Professional Documents
Culture Documents
"Klavirski koncert ne odstupa od linije Druge simfonije", ističe Marija Bergamo. S druge
strane ove dve kompozicije Milana Ristića se razlikuju od ciklusa Na Liparu, simfonijske poeme
Čovek i rat, kao i drugih brojnih dela koja stoje na liniji socrealizma. Usled određenog
društveno-političkog konteksta, i srpska muzička produkcija od završetka rata do sredine
pedesetih godina morala je ispuniti zahteve i načela socijalističkog realizma, uspostavljenog još
početkom četvrte decenije u tadašnjem Sovjetskom Savezu, što sve nije moglo "zaobići" ni
kompozitore praške grupe izazivajući u njihovom stvaralaštvu, u većoj ili manjoj meri, stilsko
skretanje.
Međutim, već pedesetih godina pojedina dela se "oslobađaju" od uticaja socrealizma, što
je, po rečima Tijane Popović-Mlađenović, značilo i moderno muzičko izražavanje. Polazeći od
pretpostavke da Klavirski koncert rezonira sa Drugom simfonijom, ovo delo bismo mogli
pozicionirati kao kompoziciju srpskog neoklasicizma, odnosno umerenog modernizma. To
potvrđuje i mišljenje Vesne Mikić, koja ističe Drugu simfoniju kao "manifest"
neoklasicizma/umerenog modernizma u srpskoj muzici, polazeći od pretpostavke da "umereni
modernizam/socijalistički estetizam poseduje neke odlike modernizma, no lišene povišene
ekspresivnosti i subjektivnosti radikalnih/avangardnih varijanti modernizma".
Nakon smeštanja Ristićevog Klavirskog koncerta u određeni stilski kontekst, potrebno je
pronaći njegovo mesto u žanrovskom smislu kada je reč o posleratnim srpskim kompozitorima,
ali i smestiti ga u opus samog kompozitora. Naime, počevši od Prvog klavirskog koncerta u
istoriji srpske muzike 1940. godine, evidentan je izvestan prodor ovog žanra u srpskoj muzici
kao, kako Vesna Mikić navodi, "kreativni odgovor na zahteve koje je socrealizam nametao
muzici i koji su u velikoj meri poštovani u brojnim, prvenstveno vokalno-instrumentalnim
opusima kompozitora poput Oskara Danona i Nikole Hercigonje". S druge strane, osnivanjem
Muzičke akademije u Beogradu 1937. godine stvorili su se uslovi za školovanje brojnih
instrumentalnih solista, što je uslovilo i omogućilo nastanak znatnog broja koncertnih dela, ne
samo za klavir. U opusu Milana Ristića nalazi se još Koncert za violinu iz 1944. godine,
Koncert za klarinet iz 1964. godine i još jedan Koncert za klavir komponovan tek 1973. godine.
Ovi vremenski razmaci od deset godine između svakog koncerta, mogu nas navesti do zaključka
da je kompozitor komponovao namenski za određene soliste. Ukoliko govorimo o Klavirskom
koncertu iz 1954. godine, reč je o Nadi Đorđević-Kocić, kojoj je delo posvećeno.
Delo je osmišljeno jednostavno, bez uobičajene virtuoznosti solističkog i simfonijskog
tkiva, njihove naglašene efektnosti. Posmatrajući makro plan koncerta sa rasporedom stavova
brz-lagan-brz, koji ne odstupa od klasičarske koncepcije, možemo govoriti o primeni simulacije,
tipičnom neoklasičnom postupku. Pored toga, istakla bih i primenu Frankovog cikličnog principa
kao još jednog elementa preuzetog iz prošlosti. Simulacija je potpuno evidentna i kada su u
pitanju harmonski, tematski i orkestracioni postupci, ali s druge strane svedoče i o "realnom
vremenu" nastanka dela. U tom smislu se izdvajaju pojava druge teme u As-duru, nakon prve
teme u C-duru, i promene vrste takta u drugom stavu (4/4, 5/4, 4/4, 5/4) kao odstupanja od
"klasičnih" rešenja.
Drugi, lirski stav, započinje polifonim odlomkom, što odstupa od klasičnih uzora, a
moguće je tumačiti kao istoricistički modernizam. U isto vreme odigrava se i menjanje vrste
takta. Taj postupak bismo mogli dvojako tumačiti: kao folklorno obojenu atmosferu i kao
"ostatak" socijalističkog realizma. Dalje, treći stav je mnogo oštriji u harmoniji i akcentima,
motoričnosti, ali po formalnoj strukturi ne odstupa od simuliranja klasicizma.
Na kraju, zastupajući stav s početka da je reč o modernističkom delu, to ćemo najbolje
utvrditi pozicionirajući ga u ideologiju socijalističkog realizma. Obraćajući se žanru solističkog
koncerta Ristić odbacuje dve posleratne estetike: vokalno-instrumentalni žanr i ratnu ili
posleratnu tematiku. On je to uradio na krajnje jednostavan način sa dodirom folklora u drugom
stavu. Posmatrajući Klavirski koncert iz 1954. godine iz ovog ugla, evidentna je njegova
modernistička uloga.