okruženja. tvrde da je pet glavnih kategorija faktora uključeno u održavanje simptoma. Odrastanje u instituciji *Precipitirajudi faktori*                Dostupnost droga Znatiželja u vezi sa drogama Vršnjački pritisak za konzumiranje droga Želja za kontrolom negativnih raspoloženja uz pomod droga Akutni stresni događaji Bolest ili povreda Zlostavljanje Maltretiranje Gubici Važni životni tranzicijski događaji Mijenjanje škole Prekidi prijateljstava Razdvajanje ili rastava roditelja Nezaposlenost roditelja Mijenjanje mjesta stanovanja i Finansijske poteškode. Te teorije su Prochaskina teorija procesa promjene i Marlatt i Gordonova teorija prevencije relapsa. otuđenje i dostupnost droga su osnovne varijable uključene u važnije sociološke teorije zloupotrebe droga. Nedostatak intelektualne stimulacije. Maladaptivne kognicije. Jedna od implikacija jeste da medijske kampanje koje mogu modificirati norme vezane uz uzimanje droga mogu biti i učinkovite u smanjenju zloupotrebe droga. Okolinski predisponirajudi faktori Faktori odnosa roditelj-dijete u ranoj dobi: Problemi privrženosti. Indiferentno roditeljstvo Izloženost obiteljskim problemima u ranoj dobi: Zloupotreba alkohola i droga od strane roditelja. s tim da su oni više na hijerarhiji podložniji promjeni od onih koji su niže.

Zbunjujudi obrasci komunikacije. Obitelj prihvada formulaciju problema i plan tretmana. Faktori obiteljskog sistema: Sigurna privženost u odnosu roditelj. Niska samoefikasnost. Obrazovna okolina sa nedostatnim nadzorom. Dobra koordinacija među stručnjacima. 2. Optimističan atribucijski stil.dijete. Pozitivna uvjerenja o korištenju droga. Faktori obiteljskog sistema: Roditelji pojačavaju zloupotrebu droga koristedi ih i sami. Obitelj je predana rješavanju problema. Zreli mehanizmi odbrane. Nesigurni unutrašnji modeli za izgradnju odnosa. Licni zaštitni faktori Biološki faktori: Dobro fizičko zdravlje. Nezreli mehanizmi odbrane i Disfunkcionalne strategije suočavanja. izražavajudi pozitivan stav o upotrebi droga i toleriraju njihovu upotrebu. Licni održavajudi faktori Biološki faktori: Psihološka ovisnost. Uključenost oca i Visoko materijalno zadovoljstvo. Obitelj se nije ranije susretala sa sličnim problemima. Pripadnost vršnjačkoj grupi korisnika droga. Loša mreža socijalne podrške. Lak temperament. Unutrašnji lokus kontrole. Slabe mogudnosti zapošljavanja. Nisko samopoštovanje. Fleksibilna obiteljska organizacija. Nezreli mehanizmi odbrane. Socijalna nepogodnost. Kognitivne distorzije. Okolinski zaštitni faktori Faktori tretmanskog sistema: Obitelj prihvata postojanje problema. Precizna očekivanja u vezi sa uzimanjem droga. Funkcionalne strategije suočavanja. Visok stres unutar obitelji. 2. Obiteljska ambivalentnost u vezi s rješavanjem problema. Optimističan atribucijski stil. Nedostatak koordinacije između uključenih stručnjaka.*Održavajudi faktori* 1. Faktori socijalne mreže:     Dobra mreža socijalne podrške Niska razina stresa unutar obitelji Pozitivna obrazovna okolina Visok socioekonomski status . Visoka samoefiaksnost. Autoritativno roditeljstvo. Faktori roditelja: Dobra prilagodba roditelja. Visoka samoefikasnost. Obitelj se ranije nosila sa sličnim problemima. Funkcionalne strategije suočavanja. Vanjski lokus kontrole. Visoko samopoštovanje. Zreli mehanizmi odbrane. Jasna obiteljska komunikacija. Haotična porodična organizacija. Odsustvo oca i Bračna nesloga. Uključenost u sistem pravde s obzirom na krađe ili upotrebu droga. Unutrašnji lokus kontrole. Faktori socijalne mreže: Stalna dostupnost droga. Faktori roditelja: Neadekvatno znanje o zloupotrebi droga. Visoke stope kriminala. Triangulacija. Disfunkcionalne strategije suočavanja. Visoko samopoštovanje. *Zaštitni faktori* 1. Neposvedena interakcija između roditelja i djece karakterizirana nedostatkom privrženosti u odnosu i nedostatkom roditeljskog nadzora. Porodica ne priznaje formulaciju problema i plan tretmana. Depresivni ili negativni atribucijski stil. HIV i hepatitis (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga) Ponašanje: Akademski i problemi na poslu (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga). Sigurni unutrašnji modeli izgradnje odnosa. Nedosljedno discipliniranje. Psihološki faktori: Visok IQ. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. Niska samoefikasnost. Okolinski održavajudi faktori Faktori tretmanskog sistema: Obiteljski problemi poricanja.

Ovaj plan treba imati u cilju izmjenu adolescentovog obrasca uzimanja droge kroz bavljenje važnim održavajudim faktorima i osiguravanjem osobnih i obiteljskih snaga. Prevencija Mnogi pristupi preveniranju zloupotrebe droga pokazali su se neučinkovitim. kao i naglasiti snage i protektivni faktori pojedinca. Proces uključivanja počinje sa bilo kim ko dođe zabrinut za adolescenta tražedi izlaz. Često ovaj osjedaj krivnje raste kako roditelji postaju svjesniji da obrasci obiteljske interakcije održavaju ponašanje konzumiranja droga. Završetak tretmana: Nakon stabilnog perioda u kojem adolescent više ne konzumira droge i u kojem su uspostavljene nove rutine unutar obitelji. Strategije nošenja uključuju pozitivno razmišljanje. Prevencija relapsa podrazumijeva identificiranje situacija koje mogu dovesti do relapsa i pomaganje adolescentu i članovima porodice u razvijanju samopouzdanja u strategije nošenja sa ovim situacijama. Faza uključivanja u tretman: Tokom ove faze cilj je stvoriti dobru radnu saradnju sa dovoljnim brojem članova obitelji koji trebaju adolescentu pomodi da promijeni svoje ponašanje vezano uz uzimanje droge. kao zamjena za obiteljske obrasce koji su održavali problem uzimanaja droge. Preventivne intervencije koje najviše obedavaju jesu školski programi uvježbavanja vještina u kombinaciji sa lokalnim roditeljskim programima uvježbavanja koji se sprovode unutar multiprofesionalne. loše raspoloženje. Suočavanje sa poricanjem i stvaranje konteksta za životni stil bez droge: Za adolescente koji su razvili identitet i životni stil temeljen na orijentaciji ka drogama od velike je važnosti da učestvuju u programima samopomodi (Nar-Anon). izbjegavanje i traženje socijalne podrške. uključujudi intervencije unutar obitelji i individualnu terapiju. . Centralna pretpostavka intervencije unutar obitelji je da se zloupotreba droge održava neadekvatnim obrascima obiteljskog funkcioniranja. Prevencija relapsa je ključna u ovom procesu. najučinkovitiji tretman dostupan za adolescente koji zloupotrebljavaju drogu. psihometrijske i fizičke procjene u koherentno objašnjenje etiologije i održavanja adolescentovog problema uzimanja droge. Učinkoviti tretmanski programi koji se provode unutar obitelji za adolescente koji zloupotreblajvaju drogu uključuju sljedede procese koji se preklapaju i mogu se konceptualizirati kao faze terapije: 1. Obiteljska reorganizacija: Glavni zadatak obiteljske reorganizacije je prekinuti obiteljske obrasce interakcije koji su doveli do i održavaju adolescentovo ponašanje povezano sa uzimanjem droga. Oslobađanje od konzumiranja uličnih droga: Kada obitelj pristane prisustvovati tretmanu. Potrebno je iznijeti niz opcija tretmana i odrediti preferirani tretmanski plan. 2. obrazovanja. smanjena volja i veda dostupnost droga i mogudnost njihove upotrebe. Komorbiditet treba uzeti u obzir i potrebno je objasniti vezu tih problema sa problemom uzimanja droge. davanje činjeničnih informacija zajedno sa zastrašivanjima i pozivanjem na moral i predlaganje alternativnih interpersonalnih ili rizičnih aktivnosti koje adolescente mogu prirodno oraspoložiti umjesto oraspoložujudeg efekta droga. 3. Rizične su one situacije u kojima postoji visok stres. Potrebno je jasno utvrditi da li je problem uzimanja droge samo prolazno eksperimentiranje ili više utaban obrazac navike korištenja droge. a da se potom raspravlja o i uvode alternative uzimanju droge. tretman se može prekinuti. Ova mreža treba uključivati stručnjake i predstavnike iz područja zakonodavstva. Trebaju se specificirati predisponirajudi. Tretman Pregledom metodološki dobro osmišljenih studija. psiholog ih obavještava o tome da osoba mora prvo prestati sa konzumiranjem droga kako bi tretman bio efikasan . Liddle i sur. distrakciju. Intervencija unutar obitelji ima za cilj smanjiti zloupotrebu droge uključivanjem obitelji u tretman i pomaganjem članovima obitelji da promijene obrasce funkcioniranja koji održavaju i u kojima je nastao problem zloupotrebe droge. Mnogi roditelji su paralizirani osjedajem krivice i vide tretman unutar obitelji kao proces kažnjavanja roditelja. 4. dječije zaštite. 5.Formulacija Nakon procjene potrebno je načiniti formulaciju koja integrira i sistematizira značajne informacije iz intervjua. zdravstvenih usluga. precipitirajudi i održavajudi faktori. Psiholog mora iznadi način kako da smanji krivicu i u isto prijeme promiče važnost učešda obitelji u tretmanu. ne obrnuto. su zaključili da je multisistematični pristup zloupotrebi droge. socijalnih usluga. sudstva. Potrebno je razviti pravila i smjernice za praksu unutar ovako organizirane mreže kako bi se smanjila dostupnost droga i tretirali mladi ljudi u početnoj fazi njihovog konzumiranja droga. Takvi uključuju davanje samo činjeničnih informacija. organizacije za samopomod itd. šire lokalne i kooperativne mreže.

mucnina. Rasirenost: Pretpostavlja se da oko 8% svih ambulantnih psihijatrijskih bolesnika pati od stanja anksioznosti. znojenje. strahova u vezi sa nastupom ili izvođenjem nekog zadatka i difuznih somatskih tegoba. Beck tvrdi da u stanjima anksioznosti osobe sistemski precjenjuju opasnost koja postoji u određenoj situaciji. otezano gutanje. među kojima su misicna napetost. najcesce u srednjim ili kasnim dvadesetim godinama. nemir. 2. napadi vrucine ili hladnoce. Misli vezane za ovaj oblik se uglavnom vrte oko nesposobnosti suocavanja. poput anksioznosti. nisu odgovorni događaji kao takvi. Pocetak poremecaja: Panicni poremecaji obicno zapocinju naglo. pa je njihova anksioznost razumljiva reakcija na netacne percepcije. Napad panike se sastoji od snaznog osjecaja straha ili nadolazece propasti. Vecina tih događaja ukljucuje prijetnju neke buduce krize. teskoca s gutanjem) jako izrazeni. Kad su tjelesni simptomi (poput lupanja srca. razdražljivost i osjecaj osobe da se nalazi na rubu zivcanog sloma. koja nije vezana uz predviđanje napada panike. vrtoglavice. suha usta. Bolesnici sa stanjima anksioznosti u intervjuima govore o mislima i predodzbama koje pokazuju da oni u postojecim okolnostima percipiraju znatnu opasnost. bol u grudima. Taj program cini niz reakcija koje smo naslijedili iz nase evolucijske proslosti. oni cesto i dalje sumnjaju u psiholosku prirodu svojih simptoma. ljutnje ili tuge. anticipiranja negativnih ocjena dobivenih od drugih. znojenje.. U drugom obliku anksioznog stanja glavni je problem nerealisticna ili pretjerana anksioznost i zabrinutost zbog razlicitih zivotnih okolnosti. kao pripreme za bijeg. Za oba poremecaja uobicajeno je u vrijeme njihova pojavljivanja postojanje stresnih zivotnih događaja. Ova dva tipa anksioznih stanja grubo odgovaraju DSM-III R kategorijama panicnog poremecaja i generaliziranog anksioznog poremecaja. evaluirati i modificirati nerealisticne procjene opasnosti i ponasanja koja bi mogla odrzavati te procjene. proljev. Uz tu se anksioznost moze vezati sirok raspon razlicitih tjelesnih simptoma. Kada ne dozivljavaju napade panike. to su cesto i jedini simptomi o kojima bolesnik govori sa lijecnikom opce prakse. . trzaji. Te reakcije ukljucuju: 1) promjene u pobuđenosti autnomnog NS. slabost. Takva precjenjivanja automatski i refleksno aktiviraju ''program anksioznosti''. a osobe sa obje vrste anksioznosti cesto trebaju i obje vrste tretmana. ali u mijesanim anksioznim i depresivnim stanjima ti događaji cesto imaju element gubitka.pa dok ti bolesnici dođu do psihijatra. drhtanje. Postoje neke razlike u tremanima koji se koriste za ova dva oblika anksioznosti. sto je vise od fobija (3%) ili OKP (1 do 2%). borbu ili padanje u nesvijest 2) inhibiciju postojeceg ponasanja i 3)selektivno pregledavanje okoline s obzirom na moguce izvore opasnosti. navale topline/ hladnoce. Te tjelesne promjene ukljucuju ostajanje bez daha. Nacin prezentacije: Neki bolesnici koji pate od anksioznih stanja ne prepoznaju svoje probleme kao vezane uz anksioznost..ANKSIOZNA STANjA Naziv 'anksiozno stanje' odnosi se na prodornu anksioznost koja nije ogranicena na određene vanjske situacije i nije povezana s dosljednjim i opseznim izbjegavajucim ponasanjem koje je karakteristicno za fobije. vec ocekivanja ljudi i njihove interpretacije tih događaja. Glavni problem kod prvog su ponavljajuci napadi panike koji se pojavljuju neocekivano i u gotovo bilo kojoj situaciji. koji se pojavljuje sasvim nenadano i pracen je razlicitim uznemirujucim tjelesnim osjetima. drhtanje i osjecaj nestvarnosti. međutim vecina ipak između napada ostaje u određenoj mjeri anksiozna. ti su bolesnici potpuno smireni. ubrzano lupanje srca. koje anksiozna stanja pokusavaju tretirati tako da bolesnicima pomazu identificirati. To je opazanje dovelo do ravoja k-b terapija. Kognitivni modeli stanja anksioznosti Sredisnja ideja u kognitivnim modelima emocionalnih poremecaja jest da za nastanak negativnih emocija. koje su bile namijenjene nasoj zastiti od opasnosti u prmitivnoj okolini. Vazne interpretacije ili kognicije za anksioznost odnose se na percipiranu fizicku ili psihosocijalnu opasnost. Tipovi anksioznih stanja 1.

interpretiraju na katastrofican nacin. Prvo. Bolesnici s generaliziranom anksioznoscu ne pokazuju dosljedno izbjegavanje specificnih vanjskih situacija. moze za vrijeme razgovora sa poznanicima imati negativnu negativnu automatsku misao: 'oni misle da sam dosadan'. Vjerovanja ili disfunkcionalne pretpostavke ukljucene u generaliziranu anksioznost jako se razlikuju. Kad nekog brine drustvena evaluacija. Drugo. koji izazivaju anksioznost. one cesto bivaju interpretirane kao dodatni izvor opasnosti. tada dva dodatna procesa doprinose odrzavanju panicnog poremecaja. odmah prekida da radi nesto). Ako se ti osjeti.Kada opasnost ili prijetnja proizlazi iz pogresne percepcije. koje odrzava njihova negativna uvjerenja. postaju pretjerano pobuđeni i ponovo pregledavaju i slusaju svoje tijelo. kontrole i samih simptoma anksioznosti ('Moram uvijek biti smiren'). moze pomoci da se dovedu i pitanje bolesnikove katastroficne interpretacije. pogresno interepretirane tjelesne reakcije izazvane su ili razlicitim emocionalnim stanjima (ljutnja) ili nekim bezazlenim događajem. *Kognitivni model generalizirane anksioznosti* Prema ovom modelu pojedinci dozivljavaju snaznu anksioznost zato sto ih njihova vjerovanja o sebi i svijetu cine sklonima interpretiranju sirokog raspona situacija na prijeteci nacin. Razine kogncije Unutar kognitivnih modela emocionalnih poremecaja razlikuju se dvije razine poremecenog misljenja: NEGATIVNE AUTOMATSKE MISLI su one misli ili predodzbe koje su prisutne u specificnim situacijama kad je osoba anksiozna. umjesto toga. pa mogu biti u stanju mirovanja dok se neki specifican događaj s njima ne ispreplete. U situacijama koje se percipiraju kao prijetece. sto uzrokuje niz zacaranih krugova koji odrzavaju ili povecavaju anksioznu reakciju. paznja bolesnika je selektivna i usmjerena na aspekte situacije koji za njih znace opasnost. 'ako me svi ne vole. ali se vecina krece oko pitanja prihvacanja. promjene u paznji i ponasanju dodatno pridonose odrzavanju problema. kad osoba uopce nije anksiozna. sto dovodi do jos vece anksioznosti i drhtanja. Smatra se da su disfunkcionalne pretpostavke i pravila nauceni rano u zivotu. *Kognitivni model panike* Kognitivni model panike navodi da osobe dozivljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da sirok raspon tjelesnih promjena interepretiraju na katastrofican nacin. odgovornosti. Neki bolesnik primjeti lupanje srca. kompetentnosti. Zbog tog reciprocnog odnosa između percipiranje opasnosti i simptoma anksioznosti. Sirok raspon podrazaja moze izazvati napade panike. Nekim napadima panike prethodi razdoblje povecane anksioznosti. poput naglog ustajanja (vrtoglavica). međutim oni se cesto bave suptilnijim i manje dosljednjim oblicima izbjegavanja. Taj strah izaziva povecanje tjelesnih reakcija i tako se sve krece u zacaranom krugu koji kulminira u napade panike. Taj unutarnji fokus paznje omogucava im zamjecivanje osjeta ili promjena kojih mnogi drugi ljudi ne bi bili svjesni. DISFUNKCIONALNE PRETPOSTAVKE I PRAVILA su opca vjerovanja pojedinaca o svijetu i sebi. Kad je jednom osoba razvila generaliziranu anksioznost. neki se napadi pojavljuju 'iz vedra neba'. bolesnici zbog toga sto ih neke tjelesne reakcije plase. određeni oblici izbjegavanja odrzavaju bolesnikove negativne interpretacije (npr. ali su cesce unutarnji (misli. Kada je osoba jednom stekla sklonost katastroficnom interpretiranju tjelesnih reakcija. Ti podrazaji mogu biti vanjski (poput situacije u kojoj je osoba vec prije dozivjela napade panike). Tako npr. Npr. U oba se slucaja pretpostavlja da je kljucni događaj kriva perecepcija tjelesnih reakcija i osjeta. izbjegavanje potkrepljuje negativne interpretacije. predodzbe ili tjelesni osjeti). onda sam bezvrijedan'. koja ih cine sklonima da određene situacije interpretiraju na izuzetno negativan i disfunkcionalan nacin. dolazi do daljnjeg porasta straha. ali identificiranje onog sto prethodi spontanom napadu. U slucaju napada panike kojima ne prethodi razdoblje povecane anksioznosti. znacajan dio kognitivno-bihevioralne terapije je posvecen strahovima koji pobuđuju somatski. tada su reakcije aktivirane programom anksioznosti neprimjerne postojecoj situaciji. Umjesto da imaju korisnu informaciju. ruka koja drhti moze se smatrati indikatorom prijeteceg i nadolazeceg gubitka kontrole. . bihevioralni i kognitivni simptomi anksioznosti. pa to izbjegavanje sprecava da nauce kako su simptomi koje dozivljavaju bezazleni.

aktivno i pasivno) 4. *Primjerenost za tretman* Kognitivno – bihevioralna terapija prikladna je za vecinu bolesnika sa stanjima anksioznosti. uspjesnost). Standardizirani upitnici (Beckov upitnik anksioznosti i Beckov upitnik depresije) 2. prijasnji tretman (vrste. drustvene i finansijske okolnosti *Motrenje napretka* 1. Dnevnicki zapisi 3. vjerovanja o uzrocima problema 7. bilo bi dobro prije pocetka kognitivno – bihevioralne terapije provesti program DETOKSIKACIJE. pocetni tok Lijekovi (propisani i nepropisani). modulatori (stvari koje problem cine laksim ili tezim) 5. Za bolesnike koju su neprestano pod utjecajem droga ili alkohola. Procjene vjerovanja (Jedan od glavnih ciljeva kognitivno – bihevioralne terapije je pomaganje bolesnicima da dovedu u pitanje svoja iracionalna vjerovanja i pogresne interpretacije). neke bihevioralne eksperimente ce mozda trebati prilagoditi bolesnicima koji istovremeno pate i od neke tjelesne bolesti. Međutim. poput akutne psihoticne reakcije ili velike depresije. stavovi i ponasanja drugih 6.*Procjena* u nekoliko koraka: Kratak opis problema. izbjegavanje (situacije i aktivnosti. tada najprije treba tretirati primarni poremecaj. . za svaki problem: 1. detaljan opis nedavnih prilika u kojima se problem pojavio/ bio najvise izrazen a)situacija b) tjelesne reakcije c) kognicije d) ponasanje 2. bihevioralni eksperimenti (tamo gdje je prikladno) 8. licne jake strane i prednosti. popis situacija u kojima se problem najvjerovatnije pojavljuje/ je najtezi 3. Kada se cini da je anksiozno stanje sekundarno uz neki veliki psihijatrijski poremecaj.

ali i ne moraju da se mijenjaju zajedno. SOCIJALNE FOBIJE: su slozenije. strepnje. mogu se smisleno svrstati u tri vrste: a) fizioloski: obuhvacaju sve osjete i tjelesne promjene koje mogu biti prisutne ako je. onesvijestiti se ili kolabirati. nego kod muskaraca. a te reakcije onemogucavaju nestajanje simptoma. Uvjetovanje je oblik ucenja tokom kojeg se stvara nova veza između podražaja i rekacija na taj podrazaj. ponasajno i subjektivno. neko upravo izbjegao smrt pod gumama auta: brzo disanje. Neki od njih su manje anksiozni kad su u drustvu nekog u koga imaju povjeranja ili nose kisobran.).. brzo uklanjanje ili trenutacno kocenje na licu mjesta. jer interferiraju s uobicajenim aktivnostima. Ucestalost fobija Blage fobije su vrlo uobicajene i pogađaju jednu od deset odraslih osoba. Porijeklo fobija Iako tacan uzrok fobija nije poznat. poput opreza i izbjegavanja situacija koje izazivaju strah. a moze ukljucivati i strah od zatvorenih prostora (frizeraj. od kojih se najcesce spominje strah od napucenih mjesta ili mnostva ljudi. kino. velike trgovine. b) ponasajni: 'bjezanje' ili 'smrzavanje'. ubrzano disanje. . Simptomi Simptomi izazvani dodirom s necim cega se osoba boji. mucnina itd. Agorafobicari mogu padati u paniku ili se bojati da ce. Osobe koje pate od jednostavne fobije obicno nemaju nekih drugih simptoma ako se ne nalaze u situaciji od koje strepe ili ako je ne anticipiraju. fobije su nesto cesce kod zena. Ovi smiptomi mogu. visinu ili pogled na krv). kad se od djevojaka ocekuje da budu samostalnije. straha i uzasa. AGORAFOBIJE: anksioznost je određena udaljenoscu od sigurnosti i blizinom zastrasujucih podrazaja. jer produzavaju i povecavaju uznemirenost. dok u socijalnim fobijama nema razlika između muskaraca i zena. 3. neprikladne. Agorafobija najcesce pocinje ili u kasnoj adolescenciji. a i stoga sto izazivaju nove simptome. c) subjektivni: zakljucuje se na temelju bolesnikovih verbalnih izjava i ponasanja. Za razliku od drugih strahova. ako ne mogu pobjeci.FOBICNI POREMECAJI Fobija je postojani i pretjerani strah od nekog objekta ili situacije koja u stvari nije opasna. U socijalnim fobijama su narocito vazne uznemirujuce misli. dok socijalne fobije obicno pocinju u kasnoj adolescenciji. Takav strah dovodi do snazne zelje za izbjegavanjem takvih situacija. kao sto su negativne procjene. DSM III razlikuje dvije vrste agorafobicara: one s napadima panike i bez njih. paukove. stecenim neposrednim ili posrednim uvjetovanjem (kad se strah uci opazanjem straha drugih ljudi) ili prijenosom informacija i/ili uputa. znojenje. javnog prevoza i udaljenost od kuce. Međutim. One odrzavaju problem. Fobicari reagiraju na strah na sva tri nacina: fizioloski. iako mnogi od tih strahova nestaju do seste godine. kod agorafobicara ima 80% zena. a reakcije su. fobije nisu prilagodbene i onesposobljavaju osobu. U mnogim slucajevima je nastetnija reakcija izbjegavanje. poput anticipatorne anksioznosti. Fobije su ceste u ranom djetinjstvu. Agorafobije se odnose na skup situacija. Jednostavne fobije mogu se razviti iz djecjih strahova. JEDNOSTAVNA FOBIJA: je ogranicena na objekt straha ili na jednu situaciju (npr. za fobicne osobe je neuobicajeno da opisuju samo jedan traumatski događaj. jer se usredotocuju na strah od događaja koje se ne moze opazati. one se opcenito smatraju naucenim strahovima. na primjer. Kod odraslih osoba. poput ugriza psa. kritika ili odbijanje od stranje drugih ljudi. Po definiciji je fobicni strah neproporcionalan izvoru opasnosti. 2. drhtanje. Za uspjesno lijecenje fobija zasigurno nije nuzno znati njihov tacan uzrok. iako bolesnici cesto uviđaju da to nije racionalno. kojem pripisuju pocetak poremecaja.. izgubiti kontrolu. ili u dobi od 30 godina. Vrste fobija 1.

. jer se one prilagodbene (poput nastojanja da nesto radi kako ne bi mozgao o problemu) mogu ugraditi u tretman. ponasajnim i subjektivnim simptomima. ili o anticipatornim posljedicama izlaganja situaciji koje se fobicar boji. Odrediti tacnu prirodu fobije i prikladnost za tretman! Procjena treba biti strukturirana. susretljie rođake i prijatelje. npr. traze posebnu paznju. Prvi zadatak koji se odabire za vjezbu treba biti dovoljno lagan. potrebne su podrobne informacije o izbjegavanju. . sto bolesnici vise vjezbaju. Postojece vjestine suocavanja: terapeut treba od bolesnika saznati koje metode suocavanja prije upotrebljavao. poput generalizirane anksioznosti i depresije. Buduci da ce izlaganje ciniti glavni dio tretmana. Tretman zahtijeva da bolesnici ponovo dođu u dodir sa stvarima kojih se boje i da ostanu s njima u kontaktu toliko dugo dok se strah ne pocne smanjivati. poput povremenih pokusaja suocavanja s teskim situacijama. kako bi bolesnik mogao biti siguran da se moze odvaziti. Generalno. tokom kojih su bolesnici dovoljno naucili o metodi da je uz minimalnu pomoc mogu i sami primjenjivati. Obicno je potrebno 8 sesija (u mnogim slucajevima i manje). ali dovoljno tezak da izazove barem nesto anksioznosti. kao i o reakcijama na te simptome. To ukljucuje pronalazenje faktora koji određenu situaciju cine laksom ili tezom. Ostali odrzavajuci faktori ukljucuju misli o. Taj rad se temeljio na hipotezi da je vecina 'abnormalnog'. Suocavanje sa zastrasujucim stvarima omogucava bolesnicima da se nauce s njima uspjesno nositi. Resursi ukljucuju hobije i aspekte zivota koji su relativno slobodni od utjecja fobije. misli o opsanosti nekog podrzaja kojeg se bolesnik boji. Druge metode suocavanja. pa se tada krece na sljedeci zadatak s popisa. kao i osobine licnosti. Proces procjenjivanja treba da razjasni da li drugi problemi. Vanjski faktori poput akcija bolesniku bliskih ljudi. Procjenjivanje Procjenjivanje s ciljem lijecenja fobicnih poremecaja pocinje u prvoj sesiji i nastavlja se tokom tretmana i pracenja. Zadatke treba cesto i redovno ponavljati. a zadaci za vjezbanje moraju biti jasno određeni. to ce brze doci do poboljsanja. jer otezava osobi da nauci kako objekt ili situacija koje se boji nisu opasni ili nisu opasni na nacin ili u stepenu u kojem ih bolesnik tako dozivljava. te njihova spremnost da prihvate aktivnu racionalu samopomoci kognitivno-bihevioralnog pristupa. Teorijska osnova tretmana Bihevioralni tretman fobija razvio se neposredno iz rezultata eksperimentalne psihologije. Kognitivni faktori također mogu biti vazni. Tezina fobije se moze odrediti utvrđivanjem stepena u kojem interferira s dnevnim zivotom. pa je za planiranje ucinkovitog tretmana nuzna tacna identifikacija odrzavajucih faktora. Sto je fobija slozenija. posebno rada Wolpea na sistemskoj desenzibilizaciji. sto znaci da se postavljaju sistemska pitanja o fizioloskim. Odrzavajuci faktori: mogu interferirati s napretkom. Bez lijecenja. Iz toga slijedi da se to ponasanje moze oduciti i zamijeniti vise prilagođenim reakcijama. koji za bolesnika obavljaju stvari kako se bolesnik ne bi morao suociti s onim cega se boji. znacenju simptoma anksioznosti. Glavni problem terapeuta je osposobljavanje bolesnika da uđe u situacije koje su mu neugodne i zastrasujuce.Interakcija simptoma i reakcija ('zacarani krug') Izbjegavanje odrzava anksioznost. Resursi: bolesnikovi resursi utjece na faktore kao sto su sposobnost suocavanja s teskim situacijama. Procjena ima tri cilja: 1. toliko dugo dok ne prestanu izazivati anksioznost. ukljucujuci i sposobnost za rad i odrzavanje normalnih odnosa. Izlaganje prekida zacarani krug koji odrzava simptome i olaksava novo ucenje. te postoje li razlozi zbog kojih je ugodije zivjeti s fobijom nego se boriti protiv nje. također odrzavaju fobije. izvore ugode i uspjeha. Istrazivanja pokazuju da se optimalna ucinkovitost izlaganja postize stepenovanim. Izbjegavanje je obicno glavni odrzavajuci faktor. kao npr. mozda su bile neuspjesne. To znaci da bolesnik treba identificirati sve stvari koje izbjegava i poredati ih po tezini u 'stepenovanu hijerarhiju'. fobije su izuzetno postojane. Pravila izlaganja Izlaganje se definira kao suocavanje s necim sto je bilo izbjegavano jer izaziva anksioznost. kao i 'normalnog' ponasanja naucena. ponovljenim i produzenim izlaganjem. to je duze lijecenje. te gubitak samopouzadnja. kao sto su ustrajnost ili smisao za humor. To se moze postici 'postepenim izlaganjem'.

za mjerenje opseznosti generalizacije ili za identifikaciju tema. Najpoznatiji su Upitnik straha. drugo. 3. neka se osoba moze bojati razlicitih situacija i trece. Te mjere moraju biti lake za upotrebu i osjetljive na promjenu. nego u praksi: kao prvo. anksioznosti tokom izlaganja i ukupnog trajanja simptoma. pa se stoga ne mogu cesto ponavljati i istovremeno koristiti kao neovisne mjere promjene. a moraju i odrzavati specificne probleme bolesnika. Prednost ovog testa je mogucnost odvojenog mjerenja anticipatorne anksioznosti. pa za sada postoji samo mali broj takvih relevantnih mjera. pa stoga postoje snazni razlozi za omogucavanja tretmana kad god je to moguce. Identificirati prikladne mjere fobicne anksioznosti! (mjerenje fobije) Potrebne su mjere koje ce dati podatke o napretku i pomoci planiranju tretmana. Njihova ce upotreba vjerovatno rasti. pa se na taj nacin moze integrirati u procjenu. promjenjivu motivaciju). Oni s dugotrajnim poremecajima licnosti imaju druge teskoce (npr. Pregled strahova. pa neizbjezno dolazi do diskontinuiteta. Najcesce upotrebljavane mjere TEZINE fobije su STEPENOVANA HIJERARHIJA i BIHEVIORALNI TESTOVI. pa do onih koje su izvan postojecega bolesnikova dosega. zbog njihova potencijala da upozore bolesnike na neposredne ucinke zastrasujucih misli i prednosti izlaganja zastrasujucim situacijama. Standardizirane ljestvice procjene: takve se ljestivice koriste za procjenu relativne tezine fobija. mozda je najrazumniji cilj onaj koji ce bolesniku pomoci da odrzi napredak postignut tokom tretmana. hijerarhije mozda moraju ukljuciti unutarnje promjene. Bolesnici koji su jako depresivni ili ovisni o alkoholu. npr. . Postizanje slaganja u ciljevima je nuzno za potpuno sudjelovanje i angaziranje bolesnika u tretman. jer oni ne moraju biti u skladu s ciljevima terapeuta. mjere socijalne anksioznosti i Inventar pokretljivosti za agorafobije. osoba sa socijalnom fobijom moze zeljeti da se nikad vise u drustvu ne osjeca tjeskobno. kad pruzaju kontekst u kojem se postojece teskoce mogu tacno odrediti. Mjere kognicije: tacne mjere kognicije kod fobicara iskusane su tek u novije vrijeme. Bihevioralni testovi: test se sastoji od cinjenja onog sto se prije izbjegavalo. Zbog mnogo razloga lakse je konstruirati hijerarhiju u teoriji. Bolesnik svaku cesticu na popisu procjenjuje na ljestvici od 0 do 10 s obzirom na kolicinu aknsioznosti koju bi te situacije kod njega izazvale. koji se koristi kao vodic za izalganje bolesnika tim situacijama. pocevsi od onih koje izazivaju samo blago anksioznost. Vazne iznimke su procjene Straha od negativnih procjena i Upitnik agorafobicnih kognicija. Bihevioralni test se moze koristiti i kao izvor informacija i kao mjera anksioznosti. pa im je potreban duzi tretman. bolesnik i terapeut mogu ciljevima pridavati i razlicitu vaznost. Tesko je odrediti koliko dalekosezni trebaju biti ciljevi fobicnih bolesnika. jer je ukljuceno izlaganje. Zatim. Jedan od razloga su nemoguca ocekivanja. Jedan od nedostatka jeste sto ti testovi mogu imati terapijski ucinak. 2. Popis treba odrzavati cijeli raspon situacija koje bolesnik izbjegava. Stepenovana hijerarhija: je popis zastrasujucih situacija. Pisane biljeske posebno vrijedne u vrijeme pogorsanja ili ponovne pojave problema. cesto ne slijede lijecnicke upute sve dok ne prođu kroz neki drugi tretman. Definirati ciljeve tretmana! Vazno je s bolesnikom razgovarati o njegovim ciljevima. Za neku agorafobicnu zenu mozda je vaznije i korisnije u njezinu svakodnevnom zivotu da bude u stanju s prijateljicom otici u kupovinu. te procjenjivanje anksioznosti koja se tokom toga dozivljava. dok terapeut smatra da je za nju vaznije steci pouzdanje u vlastitu sposobnosti. nije uvijek lako stepenovati strahove u dovoljno malim koracima. kao i vanjske situacije. Te biljeske mogu bolesnicima pomoci u samostalnom planiranju relevantne prakse i pracenja napretka. Samomotrenje: dnevno biljezenje prakse izlaganja i razine dozivljene anksioznosti potice bolesnike na samomotrenje i podsjeca ih da ucine domace zadatke.Prikladnost za tretman: vecina fobija se u određenoj mjeri poboljsava tretmanom.

a sredisnje obiljezje je briga. procjene njihove tacnosti i preoblikovanja da budu realnije. *GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMECAJ* Kognitivni i bihevioralni pristupi u lijecenju generaliziranog anksioznog poremecaja: izlaganje. uvjezbavanje disanja i primjenjeni trening relaksacije. te su potrebni suportivna psihoterapija i edukacija o bolesti da bi se bolesnika potaklo da se suoci s fobicnom situacijom. dugorocno gledano. lagana vrtoglavica) na koju bolesnici s panicnim poremecajem pretjerano reagiraju katastroficnim razmisljanjima. ustrajanje na dinamskom razumijevanju i na odgovornosti za vlastite simptome moze biti. *SOCIJALNA FOBIJA* KBT tehnike: kognitivno restrukturiranje. igranje uloga). ova metoda moze biti postepena (hijerarhija događaja koji izazivaju anksioznost. psihodinamska terapija moze biti od koristi. Utvrđeno je da je komorbidni poremecaj licnosti galvni prediktor kontinuirane socijalne lose prilagodbe kod bolesnika koji se lijece zbog panicnog poremecaja. Kognitivno restrukturiranje se sastoji od razlicitih domacih zadataka: prepoznavanja negativnih misli. kognitivno restruktuiranje. Farmakoterapija ni na koji nacin nije u opreci sa bihevioralnim ili psihodinamskim lijecenjem bolesnika sa panicnim poremecajem.PSIHOTERAPIJSKE METODE LIJECENjA *PANICNI POREMECAJ* Psihodinamska psihoterapija: Cak i kad prekini fobicne napade. kognitivno restrukturiranje. Kognitivno lijecenje panicnih napada usmjereno je na intenzivnije kognitivno restruktuiranje. Tehnike: interoceptivno izlaganje (somatskim znacima panicnog napada). uz manji osjecaj katastroficnosti. Bolesnicima kod kojih suportivne intervencije nisu ucinkovite potrebna je dodatna psihoterapija – dinamska ili kognitivnobihevioralna. no u novije vrijeme razvijene su ucinkovite tehnike koje su se pokazale djetovorne za same panicne napade. strah od negativnih ocjena drugih i pripisivanje pozitivnog ishoda slucajnosti ili okolnostima. Unatoc primjerenom lijecenju panicnih napada lijekovima. sto govori da je psihodinamska terapija vazna dodatna terapija. te tjelesni simptomi anksioznosti. Vecina tehnika izlaganja koristena individualno i grupno. situacijsko izlaganje (okolnostima koji se fobicno izbjegavaju). Kognitivna i bihevioralna terapija: Lijecenje se dugo vremena usmjeravalo prema fobicnom izbjegavanju. barem za neke bolesnike s panicnim poremecajem. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. Sto se tice agorafobicne komponente koja moze postojati kod panicnog poremecaja. ocekivanje katastroficnih događaja male vjerovatnosti. bihevioralno ucenje po modelu i vjezbanje potkrepljivanjem. *SPECIFICNA FOBIJA* Bihevioralna terapija: izlaganje u stvarnosti (stvarni kontakt) i izlaganje zamisljanjem (upute terapeuta). Za one bolesnike kod kojih klinicar moze utvrditi konflikte koji su vezani uz fobicnu anksioznost i izbjegavanje i koji bi mogli dovesti do uvida u njih.ne samo beskorisno. izlaganje (zamisljanjem i/ili u stvarnosti) i uvjezbavanje socijalnih vjestina (ucenje po modelu. Jedan od ciljeva psihodinamske terapije je otkrivanje i prorada Edipova konflikta. preplavljivanje zamisljanjem. Kod bolesnika s dominirajucom bioloskom komponentom bolesti. Krajnje kognitivno stajaliste je da panicni napad cine normalni tjelesni osjeti (npr. vec i stetno. sto moze dovesti do daljnjeg pogorsanja samopostovanja i pojacavanja mazohistickih obrana. Tehnike izlaganja ukljucuju sistematsku desenzibilizaciju. fobicno izbjegavanje i dalje moze ostati. . produzeno izlaganje u stvarnosti. neugodnih afekata i tjelesnih simptoma vezanih uz napade. uvjezbavnje. koje bolesniku omogucuje da nauci benignije interpretacije. ali postoje i brojna istrazivanja koja pokazuju da postoje slucajevi bolesnika koji su uspjesno lijeceni od panike psihodinamskom psihoterapijom i psihoanalizom. palpitacije. jedna podskupina bolesnika s panicnim poremecajem ostaje nesklona neovisnosti i asertivnosti. Kognitivno restrukturiranje je usmjereno na losu sliku o sebi. Aspekti ovog poremecaja koji mogu posluziti za usmjeravanje psihoterapijskih intervencija: povecana sklonost dozivljavanju prijetnje. sto dovodi do ponovne pojave anksioznih simptoma u odrasloj dobi. Cini se da kod ovih bolesnika nekad postoji nesvjesni konflikt vezan uz separacije tokom djetinjstva. vec se dugo zna da je situacijsko izlaganje najucinkovitija metoda. a negativnog ishoda vlastitim nedostacima. KBT je superiorna u odnosu na nedirektivne ili suportivne terapije u lijecenju GAP-a. slabo rjesavanje problema. svaki put kad se razmislja o ili kad prijeti nova separacija. Dalje. od najmanje stresne do najvise) i nepostepena (izlaganje pocinje sa najstresnijim dijelom hijerarhije).

C. Ovi bolesnici određuju svoju vrijednost gotovo iskljucivo s obzirom na svoj tjelesni oblik i tezinu. Odbijanje da se drzi tjelesna tezina na ili iznad minimalne tezine za dob i visinu. jer su pokusaji tih bolesnika da se drze dijete ispredkidani epizodama prejedanja. Izuzetan strah od dobivanja na tezini ili debljanja. Pretjeratni utjecaj oblika i tezine tijela na samoprocjenjivanja. Poremecaj se ne javlja iskljucivo tokom epizoda Anoreksije nervoze. Postoji klinicki dogovor da je dijagnoza anoreksije 'jaca' od dijagnoze bulimije. S oba je poremecaja povezana i 'opca psihopatologija'. koja se sastoji od sirokog raspona neurotskih simptoma s narocito izrazenim depresivnim svojstvima. tokom tri mjeseca. DSM IV dijagnosticki kriteriji za: Anoreksija nervoza A. b) osjecaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tokom epizode (osjecaj da se ne moze kontrolirati sta i koliko se jede) B. Raspon depresivnih i anksioznih simptoma 2. Prejedanje i neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje javljaju se. kao sto su samoizazvano povracanje. zlouporaba laksativa. zloupotrebu laksativa ili diuretika i pretjerano vjezbanje. Amenoreja: odsutnost najmanje tri uzastopna menstruacijska ciklusa. Ta ponasanja ukljucuju ekstremne dijete. U vezi sa psihopatologijom ova dva poremecaja. Slaba koncentracija 4. da neumorno izbjegavaju dobiti na tezini ili 'debljini'. diuretika. B. ili odbijanje prihvacanja ozbiljnosti niske tjelesne tezine. Naruseno socijalno funkcioniranje. Kod anoreksije je posljedica toga da su bolesnici pothranjeni. D. Samoprocjena pretjerano ovisi o obliku i tezini tijela. E. Opsesivna svojstva (narocito anoreksija nervoza) 3. Bulimija nervoza A. prosjecno. Ponavljanje epizoda prejedanja. te da mnogi od njih cine sve sto mogu da bi bili mrsavi.POREMECAJI HRANjENjA Ekstremna zabrinutost zbog tjelesnog oblika i tjelesne tezine je zajednicka anoreksiji i bulimiji. sto dovodi do toga da se bulimija dijagnosticira kod osoba prosjecne ili iznadprosjecne tjelesne tezine. Pojedina epizoda prejedanja je karakterizirana s oba sljedeca elementa: a) jedenje u određenom vremenskom razdoblju. cak i u slucaju smanjenja tezine. Ponavljano neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje sa svrhom prevencije povecanja tezine. D. najmanje dvaput sedmicno. samoizazvano povracanje. C. Kod bulimije to ne mora nuzno biti slucaj. Posljedica je toga da su zaokupljeni mislima o svom izgledu i tezini... Glavna psihopatoloska svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze: Opca psihopatologija 1. a kolicina pojedine hrane znacajno je veca nego sto bi vecina osoba pojela za isto vrijeme i u slicnim okolnostima. treba istaknuti tri vazna svojstva (vazna za tretman): . Zajednicku karakteristiku anoreksije i bulimije cine i razlicita ponasanja usmjerena na kontroliranje tjelesne tezine.

a određen uspjeh u tome je postignut programima bihevioralne terapije tokom kojih se hospitaliziranu anoreksicnu osobu sto vise izolira. a organizira se drustvo tokom uzimanja obroka. tek treba provjeriti. Obiteljska terapija je oblik terapije koji bi mogao dovesti do dugorocnog cilja. da bi se izbjegle medicinske komplikacije i mogucu smrt. ima jasne implikacije za tretman. dva se svojstva ne poboljsavaju uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. Ta svojstva obuhvacaju simptome anksioznosti i depresije. Za povecanu tjelesnu tezinu hospitalizirani bolesnici dobivaju određene privlegije (setnja. Dakle umjesto da bude zariste sukoba. Izravni cilj terapije je da se anoreksicnoj osobi pomogne povratiti tjelesnu tezinu. Brojna svojstva mogu se smatrati sekundarnom psiholoskom reakcijom na gubitak kontrole nad hranjenjem kod ljudi koji mnogo polazu na tjelesni oblik i tezinu. socijalno povlacenje i narusenu koncentraciju. te obitelj nasotji nagnati da pritajeni sukob iznese na svjetlo dana. epizodama prejedanja. Cinjenica da je vecina svojstava anoreksije i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikovu pretjeranu zaokupljenost oblikom svog tijela i tjelesnom tezinom. jer taj problem vise ne sluzi odvaracanju paznje sa stvarnih obiteljskih problema i sukoba.). opsesivne simptome. djetetovo uzimanje hrane pretvara se u zariste saradnje i povecane ucinkovitosti roditelja u ophođenju s djetetom. narusenu koncentraciju. Ona pokazuje da je potpun i trajan oporavak moguc samo ako se modificiraju te precijenjene ideje.I) Cini se da su mnoga svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i tezinom. Nedavne kontrolirane studije ukazuju na vrijednost kognitivno bihevioralne terapije u mijenjanju neprilagođenih vjerovanja o vlastitoj tjelesnoj tezini i izgledu. III) Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihicka reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. bihevioralnim ili tradicionalnim psihodinamskim intervencijama. ali joj potom ne dopustimo da povraca. S obzirom na skromni uspjeh drugih oblika terapije anoreksije. obiteljska terapija je pristup koji obecava. Zbog toga je razloga uspostavljanje normalne tjelesne tezine bitan dio tretmana anoreksije. Wilson i saradnici su pokazali da su povoljni ucinci bihevioralne terapije izrazito pospjeseni kad se tom obliku terapije pridoda prevencija bulimicne reakcije – naime. Međutim. (2) redefinirati problem uzimanja hrane kao interpersonalni problem i (3) sprijeciti roditelje da anoreksiju svojeg djeteta koriste kao sredstvo za izbjegavanje sukoba. U prilog ovoj pretpostavci govori nalaz da kod vecine bolesnika mnoga od tih svojstava nestaju jednostavno uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. Ipak modifikacija tih precijenjenih ideja je jedan od glavnih ciljeva kognitivno-bihevioralnog tretmana anoreksije i bulimije. Drugi cilj terapije je dugorocno odrzavanje povoljne tjelesne tezine. Određen uspjeh postignut je i primjenom antidepresiva. Ta sekundarna svojstva ukljucuju ekstremno pridrzavanje dijete. Da bi izlijecio poremecaj. gledanje TV-a i sl. Terapija anoreksije Terapija anoreksije je proces sto se odvija na dva kolosijeka. pretjerano vjezbanje i zaokupljenost oblikom i tezinom. smanjenje interesa za ono sto se događa. Teorijska je pretpostavka da se na taj nacin osobu s anoreksijom oslobađa potrebe za zadržavanjem vlastitog problema. . bulimicnoj osobi dopustamo da se prejede zabranjene hrane. Terapija bulimije Kad se ne lijeci. bulimija uglavnom nece spontano nestati. Minuchin ga pokusava redefinirati kao interpersonalni. Terapeut takve obitelji posjecuje za vrijeme objeda. To predviđanje. Ta svojstva obuhvacaju zaokupljenost hranom i jedenjem. depresivno raspolozenje i razdrazljivost. samoizazvano povracanje. jer vjeruje da ce sukobi povezani sa anoreksijom tada biti najocigledniji. a ne individualni. gubitak seksusalnog apetita i socijalno povlacanje. ne moze se pouzdano ostvariti medicinskim. II) Neka svojstva anoreksije izazvana su 'gladovanjem'. međutim. zloupotrebu laksativa i diuretika. a ovi 'sastanci' imaju tri glavna cilja: (1) promijeniti ulogu bolesnika iz anoreksicne osobe u neku drugu. a to su epizode prejedanja i depresivna raspolozenja.

Poremecaj obicno karaktizira poremecaj identiteta. Ljudi s tim poremecajem vrlo su osjetljivi na odbacivanje i silno se trude izbjeci stvarno ili dozivljeno napustanje. vremenski ograniceno. 3. PTSP. Sljedece cesto pridruzeno obiljezje jest skolnost podcjenjivanju samog sebe u tenutku priblizavanja određenom cilju. Nuzno je razlikovati stanja sa osi I (npr. Uobicajena i vazna obiljezja granicnog poremecaja licnosti jesu jako smanjen kapacitet za stvaranje privrzenosti i predvidivo neprilagođeno ponasanje. U razdobljima izrazitog stresa (npr. Slika o sebi (ciljevi. Ljudi koji imaju granicni poremecaj licnosti obicno se osjecaju sigurnije s tzv. odbacivanje). Komplikacije: Granicni poremecaj licnosti prate izrazita neugoda i teskoce u funkcioniranju (akademskom i radnom). Da bi se postavila dijagnoza. vrsta prijatelja. C. geste ili prijetnje. profesionalni ciljevi) moze se iznenada i jako promijeniti. panicni poremecaj i ADHD. a takvo odstupanje mora biti vidljivo u vise od jednog sljedecih podrucja: misljenje. Definicija i glavna obiljezja Kljucno obiljezje granicnog poremecaja licnosti jest prevladavajuci obrazac nestabilnosti interpersonalnih odnosa. tj. poremecaji vezani za psihoaktivne tvari. ali katkada osjecaju i da uopce ne postoje. Njihov dozivljaj drugih ljudi katkada se iznenada i dramaticno mijenja. Pridruzena obiljezja: U stresnim razdobljima mogu se javiti prolazni simptomi koji nalikuju psihoticnima (npr. Koristan pristup tome jest prikupljanje podataka o osobinama licnosti i stilovima suocavanja sa stresom oboljeloga. kad je rijec o GPL. krece se između dvije krajnosti – idealizacije i omalovazavanja ili između dozivljavanja drugih kao blagotvornih i njegujucih. promjene raspolozenja cesto izazivaju interpersonalni stresori (npr. poremecaji hranjenja (bulimija). osobine licnosti moraju izazvati subjektivan osjecaj neugode ili vidljive teskoce u funkcioniranju. Odnosi s drugim ljudima oboljelih od granicnog poremecaja licnosti obicno su nestabilni. poremecaj raspolozenja) i GPL i to moze biti slozen proces. Spomenute osobine moraju znacajno odstupiti od kulturalno ocekivanog i prihvatljivog raspona odstupanja ili od postavljene norme. kada nema vidljivih simptoma s osi I i koristenje podataka prikupljenih od ljudi koji su oboljeloga poznavali dok nije imao poremecaj s osi I. vrijednosti. izrazito i trajno nestabilna slika o sebi ili dozivljaj sebe. takvi ljudi imaju prolazne paranoidne misli ili teske disocijativne simptome (npr. kada je rijec o zamisljenom ili stvarnom napustanju). B. Oboljeli od GPL stvaraju velike troskove drustvu (duze koriste lijekove i psihoterapiju od pacijenata sa shizotipnim poremecajem licnosti). Ljudi s ovim poremecajem tipicno imaju i hronican osjecaj praznine. s kucnim ljubimcem ili nezivim objektom) nego u interpersonalnim odnosima. Tokom procjene klinicar mora provjeravati postoje li impulzivna ponasanja i ona koja upucuju na skolnost rizicnim pothvatima (rizik od samoubojstva i sl. potrebno je postaviti obje dijagnoze. kontrola poriva i nacini odnosenja prema drugim ljudima. Prisutnost ovog poremecaja vrlo cesto nije jasna sve do kasne adolescencije ili odrasle dobi. tj. izbjegavajuci. tj. 1. narcisticki i shizotipni poremecaji licnosti. intenzivni i burni. emocija i slike o sebi te izrazita impulzivnost. a vecina oboljelih od tog poremecaja pokusa samoubistvo (u tome uspijeva oko 8-10%). Ucestali popratni poremecaji s osi II su antisocijalni. Pojedinci s granicnim poremecajem licnosti obicno sebe smatraju losim ili zlim ljudima. prijelaznim objektima (npr. radnim i drugim vaznim podrucjima funkcioniranja. Ucestala su samoozljeđivanja i ponavljajuca samoubilacka ponasanja. tj. histrionicki. depersonalizaciju). Međutim. emocionalnost. a određeno raspolozenje obicno traje krace nego kod bipolarnog . Emocionalna nestabilnost. kaznjavajucih i odbijajucih. posebno kad se osjecaju nepodrzanima i samima. 2. kao rekacija na odvajanje. izrazita promjena raspolozenja.). Komorbiditet: Među najcescim komorbidnim poremecajima s osi I su poremecaji raspolozenja. a zatim okrutnih. Cesto osjecaju intezivan strah i ljutnju zbog odbacivanja. cak i kad je odvajanje od nekog uobicajeno. kad osoba cuje da je neko zove imenom). Rijec je o osobinama koje su dovoljno ozbiljne i ustrajne da izazivaju klinicki znacajne poremecaje u socijalnim. Za probleme okrivljuju druge ljude. Diferencijalna dijagnoza GPL cesto se javlja zajedno s poremecajima raspolozenja i kad su zadovoljeni kriteriji za oba poremecaja. Spomenuta obiljezja javljaju se u ranoj odrasloj dobi i vidljiva su u razlicitim kontekstima.GRANICNI POREMECAJ LICNOSTI A. Procjena Vjesto proveden klinicki intervju najvaznije je sredstvo u postavljanju dijagnoze granicnog poremecaja licnosti.

i to kao reakcija na izlozenost prepoznatljivom i ekstremnom stresoru. zakljuci na temelju literature o djelotvornosti bilo kojeg tretmana cesto su nejasni zbog prisutnosti drugih istovremenih tretmana. psihodinamska psihoterapija: definira se kao terapija koja ukljucuje posvecivanje paznje interakciji terapeuta i bolesnika s vremenski dobro odmjerenim tumacenjem transfera i otpora (kad je takvo tumacenje indicirano). b) djelotvornost: bez obzira na to sto klinicka literatura o psihodinamskoj psihoterapiji oboljelih od GPL vrlo opsezna. Depresivna raspolozenja koja su karakteristicna za GPL su: osjecaj praznine. Osim toga. proucavanje djelotvornosti lijecenja imaju velike prednosti. ali i neka ogranicenja. PTSP se ucestalo javlja zajedno s GPL i kad je prisutan treba ga dijagnosticirati. c) trajanje terapije i ucestalost terapijskih susreta: ne postoje istrazivanja koja bi pokazala da kratkotrajna terapija ili psihoterapija koja se provodi rjeđe od 2x sedmicno pomaze oboljelima od GPL. ucrvscivanje samopostovanja. Epidemiologija GPL je najcesci poremecaj licnosti u klinickim uvjetima. Ciljevi: osvjestiti nesvjesne obrasce. Nekada je tesko znati i koji su elementi odgovorni za ishod lijecenja (npr. a druga ukljucuju one s izrazenim emocionalnim obiljezjima. Zatim. E. koji se obicno javljaju u odrasloj dobi. d) stetni ucinci: psihodinamska psihoterapija moze dezorganizirati neke bolesnike ako je pretjerano usmjerena na istrazivanje ili uz prejak naglasak na transfer. strah od napustanja. jos uvijek ima razmjerno malo metodoloski strogih studija njezine djelotvornosti. Sa stajalista teorije objektnih odonosa. kod psihodinamkse psihoterapije). mnoga istrazivanja bila su razmjerno kratkotrajna i zato su nuzna istrazivanja dugotrajnih rezultata lijecenja. Npr. empaticko uvazavanje. antisocijalnog poremecaja licnosti i poremecaja raspolozenja. kolicina tretmana u istrazivanju moze biti veca od one koja je dostupna u zajednici. povecati emocionalnu toleranciju. za neka istrazivanja odabrani su oboljeli s izrazitom impulzivnoscu. jedan od vaznih ciljeva jest integracija rascijepljenih vidova sebe i reprezentacije objekata kako bi bolesnikovo dozivljavanje bilo uravnotezenije (npr. Dalje. ciljevi ukljucuju jacanje odbrana. pojasnjavanje. ostale su: konfrontacija. *Pregled i sinteza dostupnih podataka* Pitanja koja treba razmotriti u tumacenju literature! Iako se rezultati istrazivanja mogu primijeniti i na adolescente. Javlja se priblizno kod 2% ljudi iz opce populacije.poremecaja. GPL se cesce dijagnosticira kod zena (3:1). Ranu odraslu dob obicno obiljezava hronicna nestabilnost s epizodama gubitka kontrole emocija i poriva te ucestalo koristenje medicinskih usluga. Pregled psihoterapija i drugih psihosocijalnih tretmana! 1. najcesce zbog heterogene prirode simptoma granicnog poremecaja licnosti. poticaj na podrobnu razradu. nasuprot tome. Prisutan je i veci obiteljski rizik od poremecaja vezanih uz psihoaktivne tvari. Prema tome. vecina oboljelih postize stabilnost u socijalnom i radnom funkcioniranju. samounistavanje i osjecaj beznađa. D. ojacati kapacitet za odgađanje impulzivnog dijelovanja. vrlo je malo istrazivanja o djelotvornosti takvih tretmana na toj dobnoj skupini. a bez dovoljno cvrstog terapijskog odnosa. granicni poremecaj licnosti sastoji se od rano prisutnih osobina licnosti koje su opisane na drugim mjestima u njihovom prirucniku. Na kraju kontinuuma koji se odnosi na podrsku. najvazniji cilj jest ojacati oboljeloga kako bi se ublazila fragmentacija i ojacao osjecaj kohezije ili cjelovitosti u bolesnikovu dozivljaju sebe. internalizaciju terapijskog odnosa i jacanje kapaciteta izlazenja na kraj s uznemiravajucim osjecajima. . uvazavanje osjecaja. a) definicija i ciljevi: za psihodinamsku psihoterapiju obicno se kaze da djeluje na intervencijskom kontinuumu cije su krajnje tacke istrazivanje i podrska. te potvrđivanje. a koji su sastavni dio profinjenog uvazavanja terapeutova doprinosa odnosu između dvjema osobinama. samooptuzivanje. omoguciti uvid u teskoce u odnosima s drugim ljudima i razviti reflektivno funkcioniranje kako bi se postiglo vece uvazavanje vlastite i tuđe unutrasnje motivacije. U klinickoj praksi cesto se koristi i prikladna je kombinacija tretmanskih pristupa. Kasnije tokom zivota. Sa stajalista ja-psihologije. savjet i pohvala. PTSP karakterizira brza pojava simptoma. Uobicajen tok razvoja bolesti Tok bolesti varira. dozivljaj drugih kao da istovremeno imaju pozitivne i negativne osoobine). Od spomenutih intervencija jedino je tumacenje jedinstveno za psihodinamski pristup.

gdje je na kraju tretmana uoceno manje parasuicidalnih postupaka. c) trajanje terapije: priblizno jednu godinu za fazu tretmana koja se najcesce koristi. Grupe su posebna prilika za dobivanje dodatne socijalne podrske. ukljucujuci i samoranjavanje. pojam 'uvazavanja' odgovara pojmu empatije). Kognitivno usmjereni terapeuti i psihoanaliticari imaju zajednicki cilj. . 6. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: oboljeli u grupnoj terapiji moraju prihvatiti pravilo povjerljivosti podataka koje iznose clanovi grupe i jasne smjernice o kontaktu s drugim clanovima izvan grupnog okruzenja. koje nije dostupno oboljelome. iako se nazivaju razlicitim imenima (npr. 5. b) djelotvornost: nekoliko kontroliranih istrazivanja dijalekticke bihevioralne terapije. Farmakoterapija. manje su smjestani u bolnicu. ublazavanje impluzivnosti i drugih simptoma te proucavanje i ublazavanje transfernih i kontratransfernih reakcija. stvarajuci podrzavajucu okolinu za oba partnera uz istovremen rad na ostvarenju individuacije i unutrasnjeg rasta. ali je zanimljiv nalaz povecanja ucestalosti parasuicidalnih ispada u skupini oboljelih ukljucenih u dijalekticku bihevioralnu terapiju. Nuznost terapeutova prilagaođavanja: terapeutovo iskljucivo bavljenje istrazivanjem bolesnikova unutrasnjeg dozivljavanja i neukljucivanje u rjesavanje pitanja koja se ticu njegova zivota. a oni se potkrepljuju ponasanjem. c) stetni ucinci: u jednom izvjestaju se opisuje pogorsanja simptoma kad je tradicionalna bracna terapija primijenjena u radu s parom koje cinio dvoje oboljelih od GPL. Niz empatickih i podrzavajucih primjedbi cesto krci put prema djelotvornome tumacenju transfera. ublaziti otuđenost i teret te ukloniti sukobe zbog odvajanja i neovisnosti. nasilne i drugacije destruktivne interakcije među oboljelima. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: mnogi elementi KBT slicne su elementima psihodinamske psihoterapije. a to je prepoznavanje i mijenjanje 'srznih' teskoca povezanih s poremecajem licnosti. u poređenju s kontrolnom skupinom. 3. jacanja transfernih teskoca i 'zaraza' simptomima. 4. Partneri oboljelih od GPL imaju teskoce u prilagodbi na cinjenicu da se kod bolesnika izmjenjuju obrasci idealizacije i omalovazavanja te druga interpersonalna ponasanja. c) stetni ucinci: kada se preporuci ukljucivanje obitelji oboljeli ponekad clanove svoje obitelji otuđuju od sebe ili sami napustaju terapiju osjecajuci se neshvacenima. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. a posebno za ublazavanje represivnog raspolozenja i impulzivne agresivnosti. u literaturi su opisana mnoga istrazivanja koja pokazuju da kognitivno – bihevioralni pristupi mogu biti djelotvornima u lijecenju oboljelih od GPL. b) djelotvornost: svrha terapije jest osigurati okruzenje gdje ce svaki od partnera moci razviti samosvijest unutar konteksta odnosa. 2. SIPPS antidepresivi: koriste se za ublazavanje simptoma nemogucnosti kontrole emocija i impulzivnog ponasanja. terapija parova a) cilj: ustaliti i ojacati odnos među partnerima ili pojasniti neodrzivost odnosa. Ukupno govoreci. obiteljska terapija a) ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. b) djelotvornost: psihoedukativan pristup moze poboljsati komunikaciju. Psihodinamski smatraju da je korijen takve srzne teskoce u nesvjesnom.e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: Ostajanje u terapiji: u vecini istrazivanja velik broj oboljelih od GPL prekida dinamsku psihoterapiju. b) djelotvornost: klinicko iskustvo pokazuje kako je za mnoge oboljele kombinacija grupne i individualne psihoterapije mnogo djelotvornija od svakog od tih tretmana zasebno. No tesko je utvrditi proizlazi li poboljsanje postignuto dijalektickom bihevioralnom terapijom iz specificnih 'sastojaka' te terapije ili su dobivenim rezultatima pridonijeli nespecificni faktori kao sto je to duze vrijeme provedeno sa oboljelima ili terapeutov utjecaj. grupna terapija a) ciljevi: odgovaraju ciljevima individualne psihoterapije i ukljucuju stabiliziranje oboljeloga. d) stetni ucinci: ne postoje izvjestaji o stetnim ucincima KBT. poboljsanja glede depresije itd. Vaznost promisljenog tumacenja transfera: pretjerano tumacenje transfera ili konfrontacija u pocetku tretmana mogu povecati rizik bolesnikova odustajanja od terapije. prilagođenih postupaka. c) stetni ucinci: postoje izvjestaji o akutnoj neugodi zbog izlaganja grupnim pitanjima koja pobuđuju emocije. a kognitivno usmjereni terapeuti uglavnom ih promatraju u podrucju svjesnoga. moze kod nekih oboljelih imati negativne ucinke. Kad je kod oboje prisutna patologija karaktera klinicar mora upotrebiti visedimenzionalni pristup. KBT posvecuje paznju skupu disfunkcionalnih automatskih misli ili shema (duboko ukorijenjeni sistemi vjerovanja) te ucenju i uvjezbavanju novih. Ostali moguci rizici u lijecenju oboljelih od GPL u grupnom okruzenju su zajednicki otpor terapijskom radu. interpersonalno ucenje i ublazavanje jacine transfernih pitanja i to kroz interakciju s ostalim clanovima grupe i terapeutom. kognitivno-bihevioralna terapija a) definicija i ciljevi: u podlozi simptoma i disfunkcionalnih emocija ili ponasanja nalaze se iskrivljena uvjerenja i kognitivni procesi.

kao i obavljanju zadataka. Vazna je procjena sadasnje okoline bolesnika jer ona moze ograniciti raspon adaptivnog ponasanja te osobe. ali se ipak vecina moze tretmanom znatno poboljsati ili se moze bolesniku omoguciti određena razina socijalne. opisan je razvoj postupaka namijenjenih bolnickim odjelima. U klasicno tekstu Ayllona i sur. Uzroci problema i odrzavajuci faktori U Velikoj Britaniji prihvacena je Wingova trostruka klasifikacija uzroka shizofrenije. devijacije ili ekcesna. a među onima koji najvise obecavaju su oni koji ukljucuju tretman u obiteljskom okruzenju. cudna ponasanja. poput problema hranjenja i fobija. je najprikladnija upotreba bihevioralnih postupaka u okviru stabilne i podrzavajuce drustvene i fizicke okoline. danas. Procjena treba biti usmjerena na postojece ponasanje. Ljestvice procjene i dalje se koriste za trijazu. za procjenu opceg poboljsanja. Sekundarne smetnje su one koje proizlaze iz dozivljaja bolesti samog bolesnika ili osoba koje su s njim u kontaktu. npr. premorbidnih i sekundarnih smetnji. pa se zbog toga i koriste isti i/ili slicni instrumenti kao i kod procjenjivanja mentalno retardiranih osoba (Hendikepi. ali je podjednako i vazno izbjegavati okolinu s pretjeranom kolicinom podrazaja.). pa u pravilu pojava tih teskoca i dovodi do dijagnoze. samoiskaza bolesnika i iskaza osoba koje ga dobro poznaju. koji koriste zetone kao sredstvo neposrednog potkrepljivanja prilagođenog ponasanja. Za hronicne bolesnike. To se moze postici tako da se bolesnike pita u kojim bi podrucjima zivota zeljeli postici neko poboljsanje. koja im onemogucavaju stjecanje ili odrzavanje punog raspona neovisnih socijalnih i funkcionalnih vjestina. Vazan faktor u lijecenju hronicnih psihijatrijskih tegoba je opca razina aktivnosti i stimulacije kojoj je bolesnik izlozen. Neovisno o razini motivacije. Vazno je dati bolesnicima određene socijalne odgovornosti. vazno je steci određeno znanje i o proslom ponasanju bolesnika. Metode koje se koriste obuhvacaju metode procjene i neposredna opazanja ponasanja. Najvise je paznje bilo posveceno shizofrenim bolesnicima. obicno vezana uz postupak vremenskih uzoraka ponasanja i kodiranja opazenog. sto se moze saznati na temelju bolnickih zapisa. uz razumnu upotrebu lijekova za odrzavanje kod mnogih bolesnika. Osim procjenjivanja sadasnjeg ponasanja.HRONICNE PSIHIJATRIJSKE SMETNjE Bihevioralni tretmanski pristupi smetnjama i teskocama hronicnih psihijatrijskih bolesnika razvijeni su posljednjih dvadeset godina. iako to moze biti vrlo tesko. Neki imaju slabu koncentraciju. treba prepoznati sekundarne teskoce izazvane fizickim tretmanom i konacno hronicni bolesnici mogu imati povisen prag osjetljivosti na bol ili se jednostavno ne zaliti na tjelesne probleme. Upotrebu zetona u bolnickim odjelima istisnuli su individualni i grupni bihevioralni programi koji se koriste u bolnicama ili hostelima. Suprotno tome. pri cemu treba posebno promatrati preostale prednosti bolesnika. koja koristi kategorije primarnih. pa tako imaju 3x vecu razinu smrtnosti od hronicnih bolesti od ocekivane. deficite. te za pocetno identificiranje podrucja funkcioniranja. bolesnike je vazno sto vise ukljuciti u određivanje terapijskih ciljeva i izrazavanje vlastitih potreba. a u podrucjima gdje je to nuzno. te ukljucivanje rođaka koji su jos uvijek s njima u kontaktu. bolesnici o kojima se govori u ovom poglavlju pate od hronicnih stanja. a pomocu nje se dobiva procjena devijantnog ponasanja i procjenu opceg ponasanja. ciji se simptomi cesto klasificiraju kao 'pozitivni'. . profesionalne i obiteljske prilagodbe. Problemi Mnogi psihijatrijski i psihicki problemi. Osim specificnih simptomatskih problema cesto postoji i nesposobnost odrzavanja normalnih socijalnih interakcija. ili 'negativni' kao oskudne emocije i apatija. Jedan od specificnih odrzavajucih faktora je i priroda i kolicina verbalnih interakcija bolesnika i onih koji se o njima skrbe. Procjena Procjenjivanje hronicnih psihijatrijskih bolesnika na mnogo nacina lici procjenjivanju mentalno retardiranih i starijih osoba. dati im samo 'minimalnu terapijsku dozu' pomoci. Mnogi shizofreni bolesnici su usporeni u govoru i motorickim pokretima. Ponasanje i Vjestine itd. a oni najvise osteceni imaju i vrlo nisku razinu motivacije. koja ce nakon toga biti detaljnije ispitana (REHAB ljestivica – ispunjava odjelno osoblje nakon sedam dana opazanja. Neke smetnje se mogu pripisati institucionalizaciji. pa im okolna stimulacija lako odvraca paznju. koja u ekstremnim slucajevima dovodi do mutizma. Mnogima nedostaju svakodnevne vjestine brige za sebe. slusne halucinacije. U podrazajima siromasnijoj okolini dolazi do apatije i socijalnog povlacenja. dalje. Premorbidne smetnje su one koje su postojale prije nastanka psihijatrijskog poremecaja. mogu biti dugotrajni i hronicni. U toj su shemi primarne smetnje one koje nastaju iz prirode psihijatrijskog poremecaja.

a prikladno davanje zetona. Ako je obitelj jos uvijek u kontaktu s bolesnikom. Vrlo je utjecajan pojam 'normalizacije' koji pretpostavlja da drustvo odbija prihvatiti onesposobljene i hendikepirane ljude kao ravnopravne clanove zajednice. tada treba procijeniti njihov odnos i nacin interakcije. nego slozena socijalna interakcija do koje dolazi tokom primjene. . Opcenito vrijedi pravilo da kontinuirano poremeceno ili nasilno ponasanje sprjecava primjenu tretmana. Ta je dilema posebno akutna kod malog ali znacajnog broja hronicnih bolesnika koji silom zakona ostaju u bolnici ca i niz godina. u tretmanu hronicnih bolesnika postoje i posebna eticka pitanja. neprijateljstvom. Mnogi odjeli koriste materijalne nagrade ili zetone. Povijest opijanja je također los prediktivni faktor za uspjesan tretman u zajednici. u kojoj se moze iskoristiti svaki napredak bilo kojeg individualnog ili grupnog tretmana. Prisutnost psihoticnih simptoma nije samo po sebi prepreka za uspjesan tretman.). Ako hospitalizirani bolesnici ne mogu izraziti sta zele. S obzirom na to da neki bolesnici ne mogu izraziti svoje zelje. Jedna komponenta stabilnosti je i isto osoblje koje radi s bolesnicima. pretjeranom ukljucenoscu i kritickim komentarima je rizicno za ponovno vracanje bolesti. ukljucujuci i dozivljaj i ponasajne popratne pojave slusnih halucinacija. Korisna je preliminarna trijaza bolesnika. a zatim i razine specificnih vjestina unutar svake skupine. tako da se s relativno cestim epizodama poremecenog ponasanja bolesnika postupa uvijek na isti nacin. ali postoje slucajevi gdje su kod pojedinaca uklonjeni svi glavni simptomi. Druga komponenta stabilnosti je dosljednost u postupcima osoblja i primjeni opceg okvira. kojom ce biti okrivene siroke skupine bolesnika. sto znaci da postoji neko s odgovarajucim poznavavanjem bihevioralnih metoda i specificnih programa ko moze pratiti odvijanje tretmana. izbjegavati nepripremljeno otpustanje iz bolnice i sl. Postoji i program odijevanja kako bi se modificirali nedostaci u vjestini odijevanja. Poboljsanje ponasanja za vrijeme obroka jedan je od takvih ciljeva. provesti u stabilnoj sredini. tada su korisni faktori za odabir bolesnika: kontinuirano postojanje nekih specificnih interesa. cini glavni proces poboljsanja. Isto tako. one bi postale i osjecale se 'ravnopravnima'. To se najbolje postize neposrednim opazanjem programa koji se provodi. U radu s hronicnim bolesnicima moguca je upotreba sirokog raspona bihevioralnih tehnika (tehnike oblikovanja. Oblikovanje individualnih programa za bolesnike Postoji znatan broj istrazivanja koja pokazuju da se individualnom primjenom bihevioralnih metoda mogu kod hronicnih bolesnika modificirati mnoga simptomska ponasanja. pa ih obezvređuje i smjesta u odvojene okoline ili im onemogucava pristup 'normalnim' okolinama. Vazna vjestina u oblikovanju bihevioralnih programa u toj vrsti okruzenja je identifikacija terapijskih ciljeva koji se mogu primijeniti na velik broj bolesnika i koji pruzaju dnevne mogucnosti intervencije. Vracanje hronicnog bolesnika u obitelj s visokom razinom kontakta licem-u-lice. tada je neprihvatljivo da se kod njih odustane od svakog tretmana. prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje socijalne odgovornosti. 'Dugotrajan boravak' – tretman s velikim grupama bolesnika u bolnicama ili hostelima Grupni su programi relevantniji. Hronicnim bolesnicima treba vise vremena da bi reagirali na programe. Individualne programe tretmana treba pazljivo pratiti. 3. kojima se poslije mogu dobiti neka materijalna dobra (ucinkovitost metode zetona. Unutar ovog pristupa smatra se da. 2. postupak 'samoinstrukcija' itd. Drugi cilj bi mogao biti izvođenje nekog zadatka ili posla na odjelu. postupci imitacije.Faktori koji određuju prikladnost za tretman Tretman usmjeren na poboljsanje nekih bihevioralnih nedostataka obicno je uspjesniji od tretmana usmjerenog na smanjivanje ucestalosti devijantnog ili neprikladnog ponasnja. pa bi stekla neka nova ponasanja. kako bismo bili sigurni da doslo do promjene i ostvarivanja ciljeva. treba svesti na minimum i seljenje bolesnika iz sobe u sobu. Vazan atribut opceg odjelnog miljea treba biti njegova stabilnost. kad bi mentalno poremecene osobe imale pristup tim 'normalnim' ustanovama i sredinama. Obicno je dobro prije uvođenja tretmana posvetiti nekoliko sedmica tumacenju tih opcih ideja zdravstvenom osoblju koje ce biti ukljuceno u program. Ako postoji vjerovatnost da ce bolesnik ostati u nekom zasticenom okruzenju. povezano s povratnim informacijama i specificnim vođenjem. ako su clanovi grupe slicniji po svojoj razini funkcioniranja ciljnog ponasanja. ali postoje i granice u nametanju tretmana. Opcenito su promjene relativno spore. Stvaranje kognitivno-bihevioralne sredine za grupe Hronicni bolesnici u tretmanu trebali bi sto veci dio dana koji provode u budnom stanju. Tretman hronicnih psihijatrijskih smetnji u cetiri tacke: 1. ne proizlazi iz operantnog uvjetovanja koje je dovelo do njezina razvoja. Prvi vazan zadatak je postizanje dogovora o opcim terapijskim ciljevima s osobljem koje neposredno skrbi o tim bolesnicima.

velik dio zdravstvenog osobla koje za njih skrbi ne vjeruje da i kod tih bolesnika moze doci do poboljsanja. 'Novi dugorocni' (relativno kompetentni bolesnici. Odlucujuci prvi korak u bilo kojem programu tretmana treba stoga biti demonstriranje mogucnosti promjene. bez drugih duzih perioda provedenih u bolnici. Tipican sadrzaj programa ukljucuje: tumacenje shizofrenije. To znaci da prvi bolesnik koji ce biti tretiran ili prvo odabrano ciljno podrucje treba biti ono u kojem je moguce postici pozitivne reakcije na tretman. Siroko se koriste obiteljski sastanci kod kuce. te jednostavno opisati kako clanovi obitelji mogu shvatiti te probleme i na njih reagirati. Taj pristup upucuje na pozeljenost davanja neposrednih i specificnih informacija o prirodi bolesnikova stanja i njemu i njegovoj obitelji. pa stoga mogu imati koristi od pristupa namijenjenih clanovima obitelji. kako bi se razina ciljeva mogla povremeno mijenjati. informacijama koje se daju i bolesniku i onima koji za njega skrbe o prirodi psihijatrijske onesposobljenosti. Drugi programi isticu grupnu podrsku i sastanke s obitelji. b) ovaj obiteljski pristup daje vecu vaznost nego bilo koji drugi pristup. odabere i primjeni ono sto joj se cini najboljim i tada prati napredak. Novi dugorocni bolesnici – tretman pojedinca i obitelji Opcenito je cilj obrazovnih programa jasno prikazati glavne probleme shizofrenije. i to sto prije nakon uviđanja da se vjerovatno radi o hronicnoj bolesti. . interese i socijalne kontakte koje imaju. Zakljuci: Hronicne psihijatrijske teskoce mogu biti vrlo velike. Hronicni psihijatrijski problemi su izuzetno individualni. Terapeut se moze usredotociti i na opcu komunikaciju unutar obitelji. koji se nalazi u obicnoj ulici. Bihevioralne metode su obicno spore. prije nego sto se pokusa nesto slozenije. a) neke osobe koje se profesionalnu brinu za bolesnika mogu također prema njemu pokazivati neprijateljske reakcije i odbijati interakcije s hronicnim bolesnicima. aonda poradi na pronalazenju niza mogucih rjesenja. Vazno je postici uspjesnu provedbu jednog jednostavnog programa koje je prihvatljiv i sticenicima i osoblju. a mogu i dosta dobro surađivati s drugim ljudima. tada treba motriti i pratiti napredovanje pojedinacnih bolesnika. Kod terapije prisjecanja poticu se grupe starijih osoba da dijele sjecanja od zajednickog interesa. pa stoga i omjer poboljsanja i vjerovatni stepen poboljsanja individualnog bolesnika mogu biti ograniceni. Ako se u nekom odjelnom programu koristi niz ciljeva. Iako jos uvijek imaju psihijatrijske simptome. gdje ce moci zadrzati vjestine. Za njih je najprikladnija neka vrsta doma ili hostela. Na obiteljskom sastanku terapeut moze pomoci obitelji da sto jasnije sagleda probleme.Tehnike prisjecanja jedna su od glavnih psiholoskih intervencija u radu sa starijim osobama. tumacenje svrhe davanja lijekova te savjeta o tome kako clanovi obitelji mogu planirati svoje zivote i prihvatiti shizofrenog clana. Za odrzavanje promjena u bolesnikovu ponasanju vazno je dugotrajno odrzavanje strukturiranog odjelnog rezima ili promjenjivog obrasca obiteljske komunikacije. poticuci obitelj da sto jasnije formulira svoja stajalista i izrazi svoje pozitivne i negativne osjecaje. potaknuta starim novinama ili posebnim materijalima. opis manifestacija shizofrenije kako ih dozivljavaju clanovi obitelji. 4. Ovaj oblik intervencije ima siroke mogucnosti primjene i povecava raspon tretmana koji se mogu primijeniti kod hronicnih bolesnika. uz istovremenu pozitivnu terapijsku pomoc i određeni stepen zastite od iskoristavanja. na kojima se bolesnika ukljucuje u raspravu o tome kako se moze najbolje nositi sa specificnim problemima obiteljskog zivota. neovisno o okruzenju u kojem zive) obicno opisuje ljude koji su bili u psihijatrijskoj bolnici vise od 9 – 12 mjeseci. Zbog toga. a i zbog povijesno ogranicene upotrebe pozitivnih metoda rehabilitacije kod mnogih bolesnika. Obiteljska bihevioralna terapija je zanimljiva iz dva razloga. ukljucujuci i ulogu okolinskog stresa. tim ljudima nije potrebna relativno visoka razina nadzora koju nude bolnice.

T 6. T (Trebaju dugotrajniju terapiju nego depresivni i anksiozni) 13. Tretman osoba sa graničnim poremedajem obično traje jednako dugo kao i tretman osoba sa shizotipnim.ICD-10). T 24. Distimija predstavlja bipolarni oblik afektivnog poremedaja. Granični poremedaj ličnosti jednako se javlja i kod muškaraca i kod žena. izbjegavajudim i O-K poremedajima ličnosti. Kliničko iskustvo pokazuje da u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti. Zloupotreba droge je snažan faktor rizika za suicid kod adolescenata. Prisutnost psihotičnih simptoma nije sama po sebi prepreka za uspješan KB tretman. Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihička reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. Sa stajališta teorije objektnih odnosa. N 23. N 14. Različito konceptualizirane psihoterapije (primjena različitih pristupa) rezultiraju vrlo sličnim efektima tretmana depresije. T 15. T 12. N 4. Dijagnostička kategorija'endogena depresija'zadržana je u važedim klasifikac. N 17. Vedina osoba s graničnim poremedajem ličnosti prekida psihoterapiju bez obzira na terapijski pristup. N 5. N 8. Kod svih bipolarnih poremedaja utvrđeno je da obiteljska opteredenost poremedajima predstavlja najutjecajniji faktor rizika. Samo mali broj adolescenata koji eksperimentira sa drogama razvit de probleme povezane sa zloupotrebom droge. N 19. Težak temperament u ranom djetinjstvu dosljedno je povezan sa zloupotrebom droge. Kontinuirano poremedeno ili nasilno ponašanje nije kontraindikacija za primjenu KB tretmana. Procjenjivanje hroničnih psihijatrijskih bolesnika razlikuje se od procjenjivanja osoba sa mentalnom retardacijom i starijih osoba. najvažniji cilj tretmana graničnog poremedaja ličnosti jeste ojačati oboljelu osobu kako bi se ublažila fragmentacija i ojačao osjedaj kohezije u bolesnikovom doživljaju sebe. Procjena faktora koji se nalaze u osnovi fobija mora obuhvatiti detaljnu povijest razvoja neke fobije. T 10. N 22. N 21. kombinacija grupne i individualne psihoterapije ima iste učinke za vedinu oboljelih kao i svaki od tih tretmana zasebno. Mnogi pristupi u prevenciji upotrebe droga kod adolescenata pokazali su se efikasnim. faza tretmana u kojoj se primjenjuju kognitivne tehnike uvijek prethodi fazi tretmana u kojoj je fokus na poticanju aktiviteta.I Označi tačno ili netačno: 1. Utvrđeno je da su komorbidni poremedaji ličnosti glavni prediktori loše soc. N 2. poremedaja (DSM-IV. T 18. N 3. T 11. U K-B terapiji depresija. Farmakoterapija dugoročno ima iste efekte kao i kombinacija farkmakoterapije i psihoterapije. T 7.prilagodbe kod osoba sa paničnim poremedajem. N 9. Tretman usmjeren na smanjivanje učestalosti devijantnog ili neprikaldnog ponašanja kod osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima obično je uspješniji od tretmana usmjerenog na poboljšanje nekih bihevioralnih deficita. N . T 16. Ne postoje istraživanja koja pokazuju da kratkotrajna terapija pomaže oboljelima od graničnog poremedaja ličnosti. T 20. Farmakološki i psihijatrijski tretman nije potreban kod laksih i umjerenih depresija.

Adolescenti koji su ranije proživjeli depresivnu epizodu pokazuju trajne lakše depresivne simptome. 4. Potpun i trajan oporavak mogud je samo ako se modificiraju precijenjene ideje i ako se na njima poradi. 5. 7. Nakon uspješnog tremana depresije vrijednosti na Beckovom inventaru depresije treba biti (izrazito) ispod 10 bodova. pretjerano vježbanje. Postojane amenoreje jedan je od dijagnostičkih kriterija za postavljanje dijagnoze: anoreksjie nervoze. manje efikasne načine suočavanja. Neka svojstva anoreksije izazvana su gladovanjem i nestaju uspostavljanjem normalne tjelesne težine. Ta sekundarna svojstva uključuju ekstremno pridržavanje dijete. Koje implikacije za tretman osoba sa anoreksijom i bulimijom nervozom proizlaze iz činjenice da je vedina svojstava ova dva poremedaja sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi sa oblikom tjela i tjelesnom težinom? Mnoga svojsta anoreksije nervoze i bulimije su sekundarna s obzriom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i težinom. 2. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. samoizazvano povradanje. kognitivno restrukturiranje. 5. unutrašnji lokus kontrole. Metode koje se koriste u procjenjivanju hroničnih psihijatrijskih pacijenata obuhvataju: metode procjene i neposredna opažanja ponašanja. Precizno znanje o zloupotrebi droge te dobro organizirana obrazovna okolina mogu biti uzeti u obzir kao protektivni faktor. Koja dva svojstva anoreksije se ne poboljšavaju dosljedno uspostavljanjem normalne tjelesne težine? a) izuzetan strah od dobivanja na težini ili debljanja. lak temperemanet. Sindroma. Cime se mjeri tezina depresije ??? mislim da je ovo drugo pitanje.. Tri glavne tehnike koje se vrlo efikasno koriste u tretmanu socijalne fobije su: izlaganje. Najčešde upotrebljivane mjere težine fobije su: stupnjevana hijerarhija i bihevioralni testovi 6. 8. S obzirom na to da osobe sa teškim. a tipični kognitivni stil najčešde se zadržava i nakon povlačenja simptoma. 10. 8. 3.bihevioralne tehnike koje se koriste u tretmanu generaliziranog anksioznog poremedaja: Izlaganje. hroničnim psihijatrijskim poremedajima najčešde ispoljavaju deficite u socijalnom funkcioniranju. Koje su kognitivno. Koji lični zaštitni faktori povedavaju vjerovatnodu uspješnosti tretmana adolescenata koji zloupotrebljavaju droge? Na biološkom nivou fizičko zdravlje i odsustnost zdravstvenih problema povezanih sa uzimanjem droge kao sto je HIV ili Hepatitis. a to su: interpersonalna terapija i kognitivno-bihevioralna terapija. prije početka psihoterapije preporučljivo je prethodno provesti program detoksikacije. Tjelesne reakcije koje pogrešno interpretiraju uglavnom su one uključene u normalne anksiozne reakcije.II Dodaj: 1. III Odgovori: 1. Kakva je klinička implikacija ovih podataka? Klinička implikacija takvih podataka je da kod depresivnih adolescenata treba terapiju nastaviti još i nakon završetka depresivne epizode. b) poremeden način na koji se doživljava oblik i težina tijela 6. Koji su ciljevi obiteljske terapije u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti? ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. zloupotreba laksativa i diuretika. Ako je vjerovatno da de se bolesnik osamostaliti tada je važna njegova sposobnost redovnog uzimanja lijekova. deficite ili bihverioalne gubitke i devijacije ili ekscesna. koje su stalno pod utjecajem alkohola ili droga. U novije vrijeme klinički je potvrđena i empirijski provjerena uspješnost dva psihološka tretmana depresije. 4. 7. 2. pa onda se osvrne na sekundarne ideje. visoka samoefikasnost i optimističan atribucijski stil jesu sve važni faktori. Kod osoba sa anksionznim poremedajem. Visok IQ.. Unutarp orodice važni faktori su sigurna privrženost djeteta roditeljima i autoritativan roditeljski stil koji sse odvijaju unutar obiteljske okoline koja ima fleksibilnu strukturu. 3. pri čemu je bitno procjeniti preostale prednosti. prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje kontinuirane socijalne odgovornosti. koji pozitivni faktori upuduju na prikladnost za K-B tretman? Kontinuirano postojanje nekih specifičnih interesa. Procjena osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima treba biti usmjerena na postojede ponašanje. kognitivno restrukturiranje i uvježbavanje socijalnih vještina. 9. cudna ponasanja. Navedite kako kognitivni model objašnjava zbog čega osobe doživljavaju panični napad? Osobe doživljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da širok raspon tjelesnih promjena interpretiraju na katastrofičan način. Povedani rizik ponovnog javljanja depresije kod adolescenata odgovara količini preostalih psiholoških i socijalnih promjena u doživljavanju i ponašanju. . Dobra prilagodba roditelja je također faktor. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. visoko samopoštovanje.