Dr Enver Imamović

CIP - Katalogizacija u
publikaciji
Narodna i univerzitetska
biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

UDK 94 (497.6) :
323.11+314.18

IMAMOVIĆ, ENVER
Porijeklo i pripadnost
stanovništva Bosne i
Hercegovine / Enver Imamović
PORIJEKLO I PRIPADNOST /. - Sarajevo 1998: Art 7,
STANOVNIŠTVA BOSNE I 1998. - 115 str.: ilustr.: 24 cm. -
HERCEGOVINE (Edicija Bosanski korijeni)

Bibliografske i druge bilješke uz

tekst

The Origins and Ethnicitv os the

Population os Bosnia and
Herzegovina
Copvright © 1998. by Enver
Imamovic

ISBN 9958 - 9732 -0-0

Sarajevo 1998.

1
 UVOD
Dr Enver Imamović
Iako je prošlost Bosne i
PORIJEKLO I PRIPADNOST Hercegovine obrađena u znatnoj mjeri,
STANOVNIŠTVA ne može se reći da je u svim
BOSNE I HERCEGOVINE slučajevima to učinjeno na
zadovoljavajući način. Bosna
predstavlja školski primjer kako i u
kojoj mjeri se nauka može podrediti
interesima politike i nacionalizma.
Mnogo toga što je napisano iz
bosanske povijesti učinjeno je s ciljem
da se potkrijepe političke i teritorijalne
aspiracije susjednih zemalja na njen
prostor i narod. Pri tome je
proučavanje stanovništva kod
zainteresiranih strana dobilo strateško
značenje.
Većina pisaca koji su se bavili
bosanskohercegovačkom prošlošću, a
oni su skoro svi odreda bili stranci,
uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od
predubjeđenja da suvremeno bosansko
stanovništvo, i to prije svega većinsko
muslimansko, pripada srpskom, a po
drugima hrvatskom etničkom korpusu.
Srpska i hrvatska historiografija ne
priznaje postojanje bosanskog naroda,
a time ništa od onoga što karakterizira
njegovu zemlju: povijest, kulturu,
tradiciju, državnost.
Pitanje bosanskog etnosa samo po
sebi ne predstavlja problem. Takvim su
ISBN 9958 - 9732 - 0 - 0 ga učinili oni koji su u prvi plan svojih
istraživanja stavili zadatak da dokažu
ono što je bilo u interesu njihovih
političkih ubjeđenja. Do ovakvog
zaključka dolazi se već pri površnom
iščitavanju onoga kako je interpretirana
bosanska povijest. Na to se veoma
kompetentno osvrnula Nada Klaić,
profesorica povijesti na Zagrebačkom
sveučilištu, u svojoj posljednjoj studiji
"Srednjovjekovna Bosna" (Zagreb
1989.). Tu analitički i argumentirano

2
osporava mnogo toga što je srpska i
hrvatska historiografija do sada iznijela
o političkom i kulturnom identitetu
srednjovjekovne Bosne.
Kada je u pitanju proučavanje
stanovništva Bosne i Hercegovine
mora se konstatirati da je taj problem
složen utoliko što mu se prilazilo s
predubjeđenjem da se radi o
pripadnicima
srpskog ili hrvatskog naroda.
Stručna obrada ovog pitanja se kod
svih istraživača uglavnom svodi na
angažiranje da se dokaže srpska,
odnosno hrvatska pripadnost
bosanskog stanovništva. Ta nastojanja
su toliko naglašena da u nekim
slučajevima pojedine studije više liče
na nacionalističko-politički
propagandni materijal nego na ozbiljnu
znanstvenu raspravu.
Da bi se ušlo u problematiku
etnogeneze bosanskohercegovačkog
stanovništva, neophodno je dotični
problem sagledati u daleko dubljem i
širem vremenskom kontekstu nego je
to većina istraživača činila. Ne može
se, naime, raspravljati o porijeklu
stanovništva bez sagledavanja
arheološko-povijesne problematike i
događaja koji su se odvijali na ovim
prostorima u kontinuitetu dva
posljednja milenija. U tome su
događaji iz kasnoantičkog doba i seobe
naroda imali poseban značaj jer su oni
doveli Slavene na Balkanski poluotok.
Zbunjujuća za istraživače ovog
problema je činjenica da u slavenskoj
masi koja je naselila balkanske
prostore nije bilo plemena bosanskog
naziva, kakav je bio slučaj sa Srbima i
Hrvatima. Shodno tome historiografija
jednih i drugih je izvela teoriju da je
slavenskom seobom bilo obuhvaćeno i
područje današnje Bosne i narod ovog prostora ilirske etničke
Hercegovine, s tim da su po jednima to
3
učinila srpska, a po drugima hrvatska
plemena. Kao uporište za te teorije
služi im Konstantin Porfirogenet i Pop
Dukljanin, čija se djela eksploatiraju i
interpretiraju na način kako kome
odgovara. Ono što koristi njihovim
konstrukcijama uzima se bez ikakve
rezerve a ono što se ne uklapa
prešućuje se ili mu se atribuira
povijesna neutemeljenost. Takav
selektivan pristup upotrebe historijskih
izvora akcentiran je prije svega kod
pisanja bosanske povijesti.
Prilikom proučavanja stanovništva
Bosne i Hercegovine mora se uzeti u
obzir etnička višeslojnost kojoj je
osnova predslavenski supstrat, nešto
slično kakav je slučaj sa Albanijom i
Grčkom, gdje autohtoni elementi nisu
bili ugroženi slavenskim prodorom.
Bosna se od tih zemalja razlikuje
utoliko što se svojim geografskim
položajem našla u totalnom okruženju
pa je proces slavenizacije bio
neminovan i maksimalan. Geografska
izdvojenost Albanije i Grčke spriječila
je taj proces, što je imalo za posljedicu
da su sačuvale svoj etnički i kulturni
identitet. Bosna je, za razliku od njih,
zbog navedenih razloga bila potpuno
slavenizirana već u ranom srednjem
vijeku.
Studioznom analizom bosanske
povijesti moguće je identificirati
pojedine kulturne i etničke elemente
koji nedvojbeno ukazuju na
predslavenska obilježja. Antropološka
obrada skeleta iskopanih ispod
srednjovjekovnih stećaka kao i analiza
suvremenih živućih individua, također
pokazuje da se radi o pripadnicima
naroda atipičnog slavenskim rasnim
osobinama. To govori da su
srednjovjekovni Bošnjani autohtoni
pripadnosti. Slavenska komponenta u
njihovoj genezi svodi se samo na
kulturno a nikako na etničko
preslojavanje. Ta komponenta je
vremenom postala dominantna u
njihovom ukupnom identitetu, pa je to
razlog da većina istraživača današnji
bosanski narod (Bošnjake, Bosance -
muslimane, katolike i pravoslavce)
smatra slavenskim narodom, to jest
Srbima, odnosno Hrvatima.
Predstojeća istraživanja usmjerena u
ovom pravcu koja će biti lišena
političkih i nacionalističkih predrasuda,
jamačno će baciti više svjetla na ovo
pitanje. Mjerodavne znanstvene
discipline, među kojima na prvom
mjestu povijest, arheologija i
etnologija, nude dovoljno ubjedljivih
dokaza. Ovaj naš prilog ima cilj da
naznači tek smjernice budućih takvih
istraživanja.

4

I. DOBA PRETHISTORIJE I
ANTIKE
Zemlja migracionih raskrižja
Proučavanje porijekla bosansko-
hercegovačkog stanovništva
predstavlja veoma složen problem.
Riječ je o zemlji koju zbog izuzetnog
strateškog i geografskog položaja nije
mogla mimoići nijedna migracija do
kojih je dolazilo na širem prostoru
Evrope od prethistorije do današnjeg
dana. Preko bosanskohercegovačkog
prostora prolazila je jedna od
najvažnijih transverzala Evrope koja je
vodila s juga na sjever i obrnuto. To su
doline rijeka Neretve i Bosne, koje su
spajale Mediteran i Podunavlje
(srednju Evropu) -dva potpuno različita
klimatska, kulturna, etnička i politička
svijeta.
Zahvaljujući izuzetnom strateškom
i geografskom položaju Bosna i
Hercegovina sadrži veoma bogat i
raznolik arheološki materijal koji su iza
sebe ostavile nebrojene ljudske
zajednice iz raznih epoha koje su ovdje
boravile ili prolazile na svom putu iz
Azije u Evropu i obrnuto.
Brdsko - planinska konfiguracija
zemlje, obilje šuma, divljači i pašnjaka,
plodne doline rijeka, rudno blago i
druga bogatstva kojima je
bosanskohercegovačko tlo oduvijek
obilovalo, činilo je idealne uvjete za
život ljudi. U nauci je već davno
iznesena konstatacija da Bosna i
Hercegovina predstavlja izuzetno
važno arheološko područje jer su se tu
kao malo gdje taložili milenijski
tragovi života ljudi koji su pripadali
raznim rasnim, etničkim, kulturnim i
5
geografskim skupinama. Bosansko-
hercegovački lokaliteti su dali unikatne
nalaze koji u nekim slučajevima
predstavljaju ključ za rješavanje
arheološke problematike šireg dijela
Evrope, pogotovo Balkanskog
poluotoka. Takve su, naprimjer,
antropomorfne figure iskopane u
Butmiru kod Sarajeva koje prikazuju
pripadnike čak tri rase (crnačku,
kavkasku i alpsku). To je zagonetka
kojom se već dugo bave arheolozi i
etnolozi.1
Prvi ljudi na tlu Bosne
Sve se donedavno smatralo da su se
ljudi naselili na područje današnje
Bosne i Hercegovine tek koju hiljadu
godina unazad, odnosno u epohi
mlađeg kamenog doba prije 5-6 hiljada
godina. Intenzivna arheološka
istraživanja obavljena nakon Drugog
svjetskog rata pod vodstvom dr Đure
Baslera, dugogodišnjeg radnika
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oborila
su to mišljenje. On je sustavnim
iskopavanjima otkrio tragove čovjeka
koji je ovdje živio još u epohi starijeg
kamenog doba, ili tačnije, u srednjem
paleolitu koji obuhvaća vrijeme od
120.000 - 60.000 godina stare ere.
Riječ je o davnašnjem ljudskom pretku
(pračovjeku) koji se izgledom i umom
uveliko razlikovao od današnjih ljudi.
To biće se u nauci naziva Homo
neanderthalensis (Neandertalski
čovjek), nazvan tako po čuvenom
nalazu u Neandertalu u Njemačkoj. Za
nauku je značajan jer predstavlja jednu
od najvažnijih karika u razvoju
ljudskog roda. Treba napomenuti da u
Bosni nisu pronađeni njegovi fizički
1
A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu
u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo 1964., p.
49, 123 - 124.
ostaci (kosti) nego oruđe (kamene
sjekire) kojima se služio. To ne
umanjuje značaj nalaza jer oni
nedvojbeno potvrđuju prisustvo
pračovjeka na
bosanskohercegovačkom prostoru prije
nekih stotinjak hiljada godina.2
Po rasporedu nalaza može se
zaključiti da su ti prastari bosanski
stanovnici pretežno naseljavali sjeverni
(ravničarski) dio Bosne, prije svega
predjele oko utoka Usore u Bosnu kod
Doboja (lokaliteti: Kamen, Crkvina i
Lonđa kod Makljenovca), zatim oko
sastava Velike i Male Ukrine
(lokaliteti: Čelinjak u Popovačama,
Lukšić, Mala Gradina, Gaj i Krčevine
u Kulašima, Matica Glavica u
Dragalovcima, Lupljanica, Krndija
itd.) - Najjužnija tačka gdje su nađeni
ovakvi nalazi jeste Gradina Varvara na
vrelu Rame kod Prozora.
Homo bosniacus (Bosanski
pračovjek)
O tome kako je fizički izgledao
bosanski pračovjek znamo preko
potpunijih nalaza iz drugih krajeva
Evrope, prije svega iz Neandertala u
Njemačkoj, a onda iz susjedne
Hrvatske otkud potječe znameniti nalaz
Krapinskog čovjeka. Konstitucija
tijela, oblik glave, izgled lica i način
pokreta, odnosno hoda, mnogo se
razlikovao od suvremenog čovjeka.
Ustvari, to još nije bilo potpuno
razumno biće. Jedva je poznavao vatru,
hranio se korijenjem, šumskim
plodovima, puževima, mesom divljači
(nosoroga, mamuta, divljih konja itd.).
Hodao je go, a u hladnijim razdobljima
2
Đ. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine", Sarajevo 1984., p. 13 i d; isti
autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih
zemalja" I, Sarajevo 1979., p. 309 i d.
6
zaogrtao se kožama ubijenih zvijeri.
Jedino oružje kojim se služio bio je
kameni šiljak, tek malo pritesan za
lakše rukovanje. Stupanj umnog
razvoja nije mu dozvoljavao da
izrađuje savršenija oruđa.
Prastanovnici Bosne živjeli su u
pećinama a u nekim slučajevima na
otvorenom prostoru pod nekom vrstom
šatora napravljenog od granja ili
životinjskih koža. Nisu imali stalna
staništa jer su lutali za stadima
životinja i čoporima zvijeri. Ne zna se
tačno kada i kako su iščezli ti prvi
stanovnici Bosne. Da li su to
uzrokovale prirodne pojave kao što je
naglo oštro zahlađenje, bolesti i slično,
ili su postali žrtve prodora nove
savršenije vrste ljudi, neizvjesno je.
Nakon izumiranja Neandertalaca
Bosnu su naselila savršenija, odnosno
razumna bića (Homo sapiens). Oni
pripadaju razdoblju mlađeg paleolita
koje obuhvaća vrijeme od 60.000 -
10.000 godina st. e. Dok se za
Neandertalskog čovjeka drži da je
pripadao tipu evropskog pračovjeka, za
ovog iz mlađeg paleolita smatra se da
je stigao iz Prednje Azije. Analiza
sustava njegovog skeleta pokazuje da
je bio veoma okretan i vješt lovac na
brzu divljač. To je uvjetovalo da počne
upotrebljavati složenija oruđa i oružja
kao što su primitivno koplje, luk i
strijela i dr.
Pojava razumnog bića
Prvo razumno biće na
bosanskohercegovačkom prostoru
pojavilo se prije nekih 35.000 godina.
Njegovi tragovi su dosta brojni.
Evidentirano je više od deset lokaliteta
koji potvrđuju njegovu prisutnost
(Kadar kod Gornjeg Svilaja nedaleko
od Odžaka, Markovci u Detluku kod
Dervente, Veliki Majdan kod Tešnja,
Krčevine u Maloj Brijesnici kod
Gračanice, Pećine u Glamočanima kod
Banje Luke itd.).3
Najpoznatiji bosanskohercegovački
lokalitet iz kasne faze mlađeg paleolita
jeste pećina Badanj kod Stoca u
Hercegovini. Bila je intenzivno
naseljena prije 12.000 - 14.000 godina.
Uz brojne primjerke kamenog oruđa i
oružja (preko 200.000 komada) nađeno
je mnogo nakita. Većinom su to
ogrlice, načinjene od probušenih
pužića, zuba divljači, školjki i sl.
Najvažniji nalaz iz ove pećine je
urezani crtež na živoj stijeni koji
prikazuje konja. To je do sada jedini
nalaz spiljske umjetnosti paleolitskih
ljudi na području jugoistočne Evrope.4
Prvi zemljoradnici i stočari na tlu
Bosne i Hercegovine
Prije pet - šest hiljada godina desile
su se nove velike promjene u Evropi pa
tako i na tlu Bosne i Hercegovine. Bile
su karakterizirane pojavom novog
stanovništva i općim kulturnim
napretkom. Novost je bila da su se
ljudi počeli baviti obradom zemlje,
uzgojem domaćih životinja, izradom
zemljanog posuda itd. To su bili
revolucionarni pomaci u kulturi
čovjeka. I Bosna je s tim promjenama
dobila nove stanovnike. Ne zna se
pouzdano odakle su došli. Situacija na
lokalitetima govori da između njih i
paleolitskih starosjedilaca nije bilo
sukoba. Smatra se da su ovi posljednji
izumrli prije dolaska neolitičara, ali
nije jasno ha koji način.
3
Đ. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine", p. 16 - 18.
4 5
Đ. Basler, Paleolitsko prebivalište Badanj kod
Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. XXIX,
Sarajevo 1974., p. 5 -18.
7
Naseljavanje neolitskog
stanovništva odvijalo se uglavnom u
rejonima plodnih polja i dolina rijeka.
Zanimljivo je da su predjeli zapadne
Bosne ostali nenaseljeni u ovoj epohi.
Nisu nigdje pronađeni tragovi života iz
ovog doba. Smatra se da je razlog
nedostatak kvalitetnog kamena od
kojeg su neolitičari izrađivali oruđe i
oružje. U ostalim krajevima Bosne
naseljenost je bila veoma gusta.
Naselja su u prosjeku zapremala
površinu od 20.000 do 30.000 m2,
kakav je slučaj s lokalitetom Kraljevina
kod Novog Šehera nedaleko od Žepča.
Neolitičari su po pravilu podizali
naselja u ravnicama ili na riječnim
terasama (Gornja Tuzla, Nebo kod
Travnika, Kakanj, Obre kod Kaknja,
Butmir kod Sarajeva itd.). U kraškoj
Hercegovini za nastambe su korišćene
pećine, kakav je slučaj sa Zelenom
pećinom iznad vrela Bune, Ravlića
pećinom kod Gruda itd.5
Neolitsko doba je donijelo
napredak i u načinu stanovanja. Sada
se grade nastambe uglavnom od drveta
nad zemljom, ili dopola ukopane u
zemlju (zemunice). U kostur načinjen
od greda ugrađivao se pleter koji se
potom s obje strane lijepio ilovačom.
Ognjište se nalazilo u sredini
prostorije, a u toplijim razdobljima
ložilo se vani. Veličina pojedinih kuća
iznosila je 50 - 60 m2. U Gornjoj Tuzli
otkriveno je sojeničko naselje. Tu su
kuće stajale na kolju iznad vode,
odnosno uz obalu. To dokazuje da je
prije pet -šest hiljada godina dio
današnje Tuzle bio pod jezerom ili
močvarom. Značaj tuzlanskog naselja
je što je to jedno od najstarijih i rijetkih
sojeničkih naselja iz razdoblja neolita,
A. Benac, o. c, p. 28 i d; isti autor u knjizi:
"Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, Sarajevo
1979., p. 368 i d.
jer su ona specifikum brončanog i
željeznog doba.
Doba mira i spokoja
Razdoblje neolita je bilo mirno
doba bez sukoba, pljačkanja i pohoda.
Kod ljudi se javlja potreba da
međusobno komuniciraju pa se
uspostavljaju trgovačke veze između
najudaljenijih zajednica, što je dalo još
veći podstrek kulturnom razvoju. Tako
bosanski neolitičari održavaju veze sa
zajednicama i izvan Balkanskog
poluotoka. Na ovdašnjim lokalitetima
nađeni su predmeti iz Italije, Grčke,
Podunavlja itd. Jedan od glavnih
trgovačkih puteva u to doba vodio je
dolinom Neretve i Bosne. Na
nalazištima u Kaknju, Obrima i
Lisičićima kod Konjica, često se
susreće nakit načinjen od morskih
školjki koje su ovamo dospjele
trgovinom. Još su češći nalazi
keramike rađene po uzorima iz Sicilije,
Panonije ili jadranskih otoka.
Dosta smo dobro obaviješteni i o
duhovnom životu
bosanskohercegovačkih stanovnika od
prije pet - šest hiljada godina. U to
doba imao je veliki značaj kult
predaka. Na lokalitetu Lisičići kod
Konjica pored ognjišta su nađeni
dijelovi ljudskog kostura što
predstavlja ostatke kultnog obreda
obožavanja umrlog pretka. Njih su
često zakopavali uz ognjište ili ispod
poda nastambe kako bi ostali trajno uz
svoje potomke i "čuvali" ih od zla. U
nekim slučajevima umrlog pretka su
jeli kako bi u svojim potomcima
"nastavio" živjeti.
Bio je čest slučaj i žrtvovanja djece,
posebno dojenčadi. U Obrima kod
Kaknja i u Zelenoj pećini iznad vrela
Bune kod Mostara uz ognjište su
8
nađene kosti djece izmiješane s
kostima životinja.6 Ritualno ubijanje
djece bilo je uobičajena pojava u
neolitsko doba. To se činilo u
posebnim prilikama kao što je
podizanje novog naselja, izbor
poglavice, da se pospješi plodnost
stoke, žena i sl.
Bosanski crnci
Neolitsko nalazište u Butmiru kod
Sarajeva je po svom neobičnom
sadržaju postalo poznato širom svijeta i
nezaobilazno je kada se govori o
evropskom neolitu. To je bilo tipično
zemljoradničko naselje čiji su
stanovnici bili nosioci napredne
kulture. Izrađivali su veoma kvalitetno
zemljano posude jedinstvenih oblika i
ukrasa. Ovaj lokalitet je, međutim,
poznat prije svega po izradi ljudskih
figura. Njihova vrijednost je ta što na
realističan način prikazuju osobe
različitih rasa. Na jednoj od njih
kovrdžava kosa, širok i spljošten nos,
naglašene jagodice i debele usne
prikazuju tipičnog predstavnika
crnačke rase. Na drugoj figuri sa jako
zabačenim čelom, istaknutim i
povijenim nosom izvedenim u
jedinstvenoj kosoj liniji glave,
prepoznaju se osobine armenoidne
(kavkaske) rase. Treća figura prikazuje
standardne crte lica s pravilno
zaobljenom glavom, što je osobina
alpske rase.7
Nauka nije još odgonetnula pojavu
i smisao ovih figura. Posebno je
6
A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom
dobu, p. 118 i d; isti autor u knjizi "Praistorija
jugoslavenskih zemalja" II, p. 384 i d.
7
A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu
u sjeverozapadnom Balkanu, p. 123 - 124; B.
Čorović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976., p.
52 - 65.
zanimljiva predstava crnca. To se
dovodi u vezu s prodorom pripadnika
te rase u sjeverno-mediteranske
predjele, što je potvrđeno i na nekim
nalazištima u Italiji.
Bosanskohercegovački neolitski
stanovnici bili su poklonici jednog
specifičnog kulta, poznatog mnogim
starim narodima, među kojima starim
Egipćanima, Hindusima, Babiloncima i
dr. Riječ je o tzv. astralnom kultu.
Sastojao se od obožavanja nebeskih
tijela (sunca, mjeseca, zvijezda). U
Obrima kod Kaknja iskopan je pljosnat
kolut načinjen od pečene zemlje na
kojem su četiri rupice koje su služile za
vješanje tog predmeta. Riječ je o
sunčevom disku koji je upotrebljavan u
obredu obožavanja sunca. U Lisičićima
kod Konjica iskopana je keramika na
kojoj su ukrasi u obliku polumjeseca.
Obožavanje nebeskih tijela bilo je
prisutno kod svih zemljoradničkih
zajednica a bilo je u uskoj vezi s
kultom plodnosti.
Bosna i indoevropska seoba
Koncem III i početkom II milenija
st. e. zbili su se krupni događaji koji su
imali dalekosežne posljedice za
povijest ljudi na tri kontinenta. Došlo
je do velikih etničkih pomjeranja koja
su zahvatila široki euroazijski prostor.
To se odrazilo i na područje današnje
Bosne i Hercegovine. Brojne zajednice
koje su do tada naseljavale prostrane
euroazijske stepe pokrenule su se i
pošle u raznim pravcima. Jedni su
krenuli na zapad u Evropu, drugi na
jugozapad, naselivši obale istočnog
Mediterana, a treći na jugoistok prema
Perziji i Indiji.
Ta seoba je u Europu dovela brojne
nove narode, među kojima su
najvažniji Germani, Kelti (Gali) i Iliri.
9
Svi su bili nosioci jedne nove kulture
koja se zasnivala na poznavanju metala
(bakar i bronca). Zahvaljujući novom
ubojitom oružju od metala, poznavanju
konja i lahkoj pokretljivosti, posvuda
su uništavali mirne neolitske
starosjedioce.8
Sukob Indoevropljana i neolitičara
bio je nemilosrdan. Ovi posljednji
nevični ratovanju, opremljeni kamenim
oruđem i oružjem i fizički inferiorniji u
odnosu na indoevropske zavojevače,
bili su posvuda proganjani pa su za
kratko vrijeme bili sasvim istrijebljeni.
O onome šta se tada dešavalo na tlu
današnje Bosne i Hercegovine
svjedoče ostaci spaljenih i porušenih
neolitskih naselja. Arheološka
iskopavanja nam predočavaju pravu
dramu koja se odvijala na ovim
prostorima prije 4.000 godina. Ostaci
spaljenih kuća, razbijeno pokućstvo,
nagorjele i prebijene ljudske kosti i dr.,
daju jasnu predstavu o razmjerama
tragičnih zbivanja.
Pronalaskom metala i
usavršavanjem sredstava za vođenje
rata, otpočelo je razdoblje trajnih
neprijateljstava među ljudskim
zajednicama, i to u najvećem
intenzitetu. To je primoralo ljude da
podižu naselja na uzvisinama s kojih se
moglo lakše braniti. Ta mjesta se
obično nazivaju gradinama. Bila su
okružena bedemima načinjenim od
suhozida, palisadama ili jarkovima. Na
području naše zemlje takvih gradina je
evidentirano na hiljade, što govori da je
prostor današnje Bosne i Hercegovine
prije 4.000 godina bio gusto naseljen.
8
O tome: B. Čović, o. c, p. 71 i d.

Ilirska Bosna
Tokom seobe Bosna i Hercegovina
je dobila nove stanovnike. Bili su to
Iliri. Značajni su i po tome što su to
prvi bosanskohercegovački stanovnici
čije nam je ime poznato. Oni su Bosni
dali trajno kulturno, etničko i političko
obilježje. Njihovu kompaktnost razbili
su tek Sloveni dvije hiljade godina
kasnije, tokom VII stoljeća n.e.
Iliri su bili vrsni ratnici, nosioci
napredne kulture i tvorci novog
društvenog poretka koji je doveo do
stvaranja prvih političkih organizacija
na ovim prostorima iz kojih su potom
nastale prve države (Ilirska kraljevina).
Privredni i politički uspon Ilira
veže se za razdoblje željeza (od X do I
stoljeća st. e.). Kako je Bosna izuzetno
bogata zlatom, srebrom, bakrom,
željezom itd., Iliri s ovog područja su
stekli znatnu prednost u odnosu na
svoje susjede pa je to razlog da se
Bosna i Hercegovina smatra njihovom
centralnom kulturnom i političkom
zonom. Bosnu su, naime, naseljavala
najpoznatija i najjača ilirska plemena.
Jedno od njihovih glavnih središta
nalazilo se na Glasincu nedaleko od
Sarajeva. Sjeverozapadnu Bosnu
naseljavali su Japodi, sjevernu Mezeji,
istočnu Dindari, zapadnu Dalmati,
srednju Desidijati, južnu Daorsi i
Ardijejci itd.9
Tokom I milenija st. e. za
bosanskohercegovačke Ilire desila su
se tri velika događaja koja su odredila
njihovu daljnju sudbinu. Od VII
stoljeća st. e. počinju kontaktirati sa
9
A. Stipčević, Iliri, Zagreb 1974., p. 36 - 41; I.
Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko
doba, Djela, knj. LXVI, Centar za balkanološka
ispitivanja, knj. 6, Akademija nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988., p. 31 i d.
10
Grcima pa se uspostavljaju obostrane
kulturne i trgovačke veze. To je za Ilire
imalo veliki značaj jer su ih Grci uveli
u historijsko doba. Pod njihovim
utjecajem Iliri počinju kovati novac,
susreću se s pismom, od njih
preuzimaju savršeniji oblik društvenog
organiziranja i druge tekovine visoke
helenske kulture. Iz tog vremena
potječu i prvi pisani podaci o našoj
zemlji i njenim stanovnicima. Time
započinje historijsko doba
bosanskohercegovačkih zemalja.
Drugi važan događaj veže se za
prodor Kelta (Gala), prastanovnika
današnje Francuske i sjeverne Italije.
Oni su početkom IV stoljeća st. e.
provalili na Balkanski poluotok kojom
prilikom je jedan njihov dio napao
bosanske starosjedioce. Vodeni su dugi
i teški ratovi o čemu nas dosta opširno
obavještavaju grčki pisci. Njihov
prodor u Bosnu prouzrokovao je velika
pomjeranja tamošnjih plemena. Iz
srednje Bosne potisnuli su Autarijate
koji su se uputili u istočnu
Hercegovinu i današnju Crnu Goru. Od
njih potječe naziv rijeke Tare. Pleme
Ardijejaca, koje je naseljavalo gornji
tok Neretve (od Konjica na jug),
pomjerilo se niz Neretvu i zaustavilo
na dijelu primorja i južne Hercegovine
od ušća Neretve do Boke kotorske. Tu
su kasnije stekli veliku moć pa su
osnovali kraljevstvo koje je dugo
predstavljalo bitan politički faktor na
srednjem Jadranu.10
10
F. Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena
Ardijeja, Zbornik Filozofskog fakulteta u
Beogradu, knj. VII - 1, Beograd 1963., p. 71 -
84; isti autor: Srednjobalkanska plemena u
predrimsko doba, Djela, knj. XXX, Centar za
balkanološka ispitivanja, knj. 1., ANUBiH,
Sarajevo 1969., p. 60 i d.
 Stopedesetogodišnji rat protiv
Rima
Najvažniji događaj u historiji
bosanskohercegovačkih Dira bio je
stopedesetogodišnji rat protiv Rima i
njihovo konačno pokorenje s te strane
(I stoljeće n.e.). To je predstavljalo
veliku prekretnicu u njihovom životu.
Pod rimskom vlašću ostali su duže od
500 godina. Kroz to vrijeme dijelili su
sudbinu ostalih pokorenih naroda
objedinjeni moćnim Rimskim
Carstvom koje se prostiralo od
današnjeg Maroka na zapadu do Irana
na istoku, i od Velike Britanije na
sjeveru do današnjeg Sudana na jugu.
Zahvaljujući rezultatima
arheoloških iskopavanja i djelima
grčkih i rimskih pisaca, dosta smo
dobro obaviješteni o izgledu, načinu
života, društvenom poretku i kulturi tih
starobosanskih starosjedilaca. Sasvim
je izvjesno da su Iliri pripadali
indoeuropskoj grani naroda, srodnih
precima današnjih Francuza, Nijemaca,
Španjolaca, Grka, Iranaca, Hindusa itd.
Grčki i rimski pisci ih opisuju kao
visoke, riđe, spretne, ratoborne i
slobodoljubive ljude. U historijsko
doba živjeli su u plemenima kojih je
bilo na desetine. Povezivala ih je krvna
i jezička srodnost. Osnovno zanimanje
bilo im je stočarstvo. Zahvaljujući
obilju ruda koje su im osiguravale
dovoljno metala za izradu oružja, i još
k tome gorštaci, bili su neustrašivi
ratnici. To je razlog da je moćni Rim
protiv njih vodio stoljetne iscrpljujuće
ratove.
11
Korijeni multietničke,
multivjerske i multikulturne Bosne
Rimsko osvajanje Bosne znatno je
izmijenilo njenu etničku sliku. S
dolaskom Rimljana započeo je proces
koji je Bosnu doslovno pretvorio u
multietničku, multivjersku i
multikulturnu zemlju. Rim je već
tokom osvajanja doveo na ovaj prostor
veliki broj vojnih jedinica koje su bile
sastavljene od pripadnika raznih
naroda sa raznih strana prostranog
Rimskog Carstva. Za vojskom su došli
činovnici, trgovci, radna snaga
(robovi), zanatlije i dr. Mnogi od njih
su ovdje stalno ostali. O tome svjedoče
brojni nadgrobni spomenici na kojima
se skoro uvijek navodi etnička
pripadnost umrlog. Tako smo saznali
da su u antičko doba uz starosjedilačke
Ilire u Bosni živjeli i Rimljani, Italici,
Gali, Germani, Britanci, Egipćani,
Sirijci, Grci, Iranci itd.
Prisustvo stranaca potvrđuju i
vjerski (kultno-votivni) spomenici.
Svaka od nacionalnih skupina donosila
je svoje vjerske predstave pa se tako
stvorilo multivjersko društvo.
Evidentirane su čak 24 razne vjere i
desetine raznih božanstava.11
Prisustvo stranaca nije narušilo
etničku kompaktnost starosjedilačkog
ilirskog stanovništva. Oni su za sve
vrijeme rimske okupacije uglavnom
ostali stanovnici sela i malo su
saobraćali i miješali se sa strancima.
Romaniziranih (civiliziranih) Ilira bilo
je malo. Njih su uglavnom činili
isluženi vojnici koji su se po
odsluženju 20 - 30-godišnjeg vojnog
roka vraćali u svoj zavičaj i
11
E. Imamović, Antički kultni i votivni
spomenici na području Bosne i Hercegovine,
Sarajevo 1977.
nastanjivali u gradovima. Takvi su Od naroda za koje se pouzdano zna
živjeli po rimskim uzorima, uključivali da su najviše učestvovali u napadima,
se u javni život, i obično se ženili pustošenju i pljačkanju
strankinjama. Njih je, međutim, bio bosanskohercegovačkog prostora bili
mali broj i oni nisu utjecali na etničko su Vizigoti, Ostrogoti, Avari i Slaveni.
raslojavanje svojih sunarodnjaka. Oni su u velikoj mjeri izmijenili
dotadašnju etničku sliku ovog prostora.
Slom antičke civilizacije i Bosna Njihove žrtve su uglavnom bili gradski
stanovnici, a njega su najvećim dijelom
Kraj rimskog prisustva i slom činili stranci, dok su starosjedioci
antičke civilizacije, do čega je došlo živjeli po vrletnim selima pa su bili
krajem VI i početkom VII stoljeća n.e., manje izloženi stradanjima. Bosna je u
bili su sudbonosni i za takvim okolnostima i u takvom stanju
bosanskohercegovačko područje i ušla u srednji vijek. Isti je slučaj, manje
njegove starosjedioce. To je - više, bio s čitavim Balkanskim
bilo praćeno prodorom brojnih poluotokom.
znanih i neznanih hordi, plemena i
naroda koji su posvuda rušili, palili,
pljačkali i ubijali. Na taj način nestalo
je svega što je na ovim prostorima do
tada postojalo i što je stvarano više od
pola milenija. Sa zemljom je sravnjeno
više od 100 gradova, a svi su bili
građeni po standardima visoke rimske
civilizacije, opremljeni tekućom
vodom, kanalizacijom, sistemom
centralnog grijanja itd. Zapisi
suvremenih pisaca podrobno opisuju
stravična zbivanja koja su pod konac
antičkog doba zahvatila Evropu.
Balkan je u tome imao posebno mjesto,
a u njemu, pak, Bosna.
Na udaru barbarskih zavojevača
prvo su se našli stanovnici gradova.
Oni koji nisu uspjeli pobjeći, nestali su
u plamenu svojih kuća i gradova.
Iskopavanja ruševina iznose na vidjelo
stravična svjedočanstva onoga što se
ovdje dešavalo u doba seobe naroda
(kraj VI i početak VII stoljeća n.e.).
Skoro u svakoj ruševini nailazi se na
sloj gareži a u njoj ljudske kosti,
polomljeni inventar, vrhovi strjelica i
sl. Pustošenja su bila tolika da se na
većini takvih mjesta nije nikada više
obnovio život.

12

II. DOBA SREDNJEG VIJEKA
Čija je Bosna
Jedan od najsloženijih problema
koji se veže za srednjovjekovnu
bosansku povijest odnosi se na
doseljenje Slavena na ove prostore.
Osnovno pitanje je da li i u kojoj su
mjeri Slaveni zaposjeli prostor
današnje Bosne i Hercegovine. Na
ovom pitanju spoticali su se skoro svi
historičari koji su se bavili
srednjovjekovnom bosanskom
poviješću. Ono pored naučnog ima i
politički značaj. Na njegovoj
tendencioznoj interpretaciji građene su
sve političke aspiracije stranaca prema
Bosni. Pri tome se prvenstveno misli
na srpske i hrvatske historičare koji su
se odnosili krajnje tendenciozno i
nekritički u svome pristupu izučavanju
i pisanju bosanske povijesti. I jedni i
drugi su bez ikakvog uporišta u
izvornoj gradi iznosili proizvoljne i
ničim utemeljene zaključke koji su u
mnogo slučajeva imali dalekosežne
političke posljedice za Bosnu. Hrvatski
povjesničari su, naime, bez ikakve
rezerve tvrdili da su Bosnu u doba
seobe naselili Hrvati, daje to hrvatska
zemlja i daje sve u njoj hrvatsko.12
12
V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 43;
T. Smičiklas, Povjest Hrvatske, I, Zagreb 1882.,
p. 157 i d; V. Klaić, Povjest Hrvata, sv. I, Zagreb
1899., p. 32 i d; O. Knezović, u "Poviest
hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo
1942., p. 173 - 174, 188; D. Mandić, Bosna i
Hercegovina, sv. I, Državna i vjerska pripadnost
srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Chicago -
Rim 1978., p. 203 i d; P. Živković, Etnička i
vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do
konca XVII. stoljeća, Sarajevo - Mostar 1996., p.
5,10 i d.
13
Srpski historičari tvrde, pak,
suprotno. Po njima, Bosnu su naselili
Srbi, pa je shodno tome etnički,
kulturno i politički pripadala Srbiji i
Srbima.13 Državne politike tih zemalja
su na takvim teorijama izgradile svoje
tobožnje "povijesno", odnosno
"istorijsko" pravo na Bosnu. Kako za
jednu te istu stvar ne mogu postojati
dvije istine, jasno je da nijedna od tih
strana nije u pravu.
S Bosnom se, naime, u vrijeme
doseljenja Slavena na Balkan desilo
nešto što srpski i hrvatski historičari
nisu nikada pokušali uzeti u obzir ni
kao mogućnost a kamoli kao činjenicu.
Mnoge okolnosti, naime, govore da je
Bosna ustvari bila zaobiđena u
slavenskoj najezdi. Njen brdsko -
planinski karakter omogućio je
starosjediocima da se spase ispred
zavojevača, čega su bili lišeni
stanovnici ravničarskih krajeva. Drugo,
Slavenima kao izrazitim ratarima
došlim iz ravničarske postojbine, nije
odgovarala brdovita Bosna, i treće, što
je, bez sumnje, bilo odlučujuće,
Slaveni su ovdje naišli na otpor
starosjedilačkog stanovništva. U
pitanju je gorštačka populacija za koju
se tradicionalno veže visoka borbenost.
Tome treba dodati još jedan bitan
faktor. Obilje ruda osiguravalo je
starosjediocima dovoljno metala za
izradu oružja, bez kojeg nema odbrane.
Ilirski korijeni
Da je slavenska najezda dobrim
dijelom zaobišla Bosnu potvrdili bi i
rezultati arheoloških istraživanja. Oni
pokazuju da nema, ili su sasvim rijetki,
tipični slavenski nalazi kao što su
13
V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd 1940.,
p. 104, 135; S. Ćirković, Istorija srednjovekovne
Bosne, Beograd 1964., p. 34, 39.
nastambe, grobovi, oruđe, oružje, nakit
i dr., za razliku od susjednih zemalja
gdje su takvi nalazi česti i brojni.
Evidentirani slučajevi uglavnom
potječu iz perifernih oblasti uz Savu,
Drinu i prema morskoj obali, to jest
tamo dokle su vjerojatno dopirali
pokušaji prodora slavenskih
zavojevača. I oni nalazi koji su
označeni slavenskim dosta su upitni.
Većina arheologa pojedine nalaze bez
dovoljno kritičnosti pripisuje
Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava
koja je u arheologiji dosta česta i
istraživače može lahko zavesti. Može
biti u pitanju retardirano umjetničko
oblikovanje ili refleks koji zrači sa
strane. U takvim slučajevima objekti
materijalne kulture mogu biti potpuno
identični s onima iz bližeg ili daljeg
okruženja a da nisu u pitanju etnička
preslojavanja izvedena s ove ili one
strane.
Na koncu treba uzeti u obzir
činjenicu da se Bosna nije uspjela
apsolutno oduprijeti slavenskoj
najezdi. U nastalom metežu koji je
zahvatio čitav Balkan, pojedine
slavenske skupine su, bez sumnje,
uspjele probiti odbranu ilirskih
starosjedilaca i prodrijeti u dubinu
zemlje gdje su se trajno naselili. Takvi
su, međutim, predstavljali kap u moru
u odnosu na starosjedioce.
Okružena sa svih strana slavenskim
elementima (Hrvatskom, Srbijom i
Dukljom (Crnom Gorom), Bosna nije
mogla trajno zadržati svoju etničku i
kulturnu samobitnost. Kada se stanje
nakon seobe smirilo, otpočeo je
neminovan proces kontakata sa
susjedima u kojima su bosanski
starosjedioci kao manjina bili u
podređenom položaju naspram svog
slavenskog okruženja. S trgovinom
dolazili su kulturni utjecaji (Jezik,
14
pismo, običaji i dr.). Bosanski
starosjedioci su se na koncu toliko
slavenizirali da je u srednjem vijeku
Bosna po svemu izgledala kao tipična
slavenska zemlja iako u suštini to nije
bila.14
Doba mraka
Nakon burnih zbivanja koja su
pratila slom antičke civilizacije i
doseljenja Slavena na Balkanski
poluotok, Bosna ulazi u najmračnije
razdoblje svoje povijesti. Taj mrak je
trajao skoro 300 godina, odnosno od 7.
do 10. stoljeća. Kroz to vrijeme nema
ama baš nikakvih pisanih vijesti o
Bosni. Ono nešto malo arheoloških
spomenika ni u kom slučaju ne može
nadoknaditi pisanu gradu. Skoro daje
isti slučaj s ostalim okolnim zemljama.
U tom vremenu se, bez sumnje, vršila
konsolidacija doseljenih slavenskih
plemena koja su se konačno razmjestila
i stabilizirala u onom rasporedu kako
ih vidimo u 9. i 10. stoljeću.
U to vrijeme Bosna je jamačno
prolazila kroz proces slavenizacije. To
je bilo tako radikalno da se u prvim
vijestima počev od 10. stoljeća pa
nadalje, ona ni po čemu ne razlikuje od
susjednih slavenskih zemalja kakva je
bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj
se govori slavenskim jezikom, piše se
slavenskim pismom, osobna imena su
slavenska itd. Bitno je međutim
napomenuti da se već tada Bosna
navodi kao zasebna geografska i
politička cjelina, a njeni stanovnici kao
zaseban narod.
U slučajevima kad neki od
onovremenih pisaca daje drugačije
podatke o Bosni, to ne mora značiti da
14
O tome: E. Imamović, Korijeni Bosne i
bosanstva, Sarajevo 1995., p. 26.
oni oslikavaju stvarno stanje na terenu.
Većina starih pisaca su koristili
podatke iz druge ruke, prema nečijim
kazivanjima, a mnogo toga su i
pogrešno zapisali. To se ne odnosi
samo na Bosnu. Neki pisci, naprimjer,
čak u 11. stoljeću ne prave razliku
između Srba i Hrvata. Tako bizantski
pisac Ivan Scylices iz sredine 11.
stoljeća u djelu "Epitome historion"
doslovno kaže: "Narod Srbi, koje
također zovu Hrvati".15 Ako im je
takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji
su takoreći graničili sa Bizantom i
Italijom, šta su onda mogli znati o
zabačenoj brdsko - planinskoj Bosni i
njenom narodu.
Bosanci - narod zemlje Bosne
Nema nikakve sumnje da je u
Bosni u srednjem vijeku živio
jedinstven bosanski narod zvan
Bošnjani. U odnosu na susjedne zemlje
koje su dobile ime po doseljenim
Slavenima, pa tako Hrvatska po
Hrvatima ili Srbija po Srbima, s
Bosnom je bilo drugačije. Njezin naziv
je predslavenskog korijena. Nauka je
već davno utvrdila da se Bosna u
rimsko doba nazivala otprilike
Bassania, kako se to može pročitati na
epigrafskim spomenicima (ablativni
oblik Ad Bassantem, što se odnosi na
rijeku Bosnu).
Utvrđeno je i to da su Rimljani taj
naziv preuzeli od starosjedilačkih Ilira.
Zahvaljujući grčkom historičaru
Apijanu iz I stoljeća n. e., saznali smo
da je u antičko doba u Bosni živjelo
jedno ilirsko pleme koje se zvalo
Poseni (bez sumnje iskvarena grafija
od Boseni). Taj naziv su naslijedili
srednjovjekovni Bošnjani, odnosno
15
F. Šišić, Povijest Hrvata, Zagreb 1925., p. 277.
15
Bosanci. Ustvari, riječ je o jednom te
istom narodu istog imena s
kontinuitetom od preko 2.000 godina.
Kako je svugdje bio slučaj da
toponim odgovara etnonimu, pa tako
Galia zemlja Gala, Germania zemlja
Germana ili Trakia zemlja Tračana i
sl., takav je bio slučaj i s Bosnom:
Bassania zemlja Bassana, odnosno
Bosena. U procesu slavenizacije od
Bassania je nastao naziv Bosona, a
potom Bosna, a od naroda Bassani
(Boseni) nastali su srednjovjekovni
Bošnjani. Iz tog naziva razvio se
suvremeni oblik Bošnjaci, odnosno
Bosanci.
Proces transformacije iliro -
rimskog naziva Bassania u Bosna i od
Boseni ili Bassani u Bošnjani, odnosno
Bošnjaci i Bosanci, može se donekle
pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj
gradi. Bizantski pisac Konstantin
Porfirogenet iz 10. stoljeća Bosnu
naziva Bosona, a kasniji latino -
talijanski dokumenti donose razne
varijante tog naziva kao Bosonium,
Bossena, Bosthna, Bissena i sl.
Jasno da je svaki narod izvorni iliro
- romanski naziv prilagođavao svom
izvornom izgovoru, isto tako kako je
pod slavenskim jezičkim uplivom
nastao suvremeni oblik Bosna,
Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci.16
Mitovi i povijesna zbilja
U naučnoj literaturi nije se nikada
ozbiljno razmotrilo pitanje ko su bili
stanovnici srednjovjekovne Bosne.
Ono što je napisano o tome potječe od
srpskih i hrvatskih povjesničara.
Većina ih je, međutim, bez ikakve
dublje analize i oslonca na izvornu
16
O tome: E. Imamović, o. c, p. 23 - 25.
gradu iznijela sasvim decidne
zaključke. Za njih se može reći da su
više izraz njihovih nacionalističkih
predrasuda nego su u pitanju naučno
utemeljene konstatacije. Po jednima,
Bosnu su naselili Srbi, po drugima
Hrvati. Iako su obje strane koristile istu
izvornu gradu iznesene su potpuno
dijametralne konstatacije. To jasno
ukazuje na neutemeljenost njihovih
teorija. One su međutim ušle u
historiografiju pa se već dugo prenose
iz knjige u knjigu kao historijska
činjenica, iako su daleko od historijske
istine. Ipak, kao takve one se još uvijek
uče u školama, i to na svim nivoima,
od osnovnog i srednjeg do fakultetskog
obrazovanja.
Glavno uporište srpskim i težinu takvih pseudo-naučnih teorija.
hrvatskim historičarima za tvrdnju da
su Bosnu naselili Srbi, odnosno Hrvati,
predstavljaju dva izvora. Prvi je spis
"De administrando imperio" (O
upravljanju državom), koji potječe iz
10. stoljeća od bizantskog pisca
Konstantina Porfirogeneta, a drugi je
"Ljetopis" Popa Dukljanina iz 12.
stoljeća. Iako se u tim djelima nigdje
izričito ne navodi da su Bosnu naselili
jedni ili drugi, dotični historičari se
stalno na njih pozivaju i to im je
glavno uporište u njihovim teorijama.
Historijska kritika je već davno
dala sud o valjanosti onoga što pišu
Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opći
zaključak je da su obojica krajnje
nepouzdani za izvođenje historijske
rekonstrukcije. Oba govore o i političara oko toga "čija je Bosna",
događajima koji su se zbili nekoliko
stotina godina prije njih, i to uglavnom
na osnovi narodnih predanja.
Historijska kritika nalaže krajnji oprez
kada je u pitanju taj vid izvora. Analiza
Porfirogenetova spisa pokazuje da je
njegov sastavljač jednostavno kupio
podatke iz raznih razdoblja i slagao ih
16
jedne uz druge bez ikakvog
kronološkog reda i povezanosti. To je
razlog da je pun kontradikcija i
netačnosti.17
Isti je slučaj sa Popom
Dukljaninom.18 Izvlačiti historijske
zaključke iz grade ovakvog karaktera,
kako su to činili srpski i hrvatski
historičari, ne samo da je naučno
neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi
zaključci su veoma plodno tlo za
rađanje nacionalističkih ideologija i
veliko-državnih pretenzija na tuđe
teritorije što u kriznim vremenima
može dovesti do nesagledivih tragedija
među zemljama i narodima. Bosna je
već nekoliko puta u svojoj daljoj i
bližoj prošlosti osjetila na svojoj koži
Bosanski franjevci brane
bošnjaštvo
Protiv takvih teorija dizali su,
međutim, veoma oštar glas učeni
Bošnjaci, a među njima i pojedini
franjevci, od kojih se posebno isticao
fra Anto Knežević (rođen u Varcar-
Vakufu). On je još u prošlom stoljeću s
ponosom isticao svoje bošnjaštvo a
Bosnu smatrao svojom jedinom i
dragom domovinom. Uopće, Knežević
je bio žestoki borac za nacionalnu
afirmaciju bošnjaštva. Može se reći
daje ustvari to bio zvanični stav skoro
svih bosanskih franjevaca. U jeku živih
polemika srpskih i hrvatskih historičara
fra Anto Knežević je 1871. godine
17
O tome: Vizantijski izvori za istoriju naroda
Jugoslavije, tom IL Srpska Akademija nauka i
umetnosti, pos. izd., knj. CCCXXIII,
Vizantološki institut, knj. 7, Beograd 1959., p. 4
- 5; Sredi: F. Šišić, o. c, p. 234 i d.
18
Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1950., p. 11
- 36.
objavio u zagrebačkom "Zatočeniku"
raspravu u kojoj pobija aspiracije
Mađara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa
kaže: "Žao mi je na Mađare ali mi je
žalije na ... jednakokrvnu bratju Srbe i
Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepiše
Bosnu i Bošnjake te rekoše da je Bosna
do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci Srbi; od
Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi
da su u cieloj Bosni svi Srbi koji pišu
ćirilicom, a Hrvati koji pišu latinicom;
treći da su u ovoj Bosni sami Srbi;
doćim četvrti proglasiše da su zgoljni
Hrvati. Ovako dakle "Bosna ponosna" i
Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih
samo su prazna imena, izmišljenja od
nekih zanešenjakah".19
Zanimljivo je pisanje Josipa
Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud
Bogdanov, godine 1895. u brošuri
"Spor između Srba i Hrvata" napisao
ovo: "Kad se Bosna i Hercegovina iz
stoljetna sna prenula u život, pohitaše
Srbi i rekoše Bošnjacima: "Amo k
nama, vi ste Srbi". Kad to opaziše
Hrvati, pohitaše i oni i rekoše
Bošnjacima: "Ne k Srbima, već k
nama, vi ste Hrvati".
Ali Bošnjaci nisu bile lude. Prije
nego što bi se odlučili il' na desno il' na
lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je
ta hitnja "bratska ljubav" ili što drugo,
pa kad vidješe o čemu se radi, tad
jednostavno, logično, sasma logično,
dođoše do zaključka: "Ni amo ni tamo,
već svak za se".
Evo logike kojom se poslužiše: Kad
se Hrvati i Srbi smatraju "dva naroda",
a jezik im je jedan, zašto ne bi i mi,
kad govorimo kao oni, bili "treći
narod?"
Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu
da budu isti narod, jer su im "dva"
imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime
19
A. Knežević, Pad Bosne, Senj 1886., p. 7 - 8.
17
drugačije nego li njihovo, bili "treći
narod?"
Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu
da budu isti narod, jer nisu nad njima u
prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne
bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali,
bili "treći narod"?
Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu
da budu isti narod, jer su jedni
pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne
bi i mi, kad smo muhamedanci, bili
"treći narod"?20
Srpski i hrvatski nacionalisti su na
ovakvo pisanje odgovarali još žešće, pa
tako mladobosanski srpski ideolog
Pero Slijepčević piše 1910. godine:
"Mladi narodni rad smije da zna među
domaćima samo dva imena; Srbi i
Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije
više da bude - po toj žalosnoj politici -
bosanska, nego samo srpska i hrvatska,
a jezik ni zemaljski, ni bosanski, već
samo srpsko - hrvatski".21
Pojedini franjevci su čak u javnim
glasilima odrješito ustajali protiv toga
da se bosanski katolici počinju nazivati
Hrvatima, tumačeći da oni nisu Hrvati
nego Bosanci, i da se "kao Bosanci
imaju mnogo većim slavama ponositi,
nego kad bi bili Hrvati."22
Slično je bilo i u vezi sa srpskim
imenom. Suvremenik zbivanja, pisac
pozamašnog djela o Bosni tog vremena
T. Herkalović, zapisao je da se "tekar
od tog vremena (1862. g.) počinju
pravoslavci zvati Srbima",23 a fra Grga
Martić je s time u vezi zapisao da
20
Ild Bogdanov (Josip Ljubić), Spor između
Srba i Hrvata, Zadar 1895.
21
P. Slijepčević, Stara i nova kultura, Kalendar
Prosvjete za godinu 1911, Sarajevo 1910.
22
To se odnosi na fra Antu Kneževića. (Sredi: S.
Arnautović, "Hrvatski dnevnik", od 30. augusta
1917. g. Zagreb.
23
T. Herkalović, Vorgeschichte der Occupation
Bosniens und der Hercegovina, Zagreb 1906., p.
17 - 19.
"onda (1848. g.) još nije bilo srpstva u
Bosni", te da se "istom tada, za
namjesnikovanja Osman Topal-paše
(1860-1869. g.) na sav mah razmahalo
u Bosni i Hercegovini".24
Šezdesetih godina prošlog stoljeća
srpski nacionalisti su u Bosni osnovali
naročito društvo sa sjedištem u
Sarajevu, s ciljem da se širi srpsko ime.
Članovi su bili učitelji, trgovci, popovi
i dr, i posvuda su propagirali
pravoslavcima da se ubuduće ne zovu
"Vlasi", "Rkači" ili "Rišćani", nego
"Srbi". S time u vezi, zanimljiva je
direktiva Vaše Pelagića upućena
školama i učiteljima. Tu između
ostaloga stoji: "Svaki učitelj treba da
nauči prvo svoje učenike, a posle svu
ostalu varošku diečicu koia god umeju
govoriti: da kad jih kogod upita: šta si
ti mladiću? pa da mladić na to pitanje
odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi
bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji
bi diečici po koju kraicaru zato
darivali, da se tim u njima još većma
pobuđuje revnost k tome odgovoru".
("Obzor", br. 78, od 19. III 1911.).
O svijesti bosanskih franjevaca da
se nacionalno osjećaju Bošnjacima i da
to svoje opredjeljenje prenose na svoje
vjernike, razočarano je svojevremeno
pisao hrvatski javni djelatnik Ivan
Radić, koji se u to uvjerio na terenu
prilikom putovanja po Bosni. U svojim
putnim bilješkama je između ostaloga
zapisao: "U jednom hanu, pijem crnu
kavu, kad dođe mali dječarac. Vidim
odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je?
Nakon nekog vremena reče da je
katolik. Zaboli me duša, pa sam si
mislio: Bože moj što ne ubiješ onog
fratra i popa koji kaže: najprije si
katolik, onda budi što hoćeš, makar i
24
Fra G. Martić, Zapamćenja, Zagreb 1906., p.
10, 43.
18
živinče".25
Doba bezimenih banova
Da je Bosna već u ranom srednjem
vijeku bila zasebna i samostalna država
s posebnim (bosanskim) narodom
svjedoče između ostaloga kontinuirani
napadi na nju koji su dolazili iz
susjednih zemalja. Sredinom 10.
stoljeća srpski župan Časlav je zauzeo
sjeveroistočni dio Bosne. Nakon toga,
tek što se oslobodila, Bosnu je napao
hrvatski kralj Krešimir II, iza toga
dukljanski vladari itd. Izvorna građa je
zabilježila da su i tada na čelu Bosne
stajali banovi. Prilikom napada Hrvata
968. godine tadašnji bosanski ban je
pod velikim pritiskom morao izbjeći iz
Bosne i sklonio se u Madžarsku.
Sedamdeset godina kasnije opet se
spominje bosanski ban, ovaj put u ratu
s dukljanskim kraljem Bodinom (1042.
g.), a onda 1084, pa 1103. godine itd.
Dokumenti ne navode njihova imena,
samo se kaže "ban bosanski" pa se zato
taj dio bosanske povijesti naziva
dobom bezimenih banova.
Iz 12. stoljeća potječe dragocjen
podatak o Bosni i njenom narodu.
Zabilježio ga je bizantski ljetopisac
Cinam. Opisujući rat između Mađara i
Bizanta (1154. g) u kojem je
učestvovao i bosanski ban Borić na
strani Mađara, za njega kaže da se sa
svojom vojskom borio kao saveznik
mađarskog kralja, napominjući usput
da se njegova Bosna proteže sve do
Drine i tu graniči sa Srbijom. Dalje
kaže da su Bosanci (Bošnjani) narod
koji živi samostalno, da imaju svoje
običaje, uredbe, kao i svog vladara.26
25
I. Radić, Iz mog putovanja po Bosni,
"Slobodni dani", 14. ožujak 1923., Zagreb.
26
V. Klaić, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 51,
nap. 19, 21.
 O stanovnicima srednjovjekovne
Bosne izvorna građa nije baš obilata.
Sasvim je izvjesno, međutim, da je to
bio etnički kompaktan narod kojeg
dokumenti uvijek nazivaju
jedinstvenim imenom Bošnjani.
Teško je reći koliko je u Bosni bilo
slavenskog življa, ali ga je bez sumnje
bilo jer se tokom stoljeća svakako
doseljavao na ovaj ili onaj način. Kad
se Bosna od 12. stoljeća počela otvarati
prema vanjskom svijetu, priliv stranog
stanovništva je bio još veći. U tome su
prednjačili trgovci, zanatlije, umjetnici,
diplomatski emisari i dr. Najviše je bilo
Dubrovčana, o čemu govori i Kulinova
povelja iz 1189. godine kojom im
jamči osobnu i imovinsku sigurnost u
svojoj "vladaniji" (državi).
Preseljavanja stanovništva iz jedne
zemlje u drugu bilo je u svim
vremenima. Do toga je najčešće
dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih
pustošenja, epidemija, velikog
priraštaja stanovništva itd. U Bosni je
bio još jedan bitan faktor koji je
izazivao česta pomjeranja stanovništva.
Bili su to vjerski progoni bogumila koji
su ispred križara bježali i sklanjali se i
izvan zemlje.
Pomjeranje stanovništva
Bosnu su u srednjem vijeku često
pogađale i nerodne godine. U najgorem
sjećanju ostale su 1338, 1339, 1356,
1416, 1418, 1454-1456. godina itd. U
Dubrovačkom arhivu ima puno grade
koja podrobno opisuje te nesreće.
Dešavalo se da je izgladnjeli narod išao
potražiti spas izvan zemlje. Tako su
1456. godine skupine Humljana
(Hercegovaca) došle na teritorij
Dubrovačke Republike.
19
Ona im je, međutim, uskratila
pomoć pa se izgladnjeli narod morao
nastaniti po pećinama, hranio se žirom,
travom i korijenjem.27
U vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je
pogodila još jedna teška nesreća. Izbio
je požar u kojem su izgorjele skoro sve
šume. Bio je tolikih razmjera da se nije
ničim mogao ugasiti. Pustošio je dotle
dok se nije sam od sebe ugasio.
Pomjeranje i preseljavanje
stanovništva uzrokovale su i druge
pojave. Kada su snažni vladari ban
Stjepan II i kralj Tvrtko I započeli
proširivanje bosanskih granica, u
novoosvojene oblasti su krenule mnoge
skupine stanovnika. Bili su to
uglavnom stočari (vlasi). Njihov
pravac kretanja bila je Dalmacija,
odnosno primorje, gdje su se nalazila
izvrsna zimska ispasišta. Oni su i ranije
tamo tjerali stoku ali s puno teškoća
koje su im pravile tamošnje vlasti. U
zadarskom arhivu spominju se
bosanski katuni već u 14. stoljeću.
Činili su ih stočari iz jugoistočne
Bosne i istočnog Huma. Razlikovali su
se od dalmatinskih starosjedilaca i po
imenima. U arhivskoj gradi primorskih
gradova Bosanci redovito nose narodna
imena (Milovac, Bogavac, Putnik,
Radmil i sl.), dok hrvatski starosjedioci
imaju kršćanska imena (Nikola, Petar,
Pavle i sl.).
Izvorna građa pokazuje da su se
bosanski stočari naseljavali i na
jadranske otoke. Tako je 1443. godine
zabilježeno njihovo prisustvo čak na
otoku Rabu. Bosanski doseljenici vrlo
često nose ime Bosna, bilo da se radi o
muškim ili ženskim članovima. U
jednom spisu iz zadarskog arhiva
spominje se izvjesna Bosna, nazvana
27
K. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, knj. II,
Beograd 1952., p. 419.
tako po zemlji iz koje je došla, a bila je
supruga izvjesnog zadarskog građanina
zvanog Stanko.28
Starosjedioci i stranci
Kako je god izvan Bosne bilo
Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca.
Među njima je bilo najviše Hrvata i
Srba, budući da je riječ o pripadnicima
naroda susjednih zemalja. Naprijed je
bilo govora o neargumentiranim
tvrdnjama da je Bosna u srednjem
vijeku bila zemlja Srba ili Hrvata.
Povremena osvajanja i kratka prevlast
ove ili one strane nije značila trajno
priključenje Bosne tim zemljama niti je
mogla uzrokovati značajnije etničko
preslojavanje s tih strana. Pripadnika
srpskog i hrvatskog naroda u Bosni je
bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u
tim zemljama postoje uvijek bilo
seljakanja i prelaženja granica, osobito
ako je u pitanju stočarski dio
stanovništva.
Izvorna građa je sasvim jasna o
etničkoj pripadnosti stanovnika
onovremene Bosne. Svi spomenici
isključivo spominju bosanski narod
(Natio bosnensis) koji nosi ime po
svojoj domovini. To su iz izvorne
grade dobro poznati Bošnjani, koje
dokumenti vjerojatno s razlogom često
nazivaju i Dobrim Bošnjanima. Kako
su god Hrvati narod Hrvatske, a Srbi
narod Srbije, tako su i Bosanci narod
Bosne.
U Bosni se najviše Srba naselilo
kad je južni dio zemlje (Hum) osvojio
srpski car Nemanja (druga polovica 12.
stoljeća). Od tada pa do 1325. godine
taj dio Bosne je s prekidima bio pod
28
B. Hrabak, Naseljavanje hercegovačkih i
bosanskih vlaha u Dalmatinsku zagoru u XIV,
XV i XVI veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i
Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 83.
20
Srbima. U tom je razdoblju (1219. g.) u
Stonu - glavnom gradu Huma,
osnovana srpska pravoslavna
episkopija. To je znatno podstaklo
širenje pravoslavlja na prostoru
današnje južne i istočne Hercegovine.
Tu vjeru, međutim, ne treba isključivo
vezati za pripadnike srpskog naroda na
ovom prostoru. Jamačno je odranije
postojao izvjestan broj Bošnjana koji
su ispovijedali tu vjeru, i sada su sa
doseljenim Srbima predstavljali
brojniji pravoslavni korpus u tom
dijelu Bosne. Njihov broj je međutim
još uvijek bio simboličan.
Nakon što je ban Stjepan II 1325.
godine protjerao Srbe iz Huma nestalo
je i pravoslavne episkopije u Stonu.
Njen rad je ustvari već ranije zamro
zbog pritiska bogumila. On je bio
toliko snažan da je iz Stona na koncu
izbjegao i posljednji kaluđer. Nakon
toga se u izvornoj gradi pravoslavnoj
episkopiji u Stonu gubi svaki trag.29
Neutemeljene aspiracije
Bosna je sačuvala svoje
starosjedilačko stanovništvo u punoj
etničkoj kompaktnosti sve do sredine
15. stoljeća, odnosno do dolaska
Turaka. Tome je najviše doprinijela
geografska izoliranost zemlje i njene
prirodne granice koje zaokružuju
strogo definiran geografski prostor
smješten između tri velike rijeke: Une,
Drine i Save i mora. Unutar tih granica
već se u prethistorijsko doba formirala
kulturna i etnička, a potom i politička
potpuno izdvojena kompaktna
zajednica sa svim svojim
specifičnostima.
U srednjovjekovnoj Bosni bila je
29
B. Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i
Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije,
Sarajevo 1990., p. 41.
veoma jako izražena svijest o
nacionalnom i teritorijalnom jedinstvu.
To je najbolje izraženo riječima dijaka
bana Stjepana II koji je na kraju jedne
povelje sastavljena 1325. godine
ponosno dopisao da ie on dijak bana
"koji držaše od Save do mora, od
Cetine do Drine".30
U raspravama o srednjovjekovnoj
Bosni i njenom stanovništvu neki pisci
iznose određene zaključke bez
dovoljno kritičnosti i sagledavanja
problema. Oni, naprimjer, periferne
bosanske oblasti kao što su područja
današnjeg Bihaća, Cazina, Kladuše,
Huma, oblasti Duvanjskog, Glamočkog
i Livanjskog polja, ili sjeveroistočne
dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim
zato što su došli u sastav bosanske
države tek u 14. i 15. stoljeću, tvrdeći
da su do tada pripadali Srbiji ili
Hrvatskoj. Pri tome se zaboravlja
činjenica da su sve stare države
nastajale etapno i da su tek u završnoj
fazi dobile konačnu teritorijalnu
fizionomiju. Do tada su se između
državnih jezgri nalazili teritoriji tzv.
"ničije zemlje" (teritorium nullis) koji
su etapno ulazili u sastav ove ili one
političke organizacije. Osim toga, treba
razlikovati pojam "geografskog",
"etničkog" i "političkog".
Zemlja jedinstvenog etničkog
prostora, kakva je bila Bosna, u
procesu političkog organiziranja
zadržala je svu svoju kompaktnost. Ne
znači, naime, da Bosni nisu oduvijek
pripadale i one njene oblasti koje su
priključne državnom jezgru u kasnijem
razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba
sterala od Save do mora i od Une do
Drine, bez obzira što je bosanska
država u to vrijeme obuhvaćala samo
30
M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo
1990., p. 80 i 349.
21
uži prostor današnje srednje Bosne.
Riječ je o političkom objedinjavanju
etničkog prostora pošto je u navedenim
granicama odranije živio jedan te isti
narod - Bošnjani.
I susjedne države su prošle sličan
politički razvoj. Hrvatska država je,
naprimjer, nastala iz jezgra koje se
nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla
politička moć tako se i teritorijalno
širila pa je na koncu u njen sastav ušla i
Panonija (Slavonija), koja je također
bila naseljena Hrvatima. Tako je
nastala dalmatinsko - panonska
hrvatska država. Bosna prema tome ne
predstavlja nikakav izuzetak. Od
susjednih država se razlikuje utoliko
što predstavlja prastari strogo omeđeni
geografski i etnički prostor koji je
dobio tu fizionomiju još u
prethistorijsko doba.
Dolazak stranaca u Bosnu
Stranci su dolazili i boravili u
Bosni raznim poslovima i dužnostima,
najčešće kao trgovci, zanatlije, crkveni
emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl.
Iako su njihovi boravci po pravilu bili
privremeni, bilo je slučajeva da su neki
od njih trajno ostajali. Među takvim je
najviše bilo trgovaca i zanatlija.
Trgovci su bili prvi koji su počeli
zalaziti u Bosnu privučeni njenim
rudnim i drugim bogatstvom. U tome
su pionirsku ulogu imali primorski
gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad
je bio životno zainteresiran za
bosansko tržište i vremenom je postao
glavni trgovački partner Bosne. Na
bogatstvu stečenom trgovinom s
Bosnom izgrađena je njegova ukupna
moć i blagostanje.
I Bosna je mnogo ovisila od
Dubrovnika. Taj grad je za nju
predstavljao, pak, vrata u svijet. Zbog
tako bliskih obostranih veza
Bosna je bila puna Dubrovčana.
Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U
većim naseljima postojale su njihove
kolonije koje su imale određenu
autonomiju - svog čelnika (konzula),
kancelariju, vlastito sudstvo itd. U
Zvorniku je između 1415. i 1431.
godine registrirano 640 dubrovačkih
građana, u Visokom 370, a u
Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435.
godine 300. Godine 1434. njihov je
broj je u tom gradu iznosio blizu pet
stotina.31
Njihovo mnoštvo, međutim, nije
utjecalo na promjenu nacionalne
strukture domaćeg stanovništva. Iako
su mnogi od njih boravili po 10, 20 pa i
više godina, malo ih je trajno ostajalo u
Bosni. Ženidbe s domaćim djevojkama
su bile rijetke zbog vjerskih razlika.
Oni su, naime, bili katolici a bosanska
sredina je mahom bila bogumilska.
Vjerska ekskluzivnost Bosanaca,
odnosno podvojenost, doprinijela je da
oni dugo vremena sačuvaju svoja
specifična kulturna i etnička obilježja.
Druga po brojnosti kategorija
stranaca koji su dolazili i boravili u
Bosni bili su zanatlije. Na poziv
bosanskih vladara iz Njemačke su u 14.
stoljeću došli brojni rudari (Sasi), vrsni
stručnjaci. Najviše ih je bilo u Fojnici i
Srebrenici. Zna se pouzdano da su
mnogi od njih ovdje trajno ostali.
Vremenom su se potpuno utopili u
domaću sredinu i tako izgubili svoja
etnička obilježja.32
Pored Nijemaca i Hrvata
(Dubrovčana), izvorna građa je
zabilježila prisustvo stranaca i iz
drugih zemalja - Grka, Talijana,
31
D. Kovačević, Gradska naselja
srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo
1978., p.159-164.
32
D. Kovačević, o. c, p. 228 - 229.
22
Turaka, Srba itd. Osobito su bili brojni
Mlečani i Fiorentinci. U Srebrenici je
bilo i Turaka, i to puno godina prije
pada Bosne pod Tursku. Zabilježeno je
i prisustvo Cigana. Oni se na
Balkanskom poluotoku javljaju u
većim skupinama već u 14. stoljeću. U
jednom arhivskom spisu iz 1442.
godine u Srebrenici se spominje
izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio
trgovinom. Njihovo masovnije
prisustvo na bosanskohercegovačkom
prostoru veže se za dolazak Turaka u
ove krajeve.
Izgled i narav srednjovjekovnih
Bošnjana
O tome kako su fizički izgledali
srednjovjekovni Bošnjani ponešto
saznajemo iz izvorne grade kao što su
likovne predstave na stećcima,
rukopisne ilustracije, portreti, opisi
suvremenika, analiza posmrtnih
ostataka itd. Opći zaključak je da su
nam srednjovjekovni preci imali sve
osobine koje karakteriziraju gorštake:
krupan stas, nabijeno tijelo, hitri i
okretni, neustrašivi, vrsni ratnici i
pronicljivi.
Bosna je jedna od rijetkih zemalja
koja ima sačuvane posmrtne ostatke
svojih srednjovjekovnih vladara. U
kraljevskom mauzoleju u
Arnautovićima kod Visokog pronađeni
su ostaci kralja Tvrtka. Jedan od
nađenih prstenova u njegovoj grobnici
ima promjer čak 3,5 cm. Može se
zamisliti kolika ga je ruka nosila. Za
posljednjeg bosanskog kralja Stjepana
Tomaševića suvremeni ljetopisac je
zapisao da je rastom bio pravi div.
Prema svjedočanstvima suvremenika
takvog je izgleda bio i Hrvoje Vukčić,
veliki vojvoda bosanski, strah i trepet
Evrope. Takvi su mahom bili svi
onovremeni Bošnjani. Na to upućuje i
veličina pronađenog oružja ispod
stećaka kao i njihovi skeleti.33
Srednjovjekovni Bošnjani su se
vidno antropološki razlikovali od
susjednih Srba i Hrvata. Mletački
povjesničar Danijel Farlati iz 18.
stoljeća, pisac znamenite crkvene
povijesti južnoslavenskih zemalja, na
osnovi starih splitskih kronika, navodi
da su se bosanske izbjeglice i njihovi
potomci koji su po padu Bosne pod
Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju,
razlikovali i isticali među tamošnjim
stanovnicima također likom i
izgledom.34 To jasno ukazuje na
njihovu antropološku osobenost u
odnosu na mjesne Hrvate.
Spomenimo da su se već u
srednjem vijeku vodile rasprave u
učenim krugovima o etničkom
porijeklu Bosanaca. Tako hrvatski
učeni benediktinac iz Dubrovnika
Ludovik Crijević, zvani Tubero, piše
oko 1500. godine ovo: "Ne slažem se s
onima koji misle da su Bosanci i
Slaveni istog porijekla, i pored
sličnosti u jeziku".35
Vrijedno zapažanje o Bosancima
donosi i Evlija Čelebija. Iako se to
odnosi na Bošnjake 17. stoljeća,
zanimljivo je jer se radi o potomcima
srednjovjekovnih Bošnjana, za koje
kaže: "Svijet ih zove Bošnjacima ali
oni više vole da se zovu Bosnevijama
(Bošnjanima) ... zaista, kako im je
jezik, tako su i oni čisti, dobri i
razumni ljudi".36
Austrijski antropolozi su krajem
33
O tome: E. Imamović, o. c, p. 51.
34
D. Farlati, Illyricum sacrum, Venetiis 1751.,
p. 397.
35
J. G. Schwandtner, Scriptores rerum
hungaricarum, II, Vindobonae 1746., p. 189 -
192.
36
E. Čelebija, Putopis, Sarajevo 1979., p. 121.
23
prošlog i početkom ovog stoljeća vršili
opsežna antropološka istraživanja
bosanskohercegovačkog stanovništva.
Oni su došli do rezultata koji pokazuju
da veliki dio populacije, i to prije svega
muslimanske, pokazuje u velikom
postotku neslavenske antropološke
crte. Do istih rezultata je došao poznati
hrvatski arheolog Ćiro Truhelka. To je
potvrdila i antropološka obrada skeleta
iskopanih ispod stećaka na raznim
stranama Bosne i Hercegovine, što je
obavljeno prije nekoliko godina u
organizaciji Balkanološkog instituta
Akademije nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine.37 To sve govori da je
veliki dio bosanskohercegovačkog
stanovništva sačuvao svoje
predslavenske (ilirske) antropološke
osobine do u kasni srednji vijek.
O naravi i karakteru naših
srednjovjekovnih predaka saznajemo iz
opisa suvremenika. Važno je istaknuti
da se radi o strancima pa je njihov sud
tim mjerodavniji. Svi jednodušno ističu
njihovo poštenje, pravičnost i odanost
onome u koga jednom steknu
povjerenje. Gore spomenuti mletački
povjesničar Danijel Farlati u opisu
bosanskih izbjeglica u Splitu također
hvali njihovo poštenje, ispravno
držanje i plemenitost, a onda kaže da
su zbog toga bili svima "ugodni i
mili".38
Svi stranci koji su dolazili u dodir s
Bosancima, prije svega Dubrovčani i
Mlečani, iznose jedinstven sud o njima.
I oni na prvom mjestu ističu njihovu
dobrotu, poštenje i pravičnost. Tim
vrijednostima ih je učila i njihova
37
Z. Mikić, Prilog antropološkoj strukturi
skeleta iz nekropola sa stećcima u Jugoslaviji,
Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja,
ANUBiH, knj. XXIII / 21, Sarajevo 1985., p. 55
- 67.
38
D. Farlati, o. c, p. 397.
(bogumilska) vjera. Poštenje i dobrota
Bošnjana bili su poslovični. To je
razlog što su ih suvremenici nazivali
Dobrim Bošnjanima, kako se to može
pročitati na brojnim dokumentima.
Tako su se i sami Bošnjani između se
zvali, prvenstveno oni koji su
visokomoralnim načelima zaslužili da
steknu i nose taj epitet.
Brak na bosanski način
Srednjovjekovni Bošnjani su bili
neobični strancima i zbog svog braka,
odnosno načina kako su ga sklapali i
kako su se prema njemu odnosili. Dok
je u cijeloj Evropi bio na snazi crkveni
brak, što je podrazumijevalo crkveno
vjenčanje ispred svećenika uz
propisani ritual, u Bosni toga nije bilo.
Kod njih je bio na snazi građanski
brak, sklapan na jednostavan način, bez
vjerskog posredništva. On je preteča
braka koji su evropske zemlje uvele tek
u naše doba. Kao takav već je u
srednjem vijeku dobio pravni izraz
"matrimonium ad modus bosnensis"
(brak na bosanski način). Stari
Bošnjani su se, naime, vjenčavali tako
što je mladoženja pitao djevojku:
"Hoćeš li mi biti dobra i vjerna?" (Si
eris mihi bona et fidelis), i kad bi ova
odgovorila potvrdno, brak je bio
sklopljen. U tim pitanjima sadržano je
ustvari ono osnovno što brak čini
sretnim i čvrstim - vjernost i dobrota.
Riječ je o arhajskom obliku
sklapanja braka praćenom paganskim
običajima kojih u zvaničnoj crkvi
dakako nije bilo. To su preostaci
prastarih društvenih odnosa koji su se
sačuvali i u brojnim drugim oblicima u
brdsko - planinskoj Bosni. U literaturi
se ovaj brak naziva i bogumilskim
brakom. Njegova neobičnost je bila i u
tome što je ženi davao veliku slobodu i
24
punu ravnopravnost. U Bosni je bio
toliko ukorijenjen da ga se nisu htjeli
odreći čak ni oni koji su prelazili na
katoličku vjeru. Papinska kurija je na
tužbe svojih izaslanika često šutke
prelazila preko takvih pojava, vodeći
računa o specifičnostima Bosne koje je
bilo nemoguće iskorijeniti.39
Bogumilstvo - životna odrednica
Bošnjana
Moralne osobine i način življenja
srednjovjekovnih Bošnjana bili su u
uskoj vezi s njihovom vjerom. U
našem narodu je poznata pod nazivom
bogumilska vjera, dok se u
dubrovačkim izvorima naziva "Vjera
bosanska". Sami Bošnjani su je
nazivali "Naša vjera" ili "Naš zakon".
Iako se temeljila na kršćanskom
učenju, sadržaj joj je bio u suštoj
suprotnosti s učenjem zvanične crkve
zbog čega je proglašena herezom
(krivom vjerom) i kao takva najoštrije
je proganjana i zabranjivana. Na Bosnu
su stoljećima polazile križarske vojne
daje iskorijene ali nije bilo uspjeha.
Bošnjani je se nisu htjeli odreći bez
obzira na strahote koje su zbog nje
trpjeli. Ta vjera ih je životno
nadahnjivala kroz čitavo razdoblje
srednjeg vijeka i bila je njihova trajna
odrednica.40
Ova vjera je bila razlogom da su se
srednjovjekovni Bošnjani rijetko rasno
miješali s drugim narodima, odnosno
katolicima i pravoslavcima, kojima je
39
D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora
o bosanskim krstjanima, Rad, Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, knj. 270, Zagreb
1949., p. 149 -153; S. Jalimam, Studija o
bosanskim bogumilima, Tuzla 1996., p. 161 -
164.
40
E. Imamović, o.c, p. 167 - 215; S. Jalimam,
o. c, p. 68 i d.
pripadalo čitavo uže i šire bosansko
okruženje. Koliko god su katolici i
pravoslavci zazirali od bogumila, ovi
su još više zazirali od njih. Vjerske
razlike su iskrsavale kao problem i u
slučajevima kada su bili u pitanju
brakovi vlastele i vladara. U krajnjim
slučajevima pravio se neki kompromis,
što je ipak predstavljalo rijetke
iznimke. To se uglavnom odnosilo na
vladare, odnosno članove dvora, kad bi
se, naprimjer, naše princeze udavale na
evropske dvorove, ili bi se koja
katolička princeza udala na bosanski
dvor.
Broj stanovnika srednjovjekovne
Bosne
O tome koliko je srednjovjekovna
Bosna imala stanovnika nema
pouzdanih podataka. Uglavnom se
iznose paušalne procjene. Ako su u
pitanju izvještaji suvremenika podaci
su uopćeni i kao takvi takoreći
neupotrebljivi. Uglavnom je riječ o
stranim putopiscima koji su prolazili
Bosnom i koji to pitanje dotiču uzgred.
Tako austrijski putopisac Benedikt
Kuripešić, koji je proputovao Bosnu 66
godina nakon njenog pada pod Tursku,
odnosno 1530. godine, navodi da je
stanovništvo u nekim mjestima znatno
opalo poslije dolaska Turaka. Za neka
sela kaže da su prije imala do 80 kuća a
u njegovo doba svega 7 - 8. Za Blažuj
kod Sarajeva navodi da je u doba
bosanske samostalnosti to bila velika
varoš, od koje je preostalo svega 10 -
12 kuća. Kao razlog opadanja broja
stanovništva navodi kugu, ratna
pustošenja i dr.41
Određene podatke crpimo i iz
41
B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju,
Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p.
18.
25
izvještaja papinih izaslanika i drugih
stranih dužnosnika koji su dolazili i
boravili u Bosni. Njihova pažnja je
uglavnom bila usmjerena na
bogumilski dio stanovništva. Za njih
često samo kažu da ih ima puno i to je
sve. U pismu pape Grgura IX iz 1236.
godine, u kojem hrabri usorskog kneza
Sebislava, gospodara sjeveroistočne
Bosne, koji je bio pristao uz katoličku
crkvu, kaže da je opstao među
bogumilima kao ljiljan među trnjem.
To je aluzija na običaj bosanskih
bogumila koji su sebe poistovjećivali
sa ljiljanima, i zato papa poručuje
Sebislavu daje on ljiljan, iz čega
proizilazi da su njegovi bogumilski
zemljaci trnje.42
Dominikanac Nikola Barbuci šalje
1459. godine iz Jajca izvještaj u Rim u
kojem navodi da se bosanski kralj
Tomaš ne može sam boriti protiv
Turaka zbog bogumila, koji "više vole
Turke nego kršćane, a malo da nije
veći dio stanovništva bogumilski".43
Ovi i slični izvještaji samo aludiraju na
broj stanovnika srednjovjekovne
Bosne, bez jasnih i preciznih navoda.
Treba naglasiti da Bosna u tom
pogledu nije nikakav izuzetak jer tih
podataka nema ni za ostale evropske
zemlje.
Mora se imati na umu činjenica da
je broj stanovnika posvuda, a posebno
na Balkanu, bio dosta skroman. Na to
su utjecali i prirodni uvjeti. Bosna je u
ono vrijeme bila prekrivena gustim
šumama, čak i današnja Hercegovina, a
ravničarski krajevi sjeverne Bosne
(Posavina) bili su puni močvara. Česte
42
T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. IV,
Zagreb 1906., p. 27
43
L. Thalloczy, Studien zur Geschichte
Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München
1914., p. 415 - 416.
epidemije i sušne godine ili oštre zime,
ratna pustošenja i dr. neprestano su
prorjeđivali stanovništvo.
Većina populacije živjela je po
selima. Gradskih naselja bilo je malo.
U vrijeme dolaska Turaka (polovica
15. stoljeća) gradovi Visoko, Fojnica,
Kreševo i Srebrenica imali su do 2.000
stanovnika, a Goražde, Višegrad,
Prača, Olovo i Foča ispod hiljadu.
Porast stanovništva se veže za dolazak
Turaka kada je uslijedio napredak u
svim sferama života.
Bogumili postaju muslimani
Sredinom 15. stoljeća u Bosni su se
zbili događaji koji su za nju bili
sudbonosni. Pod navalom Turaka
1463. godine nestalo je
srednjovjekovne bosanske države. To
je predstavljalo veliku prekretnicu koja
se po važnosti i posljedicama može
jedino porediti s događajima koje je
izazvala seoba naroda s kraja 6. i
početkom 7. stoljeća kad su u ovim
krajevima bile definitivno uništene
tekovine antičke civilizacije i kad su se
Slaveni trajno naselili na balkanske
prostore.
Tursko osvajanje Bosne odvijalo se
pod okolnostima i na način kakav se
nije ponovio ni u jednoj drugoj zemlji
koja je potpala pod tursku vlast. Iako je
Bosansko Kraljevstvo predstavljalo
jaku državu, na opće iznenađenje
suvremenika nije pružen očekivani
otpor. O tome su pisali već
suvremenici i svi se slažu s
konstatacijom da je to bilo u uskoj vezi
s političkim prilikama u zemlji,
odnosno s vjerskim progonima
bogumila. Iako su bili česti,
sudbonosni su bili oni koji su poduzeti
neposredno pred najezdu Turaka.
Tokom krvavih obračuna i stradanja, iz
26
zemlje je izbjegao veliki broj
stanovnika. Oni koji su ostali u zemlji
mogli su birati: preći na katoličku vjeru
ili otići na lomaču. Mnogi bogumili su
prebjegli Turcima kod kojih su našli
spas. Ovi su ih objeručke prihvatili s
namjerom da ih u potrebnom trenutku
iskoriste za svoje političke ciljeve u
pogledu Bosne. Kad su Turci 1463.
godine krenuli na Bosnu, nije je imao
ko braniti. Oni koji su tokom progona
nasilu postali katolici sad su iskoristili
priliku da se osvete za sve ono što su
pretrpjeli tokom progona. Narod je bio
ljut na svoga kralja koji je prislonio uz
njihove progonitelje - inkviziciju i
križare, i zato je ostao pasivan.44
U tim sudbonosnim trenucima zbili
su se neki događaji koji su trajno
odredili sudbinu Bosne i njenog
naroda. Predstavnici domaćeg
plemstva i vjerske starješine s masama
bogumilskog stanovništva
samoinicijativno su došli pred sultana u
Jajce da mu se poklone i priznaju ga za
svoga gospodara. Tom prilikom su
izjavili da od svoje volje žele preći na
islam. Sve se desilo neočekivano i na
način daje i sultan time bio zatečen.
Kao odgovor na sve to dao im je
neuobičajeno niz krupnih povlastica
koje su Bosni i njenom narodu,
odnosno bivšim bogumilima, a sada
novim muslimanima, osigurale
poseban status u Turskom Carstvu.45
44
O tome: E. Imamović, o. c, p. 209 - 211, 340 i
d.
45
M. Handžić, Islamizacija Bosne i
Hercegovine, Sarajevo 1940., p. 20-21; Sućeska,
Bošnjaci u osmanskoj državi, Sarajevo 1995., p.
13-14.

III. DOBA TURSKE VLADAVINE
Vjersko šarenilo Bosne
U Bosni je i prije dolaska Turaka
postojalo izvjesno vjersko šarenilo jer
je uz većinske bogumile bilo nešto
katolika i pravoslavaca. Takvo stanje je
i nadalje ostalo. Promjene su se zbile u
tom pogledu što su se bogumili
pretopili u muslimane. Bosna je na taj
način izgubila svoju staru vjeru s
kojom je živjela duže od pola milenija.
I opet se desio fenomen koji je još
jednom pokazao svu neobičnost Bosne.
Kako god su Bošnjani do tada bili
nepokolebljivi privrženici bogumilske
vjere zbog koje su radije odlazili na
lomaču nego je se odricali, sada, kada
su primili islam, na isti način su
prigrlili tu vjeru. U njoj su ustrajavali
punih pet stotina godina unatoč
brojnim iskušenjima kroz koja su za
sve to vrijeme prolazili.
Kao da je Bosancima sama sudbina
odredila da budu vječiti mučenici zbog
svojih vjerskih ubjeđenja. Uzimajući u
obzir i bogumilsko razdoblje, iza njih
je preko hiljadu godina patnji,
stradanja i borbe za vjerski i nacionalni
opstanak.
Tursko osvajanje Bosne znatno je
utjecalo na njeno stanovništvo. S
obzirom da je Turska Carevina
predstavljala kozmopolitsku zajednicu
u kojoj nije bilo vjerskih ni nacionalnih
predrasuda, taj princip je bio
primijenjen i u Bosni. Vojne i
ekonomske potrebe Carstva u Bosnu su
dovele kontingente vojnika, činovnika,
zanatlija, trgovaca i radnika koji su bili
raznog nacionalnog i geografskog
porijekla.
Zahvaljujući činjenici da je Tursko
27
Carstvo predstavljalo naprednu i
administrativno dobru organiziranu
državu, vodena je evidencija o svim
zbivanjima, pa i o stanovništvu. Ti
popisi predstavljaju dragocjen materijal
za proučavanje bosansko-
hercegovačkog stanovništva kroz
razdoblje od preko četiri stotine
godina.
Prve evidencije o
bosanskohercegovačkom
stanovništvu
Jedan od najvažnijih i
najpouzdanijih izvora za izučavanje
razvoja i porijekla stanovništva u
zemljama Evrope jesu matične knjige
rođenih. U ranijim vremenima vodene
su isključivo u crkvenim institucijama.
Popisi vjernika po parohijama javljaju
se dosta kasno, tek u 16. stoljeću. Prva
uredba kojom se nalaže njihovo
uvođenje donesena je u Parizu 1515.
godine. Na koncilu održanom u
Tridentu 1563. godine donesena je
naredba da se u svim parohijama vode
spiskovi vjernika (Status animarum), te
knjige vjenčanih, krštenih i umrlih koje
moraju sadržavati ime, zanimanje i
boravište upisane osobe. Papskom
enciklikom (Rituale romanum) iz 1614.
godine zaveden je jedinstven sistem
knjiga vjernika u čitavom katoličkom
svijetu.46
Ovaj vid evidentiranja pučanstva
važan je i za Bosnu s obzirom da je i u
njoj bilo katolika koji su u svojim
župama bili obuhvaćeni na ovaj način.
Zbog čestih ratnih pustošenja i požara
crkvenih objekata većina ovih
dokumenata je nažalost nestala. U
svakom slučaju, oni imaju veliku
46
S. Pascu, L'actualité de la démographie
historique, Population et société, No 3 - 4, Cluj
1980., p. 48.
vrijednost jer su daleko pouzdaniji i
sadrže više podataka od onovremenih
državnih popisa stanovništva. Ti
podaci omogućavaju kvalitetnu analizu
i kvantitativnu rekonstrukciju
demografske slike na ovim prostorima
u svim segmentima. One daju podatke
o strukturi stanovništva, dinamici rasta,
unutarnjim migracijama, priraštaju,
obliku porodice i sl. Oni se, međutim,
odnose samo na jedan dio stanovništva
-katolike.
Što se tiče pravoslavnog dijela
stanovništva, njihovi popovi i vjerski
poglavari nisu vodili nikakve potpunije
podatke o svojim vjernicima. To se nije
činilo i iz praktičnih razloga pošto je
takva evidencija mogla poslužiti
vlastima za provjeru poreskih spiskova,
stoje raja izbjegavala na svaki način.
Poreski spiskovi (defteri) također
služe za proučavanje stanovništva. Oni
su redovno i revnosno vodeni od strane
turske administracije a važni su jer
sadrže niz podataka korisnih za
historiju stanovništva, bilo da je riječ o
pojedinim oblastima ili cijeloj zemlji.
Nedostatak im je što ne evidentiraju
cjelokupno stanovništvo nego samo
nosioce poreskih obveznika, odnosno
domaćine ili odrasle muške članove.
Isti je slučaj s popisom vojnih
obveznika. Oni su obuhvaćali samo
muslimanski dio stanovništva pošto
raja, odnosno kršćani, nisu bili
obuhvaćeni vojnim obavezama.47
Koristan materijal predstavljaju i
putopisna djela stranih putnika koji su
posjećivali Bosnu. U njima, međutim,
nema puno podataka. Rijetko spominju
broj stanovnika i više se osvrću na
pripadnike ove ili one vjere.
Pravog popisa stanovništva u Bosni i
47
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb 1959.,
p. 116 i d.
28
Hercegovini nije bilo sve do sredine
prošlog stoljeća. Prvi pokušaj je
učinjen 1851. godine, ali su rezultati
bili slabi. Katolici i pravoslavci su krili
članove porodice zbog poreza a
muslimani su opet iz patrijarhalnih
razloga nerado davali podatke o
ženskim članovima svoje porodice. Ni
slijedeći pokušaji popisa nisu urodili
plodom iz istih razloga. Kada se s tim
opet pokušalo 1875. godine pobunila
se skoro cijela zemlja. Popisivači su
došli u životnu opasnost pa se akcija
morala obustaviti.48
Svojatanje bosanskohercegovačkog
stanovništva
U zemljama čija je historijska
sudbina bila u znaku burnih vjerskih,
nacionalnih i političkih zbivanja, kakav
je slučaj s Bosnom, proučavanje
stanovništva ima poseban značaj. U
slučajevima kada su u njegovoj
pozadini politički motivi,
tendencioznom interpretacijom izvorne
grade nastoji se dokazati historijsko
pravo ove ili one strane na pojedine
oblasti ili cijelu zemlju. Istraživanja
vezana za Bosnu predstavljaju primjer
kako se jedna čitava znanstvena grana
može podrediti potrebama određene
nacionalističke politike sa zadatkom da
se dokaže da je Bosna ovoga ili onoga.
Tako je pod konac prošlog stoljeća
Srpska akademija nauka poduzela
opsežna etnografska i demografska
istraživanja Srbije i srpskih zemalja, u
48
Đ. Pejanović, Stanovništvo Bosne i
Hercegovine, Srpska akademija nauka i
umetnosti, pos. izd. knj. CCXXIX, Odelenje
društvenih nauka, n. s. knj. 12, Beograd 1958; O
tim istraživanjima: M. Niškanović, Pregled
etnografskih istraživanja, migracija i porijekla
stanovništva Bosne i Hercegovine, u zborniku
"Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo
1990., p. 31 - 38.
koje je također uračunata Bosna i
Hercegovina.
Na čelu projekta bio je poznati
srpski etnograf Jovan Cvijić. On je u tu
akciju pokušao uključiti i Zemaljski
muzej u Sarajevu ali je tadašnji
direktor Košta Herman to odlučno
odbio nazirući pozadinu tog projekta.
Istraživački tim je sastavljen od
bosanskohercegovačkih Srba (popovi,
učitelji, studentska omladina i dr.) koji
su pripadali nacionalističkom pokretu
Srba u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu
je istraživački tim predvodio pop
Stjepo Trifković, u Krajini književnik
Petar Kočić, u Hercegovini etnolog
Jefto Dedijer, mitropolit Milan
Karanović itd.
U uputama za ovo istraživanje je
između ostaloga stajalo da se tu "radi o
pitanjima od najvećeg nacionalnog i
patriotskog interesa". Ustvari, trebalo
je dokazati da je Bosna i etnički srpska
zemlja. Glavni organizator istraživanja
i nosilac projekta u ime Srpske
akademije nauka bio je akademik
Jovan Cvijić, jedan od glavnih
ondašnjih ideologa velikosrpskog
nacionalizma. Poznate su njegove riječi
koje je izgovorio uoči austrijske
aneksije Bosne i Hercegovine (1908.
g.): "Svet treba da zna i da se uveri, da
Srbija može da operiše s mnogo većom
celinom, no što je njena teritorija. Od
Srbije mogu da podu najveće
teritorijalne transformacije. Ne treba
prezati od toga da se taj strah ulije u
svet, ako je korisno za naše nacionalne
interese. Ali da bismo takav strah
mogli sa uspehom izazvati, mi moramo
biti zemlja, koja je za rat spremna i u
kojoj je narod gotov na sve žrtve."49
Desilo se, međutim, da je najveći dio
49
J. Cvijić, Govori i članci, Beograd 1987., p.
66.
29
skupljene grade o istraživanju
stanovništva Bosne i Hercegovine u
organizaciji Cvijića i Srpske akademije
nauka uništen u bombardiranju
Beograda 1941. godine.
Muslimani - "cvijeće hrvatskog
naroda"
Svi koji su se bavili proučavanjem
etnogeneze bosanskohercegovačkog
stanovništva najviše su se bavili
muslimanima, s obzirom da su bili
većinski narod u toj zemlji. I srpski i
hrvatski istraživači su složni u
konstataciji da su muslimani autohtoni
narod ovih prostora, s tim što su po
jednima srpskog a po drugima
hrvatskog porijekla. Po tumačenju
srpskih učenjaka oni su islamizirani
Srbi a po hrvatskim su islamizirani
Hrvati. Tu tezu su od poznatijih
historičara zastupali Ćiro Truhelka,
Vladimir Ćorović, Vjekoslav Klaić,
Vladimir Skarić, Aleksandar Solovljev,
Jefto Dedijer, Milenko Filipović itd. U
vrijeme utrke između Srba i Hrvata u
dokazivanju da su bosanski muslimani
islamizirani Srbi, odnosno Hrvati,
nastala je poznata krilatica da su oni
"cvijeće hrvatskog naroda", kako je to
svojevremeno definirao "otac hrvatske
nacije" dr Ante Starčević.50
Naprijed je bilo govora ko su i
otkad postoje bosanski muslimani i šta
o tome kaže nauka. Raspoloživa
izvorna građa nam daje obilje podatak
o tome kada i na koji način su u Bosnu
počeli doseljavati pripadnici drugih
50
A. Starčević, Izabrani spisi, Zagreb 1945., p.
430; O stavu Ante Starčevića prema
muslimanima: M. Hadžijahić, Jedan neostvareni
nacionalno - politički projekat u Bosni iz g.
1853, Historijski zbornik, XIX - XX, Zagreb
1966 - 1967., p. 87 i d.
naroda, najviše Srbi i Hrvati. Njihov
broj, međutim, nije nikada dostigao
tolike razmjere da bi formirali
značajniju masu koja bi ugrozila
starosjedilački etnički korpus. To je
razlog da njihova nacionalna imena
nisu nikada ušla u opću
komunikacijsko - administrativnu
upotrebu na bosanskohercegovačkom
prostoru.
Sve do autonomnog pokreta
Husein-bega Gradaščevića (tridesetih
godina prošlog stoljeća) u Bosni se
rijetko spominju druge nacionalnosti.
Svi stanovnici Bosne su Bošnjaci koji
se između se razlikuju samo po vjeri,
pa tako Bošnjaci muslimani, Bošnjaci
katolici i Bošnjaci pravoslavci.
Doseljeni Srbi i Hrvati su se gubili u
istovjernoj masi autohtonih bosanskih
katolika i pravoslavaca.
Dovoljno neupućeni u ovu
problematiku veoma griješe kad u
današnje vrijeme sve bosanske katolike
identificiraju s Hrvatima, odnosno
pravoslavce sa Srbima. To su dva
potpuno odjelita pojma što treba imati
na umu kada se raspravlja o vjersko -
nacionalnoj problematici
bosanskohercegovačkog stanovništva.
"Hasan, sin popa"
Kako su god u doba
srednjovjekovne bosanske
samostalnosti većinsko stanovništvo u
zemlji bili bogumili, tako su u doba
pod turskom upravom to bili
muslimani. Naprijed je bilo govora
kada i na koji način je izvršen prijelaz
bogumila na islam. Opći zaključak
povjesničara je da se primanje islama u
Bosni odvijalo na takav način da je on
postao trajnom vjerskom odrednicom
većine stanovništva ovog prostora.
Povijesna vrela pružaju dosta podataka
30
koji pokazuju kako je tekao taj proces.
Već u prvom turskom popisu
stanovništva provedenom 1468.
godine, dakle pet godina nakon
osvajanja zemlje, navode se brojni
pojedinci koji nose tipična
muslimanska imena uz koje stoji
kršćansko ime njihovog oca (Pribiša,
Petar, Marko i sl.).
Ima slučajeva da su u istoj porodici
jedni članovi primili islam dok su drugi
još u staroj (bogumilskoj) vjeri. Tako u
popisu stanovnika Sarajeva iz 1489.
godine stoji: "Hizir, sin Radiće,
muslim, Grubiša, muslim", "Jusuf,
muslim" i sl. U kasabi Visoko su
zabilježeni slučajevi da su neka lica
primila islam ali nisu još promijenila
ime, pa tako: "Ivan, sin Pavla,
muslim", ili "Božidar, sin Mihovila,
muslim i Alija, njegov brat muslim". U
selu Dubrave (Spreča) dokumenti
bilježe jednu porodicu na čijem čelu je
stajao izvjesni Džafer, sin Abdulaha.
Džaferov brat je Petar, stric mu je
Vukas, a amidžići su Đuro, Radovan,
Radman, Pavko i Vukman, dok su
sinovi Džafera vi nosili imena Ali i
Bali. U selu Trbušnica (Ptičar)
spominje se izvjesni Hasan za kojeg se
kaže da je sin popa.51
Širenje islama na bosansko-
hercegovačkom prostoru predstavlja
karakterističnu pojavu iz još jednog
razloga. Naime, iako su pod turskom
vlašću bile sve balkanske zemlje, pa
tako i susjedna Srbija, ni u jednoj od
njih islam nije prihvaćen na način i u
onoj mjeri kako je to bilo u Bosni. Pri
tome je važno naglasiti da rijeka Drina
predstavlja oštru granicu širenja islama
prema Srbiji, iako su obje zemlje bile u
okviru iste države i pod istim
51
A. Handžić, 0 širenju islama u sjeveroistočnoj
Bosni u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o
Bosni", Istanbul 1994., p. 50.
zakonima. Treba napomenuti da je
Srbija došla pod tursku vlast čak prije
Bosne. Nahije istočno od Drine među
kojima Aržane, Mač, Ras, Zvečan,
Sjenica, Vrače, Dobrun i dr., sadrže
sasvim mali procenat muslimana dok
nahije s lijeve strane Drine, dakle na
bosanskoj strani, kao Višegrad, Osat,
Borac, Vratar, Brodar i dr., sadrže
veliki procenat muslimana a malo
kršćana.
Specifičnost Bosne je ta što je u
njoj islam primljen od svih društvenih
slojeva, kako od vlastele tako i od
seoskog stanovništva, dok su u drugim
zemljama to uglavnom činili gornji
društveni slojevi koji su željeli na taj
način sačuvati povlašteni status. U
Bosni su motivi promjene vjere imali
jaku ideološko - političku pozadinu
(teološka bliskost bogumilstva sa
islamom i stoljetni vjerski progoni
bogumila) pa se zato opseg
islamizacije ovdje savršeno podudara s
vjersko - etničkim prostorom koji su
naseljavali srednjovjekovni Bošnjani
(bogumili), što se opet podudara s
političkim granicama srednjovjekovne
bosanske države.
Doseljenje Srba i Hrvata
Uključivanje Bosne u sastav
Turskog Carstva, koje je objedinjavalo
brojne zemlje i narode, u prvoj fazi je
imalo za posljedicu naseljavanje
brojnih stranaca na njen teritorij, a u
drugoj fazi iseljavanje njenog
starosjedilačkog stanovništva. Bilo je
nekoliko razloga koji su utjecali da se u
Bosnu počnu naseljavati stranci. Kao
granična, odnosno najisturenija
provincija Carstva (serhat, krajište)
prema Evropi, uvijek je bila puna
vojske. Nju su pratile mase hizmetara
(radno - pomoćno osoblje) koji su
31
obavljali razne poslove za vojne
potrebe (gradnja puteva, mostova,
utvrda, prijevoz opreme i naoružanja,
čuvanje klanaca i sl.).
Turske vlasti su naseljavanjem
stranaca također željele popuniti
domaće stanovništvo koje su česte
epidemije, vjerski progoni i događaji
koji su pratili tursko osvajanje znatno
prorijedili. Neki krajevi, posebno
Posavina, bili su skoro potpuno pusti.
Takvo stanje nije odgovaralo turskim
vlastima ni iz strateških razloga jer se
radilo o graničnoj provinciji.
Glavna migraciona područja iz
kojih su krenule' rijeke iseljenika
prema Bosni bili su stočarski krajevi
susjednih zemalja. Stočari su zbog
specifičnog načina privređivanja i
lahke pokretljivosti predstavljali
najpodesniji elemenat za preseljavanje
i naseljavanje drugih teritorija. To je
razlog da su u tursko doba u Bosni
skoro isključivo naseljavani stočarski
narodi, to jest vlasi.
U naučnoj literaturi se dosta
raspravljalo o tome ko su, odakle su i
šta su vlasi. Važno je napomenuti da se
u tursko doba pod pojmom vlaha nije
podrazumijevao narod nego zanimanje,
i to stočarsko. Drugo, naziv vlah nije u
svim vremenima imao isto značenje na
svim prostorima. Općenito se smatra
da to ime potječe od naziva keltskog
etnosa. Germanski Bastarni su na
području Besarabije (u današnjoj
Moldaviji) tako zvali doseljene Kelte
(Volh, Volhoz). Od starih Germana taj
naziv su preuzeli Slaveni. Oni su
kasnije tim imenom nazivali ne samo
preostale stočarske starosjedioce po
balkanskim planinama nego i
stanovnike primorskih gradova, koji su
također bili romanski starosjedioci. U
ranijoj fazi Dubrovčani i stanovnici
drugih primorskih gradova, koje su
nekada Slaveni nazivali vlasima, sada
vlasima nazivaju stočare Hercegovine,
odnosno stanovnike svog zaleđa. Na
isti način su Splićani i Zadrani tako
zvali stočare sa planine Dinare i
Velebita.52
Najzad, za stanovnike jadranskih
otoka vlasi su stanovnici obale, dakle
Dubrovčani, Splićani, Zadrani i dr., a
za ove su, pak, to stanovnici zaleđa.
Bosanski muslimani su vlasima
nazivali sve kršćane u svojoj zemlji, i
katolike i pravoslavce. Važno je
napomenuti da su skoro svi stranci koji
su za turske vladavine doselili u Bosnu
bili upravo vlasi, došli iz Srbije, Crne
Gore i masiva južne Hrvatske. Njihovo
teritorijalno porijeklo određuje njihovu
etničku pripadnost, a to znači da su ti
doseljenici dio srpskog, crnogorskog i
hrvatskog naroda.
Korijeni bosanskog begovata
Turci su po dolasku u Bosnu
zadržali mnoge zatečene oblike
društvenih odnosa s tim da su ih
prilagodili svojim normama. Nije došlo
do većih promjena ni u vlasničkim
odnosima, u čemu je inače svaki
zavojevač prvo intervenirao. Feudalni
posjedi su u većini slučajeva ostavljeni
starim vlasnicima, što je bilo u uskoj
vezi s beneficijama koje su bogumili
dobili od sultana kada su mu došli na
poklonstvo u Jajce.
Bosanski feudalizam se temeljio na
istim principima kao kod Turaka pa
nisu bile potrebne nove intervencije za
usklađivanje. Brojne vojvode, knezovi
i ostala vlastela postali su spahije
odgovarajućih rangova tako da je
52
N. Vukčević, Etimologija pojma "Vlah" i
njegova razna značenja, u zborniku: "Predmet i
metod istraživanja patrijarhalnih zajednica u
Jugoslaviji", Titograd 1981.
32
Bosna takoreći u cijelosti sačuvala
svoje staro plemstvo. Stanovništvo se i
nadalje dijelilo na dvije osnovne
skupine: feudalce (spahije) i raju
(radne slojeve). Između njih je bio
međusloj gradskog stanovništva
(zanatlije i trgovci) koji nisu plaćali
rajinski porez.53
Bitno je napomenuti da se u Bosnu
nisu naseljavali turski feudalci niti su
uopće stranci ovdje stjecali posjede u
onoj mjeri kako je to bilo u drugim
državama, pošto je sva zemlja
uglavnom ostala u rukama domaće
vlastele koji su postali spahije. Oni su
zauzvrat preuzeli određene obaveze
prema novom gospodaru uz uvjet da
zadrže baštinu. Ušli su u redove
spahijske vojske koja se na svaki poziv
morala odazvati i poći u pohod. Tu
obavezu su i ranije imali prema svojim
banovima i kraljevima tako da im to
nije predstavljalo posebno opterećenje
pa su se brzo prilagodili novim
uvjetima. Zahvaljujući ratničkoj
tradiciji brzo su stekli visoko mjesto u
vojnoj hijerarhiji Carstva. Ogroman
broj Bošnjaka dosegao je najveće časti
u državi bilo kao veliki veziri,
admirali, beglerbegovi, ali i kao uleme,
pjesnici ili učenjaci.54
Naseljavanje vlaškog stanovništva
Tursko osvajanje je znatno utjecalo
na etničku sliku Bosne. Turci su
masovno naseljavali vlaško (stočarsko)
stanovništvo iz Srbije i Crne Gore koje
su koristili kao radnu snagu u vojnim
pohodima i za naseljavanje opustjelih
graničnih područja. Zbog lahke
53
A. Sućeska, Bošnjaci u Osmanskoj državi,
Sarajevo 1995., p. 11 i d.
54
S. Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i
Hercegovci u Turskoj Carevini, Sarajevo 1986.,
p. 329 - 433.
pokretljivosti (kao stočari i nomadi), ta
kategorija stanovništva je bila veoma
pogodna da prati vojsku i njena
osvajanja pružajući joj razne usluge
kao što je gradnja, održavanje i čuvanje
puteva i tvrđava, prijevoz ratnog
materijala (teških topova), isporuka
mesa, mliječnih proizvoda i sl. Vlasi su
se kasnije naseljavali mimo inicijative i
organizacije od strane vlasti jer su im
bosanskohercegovačka brda i doline
veoma pogodovale za njihovo
stočarsko privređivanje.
Mnogi vlasi su iz svoje zemlje
bježali od bijede s nadom da će im u
novim krajevima biti bolje. Uzrok
seljenja je često bio i krvna osveta,
odnosno bježanje od kazni zbog raznih
prijestupa, a posebno ih je tjerala
prenapučenost pa je višak stanovništva
morao potražiti druga staništa.
Većina bosanskog muslimanskog
stanovništva je u tursko doba pripadala
povlaštenom sloju dok su raju
uglavnom činili kršćani (katolici i
pravoslavci), iako je takvih bilo i u
muslimanskim redovima. Zbog stalne
ratne zauzetosti muslimana i njihove
velike pogibije na bojištima Carstva te
čestih epidemija, stanovništvo se stalno
prorjeđivalo. Zemlja je ostajala pusta i
nije je imao ko obrađivati. Da bi se
došlo do potrebne radne snage, prišlo
se naseljavanju stranaca. I u ovom
slučaju su lahko pokretljivi vlasi iz
susjednih zemalja za to bili
najpogodniji elementi.55
Dolazak vlaha znatno je izmijenio
vjersku strukturu bosansko-
hercegovačkog stanovništva. U Bosni
je i prije dolaska Turaka bilo vlaškog
stanovništva, posebno u Hercegovini.
55
M. Vasić, Etničke promjene u Bosanskoj
krajini u XVI vijeku, Godišnjak Društva
istoričara Bosne i Hercegovine, sv. XIII,
Sarajevo 1962., p. 235 i d.
33
To su bili domaći vlasi koji su
pripadali bosanskom narodu i kao takvi
nisu imali ništa zajedničko sa vlasima
iz okolnih zemalja.
Naseljavanje vlaha iz susjednih
zemalja (Crne Gore, Srbije i Hrvatske)
odvijalo se u takvim razmjerama da su
turske vlasti već pod konac 15. stoljeća
morale donijeti posebne propise, tzv.
Vlaške zakone, koji su trebali regulirati
njihovo prisustvo i obaveze prema
državi. Prva takva uredba datira iz
1477. godine a odnosi se na
hercegovačke vlahe. Druga iz 1485.
godine govori o vlasima naseljenim u
zemlji Pavlovića (istočna Bosna), dok
je treća iz 1489. godine a regulira
njihovo prisustvo na području srednjeg
toka rijeke Bosne, odnosno maglajskog
kraja.56
Vlasti su iz strateških razloga vlahe
najviše naseljavale u granična područja
(na liniju osvajanja) gdje su obavljali
razne poslove za potrebe vojske (kao
martolozi, derbendžije, vojnuci i sl.).
Za te usluge dobijali su izvjesne
poreske olakšice u odnosu na
zemljoradničko stanovništvo koje je
bilo pod punim poreskim
opterećenjem.
Većina vlaškog stanovništva
pristiglog u Bosnu bila je pravoslavne
vjere, jer su uglavnom dolazili iz
pravoslavnih zemalja (Srbije i Crne
Gore). Bilo je, međutim, i katoličkih
vlaha koji su dolazili iz Hrvatske, ali
manje. Pravci njihovog naseljavanja u
Bosnu mogu se pratiti preko deftera
(lista popisa stanovništva), raznih
sudskih dokumenata, po ostacima
crkvene arhitekture koja je podizana u
mjestima njihovog naseljavanja,
56
A. Handžić, O kretanju stanovništva u regionu
srednjeg toka Bosne od druge polovine XV do
kraja XVI stoljeća, u knjizi: "Studije o Bosni", p.
20.
crkvenim matičnim knjigama itd.57
Prvi val naseljavanja vlaha
uslijedio je neposredno nakon pada
Bosne pod Turke (1463. g.) i trajao je
do konca 16. stoljeća kada je završeno
osvajanje Bihaćke krajine (1592. g.).
Kroz tih stotinjak godina bila su
naseljena mnoga slobodna
prostranstva, prije svega brdski i
šumoviti tereni, koji su odgovarali
njihovoj stočarskoj privredi. Malo je
vlaha trajno ostajalo najednom mjestu.
Pratili su turska osvajanja i zaposjedali
novostečena područja. Mnogi od njih
su kasnije prešli granicu i naselili se na
austrijski teritorij (Liku, Kordun,
Dalmaciju), a na njihova mjesta su
dolazile nove skupine pristigle iz
njihove postojbine (Crne Gore i
Srbije). Taj proces se odvijao kroz
čitavo razdoblje turske vladavine.
Hercegovina - vlaška magistrala
Hercegovina je odigrala značajnu
ulogu u procesu naseljavanja vlaha na
bosanskohercegovačko područje. To je
tipični stočarski kraj čija su bogata
ispasišta bila na meti crnogorskih i
srpskih stočara još u srednjem vijeku.
Dolazak Turaka širom im je otvorio
vrata i ubrzo je sva Hercegovina bila
preplavljena tom kategorijom stranaca.
Preko Hercegovine je vodio jedan od
glavnih migracionih pravaca srpskih i
crnogorskih vlaha na njihovom putu
prema zapadu (Dalmaciji, Lici, Istri
itd.). Hercegovina kao i Bosna, bile su
im sabirne i privremene stanice odakle
su nakon određenog vremena kretali
dalje prema Hrvatskoj, posebno
primorju, a na njihova mjesta dolazili
su novi kontingenti njihovih
57
A. Handžić, O društvenoj strukturi
stanovništva u Bosni početkom XVII stoljeća, u
knjizi: "Studije o Bosni", p. 237 i d.
34
sunarodnjaka.
U Hercegovinu su također dolazili
ili su njome prolazili stočari iz
Albanije, Makedonije, pa čak i Grčke
(Epira i Tesalije), koje uz južnu Srbiju
i Crnu Goru predstavljaju glavne
stočarske oblasti. Znatan broj
bosanskohercegovačkih pravoslavnih i
katoličkih vlaških rodova na ovim
prostorima ima grčko i albansko
porijeklo. U takve, naprimjer, spadaju
Sopoti. Prije dolaska u Hercegovinu
stanište im se nalazilo u okolici
Nikšića. Odavde su u 16. stoljeću
krenuli za turskim osvajačima i
pojedina njihova bratstva su se
zaustavila tek u okolici Plitvičkih
jezera. Usput ih je izvjestan broj
zaostao u Hercegovini i Bosanskoj
krajini. Njihovi potomci su današnji
Šuputi (iskvareni oblik od Sopot).
Žurovići (kojih ima oko Trebinja),
došli su iz Žura kod Prizrena, gdje se
spominju 1330. godine.58
Na području Hercegovine spominje
se puno vlaških imena koja su tipična
za južnu Srbiju i Makedoniju kao
naprimjer: Oliver, Dejan, Brajan,
Staver, German, Strež, Milten,
Strahinja, Balduin itd. Rod Riđana koji
je u Hercegovinu došao iz Crne Gore,
porijeklom je iz okolice Ohrida po
kojem je dobio ime (Ohriđani = Riđani
= Riđanovići), a po starini su tesalsko -
epirski vlasi. Kuci su doselili u
nevesinjski kraj krajem 16. i početkom
17. stoljeća a potječu iz nikšićkog kraja
kao i Krivokapići kojima je postojbina
Kobilj Do (Crna Gora). U okolicu
Mostara i u Hrasno naselili su se
Bjelopavlići, a 1700. godine u
Korjeniće je doselilo 750 članova roda
58
B. Hrabak, Naseljavanje bosansko -
hercegovačkih vlaha u Dalmatinsku Zagoru XIV
i XV veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i
Hercegovina", p. 80.
Drobnjaka.
U okolicu Gacka naselili su se
Pivljani a oko Bileće ima puno rodova
koji potječu iz nikšićkog kraja. Osobito
je bio ekspanzivan rod Banjana koji su
se kroz dugo razdoblje u valovima
naseljavali po Hercegovini. Isti slučaj
je sa Cucama, Bjelicama i Đeklićima,
svim došlim sa crnogorskih planina. Za
većinu njih Hercegovina je
predstavljala etapnu stanicu odakle su
nakon nekog vremena kretali dalje na
zapad i sjever.
Područje današnjeg Neuma dugo je
služilo kao zimsko ispasište vlaškim
stočarima iz unutrašnjosti. Neki od njih
su se tu stalno naselili. Na srpsko -
vlaško porijeklo jednog dijela
stanovništva ukazuju tipični srpski
svadbeni običaji, predanja, prezimena i
dr. U dubrovačkom primorju
stanovnike neumskog kraja nazivaju
vlasima a ovi njih Latinima. Na tom
prostoru je sačuvano dosta toponima
koji ukazuju na vlaško porijeklo
starijeg stanovništva, tako: Vindo (brdo
jugoistočno od Graca), Badula,
Motoruge, Bač Dol itd. Sela Kotezi i
Ravno redovito su plaćala vlaški porez.
Današnji stanovnici neumskog kraja
skoro su u cijelosti noviji doseljenici.
Od svih rodova 62,10% otpada na
doseljenike iz ostale Hercegovine, 18%
iz Dalmatinske zagore (Sinjske
krajine), a 18% iz Crne Gore. Starije
vlaško stanovništvo je mahom izumrlo
dok su neki njihovi rodovi prešli na
katoličku vjeru čiji potomci još uvijek
žive u tom kraju.59
59
S. Kulušić, u zborniku: "Etnološko -
folklorističko ispitivanje Neuma i okolice",
Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. Etnologija, sv.
XIV - XV, Sarajevo 1959., p. 77 - 83; V.
Palavestra, u istom zborniku: Porijeklo
stanovništva, p. 95 -109.
35
Unatoč kontinuiranom naseljavanju
i prolazu stranaca, starosjedilačko
stanovništvo se čvrsto održalo u svim
dijelovima Hercegovine, posebno u
bilećkom kraju, selima oko Popova,
Podveležji na Dubravama, oko Stoca
itd. Muslimanski starosjedioci
su bih najmanje pokretni mada je i
među njima bilo vlaha (stočara), koji
su se dugo održali u okolici Ljubuškog,
u Podveležju, na Dubravama.
Naseljavanje pravoslavnih vlaha u
podrinjski kraj
Podrinje je odigralo važnu ulogu u
procesu naseljavanja crnogorskih i
srpskih vlaha u Bosnu i Hercegovinu.
U tim seobama fočanski kraj je imao
ulogu prve stanice odakle su nastavljali
put u druge krajeve Bosne. Mnogi
rodovi su tu stalno ostali. Prvi
doseljenici su uglavnom potjecali iz
Vasojevića i doline Lima. Oni su dugo
prije stalnog nastanjenja dogonili stoku
na zimsku ispašu u taj dio Bosne i u
Posavinu. Dokumenti su zabilježili da
su se njihovi čobani često lažno
predstavljali muslimanskim imenima
da bi bolje prošli kod vlasti i mjesnog
stanovništva. Nakon što bi upoznali
teren i sagledali mogućnosti, s
porodicama su se za stalno preseljavali
a onda bi nakon nekog vremena odatle
krenuli dalje a na njihovo mjesto su
dolazili novi doseljenici %iz njihove
postojbine. Na taj način su u istočnu
Bosnu doselila bratstva Grujice iz
Šekulara, Žujevići iz Police, Garčevići
iz Ržanice, Vasojevići iz Polimlja itd.60
Prisustvo vlaha u Zvorničkom kraju
evidentirano je već 1476. godine. Neki
60
B. Šekularac, Migracije u prošlosti i
sadašnjosti iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu,
u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina",
p. 225.
od njih su bili vezani za tamošnju
tvrđavu za čiju posadu su obavijali
uslužne poslove za plaću. U popisu
stanovništva tog kraja iz 1476. godine
navodi se 165 vlaških doseljenih
domaćinstava čijih 89 domaćina služe
u tvrđavi.
Crnogorski vlasi koji su naselili
okolicu Zvornika podigli su naselje
Čelopek, kojem su dali ime po
istoimenoj planini u njihovoj
postojbini. Oni su u kratkom razdoblju
naselili sve krajeve zvorničke nahije.
Isti slučaj je bio s nahijom Sapna.
Tamo je 1528. godine evidentirano 370
vlaških domaćinstava.61
U popisu stanovništva Teočaka iz
1528. godine navodi se vlaško bratstvo
Rudinjana koji su se doselili iz Rudina
u Crnoj Gori. U tamošnjoj nahiji su od
9 sela vlasi naselili 6, s ukupno 151
domaćinstvom. Vlasi su naselili i
Lopare (Lipovice, Labucka, Podlistina,
Vranovići i Priboj) s ukupno 151
domaćinstvom.62
Vlasi se u tešanjskom kraju prvi put
spominju 1476. godine. I ovdje su bili
vezani radnim obavezama za mjesnu
tvrđavu. U defteru iz te godine stoji da
su se u okolicu tamošnje tvrđave
naselila 64 domaćinstva (u Komušine
34, Papratnicu 5, Maglaj 32, Žepče 12
itd.), a u šire područje 134
domaćinstva.
Među doseljenim vlasima u okolici
Teočaka bilo je bratstava koja su došla
iz porječja Tamnave u Srbiji (sjeverno
od Valjeva). Na područje Ugljevika
doselili su vlasi sa Laba u Srbiji. I
ovdje su doseljenici mijenjali zatečene
toponime. Oni sa Laba Ugljevik su bili
61
A. Handžić, Etničke promjene u
sjeveroistočnoj Bosni i Posavini u XV i XVI
vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 46.
62
A. Handžić, O širenju islama u sjeveroistočnoj
Bosni u XV i XVI vijeku, p. 47.
36
preimenovali u "Dolina Laba", a selo
Srednji Lokanj kod Teočaka u
"Rudine", po Rudinama u Crnoj Gori.63
Maglaj ski kraj je također rano
dobio vlaške doseljenike. I ovdje su u
prvo vrijeme opsluživali tvrđavsku
posadu. U Zakonu o maglajskim
vlasima iz 1489. godine doslovno se
kaže da su to vlasi koji su "došli sa
strane". Predstavljali su masu od 900
domaćinstava. Za jednu njihovu
skupinu navodi se da su to Banjani (iz
Crne Gore). Kako ovuda prolazi važna
komunikacija, Maglaj je dugo za vlahe
predstavljao prolaznu stanicu. Nakon
određenog zadržavanja odatle su
nastavljali put u druge krajeve Bosne
ili još dalje, najviše na sjever i
sjeveroistok. Oni koji su iz Zvornika
prosljeđivani u zapadne krajeve kretali
su se uz Drinjaču. Na taj način je u
prvoj polovici 16. stoljeća naseljen
prostrani stočarski kraj između Krivaje
i Spreče. Iz tog vremena potječu
pravoslavne crkve i manastiri na
Ozrenu (Paprača, Lomnica, Vozuća,
Gostović i Ozren). Manastir Tamna u
Banjici podignut je nešto prije 1580.
godine, poznat kao sjedište Zvorničke
eparhije.64
Dolina Spreče je također bila
naseljena vlasima. U 12 tamošnjih sela
od ukupno 13, evidentirano je čak 520
vlaških domaćinstava. Među
doseljenicima bilo je najviše
zastupljeno crnogorsko bratstvo
Banjana. U ovom dijelu Bosne ukupno
63
A. Handžić, Etničke promjene u
sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, p. 11.
64
M. Filipović - Đ. Mazalić, Manastir Ozren,
Spomenik, CI, Srpska akademija nauka i
umetnosti, Odelenje društvenih nauka, n. s. 3,
Beograd 1951., p. 89 - 123; M. Filipović - Đ.
Mazalić, Manastir Paprača u Bosni, Spomenik,
SAN, XCIX, Beograd 1950., p. 96 - 113; M.
Filipović, Manastir Vozuća u Bosni, Skoplje
1940.
je registrirano 900 vlaških
domaćinstava.65 Tokom 17. i 18.
stoljeća na ovaj prostor su doselili
brojni Bošnjaci povratnici iz
Madžarske. Najviše ih se naselilo u
Kalesiju i Caparde.
Naseljavanje sjeveroistočne Bosne
Do dolaska Turaka stanovništvo
sjeveroistočne Bosne bilo je
stopostotno bosansko. To dokazuje i
veliki broj stećaka, koji predstavljaju
tipična nacionalna grobna obilježja
bosanskog naroda. To je razlog da je
ovdje domaća, bogumilska vjera imala
veoma jako uporište. O tome govore i
srpski izvori iz 13. stoljeća u kojima se
opisuje nastojanje srpskog kralja
Dragutina da ih prevede na
pravoslavlje.66 Kasnije je i katolička
crkva vršila velike napore da mjesno
stanovništvo prevede na katoličanstvo.
U tu svrhu je u tom dijelu Bosne
podignuto desetak franjevačkih
samostana (Srebrenica, Bratunac,
Zvornik, Teočak, Bijeljina, Koraj,
Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modriča).
Svi su nastali prije dolaska Turaka ali
se nisu dugo održali jer je ovaj dio
Bosne zahvatila intenzivna
islamizacija. Na njihovo zamiranje
utjecao je i veliki priliv i pritisak
pravoslavnih doseljenika iz Crne Gore
i Srbije.67
U tuzlanskom kraju su do 1528. godine
vlasi naselili svih ll nahija. U popisu
stanovništva iz navedene godine stoji
65
A. Handžić, O širenju islama u sjeveroistočnoj
Bosni u XV i XVI vijeku, p. 47.
66
R. Ilarion, Nešto o Bosni, Godišnjak Nikole
Čupića, II, Beograd 1878., p. 243.
67
O tome: A. Handžić, O širenju islama u
sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 37;
P. Živković, Etnička i vjerska povijest Bosne,
Slavonije i Srijema do konca XVII stoljeća,
Sarajevo - Mostar 1996., p. 30 - 40.
37
da su u 103 tamošnja sela bila 2.743
vlaška domaćinstva. Vlasi su naselili i
rudarsku nahiju Ludmer na području
Srebrenice.
Tuzlanski kraj su naselili brojni
crnogorski i srpski rodovi među kojima
su najbrojniji bili Rudinjani, kojima je
postojbina Gornja Zeta u Crnoj Gori.
Sela Piperi kod Visora na Majevici i
Piperci kod Koraj a na rječici Lukavcu
nazvana su po Piperima u Crnoj Gori.
Turske vlasti su ih tu naselile da čuvaju
i održavaju važan putni pravac koji je
preko Majevice povezivao Tuzlu sa
brčanskom skelom preko koje se išlo u
Slavoniju.68
Novi val crnogorskih i srpskih
stočara zapljusnuo je tuzlanski kraj u
17. stoljeću. Bobari iz Lopara došli su
iz Pive a Šakote u Tobutu iz Kolašina.
Doseljenici iz Srbije potječu sa Starog
Vlaha i Sjenice na Kosovu, zatim iz
okolice Užica, Loznice, Koviljače,
Kačera itd. Krajem 18. i početkom 19.
stoljeća doselilo je 10 novih rodova iz
Pipera u Crnoj Gori.
Doseljeni vlasi su posvuda
mijenjali toponime i davali im nazive
po onima iz starog zavičaja pa tako:
Vraneši kod Rogatice i Foče nazvani
su po Vranešima kod Sjenice u
Polimlju, Brgule kod Tuzle nazvane su
po Brgulama u Tamnavi u južnoj
Srbiji, Mačkovac na Majevici po
Mačkovcu u Toplici kod Kuršumlije u
Srbiji, Dragaljevac kod Bijeljine po
Dragaljevcu u Piperima (Crna Gora),
Maoča ispod Majevice po Maoči kod
Pljevalja, Rovine kod Srebrenice po
Rovinama u Crnoj Gori itd.69
68
A. Handžić, Etničke promjene u
sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, p. 14.
69
R. Jeremić, O poreklu stanovništva
tuzlanske oblasti, Glasnik Geografskog
društva, sv. 7-8, Beograd 1922., p. 144 -146.
 Muslimansko stanovništvo
tuzlanskog kraja je najvećim dijelom
starosjedilačkog porijekla čiji su
bogumilski preci primili islam u
vrijeme mrskog osvajanja Bosne.
Krajem 17. stojeća na ovaj prostor su
doselile mnoge bošnjačke porodice
izbjegle iz Madžarske, kud su otišle u
vrijeme turskog osvajanja te zemlje.
Među starosjediocima bilo je i
katoličkih porodica, najviše u Drijenči
i Humcima. One su krajem 17. stoljeća
tokom austrijsko -turskih ratova većim
dijelom iselile preko Save a preostali
su mahom izumrli u naletima kuge.
U majevički kraj je koncem 18.
stoljeća doselilo nešto Karavlaha
(rumunski cigani). Smjestili su se uz
rječicu Gnjice u Loparama, zatim u
Kusonjama, Kamenici, Maoči,
Purkoviću, Jadru itd. Bavili su se
izradom drvenog posuda (čančari). Svi
su pravoslavne vjere. Karavlaha je bilo
i u Bijeljini (Batkoviću i Modranu)
gdje se spominju 1725. godine. U
Nahovcima se naselilo nešto bijelih
cigana. U 18. stoljeću su iz Makedonije
doselili Cincari i naselili se u brčanski i
gradačački kraj (Bijela, Zovik,
Modriča, Porebrica).70
U nahiji Smoluča, s lijeve strane
Gornje Tinje, zajedno sa Jasenicama,
vlasi su se naselili prije 1528. godine.
Te godine ih je u 11 sela bilo 243
domaćinstva, svi porijeklom iz Crne
Gore i Srbije.
U Banovićkom okrugu (nahija
Dramešina) je do 1476. godine bilo
samo jedno selo naseljeno vlasima a
već 1512. godine tim doseljenicima je
bila preplavljena cijela nahija. Naselili
70
R. Jeremić, o. c, p. 152 - 153; M. Filipović,
Majevica, s osobitim obzirom na etničku prošlost
i etničke osobine majevičkih Srba, Djela,
ANUBiH, knj. XXXIV, Odjeljenje društvenih
nakuka, knj. 19, Sarajevo 1960., p. 47.
38
su svih 14 sela. Uglavnom se radilo o
crnogorskim i srpskim vlasima.71
Bijeljinski kraj je pred dolazak
Turaka bio slabo naseljen zbog čestih
srpskih i ugarskih pustošenja.
Intenzivno naseljavanje započinje u 16.
stoljeću. U popisu stanovništva iz
1532. i 1548. godine navodi se
mnoštvo doseljenika uz koje stoji
oznaka "došljak" ili "došljaci" (došle).
Kasnije je semberski kraj znatno
opustio zbog kuge pa se prišlo novom
naseljavanju. Kako su hercegovački
beži Sijerčići i Ljubovići ovdje imali
svoje posjede naselili su brojne kmete
iz Hercegovine (iz Gornje Čađavice,
Popova i Korita).72
Područje Gradačca je dugo ostalo
slabo naseljeno. Pripadalo je nahiji
Nenavište koja je obuhvaćala prostor
između rijeke Tinje, Bosne i Save sa
sjedištem u Gradačću. Zbog slabe
naseljenosti veći dio nahije je
predstavljao tzv. "ničiju zemlju".
Godine 1533. u čitavom kraju bila su
svega 4 naseljena mjesta: "varoš grada
Gračaca", Bihća Glavica, Koprivnica i
Modriča, s ukupno 49 kuća poreznika.
Zvornički sandžakbeg je 1541. godine
uputio poziv vlaškim knezovima da se
nasele na gradačačko područje,
obećavajući im poreske olakšice.73
Derventski kraj se počinje
intenzivnije naseljavati početkom 16.
stoljeća. Učvršćenje turske vlasti u
71
A. Handžić, Etničke promjene u
sjeveroistočnoj Bosni i Posavini u XV i XVI
vijeku, p. 11.
72
M. Filipović, Prilozi etnološkom poznavanju
sjeveroistočne Bosne, Građa, ANUBiH, knj.
XVI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 12,
Sarajevo 1969., p. 10; B. Nilević, Pitanje etničko
- konfesionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini,
Prilozi, Institut za istoriju, XXI, br. 27, Sarajevo
1986. 221 - 223. p.
73
A. Handžić. O širenju islama u sjeveroistočnoj
Bosni u XV i XVI vijeku, p. 61 - 62.
ovom dijelu Bosne pokrenulo je
skupine maglajskih vlaha pa su
zaposjeli prostor koji se stere između
lijeve obale Bosne i Save. Godine
1528. maglajski vlasi su zaposjeli i
Doborsku nahiju (porječje Ukrine). U
popisu stanovništva iz 1570. godine od
dvadeset navedenih naselja 18 ih je
bilo naseljeno doseljenim vlasima.
Naselje Derventa je nastalo oko 1570.
godine pod nazivom Gornja Ukrina a
sadašnje ime je dobila u 18. stoljeću po
vlaškim derbendžijama (čuvarima
klanaca).74
Katoličko stanovništvo se mahom
doselilo iz Dalmacije i Hercegovine.
Među njima ima dosta rodova
albanskog porijekla. Posljednji veliki
val naseljavanja Bosanske Posavine
zbio se u 19. stoljeću.
Naseljavanje srednje Bosne
Vlaški stočari su u prvom valu
dobrim dijelom zaobišli srednju Bosnu.
Razlog je bila gusta naseljenost pa nije
bilo slobodnog prostora kao i to što je
bila daleko od linije osvajanja.
Povoljni uvjeti za to stvoreni su tek u
17. stoljeću kad su učestale epidemije
kuge koje su prorijedile domaće
stanovništvo.
Visoko je u srednjoj Bosni imalo
ulogu prolazne stanice za većinu
pravoslavnog vlaškog stanovništva,
kao i za katolike koji su bili na putu za
sjevernu i sjeverozapadnu Bosnu.
Mnogi su, međutim, ovdje stalno
ostali. Tokom 18. i u prvoj polovici 19.
stoljeća u čestim naletima kuge i kolere
mnogi čifluci su ostali bez radne snage
pa su age dovodili novu radnu snagu.
U visočkom kraju skoro da nema
74
A. Handžić, Postanak i razvoj Dervente u XVI
stoljeću, Prilozi, Institut za istoriju, X/ 2,
Sarajevo 1974., p. 116.
39
pravoslavnih i katoličkih rodova
starijih od 150 - 200 godina. Najveći
broj pravoslavaca je doselio iz Crne
Gore, Hercegovine, Dalmacije i Like.
Iz Crne Gore su rodovi: Perendije (iz
okolice Pljevalja), Udici (iz Kolašina),
Damjanovići (iz Cerovca),
Dragutinovići, Manjići, Boškovići,
Mojsići, Jeftići, Šekare, Ognjenovići i
Kosanovići (svi iz Banjana), te
Kravljače iz Pive. Iz Srbije su Đokići
(iz Peći) i Jevrići, dok su Kapori iz
Makedonije.
Dabići, Ćetkovići, Banovići,
Ristić!, Mićunovići i dr., doselili su iz
okolice Bileća, gdje su im preci ranije
doselili iz Crne Gore. K|ivači su iz
Duvna, gdje im je bila etapna stanica
na putu iz Dalmacije.75
I katoličko stanovništvo je u
najvećem broju doselilo tokom 18. i
19. stoljeća, uglavnom iz zapadne
Hercegovine, zapadne Bosne i
Dalmacije. Starosjedilačko
stanovništvo uglavnom čine
muslimani. Ispitivanja obavljena 20 -
tih godina ovog stoljeća pokazala su da
od ukupno 1560 rodova, s više od 5000
domaćinstava naseljenih u visočkom
kraju, 842 roda se odnosi na
muslimane, 372 na pravoslavce, 275 na
katolike i 71 na ostale. Od toga je 377
rodova starosjedilačkih, (starjenici), od
kojih na muslimane otpada 322 roda.
Katoličkih starosjedilačkih rodova je
52, a pravoslavnih svega 3 roda.76
Ispitivanja su pokazala veliku
antropološku sličnost između
muslimanskih i katoličkih
starosjedilaca, što pokazuje da se radi o
pripadnicima istog naroda (Bosancima
75
M. Filipović, Visočica nahija, Srpska
kraljevska akademija, Prvo odelenje, Naselja i
poreklo stanovništva, knj. 25, Beograd 1928., p.
294 i d.
76
M. Filipović, o. c, p. 284 i d
muslimanima i katolicima). Ostali
doseljenici se znatno razlikuju od ovih
(tamnija pigmentacija kože, tamnija
kosa i oči, povijen nos i sl.). Isti je
slučaj sa doseljenim muslimanskim
rodovima, uglavnom begovskim, kao
naprimjer u Bijelom Polju, Gori i
Moštru. Mnogo muslimana je doselilo
iz Madžarske, Slavonije, Hrvatske i
drugih zemalja koje je
Turska izgubila tokom 17,18. i 19.
stoljeća. U većini slučajeva radi se o
domaćim, bošnjačkim radovima koji su
svojevremeno s turskom vojskom
odselili u te zemlje pa se radi o
povratnicima.
Tokom 18. - 19. stoljeća naseljen je
i zenički kraj. Tamošnje selo Židovo
dobilo je ime po bratstvu Židovića,
koje je doselilo iz Polimlja. Selo
Tetovo su osnovali vlasi koji su
doselili iz Stare Srbije (gornjeg toka
rijeke Ibra). I selo Semetiš su osnovali
doseljenici sa Ibra, a nazvano je po
ibarskom Semetišu. Skoro sve
pravoslavno stanovništvo zeničkog
kraja je crnogorskog i srpskog
porijekla. To dokazuju i njihova
rodovska imena koja su tipična
crnogorska i srpska, kao što su Here,
Balorde, Kraljevići, Šarenci, Šakote,
Popare.77
Više crnogorskih rodova s nekoliko
hiljada čeljadi doselilo je 1714. godine
na Glasinac kod Sarajeva. Bila su to
bratstva Cuca, Bjelica, Ćeklića,
Pješivaca, Bjelopavlića, Banjana,
Nikšićana, Pivljana, Drobnjaka i dr.
Turske vlasti su ih, ustvari, ovdje
prisilno naselile za kaznu zbog
odmetništava i stalnih pljački po
drumovima Crne Gore. Bosanski
namjesnik Numan-paša Ćuprilić dobio
77
V. Skarić, Porijeklo pravoslavnog naroda u
sjeverozapadnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog
muzeja, XXX, Sarajevo 1918., p. 259 - 260.
40
je naredbu da uspostavi red što je ovaj i
učinio vojnim pohodom. Tom prilikom
je pohvatao odgovorne i kaznio ih, a
ostale sa ženama i djecom dotjerao u
Bosnu i odredio im Glasinac sa širom
okolicom kao novo stanište.
Crnogorski brđani su doseljavali u
ovaj dio Bosne u još dva navrata: 1866.
1878. godine. Od tih doseljenika
potječe skoro sve današnje pravoslavno
stanovništvo naseljeno po Romaniji i
njenoj široj okolici (Pale, Sokolac,
Prača, Trnovo).78
Sarajevsko polje
Područje Sarajevskog polja,
Vogošće i Blažuja primilo je u većem
broju strane doseljenike tek u 18. i 19.
stoljeću. Ovdje, kao i u kiseljačko -
lašvanskom kraju, bile su dvije faze
naseljavanja. Prva, jača dovela je
stanovnike iz južnih i jugoistočnih
krajeva (iz istočne Hercegovine i Crne
Gore), a druga, nešto slabija, iz
Dalmacije i zapadne Hercegovine.
Prvu struju je uglavnom činilo srpsko i
crnogorsko (pravoslavno) stanovništvo,
a drugu hrvatsko (katoličko).
Starije doseljeno stanovništvo
Sarajevskog polja je do 18. stoljeća
dobrim dijelom izumrlo u čestim
naletima kuge, osobito one koja je
teško harala u razdoblju 1781 - 1785.
godine. Nakon toga je došlo do
ponovnog naseljavanja opustjele
sarajevske okolice. To je razlog da je
među tamošnjim pravoslavnim i
katoličkim rodovima teško naći one
koji su stariji od 150-200 godina.
78
M. Filipović, Glasinac, Antropogeografsko-
etnološka rasprava, Naselja i poreklo
stanovništva, knj. 32, SAN, Beograd 1950., p.
120 - 121,137 - 138 i 153j Đ. Pejanović,
Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku, Titograd
1962., p. 50; B. Šekularac, o. c, p. 225.
Starosjedioce u najvećem broju čine
muslimanski rodovi.
Do posljednjeg većeg vala naseljavanja
kršćanskog stanovništva na ovo
područje došlo je sredinom prošlog
stoljeća.
Etnografska ispitivanja obavljena
početkom ovog stoljeća dala su ovakvu
sliku stanovništva jednog dijela
Sarajevskog polja: od ukupno 55
starosjedilačkih rodova 46 ih otpada na
muslimanske (Zukići, Viteškići,
Hajrići, Sarajkići, Kavici, Poljčići,
Serdarevići, Dženanovići, Stambolici
itd.). Pravoslavno stanovništvo u
najvećem broju potječe iz Srbije i Crne
Gore, a nešto manje iz istočne
Hercegovine čiji su preci, također,
tamo doselili iz Crne Gore i Srbije.
Za mnoge rodove tačno se zna kada
su došli i odakle potječu. Jošilovići su,
naprimjer, došli iz Pive u Crnoj Gori,
Poprdani (Radosavljevići) sa Starog
Vlaha u južnoj Srbiji, Krajišnici iz
Pećke u Krajini gdje su se zvali
Aćimovići, a tu su također bili
doseljenici, Mladeni (starinom
Šamturi) doselili su sa planine Goleš
na Kosovu, Kostadinovići (Sikiraši) su
iz okolice Užica, Seratlije iz Drobnjaka
u Crnoj Gori, Furtule iz Vranješa u
Kolašinu, Lalići iz Banjana u Crnoj
Gori, Bulaići (Bulajići) iz Duge u
Crnoj Gori, Sretenovići (Krsmanovići),
Radonje i Šućuri su također iz
Kolašina, Nikšići iz Cuca u Crnoj Gori,
Gavrići (Savići) sa Starog Vlaha na
Kosovu, Antici iz Pive u Crnoj Gori
itd.79
Katoličko stanovništvo je mahom
doselilo iz Dalmacije i zapadne
79
S. V. Trifković, Sarajevska okolina: I.
Sarajevsko polje, Srpska kraljevska akademija,
Srpski etnografski zbornik, knj. 11, naselja
srpskih zemalja, knj. V, Beograd 1908., p. 94 -
225.
41
Hercegovine. Dalmatinskog porijekla
su porodice Grbeše, Dodici,
Martinovići, Batalije, Vidici,
Kneževići, Miočevići, Mijatovići,
Jamakovići, Jukići, Barnjaci, Pušići,
Kolovrati, Lukići, Jurići (Jurišići),
Hrgići, Milosi i dr. Među
starosjedilačke rodove spadaju
Tomići.80 Pravoslavno stanovništvo
naseljeno u Vogošći i okolici
uglavnom potječe iz Kolašina, Zete,
Kuča (sve u Crnoj Gori) i iz Like.
Hrvatski doseljenici koji su naselili
ostale dijelove srednje Bosne većinom
potječu iz Dalmacije. Ovamo su došli
preko kraških polja (Duvna, Livna,
Glamoča) i iz Listiće (Širokog
Brijega). Veze srednje Bosne sa
Dalmacijom i zapadnom
Hercegovinom potvrđuju i prezimena
(Škore, Miličevići, Frankovići, Kelave,
Bencuni, Biletići, Pušići itd.) kojih ima
posvuda u Dalmaciji, odnosno
Cetinskoj krajini i zapadnoj
Hercegovini.
Među doseljenim Hrvatima
(katolicima) teško je odrediti na osnovi
prezimena da li se radi o pripadnicima
hrvatskog naroda ili pokatoličenim
srpskim i crnogorskim vlasima koji su
nakon doseljenja u Dalmaciju primili
katoličku vjeru. Mnoga njihova
prezimena su netipična slavenska (bez
nastavka -ić) kao Bencun, Kelava,
Škoro itd., što ukazuje na vlaško
porijeklo.
Kiseljačko - busovački kraj
Naseljavanje Hrvata u kiseljačko -
busovački kraj imalo je dvojaku
tendenciju: s ciljem da se tu trajno
nasele kao radna snaga na spahijskim
80
S. V. Trifković, o. c, p. 116, 122, 136, 139,
179, 182, 185
posjedima, ili da im to bude prolazna
stanica za daljnji put prema posavskim
i prekosavskim krajevima.
Dokumenti pokazuju da se proces
prelaska na islam u fojničko -
lepeničkom i kiseljačkom kraju od vio
neposredno nakon pada Bosne. Na to
upućuju brojna stara muslimanska
groblja koja se skoro sva nalaze uz
srednjovjekovne nekropole stećaka, što
govori da je riječ o starosjedilačkom
stanovništvu koje je s bogumilstva
prešlo na islam. Koliko je preostalo
starjenika ne može se reći jer ih je
mnogo nestalo u čestim epidemijama
kuge. U izvještaju biskupa N. Olovčića
- Ogranića iz 1675. godine o kanonskoj
vizitaciji kreševskoj crkvi, koja je
pokrivala i lepenicki (kiseljački) kraj,
kaže se da većinu stanovništva čine
muslimani, dok katolika ima svega 70
duša. Matične crkvene knjige pokazuju
daje 1778. godine u čitavoj Lepenici
rođeno samo jedno katoličko dijete.81
Masovno naseljavanje katoličkog
stanovništva na ovo područje zbilo se
krajem 18. stoljeća nakon strahovitog
pomora stanovništva koji je izazvala
velika epidemija kuge 1781 - 1785. g.
Zemlja je ostala bez radne snage pa je
pozvano stanovništvo iz Dalmacije i
zapadne Hercegovine da naseli pusta
sela, odnosno čifluke. Na području
Kiseljaka - Lepenice ima više od 20
sela u kojima je do prošlog stoljeća
živjelo isključivo muslimansko
stanovništvo dok su to danas pretežno
ili isključivo katolička sela. O ranijim
stanovnicima govore i greblja sa starim
nišanima kao i defteri te drugi
81
J. Jelenić, Spomenici kulture rada bosanskih
franjevaca, Starine, Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti, XXXVI, Zagreb., 1918., p.
142; Monografija "Lepenka", Sarajevo 1963., p.
215.
42
dokumenti.82
Većina doseljenih katoličkih
rodova potječe iz Dalmacije (Cetinske i
Kninske krajine) te zapadne
Hercegovine. Samo u lepeničkom kraju
evidentirano je 50 rodova koji potječu
iz donje Hercegovine, 46 iz Dalmacije
i 10 iz zapadne Bosne (Duvna, Livna i
Glamoča). Vezu katolika ovog dijela
Bosne sa Cetinskom, Imotskom i
Kninskom krajinom te zapadnom
Hercegovinom, potvrđuju i identična
prezimena (Jelaši, Buzuci, Kuliješi,
Škore, Vrcići, Sliškovići,
Marijanovići, Lukende, Puljizi,
Cvijanovići, Ćorići itd.).83
Slična situacija je i u busovačkom
kraju. Po župnim knjigama rođenih i
vjenčanih može se odrediti porijeklo
mnogih porodica u tom kraju. Većina
današnjih tamošnjih katoličkih
porodica (Batinići, Hrgole, Kegelji,
Krilići, Prušci, Šakići, Šekerije, Škare,
Vukadini i dr.) dalmatinskog su
porijekla, ali ih ima i iz Like (Čavići,
Glavaši, Knezovići, Pranići, Stojići).
Porodice talijanskog porijekla (Batista,
Glibo, Katava) naselili su se u ovaj kraj
tek u doba austrougarske uprave, to jest
iza 1878. godine.84
Naseljavanje zapadne i
sjeverozapadne Bosne
Hrvatsko stanovništvo koje se
naselilo na prostore kraških polja
zapadne Bosne (Kupres, Livno,
Glamoč, Duvno) kao i stanovnici
Rame, mahom su došli sa juga, iz
Dalmacije a dijelom kao raselice iz
zapadne Hercegovine. Dio
pravoslavnog stanovništva je ovdje
doselio već pod konac 15. i početkom
82
Monografija "Lepenica", p. 211, 213 - 215.
83
Monografija "Lepenica", p. 221 i d.
84
S. Tihić, Busovača, Sarajevo 1971., p. 206.
16. stoljeća. Oni su već tada zaposjeli
većinu tamošnjih planina. Jedan dio ih
je odavde proslijedio dalje na zapad i
sjever prema Sani, Plivi i Krajini.
Koncem 16. stoljeća bosanski
beglerbeg Hasan-paša Predojević je dio
ovih pravoslavnih vlaha odveo da
nasele puste krajeve oko rijeke Une.
Time je započelo naseljavanje
pravoslavnog stanovništva na prostor
sjeverozapadne Bosne (Krajine).
I stanovništvo Prozora, odnosno
Rame, je novijeg datuma.
Starosjedioce uglavnom čine
muslimanski rodovi i na njih otpada
62,71% svih rodova u ovom kraju.
Današnje katoličko stanovništvo
mahom je doselilo posljednjih godina
turske uprave, i to sa raznih strana. Rod
Đehulići je, naprimjer, doselio iz
Zlatara u Hrvatskoj, Meštrovići iz
Studenca kod Imotskog, Palinići iz
Splita (s prethodnim zadržavanjem u
Bugojnu), Petrovići iz Dalmacije,
Gulići iz Kistanja, Kapčevići iz
Makarske itd.85
Sasvim je izvjesno da
pravoslavnog, odnosno srpskog
stanovništva, nije bilo u Dalmaciju doveo srpski car Dušan u
sjeverozapadnoj Bosni sve do dolaska
Turaka. Tek ih oni počinju ovdje
masovnije naseljavati. Na njihovo
srpsko i crnogorsko porijeklo pored
ostaloga dokazuju rodovska prezimena.
Tako Ardomelje (Ardomile,
Hardomile) koje se susreću i u
zapadnoj Hercegovini (u okolici
Ljubuškog), ima u Crnoj Gori. Rod
Motika je raširen u Crnoj Gori (u
Drobnjaku), a ima ih također u predjelu
Unca i oko Banje Luke. U
sjeverozapadnoj Bosni je veoma
raširen rod Drljača, kojih ima također u
85
M. Filipović, Prozor, Glasnik Geografskog
društva, sv. XVIII, Beograd 1932., p. 11-15.
Srbiji (u Azlaukovici) gdje im je
postojbina. Drljača ima i u istočnoj
Bosni oko planine Konjuh.
Macure su dosta raširene u
sjevernoj Bosni i u Dalmaciji. Vode
porijeklo iz Srbije, a potekli su od
Bratonožića. Rod Kuči, Ljuhari, Ibalji,
Taori, Šurlani, Satare, Mučibabe,
Bencuni itd., vode porijeklo od
albanskih vlaha. Neki od njih su došli u
Bosnu ispred Turaka a drugi s njima,
odnosno krajem 15. i u 16. stoljeću.86
Na svom putu su u više navrata
mijenjali vjeru, što je inače bilo česta
pojava kod vlaškog stanovništva. Oni
koji su došli iz Srbije i Crne Gore
prvotno su bili pravoslavci, a potom su
neki od njih prešli na katoličku vjeru,
onda opet na pravoslavnu itd. Isti
slučaj je bio s katoličkim vlasima iz
Dalmacije i dalmatinskog zaleđa. To je
razlog da ista vlaška prezimena (bez
nastavka -ić) danas nose mnogi
pripadnici i pravoslavne i katoličke
vjere, a ima i muslimana, jer su mnogi
vlasi prešli na islam. Neki pravoslavni
vlasi su prešli na katoličku vjeru još u
14. stoljeću, kao i oni koje je u
vrijeme svog vojnog pohoda u te
krajeve.
Veliki dio starosjedilačkog
stanovništva kraških polja zapadne
Bosne prešao je na islam već u prvim
decenijama turske vladavine. To se
može pratiti u defterima iz 16. stoljeća.
O tome daju podatke i pojedini crkveni
djelatnici kao što je svećenik Stjepan
Posedarski koji 1520. godine izvještava
Papsku kuriju kako su Turci u
posljednjih pedeset godina uspjeli
veoma pridobiti tamošnji narod koji
ostavlja staru vjeru i prima islam. Dalje
se navodi da ne predstavljaju rijetkost
86
V. Skarić, o.c, p. 221, 231- 234.

43
ni miješani brakovi između kršćana i
muslimana.87
Livno je oko 1520. godine imalo 63
kršćanske kuće, a svega dvije
muslimanske. Osam godina kasnije,
odnosno 1528. godine, broj
muslimanskih kuća se povećao na 90
dok je kršćanskih bilo svega 14.
Godine 1575. grad je brojao 540 kuća,
a stanovništvo je bilo skoro
stopostotno muslimansko.88
Iz Srbije i Crne Gore preko
Dalmacije u Bosnu
Arhivska građa pokazuje da se
mnogo crnogorskih i srpskih vlaha
naselilo u sjevernu Dalmaciju u
razdoblju 1523 - 1527. godine. To je za
Bosnu važno jer je uz Crnu Goru i
Srbiju to najvažnije migraciono
ishodište otkud je Bosna stoljećima
primala doseljenike. Mnogi crnogorski
i srpski vlasi koji su preko
Hercegovine stigli u Dalmaciju, oni ili
njihovi potomci su nastavili put u
zapadnu Hercegovinu i Bosnu, Liku,
Kordun i Baniju. Srbi se u Glamoču
prvi put spominju već 1530. godine,
kao i u Uncu i izvorištu Une. Iste
godine jedan dio ih je prešao na
austrijski teritorij (u Hrvatsku), dok su
neki već 1526. godine prešli Unu i
naselili se u Žumberak, gdje im je
ustupio zemlju tamošnji vlastelin Ivan
Kobašić.89
Godine 1551. austrijski general
Ivan Lenković javlja caru Ferdinandu
II da su Turci doveli iz unutrašnjosti
87
Bullettino dalmato, XXII, Split 1899., p. 191.
88
A. Handžić, Konfesionalni sastav stanovništva
u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima
osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu
filologiju, sv. 42 - 43, Sarajevo 1995., p. 136.
89
R. Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb
1943., p. 17.
44
više hiljada vlaha i da su ih naselili oko
Srba i Knina.90 Kod svih njih je jako
predanje da su im preci došli iz Crne
Gore ili Srbije. Općenito, sve vlaško
stanovništvo brižno čuva predanja o
svom porijeklu, otkud je koje bratstvo
došlo i kada.
Sjeverni dio Livanjskog polja
naselili su crnogorski Rudinjani. Jedan
njihov dio naselio je izvorište rijeke
Šujice. Drugi rodovi doselili su na ovaj
prostor sa Lima u Crnoj Gori. U
Vukovsko i Ravno naselile su Katane i
Lugonje. Oba roda su iz Drobnjaka u
Crnoj Gori. Iz Drobnjaka su i Kalabe,
naseljene oko Glamoča i Livna. Kalaba
ima i u Prnjavoru, Bosanskom Novom
i Bistrici. Neki od njih su prešli na
islam pa otud ima i muslimana Kalaba.
Dosta je raširen i rod Lukača, kako
u Dalmaciji tako i u Bosni. Svi vode
porijeklo iz Kuča u Crnoj Gori. Neki
Lukači su došli u Dalmaciju prije
Turaka. Jedan vlah Lukač spominje se
na Velebitu 1433. godine. Rod Džepina
naseljen oko Bosanskog Grahova vodi
porijeklo iz Skopske crne gore, gdje
također ima Džepina (u selu Čučeru).
Planinu Krug iznad Livna naselili su
vlasi Cuce iz sela Kruge u Crnoj Gori.
Tu su i pripadnici roda Arnauti koji su
došli sa srpsko - albanske granice.91
Bosansko Grahovo
U Bosanskom Grahovu i okolici
skoro sve stanovništvo vodi porijeklo
iz Crne Gore i Srbije. Rod Šaponja u
nedalekom Tiškovcu doselio je sa
Starog vlaha u južnoj Srbiji, gdje
postoji selo Šaponje. Iz Starog vlaha
su i Šolaje. Šolaja ima i oko Glamoča
kao i u travničkom i bugojanskom
90
V. Skarić, o. c, p. 237 - 238.
91
V. Skarić, o. c, p. 241 - 242.
kraju. Prvo odredište Kozomara bio je
livanjski i glamočki kraj a onda su se
odatle raselili u druge dijelove Bosne.
Svima je postojbina Kozomar kod
Nove Varoši u Srbiji.92
Članovi bratstva Mokronoge u
duvanjskom i unačkom kraju i oko
Unca, doselili su iz Mokronoga u
Polimlju (Crna Gora). Njihovih
raselica ima i u visočkom kraju (kod
Moštra) gdje se nalazi selo
Mokronoge. Bure iz Livna i Glamoča
vode porijeklo iz Boke kotorske.
Većina pravoslavnih rodova u Bosni
nosi imena po toponimima u njihovoj
postojbini (Srbiji i Crnoj Gori).
Postojbina Oparnica kojih ima u
Gerzovu, Baračima i Varcaru, je
Oparnica u Levču (južna Srbija). Cuce
su iz Cuca u Crnoj Gori, Banjani iz
Banjana također u Crnoj Gori,
Balabani iz Balabana u južnoj Srbiji
itd.93
S obzirom daje Jajce došlo pod
tursku vlast tek 1528. godine
naseljavanje vlaškog stanovništva na
ovaj prostor je započelo dosta kasno. I
ovdje su prednjačili srpski i crnogorski
vlasi. U nedalekom Šipovu naselili su
se Šipovci porijeklom iz Drobnjaka u
Crnoj Gori. Rod Korača kojih ima u
Vrbljanima i Varcaru doselili su iz
južne Hercegovine gdje su prije toga
doselili iz Bratonožića u Crnoj Gori.94
Slika stanovništva Bosanske krajine
Pravoslavno stanovništvo naseljeno
u krajevima oko Petrovca, Krnjeuše i
Pounja većinom vodi porijeklo iz Crne
Gore i istočne Hercegovine.
Naseljavanje vlaha u ovaj dio Bosne
92
V. Skarić, o. c, p. 242.
93
V. Skarić, o. c, p. 246, 249.
94
V. Skarić, o. c, p. 246.
45
odvijalo se kroz čitavo razdoblje od 16.
do 19. stoljeća. Neki dokumenti
upućuju da se ovdje zbila jedna
migracija još u doba bosanske
samostalnosti prilikom pada srpske
despotovine (15. stoljeće). Veće
skupine vlaha dolaze, međutim, tek s
Turcima. Pravac njihovog naseljavanja
je vodio dolinom Rame, Plive, Vrbasa i
Sane. Najveći dio. Krajine je u to
vrijeme bio pust, naročito Pounje, kao i
donji tok Sane i Posavina. Zbog stalnih
ratnih sukoba starosjedilačko
stanovništvo je selilo u sigurnije
krajeve. Dio ih je prešao na austrijski
teritorij u Kordun i Baniju. Slično
stanje je bilo i u dubičkom kraju koji je
ostao sasvim bez stanovništva. Tamo
nije bilo nijedne kuće čak 30 godina
nakon uspostavljanja turske vlasti.
Ustvari, bilo je pusto sve do Jajca.
Kada je putopisac Kuripešić 1530.
godine prolazio ovim krajem, zapisao
je da selo Zablaće kod Ključa ima
svega 7 kuća, dok ih je ranije bilo 80.95
Petrovački kraj je naseljavan u više
navrata. Za rod Bogunovića predanje
kaže da su došli iz Bjelaja u južnoj
Srbiji. Rod Krnjeuša doselio je iz
sjeverne Dalmacije kao i rod Kecmana.
Kecmana (Kecmanaca) ima i u južnoj
Srbiji. Raselica Balabana ima u čitavoj
sjeverozapadnoj Bosni a došli su iz
južne Srbije, ili tačnije, iz okolice
Prištine, gdje i danas postoji selo tog
imena, kao i u Crnoj Gori (blizu
Skadarskog jezera). S obzirom da
Balabana ima najviše u Crnoj Gori
smatra se da im je tu postojbina.
I rod Ožegovića je porijeklom iz
Crne Gore, gdje postoji selo Ožegovići,
kao i Vranješi. Ovima je postojbina u
Drobnjaku ispod Durmitora (polimski
95
B. Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju,
Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p.
15; M. Vasić, o. c, p. 236.
Vranješi). Santraci su iz Kolasina. Rod
Smoljana (Smolići, Smolovići) doselio
je sa platoa između Tare i Pive u Crnoj
Gori. Iz tog kraja su i Bulajići.96
Područje Bravskog, Sanice i Ključa
primilo je nešto manje stranaca. Tu su
se dugo kompaktno zadržali
starosjedioci koji su uglavnom prešli
na islam. Pravoslavno stanovništvo oko
Ključa je novijeg datuma i u velikoj
mjeri potječe iz Dalmacije. U ove
krajeve su doselili nakon kraćeg
zadržavanja u Uncu, Glamoču i
Bosanskom Grahovu. Među njima su
bratstva Kokoruši, Šikmani, Kordići,
Latinovići, Kulići, Soboti, Bursaći,
Kauri itd.97
Raselice od Unca su Grubiše,
Zorici, Kecmani, Unčani, Karanovići,
Rađenovići, Grbici i Banjci. Iz
Grahova su Vukobrade, Sabljići i
Ercezi. Rod Darde iz Ošre Luke u
sanskom kraju vodi porijeklo sa srpsko
- albanske granice. Mataruge sa Kozare
i oko Prijedora potječu iz Mataruga u
Crnoj Gori (kod Grahova). Neki od
njih su prešli na islam. Ima ih i na
izvorištu Ćehotine. Cikote potječu sa
planine Stari vlah u južnoj Srbiji.
Oljače, kojih ima u krupskom,
savskom i dubičkom kraju, doselili su
iz Dubnice u Vranjskoj Pčinji u južnoj
Srbiji. Grmuše su, pak, došli iz
Dalmacije.98
U mlađem naseljavanju Krajine i
sjeverne Bosne najviše su učestvovali
rodovi iz Dalmacije. Dalmatinskog
porijekla su spominjani Bursaći, zatim
Puhače, Rodici, Torbice, Tintori,
Pačeni, Plavanjaci, Japundže,
Mudrinići, Koralije, Desnice, Opačići,
Macure, Žeželji, Crnobrnje, Marčete i
96
V. Skarić, o. c, p. 249.
97
V. Skarić, o. c, p. 251.
98
V. Skarić, o. c, p. 251-252.
46
Sanaderi.99 Neki od ovih rodova su
porijeklom srpski i crnogorski vlasi i
bili su pravoslane vjere ali neke
njihove raselice po Bosni i Lici prešli
su na katoličku vjeru i danas se drže
Hrvatima. Postojbina katoličkih vlaha
su planine Dinara i Velebit, odnosno
dalmatinsko zalede. Radi se o
starosjedilačkim dalmatinskim
stočarima.
Pravoslavno stanovništvo koje je
naselilo krajeve zapadno od Une,
uglavnom vodi porijeklo iz Crne Gore i
Srbije. Od razgranatijih tamošnjih
rodova su Batnoge, Komadine (došli iz
Vasojevića u Crnoj Gori),
Toromanovići (došli iz Polimlja u
Crnoj Gori), Durbabe su raselice sa
Vlašića gdje su ranije došli iz Crne
Gore, Goleši su raselice iz travničkog
kraja, a tu su ranije doselili sa planine
Goleš u južnoj Srbiji (na Kosovu).
Postoji i selo Goleš u Polimlju.100
Stanovništvo koje naseljava okolicu
Prijedora također najvećim dijelom
potječe iz Stare Srbije (sa Kosova) i
Crne Gore. Među njima su bratstva
Jasnici i Abaze. Raselice Abaze su
Baze naseljeni u gradiškoj oblasti.
Abazovića ima i u Drobnjaku u Crnoj
Gori.101
Stanovništvo Kozare i Zmijanja
Stanovništvo Kozare i Zmijanja je
uglavnom crnogorskog i srpskog
porijekla, ali su nešto mlađeg datuma.
Posljednji val doseljavanja na ovaj
prostor zbio se tokom 18. i 19. stoljeća.
Na njihovo srpsko i crnogorsko
porijeklo upućuju toponimi i imena
rodova, zatim predanja i razni arhivski
spisi. Tako selo Koturovi i Draksenići
99
V. Skarić, o. c, p. 253.
100
V. Skarić, o. c, p. 253 - 255.
101
V. Skarić, o. c, p. 256.
imaju pandan na planini Stari vlah u
južnoj Srbiji. Iz južne Srbije su rodovi
Bukvići (Bukve), Ugrenovići, Cikote,
Alauvuci i Draksenići. Kondići vuku
korijen iz kolubarskog kraja, ili tačnije,
iz Degurića u okolici Užica. Toromani
(Turomani) u dubičkom i gradiškom
kraju su iz Polimlja u Crnoj Gori gdje
živi bratstvo Toromani. Šumani su
također iz Polimlja (između Pljevalja i
Potpeći) gdje postoji toponim Šumane.
Obućine u dubičkom kraju su
doseljenici iz Kolašina. Zlojutri su iz
Kuča (Crna Gora) kao i Komodine.
Komodina ima i u Vasojevićima u
Crnoj Gori. Selaci su sa Starog vlaha
(južna Srbija) a ima ih i oko Kolubare i
u Donjem Dragačevu (također južna
Srbija). Rod Lopara kojih ima u
gradiškom i banjalučkom kraju
albanskog su porijekla sa postojbinom
na Kosovu. Prvi njihovi doseljenici su
naselili kraj oko Unca a potom su se
odatle raselili po Krajini.102
Prostor između Vrbasa i Vrbanje
naselili su vlasi iz Polimlja (Crna
Gora), Hercegovine (gdje su zastali na
putu iz Crne Gore) i Dalmacije.
Stanovnici sela Klimenta kod Jajca su
albanskog porijekla (sa Kosova).
Živinice su dobile ime po crnogorskim
vlasima u Polimlju kojima se tako
zvala postojbina. Alaule u Kozarcu kod
Prijedora i oni iz okolice Živinica
potječu sa Kolubare. Jagare i Šundulje,
kojih ima kod Banje Luke postoje
također u okolici Užica. Stanovnici
sela Debeljaci na Vrbanji i u blizini
Banja Luke doselili su iz zapadne
Srbije. Debeljaka ima i u glamočkom
kraju gdje se naselila jedna njihova
grana.103
Pravoslavno stanovništvo Zmijanja
102
V. Skarić, o. c, p. 257 - 258.
103
V. Skarić, o. c, p. 260.
47
(prostor između Mrkonjić-Grada,
Ključa i Banje Luke) doseljavalo se
kontinuirano kroz duže razdoblje već
od 16. stoljeća. U prvom valu
doseljenici su bili iz Crne Gore i
istočne Hercegovine, a drugi iz
Dalmacije. Do dolaska Turaka tu je
većinom živjelo bogumilsko
starosjedilačko stanovništvo, s nešto
katolika. U većem broju zadržali su se
u gornjem Vrbasu dok su ostali prostor
naselili vlasi. U prvom valu
doseljavanja došli su direktno iz Srbije
a u drugom kao raselice iz
Dalmacije.104
Planina Vlašić iznad Travnika čini
jednu etničku cjelinu i uglavnom je
naseljena vlaškim stanovništvom iz
Drobnjaka u Crnoj Gori. Njihove
brojne raselice naselile su se u
Posavini, gdje su u početku gonili
stoku na zimsku ispašu. Na Vlašiću se
zadržalo puno starosjedilaca. Među
takvim su rodovi: Grubači,
Kelemanoći, Valjevići i dr. Neki od
njih su kasnije preselili u maglajski
kraj. Sa Vlašića su i Bencuni kojih kao
raselica ima u zeničko-busovačkom i
kiseljačkom kraju. Na Vlašić su došli
iz južne Srbije. Prezime im je nastalo
od Bencug koje se susreće u
dokumentima iz 14. stoljeća u južnoj
Srbiji (kod Peći) gdje postoji i selo tog
imena. Jedan njihov dio je tokom seobe
prešao na katoličku vjeru, pa je to
razlog da Bencuna ima i katolika i
pravoslavaca. Neke njihove raselice
nose nešto izmijenjena imena Bencuz
(okolica Živinica), Benco i Bencur
(zapadna Bosna - Vukovsko).
Etničku vezu vlašićkih
pravoslavnih stočara sa stanovnicima
južne Srbije i Crne Gore, pored istih
104
M. Niškanović, Prilog proučavanju
stanovništva Zmijanja, GZM. Etnologija, n. s.
XXXIII, Sarajevo 1978., p. 10 - 17.
prezimena, toponima i predanja,
potvrđuje i jedinstven način pravljenja
sira. Stočari sa Vlašića i oni iz južne
Srbije (Sandžaka) i sjeverne Crne
Gore, to jest na prostoru od Novog
Pazara preko Sjenice do Drobnjaka,
prave sir od jamuže (svježeg mlijeka),
što je jedinstven slučaj na Balkanu.105
Stanovništvo zapadne Hercegovine
Etnografska istraživanja lištičkog
(širokobriješkog) kraja dokazala su da
više od polovice tamošnjih rodova, njih
119, pripada doseljenicima iz dinarskih
oblasti (Dalmacije) i Crne Gore.
Ustvari, čitava oblast zapadne
Hercegovine u velikom postotku ima
doseljeničko stanovništvo. To je
posljedica geografskog položaja tih
krajeva. Preko njih su, naime, vodili
glavni migracioni putevi od juga prema
sjeveru i tuda su prošle brojne skupine
vlaha, a mnogi su i zastali, pa je to
razlog da se na tom prostoru malo
zadržalo starosjedilačkog
stanovništva.106
Na vlaški karakter širokobriješkog
(lištičkog) kraja ukazuju i tamošnji
toponimi: Vlaške njive, Vlaštak,
Vlaška glavica, Vlaški put, Katunina,
Katunišće i sl. Većina tamošnjih
rodova je doselila tek u 18. i 19.
stoljeću. To se podjednako odnosi na
pravoslavno i katoličko stanovništvo.
Kod mnogih rodova ni vjerska
pripadnost nije izvorna. Oni koji su
danas katolici ranije su bili pravoslavci
i obrnuto. Na to ukazuju i zajednička
prezimena kod jednih i drugih (Selaci,
Merčepe, Benci, Mudrinići itd.).
Muslimansko starosjedilačko
105
V. Skarić, o. c, p. 224 - 225.
106
M. Petrić, Etnička prošlost na području
Listiće i zapadne Hercegovine, GZM. Etnologija,
n. s. XXIV / XXV, Sarajevo 1970., p. 24 i d.
48
stanovništvo je u većem broju
napustilo lištički kraj tek iza 1919.
godine. Njihova imanja (čifluke)
preuzelo je mjesno stanovništvo.107
Današnje stanovništvo Livanjskog
polja je također u najvećoj mjeri
novijeg datuma. Čak 344 roda, ili 43 %
ukupnog stanovništva, pripada novim
doseljenicima. Na njihovo dalmatinsko
porijeklo ukazuju jezički elementi
dalmatinske čakavštine, običaji, nazivi
rodova, predanja itd. Etnološka
istraživanja su dokazala da je većina
muslimanskih rodova na Livanjskom
polju starosjedilačkog porijekla. S
druge strane, dio vlaškog pravoslavnog
stanovništva s ovog prostora srodan je
sa stanovnicima Starog vlaha u južnoj
Srbiji. Neki rodovi su porijeklom sa
Lima u Crnoj Gori. Dio pravoslavnih
vlaha je doselio i iz Dalmacije (Vrlike,
Sinjske krajine, okolice Drniša i
Zadra). Na njihovo dalmatinsko
porijeklo pored predanja upućuje i
specifičan ikavski govor.108
Među brojnim strancima koji su
doselili u Bosnu bili su i Židovi.
Njihov dolazak je bio u uskoj vezi s
njihovim izgonom iz Španije (1492.
g.). Mnogi su tada našli utočište i
zaštitu u Turskoj Carevini. Tada ih je
jedan broj doselio u Bosnu, odnosno
Sarajevo (između 1541. i 1565. g.).
Nakon pada Budima 1686. godine sa
izbjeglim Bošnjacima je tada u Bosnu
došlo i nešto Židova koji su do tada
živjeli u Ugarskoj. Naselili su se u
Sarajevu, gdje su pojačali postojeću
isto-nacionalnu zajednicu. Židova je
bilo i u drugim mjestima po Bosni i
Hercegovini i posvuda su bili
stanovnici gradova. Uglavnom su se
107
M. Petrić, o. c, p. 21.
108
S. Kulušić, u: Glasnik Zemaljskog muzeja,
Etnologija, n. s. XV!- XVI, Sarajevo 1961., p. 5 i
d.
bavili trgovinom i zanatima. Njihova
zajednica je za sve vrijeme ostala
malobrojna i nije nikada utjecala na
nacionalnu strukturu starosjedilačkog
stanovništva Bosne i Hercegovine.
Iseljavanje bosanskog stanovništva
Kada se raspravlja o migracijama
koje su se odvijale na
bosanskohercegovačkom prostoru,
treba napomenuti da su one bile
dvosmjerne. Naime, kako god su u nju
masovno doseljavali stranci tako je iz
nje iseljavalo njeno starosjedilačko
stanovništvo, kako muslimani tako i
kršćani. Katolici su se najviše iseljavali
prilikom prodora stranih vojski, kakav
je bio slučaj 1478. godine kad je s
vojskom upao u Bosnu mađarski kralj
Korvin, zatim nakon upada austrijskog
vojvode Perčnlija 1690. godine, kad je
iz sjeveroistočne Bosne odveo više od
3.000 katolika. Provala princa Eugena
Savojskog u srednju Bosnu sve do
Sarajeva 1697. godine uzročila je
iseljavanje više od 40.000 kršćana,
pretežno katolika, koji su se naselili
preko Save.
Preostalo katoličko starosjedilačko
stanovništvo sjeveroistočne Bosne
odselilo se 1717. godine pri povlačenju
vojske pod zapovjedništvom generala
Petraša, nakon njegovog pokušaja
osvajanja Zvornika. U više navrata su i
franjevci odvodili katoličko
stanovništvo (fra Mijo Veličanin, fra
Jure Ramčanin, fra Šimun Modričanin,
fra Juro Zgošćanin, fra Juro Tuzlić
itd.).109
I muslimansko stanovništvo se
iseljavalo u ogromnom broju. To je
109
J. Koprivčević, O emigraciji katolika u
Bosni, Napredak, Hrvatski narodni kalendar za
1940. godinu, Sarajevo 1939., p. 82 i d; Đ.
Pejanović, o.c, p. 15 id.
49
uslijedilo odmah iza 1463. godine
nakon što su se Bošnjaci uključili u
tursku osvajačku silu koja je
nezadrživo napredovala u Evropu. Kao
nagradu za njihova junačka djela i
ogroman doprinos stvaranju turske
moći, dobijali su posjede u evropskim
zemljama čija su osvajanja platili
potocima krvi i nebrojenim žrtvama.
Mnogi su u tim zemljama stalno ostali
kao spahije i visoki državni, odnosno
vojni dužnosnici. Podaci govore da je
većina gradova Cetinske krajine,
Dalmacije, Like, Slavonije i
Madžarske, bila naseljena Bošnjacima.
Turski putopisac Evlija Čelebija je
1660. godine zabilježio da se u većini
gradova osvojene Ugarske (Budimu,
Sigetu, Šiklošu, Pečuju, Stolnom
Biogradu), Temišvara itd. čuje samo
bosanski jezik, a za stanovnike Budima
kaže da su svi Bošnjaci. I stanovnici
Kanjiže su većinom bili Bošnjaci, koji
govore nekoliko jezika, a bosanski im
je na prvom mjestu. Čelebija dalje
navodi da su i drugi gradovi bošnjačke
varoši.110 Tako u Drnišu (Dalmacija)
živi više od 300 muslimanskih
porodica te da iz tog kraja ode svake
godine na hadž 100 do 150 hadžija.111
Slične podatke donosi 1625. godine
splitski plemić Atanasije Jurjević. On
navodi da je u to vrijeme u Sinju bilo
100 muslimanskih (bošnjačkih) kuća, a
u njegovoj okolici 500, u Skradinu
(kod Šibenika) 200, u Vrani (kod
Zadra) 200, Zemuniku 150, Karinu
230, Kninu 300, Vrlici 85, Drnišu 300,
u Petrovu Polju u 40 sela i zaselaka
600 kuća itd.112
110
E. Čelebija, Sejahatname, sv. VI, p. 201, 247,
503, 514 - 517, 534.
111
E. Čelebija, Putopis, Sarajevo 1967., p. 189.
112
O tome: P. Živković, Povijest Bosne i
Hercegovine do konca 18. stoljeća, Mostar
1994., p. 132 - 133.

Povratak iseljenih Bošnjaka
Za iseljene Bošnjake u evropskim
zemljama započele su velike nesreće
krajem 17. stoljeća i trajale su sve do
Prvog svjetskog rata. Uzrok su bili
porazi turske vojske koje je
doživljavala na evropskim i drugim
ratištima. Sve je započelo velikim
Bečkim ratom 1683. godine i
neuspjelom opsadom Beča nakon čega
je Turska počela gubiti sve osvojene
zemlje u Evropi. Tako su se morali
povući iz Madžarske, Slavonije, Bačke,
Banata, Srijema, Like, Dalmacije, a
nešto kasnije i iz Srbije. S vojskom se
iseljavalo i muslimansko, odnosno
bošnjačko stanovništvo. Oni koji su
ostali bili su proganjani, ubijani i na
silu pokrštavani, pri čemu su morali
promijeniti i ime pa su takvi za Bosnu
izgubljeni za sva vremena.113
U pokrštavanju Bošnjaka na
području Like i Krbave posebno se
istakao izvjesni župnik Marko Mesić.
Senjski biskup Sebastijan Glavinić u
svom izvještaju o Lici iz 1696. godine
navodi da je tamo veliki broj onih koji
su "ranije ispovijedali islam". Ako se
uzme u obzir da je još 1680. godine
samo u Lici bilo više od 7.000
bošnjačkih domaćinstava s više od
30.000 čeljadi, može se zamisliti
koliko je takvih silom pokršteno.
Podaci o tome mogu se naći i u
crkvenim evidencijama koje su
pedantno evidentirale ta pokrštavanja.
Sve izbjeglo stanovništvo iz
Madžarske, Hrvatske i drugih krajeva
113
R. Lopašić, Spomenici hrvatske krajine, od
1693. do 1780. u dodatku od g. 1730. knj. III, u
Zagrebu 1889., p. 246 - 247. CXLII. 26. III
1709; R. Horvat, Lika i Krbava, M. H. sv. 1,
Zagreb 1941., p. 43 - 44; Đ. Pejanović, o. c, p.
27 i d.
50
doselilo je u Bosnu jer se radilo o
Bošnjacima. Naseljavali su se u razne
dijelove Bosne - oko rijeke Une, u
srednju Bosnu, oko Vrbasa, Spreče,
Ukrine, Drine, Save, Neretve, Lašve,
Sane, Prače, Vrbanje, Rame, Krivaje,
Unca, Bregave itd. Iseljenici iz
Dalmacije, Cetinske i Kninske krajine
uglavnom su se naselili u Krajinu. Oni
iz Cetinske krajine došli su u Malu
Kladušu i Todorovo, a oni iz Srba u
Jezero kod Ostrošca. Od tada se to
mjesto naziva Srbljani.
Izgon muslimana iz Srbije
Položaj Bošnjaka muslimana
pogoršao se i u Srbiji nakon
Karađorđevog ustanka (1804 - 1813.
g.). Srpski ustanici su posvuda
progonili muslimansko stanovništvo,
pljačkali ih i ubijali. To je poprimilo
još veće razmjere nakon pada
Beograda 1807. godine, kad je nastao
opći pokolj "Turaka", i to na prvi dan
Kurban - bajrama. Računa se da je
samo u Beogradskom pašaluku u to
vrijeme živjelo 20.000 Bošnjaka. Od
njih su mnogi pobijeni, ostatak
pokršten, a dio protjeran. Izvještaji
govore kako je nakon toga među
ustaničkim vođama nastalo
razračunavanje oko raspodjele
bošnjačke opljačkane i prisvojene
imovine u mnogim srpskim gradovima,
posebno u Beogradu.114
Stradanje preostalih Bošnjaka u
Srbiji nastavilo se i tokom Drugog
srpskog ustanka. Najzad, odredbama
Jedrenskog mira sklopljenog 1830.
godine između Turske i Rusije,
usvojen je zahtjev Srbije, čije je
interese zastupala Rusija, da svi
114
Više o tome: Ć. Truhelka, Bošnjaci i prvi
srpski ustanak, GZM. XXIX (1917)., Sarajevo
1918., p. 225 - 226.
muslimani moraju napustiti tlo Srbije.
Uslijedila je masovna selidba (izgon) i
većina ih je prešla Drinu i naselila se
po Bosni jer se i u ovom slučaju
uglavnom radilo o Bošnjacima.
Mnoge doseljene porodice dobile
su nadimke po gradovima iz kojih su
doselile, pa tako: Užičanin, Valjevac,
Budimlija (Budimlić), Požegija,
Pećanin, Kuršumlić, Biogradlija i sl.
Oni koji su došli iz Novopazarskog
sandžaka u narodu su dobili nadimak
Arnauti.
Posljednja naredba o izgonu
muslimana (Bošnjaka) iz Srbije izdata
je 1862. godine, što je sankcionirala i
međunarodna konferencija, održana 22.
IX 1862. godine u Kanlidži (Turska).
Osmanske vlasti su iseljenim
Bošnjacima iz Užica i Sokola podigle u
Bosni dva nova naselja na Savi -
Gornju i Donju Aziziju (danas
Bosanski Šamac i Orašje), tako
nazvana po sultanu Abdulazizu. Samo
iz Užica iselilo se 2.966 Bošnjaka.
Jedan suvremenik je opisujući njihovo
iseljavanje zapisao: "Sve je otišlo
plačući".
O bošnjačkoj fizionomiji mnogih
srpskih varoši, naprimjer Užica, govori
podatak daje tih godina prošlog
stoljeća u njemu bilo 2.000 bošnjačkih
kuća i dvadeset džamija, a svega 80
srpskih domaćinstava.115 Po izvještaju
engleskog putopisca Archibalda
Pattona iz 1843. godine u njemu je bilo
3.500 bošnjačkih kuća, a svega 600
srpskih. Slično se zbilo s Bošnjacima
1878. godine kad su istjerani iz Crne
Gore. U svim slučajevima uglavnom se
radilo o gradskom stanovništvu. Priliv
velikog broja povratnika veoma je
povećao broj muslimana u Bosni, što
115
J. Vujić, Putešestvije po Srbiji, Beograd
1902., p. 20.
51
su pripadnici druge dvije vjere nerado
gledali. Tako je pećki patrijarh Vasilije
Brkić, koji je jedno vrijeme bio
mitropolit u Sarajevu, pisao 1771.
godine: "Namnožilo se mnogo Turaka
(muslimana) u Bosni, prvo što je
mnogo Turaka pobeglo iz Ugarske pa
su se naselili u Bosni, a drugo što je
Bosna zdrava zemlja, a Turci drže sve
plodne zemlje pa se narod namnožio
mnogo".116
Zahvaljujući povratku Bošnjaka iz
dijaspore spriječeno je da ih potpuno
nestane u vlastitoj domovini. Čitavo
razdoblje 18. i 19. stoljeća bilo je,
naime, u znaku najvećih stradanja i
pomora Bošnjaka. Tursko Carstvo se
nalazilo u teškom stanju i s velikim
naporima je branilo stečevine i Ranice.
Tamo gdje je bilo najteže slali su
Bošnjake, prekaljene ratnike, koji su
masovno ginuli u nebrojenim bitkama
sa Austrijancima, Mađarima,
Poljacima, Rusima, Mlečanima,
Perzijancima itd. Samo u dvije bitke na
perzijskom i ruskom ratištu izginulo ih
je više od 30.000. Taj pomor je
početkom 18. stoljeća dostigao
zabrinjavajuće razmjere.
Kako jedna nesreća ne dolazi sama,
javile su se epidemije koje su sa svoje
strane desetkovale stanovništvo. Broj
muslimana se u 18. stoljeću toliko
smanjio da je u mnogim mjestima bilo
zabranjeno klanjati džumu i bajram-
namaz na musalama (otvorenim
mjestima), kako domaji kršćani ne bi
primijetili koliko je ostalo
muslimanskog svijeta što bi ih
ohrabrilo za pobunu, jer se uglavnom
radilo o gornjoj društvenoj klasi čiji su
bili podložnici.
Epidemije su, međutim,
desetkovale i seosko stanovništvo
116
Đ. Pejanović, o. c, p. 27.
(kršćane). Zemlji je bila potrebna nova
radna (kmetovska) snaga pa je tako
započeo novi val naseljavanja stranaca
u Bosnu i Hercegovinu. To je trajalo
promjenljivim intenzitetom kroz čitavo
razdoblje 18. i 19. stoljeća, odnosno
Sve do Prvog svjetskog rata.
I ovaj put doseljenici su uglavnom
bili iz susjednih zemalja (Srbije, Crne
Gore i Hrvatske). Prvi val je uslijedio
početkom 18. stoljeća nakon novog
teškog pomora kuge. Mada je ta zaraza
često harala najteže su bile one iz
godine 1721 -1732, 1741, 1744, 1753,
1761 - 1765, 1773, 1782, 1781 - 1785,
nakon čega je zemlja ostala polupusta.
Pomor se nastavio i u narednom
stoljeću. Najviše svijeta je pomrlo u
razdoblju 1813 - 1818. godine. Po
izvještaju suvremenika pomor je
prepolovio stanovništvo i mnogi
krajevi su ostali potpuno nenaseljeni.117
Begovi i age su na svoju ruku dovodili
potrebnu radnu snagu iz Crne Gore,
Srbije i Dalmacije i naseljavali ih kao
kmetove ili čifčije (zakupce) na svoja
opustjela imanja. Bilo je slučajeva da
su mnoge crnogorske i dalmatinske
porodice bježeći od zla i neimaštine
same dolazile i nudile se agama da ih
prime na svoja imanja kao kmetove.
Neki su sa svim ukućanima i
imovinom koju su mogli natovariti na
konja išli od mjesta do mjesta ili bi
ispred neke aginske kule razapeli čergu
i čekali u nadi da ih primijeti aga i
ponudi im posao na svom čifluku.118
Kad bi kuga pomorila seosko
stanovništvo tada bi same age išle
117
M. Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i
Hercegovini, sv. III, Zagreb 1887; J. Jeremić,
Prilozi za istoriju zdravstva i medicinskih prilika
u Bosni i Hercegovini pod Turskom i Austro-
Ugarskom, Beograd 1931; Đ. Pejanović, o. c, p.
19 i d.
118
M. Filipović, Visočka nahija, p. 297.
52
tražiti novu radnu snagu.
Izvještaji govore da su novi
doseljenici nalazili u kućama pustih
sela čitave skelete pomrle čeljadi.
Posvuda su se susretale kosti
nepokopanih stanovnika jer su čitavi
krajevi ostajali bez ijednog živog. Novi
priliv stanovništva i njegov razmještaj
dao je Bosni konačnu nacionalno -
vjersku sliku u onom obliku i
rasporedu kakva je manje - više i
danas.
Raspored stanovništva u Bosni i
Hercegovini sredinom prošlog
stoljeća
Oko 1865. godine slika naseljenosti u
Bosni i Hercegovini je ovako izgledala:
u srednjoj, istočnoj, južnoj te
sjeverozapadnoj Bosni većinsko
stanovništvo su činili muslimani. Tu je
živjelo više od 66 % ukupnog broja
Bošnjaka muslimana. Starosjedilačko
bošnjačko - katoličko stanovništvo i
doseljeni Hrvati ustalili su se u
zapadnoj Hercegovini, jugozapadnoj
Bosni, zatim duž desne obale Save od
Brčkog do Broda, te u lepeničko -
lašvanskom kraju. Na tim prostorima
živjelo je oko 80 % svih
bosanskohercegovačkih katolika i
doseljenih Hrvata.
Pravoslavno starosjedilačko
stanovništvo, te doseljeni Srbi i
Crnogorci zauzeli su u apsolutnoj
većini prostrane oblasti na
sjeverozapadu zemlje između Sane (od
Broda do ušća Une) i Une (od ušća do
njenog izvorišta), bosansko - hrvatsku
granicu od izvorišta Une do planine
Troglav, preko Glamoča i Donjeg
Vakufa do Doboja idući između Jajca,
Travnika, zatim krajeve desne obale
rijeke Bosne od Doboja do Modrice, i
dalje do Broda. Pravoslavci su činili
apsolutnu većinu i u istočnoj
Hercegovini, na području između
srednje i donje Drine (Od Višegrada do
ušća Drine), uz Savu (od ušća Drine do
Brčkog) te istočno od linije povučena
od Brčkog prema Vlasenici i
Višegradu. Na tim prostorima bilo je
koncentrirano oko 70 % ukupnog
pravoslavnog stanovništva Bosne i
Hercegovine.119
119
Đ. Pejanović, o. c, p. 22 i d.
53
IV. DOBA AUSTROUGARSKE
UPRAVE
Austrijska kolonizacija Bosne i
Hercegovine
Uspostavljanje austrijske vlasti u
Bosni i Hercegovini izazvalo je nove
migracione pokrete i razmještanje
stanovništva na čitavom
bosanskohercegovačkom prostoru. I
ovoga puta promjene su išle na štetu
starosjedilačkog stanovništva, prije
svega muslimana, ali također katolika i
pravoslavaca jer je ova seoba konačno
izbrisala nacionalnu kategoriju
Bošnjaka (Bosanaca) katolika i
Bošnjaka (Bosanaca) pravoslavaca.
Političke promjene su uzrokovale
masovno iseljavanje muslimana u tuđi
svijet. Zvanična austrijska politika je
išla za tim da u Bosni i Hercegovini što
više ojača katolički elemenat pa je
provođena planski razrađena politika
naseljavanja stranaca iz njenih
provincija.
U prvoj fazi, koja je uslijedila
odmah nakon uspostavljanja austrijske
vlasti (1878. g.), najbrojniji doseljenici
(službena lica) bili su sami Austrijanci
a onda pripadnici drugih naroda koji su
živjeli u sklopu Monarhije (Hrvati,
Česi, Mađari, Tirolci). Istovremeno je
uslijedilo doseljavanje seoskog
stanovništva iz hrvatskih krajeva
(Dalmacije i Like). Ono je bilo u
potrazi za obradivom zemljom pa ih je
većina primljena na aginska imanja.
Među njima bilo je i uzurpatora koji su
samoinicijativno zaposjedali zemlju
starosjedilaca.
Najviše doseljenika u prvom valu
doselilo se u bosansko-krupski kraj. Iz
tog vremena potječu naselja na
obroncima Grmeča (Hasani i Gornja
Suhaja). Puno Ličana je doselilo u
bosansko-petrovački i sanski kraj a
nešto manje u cazinski. U izvještaju
carskog inspektora baruna Huga
Kučera koji je obišao bihaćki kraj,
navodi se daje u razdoblju 1878 - 1883.
godine na taj prostor doselilo 10.000 -
12.000 hrvatskih doseljenika iz Like.
Neki od njih su na begovskim i
aginskim imanjima zauzeli mjesta
domaćih seljaka koji su izbjegli ili su
nestali u pobunama i ratnim vihorima u
prethodnom razdoblju.120
Doseljenici su pravili velike
probleme domaćem stanovništvu.
Mnogi od njih su uzurpirali državno
zemljište, posebno šumske površine, a
oni koji su se naselili na aginskim
imanjima odbijali su izvršavati
zakonske obaveze prema gospodarima
pa su uslijedile incidentne situacije.
Ustvari, u svim proteklim
vremenima bilo je puno nesporazuma,
pače i teških sukoba između domaćeg
stanovništva i doseljenika. Kako je ta
kategorija doseljenika uglavnom bila
vlaškog porijekla, poznata po svojoj
besprimjernoj agresivnosti i općenito
krajnje nezgodnom karakteru, sada, u
izmijenjenim političkim prilikama,
postali su još agresivniji. Sa svojim
stadima pričinjavali su obrađenim
površinama velike štete, prekoračivali
data im prava, i općenito, na svaki
način nanosili su štetu i uznemiravali
starosjedioce. Iz njihovih redova su se
regrutirale hajdučke čete koje su se
profesionalno bavile pljačkom i
napadale imanja. Sredinom 19. stoljeća
ponašanje vlaških doseljenika dostiglo
je neslućene razmjere. Po ukidanju
120
Đ. Mikić, O kolonizaciji stranih seljaka u
Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske
uprave, u zborniku: "Migracije i Bosna i
Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 183.
54
turske vlasti toliko su se osilili da su
nasilu počeli otimati aginske posjede,
pače, čak ugrožavati živote njihovih
vlasnika.
Šta su i kakvi su bili ti elementi
koji su doseljavali u Bosnu iz Crne
Gore i Srbije, najbolje je oslikao
izaslanik ruske carice Jelisavete (18.
stoljeće), oficir Pučkov, koji je jedno
vrijeme proveo u Crnoj Gori, nakon
čega je zapisao: "Kao divlji narod za
kojega ne važe nikakve norme
uređenja međusobnih odnosa i
ponašanja, crnogorski i srpski
glavari su bahati, sirovi, pohlepni za
novac, spremni na nepromišljene
poteze, bez smisla za procjenjivanje
međuljudskih odnosa. Sam Vasilije
vladika je najbolji primjer glavara s
negativnim osobinama. On je veliki
egoista i srebroljubac, ne ustručava
se ni od laži i podvala samo da bi
postigao cilj. Taj narod nema
nikakvih svojstava kojima bi ličio na
državu, nema tijela koje bi donosilo
općevažeće odluke, nema zakona za
prekršioce. To je zemlja u kojoj
caruje hajdučko zbjezište, gdje
caruju sve ljudske mane i poroci".121
Austrija je ubrzo počela naseljavati
koloniste iz svih dijelova svoje države.
Godine 1881. došli su doseljenici iz
južnog Tirola i naselili se na prostor
između Kostajnice i Bosanske
Gradiške, s ukupno 199 porodica, a uz
njih još 41 porodica iz Hrvatske.122
121
M. Draganović, Materijal za istoriju Crne
Gore, Spomenik, SKA. knj. XXV, Beograd
1895., p. 25 - 28; Stonojević, u: "Istorija Crne
Gore", treća knj.. tom I, Titograd 1975., p. 354 -
355.
122
F. Hauptman, Regulisanje zemljišnog
posjeda u Bosni i Hercegovini i počeci
naseljavanja stranih seljaka u doba austrougarske
vladavine, Godišnjak, Društvo istoričara BiH, br.
XVI, Sarajevo 1965., p. 158.
 Naseljavanje Nijemaca
U okolicu Banje Luke doselili su
kolonisti iz Njemačke. U tome je
veliku ulogu odigrao Franz Pfanner,
tadašnji starješina trapističkog
samostana "Marija Zvijezda" nedaleko
od Banje Luke. On je u njemačkom
časopisu "Christlichen Pilger" objavio
članak o Bosni i ukazao na velike
mogućnosti naseljavanja u njoj. Prvi
doseljenici su stigli 1878. godine iz
Hanovera s ukupno 25 porodica. Kupili
su zemlju u Brezikama od bega Arifa
Šabića. Slijedeće, 1879. godine, došli
su kolonisti iz Oldenburga i
Braunsveiga i naselili se na područje
Laminaca i Rovina. Tako je u
banjalučkom kraju nastalo nekoliko
njemačkih naselja (Rudolfsthal
- danas Bosanski Aleksandrovac,
Konigsfeld - Dubrave, Windhorst
- Nova Topola itd.).123 Nijemci su
kolonizirali i bijeljinski kraj, gdje su
osnovali naselje Franz Josefsfeld.
Austrija je nastojala dovesti što više
doseljenika iz svog pasivnog južnog
Tirola. Bilo je, međutim, teško naći
slobodno zemljište. Kolonisti su
skučene parcele proširivali tako što su
zaposjedali slobodne šumske površine
koje su krčili. Javili su se međutim
stari vlasnici (begovi i age) i nastao je
spor s vlastima i doseljenicima. Krajem
1883. godine stiglo je u Mahovljane
kod Banje Luke novih 25 tirolskih
porodica sa 165 članova. Svaka
porodica je dobila 12 duluma po članu.
Iza toga su stigle još 22 porodice s
ukupno 320 članova. Jedan broj
porodica primili su banjalučki beži
Džinići na svoja imanja u selu Rremna,
a beg Hadžiselimović iz Kotor - Varoši
primio je određen broj na svoje imanje
123
Đ. Mikić, o. c, p. 183 - 184.
55
u Planoj. U prnjavorskom okrugu beži
Krupici i Hadžiselimovići primili su 28
porodica sa 150 članova i naselili ih na
svoja imanja.124
U drugoj fazi naseljavanja koja je
trajala od 1890. do 1905. godine došlo
je mnogo Talijana, Čeha, Slovaka,
Ukrajinaca, Rusina i Poljaka. Svi su se
naselili na područje bosansko-novskog,
bosansko-dubičkog, derventskog i
banjalučkog okruga. Vlast im je
dodijelila državno zemljište koje je
nakon deset godina obrađivanja bez
naknade prelazilo u njihovo trajno
vlasništvo. Talijanski doseljenici su se
uglavnom koncentrirali u banjalučkoj
regiji oko Laktaša, Mahovljana i
Jazovca.
Česi su se naselili u općini Kobaš i
u Seferovce. Tamo je niklo njihovo
naselje Nova Ves. Izvjestan broj ih se
naselio i u srednjoj Bosni. Poljaci su se
naselili na kompleks zemljišta oko
Čelinca i Bakinačke Kozare. Tada su
došli i kolonisti u organizaciji
evanđelističke crkve iz Madžarske. U
tom dijelu Bosne naselilo se još
Galicijana i Rusina.125
I Hercegovina je u austrijsko doba
primila mnoge doseljenike. Ovdje su
opet prednjačili crnogorski brdani
bezemljaši. Odmah iza 1878. godine
doselilo se puno Rudinjana, Bjelica,
Cuca i Prekotarača. Do sredine marta
1879. godine stigla su 142 domaćinstva
a dva mjeseca kasnije pristiglo je novih
247. Sačuvane pasoške knjige daju
precizne podatke o broju doseljenika,
imenima bratstava i dr. Konačan broj
crnogorskih doseljenika u ovoj fazi
iznosio je oko 2.000.
Ovaj put crnogorski doseljenici su
uglavnom naselili okolicu Stoca,
124
Đ. Mikić, o. c, p. 186.
125
Đ.Mikić,o. c.,p. 187-188.
Dabra, Gacka, Čitluka kod Nevesinja i
Mostara. Godine 1889. u okolicu
Gacka stigli su novi članovi bratstva
Bjelica, Grahovljana, Banjana i
Oputnorudinjana, s ukupno 1300
članova. Mnoge njihove porodice
naselile su se u sarajevsku okolicu.
Ovoliki priliv crnogorskih doseljenika
zabrinuo je austrijske vlasti jer su se
naseljavali bez ikakve kontrole pa su
poduzete mjere da se to spriječi ali nije
bilo uspjeha.126
Tih godina crnogorski doseljenici
su stigli i na Glasinac kod Sarajeva.
Godine 1866. došlo je bratstvo
Ugrenovića i Riđana. Godine 1878.
stiglo je novih 11 rodova sa 84
domaćinstva. Pojedina bratstva su
proslijedila prema sjevernoj Bosni i
nastanili su se na prostoru između
Broda i ušća Une. I Rama je tih godina
dobila nove stanovnike iz Crne Gore.
Od jeseni 1877. do 1882. godine iz
nikšićkog kraja iselila je 391 porodica
kojima je odrednica bila Bosna.127
Broj doseljenih stranaca
Austrijske vlasti su naseljavanjem
kolonista s područja Monarhije željele
brojčano ojačati katoličko stanovništvo
kao siguran oslonac svoje vlasti na
ovim prostorima. Kolonisti su 1895.
godine u svojim rukama držali 51.027
hektara ziratskog zemljišta. Ustvari,
vlada je imala brojne planove u vezi s
tim. Jedno vrijeme je predsjednik
Zemaljske vlade general Albori
predlagao da se u Bosni osigura zemlja
(imanja) za naseljavanje penzioniranih
žandara, dok su vojne vlasti to tražile
126
Đ. Mikić, o. c, p. 226 - 227.
127
M. Filipović, Glasinac, antropogeografske) -
etnološka rasprava, Naselja i poreklo
stanovništva, knj. 32, SAN, Beograd 1950., p.
42, 144 - 145, 205; Đ. Pejović, o. c, p. 23.
56
za penzionirane oficire.
Pored zemljoradničkih kolonista u
Bosnu je doselio veliki broj državnih
činovnika, zanatlija, trgovaca, vojnog
kadra i dr. Do 1885. godine ukupno je
doselilo 27.438 stranaca, do godine
1895. 70.848, a do 1910. godine
114.591, osoba, što je iznosilo 6,04 %
ukupnog stanovništva Bosne i
Hercegovine. To su u najvećem broju
bili Hrvati, Austrijanci, Slovenci,
Mađari, Česi i Poljaci.
Hrvati su za Austriju bili važni
zbog poznavanja jezika pa ih je jedno
vrijeme u administraciji bilo 23,49 %
od svih zaposlenih. Tu kategoriju
doseljenika narod u Bosni je nazivao
kuferašima.128
Od ukupnog broja doseljenih, iz
Austrije je bilo 46.859 lica, a iz
Ugarske 61.151, od toga Čeha 7.000,
Poljaka 11.000, Mađara 6.500 itd.
Austrijske vlasti su iz državnih razloga
krile stvarni broj doseljenih stranaca.
Zvanični izvještaji barataju brojem od
137.000 ali se vjeruje da je iznosio više
od 200.000 ljudi. Po vjerskoj
pripadnosti bili su skoro svi katolici.129
Odnos muslimana prema
austrijskim vlastima
Odlazak Turaka, preuzimanje
vlasti od strane Austro Ugarske i
promjene koje su potom uslijedile na
političkom, kulturnom, vjerskom i
društvenom polju, kod većine Bošnjaka
muslimana izazvali su nelagodu,
depresiju, strah i neizvjesnost. Svoj
stav prema pogodbi velikih sila da
Turska prepusti njihovu zemlju Austriji
iskazali su pružanjem žestokog otpora
128
N. Šehić, Politika iseljavanja na području
Bosne i Hercegovine 1918 -1921, u monografiji:
"Migracije i Bosna i Hercegovina", p. 195 - 196.
129
Đ. Pejanović, o. c, p. 42 - 43.
austrijskoj okupacionoj vojsci.
Ukidanje turske vlasti s kojom su
živjeli duže od četiri stotine godina,
nametanje gospodara druge vjere,
drugačije kulture i običaja, i osjećaj
gubitka privilegiranog društvenog i
političkog statusa koji su uživali
stotinama godina, zabrinulo je
sveukupno muslimansko stanovništvo.
Bili su puni mržnje i prezira prema
onima koji su ih doveli u takvu
situaciju.
Pripadnici druge dvije vjere
(katolici i pravoslavci) dolazak
Austrije su doživjeli drugačije. Prije
svega, očekivali su temeljne društvene
promjene - ukidanje begovata, to jest
agrarnu reformu. Također su očekivali
preuzimanje političke inicijative
naspram do tada društveno - politički
dominirajućeg bošnjačko - budžetu za 1882/1883. godinu
muslimanskog stanovništva. Razvoj
događaj bi bez sumnje krenuo u pravcu
teškog zaoštravanja vjersko - koliko se ukupno iselilo Bošnjaka
nacionalnih i političkih odnosa sa
nesagledivim posljedicama da nova
vlast nije kategorički svima dala na
znanje da se njena vladavina temelji na
principima pravne države u kojoj su svi
njeni podanici jednaki pred zakonom.
S nastalim promjenama ipak se nije
mogao pomiriti veliki dio
muslimanskog stanovništva. Učestali
napadi na njihove posjede i njih same,
pritisci, zastrašivanja i prijetnje,
izazivali su opću nesigurnost i strah.
Većinu nasilja su činile statusno ovisne
osobe kmetovi i zakupci (čifčije)
spahijske zemlje. Veliki broj
muslimana je izlaz iz takve situacije
vidio u napuštanju zemlje i odlasku u
tuđinu.
57
Iseljavanje Bošnjaka u Tursku
Iseljavanje Bošnjaka nije prestajalo
za sve vrijeme austrougarske vladavine
Bosnom. Prvi val je uslijedio odmah
nakon okupacije 1878. godine, drugi
nakon uvođenja vojne obaveze 1881.
godine i nakon ustanka 1882. godine u
kojem su učestvovali i muslimani, treći
u vrijeme borbe za vjersku i vakufsko -
mearifsku autonomiju muslimana koja
je počela 1899. godine, četvrti nakon
aneksije 1908. godine i peti u vrijeme
balkanskih ratova (1912/1913. g.).
Pravac iseljavanja bila je Turska.
Iseljenika je bilo iz svih krajeva
zemlje, najviše iz gradova. Godine
velikih iseljavanja bile su 1878 - 1883,
1888, 1891 - 1892, 1899., 1900 –
1901., 1909 - 1912. Turska je u
predvidjela 1.000.000 zlatnih lira za
pomoć izbjeglim Bošnjacima. O tome
nema tačnih podataka jer su ih
austrijske vlasti krile kao i broj
useljenih stranaca u Bosnu. Po njenim
zvaničnim izvještajima iselilo ih se tek
137.000, dok procjene govore daje taj
broj iznosio između 180.000 i 200.000
ljudi, a možda i više. Na taj zaključak
navodi podatak da je u Balkanskim
ratovima tokom 1912/1913. godine na
bojištima u sastavu turske vojske bilo
oko 20.000 vojnika regrutiranih iz
redova bosanskohercegovačkih
muslimana koji su tih godina doselili u
Tursku. Prema podacima carigradskog
povjerenika za smještaj izbjeglica,
samo u razdoblju od 1900 - 1905.
godine doselilo je 72.000 lica, dok je
po austrijskim zvaničnim izvještajima
taj broj iznosio svega 13.750 osoba.130
130
O iseljavanju Bošnjaka u Tursku: V.
Bogićević, Emigracija Muslimana Bosne i
Hercegovine u Tursku u doba austrougarske
 Sačuvan je izvještaj Jovana Cvijića,
poznatog srpskog etnologa, u kojem
opisuje kako je i sam bio svjedokom
masovnog odlaska bosanskih
muslimana u Tursku. On navodi da je
tih godina beogradska željeznička
stanica svakodnevno bila krcata
bosanskohercegovačkim muslimanima
koji su preko Beograda odlazili
solunskim vozom za Tursku. Cvijić u
svom osvrtu iz 1910. godine navodi da
u Bosni neće ostati ni polovica naroda
ako se iseljavanje nastavi tim
razmjerama. Taj srpski učenjak ne
propušta priliku da još jednom istakne
tobožnju srpsku pripadnost bosanskih
muslimana, pa s time u vezi konstatira:
"Ako se iseljavanje ne zaustavi, u
Bosni će sasvim nestati srpskog jezika,
mada su razgovarajući s njima u
stanici, oni (muslimani) nesvesni svog
srpskog porekla i imena".131
Austrija se nije trudila da zaustavi
to iseljavanje. Čak je raznim mjerama
sprječavala povratak onih koji su
odlučili da se vrate u domovinu. Njoj
je bio potreban slobodan prostor za
naseljavanje njenih kolonista.
Mostarski biskup fra Paškol Buconjić
je kupovao imanja iseljenih Bošnjaka
iz Nevesinja i Bijelog Polja i na njih
naseljavao katoličko stanovništvo iz
Ljubuškog i mostarskog kotara. S
raznih strana su vršeni svakojaki
pritisci da se što više ljudi odluči na
odlazak.
Bilo je, međutim, i svijetlih
primjera kada su pojedinci iz redova
pripadnika druge dvije vjere odvraćali
svoje zemljake da napuštaju svoja
vladavine 1878 - 1918. godine, Historijski
zbornik, br. 1 - 2, Zagreb 1950., p. 175 - 184; Đ.
Pejanović, o.c., p. 43.
131
J. Cvijić, O iseljavanju bosanskih
muhamedanaca, SKG, XXIV, br. 12, Beograd
1906; sredi: V. Bogićević, o. c, p. 175 - 192.
58
ognjišta. Jedan od njih je bio i pjesnik
Aleksa Šantić, koji je tim povodom
spjevao čuvenu pjesmu namijenjenu
Bošnjacima "Ostajte ovdje".
Brojčano stanje stanovnika Bosne i
Hercegovine
u posljednja tri stoljeća
O tome koliko je Bosna imala
stanovnika u doba turske uprave nema
pouzdanih podataka jer malo koji izvor
precizno o tome govori. Podaci se
često navode odoka a i u tim
slučajevima govori se samo o
pojedinim gradovima ili oblastima.
Strani putnici se na taj problem
uglavnom osvrću kada govore o
odnosu vjera, odnosno koliko je
pripadnika jedne ili druge vjere. Turski
popisi stanovništva su nepotpuni jer
obuhvaćaju samo njihove određene
kategorije. Ako su u pitanju muslimani,
evidentirani su samo vojni obveznici
dok se kod kršćana evidentiraju oni
koji su podlijegali poreskim
obavezama, to jest domaćini, odnosno
odrasle muške glave.
U općem popisu Bosanskog
sandžaka (bez Hercegovine) iz 1604.
godine, od ukupno 64.721 kuće,
muslimanskih domaćinstava je bilo
45.941, a kršćanskih (katoličkih i
pravoslavnih) svega 18.891. Omjer
jednih i drugih je 71% naspram 29
%.132
U izvještaju papskog vizitatora
Petra Masarechija upućenom Svetoj
stolici 1624. godine, u kojem govori o
stanju katolika u Bosni, kaže se da u toj
132
A. Handžić, Konfesionalni sastav
stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim
stoljećima osmanske vladavine, Prilozi za
orijentalnu filologiju, 42 - 43, Sarajevo 1995., p.
134.
zemlji ima oko 300.000 katolika.133
Atanasije Grgičević šalje 1626. godine
austrijskom caru Ferdinandu II
izvještaj o svom putovanju po Bosni, u
kojem stoji: "Katolika ima u
Kraljevstvu bosanskom 250.000, a
šizmatika (pravoslavaca), u ovom
Kraljevstvu ima veći broj nego
katolika".134
Godine 1655. bosanski biskup Marijan
Maravić javlja u Rim da su "stanovnici
Bosne većim dijelom muslimani od
poroda, a djemično poturčenjaci. Osim
njih ima katolika i hrišćana. Zidova
ima jedino u Sarajevu, a Cigana
posvuda".135
Ni za pravoslavno stanovništvo
nema pouzdanih podataka. Ponešto se
nalazi u izvještajima stranih putopisaca
mada je to nepotpuno i nepouzdano.
Spomenuti Petar Masarachi piše 1624.
godine da u Bosni šizmatika
(pravoslavaca) ima oko 150.000 -jedna
šestina stanovništva. Atanasije
Grgičević u izvještaju austrijskom caru
iz 1628. godine navodi da pravoslavaca
ima više nego katolika a katolika je po
njemu oko 250.000. Francuski konzul
u Bosni Chaumette des Fosses u svojoj
knjizi navodi daje u njegovo doba
(1807. g.) bilo oko 500.000
pravoslavaca, puno više nego katolika,
a nešto manje od muslimana.136
O broju muslimanskog stanovništva
nema pouzdanih podataka sve do
početka 19. stoljeća. Pojedini papini
izaslanici, domaći katolički dužnosnici
i strani putopisci daju tek uopćene
133
K. Draganović, Bosna u očima apostolskog
vizitatora Petra Masarechija godine 1624,
"Napredak", Kalendar za 1937. godinu, Sarajevo
1936., p. 215 - 223; Đ. Pejanović, o. c.,p. 25.
134
K. Draganović, o. c, p. 215 - 223; Đ
Pejanović, o. c.,p. 25.
135
M. Lorković, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb
1939., p. 147; Đ. Pejanović, o.c, p. 25.
136
Đ. Pejanović, o, c, p. 26.
59
podatke. Naprijed spominjani papin
izaslanik Petar Masarechi u izvještaju
iz 1624. godine navodi da na
muslimane otpada dvije trećine
stanovnika, što bi iznosilo oko 900.000
ljudi. Godine 1655. biskup Maravić
piše Papskoj kuriji da su većinsko
stanovništvo u Bosni muslimani.
Konzul Chaumette des Fosses piše
1807. godine da u Bosni ima oko
600.000 muslimana, a to bi bila jedna
polovica ukupnog stanovništva. On
dalje kaže da Židova ima 1200 a
Cigana 30.000. Ne zna se na koji je
način Chaumette došao do ovih
podataka i koliko su pouzdani.137
Po Frani Jukiću, znamenitom
domaćem franjevačkom djelatniku iz
prve polovice 19. stoljeća, u Bosni je
1840. godine bilo ukupno 1,100.000
stanovnika od kojih pravoslavnih oko
500.000, katolika oko 150.000,
muslimana oko 378.000, Jevreja oko
2500 i Cigana 6000.138
Prvi potpuni popis stanovništva Bosne
i Hercegovine proveden je tek 1879.
godine od strane austrijskih vlasti.
Njime je evidentirano ukupno
1,158.164 stanovnika. Od toga
muslimana je bilo 448.613 (38,75%),
pravoslavaca 496.485 (42,88%) i
katolika 209.391 (18,08).139 Smanjenje
muslimanskog stanovništva bilo je u
uskoj vezi s iseljavanjem u Tursku, a
onda teškim stradanjima u sukobima s
turskom vojskom u prvoj polovici 19.
stoljeća u bitkama za autonomiju pod
vodstvom Husein-bega Gradaščevića i
u sukobima sa Omer-pašom Latasom.
137
Đ. Pejanović, o. c, p. 28.
138
F. Jukić, Putopisi i istorijsko - etnografski
radovi, Sarajevo 1953. p. 343.
139
Đ. Pejanović, o. c, p. 46.

Ko je ko u Bosni
Kada se razmatra problem
bosanskohercegovačkog stanovništva,
treba ukazati na neke pojave koje se
obično zanemaruju od strane
istraživača. Nacionalna pripadnost
bosanskohercegovačkog stanovništva
se, naime, obično određuje po njegovoj
vjerskoj pripadnosti, što je pogrešno.
Naprijed je bilo govora da je sve do
dolaska Turaka u Bosni živio
jednonacionalan narod (Bošnjani) koji
su u najvećoj mjeri pripadali
bogumilskoj vjeri dok su manji dio
činili katolici i pravoslavci. Dolaskom
Turaka otpočinje naseljavanje stranaca,
najviše Srba, Hrvata i Crnogoraca i na
taj način Bosna je dobila znatan broj
stanovnika hrvatske, srpske
crnogorske nacionalnosti. Po vjerskoj
pripadnosti bili su to pravoslavci i
katolici.
Stjecajem niza historijskih
okolnosti, starosjedilačko bosansko -
pravoslavno stanovništvo počelo se
nacionalno identificirati s doseljenim
Srbima (pravoslavcima) a Bosanci
katolici s Hrvatima (katolicima).
Posljedica tog procesa je da se danas
uopće ne pravi razlika između
Bosanaca katolika i doseljenih Hrvata
kao ni između Bosanaca pravoslavaca i
doseljenih Srba, odnosno Crnogoraca.
Takva situacija je rezultat agresivne
nacionalističke propagande susjednih
zemalja s čime se započelo sredinom
prošlog stoljeća.
Srpski i hrvatski nacionalisti počeli
su s istomišljenicima u samoj Bosni
propagirati da su svi bosanski katolici
Hrvati a pravoslavci Srbi. Propaganda
je bila tako intenzivna da su kod
mjesnog stanovništva te ideje potpuno
saživjele, bez obzira što nemaju
nikakvog uporišta u historiji. Pri tome
se postavlja neminovno pitanje kud su
nestali bosanski katolici i pravoslavci
kojih je do dolaska Turaka u Bosni bio
ne mali broj.
Može se pouzdano reći da u masi
današnjih Hrvata, koji se zvanično tako
izjašnjavaju, ima ogroman broj
Bosanaca katolika kao i u masi Srba
Bosanaca pravoslavaca. Iako su jedni i
drugi izmiješani i takoreći između njih
nema nikakve razlike, njihovo
identificiranje za nauku ne predstavlja
problem. Postoje antropološke studije
koje podrobno obraduju osobenosti
bosanskih starosjedilaca u odnosu na
kasnije doseljene Srbe i Hrvate. Tu su i
etnološki podaci (nošnja, nakit, običaji
i dr.), što je važno za naučnu obradu i
određivanje etničke pripadnosti
i stanovništva Bosne i Hercegovine.
Kolika konfuzija vlada u vezi s
nacionalnim identificiranjem
bosanskohercegovačkog stanovništva
pokazuje primjer da se danas mnogi
izjašnjavaju Hrvatima a potomci su
Čeha, Poljaka, Nijemaca i drugih
stranaca (katolika), čiji su preci došli u
Bosnu kao kolonisti ili činovnici tek u
doba austrougarske uprave.140 Možda
neki budući popis stanovništva u kojem
bi bile i rubrike "Bošnjak (Bosanac)
katolik" i " Bošnjak (Bosanac)
pravoslavac", shodno postojećoj
kategoriji "Bošnjak musliman",
pokazat će koliko u Bosni još uvijek
ima takvih.
140
O tome: M. S. Radovanović, Evolucija
etničkih odnosa u Bosni i Hercegovini, Srpski
književni glasnik, Beograd 1940., p. 286 - 289.
60

"Konstitutivnost" naroda na
bosanski način
Dodatnu konfuziju u raspoznavanju
ko je u Bosni Hrvat, ko katolik, ko
Srbin a ko pravoslavac i sl., učinilo je
uvođenje pravno -političkog pojma
"konstitutivni narodi". Osvrćući se na
to isključivo s historijskog aspekta
mora se ukazati na krajnji apsurd, kao
što je apsurd i identificiranje svih
bosanskih katolika s Hrvatima,
odnosno pravoslavaca sa Srbima.
Naime, apsurdno je govoriti o
konstitutivnosti nekoliko naroda u
zemlji koja iza sebe ima
hiljadugodišnju političku povijest, koja
je preko pola milenija bila samostalna
država, imala svoje vladare, državne
simbole, vojsku, i što je najvažnije,
imala je svoj vlastiti narod, a to su bili
dobro znani Bošnjani, danas zvani
Bošnjaci ili Bosanci.
Kasnije doseljeni stranci nisu imali
šta "konstituirati" da bi ih se smatralo
konstitutivnim narodima. To bi
eventualno imalo opravdanje da je neki
od njih doseljenjem u Bosnu donio "u
miraz" dio svoje države, odnosno
određeni teritorij. Koliko se zna, to se
nije desilo jer se Bosna i Hercegovina i
danas stere u onim granicama kakve su
bile u doba njenih banova i kraljeva
prije 7, 8, 9, 10 i više stoljeća. Kolika
je konfuzija u vezi s tim pokazuje
primjer da se "konstitutivnim" smatraju
i oni Srbi i Hrvati koji su u Bosnu došli
prije koju godinu ili koji se danas
dosele, iako s Bosnom nemaju ama baš
ništa.
S historijsko - pravnog gledišta taj
vid konstitutivnosti je nemoguće
objasniti. Pozadina toga su svakako
politički motivi, mada se u Bosni o
tome nije nikada niko pitao. To je
posljedica starih veliko-državnih i
nacionalističkih aspiracija susjednih
zemalja prema Bosni, što je bila
karakteristika svih proteklih vremena i
režima.
Ne može se, međutim, nijekati
povijesna činjenica da se u tursko doba
ovdje doselio znatan broj Srba, Hrvata
i Crnogoraca. Oni sa starosjedilačkim
muslimanima, katolicima i
pravoslavcima danas čine realnu
demografsku sliku Bosne i
Hercegovine. Višenacionalnost je
karakteristika mnogih zemalja u
svijetu, pa i onih u neposrednom
bosanskom susjedstvu, u kojima uz
dominantan državotvoran narod ima i
Bošnjaka koji su se kao bošnjačka
etnička grana tamo doselili prije puno
stoljeća, ali ih se ipak ne smatra
"konstitutivnim", čak ni nacionalnom
manjinom. Koliko god ima historijskog
opravdanja da se u Bosni i Hercegovini
konstitutivnim smatraju narodi
susjednih zemalja, toliko ima
opravdanja da se u njima takvima
smatraju Bošnjaci, odnosno Bosanci,
bez obzira kojoj vjeri pripadaju.

61
 Dr Enver Imamović

PORIJEKLO I PRIPADNOST
STANOVNIŠTVA BOSNE I
HERCEGOVINE

Izdavač:
ART 7, Sarajevo

Recenzenti:
Dr Behija Zlatar
Dr Ibrahim Bušatlija

Lektor: Adil Hajrić

Naslovna strana:
Nedžad Čmajčanin

DTP:
Edina Čmajčanin

Tisak:
Kaligraf, Sarajevo

Naklada: 1000 primjeraka

ISBN 9958-9732-0-0

Na osnovi mišljenja Ministarstva

obrazovanja, nauke, kulture i sporta br.
04-413-2719/98 od 02.06. 1998. g. ova
knjiga je oslobođena plaćanja poreza
na promet.

62