P. 1
Procjena i Tretman (SKRIPTA)

Procjena i Tretman (SKRIPTA)

|Views: 645|Likes:
Published by keno8823

More info:

Published by: keno8823 on Aug 05, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOCX, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

04/16/2014

pdf

text

original

DEPRESIJA Depresije su psihički poremecaji cija su bitna obiljezja promjene raspolozenja, utucenost, pomanjkanje radosti, cuvstvena praznina, bezvoljnost

, gubitak interesa i niz tjelesnih tegoba. Upadljiva obiljezja deprsije su zalost, utucenost, neraspolozenje, slabost, bezvoljnost, pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjceaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, a uz njih se cesto pojavljuju i tjeskoba i nemir, nedostatak energije, poremecaji apetita, gubitak tjelesne tezine, smanjeni libido, poremecaji spavanja, bolovi, teskoce s koncetracijom i samoubilacke misli. O depresijama se govori na tri razine: a) na razini SIMPTOMA: kada se radi o pojedinacnim simptomima poput zalosti i utucenosti. b) na razini SINDROMA: kada se predpostavlja postojanje obrasca međusobno povezanih obiljezja emocionalih, kognitivnih, motorickih, motivacijskih fizioloskih i enrokrinoloskih komponenti i c) kada se naziv koristi kao NADRĐENI POJAM za razlicite poremecaje i njima pripadajuce uzroke. SIMPTOMATOLOGIJA depresivnih stanja: 1. ponasanje/ motorika (drzanje tijela) 2. emocionalni simptomi (bespomocnost) 3. vegetativni simptomi (unutrasnji nemir) 4. kognitivni simptomi (negativni stavovi prema sebi) 5. motivacijska razina (usmjerenost na neuspjeh) Zajednicko svojstvo oba klasifikacijska sistema (ICD-10 i DSM-IV) je izricit zahtjev za provodjenjem deskriptivnog i sto pouzdanijeg dijagnostickog postupka, utemeljenog na znanstvenim podacima. Depresije se danas definiraju određenim brojem istovremeno prisutnih simptoma, koji moraju trajati određeno vrijeme i ne mogu biti pripisani nekim drugim bolestima ili okolnostima. DEPRESIVNA EPIZODA: istovremena pristunost najmanje pet od navedinih simptoma u trajanju od dvije sedmice (mora biti prisutno depresivno raspolozenje ili gubitka interesa): -depresivna zlovolja -ocito pomanjkanje interesa i radosti -debljanje/ mrsavljenje -nesanica -nemir, zakocenost, usporenost -umor, gubitak energije -osjecaj bezvrijednosti, krivnje -teskoce s koncentracijom -zelja za smrcu, samoubilacke misli Tok i tezina (laka 4-5, umjerena 6-7 i teska 8 i vise nabrojanih simptoma) i specificni oblik simptoma (tjelesni, psihoticni) koriste se za definiciju dodatnih podgrupa depresije. Unipolarna depresija (depresivna epizoda, distimija-dugotrajni depresivni poremecaj) najcesci je oblik afektivnog poremecaja. Danas je opcenito prihvacena i znanstveno cvrsto utemeljena podjela afektivnih poremecaja u mono- ili unipolarne i bipolarne oblike. Bipolarni poremedaj predstavlja ozbiljni zdravstveni poremedaj sa visokom stopom oboljelih kao i visokim stepenom smrtnosti. Karakteriše se tipičnim ponovljenim epizodama i vulnerabilnošdu tokom celog života. Ciklotomija je dugotrajni oslabljeni bipolarni afektivni poremecaj.

Unipolarni depresivni poremecaji dodatno se dijele u: a) depresivne epizode b) distimije (depresivno raspolozenje koje traje ili se cesto vraca u razdoblju od najmanje 2 godine) c) poremecaje prilagodbe (kratke ili duze depresivne reakcije) Na temelju veceg broja istrazivanja moze se procijeniti da rizicnost obolijevanja od bipolarnog afektivnog poremecaja iznosi 1%. Procjene cestine pojavljivanja (broj osoba koje prvi put obolijevaju tokom godine dana) depresivnih epizoda iznosi 1-2 na svakih 100 osoba. Vjerovatnost obolijevanja od depresije tokom zivota iznosi za muskarce 12%, a za zene 26%. Rizicni faktori: spol, zivotna dob, socio-ekonomski faktori, stresna opterecenja i obiteljska opterecenost. S obzirom na veliki varijabilitet toka bolesti te nedostatak jednoznacnih parametara, razlicita strucna drustva predlazu podjelu depresivne epizode u nekoliko razdoblja: 1. REMISIJA je definirana kao stanje ili kratkotrajno razdoblje (potpunog ili djelimicnog) poboljsanja depresivnih simptoma. 2. OPORAVAK je potpuna remisija duzeg trajanja (vec prema kriteriju: 2 do 6 mjeseci), sto se uvijek odnosi na aktualnu depresivnu epizodu 3. VRACANjE BOLESTI (RECIDIV) je ponovno pojavljivanje depresivnih simptoma tokom remisije, prije nego sto je doslo do oporavka i zavrsetka aktualne depresivne epizode 4. PONOVLjENA POJAVA BOLESTI je pojava nove depresivne epizode do koje dolazi nakon oporavka, uz pretpostavku da su bili ispunjeni kriteriji za unipolarnu depresiju. Na isti nacin se mogu podijeli i terapijske intervencije u: 1. akutnu terapiju (ublazavanje simptoma tokom depresivne epizode) 2. odrzavajucu terapiju (tokom i nakon remisije kako bi se sprijecilo vracanja bolesti) 3. profilakticku terapiju (sprecavanje ponovne pojave bolesti i nakon depresivnih epizoda). Trajanje ciklusa (depresivna epizoda i faza bez depresije) bilo je za periodicne unipolarne poremecaje u prosjeku (medijan) 4,5 do 5 godina, a za bipolarne oblike 2 do 3 godine. Oko 10 – 20 % poremecaja prelazi u hornicni oblik. Rizik samoubojstva je 15%. Nepovoljni prognosticki faktori: rana odrasla dob, zenski spol, ranije depresivne epizode. KOMORBIDITET – depresije cesto prate druge bolesti: fobije, drustvene tjeskobe, panicni poremecaj, opci anksiozni poremecaj, PTSP, pormecaj hranjenja, ovisnost o drogama, poremecaj spavanja, seksualni poremecaj, somatoformni, psihofizioloski, shizofreni poremecaj, propadanje mozgovne mase te razliciti poremecaji licnosti. U americkom epidemioloskom ispitivanju nadjena je uz depresije (depresivne epizode i distimije) u 77% slucajeva barem jos jedna dijagnoza, najcesce su to: anksiozni poremecaji, zatim ovisnost o nekim tvarima te somatoformni poremecaji. 60-80% ispitanika su rekli da su depresije nastale poslije 'tog' poremecaja. Poznati klinicki intervjui su: SKID (Standardizirani klinicki intervju za DSM-IV), Dijagnosticki intervju i dijagonosticka lista oznacavanja. Procjenjivanje od strane drugih: Hamiltonova ljestvica depresije, a samoprocjena: Beckov inventar depresije. Za planiranje psihoterapije depresije i pristup pojave bolesti određene osobe važna je analiza problema usmjerena na hipteze postavljene izvan same dijagnoze depresivnog sindroma: analiza aktualnog ponasanja i toka djelovanja, analiza svakodnevnih problematicnih situacija, analiza motivacije, analiza dosadasnjih pokusaja upravljanja vlastitim zivotom i analiza okolinskih uvjeta (obitelj, partner...).

*Teorije poremecaja i modeli koji ih tumace* 1. zivotna događanja (promjene) i utjecajni drustveni faktori Faktori koji povecavaju ranjivost i pogoduju nastanku depresije: zenski spol, pomanjkanje intimnog emocionalnog pozitivnog i podupiruceg odnosa, postojanje veceg broja manje djece u kucanstvu, pomanjkanje resursa i vjestina, gubitak majke u ranom djetinjstvu, nezaposlenost, smanjeno samopostovanje. Ali i ¼ depresivnih bolesnika razvija klinicku depresiju kojoj nije prethodio neki zivotni događaj. 2. aspekti licnosti Interpersonalna ovisnost (snazna potreba za razumijevanjem, emocionalnom potporom i pomoci drugih, kao i trazenje bliskih veza i intimnosti), perfekcionizam, introverzija i emocionalna nestabilnost (neuroticizam), uz nedostatak socijalnih vjestina i kognitivni parametar (atribucijski stil). 3. pomanjkanje pozitivnih potkrepljenja i negativne interakcije Depresivne osobe cesto se nalaze u okolnostima gasenja, tj. bez potkrepljenja. Depresivno ponasanje koje se ponavlja djeluje odbojno i potice socijalne partnere na povlacenje i izbjegavanje. Tako depresivne osobe same pridonose samnjenju kolicine pozitivnih potkrepljenja. U nedostatku alternativnih interakcijskih oblika ponasanja, depresivna osoba najcesce se i dalje ponasa na svoj uobicajeni nacin, sto znaci depresivno i zaleci se, sto samo pogorsava uvjete i cini razumljivom cesto primjecenu hostilnost u drustvenim odnosima depresivnih osoba. 4. pomanjkanje kontrole i naucena bespomocnost Pomanjkanje kontrole definirano je kao neovisnost o vlastitom ponasanju i okolinskim uvjetima, a dovodi do pasivnosti i apatije, te osjecaja bespomocnosti. Ali odlucujucu vaznost ima subjektivno – kognitivina varijabla ocekivanja vlastite bespomocnosti, cak i kada u objektivno novoj situaciji postoji mogucnost kontrole. Steceno (nauceno) iskustvo generalizira se i na druge, nove, buduce situacije. Dozivljaj neuspjeha dovodi do toga da osobe traze uzrok svoje bespomocnosti (kauzalno atribuiranje) pa neuspjesi obicno budu obradjeni internalno, stabilno i globalno, te se neuspjeh ocekuje i u buducnosti i dodatno se pogorsava i ucvrscuje depresivno stanje. 5. nefunkcionalne kognitivne sheme (temelj depresije) Ovaj pristup tumacenju pretpostavlja da se u temelju depresije nalazi kognitivni poremecaj (nefunkcionalne kognitivne sheme), koji je posljedica ranijih opterecenja, nepovoljnih iskustava i procesa ucenja. Tipicna kognitivna iskrivljavanja i nefunkcionalne kognicije su: samovoljno zakljucivanje, selektivno apstrahiranje, povezivanje svega sa samim sobom, pretjerana generalizacija, pretjerano uvelicavanje negativnih dozivljaja i iskustava, pretjerano umanjivanje pozitivnih, uspjesnih iskustava, moralisticko-apsolutisticko misljenje i netacno oznacavanje. Formalno gledajuci radi se o prisilnim, automatskim i uvjeravajucim kognitivnim procesima. Te sheme nastaju kroz opterecujuca iskustva u procesu socijalizacije, u povodu stresnih ili traumticnih dozivljaja ili nakupljanjem subtraumatskih, negativnih iskustava. Nastankom depresivne sheme stvara se CIRKULARNI model povratne sprege, zbog cega dolazi do ucvrscivanja, produbljivanja i odrzavanja depresije i s njom uzrocno povezanih kognitivnih procesa. Nefunkcionalne temeljne pretpostavke, rigidne sheme i negativni kognitivni stil s jedne strane, a s druge strane događaji (vanjski i unutarnji poticaji) utjecu na AUTOMATSKE MISLI (opcenite, iskrivljene, nelogicne) izazivajuci tako depresiju (emocionalni, tjelesni, motoricki i motivacijski simptomi). 6. genetski faktori Na temelju longitudinalih ispitivanja blizanaca procijenjeno je da utjecaj genetskih faktora u razvoju depresije iznosi 41%, a utjecaj licnih okolinskih uvjeta 46%. To znaci da je podlozenost za depresije stabilna i vjerovatno genetski određena, pri cemu okolni uvjeti igraju doduse vaznu, ali prolaznu ili vremenski ogranicenu ulogu. Nema slaganja o tome kako se moguca genetska osnova depresivnih poremecaja prenosi. Danas se nasljeđivanje tumaci poligenetskim modelima praga, prema kojima je podlozenost određena nasljeđenim i okolnim faktorima.

nedostataka i resursa. narusena neurotransmisija a) katekolaminska hipoteza b) serotoninska hipoteza c) noradrenergicko-kolinergicka neravnoteza 8. kooperativni ali i direktni. b) psihometrija. provjera odabira ciljeva i postupaka njihova postizanja s obzirom na ostvarene ciljeve. .. c) analiza problema i ponasanja: horizontalna i vertikalna analiza ponasanja. licni uvjeti. Kombiniranjem farmakoterapije s nekom od psihoterapija daje dugorocne dobre ucinke. diferencijalna dijagnoza: primjena klinickog intervjua (SKID) ili dijagnostickih ljestvica oznacavanja. kao i kombinirani tretman. C paznja usmjerena na sebe. Kratkorocni uspjesi (usporedba prije – poslije) podjednaki su onima koji se postizu farmakoterapijom ili kombiniranjem farmakoterapije s psihoterapijom. odabir ciljeva. Zajednicka svojstva psihoterapija: aktivni terapeuti. visefaktorska tumacenja A uvjeti koji prethode poremecaju B prekid automatskog dozivljavanja i ponasanja. rizicni faktori. pokazala jeftinijom. spavanje i cirkadijurni ritam Tokom spavanja kod depresivnih osoba je uocljiv smanjeni udio dubokog sna (delta-valovi) i skracena latencija REM faza sa produzenom prvom REM-fazom. procjena od strane drugih pomocu Hamiltonove ljestive depresije. dispozicije. cak bolje od monoterapija. *Dijagnosticiranje i psihoterapijske indikacije* Kao minimalni standard za dijagnosticiranje i dokumentiranje depresivnih poremecaja vrijedi: a) dijagnoza. Aktivacija procesa pamecenja. procjena tezine poremecaja: samoprocjene pomocu Beckova inventara depresije. razumljiv model terapije i transperentnost intervencija. a u vecini slucajeva bile su uspjesnije od farmakoterapije. a psihoterapija se. dugotrajno bavljenje sobom D emocije koje koce djelovanje. zatim postepen ali u faze podijeljen postupak. 10. neuroendokrinoloske smetnje a) os hipotalamus-hipofiza-kora nadbubreznih zlijezda (HHN) b) os hipotalamus-hipofiza-stitnjaca (HHŠ) 9.. utvrđivanje kljucnih problema.7. posebno KBT. d) evaluacija. manji broj ugodnih dozivljaja E intenziviranje disforicnog raspolozenja F pretvaranje svih simptoma u DEPRESIJU G ranjivost. provjera kvalitete: primjena BECKA i HAMILTONA i na pocetku i na kraju tretmana. Utvrđeno je i povecano ustrajanje u lijecenju (manji broj osoba ga prekida). hronicni stres. Kod dugorocnih procjena (1 – 2 godine) psihoterapije su se pokazale ucinkovitima. osim toga. Između ispitivanih psihoterapija gotovo da i nema razlike.

Vecina tih teskoca su prolazne naravi i pojavljuju se na pocetku i u fazi povecanja doze. poremecaj uriniranja. primjeniti olaksavajucu i podupirucu farmakolosku terapiju. 4. koji ce uz lijekove ukljuciti i psihoterapiju. koje ne reagiraju na druge tretmane. dok su fizikalni. *Lijecenje depresivnih poremecaja* Glavna. Kada se radi o izuzetno teskim depresijama. koje osim toga ispunjavaju i kriterije za somatski sindrom. ostecenja jetre. Dugotrajnim uzimanjem lijekova smanjuje se opasnost od ponovnog obolijevanja. takav se kombinirani tretman depresivnih poremecaja pokazao djelotvornijim. Farmakoloski nacini lijecenja Na temelju rezultata brojnih znastvenih istrazivanja smatra se da je utvrđena ucinkovitost triciklickih antidepresiva. 1. 2. Negativne popratne pojave depresivnih lijekova su: suha usta. U kasnijem toku bolesti treba primjeniti kombinirani tretman. primjena psihoterapije uopce ne dolazi u obzir.Elementi jedne djelotvotne TERAPIJE depresije: * na prvo mjesto dolazi utvrđivanje bolesti * oblikovanje plana i strukture tretmana * određivanje konkretnih ciljeva * usmjerenost na vjestine * stupnjevit postupak * primjena onog o cemu se tokom terapije ragovaralo na okruženja izvan terapije * aktivni. Elektrokonvulzivna terapija Kod vrlo teskih depresija. nije rizican. 3. ''direktivni'' terapeuti. Uskracivanje sna (terapija budnoscu kao dopunski postupak) Djelotvornost je neposredno nakon primjene postupka 60%. 5. tahikardije. Dugorocno gledano. poremecaji prilagodbe. kozne alergije. te povecani ucinci alkohola. a cesto i dovoljna intervencija kombinacija farmakoloske i psihoterapije (bilo da su primjenjene samostalno ili zajedno). PSIHOLOSKI TRETMANI I) K B T II) I P T (interpersonalna terapija) . Na temelju nalaza znanstvenih istrazivanja i klinickih iskustava moze se o zbrinjavanju depresivnih bolesnika zakljuciti: kod laksih i umjerenih unipolarnih depresija nije potreban psihijatrijski niti farmakoloski tretman. MAO-inhibitora i (novijih) selektivnih lijekova koji koce apsorpciju serotonina. promjene REM faza spavanja. Terapija svjetlom Redovnim izlaganjem svjetlu (od 2500 do 10000 luksa) mogu se lijeciti ponajprije sezonske i mjesecne depresije (tj. poremecaj krvnog pritiska. psihosocijalni i internisticki tretmani dopunske intervencije ili intervencije za koje postoje vrlo usko postavljene indikacije. predmenstrualni distimicni poremecaj).

a. ako bolesnik o tome sam ne zapocne govoriti.) 5. oblik interakcije koji se sastoji od usmjerenih. Terapeut upotrebljava otvorena pitanja kako bi bolesniku pokazao nesuglasja i nekonzistentnost u njegovim zaključcima. Kada primjeti da ga bolesnik nije dobro shvatio. a koje ce biti ostavljene za kasnije. Ponasanje terapeuta u razgovoru u kojem se određuju dnevni red je aktivno. faza: socijalna kompetentnost (igranje uloga. stjecanje novih vjestina i mehanizama suocavanja 5. uklanjanje katasrofiziranja. terapeut koristi tzv. stajalista i spoznaja. razotkriva ili 'tjera u kut'. navođenje argumenata za i protiv. izmijenjene atribucije (alternativna tumacenja). Radeci na kognitivnim obrascima. Koriste se kratka. otvorenih piranja kojima se bolesnika potice da govori o proturjecnostima i iskustvima koja su suprotna njegovim uvjerenjima. potkrepljujuce aktivnosti. kao i da te proturjecnosti prepozna i prihvati. Terapeut zadaje zadace i trazi povratne informacije o posljednjem terapijskom susretu ili satu. ispitati i provjeriti moguce alternative. Temeljna zamisao KBT jest povezanost raspolozenja (osjecaja).. te da se za buduce ispitivanje uvjezbaju i pripreme. pronaci licno vazne. ali ne i dominantno. Elementi bihevior terapije Ciljevi koji se nastoje postici pomocu ovih elemenata su: 1. prekidanje stalnog razmisljanja i misli koji se vrte ukrug. o povecanju ili ponovnom uvođenju pozitivnih iskustava i aktivnosti. prepoznati individualne (kognitivne) blokade. njezino okretanje i uvođenje konstruktivnog razvoja. pojasnjavanje povezanosti negativnih misli. Terapeut postavljanjem pitanja nastoji odrediti alternativne nacine rjesavanja problema.. Terapeut zajedno s bolesnikom izrađuje popis prioriteta. strukturiranje vremena pomocu određenih radnji i aktivnosti 3. opterecujucih dozivljaja. koja se odnose na neposredne izjave bolesnika i pomazu da dođu do novih uvida. U okretanju spirale koja vodi u depresiju potrebno je pomocu KBR na kognitivinkoj razini i u ponasanju postici promjene koje vode iz disforicnog raspolozenja.I) kognitivno – bihevioralna terapija Radi se o strukturiranom. osjecaja i ponasanja. Terapeut imenuje jedan ili dva kljucna problema bolesnika i trazi od njega povratnu informaciju o tome je li ih dobro shvatio. Time se bolesnike navodi da sami razmisljaju o alternativnim stajalistima i nacinima rjesavanja. konkretnom. 'sokratovski stil pitanja'. . o smanjenju prekomjernih kolicine negativnih. a da ga pri tome ne obezvrjeđuje. Treba izbjegavati pitanja ciji je moguci odgovor 'da' ili 'ne'. odvlacenje paznje na druge sadrzaje 4. razbijanje zacaranog kruga 2. precizna pitanja. terapeut oblikuje svoja pitanja na neki drugi nacin. faza: primjena terapijskog modela 3. kratkorocne i dugorocne posljedice stavova. pri cemu se odlucuje o kojim ce se sadrzajima razgovarati tokom ovog susreta. testiranje realiteta. Faze tretmana: 1. Cilj i zadaca KBT je zaustavljanje depresivne spirale. faza: imenovanje kljucnih problema i stvaranje terapijskog odnosa 2. faza: poticanje aktiviteta 4. Saradnjom između bolesnika i terapeuta nastoje se identificirati problemi. Pitanja ne smiju udaljavati razgovor s upravo obrađivanog problema. faza: kognitivne tehnike (zahvacanje negativnih misli i stavova. s druge. s jedne strane. igranjem uloga i poticanjem aktiviteta dobivaju se informacije za kognitivne intervencije a) poticanje aktiviteta. specificnom i na problem orijentiranom psiholoskom postupku za depresivne poremecaje. Kod poticanja aktiviteta radi se. oktriti. misljenja i djelovanja.

podrazajima siromasnu situaciju. neucinkovite vjestine suocavanja te ovisnicko ponasanje. a ciljevi su: poticanje povjerenja i otvorenosti. prevladavanja psihickih smetnji i prevenciji pretvaranja poremecaja u hronican oblik ili recidiv. etiketiranje. TO se radi igranjem uloga i uvjezbavanjem ponasanja. Predlozen je veliki broj kognitivnih tehnika kojima bi se moglo djelovati na utvrđene automatske misli i sadrzaje. Grupna terapija se najvise upotrebljavala prilikom stacioniranog psihoterapijskog lijecenja afektivnih bolesnika. eksperimentiranje. preuranjeno zakljucivanje. povratna pitanja (trazenje informacija).. poztivne aktivnosti. Za depresivne adolescente preporucuje se grupni tretman. jer im je mnogo vaznije njihovo misljenje nego misljenje odraslog terapeuta.b) povecanje socijalne kompetencije Socijalni kontakti su minimalni. koja dovodi do zasicenja preostalih potkrepljivaca i dodatnog pogorsanja zivotnog polozaja. pridonijeli smo poboljsanju njihove kvalitete zivljenja. u kojem je uloga terapeuta vise uloga voditelja kursa. razgovor o konfliktima. drzanje tijela) 4. Odlucujuci je sokratovski stil interakcije. komunikacija i na kraju postizanje uspjeha. Kognitivne metode Kod depresivnih osoba dolazi u određenim podrucjima zivota do razlicitih iskrivljenja u misljenju. c) poboljsanje komunikacije među partnerima * pravila interakcije i komunikacije među partnerima. reatribuiranje. zamjena uloga. ucenje vjestina i nacina suocavanja. Kod adolescenata: pesimizam. potkrepljivanja pozitivnih nacina ponasanja sagovornika. opazanje i protokoliranje automatskih misli u podrucju relevantnih i sredisnjih problema. pronalazenje alternativa. izjave o pozeljnom. spremnost na saradnju. drustveno ponasanje je zakoceno i reducirano. a kasnije i na temeljna uvjerenja i vjerovanja. imenovanje prednosti i nedostataka itd. Pri tome bi bolesnici trebali postepeno nauciti sami na sebi primijeniti tehnike koje u pocetku koristio terapeut. Ova vrsta kursa se pokazala vrlo dobrom. orijentiran na uvjezbavanje. aktivno slusanje. kognitivno preimenovanje. mladezi se opcenito sviđa razgovor o buducnosti. bliskog trenera i usluznog prijatelja. neverbalne komponente 3. pretjerivanje. slaba postignuca. za razliku od farmakolske (koja je dala negativne rezultate). opsutanje. strukutriran. ali s vrsnjacima u grupi. reducirano samopostovanje. otpor prema pozitivnom. sadrzajne komponente (tvrdnje u prvom licu nasuprot neodređenim tvrdnjama. Prvi korak u obradi kognitivnih procesa je otkrivanje. razgovor o osjecanjima sagovornika. jer adolescente je vrlo lako zainteresirati za ovaj oblik terapije i vrlo mali broj odustaje prije kraja. Prilikom neposrednog opazanja ponasanja bolesnika treba se pridrzavati ovih kriterija: 1. te bolje je prekinuti interakciju nego dopustiti da dođe do sukoba. precjenjivanje i podcjenjivanje. poticanje uvida. dekatastrofiziranje. provjera kriterija. Uce se socijalne vjestine. tehnika 'što-ako'. . motoricko ponasaje (geste. interakcijske sastavnice (slusanje razumijevanje) 5.. negativna slika vlastitog tijela. slozene nasuprot jednostavnim recenicama). verbalne komponente 2. dinamikna. traženje i postizanje kompromisa. ZATO se radi na izgradnji i povecanju socijalne sigurnosti. odnosno rjesavanja problema. parafraziranje. Ako se pomocu intervencije uspije prosiriti djelokrug zivota starijih osoba. a bitne metode za promjenu kognitivnih obrazaca su: propitivanje i testiranje realiteta. usmjeren na razumijevanje i savladavanje problema. povlacenje. kritika bez predbacivanja (navođenje smetnji). izazvanih njihovom bolescu i onime sto su tokom zivota naucili (misljenje sve ili nista. uzimas događaje i stvari osobno). Mijenjanje kognitivnih obrazaca je spor proces. Suzeni zivotni prostor pretvara se u jednolicnu. emocionalno dokazivanje. pretjerana generalizacija. Grupe u kojima se provodi K-B terapija mogu biti vođene poput otvorenih grupa. tj. duhovni filter. Postupak je konkretan.

Koncipirana u okviru medicinskog modela IPT se moze primjenjivati sa ili bez istovremenog uzimanja lijekova. alu dobro obrazovanu skupinu terapeuta i jos nije postala dijelom klinicke rutine. Pocetni susreti s ciljem stjecanja kontrole nad simptomima: socavanje s bolescu (npr. Pojam depresije na koji se oslanja IPT postulira tri za nastanak depresije odgovorna procesa: nastanak simptoma. depresijom. bez pokusaja izazivanja nekih dubokih promjena u strukturi licnosti. uvijek događaju u psihosocijalnom i interpersonalnom kontekstu. promjena koju pacijent zeli u odnosu itd) i identifikacija problemnih podrucja. Terapijski proces obuhvaca između 12 do 20 sedmica terapijskih susreta. informiranje bolesnika o depresiji i mogucnostima lijecenja. Izravan razgovor o kraju tretmana. Zavrsni susreti: proces rastajanja. Opci cilj tretmana jest postici uspjesno ispunjavanje socijalnih uloga i prilagodba na problematicne međuljudske interakcije. djeluje potpuno beznadno. koje su povezane s depresijom (eksploracija problema. koji ukljucuju pocetnu fazu (1 do 3 susreta). beznađe i poziv u pomoc cesti su motivi samoubojstva): bolesnik ne odbacuje suicidalne zamisli ili pokusaj ubojstva. uspostavljanjem povezanosti između bolesti i interpersonalnog kontkesta pomocu ispitivanja (vrste odnosa. izgradnja novih obrazaca ponasanja). Sredisnja faza terapije je usmjerena na tretman aktualnih interpersonalnih teskoca. bolesniku se namecu misli o samoubojstvu. jer se polazi od stajalista da se depresije.. Prognosticki nepovoljni uvjeti za primjenu psihoterapije: *depresija koja traje niz godina s brojnim recidivima * brojni raniji pokusaji lijecenja * snazni orijentacija i favoriziranje psihoterapijske terapije * pomanjkanje spremnosti za saradnju * veliki nedostaci u repertoaru ponasanja i kognitivnim resursima * vrlo teske depresije * nikakve ili minimalne promjene (smanjivanje simptoma) tokom prve tri sedmice tretmana (tj. srednju fazu (4 do 13 susreta) i zavrsnu fazu (14 do 16 susreta).II) interpersonalna terapija Koncepcija IPT je bez teorije.. 8 terap susreta) . u tu svrhu koristene terapijske strategije sluze ponajprije rasterecivanju i psihoedukaciji bolesnika. priznavanje cinjenice da je taj kraj vrijeme zalosti. utvrđivanje ocekivanja i percepcija. bolesniku treba osvjestiti njegove autonomne sposobnosti i znanja. Cilj IPT je ublazavanje depresivnih simptoma i poboljsanje međuljudskih odnosa. nepsihoticne depresije U pocetnoj fazi radi se o prevladavanju simptoma. socijalne i interpersonalne odnose i faktore licnosti.. pa cak ni nakon iscrpnog razgovora. utvrđivanje simptoma. socijalno je izoliran. U zavrsnoj fazi terapije otvoreno se razgovara o kraju tretmana kao o procesu tugovanja i rastajanja. Pokazatelji akutne suicidalnosti (oslobađanje. bez obzira na biolosku ranjivost ili osobine licnosti.). utoliko sto se ne postavljaju pretpostavke o uzrocima depresije. analiza mogucih alternativa djelovanja i rjesavanja. Glavna obiljezja interpersonalne terapije: * kratkotrajna ambulantna terapija (12-20 susreta) * sedmicni individualni susreti u trajanju od 50 minuta * rad na sada i ovdje * specifikacija postupaka u terapijskom prirucniku * potvrđena djelotvornost za unipolarne. Interpersonalna psihoterapija je jos uvijek ogranicena na malu.. Kod bipolarnih poremecaja treba se na prvom mjestu usmjeriti na zivotni i socijalni ritam bolesnika kako bi se moglo preventivno i terapijski brzo djelovati.

I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između efekata droge koji se pojavljuju odmah nakon uzimanja droge (intoksikacija). iritabilnost i bijes te anksioznost. Stimulansi i halucinogeni mogu dovesti do fizioloških promjena povezanih s povišenim uzbuđenjem. Povezanost životnih stresora i ukupnog nivoa prilagodbe su prikazani na ostalim osama. Dugoročne medicinske komplikacije: trovanje i predoziranje. nelagoda koja prati konzumiranje opijata. učestalost uzimanja droge. aritmije ili dehidracija)i fizički problemi povezani sa sniženim uzbuđenjem (npr. Kod konzumiranja svih uličnih droga postoji rizik smrti od namjernog ili slučajnog predoziranja ili trovanja uzrokovanog nečistodama u drogama.ZLOUPOTREBA DROGE Da bismo razumjeli izvanrednu složenost definisanja i klasifikacije problema povezanih sa drogom. do kojih dolazi zbog upotrebe igala koje nisu sterilne. koji moze uključivati fiziološke promjene koje prate pojave tolerancije i povlačenja. Dok se zloupotreba droge odnosi na uzimanje droge koje vodi do osobne ozljede. te efekata koji dovode do određenih tipova simptoma (npr. problemi sa spavanjem i sa apetitom koji prate konzumiranje stimulansa i napadaji koji prate konzumiranje sedativa. vrijeme. široko korišteni halucinogeni su uključivali LSD i MDMA. delirijum. Povlačenje: mučnina. 1990-tih. onih povezanih s povlačenjem. Postoji širok izbor medicinskih komplikacije povezanih s zloupotrebom opojnih droga i to u rasponu od ozljeda u stanju intoksikacije. afektivno stanje (pozitivno ili negativno) i vjerovanja koja osoba ima o sposobnosti da kontroliše uzimanje droge. pa do infekcija. anksioznost. dužina uzimanja droge. problemi sa spavanjem i apetitom te seksualna disfunkcija. Pratedi simptomi intoksikacije: iscrpljenost. Svaka droga dovodi do karakteristične intoksikacije i sindroma povlačenja. posebno halucinogeni. U nekim situacijama dovode do velikih nevolja. kao što su tahikardija i promjene krvnog pritiska. uključujudi hepatitis i HIV te oštedenja jetre i bubrega. uključujudi HIV i hepatitis. *Klinička slika zloupotrebe droge* Ponašanje Ponašanje vezano za uzimanje droge: godina početka uzimanja. ovisnost o drogama se odnosi na one situacije u kojima postoji kompulzivni obrazac konzumiranja droge. psihoza). dehidracija. Kratki flešbekovi ili trajna psihotična stanja koja uključuju halucinacije i perceptivne distorzije se mogu pojaviti kao pratedi simptomi intoksikacije. one koje slijede trovanja. one koje prate razvoj ovisnosti i medicinskih komplikacija koje proizlaze iz zloupotrebe droga. Fiziološki efekti Intoksikacija: fizički problemi povezani sa povišenim uzbuđenjem( npr. lokacije. Halucinacije i perceptivne distorzije koje se dešavaju tokom intoksikacije nisu uvijek ugodne. infekcije. a na osnovu slijedeca tri parametra: * ponašajni obrazac zloupotrebe droge * posljedice droge kad je konzumirana ili kad je nedostupna i * vrsta droge koja je konzumirana. I u ICD-10 i u DSM-IV napravljena je razlika između ovisnosti o drogama i zloupotrebe droge. Fiziološke karakteristike zloupotrebe opojnih droga mogu se grupisati na one povezane s intoksikacijom. Neke vrste droge. dovode do abnormalnosti tokom intoksikacije i povlačenja. u DSM-IV i ICD-10 problemi povezani sa drogama su klasificirani na Osu 1. povradanje. nazalno ili intravenozno). bolovi u mišidima. i uglavnom su doživljeni kao neugodni. stupor). načini uzimanja droge (oralno. fiziološko stanje. do oštedenja jetre i bubrega zbog konzumiranja toksičnih tvari. efekata koji se pojavljuju kada je droga nedostupna nakon što je organizam naviknut na nju (povlačenje). Simptomi koji prate intoksikaciju i period povlačenja: depresivno raspoloženje. . Kontekst ponašanja vezanog za uzimanje droge: prisutni ljudi. količina konzumiranih supstanci i promjene u obrascu ponašanja tokom vremena. raspon konzumiranih supstanci. Za vrijeme intoksikacije: strah i anksioznost povezani sa neočekivanim efektima droge (uglavnom halucinogenima).

2. (Zloupotreba droge se događa u komorbiditetu sa psihološkim problemima kao što su poremedaji ponašanja. Farmakološke teorije su dovele do uključivanja detoksikacije u programe odvikavanja za mlade koji su razvili ovisnost o drogi. te dostupnost droge. Ovaj porast doze dovodi do psihološke ovisnosti i povezanih fenomena neugodnih i opasnih simptoma povlačenja kada je uzimanje droge naglo prekinuto. traženje podražaja i nizak nivo izbjegavanja ozljeda u adolescenciji. Pokušaj da se izbjegnu ovi simptomi povlačenja dovodi do daljnjeg uzimanja droge.konflikt između adolescenta i roditelja . I na kraju. hiperaktivnost.konflikt sa zdravstvenim sistemom. Teorije intrapsihičkog deficita Mnoge hipoteze govore o zloupotrebi droge u terminima specifičnih intrapsihičkih ranjivosti i deficita. ovisnosti i pojavi povlačenja. poremedaji raspoloženja. Šesto. Kognicija Smanjeno kognitivno funkcionisanje i nisko akademsko postignude. Peto.) *Etiološke teorije* Mnoga objašnjenja zloupotrebe droge se mogu svrstati u 7 kategorija: Prvo.one koje podvlače akademski neuspjeh. ovisnosti i povlačenja. stila roditeljstva i obiteljski obrazac ponašanja u etiologiji i održavanju zloupotrebe droge. Farmakološke teorije su izvijestile o razvoju metadonskih programa. psihološkoj i socijalnoj razini u etiologiji zloupotrebe droge. i na ulogu psiholoških mehanizama u razvijanju tolerancije. U ovim programima se mladima koji su razvili ovisnost o opijatima prepisuje dnevna doza metadona. Simptomi koji prate intoksikaciju: kratki fleš-bekovi i produžena psihotična stanja (sa halucinogenima i nekim stimulansima).socijalna izolacija . Drugo. norme susjedstva vezane za upotrebu i zloupotrebu droge. Trede. anksiozni poremedaji. šizofrenija i bulimija. teorije obiteljskih sistema koje ističu važnost roditeljskog ponašanja vezanog za drogu.Percepcija Za vrijeme intoksikacije: halucinacije (sa halucinogenima i nekim stimulansima). na karakteristike temperamenta koje su strogo genetski determinisane. teorije višestrukog rizika ističu važnost uloge faktora na biološkoj. težak temperament u ranom djetinjstvu. biološke teorije zloupotrebe droge koje se fokusiraju na specifične genetske predispozicije. teškode sa učenjem. 1. Četvrto. važnije su one koje ističu važnost stresa i procesa suočavanja. su dosljedno povezani sa zloupotrebom droge Tolerancija i ovisnost: Farmakološke teorije raspravljaju o uobičajenom uzimanju droge. predstavlja glavni dio socijalnih teorija zloupotreba droge. kao zamjena za ulične opijate.konflikt sa maloljetničkim pravosudnim sistemom . Kao podrška ovim hipotezama. Interpersonalna prilagodba .konflikt između adolescenta i nastavnika . uloga društvenih faktora kao što su socijalni nedostatak. Kod tolerancije je potrebno postepeno povedanje količine droge kako bi se dogodila intoksikacija.uključivanje u društvo vršnjaka koji konzumiraju drogu . i one koje se bave nedostatkom autonomije u procesu formiranja identiteta. teorije promjene nude objašnjenja o tome kako dolazi do oporavka ili recidiva u uzimanju droge. Međutim. Bioloske Hipoteze temperamenta: Prema hipotezama temperamenta mladi koji razviju probleme sa drogom i alkoholom to čine zbog određenih karakteristika temperamenta. kognitivno-bihevioralne teorije koje podvlače važnost određenih procesa učenja u genezi problema povezanih s drogom. teorije intrapsihičkog deficita koje ističu važnost osobne ranjivosti u razvoju obrazaca ponašanja povezanih sa uzimanjem droge. toleranciji. koji su dijelom biološki uvjetovani i koji ih predisponiraju da razviju tu vrstu problema. .

4. Prema ovom stajalištu. loše roditeljske vještine ili široku dezorganiziranost unutar obitelji u etiologiji i održavanju zloupotrebe droga. manje štetne strategije suočavanja. te niskog samopoštovanja. intervencije se baziraju na razješavanju pitanja ili proradi negativnih emocija koje podupiru konzumiranje droge. Teorije obiteljskih sistema Teorije obiteljskih sistema naglašavaju zloupotrebu droga od strane roditelja. nezadovoljene potrebe za pripadanjem. a potom redovnom korištenju droga. zbog toga što su u prošlosti ovi znakovi. i prisustvo prijetnje koja se javlja usljed tanzicijskih životnih događaja kao što je napuštanje doma. određeni uvjetovani podražaji ili znakovi iz okoline izazivaju simptome susprezanja i želju za drogom (uvjetovani odgovor). veda je vjerojatnoda da de dodi do zloupotrebe droge gdje su neki ili svi od tih faktora prisutni u vezi s drugim faktorima rizika. Unutar takvih neorganiziranih obitelji upotreba droge može imati organizirajudu funkciju. kako bi regulisali negativne afekte. su teškode sa učenjem. Druga varijacija hipoteze instrapsihičkog deficita je da su. nedostatak dosljednog roditeljkog nadzora i nedostatak dosljednih posljedica za kršenje pravila vode u početku eksperimentiranju sa drogama. Postoji također malo dokaza da određene poteškode u učenju ili potraga za odraslim identitetom neizbježno vode do zloupotrebe droge. međuroditeljske konflikte. U skladu sa ovim tvrdnjama. Programi tretmana koji počivaju na ovoj formulaciji uključuju početnu detoksikaciju. negativnim potkrepljennjem kada droge sprečavaju simptome susprezanja. Zloupotreba droga od strane roditelja: Za obitelji gdje roditelji zloupotrebljavaju droge.Stres i suočavanje kroz samopomod (samoliječenje) Npr. Erikson smatra da je uključivanje u subkulturu tinejdžera koji koriste drogu jedan od širokog izbora životnih stilova koji se istražuju u potrazi za vlastitim identitetom. uloga i rutina. Međutim. grubog razvoj superega. djeca koja imaju teškode u školi ne razvijaju težnje za postizanjem akademskih uspjeha. Roditeljski stil: Teorije koje objašnjavaju zloupotrebu droga u terminima roditeljskog stila smatraju da nedostatak jasnih pravila koji sprečavaju korištenje droga. tretman se može bazirati na pomaganju mladima da razviju druge. Alternativno. Još jedan intrapsihički deficit koji je predložen kao predisponirajudi za mlade da počnu zloupotrebljavati drogu. U skladu sa hipotezom. Teorije operantnog uvjetovanja: Solomon smatra da se zloupotreba droge u početku održava pozitivnim potkrepljkenjem koje je u vezi sa pozitivnim učincima droga na raspoloženje i kasnije u slučaju pojave ovisnosti. psihoanalitički teoretičari smatraju da nizak nivo brige i visok nivo kriticizma od strane roditelja u razdoblju ranog djetinjstva može dovesti do nesigurne privrženosti. pravila. empirijske studije pokazuju da vedi broj takve djece također zloupotrebljava droge u odnosu na porodice u kojima roditelji ne zloupotrebljavaju droge. droge su konzumirane da se izbjegnu negativna afektivna stanja koja proizilaze iz štetnih formativnih iskustava. hijerarhije. kao što je Eriksonova. granica. tako da droge gube mod negativnog potkrepljivača. konflikte roditelj-dijete. . Borba za autonomiju Nedostatak stabilnog identiteta u adolescenciji je normalni intrapsihički deficit.. istraživanje posljedica i opasnosti od kontinuirane upotrebe droga koje smanjuje njihovu mod pozitivnog potkrepljivača i određenje pozitivnog potkrepljenja za alternativne oblike ponašanja u odnosu na ona koja prate zloupotrebu droga. Bihevioralne teorije Bihevioralne teorije se fokusiraju na ulogu procesa operantnog i klasičnog uvjetovanja na održavanje zloupotrebe droge. Obiteljska dezorganiziranost: Neke teorije su raspravile pitanje da adolescentna zloupotreba droga nastaje kao dio šireg obrasca obiteljske deorganiziranosti koja uključuje roditeljske psihološke probleme. nedostatak emocionalne kohezije. poput roditeljske zloupotrebe droga ili devijantne grupe vršnjaka. koji se vode kao bezuvjetni podražaji. kod mladih koji su doživjeli seksualno zlostavljanje ili izlaganje nekim drugim traumatskim događajima droge konzumirane da bi se farmakološki potisnule intruzivne misli i afekti povezani sa traumom. bili na neki način u vezi sa simptomima susprezanja. prema nekim teorijama životnog razvoja. Teorije klasičnog uvjetovanja: Wilker je. nedostatak jasne komunikacije. ponudio objašnjenje za relaps poslije detoksikacije kod ljudi koji su razvili toleranciju i ovisnost. te se okredu zloupotrebi droge kao alternativnom načinu života. koristedi okvir teorije klasičnog uvjetovanja. Prema ovom gledištu. 3. te sticanjem autonomije od roditelja.

s tim da su oni više na hijerarhiji podložniji promjeni od onih koji su niže. Permisivno roditeljstvo. faktori unutar vršnjačke grupe. Jedna od implikacija jeste da medijske kampanje koje mogu modificirati norme vezane uz uzimanje droga mogu biti i učinkovite u smanjenju zloupotrebe droga. Nedostatak intelektualne stimulacije. Interpersonalni konflikti. medijske kampanje sa težnjom smanjenja zloupotrebe droga dale su dvosmislene rezultate. Težak temperament. Stresni događaji u ranoj dobi: Gubici. Ti faktori su: Situacijski faktori. Maladaptivne kognicije. Ovih pet faktora je hijerarhijski organizirano. 2. *Predisponirajudi rizični faktori*(Lični i okolinski faktori mogu predisponirati mlade za razvoj zloupotrebe droga) 1. Obiteljski konflikti i Intrapsihički konflikti. nego procesu oporavka i relapsa. otuđenje i dostupnost droga su osnovne varijable uključene u važnije sociološke teorije zloupotrebe droga. Kriminalne aktivnosti roditelja. Nedosljedno discipliniranje. Teorije oporavka i relapsa Dvije bitne teorije o zloupotrebi droga pridaju važnost. Prochaska i sur. Sociološke teorije Socijalna nepogodnost. Socijalne norme: Široko stajalište jeste to da socijalne norme mogu pridonijeti razvoju zloupotrebe droga. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. Obiteljska dezorganiziranost. tvrde da je pet glavnih kategorija faktora uključeno u održavanje simptoma. Specifične poteškode učenja. Bračna nesloga i nasilje. Psihološki problemi roditelja. Teorije višestrukog rizika Teorije višestrukog rizika smatraju da biološke i psihološke karakteristike. Indiferentno roditeljstvo Izloženost obiteljskim problemima u ranoj dobi: Zloupotreba alkohola i droga od strane roditelja. .5. Nažalost. Učinkovita terapija ovisnika koristi jednu od tri strategije nakon što je osoba prošla kroz fazu akcije. ne etiologiji. Zlostavljanje. Okolinski predisponirajudi faktori Faktori odnosa roditelj-dijete u ranoj dobi: Problemi privrženosti. Nisko samopoštovanje i Vanjski lokus kontrole. Socijalna nepogodnost. Te teorije su Prochaskina teorija procesa promjene i Marlatt i Gordonova teorija prevencije relapsa. i obilježja šireg društvenog konteksta unutar kojeg mlada osoba živi mogu doprinjeti razvoju i održavanju zloupotrebe droga. Pozitivni stavovi o upotrebi droga. Separacija. Odrastanje u instituciji *Precipitirajudi faktori*                Dostupnost droga Znatiželja u vezi sa drogama Vršnjački pritisak za konzumiranje droga Želja za kontrolom negativnih raspoloženja uz pomod droga Akutni stresni događaji Bolest ili povreda Zlostavljanje Maltretiranje Gubici Važni životni tranzicijski događaji Mijenjanje škole Prekidi prijateljstava Razdvajanje ili rastava roditelja Nezaposlenost roditelja Mijenjanje mjesta stanovanja i Finansijske poteškode. Licni predisponirajudi faktori Psihološki: Problemi ponašanja. 6. Emocionalni problemi. Devijantni brada i sestre. Autoritarno roditeljstvo. 7. faktori obiteljskog okruženja.

Faktori socijalne mreže: Stalna dostupnost droga. Zreli mehanizmi odbrane. 2. Uključenost oca i Visoko materijalno zadovoljstvo. Visok stres unutar obitelji. Zreli mehanizmi odbrane. Optimističan atribucijski stil. Kognitivne distorzije. Uključenost u sistem pravde s obzirom na krađe ili upotrebu droga. Nisko samopoštovanje. Preuzimanje rizika i traženje uzbuđenja. Faktori roditelja: Dobra prilagodba roditelja. Depresivni ili negativni atribucijski stil. Nesigurni unutrašnji modeli za izgradnju odnosa. Niska samoefikasnost. Zbunjujudi obrasci komunikacije. Odsustvo oca i Bračna nesloga. Neposvedena interakcija između roditelja i djece karakterizirana nedostatkom privrženosti u odnosu i nedostatkom roditeljskog nadzora. Obitelj je predana rješavanju problema. Funkcionalne strategije suočavanja. Faktori obiteljskog sistema: Sigurna privženost u odnosu roditelj. Okolinski zaštitni faktori Faktori tretmanskog sistema: Obitelj prihvata postojanje problema. Autoritativno roditeljstvo. Visoka samoefikasnost. Nezreli mehanizmi odbrane. Licni održavajudi faktori Biološki faktori: Psihološka ovisnost. Okolinski održavajudi faktori Faktori tretmanskog sistema: Obiteljski problemi poricanja. Obitelj se nije ranije susretala sa sličnim problemima. HIV i hepatitis (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga) Ponašanje: Akademski i problemi na poslu (izazivaju negativno raspoloženje koje održava upotrebu droga). Lak temperament. Precizna očekivanja u vezi sa uzimanjem droga. Obitelj se ranije nosila sa sličnim problemima. Sigurni unutrašnji modeli izgradnje odnosa. Faktori obiteljskog sistema: Roditelji pojačavaju zloupotrebu droga koristedi ih i sami. Socijalna nepogodnost. Unutrašnji lokus kontrole.*Održavajudi faktori* 1. Visoka samoefiaksnost. Dobra koordinacija među stručnjacima. Vanjski lokus kontrole. Visoko samopoštovanje. Porodica ne priznaje formulaciju problema i plan tretmana. Obitelj prihvada formulaciju problema i plan tretmana. Psihološki faktori: Visok IQ. Nedostatak koordinacije između uključenih stručnjaka. Obiteljska ambivalentnost u vezi s rješavanjem problema. Fleksibilna obiteljska organizacija.dijete. Nezreli mehanizmi odbrane i Disfunkcionalne strategije suočavanja. Obrazovna okolina sa nedostatnim nadzorom. 2. Faktori roditelja: Neadekvatno znanje o zloupotrebi droga. izražavajudi pozitivan stav o upotrebi droga i toleriraju njihovu upotrebu. *Zaštitni faktori* 1. Niska samoefikasnost. Nedosljedno discipliniranje. Pripadnost vršnjačkoj grupi korisnika droga. Unutrašnji lokus kontrole. Slabe mogudnosti zapošljavanja. Visoko samopoštovanje. Licni zaštitni faktori Biološki faktori: Dobro fizičko zdravlje. Loša mreža socijalne podrške. Funkcionalne strategije suočavanja. Triangulacija. Visoke stope kriminala. Disfunkcionalne strategije suočavanja. Jasna obiteljska komunikacija. Faktori socijalne mreže:     Dobra mreža socijalne podrške Niska razina stresa unutar obitelji Pozitivna obrazovna okolina Visok socioekonomski status . Optimističan atribucijski stil. Pozitivna uvjerenja o korištenju droga. Haotična porodična organizacija.

Tretman Pregledom metodološki dobro osmišljenih studija. Potrebno je jasno utvrditi da li je problem uzimanja droge samo prolazno eksperimentiranje ili više utaban obrazac navike korištenja droge. tretman se može prekinuti. uključujudi intervencije unutar obitelji i individualnu terapiju. Potrebno je iznijeti niz opcija tretmana i odrediti preferirani tretmanski plan. organizacije za samopomod itd. psihometrijske i fizičke procjene u koherentno objašnjenje etiologije i održavanja adolescentovog problema uzimanja droge. smanjena volja i veda dostupnost droga i mogudnost njihove upotrebe. Često ovaj osjedaj krivnje raste kako roditelji postaju svjesniji da obrasci obiteljske interakcije održavaju ponašanje konzumiranja droga. Prevencija relapsa je ključna u ovom procesu. socijalnih usluga. Liddle i sur. sudstva. Intervencija unutar obitelji ima za cilj smanjiti zloupotrebu droge uključivanjem obitelji u tretman i pomaganjem članovima obitelji da promijene obrasce funkcioniranja koji održavaju i u kojima je nastao problem zloupotrebe droge. Psiholog mora iznadi način kako da smanji krivicu i u isto prijeme promiče važnost učešda obitelji u tretmanu. davanje činjeničnih informacija zajedno sa zastrašivanjima i pozivanjem na moral i predlaganje alternativnih interpersonalnih ili rizičnih aktivnosti koje adolescente mogu prirodno oraspoložiti umjesto oraspoložujudeg efekta droga. Strategije nošenja uključuju pozitivno razmišljanje. Takvi uključuju davanje samo činjeničnih informacija. Potrebno je razviti pravila i smjernice za praksu unutar ovako organizirane mreže kako bi se smanjila dostupnost droga i tretirali mladi ljudi u početnoj fazi njihovog konzumiranja droga.Formulacija Nakon procjene potrebno je načiniti formulaciju koja integrira i sistematizira značajne informacije iz intervjua. Suočavanje sa poricanjem i stvaranje konteksta za životni stil bez droge: Za adolescente koji su razvili identitet i životni stil temeljen na orijentaciji ka drogama od velike je važnosti da učestvuju u programima samopomodi (Nar-Anon). Trebaju se specificirati predisponirajudi. kao i naglasiti snage i protektivni faktori pojedinca. 2. obrazovanja. Ova mreža treba uključivati stručnjake i predstavnike iz područja zakonodavstva. Rizične su one situacije u kojima postoji visok stres. najučinkovitiji tretman dostupan za adolescente koji zloupotrebljavaju drogu. distrakciju. Obiteljska reorganizacija: Glavni zadatak obiteljske reorganizacije je prekinuti obiteljske obrasce interakcije koji su doveli do i održavaju adolescentovo ponašanje povezano sa uzimanjem droga. su zaključili da je multisistematični pristup zloupotrebi droge. kao zamjena za obiteljske obrasce koji su održavali problem uzimanaja droge. . a da se potom raspravlja o i uvode alternative uzimanju droge. ne obrnuto. precipitirajudi i održavajudi faktori. Prevencija Mnogi pristupi preveniranju zloupotrebe droga pokazali su se neučinkovitim. 3. 4. šire lokalne i kooperativne mreže. Centralna pretpostavka intervencije unutar obitelji je da se zloupotreba droge održava neadekvatnim obrascima obiteljskog funkcioniranja. Komorbiditet treba uzeti u obzir i potrebno je objasniti vezu tih problema sa problemom uzimanja droge. Ovaj plan treba imati u cilju izmjenu adolescentovog obrasca uzimanja droge kroz bavljenje važnim održavajudim faktorima i osiguravanjem osobnih i obiteljskih snaga. Učinkoviti tretmanski programi koji se provode unutar obitelji za adolescente koji zloupotreblajvaju drogu uključuju sljedede procese koji se preklapaju i mogu se konceptualizirati kao faze terapije: 1. Proces uključivanja počinje sa bilo kim ko dođe zabrinut za adolescenta tražedi izlaz. Preventivne intervencije koje najviše obedavaju jesu školski programi uvježbavanja vještina u kombinaciji sa lokalnim roditeljskim programima uvježbavanja koji se sprovode unutar multiprofesionalne. Mnogi roditelji su paralizirani osjedajem krivice i vide tretman unutar obitelji kao proces kažnjavanja roditelja. psiholog ih obavještava o tome da osoba mora prvo prestati sa konzumiranjem droga kako bi tretman bio efikasan . Oslobađanje od konzumiranja uličnih droga: Kada obitelj pristane prisustvovati tretmanu. zdravstvenih usluga. loše raspoloženje. izbjegavanje i traženje socijalne podrške. Faza uključivanja u tretman: Tokom ove faze cilj je stvoriti dobru radnu saradnju sa dovoljnim brojem članova obitelji koji trebaju adolescentu pomodi da promijeni svoje ponašanje vezano uz uzimanje droge. 5. dječije zaštite. Prevencija relapsa podrazumijeva identificiranje situacija koje mogu dovesti do relapsa i pomaganje adolescentu i članovima porodice u razvijanju samopouzdanja u strategije nošenja sa ovim situacijama. Završetak tretmana: Nakon stabilnog perioda u kojem adolescent više ne konzumira droge i u kojem su uspostavljene nove rutine unutar obitelji.

Taj program cini niz reakcija koje smo naslijedili iz nase evolucijske proslosti. Beck tvrdi da u stanjima anksioznosti osobe sistemski precjenjuju opasnost koja postoji u određenoj situaciji. otezano gutanje. ali u mijesanim anksioznim i depresivnim stanjima ti događaji cesto imaju element gubitka. Glavni problem kod prvog su ponavljajuci napadi panike koji se pojavljuju neocekivano i u gotovo bilo kojoj situaciji. anticipiranja negativnih ocjena dobivenih od drugih. vrtoglavice. To je opazanje dovelo do ravoja k-b terapija. razdražljivost i osjecaj osobe da se nalazi na rubu zivcanog sloma. drhtanje. drhtanje i osjecaj nestvarnosti. Rasirenost: Pretpostavlja se da oko 8% svih ambulantnih psihijatrijskih bolesnika pati od stanja anksioznosti. Napad panike se sastoji od snaznog osjecaja straha ili nadolazece propasti. Vazne interpretacije ili kognicije za anksioznost odnose se na percipiranu fizicku ili psihosocijalnu opasnost. navale topline/ hladnoce. bol u grudima. Takva precjenjivanja automatski i refleksno aktiviraju ''program anksioznosti''. među kojima su misicna napetost. to su cesto i jedini simptomi o kojima bolesnik govori sa lijecnikom opce prakse. znojenje. pa je njihova anksioznost razumljiva reakcija na netacne percepcije. Te tjelesne promjene ukljucuju ostajanje bez daha. najcesce u srednjim ili kasnim dvadesetim godinama. napadi vrucine ili hladnoce. Uz tu se anksioznost moze vezati sirok raspon razlicitih tjelesnih simptoma. oni cesto i dalje sumnjaju u psiholosku prirodu svojih simptoma. Te reakcije ukljucuju: 1) promjene u pobuđenosti autnomnog NS. trzaji. suha usta. koja nije vezana uz predviđanje napada panike. Bolesnici sa stanjima anksioznosti u intervjuima govore o mislima i predodzbama koje pokazuju da oni u postojecim okolnostima percipiraju znatnu opasnost. sto je vise od fobija (3%) ili OKP (1 do 2%). Pocetak poremecaja: Panicni poremecaji obicno zapocinju naglo. Tipovi anksioznih stanja 1. Ova dva tipa anksioznih stanja grubo odgovaraju DSM-III R kategorijama panicnog poremecaja i generaliziranog anksioznog poremecaja. borbu ili padanje u nesvijest 2) inhibiciju postojeceg ponasanja i 3)selektivno pregledavanje okoline s obzirom na moguce izvore opasnosti.ANKSIOZNA STANjA Naziv 'anksiozno stanje' odnosi se na prodornu anksioznost koja nije ogranicena na određene vanjske situacije i nije povezana s dosljednjim i opseznim izbjegavajucim ponasanjem koje je karakteristicno za fobije. mucnina. poput anksioznosti. teskoca s gutanjem) jako izrazeni. Nacin prezentacije: Neki bolesnici koji pate od anksioznih stanja ne prepoznaju svoje probleme kao vezane uz anksioznost. U drugom obliku anksioznog stanja glavni je problem nerealisticna ili pretjerana anksioznost i zabrinutost zbog razlicitih zivotnih okolnosti. Kada ne dozivljavaju napade panike. evaluirati i modificirati nerealisticne procjene opasnosti i ponasanja koja bi mogla odrzavati te procjene. Kognitivni modeli stanja anksioznosti Sredisnja ideja u kognitivnim modelima emocionalnih poremecaja jest da za nastanak negativnih emocija. Vecina tih događaja ukljucuje prijetnju neke buduce krize. ljutnje ili tuge. kao pripreme za bijeg. ti su bolesnici potpuno smireni..pa dok ti bolesnici dođu do psihijatra. Kad su tjelesni simptomi (poput lupanja srca. koje anksiozna stanja pokusavaju tretirati tako da bolesnicima pomazu identificirati. nisu odgovorni događaji kao takvi. koje su bile namijenjene nasoj zastiti od opasnosti u prmitivnoj okolini. a osobe sa obje vrste anksioznosti cesto trebaju i obje vrste tretmana. međutim vecina ipak između napada ostaje u određenoj mjeri anksiozna.. ubrzano lupanje srca. Postoje neke razlike u tremanima koji se koriste za ova dva oblika anksioznosti. Za oba poremecaja uobicajeno je u vrijeme njihova pojavljivanja postojanje stresnih zivotnih događaja. znojenje. vec ocekivanja ljudi i njihove interpretacije tih događaja. koji se pojavljuje sasvim nenadano i pracen je razlicitim uznemirujucim tjelesnim osjetima. strahova u vezi sa nastupom ili izvođenjem nekog zadatka i difuznih somatskih tegoba. Misli vezane za ovaj oblik se uglavnom vrte oko nesposobnosti suocavanja. 2. proljev. nemir. . slabost.

tada su reakcije aktivirane programom anksioznosti neprimjerne postojecoj situaciji. kompetentnosti. postaju pretjerano pobuđeni i ponovo pregledavaju i slusaju svoje tijelo. koje odrzava njihova negativna uvjerenja. sto uzrokuje niz zacaranih krugova koji odrzavaju ili povecavaju anksioznu reakciju. ali identificiranje onog sto prethodi spontanom napadu. bolesnici zbog toga sto ih neke tjelesne reakcije plase. Taj strah izaziva povecanje tjelesnih reakcija i tako se sve krece u zacaranom krugu koji kulminira u napade panike. . koji izazivaju anksioznost. moze pomoci da se dovedu i pitanje bolesnikove katastroficne interpretacije. Tako npr. Umjesto da imaju korisnu informaciju. odgovornosti. pogresno interepretirane tjelesne reakcije izazvane su ili razlicitim emocionalnim stanjima (ljutnja) ili nekim bezazlenim događajem. Ako se ti osjeti. poput naglog ustajanja (vrtoglavica). *Kognitivni model panike* Kognitivni model panike navodi da osobe dozivljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da sirok raspon tjelesnih promjena interepretiraju na katastrofican nacin. paznja bolesnika je selektivna i usmjerena na aspekte situacije koji za njih znace opasnost. one cesto bivaju interpretirane kao dodatni izvor opasnosti. znacajan dio kognitivno-bihevioralne terapije je posvecen strahovima koji pobuđuju somatski. Ti podrazaji mogu biti vanjski (poput situacije u kojoj je osoba vec prije dozivjela napade panike). U slucaju napada panike kojima ne prethodi razdoblje povecane anksioznosti. promjene u paznji i ponasanju dodatno pridonose odrzavanju problema. DISFUNKCIONALNE PRETPOSTAVKE I PRAVILA su opca vjerovanja pojedinaca o svijetu i sebi. Bolesnici s generaliziranom anksioznoscu ne pokazuju dosljedno izbjegavanje specificnih vanjskih situacija. Smatra se da su disfunkcionalne pretpostavke i pravila nauceni rano u zivotu. U situacijama koje se percipiraju kao prijetece. Drugo. ali su cesce unutarnji (misli. Razine kogncije Unutar kognitivnih modela emocionalnih poremecaja razlikuju se dvije razine poremecenog misljenja: NEGATIVNE AUTOMATSKE MISLI su one misli ili predodzbe koje su prisutne u specificnim situacijama kad je osoba anksiozna. Kad je jednom osoba razvila generaliziranu anksioznost. U oba se slucaja pretpostavlja da je kljucni događaj kriva perecepcija tjelesnih reakcija i osjeta. onda sam bezvrijedan'. neki se napadi pojavljuju 'iz vedra neba'. *Kognitivni model generalizirane anksioznosti* Prema ovom modelu pojedinci dozivljavaju snaznu anksioznost zato sto ih njihova vjerovanja o sebi i svijetu cine sklonima interpretiranju sirokog raspona situacija na prijeteci nacin. Kad nekog brine drustvena evaluacija. koja ih cine sklonima da određene situacije interpretiraju na izuzetno negativan i disfunkcionalan nacin. izbjegavanje potkrepljuje negativne interpretacije. određeni oblici izbjegavanja odrzavaju bolesnikove negativne interpretacije (npr. Npr. Taj unutarnji fokus paznje omogucava im zamjecivanje osjeta ili promjena kojih mnogi drugi ljudi ne bi bili svjesni. moze za vrijeme razgovora sa poznanicima imati negativnu negativnu automatsku misao: 'oni misle da sam dosadan'. tada dva dodatna procesa doprinose odrzavanju panicnog poremecaja. umjesto toga. ruka koja drhti moze se smatrati indikatorom prijeteceg i nadolazeceg gubitka kontrole. Sirok raspon podrazaja moze izazvati napade panike. Vjerovanja ili disfunkcionalne pretpostavke ukljucene u generaliziranu anksioznost jako se razlikuju. Neki bolesnik primjeti lupanje srca. sto dovodi do jos vece anksioznosti i drhtanja. Kada je osoba jednom stekla sklonost katastroficnom interpretiranju tjelesnih reakcija. Prvo. kad osoba uopce nije anksiozna. kontrole i samih simptoma anksioznosti ('Moram uvijek biti smiren'). predodzbe ili tjelesni osjeti). odmah prekida da radi nesto). 'ako me svi ne vole. dolazi do daljnjeg porasta straha. međutim oni se cesto bave suptilnijim i manje dosljednjim oblicima izbjegavanja. ali se vecina krece oko pitanja prihvacanja. Nekim napadima panike prethodi razdoblje povecane anksioznosti. Zbog tog reciprocnog odnosa između percipiranje opasnosti i simptoma anksioznosti. pa mogu biti u stanju mirovanja dok se neki specifican događaj s njima ne ispreplete. pa to izbjegavanje sprecava da nauce kako su simptomi koje dozivljavaju bezazleni. bihevioralni i kognitivni simptomi anksioznosti.Kada opasnost ili prijetnja proizlazi iz pogresne percepcije. interpretiraju na katastrofican nacin.

izbjegavanje (situacije i aktivnosti.*Procjena* u nekoliko koraka: Kratak opis problema. bilo bi dobro prije pocetka kognitivno – bihevioralne terapije provesti program DETOKSIKACIJE. modulatori (stvari koje problem cine laksim ili tezim) 5. Međutim. uspjesnost). za svaki problem: 1. vjerovanja o uzrocima problema 7. Procjene vjerovanja (Jedan od glavnih ciljeva kognitivno – bihevioralne terapije je pomaganje bolesnicima da dovedu u pitanje svoja iracionalna vjerovanja i pogresne interpretacije). Za bolesnike koju su neprestano pod utjecajem droga ili alkohola. Kada se cini da je anksiozno stanje sekundarno uz neki veliki psihijatrijski poremecaj. Dnevnicki zapisi 3. detaljan opis nedavnih prilika u kojima se problem pojavio/ bio najvise izrazen a)situacija b) tjelesne reakcije c) kognicije d) ponasanje 2. pocetni tok Lijekovi (propisani i nepropisani). tada najprije treba tretirati primarni poremecaj. bihevioralni eksperimenti (tamo gdje je prikladno) 8. prijasnji tretman (vrste. stavovi i ponasanja drugih 6. aktivno i pasivno) 4. Standardizirani upitnici (Beckov upitnik anksioznosti i Beckov upitnik depresije) 2. drustvene i finansijske okolnosti *Motrenje napretka* 1. popis situacija u kojima se problem najvjerovatnije pojavljuje/ je najtezi 3. *Primjerenost za tretman* Kognitivno – bihevioralna terapija prikladna je za vecinu bolesnika sa stanjima anksioznosti. . poput akutne psihoticne reakcije ili velike depresije. licne jake strane i prednosti. neke bihevioralne eksperimente ce mozda trebati prilagoditi bolesnicima koji istovremeno pate i od neke tjelesne bolesti.

JEDNOSTAVNA FOBIJA: je ogranicena na objekt straha ili na jednu situaciju (npr. paukove. . Porijeklo fobija Iako tacan uzrok fobija nije poznat. a reakcije su. Agorafobicari mogu padati u paniku ili se bojati da ce. straha i uzasa. kod agorafobicara ima 80% zena. ponasajno i subjektivno. Po definiciji je fobicni strah neproporcionalan izvoru opasnosti. Jednostavne fobije mogu se razviti iz djecjih strahova. dok socijalne fobije obicno pocinju u kasnoj adolescenciji. Neki od njih su manje anksiozni kad su u drustvu nekog u koga imaju povjeranja ili nose kisobran. onesvijestiti se ili kolabirati. Takav strah dovodi do snazne zelje za izbjegavanjem takvih situacija. Fobicari reagiraju na strah na sva tri nacina: fizioloski. ako ne mogu pobjeci. Simptomi Simptomi izazvani dodirom s necim cega se osoba boji. AGORAFOBIJE: anksioznost je određena udaljenoscu od sigurnosti i blizinom zastrasujucih podrazaja. drhtanje. brzo uklanjanje ili trenutacno kocenje na licu mjesta. Za uspjesno lijecenje fobija zasigurno nije nuzno znati njihov tacan uzrok. kao sto su negativne procjene. Kod odraslih osoba. poput opreza i izbjegavanja situacija koje izazivaju strah. Međutim.FOBICNI POREMECAJI Fobija je postojani i pretjerani strah od nekog objekta ili situacije koja u stvari nije opasna. b) ponasajni: 'bjezanje' ili 'smrzavanje'. ubrzano disanje. fobije nisu prilagodbene i onesposobljavaju osobu. 2. mucnina itd. Agorafobije se odnose na skup situacija.). Za razliku od drugih strahova. nego kod muskaraca. Ovi smiptomi mogu. mogu se smisleno svrstati u tri vrste: a) fizioloski: obuhvacaju sve osjete i tjelesne promjene koje mogu biti prisutne ako je. Ucestalost fobija Blage fobije su vrlo uobicajene i pogađaju jednu od deset odraslih osoba. a te reakcije onemogucavaju nestajanje simptoma. One odrzavaju problem. znojenje. SOCIJALNE FOBIJE: su slozenije. iako bolesnici cesto uviđaju da to nije racionalno. neko upravo izbjegao smrt pod gumama auta: brzo disanje. jer se usredotocuju na strah od događaja koje se ne moze opazati. od kojih se najcesce spominje strah od napucenih mjesta ili mnostva ljudi. poput ugriza psa. Uvjetovanje je oblik ucenja tokom kojeg se stvara nova veza između podražaja i rekacija na taj podrazaj. Osobe koje pate od jednostavne fobije obicno nemaju nekih drugih simptoma ako se ne nalaze u situaciji od koje strepe ili ako je ne anticipiraju. visinu ili pogled na krv). za fobicne osobe je neuobicajeno da opisuju samo jedan traumatski događaj. a moze ukljucivati i strah od zatvorenih prostora (frizeraj. U mnogim slucajevima je nastetnija reakcija izbjegavanje. poput anticipatorne anksioznosti. javnog prevoza i udaljenost od kuce. a i stoga sto izazivaju nove simptome. izgubiti kontrolu. kino. Vrste fobija 1.. U socijalnim fobijama su narocito vazne uznemirujuce misli. one se opcenito smatraju naucenim strahovima. Fobije su ceste u ranom djetinjstvu. jer produzavaju i povecavaju uznemirenost. DSM III razlikuje dvije vrste agorafobicara: one s napadima panike i bez njih. ili u dobi od 30 godina. ali i ne moraju da se mijenjaju zajedno. c) subjektivni: zakljucuje se na temelju bolesnikovih verbalnih izjava i ponasanja. iako mnogi od tih strahova nestaju do seste godine. kad se od djevojaka ocekuje da budu samostalnije. neprikladne. strepnje. Agorafobija najcesce pocinje ili u kasnoj adolescenciji. 3. dok u socijalnim fobijama nema razlika između muskaraca i zena. kritika ili odbijanje od stranje drugih ljudi. fobije su nesto cesce kod zena.. velike trgovine. stecenim neposrednim ili posrednim uvjetovanjem (kad se strah uci opazanjem straha drugih ljudi) ili prijenosom informacija i/ili uputa. na primjer. jer interferiraju s uobicajenim aktivnostima. kojem pripisuju pocetak poremecaja.

Teorijska osnova tretmana Bihevioralni tretman fobija razvio se neposredno iz rezultata eksperimentalne psihologije. znacenju simptoma anksioznosti.Interakcija simptoma i reakcija ('zacarani krug') Izbjegavanje odrzava anksioznost. pa je za planiranje ucinkovitog tretmana nuzna tacna identifikacija odrzavajucih faktora. Kognitivni faktori također mogu biti vazni. kao i o reakcijama na te simptome. toliko dugo dok ne prestanu izazivati anksioznost. ali dovoljno tezak da izazove barem nesto anksioznosti. Postojece vjestine suocavanja: terapeut treba od bolesnika saznati koje metode suocavanja prije upotrebljavao. sto znaci da se postavljaju sistemska pitanja o fizioloskim. . ponovljenim i produzenim izlaganjem. Bez lijecenja. Sto je fobija slozenija. Buduci da ce izlaganje ciniti glavni dio tretmana. kao sto su ustrajnost ili smisao za humor. jer otezava osobi da nauci kako objekt ili situacija koje se boji nisu opasni ili nisu opasni na nacin ili u stepenu u kojem ih bolesnik tako dozivljava. Taj rad se temeljio na hipotezi da je vecina 'abnormalnog'. ili o anticipatornim posljedicama izlaganja situaciji koje se fobicar boji. Druge metode suocavanja. te gubitak samopouzadnja. te postoje li razlozi zbog kojih je ugodije zivjeti s fobijom nego se boriti protiv nje. tokom kojih su bolesnici dovoljno naucili o metodi da je uz minimalnu pomoc mogu i sami primjenjivati. Prvi zadatak koji se odabire za vjezbu treba biti dovoljno lagan. susretljie rođake i prijatelje. mozda su bile neuspjesne. poput generalizirane anksioznosti i depresije. poput povremenih pokusaja suocavanja s teskim situacijama. a zadaci za vjezbanje moraju biti jasno određeni. Odrzavajuci faktori: mogu interferirati s napretkom. npr. kao i osobine licnosti. Procjena ima tri cilja: 1. To ukljucuje pronalazenje faktora koji određenu situaciju cine laksom ili tezom. Resursi: bolesnikovi resursi utjece na faktore kao sto su sposobnost suocavanja s teskim situacijama. Procjenjivanje Procjenjivanje s ciljem lijecenja fobicnih poremecaja pocinje u prvoj sesiji i nastavlja se tokom tretmana i pracenja. Ostali odrzavajuci faktori ukljucuju misli o. misli o opsanosti nekog podrzaja kojeg se bolesnik boji. Pravila izlaganja Izlaganje se definira kao suocavanje s necim sto je bilo izbjegavano jer izaziva anksioznost. jer se one prilagodbene (poput nastojanja da nesto radi kako ne bi mozgao o problemu) mogu ugraditi u tretman. Istrazivanja pokazuju da se optimalna ucinkovitost izlaganja postize stepenovanim. Odrediti tacnu prirodu fobije i prikladnost za tretman! Procjena treba biti strukturirana. Vanjski faktori poput akcija bolesniku bliskih ljudi. pa se tada krece na sljedeci zadatak s popisa. To znaci da bolesnik treba identificirati sve stvari koje izbjegava i poredati ih po tezini u 'stepenovanu hijerarhiju'. kako bi bolesnik mogao biti siguran da se moze odvaziti. također odrzavaju fobije. potrebne su podrobne informacije o izbjegavanju. koji za bolesnika obavljaju stvari kako se bolesnik ne bi morao suociti s onim cega se boji. Tretman zahtijeva da bolesnici ponovo dođu u dodir sa stvarima kojih se boje i da ostanu s njima u kontaktu toliko dugo dok se strah ne pocne smanjivati. Izbjegavanje je obicno glavni odrzavajuci faktor. fobije su izuzetno postojane. Zadatke treba cesto i redovno ponavljati. to je duze lijecenje. Iz toga slijedi da se to ponasanje moze oduciti i zamijeniti vise prilagođenim reakcijama. Obicno je potrebno 8 sesija (u mnogim slucajevima i manje). Resursi ukljucuju hobije i aspekte zivota koji su relativno slobodni od utjecja fobije. te njihova spremnost da prihvate aktivnu racionalu samopomoci kognitivno-bihevioralnog pristupa. Suocavanje sa zastrasujucim stvarima omogucava bolesnicima da se nauce s njima uspjesno nositi. Proces procjenjivanja treba da razjasni da li drugi problemi. ukljucujuci i sposobnost za rad i odrzavanje normalnih odnosa. kao i 'normalnog' ponasanja naucena. posebno rada Wolpea na sistemskoj desenzibilizaciji. izvore ugode i uspjeha. To se moze postici 'postepenim izlaganjem'. Generalno. to ce brze doci do poboljsanja. ponasajnim i subjektivnim simptomima. traze posebnu paznju.. kao npr. Izlaganje prekida zacarani krug koji odrzava simptome i olaksava novo ucenje. sto bolesnici vise vjezbaju. Tezina fobije se moze odrediti utvrđivanjem stepena u kojem interferira s dnevnim zivotom. Glavni problem terapeuta je osposobljavanje bolesnika da uđe u situacije koje su mu neugodne i zastrasujuce.

Prednost ovog testa je mogucnost odvojenog mjerenja anticipatorne anksioznosti. Te biljeske mogu bolesnicima pomoci u samostalnom planiranju relevantne prakse i pracenja napretka. nije uvijek lako stepenovati strahove u dovoljno malim koracima. 2. Za neku agorafobicnu zenu mozda je vaznije i korisnije u njezinu svakodnevnom zivotu da bude u stanju s prijateljicom otici u kupovinu. dok terapeut smatra da je za nju vaznije steci pouzdanje u vlastitu sposobnosti. . pa za sada postoji samo mali broj takvih relevantnih mjera. pa se na taj nacin moze integrirati u procjenu. hijerarhije mozda moraju ukljuciti unutarnje promjene. kad pruzaju kontekst u kojem se postojece teskoce mogu tacno odrediti. jer oni ne moraju biti u skladu s ciljevima terapeuta. Zatim. Bihevioralni test se moze koristiti i kao izvor informacija i kao mjera anksioznosti. Oni s dugotrajnim poremecajima licnosti imaju druge teskoce (npr. anksioznosti tokom izlaganja i ukupnog trajanja simptoma. pocevsi od onih koje izazivaju samo blago anksioznost. zbog njihova potencijala da upozore bolesnike na neposredne ucinke zastrasujucih misli i prednosti izlaganja zastrasujucim situacijama. bolesnik i terapeut mogu ciljevima pridavati i razlicitu vaznost. promjenjivu motivaciju). Jedan od razloga su nemoguca ocekivanja. osoba sa socijalnom fobijom moze zeljeti da se nikad vise u drustvu ne osjeca tjeskobno. Najpoznatiji su Upitnik straha. Bolesnici koji su jako depresivni ili ovisni o alkoholu. koji se koristi kao vodic za izalganje bolesnika tim situacijama. kao i vanjske situacije. pa im je potreban duzi tretman. mozda je najrazumniji cilj onaj koji ce bolesniku pomoci da odrzi napredak postignut tokom tretmana. npr. neka se osoba moze bojati razlicitih situacija i trece. te procjenjivanje anksioznosti koja se tokom toga dozivljava. Zbog mnogo razloga lakse je konstruirati hijerarhiju u teoriji. mjere socijalne anksioznosti i Inventar pokretljivosti za agorafobije. Samomotrenje: dnevno biljezenje prakse izlaganja i razine dozivljene anksioznosti potice bolesnike na samomotrenje i podsjeca ih da ucine domace zadatke. Standardizirane ljestvice procjene: takve se ljestivice koriste za procjenu relativne tezine fobija. Pregled strahova. jer je ukljuceno izlaganje. Te mjere moraju biti lake za upotrebu i osjetljive na promjenu. Tesko je odrediti koliko dalekosezni trebaju biti ciljevi fobicnih bolesnika. Pisane biljeske posebno vrijedne u vrijeme pogorsanja ili ponovne pojave problema. pa neizbjezno dolazi do diskontinuiteta. Njihova ce upotreba vjerovatno rasti. Postizanje slaganja u ciljevima je nuzno za potpuno sudjelovanje i angaziranje bolesnika u tretman. pa do onih koje su izvan postojecega bolesnikova dosega. pa stoga postoje snazni razlozi za omogucavanja tretmana kad god je to moguce.Prikladnost za tretman: vecina fobija se u određenoj mjeri poboljsava tretmanom. nego u praksi: kao prvo. Jedan od nedostatka jeste sto ti testovi mogu imati terapijski ucinak. Identificirati prikladne mjere fobicne anksioznosti! (mjerenje fobije) Potrebne su mjere koje ce dati podatke o napretku i pomoci planiranju tretmana. Bihevioralni testovi: test se sastoji od cinjenja onog sto se prije izbjegavalo. Najcesce upotrebljavane mjere TEZINE fobije su STEPENOVANA HIJERARHIJA i BIHEVIORALNI TESTOVI. Definirati ciljeve tretmana! Vazno je s bolesnikom razgovarati o njegovim ciljevima. 3. Bolesnik svaku cesticu na popisu procjenjuje na ljestvici od 0 do 10 s obzirom na kolicinu aknsioznosti koju bi te situacije kod njega izazvale. drugo. za mjerenje opseznosti generalizacije ili za identifikaciju tema. Vazne iznimke su procjene Straha od negativnih procjena i Upitnik agorafobicnih kognicija. a moraju i odrzavati specificne probleme bolesnika. Mjere kognicije: tacne mjere kognicije kod fobicara iskusane su tek u novije vrijeme. cesto ne slijede lijecnicke upute sve dok ne prođu kroz neki drugi tretman. pa se stoga ne mogu cesto ponavljati i istovremeno koristiti kao neovisne mjere promjene. Popis treba odrzavati cijeli raspon situacija koje bolesnik izbjegava. Stepenovana hijerarhija: je popis zastrasujucih situacija.

Tehnike: interoceptivno izlaganje (somatskim znacima panicnog napada). palpitacije. uvjezbavanje disanja i primjenjeni trening relaksacije. vec i stetno. Bolesnicima kod kojih suportivne intervencije nisu ucinkovite potrebna je dodatna psihoterapija – dinamska ili kognitivnobihevioralna. *SOCIJALNA FOBIJA* KBT tehnike: kognitivno restrukturiranje. . ustrajanje na dinamskom razumijevanju i na odgovornosti za vlastite simptome moze biti. sto govori da je psihodinamska terapija vazna dodatna terapija. no u novije vrijeme razvijene su ucinkovite tehnike koje su se pokazale djetovorne za same panicne napade. kognitivno restruktuiranje. te su potrebni suportivna psihoterapija i edukacija o bolesti da bi se bolesnika potaklo da se suoci s fobicnom situacijom. Unatoc primjerenom lijecenju panicnih napada lijekovima. psihodinamska terapija moze biti od koristi. bihevioralno ucenje po modelu i vjezbanje potkrepljivanjem. a negativnog ishoda vlastitim nedostacima. Kod bolesnika s dominirajucom bioloskom komponentom bolesti. od najmanje stresne do najvise) i nepostepena (izlaganje pocinje sa najstresnijim dijelom hijerarhije). barem za neke bolesnike s panicnim poremecajem. Tehnike izlaganja ukljucuju sistematsku desenzibilizaciju. Kognitivno restrukturiranje se sastoji od razlicitih domacih zadataka: prepoznavanja negativnih misli. Jedan od ciljeva psihodinamske terapije je otkrivanje i prorada Edipova konflikta. Za one bolesnike kod kojih klinicar moze utvrditi konflikte koji su vezani uz fobicnu anksioznost i izbjegavanje i koji bi mogli dovesti do uvida u njih. Dalje. uvjezbavnje. Krajnje kognitivno stajaliste je da panicni napad cine normalni tjelesni osjeti (npr. Kognitivna i bihevioralna terapija: Lijecenje se dugo vremena usmjeravalo prema fobicnom izbjegavanju. vec se dugo zna da je situacijsko izlaganje najucinkovitija metoda.ne samo beskorisno. KBT je superiorna u odnosu na nedirektivne ili suportivne terapije u lijecenju GAP-a. *GENERALIZIRANI ANKSIOZNI POREMECAJ* Kognitivni i bihevioralni pristupi u lijecenju generaliziranog anksioznog poremecaja: izlaganje. slabo rjesavanje problema. procjene njihove tacnosti i preoblikovanja da budu realnije. Kognitivno lijecenje panicnih napada usmjereno je na intenzivnije kognitivno restruktuiranje. dugorocno gledano. uz manji osjecaj katastroficnosti. lagana vrtoglavica) na koju bolesnici s panicnim poremecajem pretjerano reagiraju katastroficnim razmisljanjima. svaki put kad se razmislja o ili kad prijeti nova separacija. Utvrđeno je da je komorbidni poremecaj licnosti galvni prediktor kontinuirane socijalne lose prilagodbe kod bolesnika koji se lijece zbog panicnog poremecaja. ova metoda moze biti postepena (hijerarhija događaja koji izazivaju anksioznost. sto moze dovesti do daljnjeg pogorsanja samopostovanja i pojacavanja mazohistickih obrana. koje bolesniku omogucuje da nauci benignije interpretacije. a sredisnje obiljezje je briga. Aspekti ovog poremecaja koji mogu posluziti za usmjeravanje psihoterapijskih intervencija: povecana sklonost dozivljavanju prijetnje. neugodnih afekata i tjelesnih simptoma vezanih uz napade. jedna podskupina bolesnika s panicnim poremecajem ostaje nesklona neovisnosti i asertivnosti. fobicno izbjegavanje i dalje moze ostati. *SPECIFICNA FOBIJA* Bihevioralna terapija: izlaganje u stvarnosti (stvarni kontakt) i izlaganje zamisljanjem (upute terapeuta). ali postoje i brojna istrazivanja koja pokazuju da postoje slucajevi bolesnika koji su uspjesno lijeceni od panike psihodinamskom psihoterapijom i psihoanalizom. ocekivanje katastroficnih događaja male vjerovatnosti. strah od negativnih ocjena drugih i pripisivanje pozitivnog ishoda slucajnosti ili okolnostima. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. kognitivno restrukturiranje.PSIHOTERAPIJSKE METODE LIJECENjA *PANICNI POREMECAJ* Psihodinamska psihoterapija: Cak i kad prekini fobicne napade. Kognitivno restrukturiranje je usmjereno na losu sliku o sebi. sto dovodi do ponovne pojave anksioznih simptoma u odrasloj dobi. igranje uloga). situacijsko izlaganje (okolnostima koji se fobicno izbjegavaju). te tjelesni simptomi anksioznosti. Cini se da kod ovih bolesnika nekad postoji nesvjesni konflikt vezan uz separacije tokom djetinjstva. Sto se tice agorafobicne komponente koja moze postojati kod panicnog poremecaja. Farmakoterapija ni na koji nacin nije u opreci sa bihevioralnim ili psihodinamskim lijecenjem bolesnika sa panicnim poremecajem. izlaganje (zamisljanjem i/ili u stvarnosti) i uvjezbavanje socijalnih vjestina (ucenje po modelu. preplavljivanje zamisljanjem. Vecina tehnika izlaganja koristena individualno i grupno. produzeno izlaganje u stvarnosti.

te da mnogi od njih cine sve sto mogu da bi bili mrsavi. Ponavljano neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje sa svrhom prevencije povecanja tezine.POREMECAJI HRANjENjA Ekstremna zabrinutost zbog tjelesnog oblika i tjelesne tezine je zajednicka anoreksiji i bulimiji. a kolicina pojedine hrane znacajno je veca nego sto bi vecina osoba pojela za isto vrijeme i u slicnim okolnostima. treba istaknuti tri vazna svojstva (vazna za tretman): . Posljedica je toga da su zaokupljeni mislima o svom izgledu i tezini. da neumorno izbjegavaju dobiti na tezini ili 'debljini'. S oba je poremecaja povezana i 'opca psihopatologija'. U vezi sa psihopatologijom ova dva poremecaja. Zajednicku karakteristiku anoreksije i bulimije cine i razlicita ponasanja usmjerena na kontroliranje tjelesne tezine. Naruseno socijalno funkcioniranje. Prejedanje i neodgovarajuce kompenzacijsko ponasanje javljaju se. Glavna psihopatoloska svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze: Opca psihopatologija 1. b) osjecaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tokom epizode (osjecaj da se ne moze kontrolirati sta i koliko se jede) B. prosjecno. samoizazvano povracanje. koja se sastoji od sirokog raspona neurotskih simptoma s narocito izrazenim depresivnim svojstvima. B. diuretika. Izuzetan strah od dobivanja na tezini ili debljanja. Samoprocjena pretjerano ovisi o obliku i tezini tijela. tokom tri mjeseca. Odbijanje da se drzi tjelesna tezina na ili iznad minimalne tezine za dob i visinu. Postoji klinicki dogovor da je dijagnoza anoreksije 'jaca' od dijagnoze bulimije. cak i u slucaju smanjenja tezine. D.. Ta ponasanja ukljucuju ekstremne dijete. Amenoreja: odsutnost najmanje tri uzastopna menstruacijska ciklusa. Raspon depresivnih i anksioznih simptoma 2. kao sto su samoizazvano povracanje. Poremecaj se ne javlja iskljucivo tokom epizoda Anoreksije nervoze. zlouporaba laksativa. jer su pokusaji tih bolesnika da se drze dijete ispredkidani epizodama prejedanja. Kod bulimije to ne mora nuzno biti slucaj. ili odbijanje prihvacanja ozbiljnosti niske tjelesne tezine. Ovi bolesnici određuju svoju vrijednost gotovo iskljucivo s obzirom na svoj tjelesni oblik i tezinu. E. C. Slaba koncentracija 4. Pretjeratni utjecaj oblika i tezine tijela na samoprocjenjivanja. zloupotrebu laksativa ili diuretika i pretjerano vjezbanje. C. Pojedina epizoda prejedanja je karakterizirana s oba sljedeca elementa: a) jedenje u određenom vremenskom razdoblju. Bulimija nervoza A. najmanje dvaput sedmicno. Opsesivna svojstva (narocito anoreksija nervoza) 3.. Kod anoreksije je posljedica toga da su bolesnici pothranjeni. D. sto dovodi do toga da se bulimija dijagnosticira kod osoba prosjecne ili iznadprosjecne tjelesne tezine. DSM IV dijagnosticki kriteriji za: Anoreksija nervoza A. Ponavljanje epizoda prejedanja.

narusenu koncentraciju. zloupotrebu laksativa i diuretika. II) Neka svojstva anoreksije izazvana su 'gladovanjem'. To predviđanje. obiteljska terapija je pristup koji obecava. Međutim. pretjerano vjezbanje i zaokupljenost oblikom i tezinom. bulimija uglavnom nece spontano nestati.). a određen uspjeh u tome je postignut programima bihevioralne terapije tokom kojih se hospitaliziranu anoreksicnu osobu sto vise izolira. ima jasne implikacije za tretman. U prilog ovoj pretpostavci govori nalaz da kod vecine bolesnika mnoga od tih svojstava nestaju jednostavno uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. ne moze se pouzdano ostvariti medicinskim. samoizazvano povracanje.I) Cini se da su mnoga svojstva anoreksije nervoze i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i tezinom. Obiteljska terapija je oblik terapije koji bi mogao dovesti do dugorocnog cilja. opsesivne simptome. a organizira se drustvo tokom uzimanja obroka. Minuchin ga pokusava redefinirati kao interpersonalni. bulimicnoj osobi dopustamo da se prejede zabranjene hrane. depresivno raspolozenje i razdrazljivost. jer taj problem vise ne sluzi odvaracanju paznje sa stvarnih obiteljskih problema i sukoba. Teorijska je pretpostavka da se na taj nacin osobu s anoreksijom oslobađa potrebe za zadržavanjem vlastitog problema. Brojna svojstva mogu se smatrati sekundarnom psiholoskom reakcijom na gubitak kontrole nad hranjenjem kod ljudi koji mnogo polazu na tjelesni oblik i tezinu. a ne individualni. Ona pokazuje da je potpun i trajan oporavak moguc samo ako se modificiraju te precijenjene ideje. (2) redefinirati problem uzimanja hrane kao interpersonalni problem i (3) sprijeciti roditelje da anoreksiju svojeg djeteta koriste kao sredstvo za izbjegavanje sukoba. te obitelj nasotji nagnati da pritajeni sukob iznese na svjetlo dana. ali joj potom ne dopustimo da povraca. tek treba provjeriti. Izravni cilj terapije je da se anoreksicnoj osobi pomogne povratiti tjelesnu tezinu. a to su epizode prejedanja i depresivna raspolozenja. Terapija bulimije Kad se ne lijeci. gledanje TV-a i sl. Ta sekundarna svojstva ukljucuju ekstremno pridrzavanje dijete. djetetovo uzimanje hrane pretvara se u zariste saradnje i povecane ucinkovitosti roditelja u ophođenju s djetetom. Wilson i saradnici su pokazali da su povoljni ucinci bihevioralne terapije izrazito pospjeseni kad se tom obliku terapije pridoda prevencija bulimicne reakcije – naime. Ipak modifikacija tih precijenjenih ideja je jedan od glavnih ciljeva kognitivno-bihevioralnog tretmana anoreksije i bulimije. III) Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihicka reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. . Dakle umjesto da bude zariste sukoba. Ta svojstva obuhvacaju simptome anksioznosti i depresije. gubitak seksusalnog apetita i socijalno povlacanje. Zbog toga je razloga uspostavljanje normalne tjelesne tezine bitan dio tretmana anoreksije. Terapeut takve obitelji posjecuje za vrijeme objeda. S obzirom na skromni uspjeh drugih oblika terapije anoreksije. socijalno povlacenje i narusenu koncentraciju. Nedavne kontrolirane studije ukazuju na vrijednost kognitivno bihevioralne terapije u mijenjanju neprilagođenih vjerovanja o vlastitoj tjelesnoj tezini i izgledu. Drugi cilj terapije je dugorocno odrzavanje povoljne tjelesne tezine. Ta svojstva obuhvacaju zaokupljenost hranom i jedenjem. jer vjeruje da ce sukobi povezani sa anoreksijom tada biti najocigledniji. Za povecanu tjelesnu tezinu hospitalizirani bolesnici dobivaju određene privlegije (setnja. Određen uspjeh postignut je i primjenom antidepresiva. smanjenje interesa za ono sto se događa. da bi se izbjegle medicinske komplikacije i mogucu smrt. dva se svojstva ne poboljsavaju uspostavljanjem normalne tjelesne tezine. epizodama prejedanja. bihevioralnim ili tradicionalnim psihodinamskim intervencijama. Terapija anoreksije Terapija anoreksije je proces sto se odvija na dva kolosijeka. Cinjenica da je vecina svojstava anoreksije i bulimije nervoze sekundarna s obzirom na bolesnikovu pretjeranu zaokupljenost oblikom svog tijela i tjelesnom tezinom. a ovi 'sastanci' imaju tri glavna cilja: (1) promijeniti ulogu bolesnika iz anoreksicne osobe u neku drugu. međutim. Da bi izlijecio poremecaj.

B. vrsta prijatelja. potrebno je postaviti obje dijagnoze. a vecina oboljelih od tog poremecaja pokusa samoubistvo (u tome uspijeva oko 8-10%). histrionicki. Uobicajena i vazna obiljezja granicnog poremecaja licnosti jesu jako smanjen kapacitet za stvaranje privrzenosti i predvidivo neprilagođeno ponasanje. tj. Spomenute osobine moraju znacajno odstupiti od kulturalno ocekivanog i prihvatljivog raspona odstupanja ili od postavljene norme. U razdobljima izrazitog stresa (npr. Da bi se postavila dijagnoza. Ucestali popratni poremecaji s osi II su antisocijalni. kad osoba cuje da je neko zove imenom). kada nema vidljivih simptoma s osi I i koristenje podataka prikupljenih od ljudi koji su oboljeloga poznavali dok nije imao poremecaj s osi I. takvi ljudi imaju prolazne paranoidne misli ili teske disocijativne simptome (npr. Komplikacije: Granicni poremecaj licnosti prate izrazita neugoda i teskoce u funkcioniranju (akademskom i radnom). Tokom procjene klinicar mora provjeravati postoje li impulzivna ponasanja i ona koja upucuju na skolnost rizicnim pothvatima (rizik od samoubojstva i sl. a takvo odstupanje mora biti vidljivo u vise od jednog sljedecih podrucja: misljenje. Odnosi s drugim ljudima oboljelih od granicnog poremecaja licnosti obicno su nestabilni. depersonalizaciju). poremecaji hranjenja (bulimija). Cesto osjecaju intezivan strah i ljutnju zbog odbacivanja. Nuzno je razlikovati stanja sa osi I (npr. tj. Međutim. Emocionalna nestabilnost. radnim i drugim vaznim podrucjima funkcioniranja. kada je rijec o zamisljenom ili stvarnom napustanju). emocionalnost. Ljudi koji imaju granicni poremecaj licnosti obicno se osjecaju sigurnije s tzv. odbacivanje). ali katkada osjecaju i da uopce ne postoje.). PTSP. Njihov dozivljaj drugih ljudi katkada se iznenada i dramaticno mijenja. Pridruzena obiljezja: U stresnim razdobljima mogu se javiti prolazni simptomi koji nalikuju psihoticnima (npr. emocija i slike o sebi te izrazita impulzivnost. Spomenuta obiljezja javljaju se u ranoj odrasloj dobi i vidljiva su u razlicitim kontekstima. 1. panicni poremecaj i ADHD. geste ili prijetnje. 2. Diferencijalna dijagnoza GPL cesto se javlja zajedno s poremecajima raspolozenja i kad su zadovoljeni kriteriji za oba poremecaja. Rijec je o osobinama koje su dovoljno ozbiljne i ustrajne da izazivaju klinicki znacajne poremecaje u socijalnim. s kucnim ljubimcem ili nezivim objektom) nego u interpersonalnim odnosima. Poremecaj obicno karaktizira poremecaj identiteta. poremecaj raspolozenja) i GPL i to moze biti slozen proces. Oboljeli od GPL stvaraju velike troskove drustvu (duze koriste lijekove i psihoterapiju od pacijenata sa shizotipnim poremecajem licnosti). 3. vrijednosti. promjene raspolozenja cesto izazivaju interpersonalni stresori (npr. profesionalni ciljevi) moze se iznenada i jako promijeniti. C. poremecaji vezani za psihoaktivne tvari. Sljedece cesto pridruzeno obiljezje jest skolnost podcjenjivanju samog sebe u tenutku priblizavanja određenom cilju. Ljudi s tim poremecajem vrlo su osjetljivi na odbacivanje i silno se trude izbjeci stvarno ili dozivljeno napustanje. a zatim okrutnih. Za probleme okrivljuju druge ljude. izbjegavajuci. Pojedinci s granicnim poremecajem licnosti obicno sebe smatraju losim ili zlim ljudima. izrazita promjena raspolozenja. kaznjavajucih i odbijajucih.GRANICNI POREMECAJ LICNOSTI A. a određeno raspolozenje obicno traje krace nego kod bipolarnog . Definicija i glavna obiljezja Kljucno obiljezje granicnog poremecaja licnosti jest prevladavajuci obrazac nestabilnosti interpersonalnih odnosa. posebno kad se osjecaju nepodrzanima i samima. kad je rijec o GPL. vremenski ograniceno. intenzivni i burni. cak i kad je odvajanje od nekog uobicajeno. Slika o sebi (ciljevi. prijelaznim objektima (npr. kao rekacija na odvajanje. Komorbiditet: Među najcescim komorbidnim poremecajima s osi I su poremecaji raspolozenja. kontrola poriva i nacini odnosenja prema drugim ljudima. Ljudi s ovim poremecajem tipicno imaju i hronican osjecaj praznine. izrazito i trajno nestabilna slika o sebi ili dozivljaj sebe. Prisutnost ovog poremecaja vrlo cesto nije jasna sve do kasne adolescencije ili odrasle dobi. tj. Ucestala su samoozljeđivanja i ponavljajuca samoubilacka ponasanja. osobine licnosti moraju izazvati subjektivan osjecaj neugode ili vidljive teskoce u funkcioniranju. tj. narcisticki i shizotipni poremecaji licnosti. Koristan pristup tome jest prikupljanje podataka o osobinama licnosti i stilovima suocavanja sa stresom oboljeloga. Procjena Vjesto proveden klinicki intervju najvaznije je sredstvo u postavljanju dijagnoze granicnog poremecaja licnosti. krece se između dvije krajnosti – idealizacije i omalovazavanja ili između dozivljavanja drugih kao blagotvornih i njegujucih.

c) trajanje terapije i ucestalost terapijskih susreta: ne postoje istrazivanja koja bi pokazala da kratkotrajna terapija ili psihoterapija koja se provodi rjeđe od 2x sedmicno pomaze oboljelima od GPL. granicni poremecaj licnosti sastoji se od rano prisutnih osobina licnosti koje su opisane na drugim mjestima u njihovom prirucniku. ojacati kapacitet za odgađanje impulzivnog dijelovanja. Kasnije tokom zivota. Pregled psihoterapija i drugih psihosocijalnih tretmana! 1. PTSP karakterizira brza pojava simptoma. kod psihodinamkse psihoterapije). vecina oboljelih postize stabilnost u socijalnom i radnom funkcioniranju. Uobicajen tok razvoja bolesti Tok bolesti varira. Sa stajalista ja-psihologije. . koji se obicno javljaju u odrasloj dobi. najvazniji cilj jest ojacati oboljeloga kako bi se ublazila fragmentacija i ojacao osjecaj kohezije ili cjelovitosti u bolesnikovu dozivljaju sebe. nasuprot tome. Ranu odraslu dob obicno obiljezava hronicna nestabilnost s epizodama gubitka kontrole emocija i poriva te ucestalo koristenje medicinskih usluga. vrlo je malo istrazivanja o djelotvornosti takvih tretmana na toj dobnoj skupini. jedan od vaznih ciljeva jest integracija rascijepljenih vidova sebe i reprezentacije objekata kako bi bolesnikovo dozivljavanje bilo uravnotezenije (npr. a koji su sastavni dio profinjenog uvazavanja terapeutova doprinosa odnosu između dvjema osobinama. proucavanje djelotvornosti lijecenja imaju velike prednosti. a druga ukljucuju one s izrazenim emocionalnim obiljezjima. empaticko uvazavanje. *Pregled i sinteza dostupnih podataka* Pitanja koja treba razmotriti u tumacenju literature! Iako se rezultati istrazivanja mogu primijeniti i na adolescente. povecati emocionalnu toleranciju. Od spomenutih intervencija jedino je tumacenje jedinstveno za psihodinamski pristup. Sa stajalista teorije objektnih odonosa. dozivljaj drugih kao da istovremeno imaju pozitivne i negativne osoobine). Na kraju kontinuuma koji se odnosi na podrsku. Osim toga. GPL se cesce dijagnosticira kod zena (3:1). Epidemiologija GPL je najcesci poremecaj licnosti u klinickim uvjetima. uvazavanje osjecaja. D. pojasnjavanje. omoguciti uvid u teskoce u odnosima s drugim ljudima i razviti reflektivno funkcioniranje kako bi se postiglo vece uvazavanje vlastite i tuđe unutrasnje motivacije. E. U klinickoj praksi cesto se koristi i prikladna je kombinacija tretmanskih pristupa. psihodinamska psihoterapija: definira se kao terapija koja ukljucuje posvecivanje paznje interakciji terapeuta i bolesnika s vremenski dobro odmjerenim tumacenjem transfera i otpora (kad je takvo tumacenje indicirano). Dalje. mnoga istrazivanja bila su razmjerno kratkotrajna i zato su nuzna istrazivanja dugotrajnih rezultata lijecenja.poremecaja. i to kao reakcija na izlozenost prepoznatljivom i ekstremnom stresoru. d) stetni ucinci: psihodinamska psihoterapija moze dezorganizirati neke bolesnike ako je pretjerano usmjerena na istrazivanje ili uz prejak naglasak na transfer. poticaj na podrobnu razradu. samounistavanje i osjecaj beznađa. antisocijalnog poremecaja licnosti i poremecaja raspolozenja. Depresivna raspolozenja koja su karakteristicna za GPL su: osjecaj praznine. samooptuzivanje. b) djelotvornost: bez obzira na to sto klinicka literatura o psihodinamskoj psihoterapiji oboljelih od GPL vrlo opsezna. kolicina tretmana u istrazivanju moze biti veca od one koja je dostupna u zajednici. ostale su: konfrontacija. jos uvijek ima razmjerno malo metodoloski strogih studija njezine djelotvornosti. za neka istrazivanja odabrani su oboljeli s izrazitom impulzivnoscu. savjet i pohvala. Prema tome. a) definicija i ciljevi: za psihodinamsku psihoterapiju obicno se kaze da djeluje na intervencijskom kontinuumu cije su krajnje tacke istrazivanje i podrska. Npr. internalizaciju terapijskog odnosa i jacanje kapaciteta izlazenja na kraj s uznemiravajucim osjecajima. strah od napustanja. Javlja se priblizno kod 2% ljudi iz opce populacije. PTSP se ucestalo javlja zajedno s GPL i kad je prisutan treba ga dijagnosticirati. Zatim. Prisutan je i veci obiteljski rizik od poremecaja vezanih uz psihoaktivne tvari. a bez dovoljno cvrstog terapijskog odnosa. ucrvscivanje samopostovanja. Ciljevi: osvjestiti nesvjesne obrasce. ali i neka ogranicenja. najcesce zbog heterogene prirode simptoma granicnog poremecaja licnosti. te potvrđivanje. ciljevi ukljucuju jacanje odbrana. zakljuci na temelju literature o djelotvornosti bilo kojeg tretmana cesto su nejasni zbog prisutnosti drugih istovremenih tretmana. Nekada je tesko znati i koji su elementi odgovorni za ishod lijecenja (npr.

koje nije dostupno oboljelome. KBT posvecuje paznju skupu disfunkcionalnih automatskih misli ili shema (duboko ukorijenjeni sistemi vjerovanja) te ucenju i uvjezbavanju novih. Farmakoterapija. b) djelotvornost: klinicko iskustvo pokazuje kako je za mnoge oboljele kombinacija grupne i individualne psihoterapije mnogo djelotvornija od svakog od tih tretmana zasebno. a posebno za ublazavanje represivnog raspolozenja i impulzivne agresivnosti. a to je prepoznavanje i mijenjanje 'srznih' teskoca povezanih s poremecajem licnosti. grupna terapija a) ciljevi: odgovaraju ciljevima individualne psihoterapije i ukljucuju stabiliziranje oboljeloga. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. Ostali moguci rizici u lijecenju oboljelih od GPL u grupnom okruzenju su zajednicki otpor terapijskom radu. pojam 'uvazavanja' odgovara pojmu empatije). ali je zanimljiv nalaz povecanja ucestalosti parasuicidalnih ispada u skupini oboljelih ukljucenih u dijalekticku bihevioralnu terapiju. b) djelotvornost: psihoedukativan pristup moze poboljsati komunikaciju. 4. c) stetni ucinci: kada se preporuci ukljucivanje obitelji oboljeli ponekad clanove svoje obitelji otuđuju od sebe ili sami napustaju terapiju osjecajuci se neshvacenima.e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: Ostajanje u terapiji: u vecini istrazivanja velik broj oboljelih od GPL prekida dinamsku psihoterapiju. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: mnogi elementi KBT slicne su elementima psihodinamske psihoterapije. . 2. gdje je na kraju tretmana uoceno manje parasuicidalnih postupaka. SIPPS antidepresivi: koriste se za ublazavanje simptoma nemogucnosti kontrole emocija i impulzivnog ponasanja. a oni se potkrepljuju ponasanjem. 5. Ukupno govoreci. terapija parova a) cilj: ustaliti i ojacati odnos među partnerima ili pojasniti neodrzivost odnosa. 3. ukljucujuci i samoranjavanje. iako se nazivaju razlicitim imenima (npr. poboljsanja glede depresije itd. Psihodinamski smatraju da je korijen takve srzne teskoce u nesvjesnom. Niz empatickih i podrzavajucih primjedbi cesto krci put prema djelotvornome tumacenju transfera. Partneri oboljelih od GPL imaju teskoce u prilagodbi na cinjenicu da se kod bolesnika izmjenjuju obrasci idealizacije i omalovazavanja te druga interpersonalna ponasanja. c) trajanje terapije: priblizno jednu godinu za fazu tretmana koja se najcesce koristi. ublaziti otuđenost i teret te ukloniti sukobe zbog odvajanja i neovisnosti. u poređenju s kontrolnom skupinom. Kad je kod oboje prisutna patologija karaktera klinicar mora upotrebiti visedimenzionalni pristup. ublazavanje impluzivnosti i drugih simptoma te proucavanje i ublazavanje transfernih i kontratransfernih reakcija. interpersonalno ucenje i ublazavanje jacine transfernih pitanja i to kroz interakciju s ostalim clanovima grupe i terapeutom. c) stetni ucinci: postoje izvjestaji o akutnoj neugodi zbog izlaganja grupnim pitanjima koja pobuđuju emocije. 6. d) stetni ucinci: ne postoje izvjestaji o stetnim ucincima KBT. prilagođenih postupaka. nasilne i drugacije destruktivne interakcije među oboljelima. b) djelotvornost: nekoliko kontroliranih istrazivanja dijalekticke bihevioralne terapije. moze kod nekih oboljelih imati negativne ucinke. No tesko je utvrditi proizlazi li poboljsanje postignuto dijalektickom bihevioralnom terapijom iz specificnih 'sastojaka' te terapije ili su dobivenim rezultatima pridonijeli nespecificni faktori kao sto je to duze vrijeme provedeno sa oboljelima ili terapeutov utjecaj. u literaturi su opisana mnoga istrazivanja koja pokazuju da kognitivno – bihevioralni pristupi mogu biti djelotvornima u lijecenju oboljelih od GPL. manje su smjestani u bolnicu. b) djelotvornost: svrha terapije jest osigurati okruzenje gdje ce svaki od partnera moci razviti samosvijest unutar konteksta odnosa. Grupe su posebna prilika za dobivanje dodatne socijalne podrske. a kognitivno usmjereni terapeuti uglavnom ih promatraju u podrucju svjesnoga. e) pitanja koja se ticu provedbe terapije: oboljeli u grupnoj terapiji moraju prihvatiti pravilo povjerljivosti podataka koje iznose clanovi grupe i jasne smjernice o kontaktu s drugim clanovima izvan grupnog okruzenja. Vaznost promisljenog tumacenja transfera: pretjerano tumacenje transfera ili konfrontacija u pocetku tretmana mogu povecati rizik bolesnikova odustajanja od terapije. c) stetni ucinci: u jednom izvjestaju se opisuje pogorsanja simptoma kad je tradicionalna bracna terapija primijenjena u radu s parom koje cinio dvoje oboljelih od GPL. stvarajuci podrzavajucu okolinu za oba partnera uz istovremen rad na ostvarenju individuacije i unutrasnjeg rasta. kognitivno-bihevioralna terapija a) definicija i ciljevi: u podlozi simptoma i disfunkcionalnih emocija ili ponasanja nalaze se iskrivljena uvjerenja i kognitivni procesi. Nuznost terapeutova prilagaođavanja: terapeutovo iskljucivo bavljenje istrazivanjem bolesnikova unutrasnjeg dozivljavanja i neukljucivanje u rjesavanje pitanja koja se ticu njegova zivota. Kognitivno usmjereni terapeuti i psihoanaliticari imaju zajednicki cilj. jacanja transfernih teskoca i 'zaraza' simptomima. obiteljska terapija a) ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji.

te za pocetno identificiranje podrucja funkcioniranja. Procjena Procjenjivanje hronicnih psihijatrijskih bolesnika na mnogo nacina lici procjenjivanju mentalno retardiranih i starijih osoba. devijacije ili ekcesna. Sekundarne smetnje su one koje proizlaze iz dozivljaja bolesti samog bolesnika ili osoba koje su s njim u kontaktu. Mnogi shizofreni bolesnici su usporeni u govoru i motorickim pokretima. koja ce nakon toga biti detaljnije ispitana (REHAB ljestivica – ispunjava odjelno osoblje nakon sedam dana opazanja. opisan je razvoj postupaka namijenjenih bolnickim odjelima. pa im okolna stimulacija lako odvraca paznju. koja u ekstremnim slucajevima dovodi do mutizma. U klasicno tekstu Ayllona i sur. za procjenu opceg poboljsanja. te ukljucivanje rođaka koji su jos uvijek s njima u kontaktu. Premorbidne smetnje su one koje su postojale prije nastanka psihijatrijskog poremecaja. kao i obavljanju zadataka. premorbidnih i sekundarnih smetnji. Najvise je paznje bilo posveceno shizofrenim bolesnicima. uz razumnu upotrebu lijekova za odrzavanje kod mnogih bolesnika. pa tako imaju 3x vecu razinu smrtnosti od hronicnih bolesti od ocekivane. pa se zbog toga i koriste isti i/ili slicni instrumenti kao i kod procjenjivanja mentalno retardiranih osoba (Hendikepi. koji koriste zetone kao sredstvo neposrednog potkrepljivanja prilagođenog ponasanja. Suprotno tome. To se moze postici tako da se bolesnike pita u kojim bi podrucjima zivota zeljeli postici neko poboljsanje. a među onima koji najvise obecavaju su oni koji ukljucuju tretman u obiteljskom okruzenju. Osim specificnih simptomatskih problema cesto postoji i nesposobnost odrzavanja normalnih socijalnih interakcija. profesionalne i obiteljske prilagodbe. cudna ponasanja. Uzroci problema i odrzavajuci faktori U Velikoj Britaniji prihvacena je Wingova trostruka klasifikacija uzroka shizofrenije. deficite. poput problema hranjenja i fobija. je najprikladnija upotreba bihevioralnih postupaka u okviru stabilne i podrzavajuce drustvene i fizicke okoline. a u podrucjima gdje je to nuzno. Jedan od specificnih odrzavajucih faktora je i priroda i kolicina verbalnih interakcija bolesnika i onih koji se o njima skrbe. pri cemu treba posebno promatrati preostale prednosti bolesnika. Problemi Mnogi psihijatrijski i psihicki problemi. iako to moze biti vrlo tesko. U podrazajima siromasnijoj okolini dolazi do apatije i socijalnog povlacenja. Za hronicne bolesnike. . bolesnici o kojima se govori u ovom poglavlju pate od hronicnih stanja. Neki imaju slabu koncentraciju. npr. Vazna je procjena sadasnje okoline bolesnika jer ona moze ograniciti raspon adaptivnog ponasanja te osobe. Upotrebu zetona u bolnickim odjelima istisnuli su individualni i grupni bihevioralni programi koji se koriste u bolnicama ili hostelima. mogu biti dugotrajni i hronicni. sto se moze saznati na temelju bolnickih zapisa. Metode koje se koriste obuhvacaju metode procjene i neposredna opazanja ponasanja. Procjena treba biti usmjerena na postojece ponasanje. dati im samo 'minimalnu terapijsku dozu' pomoci. Vazno je dati bolesnicima određene socijalne odgovornosti. ali se ipak vecina moze tretmanom znatno poboljsati ili se moze bolesniku omoguciti određena razina socijalne. vazno je steci određeno znanje i o proslom ponasanju bolesnika. U toj su shemi primarne smetnje one koje nastaju iz prirode psihijatrijskog poremecaja. Vazan faktor u lijecenju hronicnih psihijatrijskih tegoba je opca razina aktivnosti i stimulacije kojoj je bolesnik izlozen. a pomocu nje se dobiva procjena devijantnog ponasanja i procjenu opceg ponasanja. Ljestvice procjene i dalje se koriste za trijazu. ili 'negativni' kao oskudne emocije i apatija. a oni najvise osteceni imaju i vrlo nisku razinu motivacije. slusne halucinacije. Mnogima nedostaju svakodnevne vjestine brige za sebe. pa u pravilu pojava tih teskoca i dovodi do dijagnoze. ali je podjednako i vazno izbjegavati okolinu s pretjeranom kolicinom podrazaja. koja im onemogucavaju stjecanje ili odrzavanje punog raspona neovisnih socijalnih i funkcionalnih vjestina. Ponasanje i Vjestine itd. Neke smetnje se mogu pripisati institucionalizaciji. samoiskaza bolesnika i iskaza osoba koje ga dobro poznaju. treba prepoznati sekundarne teskoce izazvane fizickim tretmanom i konacno hronicni bolesnici mogu imati povisen prag osjetljivosti na bol ili se jednostavno ne zaliti na tjelesne probleme. danas. obicno vezana uz postupak vremenskih uzoraka ponasanja i kodiranja opazenog. Neovisno o razini motivacije.HRONICNE PSIHIJATRIJSKE SMETNjE Bihevioralni tretmanski pristupi smetnjama i teskocama hronicnih psihijatrijskih bolesnika razvijeni su posljednjih dvadeset godina. Osim procjenjivanja sadasnjeg ponasanja. dalje. ciji se simptomi cesto klasificiraju kao 'pozitivni'. bolesnike je vazno sto vise ukljuciti u određivanje terapijskih ciljeva i izrazavanje vlastitih potreba.). koja koristi kategorije primarnih.

ne proizlazi iz operantnog uvjetovanja koje je dovelo do njezina razvoja. tada treba procijeniti njihov odnos i nacin interakcije. nego slozena socijalna interakcija do koje dolazi tokom primjene. Druga komponenta stabilnosti je dosljednost u postupcima osoblja i primjeni opceg okvira. U radu s hronicnim bolesnicima moguca je upotreba sirokog raspona bihevioralnih tehnika (tehnike oblikovanja. Hronicnim bolesnicima treba vise vremena da bi reagirali na programe. Vazan atribut opceg odjelnog miljea treba biti njegova stabilnost. tada su korisni faktori za odabir bolesnika: kontinuirano postojanje nekih specificnih interesa. kako bismo bili sigurni da doslo do promjene i ostvarivanja ciljeva. a prikladno davanje zetona. 'Dugotrajan boravak' – tretman s velikim grupama bolesnika u bolnicama ili hostelima Grupni su programi relevantniji. prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje socijalne odgovornosti. pa ih obezvređuje i smjesta u odvojene okoline ili im onemogucava pristup 'normalnim' okolinama. pa bi stekla neka nova ponasanja. Korisna je preliminarna trijaza bolesnika. Poboljsanje ponasanja za vrijeme obroka jedan je od takvih ciljeva. Ako je obitelj jos uvijek u kontaktu s bolesnikom. Tretman hronicnih psihijatrijskih smetnji u cetiri tacke: 1. Vracanje hronicnog bolesnika u obitelj s visokom razinom kontakta licem-u-lice. Vrlo je utjecajan pojam 'normalizacije' koji pretpostavlja da drustvo odbija prihvatiti onesposobljene i hendikepirane ljude kao ravnopravne clanove zajednice. Isto tako. ako su clanovi grupe slicniji po svojoj razini funkcioniranja ciljnog ponasanja. u kojoj se moze iskoristiti svaki napredak bilo kojeg individualnog ili grupnog tretmana. Povijest opijanja je također los prediktivni faktor za uspjesan tretman u zajednici. 2. ukljucujuci i dozivljaj i ponasajne popratne pojave slusnih halucinacija. Ako postoji vjerovatnost da ce bolesnik ostati u nekom zasticenom okruzenju. Postoji i program odijevanja kako bi se modificirali nedostaci u vjestini odijevanja. 3. . To se najbolje postize neposrednim opazanjem programa koji se provodi. postupci imitacije.Faktori koji određuju prikladnost za tretman Tretman usmjeren na poboljsanje nekih bihevioralnih nedostataka obicno je uspjesniji od tretmana usmjerenog na smanjivanje ucestalosti devijantnog ili neprikladnog ponasnja. kad bi mentalno poremecene osobe imale pristup tim 'normalnim' ustanovama i sredinama. Opcenito su promjene relativno spore. izbjegavati nepripremljeno otpustanje iz bolnice i sl. Prvi vazan zadatak je postizanje dogovora o opcim terapijskim ciljevima s osobljem koje neposredno skrbi o tim bolesnicima. postupak 'samoinstrukcija' itd. Obicno je dobro prije uvođenja tretmana posvetiti nekoliko sedmica tumacenju tih opcih ideja zdravstvenom osoblju koje ce biti ukljuceno u program. Ako hospitalizirani bolesnici ne mogu izraziti sta zele. Opcenito vrijedi pravilo da kontinuirano poremeceno ili nasilno ponasanje sprjecava primjenu tretmana. sto znaci da postoji neko s odgovarajucim poznavavanjem bihevioralnih metoda i specificnih programa ko moze pratiti odvijanje tretmana. provesti u stabilnoj sredini. Individualne programe tretmana treba pazljivo pratiti. povezano s povratnim informacijama i specificnim vođenjem. kojom ce biti okrivene siroke skupine bolesnika.). neprijateljstvom. Unutar ovog pristupa smatra se da. pretjeranom ukljucenoscu i kritickim komentarima je rizicno za ponovno vracanje bolesti. Jedna komponenta stabilnosti je i isto osoblje koje radi s bolesnicima. Vazna vjestina u oblikovanju bihevioralnih programa u toj vrsti okruzenja je identifikacija terapijskih ciljeva koji se mogu primijeniti na velik broj bolesnika i koji pruzaju dnevne mogucnosti intervencije. ali postoje i granice u nametanju tretmana. tada je neprihvatljivo da se kod njih odustane od svakog tretmana. a zatim i razine specificnih vjestina unutar svake skupine. u tretmanu hronicnih bolesnika postoje i posebna eticka pitanja. Ta je dilema posebno akutna kod malog ali znacajnog broja hronicnih bolesnika koji silom zakona ostaju u bolnici ca i niz godina. Mnogi odjeli koriste materijalne nagrade ili zetone. cini glavni proces poboljsanja. Drugi cilj bi mogao biti izvođenje nekog zadatka ili posla na odjelu. kojima se poslije mogu dobiti neka materijalna dobra (ucinkovitost metode zetona. Stvaranje kognitivno-bihevioralne sredine za grupe Hronicni bolesnici u tretmanu trebali bi sto veci dio dana koji provode u budnom stanju. treba svesti na minimum i seljenje bolesnika iz sobe u sobu. Prisutnost psihoticnih simptoma nije samo po sebi prepreka za uspjesan tretman. tako da se s relativno cestim epizodama poremecenog ponasanja bolesnika postupa uvijek na isti nacin. one bi postale i osjecale se 'ravnopravnima'. ali postoje slucajevi gdje su kod pojedinaca uklonjeni svi glavni simptomi. Oblikovanje individualnih programa za bolesnike Postoji znatan broj istrazivanja koja pokazuju da se individualnom primjenom bihevioralnih metoda mogu kod hronicnih bolesnika modificirati mnoga simptomska ponasanja. S obzirom na to da neki bolesnici ne mogu izraziti svoje zelje.

informacijama koje se daju i bolesniku i onima koji za njega skrbe o prirodi psihijatrijske onesposobljenosti. a) neke osobe koje se profesionalnu brinu za bolesnika mogu također prema njemu pokazivati neprijateljske reakcije i odbijati interakcije s hronicnim bolesnicima. . Zakljuci: Hronicne psihijatrijske teskoce mogu biti vrlo velike. pa stoga i omjer poboljsanja i vjerovatni stepen poboljsanja individualnog bolesnika mogu biti ograniceni. Novi dugorocni bolesnici – tretman pojedinca i obitelji Opcenito je cilj obrazovnih programa jasno prikazati glavne probleme shizofrenije. Za njih je najprikladnija neka vrsta doma ili hostela.Tehnike prisjecanja jedna su od glavnih psiholoskih intervencija u radu sa starijim osobama. Drugi programi isticu grupnu podrsku i sastanke s obitelji. poticuci obitelj da sto jasnije formulira svoja stajalista i izrazi svoje pozitivne i negativne osjecaje. Vazno je postici uspjesnu provedbu jednog jednostavnog programa koje je prihvatljiv i sticenicima i osoblju. b) ovaj obiteljski pristup daje vecu vaznost nego bilo koji drugi pristup. aonda poradi na pronalazenju niza mogucih rjesenja. 'Novi dugorocni' (relativno kompetentni bolesnici. To znaci da prvi bolesnik koji ce biti tretiran ili prvo odabrano ciljno podrucje treba biti ono u kojem je moguce postici pozitivne reakcije na tretman. odabere i primjeni ono sto joj se cini najboljim i tada prati napredak. uz istovremenu pozitivnu terapijsku pomoc i određeni stepen zastite od iskoristavanja. Ovaj oblik intervencije ima siroke mogucnosti primjene i povecava raspon tretmana koji se mogu primijeniti kod hronicnih bolesnika. opis manifestacija shizofrenije kako ih dozivljavaju clanovi obitelji. i to sto prije nakon uviđanja da se vjerovatno radi o hronicnoj bolesti. na kojima se bolesnika ukljucuje u raspravu o tome kako se moze najbolje nositi sa specificnim problemima obiteljskog zivota. ukljucujuci i ulogu okolinskog stresa. pa stoga mogu imati koristi od pristupa namijenjenih clanovima obitelji. tim ljudima nije potrebna relativno visoka razina nadzora koju nude bolnice. potaknuta starim novinama ili posebnim materijalima. Terapeut se moze usredotociti i na opcu komunikaciju unutar obitelji. Zbog toga. Odlucujuci prvi korak u bilo kojem programu tretmana treba stoga biti demonstriranje mogucnosti promjene. bez drugih duzih perioda provedenih u bolnici. 4. interese i socijalne kontakte koje imaju. Kod terapije prisjecanja poticu se grupe starijih osoba da dijele sjecanja od zajednickog interesa. Obiteljska bihevioralna terapija je zanimljiva iz dva razloga. Ako se u nekom odjelnom programu koristi niz ciljeva. Bihevioralne metode su obicno spore. koji se nalazi u obicnoj ulici. a i zbog povijesno ogranicene upotrebe pozitivnih metoda rehabilitacije kod mnogih bolesnika. gdje ce moci zadrzati vjestine. Na obiteljskom sastanku terapeut moze pomoci obitelji da sto jasnije sagleda probleme. a mogu i dosta dobro surađivati s drugim ljudima. Taj pristup upucuje na pozeljenost davanja neposrednih i specificnih informacija o prirodi bolesnikova stanja i njemu i njegovoj obitelji. Siroko se koriste obiteljski sastanci kod kuce. Za odrzavanje promjena u bolesnikovu ponasanju vazno je dugotrajno odrzavanje strukturiranog odjelnog rezima ili promjenjivog obrasca obiteljske komunikacije. kako bi se razina ciljeva mogla povremeno mijenjati. Hronicni psihijatrijski problemi su izuzetno individualni. te jednostavno opisati kako clanovi obitelji mogu shvatiti te probleme i na njih reagirati. Tipican sadrzaj programa ukljucuje: tumacenje shizofrenije. prije nego sto se pokusa nesto slozenije. tumacenje svrhe davanja lijekova te savjeta o tome kako clanovi obitelji mogu planirati svoje zivote i prihvatiti shizofrenog clana. Iako jos uvijek imaju psihijatrijske simptome. velik dio zdravstvenog osobla koje za njih skrbi ne vjeruje da i kod tih bolesnika moze doci do poboljsanja. tada treba motriti i pratiti napredovanje pojedinacnih bolesnika. neovisno o okruzenju u kojem zive) obicno opisuje ljude koji su bili u psihijatrijskoj bolnici vise od 9 – 12 mjeseci.

N 5. N . T 20. N 9. T 7. N 19.prilagodbe kod osoba sa paničnim poremedajem. Mnogi pristupi u prevenciji upotrebe droga kod adolescenata pokazali su se efikasnim. N 3. T 6. Težak temperament u ranom djetinjstvu dosljedno je povezan sa zloupotrebom droge. N 22. Sa stajališta teorije objektnih odnosa. N 4.ICD-10). N 17. Zloupotreba droge je snažan faktor rizika za suicid kod adolescenata. Tretman osoba sa graničnim poremedajem obično traje jednako dugo kao i tretman osoba sa shizotipnim. najvažniji cilj tretmana graničnog poremedaja ličnosti jeste ojačati oboljelu osobu kako bi se ublažila fragmentacija i ojačao osjedaj kohezije u bolesnikovom doživljaju sebe. Farmakoterapija dugoročno ima iste efekte kao i kombinacija farkmakoterapije i psihoterapije. Samo mali broj adolescenata koji eksperimentira sa drogama razvit de probleme povezane sa zloupotrebom droge. Procjenjivanje hroničnih psihijatrijskih bolesnika razlikuje se od procjenjivanja osoba sa mentalnom retardacijom i starijih osoba. izbjegavajudim i O-K poremedajima ličnosti. Dijagnostička kategorija'endogena depresija'zadržana je u važedim klasifikac. N 21. kombinacija grupne i individualne psihoterapije ima iste učinke za vedinu oboljelih kao i svaki od tih tretmana zasebno. Kliničko iskustvo pokazuje da u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti. Tretman usmjeren na smanjivanje učestalosti devijantnog ili neprikaldnog ponašanja kod osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima obično je uspješniji od tretmana usmjerenog na poboljšanje nekih bihevioralnih deficita. N 8.I Označi tačno ili netačno: 1. Vedina osoba s graničnim poremedajem ličnosti prekida psihoterapiju bez obzira na terapijski pristup. Različito konceptualizirane psihoterapije (primjena različitih pristupa) rezultiraju vrlo sličnim efektima tretmana depresije. N 2. Farmakološki i psihijatrijski tretman nije potreban kod laksih i umjerenih depresija. Utvrđeno je da su komorbidni poremedaji ličnosti glavni prediktori loše soc. T 16. Procjena faktora koji se nalaze u osnovi fobija mora obuhvatiti detaljnu povijest razvoja neke fobije. T 10. Mnoga svojstva bulimije nervoze zapravo su sekundarna psihička reakcija na gubitak kontrole nad hranjenjem. U K-B terapiji depresija. T 15. Distimija predstavlja bipolarni oblik afektivnog poremedaja. T 18. faza tretmana u kojoj se primjenjuju kognitivne tehnike uvijek prethodi fazi tretmana u kojoj je fokus na poticanju aktiviteta. T (Trebaju dugotrajniju terapiju nego depresivni i anksiozni) 13. T 24. Granični poremedaj ličnosti jednako se javlja i kod muškaraca i kod žena. poremedaja (DSM-IV. T 12. Prisutnost psihotičnih simptoma nije sama po sebi prepreka za uspješan KB tretman. N 14. T 11. Kontinuirano poremedeno ili nasilno ponašanje nije kontraindikacija za primjenu KB tretmana. Ne postoje istraživanja koja pokazuju da kratkotrajna terapija pomaže oboljelima od graničnog poremedaja ličnosti. Kod svih bipolarnih poremedaja utvrđeno je da obiteljska opteredenost poremedajima predstavlja najutjecajniji faktor rizika. N 23.

Navedite kako kognitivni model objašnjava zbog čega osobe doživljavaju panični napad? Osobe doživljavaju napade panike zbog svoje relativno trajne sklonosti da širok raspon tjelesnih promjena interpretiraju na katastrofičan način.. Adolescenti koji su ranije proživjeli depresivnu epizodu pokazuju trajne lakše depresivne simptome. Koje su kognitivno. U novije vrijeme klinički je potvrđena i empirijski provjerena uspješnost dva psihološka tretmana depresije. Koje implikacije za tretman osoba sa anoreksijom i bulimijom nervozom proizlaze iz činjenice da je vedina svojstava ova dva poremedaja sekundarna s obzirom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi sa oblikom tjela i tjelesnom težinom? Mnoga svojsta anoreksije nervoze i bulimije su sekundarna s obzriom na bolesnikove precijenjene ideje u vezi s tjelesnim oblikom i težinom. Ako je vjerovatno da de se bolesnik osamostaliti tada je važna njegova sposobnost redovnog uzimanja lijekova. lak temperemanet. 7. 4. Kakva je klinička implikacija ovih podataka? Klinička implikacija takvih podataka je da kod depresivnih adolescenata treba terapiju nastaviti još i nakon završetka depresivne epizode. Kod osoba sa anksionznim poremedajem. kognitivno restrukturiranje i uvježbavanje socijalnih vještina. Visok IQ. cudna ponasanja. pa onda se osvrne na sekundarne ideje. manje efikasne načine suočavanja. 2. Potpun i trajan oporavak mogud je samo ako se modificiraju precijenjene ideje i ako se na njima poradi. Sindroma. Neka svojstva anoreksije izazvana su gladovanjem i nestaju uspostavljanjem normalne tjelesne težine.. 5.II Dodaj: 1. koje su stalno pod utjecajem alkohola ili droga. Dobra prilagodba roditelja je također faktor. prihvatljiva razina verbalnog razumijevanja i postojanje kontinuirane socijalne odgovornosti. poboljsati odnose između oboljelog i clanova obitelji te poboljsati opce funkcioniranje obitelji. 9. 7. Ta sekundarna svojstva uključuju ekstremno pridržavanje dijete. visoko samopoštovanje. III Odgovori: 1. Koji su ciljevi obiteljske terapije u tretmanu graničnog poremedaja ličnosti? ciljevi: poboljsati razumijevanje granicnog poremecaja licnosti kod clanova obitelji. Unutarp orodice važni faktori su sigurna privrženost djeteta roditeljima i autoritativan roditeljski stil koji sse odvijaju unutar obiteljske okoline koja ima fleksibilnu strukturu. 3. Nakon uspješnog tremana depresije vrijednosti na Beckovom inventaru depresije treba biti (izrazito) ispod 10 bodova. S obzirom na to da osobe sa teškim. Metode koje se koriste u procjenjivanju hroničnih psihijatrijskih pacijenata obuhvataju: metode procjene i neposredna opažanja ponašanja. Procjena osoba sa hroničnim psihijatrijskim poremedajima treba biti usmjerena na postojede ponašanje. samoizazvano povradanje. hroničnim psihijatrijskim poremedajima najčešde ispoljavaju deficite u socijalnom funkcioniranju. 8. b) poremeden način na koji se doživljava oblik i težina tijela 6. Cime se mjeri tezina depresije ??? mislim da je ovo drugo pitanje. 8. Koja dva svojstva anoreksije se ne poboljšavaju dosljedno uspostavljanjem normalne tjelesne težine? a) izuzetan strah od dobivanja na težini ili debljanja. kognitivno restrukturiranje. zloupotreba laksativa i diuretika. Postojane amenoreje jedan je od dijagnostičkih kriterija za postavljanje dijagnoze: anoreksjie nervoze. 5. prije početka psihoterapije preporučljivo je prethodno provesti program detoksikacije. a to su: interpersonalna terapija i kognitivno-bihevioralna terapija. deficite ili bihverioalne gubitke i devijacije ili ekscesna. Tjelesne reakcije koje pogrešno interpretiraju uglavnom su one uključene u normalne anksiozne reakcije. 3. koji pozitivni faktori upuduju na prikladnost za K-B tretman? Kontinuirano postojanje nekih specifičnih interesa. pri čemu je bitno procjeniti preostale prednosti. unutrašnji lokus kontrole. 2. 10. Najčešde upotrebljivane mjere težine fobije su: stupnjevana hijerarhija i bihevioralni testovi 6. a tipični kognitivni stil najčešde se zadržava i nakon povlačenja simptoma. Povedani rizik ponovnog javljanja depresije kod adolescenata odgovara količini preostalih psiholoških i socijalnih promjena u doživljavanju i ponašanju. visoka samoefikasnost i optimističan atribucijski stil jesu sve važni faktori. 4. Koji lični zaštitni faktori povedavaju vjerovatnodu uspješnosti tretmana adolescenata koji zloupotrebljavaju droge? Na biološkom nivou fizičko zdravlje i odsustnost zdravstvenih problema povezanih sa uzimanjem droge kao sto je HIV ili Hepatitis. pretjerano vježbanje. vjezbe disanja i primjenjeni trening relaksacije. Precizno znanje o zloupotrebi droge te dobro organizirana obrazovna okolina mogu biti uzeti u obzir kao protektivni faktor.bihevioralne tehnike koje se koriste u tretmanu generaliziranog anksioznog poremedaja: Izlaganje. . Tri glavne tehnike koje se vrlo efikasno koriste u tretmanu socijalne fobije su: izlaganje.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->