DEPRESIJA Depresije su psihički poremecaji cija su bitna obiljezja promjene raspolozenja, utucenost, pomanjkanje radosti, cuvstvena praznina, bezvoljnost

, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba. Upadljiva obiljezja deprsije su zalost, utucenost, neraspolozenje, slabost, bezvoljnost, pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjceaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, a uz njih se cesto pojavljuju i tjeskoba i nemir, nedostatak energije, poremecaji apetita, gubitak tjelesne tezine, smanjeni libido, poremecaji spavanja, bolovi, teskoce s koncetracijom i samoubilacke misli. O depresijama se govori na tri razine: a) na razini SIMPTOMA: kada se radi o pojedinacnim simptomima poput zalosti i utucenosti. b) na razini SINDROMA: kada se predpostavlja postojanje obrasca međusobno povezanih obiljezja emocionalih, kognitivnih, motorickih, motivacijskih fizioloskih i enrokrinoloskih komponenti i c) kada se naziv koristi kao NADRĐENI POJAM za razlicite poremecaje i njima pripadajuce uzroke. SIMPTOMATOLOGIJA depresivnih stanja: 1. ponasanje/ motorika (drzanje tijela) 2. emocionalni simptomi (bespomocnost) 3. vegetativni simptomi (unutrasnji nemir) 4. kognitivni simptomi (negativni stavovi prema sebi) 5. motivacijska razina (usmjerenost na neuspjeh) Zajednicko svojstvo oba klasifikacijska sistema (ICD-10 i DSM-IV) je izricit zahtjev za provodjenjem deskriptivnog i sto pouzdanijeg dijagnostickog postupka, utemeljenog na znanstvenim podacima. Depresije se danas definiraju određenim brojem istovremeno prisutnih simptoma, koji moraju trajati određeno vrijeme i ne mogu biti pripisani nekim drugim bolestima ili okolnostima. DEPRESIVNA EPIZODA: istovremena pristunost najmanje pet od navedinih simptoma u trajanju od dvije sedmice (mora biti prisutno depresivno raspolozenje ili gubitka interesa): -depresivna zlovolja -ocito pomanjkanje interesa i radosti -debljanje/ mrsavljenje -nesanica -nemir, zakocenost, usporenost -umor, gubitak energije -osjecaj bezvrijednosti, krivnje -teskoce s koncentracijom -zelja za smrcu, samoubilacke misli Tok i tezina (laka 4-5, umjerena 6-7 i teska 8 i vise nabrojanih simptoma) i specificni oblik simptoma (tjelesni, psihoticni) koriste se za definiciju dodatnih podgrupa depresije. Unipolarna depresija (depresivna epizoda, distimija-dugotrajni depresivni poremecaj) najcesci je oblik afektivnog poremecaja. Danas je opcenito prihvacena i znanstveno cvrsto utemeljena podjela afektivnih poremecaja u mono- ili unipolarne i bipolarne oblike. Bipolarni poremedaj predstavlja ozbiljni zdravstveni poremedaj sa visokom stopom oboljelih kao i visokim stepenom smrtnosti. Karakteriše se tipičnim ponovljenim epizodama i vulnerabilnošdu tokom celog života. Ciklotomija je dugotrajni oslabljeni bipolarni afektivni poremecaj.

Unipolarni depresivni poremecaji dodatno se dijele u: a) depresivne epizode b) distimije (depresivno raspolozenje koje traje ili se cesto vraca u razdoblju od najmanje 2 godine) c) poremecaje prilagodbe (kratke ili duze depresivne reakcije) Na temelju veceg broja istrazivanja moze se procijeniti da rizicnost obolijevanja od bipolarnog afektivnog poremecaja iznosi 1%. Procjene cestine pojavljivanja (broj osoba koje prvi put obolijevaju tokom godine dana) depresivnih epizoda iznosi 1-2 na svakih 100 osoba. Vjerovatnost obolijevanja od depresije tokom zivota iznosi za muskarce 12%, a za zene 26%. Rizicni faktori: spol, zivotna dob, socio-ekonomski faktori, stresna opterecenja i obiteljska opterecenost. S obzirom na veliki varijabilitet toka bolesti te nedostatak jednoznacnih parametara, razlicita strucna drustva predlazu podjelu depresivne epizode u nekoliko razdoblja: 1. REMISIJA je definirana kao stanje ili kratkotrajno razdoblje (potpunog ili djelimicnog) poboljsanja depresivnih simptoma. 2. OPORAVAK je potpuna remisija duzeg trajanja (vec prema kriteriju: 2 do 6 mjeseci), sto se uvijek odnosi na aktualnu depresivnu epizodu 3. VRACANjE BOLESTI (RECIDIV) je ponovno pojavljivanje depresivnih simptoma tokom remisije, prije nego sto je doslo do oporavka i zavrsetka aktualne depresivne epizode 4. PONOVLjENA POJAVA BOLESTI je pojava nove depresivne epizode do koje dolazi nakon oporavka, uz pretpostavku da su bili ispunjeni kriteriji za unipolarnu depresiju. Na isti nacin se mogu podijeli i terapijske intervencije u: 1. akutnu terapiju (ublazavanje simptoma tokom depresivne epizode) 2. odrzavajucu terapiju (tokom i nakon remisije kako bi se sprijecilo vracanja bolesti) 3. profilakticku terapiju (sprecavanje ponovne pojave bolesti i nakon depresivnih epizoda). Trajanje ciklusa (depresivna epizoda i faza bez depresije) bilo je za periodicne unipolarne poremecaje u prosjeku (medijan) 4,5 do 5 godina, a za bipolarne oblike 2 do 3 godine. Oko 10 – 20 % poremecaja prelazi u hornicni oblik. Rizik samoubojstva je 15%. Nepovoljni prognosticki faktori: rana odrasla dob, zenski spol, ranije depresivne epizode. KOMORBIDITET – depresije cesto prate druge bolesti: fobije, drustvene tjeskobe, panicni poremecaj, opci anksiozni poremecaj, PTSP, pormecaj hranjenja, ovisnost o drogama, poremecaj spavanja, seksualni poremecaj, somatoformni, psihofizioloski, shizofreni poremecaj, propadanje mozgovne mase te razliciti poremecaji licnosti. U americkom epidemioloskom ispitivanju nadjena je uz depresije (depresivne epizode i distimije) u 77% slucajeva barem jos jedna dijagnoza, najcesce su to: anksiozni poremecaji, zatim ovisnost o nekim tvarima te somatoformni poremecaji. 60-80% ispitanika su rekli da su depresije nastale poslije 'tog' poremecaja. Poznati klinicki intervjui su: SKID (Standardizirani klinicki intervju za DSM-IV), Dijagnosticki intervju i dijagonosticka lista oznacavanja. Procjenjivanje od strane drugih: Hamiltonova ljestvica depresije, a samoprocjena: Beckov inventar depresije. Za planiranje psihoterapije depresije i pristup pojave bolesti određene osobe važna je analiza problema usmjerena na hipteze postavljene izvan same dijagnoze depresivnog sindroma: analiza aktualnog ponasanja i toka djelovanja, analiza svakodnevnih problematicnih situacija, analiza motivacije, analiza dosadasnjih pokusaja upravljanja vlastitim zivotom i analiza okolinskih uvjeta (obitelj, partner...).

*Teorije poremecaja i modeli koji ih tumace* 1. zivotna događanja (promjene) i utjecajni drustveni faktori Faktori koji povecavaju ranjivost i pogoduju nastanku depresije: zenski spol, pomanjkanje intimnog emocionalnog pozitivnog i podupiruceg odnosa, postojanje veceg broja manje djece u kucanstvu, pomanjkanje resursa i vjestina, gubitak majke u ranom djetinjstvu, nezaposlenost, smanjeno samopostovanje. Ali i ¼ depresivnih bolesnika razvija klinicku depresiju kojoj nije prethodio neki zivotni događaj. 2. aspekti licnosti Interpersonalna ovisnost (snazna potreba za razumijevanjem, emocionalnom potporom i pomoci drugih, kao i trazenje bliskih veza i intimnosti), perfekcionizam, introverzija i emocionalna nestabilnost (neuroticizam), uz nedostatak socijalnih vjestina i kognitivni parametar (atribucijski stil). 3. pomanjkanje pozitivnih potkrepljenja i negativne interakcije Depresivne osobe cesto se nalaze u okolnostima gasenja, tj. bez potkrepljenja. Depresivno ponasanje koje se ponavlja djeluje odbojno i potice socijalne partnere na povlacenje i izbjegavanje. Tako depresivne osobe same pridonose samnjenju kolicine pozitivnih potkrepljenja. U nedostatku alternativnih interakcijskih oblika ponasanja, depresivna osoba najcesce se i dalje ponasa na svoj uobicajeni nacin, sto znaci depresivno i zaleci se, sto samo pogorsava uvjete i cini razumljivom cesto primjecenu hostilnost u drustvenim odnosima depresivnih osoba. 4. pomanjkanje kontrole i naucena bespomocnost Pomanjkanje kontrole definirano je kao neovisnost o vlastitom ponasanju i okolinskim uvjetima, a dovodi do pasivnosti i apatije, te osjecaja bespomocnosti. Ali odlucujucu vaznost ima subjektivno – kognitivina varijabla ocekivanja vlastite bespomocnosti, cak i kada u objektivno novoj situaciji postoji mogucnost kontrole. Steceno (nauceno) iskustvo generalizira se i na druge, nove, buduce situacije. Dozivljaj neuspjeha dovodi do toga da osobe traze uzrok svoje bespomocnosti (kauzalno atribuiranje) pa neuspjesi obicno budu obradjeni internalno, stabilno i globalno, te se neuspjeh ocekuje i u buducnosti i dodatno se pogorsava i ucvrscuje depresivno stanje. 5. nefunkcionalne kognitivne sheme (temelj depresije) Ovaj pristup tumacenju pretpostavlja da se u temelju depresije nalazi kognitivni poremecaj (nefunkcionalne kognitivne sheme), koji je posljedica ranijih opterecenja, nepovoljnih iskustava i procesa ucenja. Tipicna kognitivna iskrivljavanja i nefunkcionalne kognicije su: samovoljno zakljucivanje, selektivno apstrahiranje, povezivanje svega sa samim sobom, pretjerana generalizacija, pretjerano uvelicavanje negativnih dozivljaja i iskustava, pretjerano umanjivanje pozitivnih, uspjesnih iskustava, moralisticko-apsolutisticko misljenje i netacno oznacavanje. Formalno gledajuci radi se o prisilnim, automatskim i uvjeravajucim kognitivnim procesima. Te sheme nastaju kroz opterecujuca iskustva u procesu socijalizacije, u povodu stresnih ili traumticnih dozivljaja ili nakupljanjem subtraumatskih, negativnih iskustava. Nastankom depresivne sheme stvara se CIRKULARNI model povratne sprege, zbog cega dolazi do ucvrscivanja, produbljivanja i odrzavanja depresije i s njom uzrocno povezanih kognitivnih procesa. Nefunkcionalne temeljne pretpostavke, rigidne sheme i negativni kognitivni stil s jedne strane, a s druge strane događaji (vanjski i unutarnji poticaji) utjecu na AUTOMATSKE MISLI (opcenite, iskrivljene, nelogicne) izazivajuci tako depresiju (emocionalni, tjelesni, motoricki i motivacijski simptomi). 6. genetski faktori Na temelju longitudinalih ispitivanja blizanaca procijenjeno je da utjecaj genetskih faktora u razvoju depresije iznosi 41%, a utjecaj licnih okolinskih uvjeta 46%. To znaci da je podlozenost za depresije stabilna i vjerovatno genetski određena, pri cemu okolni uvjeti igraju doduse vaznu, ali prolaznu ili vremenski ogranicenu ulogu. Nema slaganja o tome kako se moguca genetska osnova depresivnih poremecaja prenosi. Danas se nasljeđivanje tumaci poligenetskim modelima praga, prema kojima je podlozenost određena nasljeđenim i okolnim faktorima.

dispozicije. posebno KBT. Kod dugorocnih procjena (1 – 2 godine) psihoterapije su se pokazale ucinkovitima. 10. pokazala jeftinijom. zatim postepen ali u faze podijeljen postupak. rizicni faktori. licni uvjeti. a u vecini slucajeva bile su uspjesnije od farmakoterapije.7. Kratkorocni uspjesi (usporedba prije – poslije) podjednaki su onima koji se postizu farmakoterapijom ili kombiniranjem farmakoterapije s psihoterapijom. nedostataka i resursa. Kombiniranjem farmakoterapije s nekom od psihoterapija daje dugorocne dobre ucinke. hronicni stres. cak bolje od monoterapija. c) analiza problema i ponasanja: horizontalna i vertikalna analiza ponasanja. utvrđivanje kljucnih problema. manji broj ugodnih dozivljaja E intenziviranje disforicnog raspolozenja F pretvaranje svih simptoma u DEPRESIJU G ranjivost. procjena tezine poremecaja: samoprocjene pomocu Beckova inventara depresije. neuroendokrinoloske smetnje a) os hipotalamus-hipofiza-kora nadbubreznih zlijezda (HHN) b) os hipotalamus-hipofiza-stitnjaca (HHŠ) 9. dugotrajno bavljenje sobom D emocije koje koce djelovanje. d) evaluacija.. *Dijagnosticiranje i psihoterapijske indikacije* Kao minimalni standard za dijagnosticiranje i dokumentiranje depresivnih poremecaja vrijedi: a) dijagnoza. procjena od strane drugih pomocu Hamiltonove ljestive depresije. kooperativni ali i direktni. visefaktorska tumacenja A uvjeti koji prethode poremecaju B prekid automatskog dozivljavanja i ponasanja. kao i kombinirani tretman. spavanje i cirkadijurni ritam Tokom spavanja kod depresivnih osoba je uocljiv smanjeni udio dubokog sna (delta-valovi) i skracena latencija REM faza sa produzenom prvom REM-fazom. . Zajednicka svojstva psihoterapija: aktivni terapeuti. Aktivacija procesa pamecenja. provjera kvalitete: primjena BECKA i HAMILTONA i na pocetku i na kraju tretmana. Između ispitivanih psihoterapija gotovo da i nema razlike. a psihoterapija se. Utvrđeno je i povecano ustrajanje u lijecenju (manji broj osoba ga prekida). b) psihometrija. odabir ciljeva. osim toga. razumljiv model terapije i transperentnost intervencija. narusena neurotransmisija a) katekolaminska hipoteza b) serotoninska hipoteza c) noradrenergicko-kolinergicka neravnoteza 8.. diferencijalna dijagnoza: primjena klinickog intervjua (SKID) ili dijagnostickih ljestvica oznacavanja. provjera odabira ciljeva i postupaka njihova postizanja s obzirom na ostvarene ciljeve. C paznja usmjerena na sebe.

Kada se radi o izuzetno teskim depresijama. *Lijecenje depresivnih poremecaja* Glavna. Vecina tih teskoca su prolazne naravi i pojavljuju se na pocetku i u fazi povecanja doze. 1. a cesto i dovoljna intervencija kombinacija farmakoloske i psihoterapije (bilo da su primjenjene samostalno ili zajedno). poremecaj uriniranja. 2. Dugorocno gledano. kozne alergije. primjeniti olaksavajucu i podupirucu farmakolosku terapiju. dok su fizikalni. Negativne popratne pojave depresivnih lijekova su: suha usta. tahikardije. koji ce uz lijekove ukljuciti i psihoterapiju. 5. Terapija svjetlom Redovnim izlaganjem svjetlu (od 2500 do 10000 luksa) mogu se lijeciti ponajprije sezonske i mjesecne depresije (tj. PSIHOLOSKI TRETMANI I) K B T II) I P T (interpersonalna terapija) . MAO-inhibitora i (novijih) selektivnih lijekova koji koce apsorpciju serotonina. poremecaji prilagodbe. ostecenja jetre. takav se kombinirani tretman depresivnih poremecaja pokazao djelotvornijim. 3. primjena psihoterapije uopce ne dolazi u obzir. poremecaj krvnog pritiska. Elektrokonvulzivna terapija Kod vrlo teskih depresija. psihosocijalni i internisticki tretmani dopunske intervencije ili intervencije za koje postoje vrlo usko postavljene indikacije. nije rizican. promjene REM faza spavanja. Na temelju nalaza znanstvenih istrazivanja i klinickih iskustava moze se o zbrinjavanju depresivnih bolesnika zakljuciti: kod laksih i umjerenih unipolarnih depresija nije potreban psihijatrijski niti farmakoloski tretman. ''direktivni'' terapeuti. U kasnijem toku bolesti treba primjeniti kombinirani tretman. te povecani ucinci alkohola. predmenstrualni distimicni poremecaj). 4. Uskracivanje sna (terapija budnoscu kao dopunski postupak) Djelotvornost je neposredno nakon primjene postupka 60%. koje osim toga ispunjavaju i kriterije za somatski sindrom.Elementi jedne djelotvotne TERAPIJE depresije: * na prvo mjesto dolazi utvrđivanje bolesti * oblikovanje plana i strukture tretmana * određivanje konkretnih ciljeva * usmjerenost na vjestine * stupnjevit postupak * primjena onog o cemu se tokom terapije ragovaralo na okruženja izvan terapije * aktivni. koje ne reagiraju na druge tretmane. Dugotrajnim uzimanjem lijekova smanjuje se opasnost od ponovnog obolijevanja. Farmakoloski nacini lijecenja Na temelju rezultata brojnih znastvenih istrazivanja smatra se da je utvrđena ucinkovitost triciklickih antidepresiva.

izmijenjene atribucije (alternativna tumacenja). Terapeut zadaje zadace i trazi povratne informacije o posljednjem terapijskom susretu ili satu. faza: primjena terapijskog modela 3. Saradnjom između bolesnika i terapeuta nastoje se identificirati problemi. specificnom i na problem orijentiranom psiholoskom postupku za depresivne poremecaje. U okretanju spirale koja vodi u depresiju potrebno je pomocu KBR na kognitivinkoj razini i u ponasanju postici promjene koje vode iz disforicnog raspolozenja. ali ne i dominantno. ispitati i provjeriti moguce alternative. kao i da te proturjecnosti prepozna i prihvati. o povecanju ili ponovnom uvođenju pozitivnih iskustava i aktivnosti. faza: kognitivne tehnike (zahvacanje negativnih misli i stavova. precizna pitanja. prepoznati individualne (kognitivne) blokade. 'sokratovski stil pitanja'. misljenja i djelovanja. oblik interakcije koji se sastoji od usmjerenih. igranjem uloga i poticanjem aktiviteta dobivaju se informacije za kognitivne intervencije a) poticanje aktiviteta.I) kognitivno – bihevioralna terapija Radi se o strukturiranom. njezino okretanje i uvođenje konstruktivnog razvoja. Cilj i zadaca KBT je zaustavljanje depresivne spirale. opterecujucih dozivljaja. Koriste se kratka. Treba izbjegavati pitanja ciji je moguci odgovor 'da' ili 'ne'. s druge. oktriti. faza: socijalna kompetentnost (igranje uloga. pronaci licno vazne. Terapeut imenuje jedan ili dva kljucna problema bolesnika i trazi od njega povratnu informaciju o tome je li ih dobro shvatio. Terapeut upotrebljava otvorena pitanja kako bi bolesniku pokazao nesuglasja i nekonzistentnost u njegovim zaključcima. Radeci na kognitivnim obrascima. faza: poticanje aktiviteta 4. potkrepljujuce aktivnosti. Faze tretmana: 1. stajalista i spoznaja. stjecanje novih vjestina i mehanizama suocavanja 5. ako bolesnik o tome sam ne zapocne govoriti. pri cemu se odlucuje o kojim ce se sadrzajima razgovarati tokom ovog susreta. Terapeut postavljanjem pitanja nastoji odrediti alternativne nacine rjesavanja problema. a da ga pri tome ne obezvrjeđuje. testiranje realiteta. prekidanje stalnog razmisljanja i misli koji se vrte ukrug. Ponasanje terapeuta u razgovoru u kojem se određuju dnevni red je aktivno. navođenje argumenata za i protiv. kratkorocne i dugorocne posljedice stavova. Kada primjeti da ga bolesnik nije dobro shvatio. Elementi bihevior terapije Ciljevi koji se nastoje postici pomocu ovih elemenata su: 1.) 5. s jedne strane. a. osjecaja i ponasanja. Kod poticanja aktiviteta radi se. konkretnom. razbijanje zacaranog kruga 2. Temeljna zamisao KBT jest povezanost raspolozenja (osjecaja). odvlacenje paznje na druge sadrzaje 4.. terapeut oblikuje svoja pitanja na neki drugi nacin. strukturiranje vremena pomocu određenih radnji i aktivnosti 3. pojasnjavanje povezanosti negativnih misli. Pitanja ne smiju udaljavati razgovor s upravo obrađivanog problema. . o smanjenju prekomjernih kolicine negativnih. uklanjanje katasrofiziranja. faza: imenovanje kljucnih problema i stvaranje terapijskog odnosa 2. te da se za buduce ispitivanje uvjezbaju i pripreme. Terapeut zajedno s bolesnikom izrađuje popis prioriteta. Time se bolesnike navodi da sami razmisljaju o alternativnim stajalistima i nacinima rjesavanja.. terapeut koristi tzv. otvorenih piranja kojima se bolesnika potice da govori o proturjecnostima i iskustvima koja su suprotna njegovim uvjerenjima. razotkriva ili 'tjera u kut'. a koje ce biti ostavljene za kasnije. koja se odnose na neposredne izjave bolesnika i pomazu da dođu do novih uvida.

Kod adolescenata: pesimizam. kognitivno preimenovanje.. Ova vrsta kursa se pokazala vrlo dobrom. sadrzajne komponente (tvrdnje u prvom licu nasuprot neodređenim tvrdnjama. traženje i postizanje kompromisa. koja dovodi do zasicenja preostalih potkrepljivaca i dodatnog pogorsanja zivotnog polozaja. razgovor o osjecanjima sagovornika. a bitne metode za promjenu kognitivnih obrazaca su: propitivanje i testiranje realiteta. Grupna terapija se najvise upotrebljavala prilikom stacioniranog psihoterapijskog lijecenja afektivnih bolesnika. izjave o pozeljnom. reatribuiranje. bliskog trenera i usluznog prijatelja. spremnost na saradnju. usmjeren na razumijevanje i savladavanje problema. poticanje uvida. Prvi korak u obradi kognitivnih procesa je otkrivanje. pretjerivanje. pronalazenje alternativa. Predlozen je veliki broj kognitivnih tehnika kojima bi se moglo djelovati na utvrđene automatske misli i sadrzaje. etiketiranje. duhovni filter. eksperimentiranje. ali s vrsnjacima u grupi. pretjerana generalizacija. TO se radi igranjem uloga i uvjezbavanjem ponasanja. Suzeni zivotni prostor pretvara se u jednolicnu. drustveno ponasanje je zakoceno i reducirano. Uce se socijalne vjestine. . negativna slika vlastitog tijela. neucinkovite vjestine suocavanja te ovisnicko ponasanje. verbalne komponente 2. dinamikna. razgovor o konfliktima. tj. Odlucujuci je sokratovski stil interakcije. tehnika 'što-ako'. slaba postignuca. a ciljevi su: poticanje povjerenja i otvorenosti. Postupak je konkretan. Prilikom neposrednog opazanja ponasanja bolesnika treba se pridrzavati ovih kriterija: 1. odnosno rjesavanja problema. za razliku od farmakolske (koja je dala negativne rezultate).b) povecanje socijalne kompetencije Socijalni kontakti su minimalni. izazvanih njihovom bolescu i onime sto su tokom zivota naucili (misljenje sve ili nista. parafraziranje. slozene nasuprot jednostavnim recenicama). emocionalno dokazivanje. uzimas događaje i stvari osobno). komunikacija i na kraju postizanje uspjeha. preuranjeno zakljucivanje. te bolje je prekinuti interakciju nego dopustiti da dođe do sukoba. mladezi se opcenito sviđa razgovor o buducnosti. u kojem je uloga terapeuta vise uloga voditelja kursa. jer im je mnogo vaznije njihovo misljenje nego misljenje odraslog terapeuta. interakcijske sastavnice (slusanje razumijevanje) 5. jer adolescente je vrlo lako zainteresirati za ovaj oblik terapije i vrlo mali broj odustaje prije kraja. pridonijeli smo poboljsanju njihove kvalitete zivljenja.. imenovanje prednosti i nedostataka itd. ucenje vjestina i nacina suocavanja. strukutriran. Grupe u kojima se provodi K-B terapija mogu biti vođene poput otvorenih grupa. opazanje i protokoliranje automatskih misli u podrucju relevantnih i sredisnjih problema. potkrepljivanja pozitivnih nacina ponasanja sagovornika. reducirano samopostovanje. povratna pitanja (trazenje informacija). Pri tome bi bolesnici trebali postepeno nauciti sami na sebi primijeniti tehnike koje u pocetku koristio terapeut. prevladavanja psihickih smetnji i prevenciji pretvaranja poremecaja u hronican oblik ili recidiv. povlacenje. motoricko ponasaje (geste. aktivno slusanje. Kognitivne metode Kod depresivnih osoba dolazi u određenim podrucjima zivota do razlicitih iskrivljenja u misljenju. neverbalne komponente 3. Ako se pomocu intervencije uspije prosiriti djelokrug zivota starijih osoba. a kasnije i na temeljna uvjerenja i vjerovanja. precjenjivanje i podcjenjivanje. dekatastrofiziranje. Za depresivne adolescente preporucuje se grupni tretman. drzanje tijela) 4. otpor prema pozitivnom. Mijenjanje kognitivnih obrazaca je spor proces. orijentiran na uvjezbavanje. opsutanje. c) poboljsanje komunikacije među partnerima * pravila interakcije i komunikacije među partnerima. podrazajima siromasnu situaciju. kritika bez predbacivanja (navođenje smetnji). ZATO se radi na izgradnji i povecanju socijalne sigurnosti. zamjena uloga. poztivne aktivnosti. provjera kriterija.

nepsihoticne depresije U pocetnoj fazi radi se o prevladavanju simptoma.. Koncipirana u okviru medicinskog modela IPT se moze primjenjivati sa ili bez istovremenog uzimanja lijekova. socijalne i interpersonalne odnose i faktore licnosti.. bez obzira na biolosku ranjivost ili osobine licnosti. utoliko sto se ne postavljaju pretpostavke o uzrocima depresije. priznavanje cinjenice da je taj kraj vrijeme zalosti. analiza mogucih alternativa djelovanja i rjesavanja. bolesniku treba osvjestiti njegove autonomne sposobnosti i znanja. izgradnja novih obrazaca ponasanja). pa cak ni nakon iscrpnog razgovora. utvrđivanje ocekivanja i percepcija.). alu dobro obrazovanu skupinu terapeuta i jos nije postala dijelom klinicke rutine. bolesniku se namecu misli o samoubojstvu. Prognosticki nepovoljni uvjeti za primjenu psihoterapije: *depresija koja traje niz godina s brojnim recidivima * brojni raniji pokusaji lijecenja * snazni orijentacija i favoriziranje psihoterapijske terapije * pomanjkanje spremnosti za saradnju * veliki nedostaci u repertoaru ponasanja i kognitivnim resursima * vrlo teske depresije * nikakve ili minimalne promjene (smanjivanje simptoma) tokom prve tri sedmice tretmana (tj.. socijalno je izoliran. Opci cilj tretmana jest postici uspjesno ispunjavanje socijalnih uloga i prilagodba na problematicne međuljudske interakcije. srednju fazu (4 do 13 susreta) i zavrsnu fazu (14 do 16 susreta). depresijom. koji ukljucuju pocetnu fazu (1 do 3 susreta). jer se polazi od stajalista da se depresije. U zavrsnoj fazi terapije otvoreno se razgovara o kraju tretmana kao o procesu tugovanja i rastajanja. utvrđivanje simptoma. Pocetni susreti s ciljem stjecanja kontrole nad simptomima: socavanje s bolescu (npr. Pokazatelji akutne suicidalnosti (oslobađanje. uspostavljanjem povezanosti između bolesti i interpersonalnog kontkesta pomocu ispitivanja (vrste odnosa. promjena koju pacijent zeli u odnosu itd) i identifikacija problemnih podrucja. Pojam depresije na koji se oslanja IPT postulira tri za nastanak depresije odgovorna procesa: nastanak simptoma. Cilj IPT je ublazavanje depresivnih simptoma i poboljsanje međuljudskih odnosa. 8 terap susreta) . Terapijski proces obuhvaca između 12 do 20 sedmica terapijskih susreta. Sredisnja faza terapije je usmjerena na tretman aktualnih interpersonalnih teskoca. bez pokusaja izazivanja nekih dubokih promjena u strukturi licnosti. Interpersonalna psihoterapija je jos uvijek ogranicena na malu. u tu svrhu koristene terapijske strategije sluze ponajprije rasterecivanju i psihoedukaciji bolesnika. Zavrsni susreti: proces rastajanja. koje su povezane s depresijom (eksploracija problema. uvijek događaju u psihosocijalnom i interpersonalnom kontekstu. Glavna obiljezja interpersonalne terapije: * kratkotrajna ambulantna terapija (12-20 susreta) * sedmicni individualni susreti u trajanju od 50 minuta * rad na sada i ovdje * specifikacija postupaka u terapijskom prirucniku * potvrđena djelotvornost za unipolarne. Izravan razgovor o kraju tretmana. beznađe i poziv u pomoc cesti su motivi samoubojstva): bolesnik ne odbacuje suicidalne zamisli ili pokusaj ubojstva. informiranje bolesnika o depresiji i mogucnostima lijecenja. djeluje potpuno beznadno.II) interpersonalna terapija Koncepcija IPT je bez teorije.. Kod bipolarnih poremecaja treba se na prvom mjestu usmjeriti na zivotni i socijalni ritam bolesnika kako bi se moglo preventivno i terapijski brzo djelovati.

*Klinička slika zloupotrebe droge* Ponašanje Ponašanje vezano za uzimanje droge: godina početka uzimanja. Dugoročne medicinske komplikacije: trovanje i predoziranje. Kratki flešbekovi ili trajna psihotična stanja koja uključuju halucinacije i perceptivne distorzije se mogu pojaviti kao pratedi simptomi intoksikacije. Pratedi simptomi intoksikacije: iscrpljenost. ovisnost o drogama se odnosi na one situacije u kojima postoji kompulzivni obrazac konzumiranja droge. Fiziološki efekti Intoksikacija: fizički problemi povezani sa povišenim uzbuđenjem( npr. U nekim situacijama dovode do velikih nevolja. efekata koji se pojavljuju kada je droga nedostupna nakon što je organizam naviknut na nju (povlačenje). I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između ovisnosti o drogama i zloupotrebe droge. problemi sa spavanjem i sa apetitom koji prate konzumiranje stimulansa i napadaji koji prate konzumiranje sedativa. i uglavnom su doživljeni kao neugodni. I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između efekata droge koji se pojavljuju odmah nakon uzimanja droge (intoksikacija). povradanje.ZLOUPOTREBA DROGE Da bismo razumjeli izvanrednu složenost definisanja i klasifikacije problema povezanih sa drogom. dovode do abnormalnosti tokom intoksikacije i povlačenja. . Simptomi koji prate intoksikaciju i period povlačenja: depresivno raspoloženje. široko korišteni halucinogeni su uključivali LSD i MDMA. te efekata koji dovode do određenih tipova simptoma (npr. iritabilnost i bijes te anksioznost. one koje slijede trovanja. lokacije. uključujudi hepatitis i HIV te oštedenja jetre i bubrega. fiziološko stanje. bolovi u mišidima. infekcije. do kojih dolazi zbog upotrebe igala koje nisu sterilne. nelagoda koja prati konzumiranje opijata. nazalno ili intravenozno). u DSM-IV i ICD-10 problemi povezani sa drogama su klasificirani na Osu 1. do oštedenja jetre i bubrega zbog konzumiranja toksičnih tvari. onih povezanih s povlačenjem. anksioznost. kao što su tahikardija i promjene krvnog pritiska. raspon konzumiranih supstanci. stupor). Neke vrste droge. količina konzumiranih supstanci i promjene u obrascu ponašanja tokom vremena. problemi sa spavanjem i apetitom te seksualna disfunkcija. a na osnovu slijedeca tri parametra: * ponašajni obrazac zloupotrebe droge * posljedice droge kad je konzumirana ili kad je nedostupna i * vrsta droge koja je konzumirana. afektivno stanje (pozitivno ili negativno) i vjerovanja koja osoba ima o sposobnosti da kontroliše uzimanje droge. Povlačenje: mučnina. Postoji širok izbor medicinskih komplikacije povezanih s zloupotrebom opojnih droga i to u rasponu od ozljeda u stanju intoksikacije. Kod konzumiranja svih uličnih droga postoji rizik smrti od namjernog ili slučajnog predoziranja ili trovanja uzrokovanog nečistodama u drogama. Svaka droga dovodi do karakteristične intoksikacije i sindroma povlačenja. Povezanost životnih stresora i ukupnog nivoa prilagodbe su prikazani na ostalim osama. Za vrijeme intoksikacije: strah i anksioznost povezani sa neočekivanim efektima droge (uglavnom halucinogenima). Kontekst ponašanja vezanog za uzimanje droge: prisutni ljudi. dužina uzimanja droge. pa do infekcija. koji moze uključivati fiziološke promjene koje prate pojave tolerancije i povlačenja. dehidracija. Dok se zloupotreba droge odnosi na uzimanje droge koje vodi do osobne ozljede. aritmije ili dehidracija)i fizički problemi povezani sa sniženim uzbuđenjem (npr. Halucinacije i perceptivne distorzije koje se dešavaju tokom intoksikacije nisu uvijek ugodne. vrijeme. učestalost uzimanja droge. 1990-tih. Fiziološke karakteristike zloupotrebe opojnih droga mogu se grupisati na one povezane s intoksikacijom. psihoza). one koje prate razvoj ovisnosti i medicinskih komplikacija koje proizlaze iz zloupotrebe droga. načini uzimanja droge (oralno. delirijum. uključujudi HIV i hepatitis. Stimulansi i halucinogeni mogu dovesti do fizioloških promjena povezanih s povišenim uzbuđenjem. posebno halucinogeni.

na karakteristike temperamenta koje su strogo genetski determinisane.) *Etiološke teorije* Mnoga objašnjenja zloupotrebe droge se mogu svrstati u 7 kategorija: Prvo. teškode sa učenjem. Četvrto. važnije su one koje ističu važnost stresa i procesa suočavanja.konflikt sa maloljetničkim pravosudnim sistemom . šizofrenija i bulimija. te dostupnost droge. teorije promjene nude objašnjenja o tome kako dolazi do oporavka ili recidiva u uzimanju droge. Farmakološke teorije su izvijestile o razvoju metadonskih programa. Kao podrška ovim hipotezama. ovisnosti i povlačenja. Teorije intrapsihičkog deficita Mnoge hipoteze govore o zloupotrebi droge u terminima specifičnih intrapsihičkih ranjivosti i deficita. kognitivno-bihevioralne teorije koje podvlače važnost određenih procesa učenja u genezi problema povezanih s drogom. Drugo. uloga društvenih faktora kao što su socijalni nedostatak. hiperaktivnost.Percepcija Za vrijeme intoksikacije: halucinacije (sa halucinogenima i nekim stimulansima). težak temperament u ranom djetinjstvu. teorije obiteljskih sistema koje ističu važnost roditeljskog ponašanja vezanog za drogu.one koje podvlače akademski neuspjeh. su dosljedno povezani sa zloupotrebom droge Tolerancija i ovisnost: Farmakološke teorije raspravljaju o uobičajenom uzimanju droge. i one koje se bave nedostatkom autonomije u procesu formiranja identiteta. 2. teorije intrapsihičkog deficita koje ističu važnost osobne ranjivosti u razvoju obrazaca ponašanja povezanih sa uzimanjem droge.uključivanje u društvo vršnjaka koji konzumiraju drogu . kao zamjena za ulične opijate. teorije višestrukog rizika ističu važnost uloge faktora na biološkoj. U ovim programima se mladima koji su razvili ovisnost o opijatima prepisuje dnevna doza metadona.konflikt između adolescenta i nastavnika . Kod tolerancije je potrebno postepeno povedanje količine droge kako bi se dogodila intoksikacija. . Bioloske Hipoteze temperamenta: Prema hipotezama temperamenta mladi koji razviju probleme sa drogom i alkoholom to čine zbog određenih karakteristika temperamenta. norme susjedstva vezane za upotrebu i zloupotrebu droge. predstavlja glavni dio socijalnih teorija zloupotreba droge. Trede. I na kraju. anksiozni poremedaji. traženje podražaja i nizak nivo izbjegavanja ozljeda u adolescenciji. ovisnosti i pojavi povlačenja. biološke teorije zloupotrebe droge koje se fokusiraju na specifične genetske predispozicije. Peto. 1. poremedaji raspoloženja.socijalna izolacija . Ovaj porast doze dovodi do psihološke ovisnosti i povezanih fenomena neugodnih i opasnih simptoma povlačenja kada je uzimanje droge naglo prekinuto.konflikt između adolescenta i roditelja . i na ulogu psiholoških mehanizama u razvijanju tolerancije. psihološkoj i socijalnoj razini u etiologiji zloupotrebe droge. Interpersonalna prilagodba . (Zloupotreba droge se događa u komorbiditetu sa psihološkim problemima kao što su poremedaji ponašanja. stila roditeljstva i obiteljski obrazac ponašanja u etiologiji i održavanju zloupotrebe droge. Međutim. koji su dijelom biološki uvjetovani i koji ih predisponiraju da razviju tu vrstu problema. Šesto. toleranciji.konflikt sa zdravstvenim sistemom. Simptomi koji prate intoksikaciju: kratki fleš-bekovi i produžena psihotična stanja (sa halucinogenima i nekim stimulansima). Farmakološke teorije su dovele do uključivanja detoksikacije u programe odvikavanja za mlade koji su razvili ovisnost o drogi. Pokušaj da se izbjegnu ovi simptomi povlačenja dovodi do daljnjeg uzimanja droge. Kognicija Smanjeno kognitivno funkcionisanje i nisko akademsko postignude.

nedostatak jasne komunikacije. hijerarhije. Prema ovom gledištu. određeni uvjetovani podražaji ili znakovi iz okoline izazivaju simptome susprezanja i želju za drogom (uvjetovani odgovor). te se okredu zloupotrebi droge kao alternativnom načinu života. Teorije obiteljskih sistema Teorije obiteljskih sistema naglašavaju zloupotrebu droga od strane roditelja. zbog toga što su u prošlosti ovi znakovi. Alternativno. su teškode sa učenjem. veda je vjerojatnoda da de dodi do zloupotrebe droge gdje su neki ili svi od tih faktora prisutni u vezi s drugim faktorima rizika. Teorije klasičnog uvjetovanja: Wilker je. Teorije operantnog uvjetovanja: Solomon smatra da se zloupotreba droge u početku održava pozitivnim potkrepljkenjem koje je u vezi sa pozitivnim učincima droga na raspoloženje i kasnije u slučaju pojave ovisnosti. kako bi regulisali negativne afekte. Erikson smatra da je uključivanje u subkulturu tinejdžera koji koriste drogu jedan od širokog izbora životnih stilova koji se istražuju u potrazi za vlastitim identitetom. Druga varijacija hipoteze instrapsihičkog deficita je da su. te sticanjem autonomije od roditelja. Prema ovom stajalištu. Još jedan intrapsihički deficit koji je predložen kao predisponirajudi za mlade da počnu zloupotrebljavati drogu. prema nekim teorijama životnog razvoja. droge su konzumirane da se izbjegnu negativna afektivna stanja koja proizilaze iz štetnih formativnih iskustava. koji se vode kao bezuvjetni podražaji. nedostatak emocionalne kohezije. Zloupotreba droga od strane roditelja: Za obitelji gdje roditelji zloupotrebljavaju droge.Stres i suočavanje kroz samopomod (samoliječenje) Npr. a potom redovnom korištenju droga. uloga i rutina. granica. kao što je Eriksonova. istraživanje posljedica i opasnosti od kontinuirane upotrebe droga koje smanjuje njihovu mod pozitivnog potkrepljivača i određenje pozitivnog potkrepljenja za alternativne oblike ponašanja u odnosu na ona koja prate zloupotrebu droga.. loše roditeljske vještine ili široku dezorganiziranost unutar obitelji u etiologiji i održavanju zloupotrebe droga. 3. pravila. intervencije se baziraju na razješavanju pitanja ili proradi negativnih emocija koje podupiru konzumiranje droge. empirijske studije pokazuju da vedi broj takve djece također zloupotrebljava droge u odnosu na porodice u kojima roditelji ne zloupotrebljavaju droge. psihoanalitički teoretičari smatraju da nizak nivo brige i visok nivo kriticizma od strane roditelja u razdoblju ranog djetinjstva može dovesti do nesigurne privrženosti. negativnim potkrepljennjem kada droge sprečavaju simptome susprezanja. djeca koja imaju teškode u školi ne razvijaju težnje za postizanjem akademskih uspjeha. Postoji također malo dokaza da određene poteškode u učenju ili potraga za odraslim identitetom neizbježno vode do zloupotrebe droge. tako da droge gube mod negativnog potkrepljivača. U skladu sa ovim tvrdnjama. tretman se može bazirati na pomaganju mladima da razviju druge. nezadovoljene potrebe za pripadanjem. grubog razvoj superega. konflikte roditelj-dijete. Unutar takvih neorganiziranih obitelji upotreba droge može imati organizirajudu funkciju. ponudio objašnjenje za relaps poslije detoksikacije kod ljudi koji su razvili toleranciju i ovisnost. nedostatak dosljednog roditeljkog nadzora i nedostatak dosljednih posljedica za kršenje pravila vode u početku eksperimentiranju sa drogama. Borba za autonomiju Nedostatak stabilnog identiteta u adolescenciji je normalni intrapsihički deficit. poput roditeljske zloupotrebe droga ili devijantne grupe vršnjaka. te niskog samopoštovanja. Obiteljska dezorganiziranost: Neke teorije su raspravile pitanje da adolescentna zloupotreba droga nastaje kao dio šireg obrasca obiteljske deorganiziranosti koja uključuje roditeljske psihološke probleme. 4. Programi tretmana koji počivaju na ovoj formulaciji uključuju početnu detoksikaciju. koristedi okvir teorije klasičnog uvjetovanja. i prisustvo prijetnje koja se javlja usljed tanzicijskih životnih događaja kao što je napuštanje doma. kod mladih koji su doživjeli seksualno zlostavljanje ili izlaganje nekim drugim traumatskim događajima droge konzumirane da bi se farmakološki potisnule intruzivne misli i afekti povezani sa traumom. . Međutim. međuroditeljske konflikte. U skladu sa hipotezom. Roditeljski stil: Teorije koje objašnjavaju zloupotrebu droga u terminima roditeljskog stila smatraju da nedostatak jasnih pravila koji sprečavaju korištenje droga. Bihevioralne teorije Bihevioralne teorije se fokusiraju na ulogu procesa operantnog i klasičnog uvjetovanja na održavanje zloupotrebe droge. manje štetne strategije suočavanja. bili na neki način u vezi sa simptomima susprezanja.

Psihološki problemi roditelja. Ovih pet faktora je hijerarhijski organizirano. faktori unutar vršnjačke grupe. *Predisponirajudi rizični faktori*(Lični i okolinski faktori mogu predisponirati mlade za razvoj zloupotrebe droga) 1. Maladaptivne kognicije. Sociološke teorije Socijalna nepogodnost. Specifične poteškode učenja. Devijantni brada i sestre. Emocionalni problemi. faktori obiteljskog okruženja. Licni predisponirajudi faktori Psihološki: Problemi ponašanja. Odrastanje u instituciji *Precipitirajudi faktori*                Dostupnost droga Znatiželja u vezi sa drogama Vršnjački pritisak za konzumiranje droga Želja za kontrolom negativnih raspoloženja uz pomod droga Akutni stresni događaji Bolest ili povreda Zlostavljanje Maltretiranje Gubici Važni životni tranzicijski događaji Mijenjanje škole Prekidi prijateljstava Razdvajanje ili rastava roditelja Nezaposlenost roditelja Mijenjanje mjesta stanovanja i Finansijske poteškode. . Nedosljedno discipliniranje. Socijalna nepogodnost. Kriminalne aktivnosti roditelja. Permisivno roditeljstvo. Stresni događaji u ranoj dobi: Gubici. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. Jedna od implikacija jeste da medijske kampanje koje mogu modificirati norme vezane uz uzimanje droga mogu biti i učinkovite u smanjenju zloupotrebe droga. Te teorije su Prochaskina teorija procesa promjene i Marlatt i Gordonova teorija prevencije relapsa. Ti faktori su: Situacijski faktori. Teorije oporavka i relapsa Dvije bitne teorije o zloupotrebi droga pridaju važnost. Interpersonalni konflikti. Indiferentno roditeljstvo Izloženost obiteljskim problemima u ranoj dobi: Zloupotreba alkohola i droga od strane roditelja. 7. 2. Obiteljski konflikti i Intrapsihički konflikti. medijske kampanje sa težnjom smanjenja zloupotrebe droga dale su dvosmislene rezultate. Nažalost.5. Bračna nesloga i nasilje. Separacija. tvrde da je pet glavnih kategorija faktora uključeno u održavanje simptoma. s tim da su oni više na hijerarhiji podložniji promjeni od onih koji su niže. nego procesu oporavka i relapsa. Autoritarno roditeljstvo. Nisko samopoštovanje i Vanjski lokus kontrole. Nedostatak intelektualne stimulacije. otuđenje i dostupnost droga su osnovne varijable uključene u važnije sociološke teorije zloupotrebe droga. 6. Težak temperament. Pozitivni stavovi o upotrebi droga. i obilježja šireg društvenog konteksta unutar kojeg mlada osoba živi mogu doprinjeti razvoju i održavanju zloupotrebe droga. Socijalne norme: Široko stajalište jeste to da socijalne norme mogu pridonijeti razvoju zloupotrebe droga. ne etiologiji. Obiteljska dezorganiziranost. Teorije višestrukog rizika Teorije višestrukog rizika smatraju da biološke i psihološke karakteristike. Prochaska i sur. Učinkovita terapija ovisnika koristi jednu od tri strategije nakon što je osoba prošla kroz fazu akcije. Okolinski predisponirajudi faktori Faktori odnosa roditelj-dijete u ranoj dobi: Problemi privrženosti. Zlostavljanje.

Obiteljska ambivalentnost u vezi s rješavanjem problema. Uključenost u sistem pravde s obzirom na krađe ili upotrebu droga. Niska samoefikasnost. 2. 2. Okolinski održavajudi faktori Faktori tretmanskog sistema: Obiteljski problemi poricanja. Triangulacija. Sigurni unutrašnji modeli izgradnje odnosa. Dobra koordinacija među stručnjacima. Obitelj se ranije nosila sa sličnim problemima. Precizna očekivanja u vezi sa uzimanjem droga. Visoko samopoštovanje. Socijalna nepogodnost. Zreli mehanizmi odbrane. Unutrašnji lokus kontrole. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. Neposvedena interakcija između roditelja i djece karakterizirana nedostatkom privrženosti u odnosu i nedostatkom roditeljskog nadzora. Jasna obiteljska komunikacija. Pripadnost vršnjačkoj grupi korisnika droga. Faktori obiteljskog sistema: Roditelji pojačavaju zloupotrebu droga koristedi ih i sami. Obitelj prihvada formulaciju problema i plan tretmana.dijete. Nisko samopoštovanje. Obrazovna okolina sa nedostatnim nadzorom. Faktori socijalne mreže: Stalna dostupnost droga. Optimističan atribucijski stil.*Održavajudi faktori* 1. HIV i hepatitis (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga) Ponašanje: Akademski i problemi na poslu (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga). Obitelj se nije ranije susretala sa sličnim problemima. Visoke stope kriminala. Okolinski zaštitni faktori Faktori tretmanskog sistema: Obitelj prihvata postojanje problema. Funkcionalne strategije suočavanja. Faktori roditelja: Dobra prilagodba roditelja. Porodica ne priznaje formulaciju problema i plan tretmana. Disfunkcionalne strategije suočavanja. Kognitivne distorzije. Nezreli mehanizmi odbrane i Disfunkcionalne strategije suočavanja. Zbunjujudi obrasci komunikacije. Odsustvo oca i Bračna nesloga. Licni zaštitni faktori Biološki faktori: Dobro fizičko zdravlje. Uključenost oca i Visoko materijalno zadovoljstvo. Faktori obiteljskog sistema: Sigurna privženost u odnosu roditelj. Fleksibilna obiteljska organizacija. Slabe mogudnosti zapošljavanja. Nedostatak koordinacije između uključenih stručnjaka. Obitelj je predana rješavanju problema. izražavajudi pozitivan stav o upotrebi droga i toleriraju njihovu upotrebu. Nezreli mehanizmi odbrane. *Zaštitni faktori* 1. Lak temperament. Faktori roditelja: Neadekvatno znanje o zloupotrebi droga. Nedosljedno discipliniranje. Visok stres unutar obitelji. Visoka samoefiaksnost. Autoritativno roditeljstvo. Niska samoefikasnost. Zreli mehanizmi odbrane. Optimističan atribucijski stil. Visoko samopoštovanje. Funkcionalne strategije suočavanja. Nesigurni unutrašnji modeli za izgradnju odnosa. Depresivni ili negativni atribucijski stil. Loša mreža socijalne podrške. Licni održavajudi faktori Biološki faktori: Psihološka ovisnost. Psihološki faktori: Visok IQ. Haotična porodična organizacija. Pozitivna uvjerenja o korištenju droga. Faktori socijalne mreže:     Dobra mreža socijalne podrške Niska razina stresa unutar obitelji Pozitivna obrazovna okolina Visok socioekonomski status . Vanjski lokus kontrole. Visoka samoefikasnost. Unutrašnji lokus kontrole.

Potrebno je razviti pravila i smjernice za praksu unutar ovako organizirane mreže kako bi se smanjila dostupnost droga i tretirali mladi ljudi u početnoj fazi njihovog konzumiranja droga. uključujudi intervencije unutar obitelji i individualnu terapiju. psiholog ih obavještava o tome da osoba mora prvo prestati sa konzumiranjem droga kako bi tretman bio efikasan . kao i naglasiti snage i protektivni faktori pojedinca. tretman se može prekinuti. Često ovaj osjedaj krivnje raste kako roditelji postaju svjesniji da obrasci obiteljske interakcije održavaju ponašanje konzumiranja droga. . Završetak tretmana: Nakon stabilnog perioda u kojem adolescent više ne konzumira droge i u kojem su uspostavljene nove rutine unutar obitelji. ne obrnuto. Prevencija relapsa je ključna u ovom procesu. Suočavanje sa poricanjem i stvaranje konteksta za životni stil bez droge: Za adolescente koji su razvili identitet i životni stil temeljen na orijentaciji ka drogama od velike je važnosti da učestvuju u programima samopomodi (Nar-Anon). zdravstvenih usluga. Prevencija relapsa podrazumijeva identificiranje situacija koje mogu dovesti do relapsa i pomaganje adolescentu i članovima porodice u razvijanju samopouzdanja u strategije nošenja sa ovim situacijama. 5. obrazovanja. Učinkoviti tretmanski programi koji se provode unutar obitelji za adolescente koji zloupotreblajvaju drogu uključuju sljedede procese koji se preklapaju i mogu se konceptualizirati kao faze terapije: 1. distrakciju. 4. Psiholog mora iznadi način kako da smanji krivicu i u isto prijeme promiče važnost učešda obitelji u tretmanu. Komorbiditet treba uzeti u obzir i potrebno je objasniti vezu tih problema sa problemom uzimanja droge. Proces uključivanja počinje sa bilo kim ko dođe zabrinut za adolescenta tražedi izlaz. 2. smanjena volja i veda dostupnost droga i mogudnost njihove upotrebe. sudstva. Intervencija unutar obitelji ima za cilj smanjiti zloupotrebu droge uključivanjem obitelji u tretman i pomaganjem članovima obitelji da promijene obrasce funkcioniranja koji održavaju i u kojima je nastao problem zloupotrebe droge. Takvi uključuju davanje samo činjeničnih informacija. Rizične su one situacije u kojima postoji visok stres. Strategije nošenja uključuju pozitivno razmišljanje. Potrebno je jasno utvrditi da li je problem uzimanja droge samo prolazno eksperimentiranje ili više utaban obrazac navike korištenja droge. davanje činjeničnih informacija zajedno sa zastrašivanjima i pozivanjem na moral i predlaganje alternativnih interpersonalnih ili rizičnih aktivnosti koje adolescente mogu prirodno oraspoložiti umjesto oraspoložujudeg efekta droga. Preventivne intervencije koje najviše obedavaju jesu školski programi uvježbavanja vještina u kombinaciji sa lokalnim roditeljskim programima uvježbavanja koji se sprovode unutar multiprofesionalne. Tretman Pregledom metodološki dobro osmišljenih studija. Centralna pretpostavka intervencije unutar obitelji je da se zloupotreba droge održava neadekvatnim obrascima obiteljskog funkcioniranja. psihometrijske i fizičke procjene u koherentno objašnjenje etiologije i održavanja adolescentovog problema uzimanja droge. su zaključili da je multisistematični pristup zloupotrebi droge. Trebaju se specificirati predisponirajudi.Formulacija Nakon procjene potrebno je načiniti formulaciju koja integrira i sistematizira značajne informacije iz intervjua. a da se potom raspravlja o i uvode alternative uzimanju droge. Mnogi roditelji su paralizirani osjedajem krivice i vide tretman unutar obitelji kao proces kažnjavanja roditelja. 3. loše raspoloženje. Ovaj plan treba imati u cilju izmjenu adolescentovog obrasca uzimanja droge kroz bavljenje važnim održavajudim faktorima i osiguravanjem osobnih i obiteljskih snaga. Ova mreža treba uključivati stručnjake i predstavnike iz područja zakonodavstva. kao zamjena za obiteljske obrasce koji su održavali problem uzimanaja droge. šire lokalne i kooperativne mreže. Obiteljska reorganizacija: Glavni zadatak obiteljske reorganizacije je prekinuti obiteljske obrasce interakcije koji su doveli do i održavaju adolescentovo ponašanje povezano sa uzimanjem droga. Faza uključivanja u tretman: Tokom ove faze cilj je stvoriti dobru radnu saradnju sa dovoljnim brojem članova obitelji koji trebaju adolescentu pomodi da promijeni svoje ponašanje vezano uz uzimanje droge. precipitirajudi i održavajudi faktori. Liddle i sur. dječije zaštite. socijalnih usluga. Potrebno je iznijeti niz opcija tretmana i odrediti preferirani tretmanski plan. najučinkovitiji tretman dostupan za adolescente koji zloupotrebljavaju drogu. Prevencija Mnogi pristupi preveniranju zloupotrebe droga pokazali su se neučinkovitim. organizacije za samopomod itd. Oslobađanje od konzumiranja uličnih droga: Kada obitelj pristane prisustvovati tretmanu. izbjegavanje i traženje socijalne podrške.

Postoje neke razlike u tremanima koji se koriste za ova dva oblika anksioznosti. Za oba poremecaja uobicajeno je u vrijeme njihova pojavljivanja postojanje stresnih zivotnih događaja. to su cesto i jedini simptomi o kojima bolesnik govori sa lijecnikom opce prakse. . Tipovi anksioznih stanja 1. Vazne interpretacije ili kognicije za anksioznost odnose se na percipiranu fizicku ili psihosocijalnu opasnost. Bolesnici sa stanjima anksioznosti u intervjuima govore o mislima i predodzbama koje pokazuju da oni u postojecim okolnostima percipiraju znatnu opasnost. poput anksioznosti. drhtanje. a osobe sa obje vrste anksioznosti cesto trebaju i obje vrste tretmana. Rasirenost: Pretpostavlja se da oko 8% svih ambulantnih psihijatrijskih bolesnika pati od stanja anksioznosti. sto je vise od fobija (3%) ili OKP (1 do 2%). To je opazanje dovelo do ravoja k-b terapija. mucnina. Kada ne dozivljavaju napade panike. Glavni problem kod prvog su ponavljajuci napadi panike koji se pojavljuju neocekivano i u gotovo bilo kojoj situaciji.ANKSIOZNA STANjA Naziv 'anksiozno stanje' odnosi se na prodornu anksioznost koja nije ogranicena na određene vanjske situacije i nije povezana s dosljednjim i opseznim izbjegavajucim ponasanjem koje je karakteristicno za fobije. Uz tu se anksioznost moze vezati sirok raspon razlicitih tjelesnih simptoma. 2. suha usta. trzaji. Te tjelesne promjene ukljucuju ostajanje bez daha. Taj program cini niz reakcija koje smo naslijedili iz nase evolucijske proslosti. evaluirati i modificirati nerealisticne procjene opasnosti i ponasanja koja bi mogla odrzavati te procjene. Kad su tjelesni simptomi (poput lupanja srca. nisu odgovorni događaji kao takvi. borbu ili padanje u nesvijest 2) inhibiciju postojeceg ponasanja i 3)selektivno pregledavanje okoline s obzirom na moguce izvore opasnosti. navale topline/ hladnoce. U drugom obliku anksioznog stanja glavni je problem nerealisticna ili pretjerana anksioznost i zabrinutost zbog razlicitih zivotnih okolnosti. ljutnje ili tuge. napadi vrucine ili hladnoce. koje su bile namijenjene nasoj zastiti od opasnosti u prmitivnoj okolini. koja nije vezana uz predviđanje napada panike. Te reakcije ukljucuju: 1) promjene u pobuđenosti autnomnog NS. slabost. znojenje. Misli vezane za ovaj oblik se uglavnom vrte oko nesposobnosti suocavanja. Takva precjenjivanja automatski i refleksno aktiviraju ''program anksioznosti''. drhtanje i osjecaj nestvarnosti. bol u grudima. koji se pojavljuje sasvim nenadano i pracen je razlicitim uznemirujucim tjelesnim osjetima. oni cesto i dalje sumnjaju u psiholosku prirodu svojih simptoma. Vecina tih događaja ukljucuje prijetnju neke buduce krize. ubrzano lupanje srca. Pocetak poremecaja: Panicni poremecaji obicno zapocinju naglo. Beck tvrdi da u stanjima anksioznosti osobe sistemski precjenjuju opasnost koja postoji u određenoj situaciji. među kojima su misicna napetost. međutim vecina ipak između napada ostaje u određenoj mjeri anksiozna. strahova u vezi sa nastupom ili izvođenjem nekog zadatka i difuznih somatskih tegoba. kao pripreme za bijeg. Kognitivni modeli stanja anksioznosti Sredisnja ideja u kognitivnim modelima emocionalnih poremecaja jest da za nastanak negativnih emocija..pa dok ti bolesnici dođu do psihijatra. nemir. Ova dva tipa anksioznih stanja grubo odgovaraju DSM-III R kategorijama panicnog poremecaja i generaliziranog anksioznog poremecaja. koje anksiozna stanja pokusavaju tretirati tako da bolesnicima pomazu identificirati. vrtoglavice. Napad panike se sastoji od snaznog osjecaja straha ili nadolazece propasti. ti su bolesnici potpuno smireni. Nacin prezentacije: Neki bolesnici koji pate od anksioznih stanja ne prepoznaju svoje probleme kao vezane uz anksioznost. znojenje. ali u mijesanim anksioznim i depresivnim stanjima ti događaji cesto imaju element gubitka. proljev. otezano gutanje. najcesce u srednjim ili kasnim dvadesetim godinama.. pa je njihova anksioznost razumljiva reakcija na netacne percepcije. teskoca s gutanjem) jako izrazeni. vec ocekivanja ljudi i njihove interpretacije tih događaja. anticipiranja negativnih ocjena dobivenih od drugih. razdražljivost i osjecaj osobe da se nalazi na rubu zivcanog sloma.

Umjesto da imaju korisnu informaciju. kontrole i samih simptoma anksioznosti ('Moram uvijek biti smiren'). moze pomoci da se dovedu i pitanje bolesnikove katastroficne interpretacije. Npr. U situacijama koje se percipiraju kao prijetece. Ti podrazaji mogu biti vanjski (poput situacije u kojoj je osoba vec prije dozivjela napade panike). onda sam bezvrijedan'. umjesto toga. Kada je osoba jednom stekla sklonost katastroficnom interpretiranju tjelesnih reakcija. koje odrzava njihova negativna uvjerenja. postaju pretjerano pobuđeni i ponovo pregledavaju i slusaju svoje tijelo.Kada opasnost ili prijetnja proizlazi iz pogresne percepcije. U slucaju napada panike kojima ne prethodi razdoblje povecane anksioznosti. ali su cesce unutarnji (misli. izbjegavanje potkrepljuje negativne interpretacije. sto uzrokuje niz zacaranih krugova koji odrzavaju ili povecavaju anksioznu reakciju. Vjerovanja ili disfunkcionalne pretpostavke ukljucene u generaliziranu anksioznost jako se razlikuju. Prvo. predodzbe ili tjelesni osjeti). koji izazivaju anksioznost. dolazi do daljnjeg porasta straha. kad osoba uopce nije anksiozna. promjene u paznji i ponasanju dodatno pridonose odrzavanju problema. *Kognitivni model panike* Kognitivni model panike navodi da osobe dozivljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da sirok raspon tjelesnih promjena interepretiraju na katastrofican nacin. Kad nekog brine drustvena evaluacija. sto dovodi do jos vece anksioznosti i drhtanja. Smatra se da su disfunkcionalne pretpostavke i pravila nauceni rano u zivotu. pa to izbjegavanje sprecava da nauce kako su simptomi koje dozivljavaju bezazleni. Zbog tog reciprocnog odnosa između percipiranje opasnosti i simptoma anksioznosti. ruka koja drhti moze se smatrati indikatorom prijeteceg i nadolazeceg gubitka kontrole. međutim oni se cesto bave suptilnijim i manje dosljednjim oblicima izbjegavanja. koja ih cine sklonima da određene situacije interpretiraju na izuzetno negativan i disfunkcionalan nacin. Razine kogncije Unutar kognitivnih modela emocionalnih poremecaja razlikuju se dvije razine poremecenog misljenja: NEGATIVNE AUTOMATSKE MISLI su one misli ili predodzbe koje su prisutne u specificnim situacijama kad je osoba anksiozna. ali identificiranje onog sto prethodi spontanom napadu. . odgovornosti. DISFUNKCIONALNE PRETPOSTAVKE I PRAVILA su opca vjerovanja pojedinaca o svijetu i sebi. bolesnici zbog toga sto ih neke tjelesne reakcije plase. U oba se slucaja pretpostavlja da je kljucni događaj kriva perecepcija tjelesnih reakcija i osjeta. Bolesnici s generaliziranom anksioznoscu ne pokazuju dosljedno izbjegavanje specificnih vanjskih situacija. interpretiraju na katastrofican nacin. odmah prekida da radi nesto). Ako se ti osjeti. Taj unutarnji fokus paznje omogucava im zamjecivanje osjeta ili promjena kojih mnogi drugi ljudi ne bi bili svjesni. znacajan dio kognitivno-bihevioralne terapije je posvecen strahovima koji pobuđuju somatski. poput naglog ustajanja (vrtoglavica). *Kognitivni model generalizirane anksioznosti* Prema ovom modelu pojedinci dozivljavaju snaznu anksioznost zato sto ih njihova vjerovanja o sebi i svijetu cine sklonima interpretiranju sirokog raspona situacija na prijeteci nacin. pogresno interepretirane tjelesne reakcije izazvane su ili razlicitim emocionalnim stanjima (ljutnja) ili nekim bezazlenim događajem. Drugo. Taj strah izaziva povecanje tjelesnih reakcija i tako se sve krece u zacaranom krugu koji kulminira u napade panike. paznja bolesnika je selektivna i usmjerena na aspekte situacije koji za njih znace opasnost. bihevioralni i kognitivni simptomi anksioznosti. pa mogu biti u stanju mirovanja dok se neki specifican događaj s njima ne ispreplete. moze za vrijeme razgovora sa poznanicima imati negativnu negativnu automatsku misao: 'oni misle da sam dosadan'. 'ako me svi ne vole. neki se napadi pojavljuju 'iz vedra neba'. one cesto bivaju interpretirane kao dodatni izvor opasnosti. Neki bolesnik primjeti lupanje srca. tada su reakcije aktivirane programom anksioznosti neprimjerne postojecoj situaciji. Tako npr. tada dva dodatna procesa doprinose odrzavanju panicnog poremecaja. kompetentnosti. Nekim napadima panike prethodi razdoblje povecane anksioznosti. određeni oblici izbjegavanja odrzavaju bolesnikove negativne interpretacije (npr. ali se vecina krece oko pitanja prihvacanja. Sirok raspon podrazaja moze izazvati napade panike. Kad je jednom osoba razvila generaliziranu anksioznost.

Kada se cini da je anksiozno stanje sekundarno uz neki veliki psihijatrijski poremecaj. vjerovanja o uzrocima problema 7. neke bihevioralne eksperimente ce mozda trebati prilagoditi bolesnicima koji istovremeno pate i od neke tjelesne bolesti. bihevioralni eksperimenti (tamo gdje je prikladno) 8. Međutim. Za bolesnike koju su neprestano pod utjecajem droga ili alkohola. popis situacija u kojima se problem najvjerovatnije pojavljuje/ je najtezi 3. poput akutne psihoticne reakcije ili velike depresije. detaljan opis nedavnih prilika u kojima se problem pojavio/ bio najvise izrazen a)situacija b) tjelesne reakcije c) kognicije d) ponasanje 2. *Primjerenost za tretman* Kognitivno – bihevioralna terapija prikladna je za vecinu bolesnika sa stanjima anksioznosti. stavovi i ponasanja drugih 6. bilo bi dobro prije pocetka kognitivno – bihevioralne terapije provesti program DETOKSIKACIJE. licne jake strane i prednosti. za svaki problem: 1. uspjesnost). izbjegavanje (situacije i aktivnosti. modulatori (stvari koje problem cine laksim ili tezim) 5.*Procjena* u nekoliko koraka: Kratak opis problema. Procjene vjerovanja (Jedan od glavnih ciljeva kognitivno – bihevioralne terapije je pomaganje bolesnicima da dovedu u pitanje svoja iracionalna vjerovanja i pogresne interpretacije). tada najprije treba tretirati primarni poremecaj. Dnevnicki zapisi 3. aktivno i pasivno) 4. . pocetni tok Lijekovi (propisani i nepropisani). drustvene i finansijske okolnosti *Motrenje napretka* 1. Standardizirani upitnici (Beckov upitnik anksioznosti i Beckov upitnik depresije) 2. prijasnji tretman (vrste.

Osobe koje pate od jednostavne fobije obicno nemaju nekih drugih simptoma ako se ne nalaze u situaciji od koje strepe ili ako je ne anticipiraju. neko upravo izbjegao smrt pod gumama auta: brzo disanje. iako mnogi od tih strahova nestaju do seste godine. kino. iako bolesnici cesto uviđaju da to nije racionalno. jer interferiraju s uobicajenim aktivnostima. Ovi smiptomi mogu. poput opreza i izbjegavanja situacija koje izazivaju strah. straha i uzasa. ili u dobi od 30 godina. Takav strah dovodi do snazne zelje za izbjegavanjem takvih situacija. javnog prevoza i udaljenost od kuce. strepnje.). AGORAFOBIJE: anksioznost je određena udaljenoscu od sigurnosti i blizinom zastrasujucih podrazaja. dok u socijalnim fobijama nema razlika između muskaraca i zena. kritika ili odbijanje od stranje drugih ljudi. Simptomi Simptomi izazvani dodirom s necim cega se osoba boji. jer se usredotocuju na strah od događaja koje se ne moze opazati. ponasajno i subjektivno. SOCIJALNE FOBIJE: su slozenije. one se opcenito smatraju naucenim strahovima. fobije su nesto cesce kod zena. Vrste fobija 1. mogu se smisleno svrstati u tri vrste: a) fizioloski: obuhvacaju sve osjete i tjelesne promjene koje mogu biti prisutne ako je. poput anticipatorne anksioznosti. Agorafobicari mogu padati u paniku ili se bojati da ce. a moze ukljucivati i strah od zatvorenih prostora (frizeraj. Neki od njih su manje anksiozni kad su u drustvu nekog u koga imaju povjeranja ili nose kisobran. a reakcije su. visinu ili pogled na krv). Fobicari reagiraju na strah na sva tri nacina: fizioloski. za fobicne osobe je neuobicajeno da opisuju samo jedan traumatski događaj. Agorafobija najcesce pocinje ili u kasnoj adolescenciji. JEDNOSTAVNA FOBIJA: je ogranicena na objekt straha ili na jednu situaciju (npr. a te reakcije onemogucavaju nestajanje simptoma. 3. stecenim neposrednim ili posrednim uvjetovanjem (kad se strah uci opazanjem straha drugih ljudi) ili prijenosom informacija i/ili uputa. paukove. Za uspjesno lijecenje fobija zasigurno nije nuzno znati njihov tacan uzrok. b) ponasajni: 'bjezanje' ili 'smrzavanje'. U mnogim slucajevima je nastetnija reakcija izbjegavanje. Jednostavne fobije mogu se razviti iz djecjih strahova.. Fobije su ceste u ranom djetinjstvu. kojem pripisuju pocetak poremecaja. DSM III razlikuje dvije vrste agorafobicara: one s napadima panike i bez njih. Porijeklo fobija Iako tacan uzrok fobija nije poznat. Kod odraslih osoba. izgubiti kontrolu. onesvijestiti se ili kolabirati. Međutim. znojenje. kad se od djevojaka ocekuje da budu samostalnije. brzo uklanjanje ili trenutacno kocenje na licu mjesta. c) subjektivni: zakljucuje se na temelju bolesnikovih verbalnih izjava i ponasanja. nego kod muskaraca. One odrzavaju problem. U socijalnim fobijama su narocito vazne uznemirujuce misli. kao sto su negativne procjene. Agorafobije se odnose na skup situacija. Po definiciji je fobicni strah neproporcionalan izvoru opasnosti. . Za razliku od drugih strahova. ubrzano disanje. a i stoga sto izazivaju nove simptome. jer produzavaju i povecavaju uznemirenost. velike trgovine. Ucestalost fobija Blage fobije su vrlo uobicajene i pogađaju jednu od deset odraslih osoba. fobije nisu prilagodbene i onesposobljavaju osobu. dok socijalne fobije obicno pocinju u kasnoj adolescenciji. od kojih se najcesce spominje strah od napucenih mjesta ili mnostva ljudi. neprikladne. ali i ne moraju da se mijenjaju zajedno. 2. na primjer.. drhtanje. ako ne mogu pobjeci. poput ugriza psa.FOBICNI POREMECAJI Fobija je postojani i pretjerani strah od nekog objekta ili situacije koja u stvari nije opasna. Uvjetovanje je oblik ucenja tokom kojeg se stvara nova veza između podražaja i rekacija na taj podrazaj. mucnina itd. kod agorafobicara ima 80% zena.

kao i o reakcijama na te simptome. ponovljenim i produzenim izlaganjem. Buduci da ce izlaganje ciniti glavni dio tretmana. Odrediti tacnu prirodu fobije i prikladnost za tretman! Procjena treba biti strukturirana. te njihova spremnost da prihvate aktivnu racionalu samopomoci kognitivno-bihevioralnog pristupa. Obicno je potrebno 8 sesija (u mnogim slucajevima i manje). Druge metode suocavanja. Generalno. to je duze lijecenje. toliko dugo dok ne prestanu izazivati anksioznost. pa se tada krece na sljedeci zadatak s popisa. To se moze postici 'postepenim izlaganjem'. potrebne su podrobne informacije o izbjegavanju. Postojece vjestine suocavanja: terapeut treba od bolesnika saznati koje metode suocavanja prije upotrebljavao. Procjenjivanje Procjenjivanje s ciljem lijecenja fobicnih poremecaja pocinje u prvoj sesiji i nastavlja se tokom tretmana i pracenja. Procjena ima tri cilja: 1. npr. Vanjski faktori poput akcija bolesniku bliskih ljudi. kao sto su ustrajnost ili smisao za humor. Kognitivni faktori također mogu biti vazni. jer otezava osobi da nauci kako objekt ili situacija koje se boji nisu opasni ili nisu opasni na nacin ili u stepenu u kojem ih bolesnik tako dozivljava. ponasajnim i subjektivnim simptomima. Zadatke treba cesto i redovno ponavljati. posebno rada Wolpea na sistemskoj desenzibilizaciji. Resursi: bolesnikovi resursi utjece na faktore kao sto su sposobnost suocavanja s teskim situacijama. pa je za planiranje ucinkovitog tretmana nuzna tacna identifikacija odrzavajucih faktora. misli o opsanosti nekog podrzaja kojeg se bolesnik boji. te gubitak samopouzadnja. kako bi bolesnik mogao biti siguran da se moze odvaziti. Tretman zahtijeva da bolesnici ponovo dođu u dodir sa stvarima kojih se boje i da ostanu s njima u kontaktu toliko dugo dok se strah ne pocne smanjivati. izvore ugode i uspjeha. . ali dovoljno tezak da izazove barem nesto anksioznosti. Glavni problem terapeuta je osposobljavanje bolesnika da uđe u situacije koje su mu neugodne i zastrasujuce.. kao i 'normalnog' ponasanja naucena. Bez lijecenja. Prvi zadatak koji se odabire za vjezbu treba biti dovoljno lagan. Proces procjenjivanja treba da razjasni da li drugi problemi. ukljucujuci i sposobnost za rad i odrzavanje normalnih odnosa. Pravila izlaganja Izlaganje se definira kao suocavanje s necim sto je bilo izbjegavano jer izaziva anksioznost. poput generalizirane anksioznosti i depresije. a zadaci za vjezbanje moraju biti jasno određeni. To znaci da bolesnik treba identificirati sve stvari koje izbjegava i poredati ih po tezini u 'stepenovanu hijerarhiju'. tokom kojih su bolesnici dovoljno naucili o metodi da je uz minimalnu pomoc mogu i sami primjenjivati. Izbjegavanje je obicno glavni odrzavajuci faktor. kao i osobine licnosti. sto znaci da se postavljaju sistemska pitanja o fizioloskim. jer se one prilagodbene (poput nastojanja da nesto radi kako ne bi mozgao o problemu) mogu ugraditi u tretman. susretljie rođake i prijatelje. Tezina fobije se moze odrediti utvrđivanjem stepena u kojem interferira s dnevnim zivotom. Resursi ukljucuju hobije i aspekte zivota koji su relativno slobodni od utjecja fobije. koji za bolesnika obavljaju stvari kako se bolesnik ne bi morao suociti s onim cega se boji. kao npr. mozda su bile neuspjesne.Interakcija simptoma i reakcija ('zacarani krug') Izbjegavanje odrzava anksioznost. poput povremenih pokusaja suocavanja s teskim situacijama. to ce brze doci do poboljsanja. Taj rad se temeljio na hipotezi da je vecina 'abnormalnog'. To ukljucuje pronalazenje faktora koji određenu situaciju cine laksom ili tezom. Istrazivanja pokazuju da se optimalna ucinkovitost izlaganja postize stepenovanim. Izlaganje prekida zacarani krug koji odrzava simptome i olaksava novo ucenje. znacenju simptoma anksioznosti. Iz toga slijedi da se to ponasanje moze oduciti i zamijeniti vise prilagođenim reakcijama. Teorijska osnova tretmana Bihevioralni tretman fobija razvio se neposredno iz rezultata eksperimentalne psihologije. Ostali odrzavajuci faktori ukljucuju misli o. sto bolesnici vise vjezbaju. fobije su izuzetno postojane. te postoje li razlozi zbog kojih je ugodije zivjeti s fobijom nego se boriti protiv nje. Sto je fobija slozenija. traze posebnu paznju. Odrzavajuci faktori: mogu interferirati s napretkom. Suocavanje sa zastrasujucim stvarima omogucava bolesnicima da se nauce s njima uspjesno nositi. također odrzavaju fobije. ili o anticipatornim posljedicama izlaganja situaciji koje se fobicar boji.

pa se stoga ne mogu cesto ponavljati i istovremeno koristiti kao neovisne mjere promjene. jer je ukljuceno izlaganje. Najpoznatiji su Upitnik straha. Vazne iznimke su procjene Straha od negativnih procjena i Upitnik agorafobicnih kognicija. Samomotrenje: dnevno biljezenje prakse izlaganja i razine dozivljene anksioznosti potice bolesnike na samomotrenje i podsjeca ih da ucine domace zadatke. Prednost ovog testa je mogucnost odvojenog mjerenja anticipatorne anksioznosti. zbog njihova potencijala da upozore bolesnike na neposredne ucinke zastrasujucih misli i prednosti izlaganja zastrasujucim situacijama. pa neizbjezno dolazi do diskontinuiteta. Postizanje slaganja u ciljevima je nuzno za potpuno sudjelovanje i angaziranje bolesnika u tretman. Mjere kognicije: tacne mjere kognicije kod fobicara iskusane su tek u novije vrijeme. Standardizirane ljestvice procjene: takve se ljestivice koriste za procjenu relativne tezine fobija. Bolesnici koji su jako depresivni ili ovisni o alkoholu. Zbog mnogo razloga lakse je konstruirati hijerarhiju u teoriji. drugo. Bolesnik svaku cesticu na popisu procjenjuje na ljestvici od 0 do 10 s obzirom na kolicinu aknsioznosti koju bi te situacije kod njega izazvale. nije uvijek lako stepenovati strahove u dovoljno malim koracima. npr. . Jedan od nedostatka jeste sto ti testovi mogu imati terapijski ucinak. promjenjivu motivaciju). Identificirati prikladne mjere fobicne anksioznosti! (mjerenje fobije) Potrebne su mjere koje ce dati podatke o napretku i pomoci planiranju tretmana.Prikladnost za tretman: vecina fobija se u određenoj mjeri poboljsava tretmanom. a moraju i odrzavati specificne probleme bolesnika. pa za sada postoji samo mali broj takvih relevantnih mjera. cesto ne slijede lijecnicke upute sve dok ne prođu kroz neki drugi tretman. Pisane biljeske posebno vrijedne u vrijeme pogorsanja ili ponovne pojave problema. 3. Popis treba odrzavati cijeli raspon situacija koje bolesnik izbjegava. anksioznosti tokom izlaganja i ukupnog trajanja simptoma. Jedan od razloga su nemoguca ocekivanja. osoba sa socijalnom fobijom moze zeljeti da se nikad vise u drustvu ne osjeca tjeskobno. Njihova ce upotreba vjerovatno rasti. Bihevioralni testovi: test se sastoji od cinjenja onog sto se prije izbjegavalo. bolesnik i terapeut mogu ciljevima pridavati i razlicitu vaznost. Pregled strahova. Zatim. Stepenovana hijerarhija: je popis zastrasujucih situacija. kad pruzaju kontekst u kojem se postojece teskoce mogu tacno odrediti. Bihevioralni test se moze koristiti i kao izvor informacija i kao mjera anksioznosti. mjere socijalne anksioznosti i Inventar pokretljivosti za agorafobije. pa im je potreban duzi tretman. Za neku agorafobicnu zenu mozda je vaznije i korisnije u njezinu svakodnevnom zivotu da bude u stanju s prijateljicom otici u kupovinu. pa do onih koje su izvan postojecega bolesnikova dosega. Te mjere moraju biti lake za upotrebu i osjetljive na promjenu. neka se osoba moze bojati razlicitih situacija i trece. pocevsi od onih koje izazivaju samo blago anksioznost. za mjerenje opseznosti generalizacije ili za identifikaciju tema. dok terapeut smatra da je za nju vaznije steci pouzdanje u vlastitu sposobnosti. Definirati ciljeve tretmana! Vazno je s bolesnikom razgovarati o njegovim ciljevima. te procjenjivanje anksioznosti koja se tokom toga dozivljava. mozda je najrazumniji cilj onaj koji ce bolesniku pomoci da odrzi napredak postignut tokom tretmana. pa se na taj nacin moze integrirati u procjenu. koji se koristi kao vodic za izalganje bolesnika tim situacijama. hijerarhije mozda moraju ukljuciti unutarnje promjene. Te biljeske mogu bolesnicima pomoci u samostalnom planiranju relevantne prakse i pracenja napretka. Najcesce upotrebljavane mjere TEZINE fobije su STEPENOVANA HIJERARHIJA i BIHEVIORALNI TESTOVI. pa stoga postoje snazni razlozi za omogucavanja tretmana kad god je to moguce. jer oni ne moraju biti u skladu s ciljevima terapeuta. kao i vanjske situacije. 2. Tesko je odrediti koliko dalekosezni trebaju biti ciljevi fobicnih bolesnika. Oni s dugotrajnim poremecajima licnosti imaju druge teskoce (npr. nego u praksi: kao prvo.

Kognitivno restrukturiranje se sastoji od razlicitih domacih zadataka: prepoznavanja negativnih misli. te su potrebni suportivna psihoterapija i edukacija o bolesti da bi se bolesnika potaklo da se suoci s fobicnom situacijom.PSIHOTERAPIJSKE METODE LIJECENjA *PANICNI POREMECAJ* Psihodinamska psihoterapija: Cak i kad prekini fobicne napade. Sto se tice agorafobicne komponente koja moze postojati kod panicnog poremecaja. izlaganje (zamisljanjem i/ili u stvarnosti) i uvjezbavanje socijalnih vjestina (ucenje po modelu. Cini se da kod ovih bolesnika nekad postoji nesvjesni konflikt vezan uz separacije tokom djetinjstva. preplavljivanje zamisljanjem. *GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMECAJ* Kognitivni i bihevioralni pristupi u lijecenju generaliziranog anksioznog poremecaja: izlaganje. jedna podskupina bolesnika s panicnim poremecajem ostaje nesklona neovisnosti i asertivnosti. *SOCIJALNA FOBIJA* KBT tehnike: kognitivno restrukturiranje. Jedan od ciljeva psihodinamske terapije je otkrivanje i prorada Edipova konflikta. Kognitivna i bihevioralna terapija: Lijecenje se dugo vremena usmjeravalo prema fobicnom izbjegavanju. ali postoje i brojna istrazivanja koja pokazuju da postoje slucajevi bolesnika koji su uspjesno lijeceni od panike psihodinamskom psihoterapijom i psihoanalizom. Aspekti ovog poremecaja koji mogu posluziti za usmjeravanje psihoterapijskih intervencija: povecana sklonost dozivljavanju prijetnje. Za one bolesnike kod kojih klinicar moze utvrditi konflikte koji su vezani uz fobicnu anksioznost i izbjegavanje i koji bi mogli dovesti do uvida u njih. kognitivno restrukturiranje. Kognitivno restrukturiranje je usmjereno na losu sliku o sebi. Tehnike: interoceptivno izlaganje (somatskim znacima panicnog napada). procjene njihove tacnosti i preoblikovanja da budu realnije. uvjezbavnje. Farmakoterapija ni na koji nacin nije u opreci sa bihevioralnim ili psihodinamskim lijecenjem bolesnika sa panicnim poremecajem. kognitivno restruktuiranje. uvjezbavanje disanja i primjenjeni trening relaksacije. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. vec i stetno. sto dovodi do ponovne pojave anksioznih simptoma u odrasloj dobi. barem za neke bolesnike s panicnim poremecajem. lagana vrtoglavica) na koju bolesnici s panicnim poremecajem pretjerano reagiraju katastroficnim razmisljanjima. Krajnje kognitivno stajaliste je da panicni napad cine normalni tjelesni osjeti (npr. situacijsko izlaganje (okolnostima koji se fobicno izbjegavaju). produzeno izlaganje u stvarnosti. strah od negativnih ocjena drugih i pripisivanje pozitivnog ishoda slucajnosti ili okolnostima. psihodinamska terapija moze biti od koristi. no u novije vrijeme razvijene su ucinkovite tehnike koje su se pokazale djetovorne za same panicne napade. a sredisnje obiljezje je briga. dugorocno gledano. koje bolesniku omogucuje da nauci benignije interpretacije. ustrajanje na dinamskom razumijevanju i na odgovornosti za vlastite simptome moze biti.ne samo beskorisno. Bolesnicima kod kojih suportivne intervencije nisu ucinkovite potrebna je dodatna psihoterapija – dinamska ili kognitivnobihevioralna. Tehnike izlaganja ukljucuju sistematsku desenzibilizaciju. neugodnih afekata i tjelesnih simptoma vezanih uz napade. Utvrđeno je da je komorbidni poremecaj licnosti galvni prediktor kontinuirane socijalne lose prilagodbe kod bolesnika koji se lijece zbog panicnog poremecaja. Dalje. vec se dugo zna da je situacijsko izlaganje najucinkovitija metoda. a negativnog ishoda vlastitim nedostacima. slabo rjesavanje problema. KBT je superiorna u odnosu na nedirektivne ili suportivne terapije u lijecenju GAP-a. te tjelesni simptomi anksioznosti. sto govori da je psihodinamska terapija vazna dodatna terapija. palpitacije. igranje uloga). Kognitivno lijecenje panicnih napada usmjereno je na intenzivnije kognitivno restruktuiranje. Vecina tehnika izlaganja koristena individualno i grupno. Kod bolesnika s dominirajucom bioloskom komponentom bolesti. sto moze dovesti do daljnjeg pogorsanja samopostovanja i pojacavanja mazohistickih obrana. . ova metoda moze biti postepena (hijerarhija događaja koji izazivaju anksioznost. svaki put kad se razmislja o ili kad prijeti nova separacija. Unatoc primjerenom lijecenju panicnih napada lijekovima. bihevioralno ucenje po modelu i vjezbanje potkrepljivanjem. fobicno izbjegavanje i dalje moze ostati. od najmanje stresne do najvise) i nepostepena (izlaganje pocinje sa najstresnijim dijelom hijerarhije). *SPECIFICNA FOBIJA* Bihevioralna terapija: izlaganje u stvarnosti (stvarni kontakt) i izlaganje zamisljanjem (upute terapeuta). uz manji osjecaj katastroficnosti. ocekivanje katastroficnih događaja male vjerovatnosti.

diuretika. Raspon depresivnih i anksioznih simptoma 2. E. samoizazvano povracanje. B. Ponavljano neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje sa svrhom prevencije povecanja tezine. Slaba koncentracija 4. C. Glavna psihopatoloska svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze: Opca psihopatologija 1. Naruseno socijalno funkcioniranje. zlouporaba laksativa. sto dovodi do toga da se bulimija dijagnosticira kod osoba prosjecne ili iznadprosjecne tjelesne tezine. tokom tri mjeseca.POREMECAJI HRANjENjA Ekstremna zabrinutost zbog tjelesnog oblika i tjelesne tezine je zajednicka anoreksiji i bulimiji. D. Izuzetan strah od dobivanja na tezini ili debljanja. ili odbijanje prihvacanja ozbiljnosti niske tjelesne tezine. Ovi bolesnici određuju svoju vrijednost gotovo iskljucivo s obzirom na svoj tjelesni oblik i tezinu. cak i u slucaju smanjenja tezine. S oba je poremecaja povezana i 'opca psihopatologija'. a kolicina pojedine hrane znacajno je veca nego sto bi vecina osoba pojela za isto vrijeme i u slicnim okolnostima. Pojedina epizoda prejedanja je karakterizirana s oba sljedeca elementa: a) jedenje u određenom vremenskom razdoblju. Kod anoreksije je posljedica toga da su bolesnici pothranjeni. da neumorno izbjegavaju dobiti na tezini ili 'debljini'. Poremecaj se ne javlja iskljucivo tokom epizoda Anoreksije nervoze. C. treba istaknuti tri vazna svojstva (vazna za tretman): . Postoji klinicki dogovor da je dijagnoza anoreksije 'jaca' od dijagnoze bulimije. Kod bulimije to ne mora nuzno biti slucaj. Pretjeratni utjecaj oblika i tezine tijela na samoprocjenjivanja. Opsesivna svojstva (narocito anoreksija nervoza) 3. najmanje dvaput sedmicno. prosjecno. Samoprocjena pretjerano ovisi o obliku i tezini tijela. b) osjecaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tokom epizode (osjecaj da se ne moze kontrolirati sta i koliko se jede) B. zloupotrebu laksativa ili diuretika i pretjerano vjezbanje. Bulimija nervoza A... Prejedanje i neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje javljaju se. koja se sastoji od sirokog raspona neurotskih simptoma s narocito izrazenim depresivnim svojstvima. DSM IV dijagnosticki kriteriji za: Anoreksija nervoza A. Ta ponasanja ukljucuju ekstremne dijete. jer su pokusaji tih bolesnika da se drze dijete ispredkidani epizodama prejedanja. Posljedica je toga da su zaokupljeni mislima o svom izgledu i tezini. D. Odbijanje da se drzi tjelesna tezina na ili iznad minimalne tezine za dob i visinu. Zajednicku karakteristiku anoreksije i bulimije cine i razlicita ponasanja usmjerena na kontroliranje tjelesne tezine. kao sto su samoizazvano povracanje. te da mnogi od njih cine sve sto mogu da bi bili mrsavi. Ponavljanje epizoda prejedanja. U vezi sa psihopatologijom ova dva poremecaja. Amenoreja: odsutnost najmanje tri uzastopna menstruacijska ciklusa.

Brojna svojstva mogu se smatrati sekundarnom psiholoskom reakcijom na gubitak kontrole nad hranjenjem kod ljudi koji mnogo polazu na tjelesni oblik i tezinu. ali joj potom ne dopustimo da povraca. S obzirom na skromni uspjeh drugih oblika terapije anoreksije. narusenu koncentraciju. Minuchin ga pokusava redefinirati kao interpersonalni. III) Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihicka reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. Za povecanu tjelesnu tezinu hospitalizirani bolesnici dobivaju određene privlegije (setnja. Terapeut takve obitelji posjecuje za vrijeme objeda. Ona pokazuje da je potpun i trajan oporavak moguc samo ako se modificiraju te precijenjene ideje. Zbog toga je razloga uspostavljanje normalne tjelesne tezine bitan dio tretmana anoreksije. Da bi izlijecio poremecaj. bihevioralnim ili tradicionalnim psihodinamskim intervencijama. Cinjenica da je vecina svojstava anoreksije i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikovu pretjeranu zaokupljenost oblikom svog tijela i tjelesnom tezinom. Međutim. To predviđanje. jer taj problem vise ne sluzi odvaracanju paznje sa stvarnih obiteljskih problema i sukoba. ne moze se pouzdano ostvariti medicinskim. Ta svojstva obuhvacaju simptome anksioznosti i depresije. (2) redefinirati problem uzimanja hrane kao interpersonalni problem i (3) sprijeciti roditelje da anoreksiju svojeg djeteta koriste kao sredstvo za izbjegavanje sukoba. . Ta sekundarna svojstva ukljucuju ekstremno pridrzavanje dijete. zloupotrebu laksativa i diuretika. smanjenje interesa za ono sto se događa. međutim. U prilog ovoj pretpostavci govori nalaz da kod vecine bolesnika mnoga od tih svojstava nestaju jednostavno uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. Određen uspjeh postignut je i primjenom antidepresiva. dva se svojstva ne poboljsavaju uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. samoizazvano povracanje. te obitelj nasotji nagnati da pritajeni sukob iznese na svjetlo dana. Teorijska je pretpostavka da se na taj nacin osobu s anoreksijom oslobađa potrebe za zadržavanjem vlastitog problema. Izravni cilj terapije je da se anoreksicnoj osobi pomogne povratiti tjelesnu tezinu. gledanje TV-a i sl. pretjerano vjezbanje i zaokupljenost oblikom i tezinom. Wilson i saradnici su pokazali da su povoljni ucinci bihevioralne terapije izrazito pospjeseni kad se tom obliku terapije pridoda prevencija bulimicne reakcije – naime. bulimija uglavnom nece spontano nestati. II) Neka svojstva anoreksije izazvana su 'gladovanjem'. socijalno povlacenje i narusenu koncentraciju. jer vjeruje da ce sukobi povezani sa anoreksijom tada biti najocigledniji. bulimicnoj osobi dopustamo da se prejede zabranjene hrane. Terapija bulimije Kad se ne lijeci. Obiteljska terapija je oblik terapije koji bi mogao dovesti do dugorocnog cilja.). Ta svojstva obuhvacaju zaokupljenost hranom i jedenjem. obiteljska terapija je pristup koji obecava. djetetovo uzimanje hrane pretvara se u zariste saradnje i povecane ucinkovitosti roditelja u ophođenju s djetetom. da bi se izbjegle medicinske komplikacije i mogucu smrt. a ovi 'sastanci' imaju tri glavna cilja: (1) promijeniti ulogu bolesnika iz anoreksicne osobe u neku drugu.I) Cini se da su mnoga svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i tezinom. ima jasne implikacije za tretman. depresivno raspolozenje i razdrazljivost. Nedavne kontrolirane studije ukazuju na vrijednost kognitivno bihevioralne terapije u mijenjanju neprilagođenih vjerovanja o vlastitoj tjelesnoj tezini i izgledu. Terapija anoreksije Terapija anoreksije je proces sto se odvija na dva kolosijeka. opsesivne simptome. a ne individualni. gubitak seksusalnog apetita i socijalno povlacanje. Ipak modifikacija tih precijenjenih ideja je jedan od glavnih ciljeva kognitivno-bihevioralnog tretmana anoreksije i bulimije. Drugi cilj terapije je dugorocno odrzavanje povoljne tjelesne tezine. a to su epizode prejedanja i depresivna raspolozenja. tek treba provjeriti. Dakle umjesto da bude zariste sukoba. epizodama prejedanja. a organizira se drustvo tokom uzimanja obroka. a određen uspjeh u tome je postignut programima bihevioralne terapije tokom kojih se hospitaliziranu anoreksicnu osobu sto vise izolira.

Ljudi koji imaju granicni poremecaj licnosti obicno se osjecaju sigurnije s tzv. ali katkada osjecaju i da uopce ne postoje. poremecaj raspolozenja) i GPL i to moze biti slozen proces. Ucestala su samoozljeđivanja i ponavljajuca samoubilacka ponasanja. Tokom procjene klinicar mora provjeravati postoje li impulzivna ponasanja i ona koja upucuju na skolnost rizicnim pothvatima (rizik od samoubojstva i sl. U razdobljima izrazitog stresa (npr. Procjena Vjesto proveden klinicki intervju najvaznije je sredstvo u postavljanju dijagnoze granicnog poremecaja licnosti. cak i kad je odvajanje od nekog uobicajeno. a određeno raspolozenje obicno traje krace nego kod bipolarnog . Da bi se postavila dijagnoza. Spomenuta obiljezja javljaju se u ranoj odrasloj dobi i vidljiva su u razlicitim kontekstima. narcisticki i shizotipni poremecaji licnosti. Ljudi s tim poremecajem vrlo su osjetljivi na odbacivanje i silno se trude izbjeci stvarno ili dozivljeno napustanje. Prisutnost ovog poremecaja vrlo cesto nije jasna sve do kasne adolescencije ili odrasle dobi. Koristan pristup tome jest prikupljanje podataka o osobinama licnosti i stilovima suocavanja sa stresom oboljeloga. Pojedinci s granicnim poremecajem licnosti obicno sebe smatraju losim ili zlim ljudima. izbjegavajuci. Uobicajena i vazna obiljezja granicnog poremecaja licnosti jesu jako smanjen kapacitet za stvaranje privrzenosti i predvidivo neprilagođeno ponasanje. Poremecaj obicno karaktizira poremecaj identiteta. Spomenute osobine moraju znacajno odstupiti od kulturalno ocekivanog i prihvatljivog raspona odstupanja ili od postavljene norme. izrazito i trajno nestabilna slika o sebi ili dozivljaj sebe. prijelaznim objektima (npr. intenzivni i burni. panicni poremecaj i ADHD. Međutim. histrionicki. a takvo odstupanje mora biti vidljivo u vise od jednog sljedecih podrucja: misljenje. kontrola poriva i nacini odnosenja prema drugim ljudima. vrijednosti. krece se između dvije krajnosti – idealizacije i omalovazavanja ili između dozivljavanja drugih kao blagotvornih i njegujucih. poremecaji vezani za psihoaktivne tvari. Oboljeli od GPL stvaraju velike troskove drustvu (duze koriste lijekove i psihoterapiju od pacijenata sa shizotipnim poremecajem licnosti). promjene raspolozenja cesto izazivaju interpersonalni stresori (npr. Nuzno je razlikovati stanja sa osi I (npr. takvi ljudi imaju prolazne paranoidne misli ili teske disocijativne simptome (npr. Rijec je o osobinama koje su dovoljno ozbiljne i ustrajne da izazivaju klinicki znacajne poremecaje u socijalnim. geste ili prijetnje. Odnosi s drugim ljudima oboljelih od granicnog poremecaja licnosti obicno su nestabilni. a vecina oboljelih od tog poremecaja pokusa samoubistvo (u tome uspijeva oko 8-10%). poremecaji hranjenja (bulimija). potrebno je postaviti obje dijagnoze. emocija i slike o sebi te izrazita impulzivnost. B. Emocionalna nestabilnost. tj. PTSP. Komorbiditet: Među najcescim komorbidnim poremecajima s osi I su poremecaji raspolozenja. kada nema vidljivih simptoma s osi I i koristenje podataka prikupljenih od ljudi koji su oboljeloga poznavali dok nije imao poremecaj s osi I. tj. posebno kad se osjecaju nepodrzanima i samima. 2. kada je rijec o zamisljenom ili stvarnom napustanju). kaznjavajucih i odbijajucih. Komplikacije: Granicni poremecaj licnosti prate izrazita neugoda i teskoce u funkcioniranju (akademskom i radnom). kao rekacija na odvajanje. a zatim okrutnih. kad je rijec o GPL. Definicija i glavna obiljezja Kljucno obiljezje granicnog poremecaja licnosti jest prevladavajuci obrazac nestabilnosti interpersonalnih odnosa. Ljudi s ovim poremecajem tipicno imaju i hronican osjecaj praznine. Diferencijalna dijagnoza GPL cesto se javlja zajedno s poremecajima raspolozenja i kad su zadovoljeni kriteriji za oba poremecaja. Pridruzena obiljezja: U stresnim razdobljima mogu se javiti prolazni simptomi koji nalikuju psihoticnima (npr. radnim i drugim vaznim podrucjima funkcioniranja. vrsta prijatelja. profesionalni ciljevi) moze se iznenada i jako promijeniti. Sljedece cesto pridruzeno obiljezje jest skolnost podcjenjivanju samog sebe u tenutku priblizavanja određenom cilju. vremenski ograniceno. Njihov dozivljaj drugih ljudi katkada se iznenada i dramaticno mijenja. Ucestali popratni poremecaji s osi II su antisocijalni. depersonalizaciju). tj. Cesto osjecaju intezivan strah i ljutnju zbog odbacivanja.GRANICNI POREMECAJ LICNOSTI A. 3. s kucnim ljubimcem ili nezivim objektom) nego u interpersonalnim odnosima. C. Za probleme okrivljuju druge ljude. emocionalnost.). tj. 1. odbacivanje). Slika o sebi (ciljevi. kad osoba cuje da je neko zove imenom). osobine licnosti moraju izazvati subjektivan osjecaj neugode ili vidljive teskoce u funkcioniranju. izrazita promjena raspolozenja.

poremecaja. Dalje. Epidemiologija GPL je najcesci poremecaj licnosti u klinickim uvjetima. granicni poremecaj licnosti sastoji se od rano prisutnih osobina licnosti koje su opisane na drugim mjestima u njihovom prirucniku. dozivljaj drugih kao da istovremeno imaju pozitivne i negativne osoobine). empaticko uvazavanje. a bez dovoljno cvrstog terapijskog odnosa. Depresivna raspolozenja koja su karakteristicna za GPL su: osjecaj praznine. E. Od spomenutih intervencija jedino je tumacenje jedinstveno za psihodinamski pristup. te potvrđivanje. zakljuci na temelju literature o djelotvornosti bilo kojeg tretmana cesto su nejasni zbog prisutnosti drugih istovremenih tretmana. najcesce zbog heterogene prirode simptoma granicnog poremecaja licnosti. psihodinamska psihoterapija: definira se kao terapija koja ukljucuje posvecivanje paznje interakciji terapeuta i bolesnika s vremenski dobro odmjerenim tumacenjem transfera i otpora (kad je takvo tumacenje indicirano). omoguciti uvid u teskoce u odnosima s drugim ljudima i razviti reflektivno funkcioniranje kako bi se postiglo vece uvazavanje vlastite i tuđe unutrasnje motivacije. Na kraju kontinuuma koji se odnosi na podrsku. a druga ukljucuju one s izrazenim emocionalnim obiljezjima. Nekada je tesko znati i koji su elementi odgovorni za ishod lijecenja (npr. Ciljevi: osvjestiti nesvjesne obrasce. GPL se cesce dijagnosticira kod zena (3:1). *Pregled i sinteza dostupnih podataka* Pitanja koja treba razmotriti u tumacenju literature! Iako se rezultati istrazivanja mogu primijeniti i na adolescente. poticaj na podrobnu razradu. vecina oboljelih postize stabilnost u socijalnom i radnom funkcioniranju. jos uvijek ima razmjerno malo metodoloski strogih studija njezine djelotvornosti. kolicina tretmana u istrazivanju moze biti veca od one koja je dostupna u zajednici. nasuprot tome. Zatim. PTSP karakterizira brza pojava simptoma. pojasnjavanje. ucrvscivanje samopostovanja. vrlo je malo istrazivanja o djelotvornosti takvih tretmana na toj dobnoj skupini. kod psihodinamkse psihoterapije). Npr. U klinickoj praksi cesto se koristi i prikladna je kombinacija tretmanskih pristupa. ojacati kapacitet za odgađanje impulzivnog dijelovanja. PTSP se ucestalo javlja zajedno s GPL i kad je prisutan treba ga dijagnosticirati. Sa stajalista teorije objektnih odonosa. samooptuzivanje. d) stetni ucinci: psihodinamska psihoterapija moze dezorganizirati neke bolesnike ako je pretjerano usmjerena na istrazivanje ili uz prejak naglasak na transfer. proucavanje djelotvornosti lijecenja imaju velike prednosti. D. a) definicija i ciljevi: za psihodinamsku psihoterapiju obicno se kaze da djeluje na intervencijskom kontinuumu cije su krajnje tacke istrazivanje i podrska. Ranu odraslu dob obicno obiljezava hronicna nestabilnost s epizodama gubitka kontrole emocija i poriva te ucestalo koristenje medicinskih usluga. ciljevi ukljucuju jacanje odbrana. uvazavanje osjecaja. Prisutan je i veci obiteljski rizik od poremecaja vezanih uz psihoaktivne tvari. Pregled psihoterapija i drugih psihosocijalnih tretmana! 1. c) trajanje terapije i ucestalost terapijskih susreta: ne postoje istrazivanja koja bi pokazala da kratkotrajna terapija ili psihoterapija koja se provodi rjeđe od 2x sedmicno pomaze oboljelima od GPL. savjet i pohvala. Javlja se priblizno kod 2% ljudi iz opce populacije. Prema tome. mnoga istrazivanja bila su razmjerno kratkotrajna i zato su nuzna istrazivanja dugotrajnih rezultata lijecenja. i to kao reakcija na izlozenost prepoznatljivom i ekstremnom stresoru. jedan od vaznih ciljeva jest integracija rascijepljenih vidova sebe i reprezentacije objekata kako bi bolesnikovo dozivljavanje bilo uravnotezenije (npr. najvazniji cilj jest ojacati oboljeloga kako bi se ublazila fragmentacija i ojacao osjecaj kohezije ili cjelovitosti u bolesnikovu dozivljaju sebe. internalizaciju terapijskog odnosa i jacanje kapaciteta izlazenja na kraj s uznemiravajucim osjecajima. povecati emocionalnu toleranciju. Sa stajalista ja-psihologije. Uobicajen tok razvoja bolesti Tok bolesti varira. za neka istrazivanja odabrani su oboljeli s izrazitom impulzivnoscu. ostale su: konfrontacija. . b) djelotvornost: bez obzira na to sto klinicka literatura o psihodinamskoj psihoterapiji oboljelih od GPL vrlo opsezna. a koji su sastavni dio profinjenog uvazavanja terapeutova doprinosa odnosu između dvjema osobinama. antisocijalnog poremecaja licnosti i poremecaja raspolozenja. samounistavanje i osjecaj beznađa. Osim toga. ali i neka ogranicenja. strah od napustanja. koji se obicno javljaju u odrasloj dobi. Kasnije tokom zivota.

grupna terapija a) ciljevi: odgovaraju ciljevima individualne psihoterapije i ukljucuju stabiliziranje oboljeloga. Psihodinamski smatraju da je korijen takve srzne teskoce u nesvjesnom. u poređenju s kontrolnom skupinom. moze kod nekih oboljelih imati negativne ucinke. Ostali moguci rizici u lijecenju oboljelih od GPL u grupnom okruzenju su zajednicki otpor terapijskom radu. d) stetni ucinci: ne postoje izvjestaji o stetnim ucincima KBT. iako se nazivaju razlicitim imenima (npr. poboljsanja glede depresije itd. manje su smjestani u bolnicu. KBT posvecuje paznju skupu disfunkcionalnih automatskih misli ili shema (duboko ukorijenjeni sistemi vjerovanja) te ucenju i uvjezbavanju novih. Kad je kod oboje prisutna patologija karaktera klinicar mora upotrebiti visedimenzionalni pristup. Vaznost promisljenog tumacenja transfera: pretjerano tumacenje transfera ili konfrontacija u pocetku tretmana mogu povecati rizik bolesnikova odustajanja od terapije. Grupe su posebna prilika za dobivanje dodatne socijalne podrske. SIPPS antidepresivi: koriste se za ublazavanje simptoma nemogucnosti kontrole emocija i impulzivnog ponasanja. koje nije dostupno oboljelome. interpersonalno ucenje i ublazavanje jacine transfernih pitanja i to kroz interakciju s ostalim clanovima grupe i terapeutom. c) stetni ucinci: postoje izvjestaji o akutnoj neugodi zbog izlaganja grupnim pitanjima koja pobuđuju emocije. Kognitivno usmjereni terapeuti i psihoanaliticari imaju zajednicki cilj. c) stetni ucinci: u jednom izvjestaju se opisuje pogorsanja simptoma kad je tradicionalna bracna terapija primijenjena u radu s parom koje cinio dvoje oboljelih od GPL. Ukupno govoreci. gdje je na kraju tretmana uoceno manje parasuicidalnih postupaka. pojam 'uvazavanja' odgovara pojmu empatije). No tesko je utvrditi proizlazi li poboljsanje postignuto dijalektickom bihevioralnom terapijom iz specificnih 'sastojaka' te terapije ili su dobivenim rezultatima pridonijeli nespecificni faktori kao sto je to duze vrijeme provedeno sa oboljelima ili terapeutov utjecaj. 3. nasilne i drugacije destruktivne interakcije među oboljelima. kognitivno-bihevioralna terapija a) definicija i ciljevi: u podlozi simptoma i disfunkcionalnih emocija ili ponasanja nalaze se iskrivljena uvjerenja i kognitivni procesi. a kognitivno usmjereni terapeuti uglavnom ih promatraju u podrucju svjesnoga. ali je zanimljiv nalaz povecanja ucestalosti parasuicidalnih ispada u skupini oboljelih ukljucenih u dijalekticku bihevioralnu terapiju. Niz empatickih i podrzavajucih primjedbi cesto krci put prema djelotvornome tumacenju transfera. terapija parova a) cilj: ustaliti i ojacati odnos među partnerima ili pojasniti neodrzivost odnosa. Nuznost terapeutova prilagaođavanja: terapeutovo iskljucivo bavljenje istrazivanjem bolesnikova unutrasnjeg dozivljavanja i neukljucivanje u rjesavanje pitanja koja se ticu njegova zivota. a to je prepoznavanje i mijenjanje 'srznih' teskoca povezanih s poremecajem licnosti. 5. obiteljska terapija a) ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. jacanja transfernih teskoca i 'zaraza' simptomima. prilagođenih postupaka. ukljucujuci i samoranjavanje. c) trajanje terapije: priblizno jednu godinu za fazu tretmana koja se najcesce koristi. u literaturi su opisana mnoga istrazivanja koja pokazuju da kognitivno – bihevioralni pristupi mogu biti djelotvornima u lijecenju oboljelih od GPL. 2. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: mnogi elementi KBT slicne su elementima psihodinamske psihoterapije. b) djelotvornost: nekoliko kontroliranih istrazivanja dijalekticke bihevioralne terapije. stvarajuci podrzavajucu okolinu za oba partnera uz istovremen rad na ostvarenju individuacije i unutrasnjeg rasta. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: oboljeli u grupnoj terapiji moraju prihvatiti pravilo povjerljivosti podataka koje iznose clanovi grupe i jasne smjernice o kontaktu s drugim clanovima izvan grupnog okruzenja. b) djelotvornost: klinicko iskustvo pokazuje kako je za mnoge oboljele kombinacija grupne i individualne psihoterapije mnogo djelotvornija od svakog od tih tretmana zasebno. c) stetni ucinci: kada se preporuci ukljucivanje obitelji oboljeli ponekad clanove svoje obitelji otuđuju od sebe ili sami napustaju terapiju osjecajuci se neshvacenima. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. b) djelotvornost: svrha terapije jest osigurati okruzenje gdje ce svaki od partnera moci razviti samosvijest unutar konteksta odnosa. b) djelotvornost: psihoedukativan pristup moze poboljsati komunikaciju. a oni se potkrepljuju ponasanjem. Partneri oboljelih od GPL imaju teskoce u prilagodbi na cinjenicu da se kod bolesnika izmjenjuju obrasci idealizacije i omalovazavanja te druga interpersonalna ponasanja. 6. a posebno za ublazavanje represivnog raspolozenja i impulzivne agresivnosti. ublazavanje impluzivnosti i drugih simptoma te proucavanje i ublazavanje transfernih i kontratransfernih reakcija. 4. . Farmakoterapija.e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: Ostajanje u terapiji: u vecini istrazivanja velik broj oboljelih od GPL prekida dinamsku psihoterapiju. ublaziti otuđenost i teret te ukloniti sukobe zbog odvajanja i neovisnosti.

Jedan od specificnih odrzavajucih faktora je i priroda i kolicina verbalnih interakcija bolesnika i onih koji se o njima skrbe. poput problema hranjenja i fobija. U podrazajima siromasnijoj okolini dolazi do apatije i socijalnog povlacenja. Mnogi shizofreni bolesnici su usporeni u govoru i motorickim pokretima. deficite. Vazna je procjena sadasnje okoline bolesnika jer ona moze ograniciti raspon adaptivnog ponasanja te osobe. dalje. treba prepoznati sekundarne teskoce izazvane fizickim tretmanom i konacno hronicni bolesnici mogu imati povisen prag osjetljivosti na bol ili se jednostavno ne zaliti na tjelesne probleme. Najvise je paznje bilo posveceno shizofrenim bolesnicima. a među onima koji najvise obecavaju su oni koji ukljucuju tretman u obiteljskom okruzenju. npr. Sekundarne smetnje su one koje proizlaze iz dozivljaja bolesti samog bolesnika ili osoba koje su s njim u kontaktu. a u podrucjima gdje je to nuzno. samoiskaza bolesnika i iskaza osoba koje ga dobro poznaju. uz razumnu upotrebu lijekova za odrzavanje kod mnogih bolesnika. Procjena Procjenjivanje hronicnih psihijatrijskih bolesnika na mnogo nacina lici procjenjivanju mentalno retardiranih i starijih osoba. Osim procjenjivanja sadasnjeg ponasanja. vazno je steci određeno znanje i o proslom ponasanju bolesnika. mogu biti dugotrajni i hronicni. slusne halucinacije. ili 'negativni' kao oskudne emocije i apatija. pri cemu treba posebno promatrati preostale prednosti bolesnika. za procjenu opceg poboljsanja. ciji se simptomi cesto klasificiraju kao 'pozitivni'. Za hronicne bolesnike. a oni najvise osteceni imaju i vrlo nisku razinu motivacije. opisan je razvoj postupaka namijenjenih bolnickim odjelima. Neke smetnje se mogu pripisati institucionalizaciji.). devijacije ili ekcesna. koja ce nakon toga biti detaljnije ispitana (REHAB ljestivica – ispunjava odjelno osoblje nakon sedam dana opazanja. iako to moze biti vrlo tesko. Vazan faktor u lijecenju hronicnih psihijatrijskih tegoba je opca razina aktivnosti i stimulacije kojoj je bolesnik izlozen. Osim specificnih simptomatskih problema cesto postoji i nesposobnost odrzavanja normalnih socijalnih interakcija. . Ponasanje i Vjestine itd. ali se ipak vecina moze tretmanom znatno poboljsati ili se moze bolesniku omoguciti određena razina socijalne. te za pocetno identificiranje podrucja funkcioniranja. koja im onemogucavaju stjecanje ili odrzavanje punog raspona neovisnih socijalnih i funkcionalnih vjestina. a pomocu nje se dobiva procjena devijantnog ponasanja i procjenu opceg ponasanja. Metode koje se koriste obuhvacaju metode procjene i neposredna opazanja ponasanja. To se moze postici tako da se bolesnike pita u kojim bi podrucjima zivota zeljeli postici neko poboljsanje. Vazno je dati bolesnicima određene socijalne odgovornosti. profesionalne i obiteljske prilagodbe. Neovisno o razini motivacije. koji koriste zetone kao sredstvo neposrednog potkrepljivanja prilagođenog ponasanja. pa tako imaju 3x vecu razinu smrtnosti od hronicnih bolesti od ocekivane. Upotrebu zetona u bolnickim odjelima istisnuli su individualni i grupni bihevioralni programi koji se koriste u bolnicama ili hostelima. danas. Problemi Mnogi psihijatrijski i psihicki problemi. kao i obavljanju zadataka. Suprotno tome. koja koristi kategorije primarnih. Mnogima nedostaju svakodnevne vjestine brige za sebe. cudna ponasanja. Uzroci problema i odrzavajuci faktori U Velikoj Britaniji prihvacena je Wingova trostruka klasifikacija uzroka shizofrenije. Premorbidne smetnje su one koje su postojale prije nastanka psihijatrijskog poremecaja. obicno vezana uz postupak vremenskih uzoraka ponasanja i kodiranja opazenog. koja u ekstremnim slucajevima dovodi do mutizma. pa se zbog toga i koriste isti i/ili slicni instrumenti kao i kod procjenjivanja mentalno retardiranih osoba (Hendikepi. dati im samo 'minimalnu terapijsku dozu' pomoci. bolesnike je vazno sto vise ukljuciti u određivanje terapijskih ciljeva i izrazavanje vlastitih potreba. U toj su shemi primarne smetnje one koje nastaju iz prirode psihijatrijskog poremecaja. ali je podjednako i vazno izbjegavati okolinu s pretjeranom kolicinom podrazaja. pa u pravilu pojava tih teskoca i dovodi do dijagnoze. je najprikladnija upotreba bihevioralnih postupaka u okviru stabilne i podrzavajuce drustvene i fizicke okoline. te ukljucivanje rođaka koji su jos uvijek s njima u kontaktu. bolesnici o kojima se govori u ovom poglavlju pate od hronicnih stanja.HRONICNE PSIHIJATRIJSKE SMETNjE Bihevioralni tretmanski pristupi smetnjama i teskocama hronicnih psihijatrijskih bolesnika razvijeni su posljednjih dvadeset godina. Procjena treba biti usmjerena na postojece ponasanje. Neki imaju slabu koncentraciju. premorbidnih i sekundarnih smetnji. sto se moze saznati na temelju bolnickih zapisa. U klasicno tekstu Ayllona i sur. pa im okolna stimulacija lako odvraca paznju. Ljestvice procjene i dalje se koriste za trijazu.

Stvaranje kognitivno-bihevioralne sredine za grupe Hronicni bolesnici u tretmanu trebali bi sto veci dio dana koji provode u budnom stanju. Opcenito su promjene relativno spore. Tretman hronicnih psihijatrijskih smetnji u cetiri tacke: 1. a zatim i razine specificnih vjestina unutar svake skupine. Ako je obitelj jos uvijek u kontaktu s bolesnikom. Drugi cilj bi mogao biti izvođenje nekog zadatka ili posla na odjelu. povezano s povratnim informacijama i specificnim vođenjem. postupci imitacije. ali postoje slucajevi gdje su kod pojedinaca uklonjeni svi glavni simptomi. pa ih obezvređuje i smjesta u odvojene okoline ili im onemogucava pristup 'normalnim' okolinama. Ako postoji vjerovatnost da ce bolesnik ostati u nekom zasticenom okruzenju. pretjeranom ukljucenoscu i kritickim komentarima je rizicno za ponovno vracanje bolesti. tako da se s relativno cestim epizodama poremecenog ponasanja bolesnika postupa uvijek na isti nacin. ukljucujuci i dozivljaj i ponasajne popratne pojave slusnih halucinacija. tada treba procijeniti njihov odnos i nacin interakcije. u kojoj se moze iskoristiti svaki napredak bilo kojeg individualnog ili grupnog tretmana. Individualne programe tretmana treba pazljivo pratiti. neprijateljstvom. provesti u stabilnoj sredini. Druga komponenta stabilnosti je dosljednost u postupcima osoblja i primjeni opceg okvira. Vazna vjestina u oblikovanju bihevioralnih programa u toj vrsti okruzenja je identifikacija terapijskih ciljeva koji se mogu primijeniti na velik broj bolesnika i koji pruzaju dnevne mogucnosti intervencije. Poboljsanje ponasanja za vrijeme obroka jedan je od takvih ciljeva. 3. 2.Faktori koji određuju prikladnost za tretman Tretman usmjeren na poboljsanje nekih bihevioralnih nedostataka obicno je uspjesniji od tretmana usmjerenog na smanjivanje ucestalosti devijantnog ili neprikladnog ponasnja. Ako hospitalizirani bolesnici ne mogu izraziti sta zele. 'Dugotrajan boravak' – tretman s velikim grupama bolesnika u bolnicama ili hostelima Grupni su programi relevantniji.). nego slozena socijalna interakcija do koje dolazi tokom primjene. Prvi vazan zadatak je postizanje dogovora o opcim terapijskim ciljevima s osobljem koje neposredno skrbi o tim bolesnicima. one bi postale i osjecale se 'ravnopravnima'. S obzirom na to da neki bolesnici ne mogu izraziti svoje zelje. postupak 'samoinstrukcija' itd. prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje socijalne odgovornosti. treba svesti na minimum i seljenje bolesnika iz sobe u sobu. Hronicnim bolesnicima treba vise vremena da bi reagirali na programe. kad bi mentalno poremecene osobe imale pristup tim 'normalnim' ustanovama i sredinama. ali postoje i granice u nametanju tretmana. kako bismo bili sigurni da doslo do promjene i ostvarivanja ciljeva. Isto tako. Vazan atribut opceg odjelnog miljea treba biti njegova stabilnost. . Povijest opijanja je također los prediktivni faktor za uspjesan tretman u zajednici. Vracanje hronicnog bolesnika u obitelj s visokom razinom kontakta licem-u-lice. pa bi stekla neka nova ponasanja. u tretmanu hronicnih bolesnika postoje i posebna eticka pitanja. Ta je dilema posebno akutna kod malog ali znacajnog broja hronicnih bolesnika koji silom zakona ostaju u bolnici ca i niz godina. To se najbolje postize neposrednim opazanjem programa koji se provodi. a prikladno davanje zetona. kojom ce biti okrivene siroke skupine bolesnika. Opcenito vrijedi pravilo da kontinuirano poremeceno ili nasilno ponasanje sprjecava primjenu tretmana. Vrlo je utjecajan pojam 'normalizacije' koji pretpostavlja da drustvo odbija prihvatiti onesposobljene i hendikepirane ljude kao ravnopravne clanove zajednice. Unutar ovog pristupa smatra se da. cini glavni proces poboljsanja. Prisutnost psihoticnih simptoma nije samo po sebi prepreka za uspjesan tretman. ne proizlazi iz operantnog uvjetovanja koje je dovelo do njezina razvoja. tada je neprihvatljivo da se kod njih odustane od svakog tretmana. Postoji i program odijevanja kako bi se modificirali nedostaci u vjestini odijevanja. izbjegavati nepripremljeno otpustanje iz bolnice i sl. sto znaci da postoji neko s odgovarajucim poznavavanjem bihevioralnih metoda i specificnih programa ko moze pratiti odvijanje tretmana. Oblikovanje individualnih programa za bolesnike Postoji znatan broj istrazivanja koja pokazuju da se individualnom primjenom bihevioralnih metoda mogu kod hronicnih bolesnika modificirati mnoga simptomska ponasanja. Obicno je dobro prije uvođenja tretmana posvetiti nekoliko sedmica tumacenju tih opcih ideja zdravstvenom osoblju koje ce biti ukljuceno u program. kojima se poslije mogu dobiti neka materijalna dobra (ucinkovitost metode zetona. tada su korisni faktori za odabir bolesnika: kontinuirano postojanje nekih specificnih interesa. Korisna je preliminarna trijaza bolesnika. Mnogi odjeli koriste materijalne nagrade ili zetone. Jedna komponenta stabilnosti je i isto osoblje koje radi s bolesnicima. U radu s hronicnim bolesnicima moguca je upotreba sirokog raspona bihevioralnih tehnika (tehnike oblikovanja. ako su clanovi grupe slicniji po svojoj razini funkcioniranja ciljnog ponasanja.

Zakljuci: Hronicne psihijatrijske teskoce mogu biti vrlo velike. Ako se u nekom odjelnom programu koristi niz ciljeva. pa stoga mogu imati koristi od pristupa namijenjenih clanovima obitelji. Bihevioralne metode su obicno spore. Ovaj oblik intervencije ima siroke mogucnosti primjene i povecava raspon tretmana koji se mogu primijeniti kod hronicnih bolesnika. odabere i primjeni ono sto joj se cini najboljim i tada prati napredak. Vazno je postici uspjesnu provedbu jednog jednostavnog programa koje je prihvatljiv i sticenicima i osoblju. neovisno o okruzenju u kojem zive) obicno opisuje ljude koji su bili u psihijatrijskoj bolnici vise od 9 – 12 mjeseci. Hronicni psihijatrijski problemi su izuzetno individualni. te jednostavno opisati kako clanovi obitelji mogu shvatiti te probleme i na njih reagirati. a) neke osobe koje se profesionalnu brinu za bolesnika mogu također prema njemu pokazivati neprijateljske reakcije i odbijati interakcije s hronicnim bolesnicima. informacijama koje se daju i bolesniku i onima koji za njega skrbe o prirodi psihijatrijske onesposobljenosti. velik dio zdravstvenog osobla koje za njih skrbi ne vjeruje da i kod tih bolesnika moze doci do poboljsanja. gdje ce moci zadrzati vjestine. na kojima se bolesnika ukljucuje u raspravu o tome kako se moze najbolje nositi sa specificnim problemima obiteljskog zivota. Tipican sadrzaj programa ukljucuje: tumacenje shizofrenije. pa stoga i omjer poboljsanja i vjerovatni stepen poboljsanja individualnog bolesnika mogu biti ograniceni. koji se nalazi u obicnoj ulici. Taj pristup upucuje na pozeljenost davanja neposrednih i specificnih informacija o prirodi bolesnikova stanja i njemu i njegovoj obitelji. potaknuta starim novinama ili posebnim materijalima. 4. Novi dugorocni bolesnici – tretman pojedinca i obitelji Opcenito je cilj obrazovnih programa jasno prikazati glavne probleme shizofrenije. Za njih je najprikladnija neka vrsta doma ili hostela. prije nego sto se pokusa nesto slozenije. i to sto prije nakon uviđanja da se vjerovatno radi o hronicnoj bolesti. uz istovremenu pozitivnu terapijsku pomoc i određeni stepen zastite od iskoristavanja. poticuci obitelj da sto jasnije formulira svoja stajalista i izrazi svoje pozitivne i negativne osjecaje. . tada treba motriti i pratiti napredovanje pojedinacnih bolesnika. Na obiteljskom sastanku terapeut moze pomoci obitelji da sto jasnije sagleda probleme. tim ljudima nije potrebna relativno visoka razina nadzora koju nude bolnice. opis manifestacija shizofrenije kako ih dozivljavaju clanovi obitelji. bez drugih duzih perioda provedenih u bolnici. kako bi se razina ciljeva mogla povremeno mijenjati. 'Novi dugorocni' (relativno kompetentni bolesnici. a mogu i dosta dobro surađivati s drugim ljudima. aonda poradi na pronalazenju niza mogucih rjesenja. Siroko se koriste obiteljski sastanci kod kuce. Za odrzavanje promjena u bolesnikovu ponasanju vazno je dugotrajno odrzavanje strukturiranog odjelnog rezima ili promjenjivog obrasca obiteljske komunikacije. tumacenje svrhe davanja lijekova te savjeta o tome kako clanovi obitelji mogu planirati svoje zivote i prihvatiti shizofrenog clana.Tehnike prisjecanja jedna su od glavnih psiholoskih intervencija u radu sa starijim osobama. Iako jos uvijek imaju psihijatrijske simptome. interese i socijalne kontakte koje imaju. To znaci da prvi bolesnik koji ce biti tretiran ili prvo odabrano ciljno podrucje treba biti ono u kojem je moguce postici pozitivne reakcije na tretman. Obiteljska bihevioralna terapija je zanimljiva iz dva razloga. a i zbog povijesno ogranicene upotrebe pozitivnih metoda rehabilitacije kod mnogih bolesnika. Drugi programi isticu grupnu podrsku i sastanke s obitelji. Kod terapije prisjecanja poticu se grupe starijih osoba da dijele sjecanja od zajednickog interesa. Odlucujuci prvi korak u bilo kojem programu tretmana treba stoga biti demonstriranje mogucnosti promjene. b) ovaj obiteljski pristup daje vecu vaznost nego bilo koji drugi pristup. Zbog toga. ukljucujuci i ulogu okolinskog stresa. Terapeut se moze usredotociti i na opcu komunikaciju unutar obitelji.

I Označi tačno ili netačno: 1. T 20. N 2. Mnogi pristupi u prevenciji upotrebe droga kod adolescenata pokazali su se efikasnim. Zloupotreba droge je snažan faktor rizika za suicid kod adolescenata. N 14. T 12. N 5. Ne postoje istraživanja koja pokazuju da kratkotrajna terapija pomaže oboljelima od graničnog poremedaja ličnosti. Utvrđeno je da su komorbidni poremedaji ličnosti glavni prediktori loše soc. Kod svih bipolarnih poremedaja utvrđeno je da obiteljska opteredenost poremedajima predstavlja najutjecajniji faktor rizika. Kliničko iskustvo pokazuje da u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti. N 19. T 18. N 17. N 4. U K-B terapiji depresija. Prisutnost psihotičnih simptoma nije sama po sebi prepreka za uspješan KB tretman. kombinacija grupne i individualne psihoterapije ima iste učinke za vedinu oboljelih kao i svaki od tih tretmana zasebno. faza tretmana u kojoj se primjenjuju kognitivne tehnike uvijek prethodi fazi tretmana u kojoj je fokus na poticanju aktiviteta. Sa stajališta teorije objektnih odnosa. N . N 23. N 8. Procjena faktora koji se nalaze u osnovi fobija mora obuhvatiti detaljnu povijest razvoja neke fobije. Farmakoterapija dugoročno ima iste efekte kao i kombinacija farkmakoterapije i psihoterapije. T 11. N 22. najvažniji cilj tretmana graničnog poremedaja ličnosti jeste ojačati oboljelu osobu kako bi se ublažila fragmentacija i ojačao osjedaj kohezije u bolesnikovom doživljaju sebe. N 21. Različito konceptualizirane psihoterapije (primjena različitih pristupa) rezultiraju vrlo sličnim efektima tretmana depresije. Distimija predstavlja bipolarni oblik afektivnog poremedaja. T 24. T 6.ICD-10). Farmakološki i psihijatrijski tretman nije potreban kod laksih i umjerenih depresija. T 15. Granični poremedaj ličnosti jednako se javlja i kod muškaraca i kod žena. N 3. Tretman osoba sa graničnim poremedajem obično traje jednako dugo kao i tretman osoba sa shizotipnim. Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihička reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. T (Trebaju dugotrajniju terapiju nego depresivni i anksiozni) 13. Tretman usmjeren na smanjivanje učestalosti devijantnog ili neprikaldnog ponašanja kod osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima obično je uspješniji od tretmana usmjerenog na poboljšanje nekih bihevioralnih deficita. izbjegavajudim i O-K poremedajima ličnosti. poremedaja (DSM-IV. Vedina osoba s graničnim poremedajem ličnosti prekida psihoterapiju bez obzira na terapijski pristup. Samo mali broj adolescenata koji eksperimentira sa drogama razvit de probleme povezane sa zloupotrebom droge. T 16. N 9. T 7. T 10. Težak temperament u ranom djetinjstvu dosljedno je povezan sa zloupotrebom droge. Procjenjivanje hroničnih psihijatrijskih bolesnika razlikuje se od procjenjivanja osoba sa mentalnom retardacijom i starijih osoba. Dijagnostička kategorija'endogena depresija'zadržana je u važedim klasifikac. Kontinuirano poremedeno ili nasilno ponašanje nije kontraindikacija za primjenu KB tretmana.prilagodbe kod osoba sa paničnim poremedajem.

4. Potpun i trajan oporavak mogud je samo ako se modificiraju precijenjene ideje i ako se na njima poradi. Koji lični zaštitni faktori povedavaju vjerovatnodu uspješnosti tretmana adolescenata koji zloupotrebljavaju droge? Na biološkom nivou fizičko zdravlje i odsustnost zdravstvenih problema povezanih sa uzimanjem droge kao sto je HIV ili Hepatitis. Kod osoba sa anksionznim poremedajem. visoka samoefikasnost i optimističan atribucijski stil jesu sve važni faktori. 2. Precizno znanje o zloupotrebi droge te dobro organizirana obrazovna okolina mogu biti uzeti u obzir kao protektivni faktor. 5. Tjelesne reakcije koje pogrešno interpretiraju uglavnom su one uključene u normalne anksiozne reakcije. pri čemu je bitno procjeniti preostale prednosti. koji pozitivni faktori upuduju na prikladnost za K-B tretman? Kontinuirano postojanje nekih specifičnih interesa. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. Ta sekundarna svojstva uključuju ekstremno pridržavanje dijete.bihevioralne tehnike koje se koriste u tretmanu generaliziranog anksioznog poremedaja: Izlaganje. 2. Koji su ciljevi obiteljske terapije u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti? ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. Sindroma. III Odgovori: 1. samoizazvano povradanje. 8. Neka svojstva anoreksije izazvana su gladovanjem i nestaju uspostavljanjem normalne tjelesne težine. Koje implikacije za tretman osoba sa anoreksijom i bulimijom nervozom proizlaze iz činjenice da je vedina svojstava ova dva poremedaja sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi sa oblikom tjela i tjelesnom težinom? Mnoga svojsta anoreksije nervoze i bulimije su sekundarna s obzriom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i težinom. Postojane amenoreje jedan je od dijagnostičkih kriterija za postavljanje dijagnoze: anoreksjie nervoze. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. Nakon uspješnog tremana depresije vrijednosti na Beckovom inventaru depresije treba biti (izrazito) ispod 10 bodova. 4. Kakva je klinička implikacija ovih podataka? Klinička implikacija takvih podataka je da kod depresivnih adolescenata treba terapiju nastaviti još i nakon završetka depresivne epizode. 3. kognitivno restrukturiranje. U novije vrijeme klinički je potvrđena i empirijski provjerena uspješnost dva psihološka tretmana depresije. 9. cudna ponasanja. Tri glavne tehnike koje se vrlo efikasno koriste u tretmanu socijalne fobije su: izlaganje. . prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje kontinuirane socijalne odgovornosti. Navedite kako kognitivni model objašnjava zbog čega osobe doživljavaju panični napad? Osobe doživljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da širok raspon tjelesnih promjena interpretiraju na katastrofičan način. pa onda se osvrne na sekundarne ideje. zloupotreba laksativa i diuretika.. Unutarp orodice važni faktori su sigurna privrženost djeteta roditeljima i autoritativan roditeljski stil koji sse odvijaju unutar obiteljske okoline koja ima fleksibilnu strukturu. a to su: interpersonalna terapija i kognitivno-bihevioralna terapija. Koja dva svojstva anoreksije se ne poboljšavaju dosljedno uspostavljanjem normalne tjelesne težine? a) izuzetan strah od dobivanja na težini ili debljanja. 5. Koje su kognitivno. Dobra prilagodba roditelja je također faktor. S obzirom na to da osobe sa teškim. 7. visoko samopoštovanje. pretjerano vježbanje. hroničnim psihijatrijskim poremedajima najčešde ispoljavaju deficite u socijalnom funkcioniranju. Ako je vjerovatno da de se bolesnik osamostaliti tada je važna njegova sposobnost redovnog uzimanja lijekova. manje efikasne načine suočavanja. 8. Procjena osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima treba biti usmjerena na postojede ponašanje. prije početka psihoterapije preporučljivo je prethodno provesti program detoksikacije. Povedani rizik ponovnog javljanja depresije kod adolescenata odgovara količini preostalih psiholoških i socijalnih promjena u doživljavanju i ponašanju. b) poremeden način na koji se doživljava oblik i težina tijela 6. Najčešde upotrebljivane mjere težine fobije su: stupnjevana hijerarhija i bihevioralni testovi 6.. 10. kognitivno restrukturiranje i uvježbavanje socijalnih vještina. Cime se mjeri tezina depresije ??? mislim da je ovo drugo pitanje. unutrašnji lokus kontrole. deficite ili bihverioalne gubitke i devijacije ili ekscesna. Visok IQ. lak temperemanet. Metode koje se koriste u procjenjivanju hroničnih psihijatrijskih pacijenata obuhvataju: metode procjene i neposredna opažanja ponašanja.II Dodaj: 1. Adolescenti koji su ranije proživjeli depresivnu epizodu pokazuju trajne lakše depresivne simptome. 3. a tipični kognitivni stil najčešde se zadržava i nakon povlačenja simptoma. koje su stalno pod utjecajem alkohola ili droga. 7.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful