SADRŽAJ

1.UVOD
1.1. Problem i predmet istraživanja 3
1.2. Svrha i ciljevi istraživanja 3
1.3. Struktura rada 4
2.. ZALIHE POLUPROIZVODA, PROIZVODA I ROBE 5
2.1. Vrste zaliha 6
2.2. Tok troškova zaliha 7
3. SUSTAVI OBRAČUNA ZALIHA 11
3.1. Procjena zaliha 11
3.2. Posebni slučajevi u vezi zaliha 12
4.ZAKLJUČAK 13
LITERATURA 14
 1. UVOD

Pod zalihama se u ekonomici podrazumijeva uskladištena imovina spremna za daljnje

neposredne poslovne namjene. S računovodstvenoga, ili još određenije , s bilančnoga gledišta one
su jedan od pojavnih oblika imovine.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Za razliku od dugotrajne imovine, zalihe su imovina čije se koristi očekuju u neposrednoj

budućnosti i koja u poslovnome procesu sudjeluju jednokratno, pa ih s obzirom na namjenu i
stupanj likvidnosti, svrstavamo u obrtnu imovinu.
Budući da svako držanje zaliha znači zaleđivanje (imobilizaciju) financijskih sredstava,
određivanje najprikladnije (optimalne) veličine zaliha jedno je od bitnijih pitanja ekonomičnosti i
racionalnosti poslovanja. Kad je riječ o optimalnim zalihama uvijek se nameće još i potreba
određivanja najmanjih (minimalnih) i najvećih (maksimalnih) količina i vrijednosti zaliha. To se
postiže usklađivanjem obujma zaliha s potrebama proizvodnje, održavanja sredstava rada i
pružanja usluga, ali i sa stanjem na tržištu nabave zaliha. Kako se proizvodnja obično odvija u
ciklusima, za pribavljanje i držanje potrebnog opsega zaliha bit će odlučan karakter, obujam i
trajanje poslovnoga ciklusa.

1.2. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha ovo pristupnog rada je upoznavanje sa relevantnim značajkama zaliha, a posebno

njihovo računovodstveno praćenje.
Osnovni cilj koji se želi postići ovim seminarskim radom je ukazati na sve stavke
praćenja zaliha poluproizvoda, proizvoda i robe.
U radu su daju odgovori na sljedeća pitanja:
1) Što su zalihe?
2) Koje su vrste zaliha?
3) Kako se knjiže zalihe?

2
 1.3. Struktura rada

Rad je koncipiran u četiri međusobno povezanih dijelova.

U prvom dijelu, Uvodu, navedeni su problem i predmet istraživanja, te je postavljena svrha i
ciljevi koji se žele postići. Također je obrazložena i struktura rada.
U drugom dijelu koji ima naslov Zalihe poluproizvoda, proizvoda i robe definira se pojam
zaliha i objašnjava njihovo računovodstveno praćenje kroz primjere knjiženja.
Treći dio Sustavi obračuna zaliha govori koji su to sustavi, kako se procjenjuju zalihe i
navedeni su neki posebni slučajevi u vezi prodaje zaliha.
Četvrti dio, Zaključak predstavlja sintezu rezultata istraživanja.

3
2. ZALIHE POLUPROIZVODA, PROIZVODA I ROBE

Zalihe predstavljaju jedan od najvažnijih elemenata poslovanja. U ovaj dio imovine ulaže
se veliki dio kapitala, koji je obično glavni izvor prihoda. Posljednjih godina računovođe
intenzivno raspravljaju o temeljnim problemima u svezi sa zalihama, o određivanju količine i o
određivanju vrijednosti zaliha.1
Jedna su od najvećih stavki u tekućoj imovini trgovine na malo ili poduzeća koje se bavi
veleprodajom zalihe trgovinske robe. Prodaja ove trgovinske robe glavni je izvor prihoda. u
trgovinskoj kompaniji, zalihe se sastoje od robe koja se drži za prodaju kupcima. Zalihe se
pretvaraju u novac unutar poslovnog ciklusa kompanije, pa se prema tome smatraju tekućom
imovinom. U bilanci se zalihe pojavljuju odmah nakon potraživanja od kupaca zbog toga što su
zalihe samo jedan korak dalje od pretvaranja u novac nego što su to potraživanja od kupaca.2

Politika upravljanja zalihama obuhvaća niz pojedinosti:

 planiranje potreba na temelju dinamičkih planova proizvodnje odnosno prodaje,
 osiguranje smještaja (odgovarajućih skladišta),
 analizu ponude i potražnje, te ocjenu njihove pouzdanosti,
 procjenu optimalnog nabavnog ciklusa,
 politiku ugovaranja (uvjete, način, cijene),
 transportnu politiku,
 osiguranje od rizika držanja zaliha,
 nomenklatura i šifriranje zaliha,
 određivanje računovodstvenih evidencija i izvješća o zalihama (financijske, količinske),
 politiku vrednovanja zaliha kao bilančne stavke i kao stavke
 troškova (procjena vrijednosti, metode obračuna potroška zaliha i način otpisivanja),
 analizu sporo obrćućih i nekurentnih zaliha,
 analizu troškova držanja zaliha,

1
Cashin J., Feldman S., Lerner J., Englard B., „Financijsko računovodstvo“, Faber & Zgombić Plus, 1989., str. 186.
2
Meigs & Meigs, „Računovodstvo: Temelj poslovnog odlučivanja“, MATE d.o.o., Zagreb, 1993., str 406.

4
  reduciranje raznovrsnosti zaliha i standardiziranje materijalnih
 komponenti proizvoda,
 pokazatelje stanja i kretanja zaliha: pokazatelje strukture zaliha: po vrstama i
vrijednostima, po veličinama zaliha (optimalne, minimalne i maksimalne zalihe);
pokazatelje obrtanja zaliha: koeficijente obrtanja, dane vezivanja i dr.,
 sustav kontrole i provjere zaliha (tekući nadzor i godišnji popis).

2.1. Vrste zaliha

Zalihe se u maloprodajnim ili veleprodajnim trgovačkim društvima sastoje od roba

predviđenih za prodaju u istom obliku u kojem su kupljene. To su zalihe trgovačke robe.
Nasuprot tome, proizvodna društva imaju nekoliko vrsta zaliha: gotovi proizvodi, nedovršena
proizvodnja i sirovine.

Gotovi proizvodi
Oni su potpuno dovršeni proizvodi spremni za prodaju. Nastali su svi troškovi (troškovi
sirovina, direktne plaće i indirektni troškovi proizvodnje). Gotovi dijelovi sklopova koji su
kupljeni ili proizvedeni za dovršenje osnovnog proizvoda razvrstavaju se kao sirovine.

Nedovršena proizvodnja – poluproizvodi

Njih čine proizvodi koji su djelomično dovršeni. Općenito, trošak za sirovine, direktne
plaće i indirektni troškovi proizvodnje, koji su nastali do određenog datuma, čine nabavnu cijenu
nedovršene proizvodnje.

Sirovine
One potječu neposredno iz prirodnih izvora ili iz proizvodnje. Sirovine može proizvoditi
društvo koje proizvodi i gotove proizvode ili se mogu kupiti kao gotovi proizvodi drugih
društava. U vrijednost sirovina ulazi kupovna cijena, vozarina, troškovi zaprimanja, troškovi
skladištenja i drugi troškovi koji su potrebni da bi se gotovi proizvodi doveli u stanje uporabe.

5
2.2. Tok troškova zaliha

Zalihe su imovina i kao većina ostale imovine obično se prikazuju u bilanci po trošku
nabave. Čim se proizvodi prodaju sa zaliha, njihov se trošak nabave izostavlja iz bilance i prenosi
na troškove prodane robe koji se sučeljavaju s prihodom od prodaje u izvještaju o dobiti. U
beskonačnom sustavu zaliha, knjiženja u računovodstvenoj evidenciji paralelno prate ovaj tok
troškova. Kad je roba kupljena, njezin trošak nabave evidentira se na dugovnoj strani imovinskog
računa zalihe. Kad se roba proda, za njezin trošak nabave smanjuje se stanje na računu zaliha, i
provodi se dugovno knjiženje na računu, troškovi prodane robe.
Zalihe treba vrednovati po nižim troškovima nabave ili po netto – prodajnoj vrijednosti.
Troškovi nabave zalihe su ukupni troškovi kupnje, troškovi konverzije i drugi troškovi nastali u
procesu dovođenja zaliha na njihovu sadašnju lokaciju.
Troškovi kupnje obuhvaćaju kupovnu cijenu uključujući uvozne carine i druge poreze na
promet, troškove prijevoza, čuvanja i rukovanja i sve druge troškove koji se izravno mogu dati
troškovima nabave, umanjeni za diskonte, rabate i subvencije.
Netto moguća prodajna vrijednost je procijenjena prodajna vrijednost u redovitom tijeku
poslovanja umanjena za troškove završavanja i za troškove koji su nužni da bi omogućili
prodaju.3
U kontnom planu zalihe su u razredu 6, skupina 62 su zalihe poluproizvoda, a skupina 63
zalihe gotovih proizvoda. Na računu 630 Proizvodi u skladištu, iskazuju se povećanje i
smanjenje zaliha gotovih proizvoda. Povećanje gotovih proizvoda utvrđuje se obračunom
proizvodnje što znači da se za povećanje zaliha tereti račun 630, a odobrava račun 600
Proizvodnja.4
Ako se dogodi da pravna osoba poduzetnik na zalihi poluproizvoda utvrdi ne uvjetne
poluproizvode, koje ne može upotrijebiti za daljnju prvorazrednu proizvodnju, ali se mogu
upotrijebiti za proizvodnju dopunskog asortimana stručnom procjenom valja utvrditi vrijednost
ne uvjetnih poluproizvoda i proknjižiti usklađenost.

3
Deželjin i dr., „Računovodstvo društva kapitala“, Progres, Zagreb, 1993., str. 20.
4
Baica, Guzić i dr.,„Poduzetničko računovodstvo“, Prosvjeta, Zagreb, 1994., str. 259.

6
 Primjer:5
Inventurom zaliha poluproizvoda prediva (račun 600) utvrđeno je da se 530 kg prediva po
vrijednosti od 150 po kg zbog demodirane boje više ne može upotrijebiti za tkanje prvorazrednih
tkanina. Predivo se može upotrijebiti za tkanje pokrivača. Vrijednost takva prediva na tržištu je
po 100 novčanih jedinica. Vlasnik je odlučio sniziti vrijednost prediva i upotrijebiti ga za
proizvodnju pokrivača.

530kg x 150 = 79.500

530kg x 100 = 53.000
Razlika 26.500

To knjižimo:

Opis Račun D P
Račun otpisa i usklađivanja vrije. zaliha 704 26.500
Vrijed. usklađ. proizvodnje 609 26.500

Gotovi proizvodi

Na zalihe gotovih proizvoda primjenjuju se MRS br. 2, MRS br. 1 i MRS br. 5 pa ih treba
na odgovarajući način primijeniti.

Primjer: prodaja dovršenih gotovih proizvoda sa skladišta

Proizvedeno je i dovršeno 50% proizvodnje od uloženih troškova. Pravna osoba –

poduzetnik zalihe vodi po stvarnim cijenama.

Uloženo troškova 163.840

5
Brkanić i dr., „Računovodstvo poduzetnika“, RriF, Zagreb, 1993.

7
50% dovršeno 81.920
Knjiženje:

Opis Račun D P
Gotovi proizvodi na skladištu 630 81.920
Proizvodnja u tijeku 600 81.920
Za prijenos gotovih proizvoda

Ako poduzetnik zalihe gotovih proizvoda vodi po planskim cijenama knjiženje bi se

obavilo ovako:

Gotovi proizvodi na skladištu 630 100.000

Proizvodnja u tijeku 600 81.920
Odstupanja od stvarne cijene 638 18.080
Za prijenos gotovih proizvoda

Prijenos gotovih proizvoda u vlastitu prodavaonicu

Opis Račun D P
Gotovi proizvodi u prodavaonici 640 42.042
Odstupanja od stvarne cijene 638 4.520
Gotovi proizvodi na skladištu 630 25.000
Porez na promet proizvoda 6410 12.740
Porez na usluge 6411 3.822
Uračunana marža 648 5.000
Za prijenos u prodavaonicu

8
 Na zalihi gotovih proizvoda vlasnik je ustanovio ne uvjetnu robu i snizio cijenu za 40 %.

1. Vrijednost zalihe po planskoj cijeni (630) 100.000

2. Saldo vrijednosnog usklađenja (potražni) (639) 18.080
3. Utvrđena vrijednost ne uvjetne zalihe po planskoj cijeni 30.000
4. Sniženje vrijednosti ne uvjetne zalihe 40% 12.000
5. Vrijednosno usklađenje što se odnosi na ne uvjetne zalihe
(18.080/100.000x30.000) 5.424
6. Sniženje vrijednosti usklađenja
(30.000/100.000x5.424) 1.627
7. Stvarna vrijednost otpisa (4-6) 10.373

Opis Račun D P
Otpis i usklađenje vrijednosti 705 10.373
Odstupanje od stvarne cijene 639 1.627
Zalihe gotovih proizvoda 630 12.000
Za otpis vrijednosti zaliha

9
3. SUSTAVI OBRAČUNA ZALIHA

Periodički sustav obračuna zaliha i kontinuirani sustav obračuna zaliha dva su glavna
sustava za određivanje količina zaliha na skladištu. Društva s različitim vrstama zaliha mogu
paralelno koristiti oba sustava.
Periodički sustav obračuna zahtijeva pojedinačno brojanje robe na skladištu na kraju
razdoblja. Količina zaliha koja je utvrđena inventurom procjenjuje se nekom od metoda procjene
(LIFO, FIFO itd.) vrijednosti zaliha. Takav sustav obračuna zaliha često se koristi zbog njegove
jednostavnosti jer se knjiženje i obračun provodi samo na kraju razdoblja. Za razliku od
kontinuiranog sustava obračuna, ovaj sustav nije toliko pogodan za planiranje i kontrolu zaliha.
Kontinuirani sustav obračuna zasniva se na stalnom evidentiranju primanja i izdavanja
pojedinih stavki zaliha. Stanje zaliha na skladištu utvrđuje se fizičkim brojanjem barem jedanput
godišnje, a dobiveni podaci usklađuju se s evidencijama kontinuiranog sustava obračuna. Na taj
se način omogućuje bolja kontrola zaliha potrebnih proizvodnji ili prodaji, a umanjuju se skupi
zastoji u proizvodnji te žalbe kupaca.6

3.1. Procjena zaliha

Koriste se dvije glavne metode za kumuliranje zaliha:

1. obračun troškova o radnom nalogu – koriste ju društva koja proizvode mnogo različitih
proizvoda u ograničenim količinama. Troškovi proizvodnje za svaki različiti proizvod
akumuliraju se odvojeno na teret radnog naloga i uključuju se u vrijednost nedovršene
proizvodnje sve dok sve aktivnosti predviđene radnim nalogom nisu dovršene

2. obračun pogonskih troškova – koristi se obično u onim slučajevima gdje se postupkom

montaže proizvodi veliki broj sličnih jedinica. Kontrolni je čimbenik mjesto troška gdje se
provode troškovi ili pogon. Troškovi sirovina, direktnih plaća i indirektni troškovi
proizvodnje kumuliraju se na teret mjesta troška, a ne radnog naloga. Jedinični trošak

6
Op. Cit. Str. 188.

10
 proizvoda izračunava se dijeljenjem ukupnih troškova s ukupnim brojem proizvoda u
mjesecu, tjednu itd.

3.2. Posebni slučajevi u vezi sa zalihama

Roba se uključuje u zalihe kad je isporučena i kad je došlo do prijenosa prava vlasništva.
Postoje slučajevi kad se zakonsko pravilo mora promijeniti zbog posebnih okolnosti.
Roba u tranzitu – većina roba prodaje se na paritetu FOB luka ukrcaja, što znači da pravo
vlasništva prelazi na kupca u trenutka ukrcaja robe na brod. Kad se roba otprema na paritet FOB
odredišna luka pravo vlasništva s prodavatelja na kupca prelazi tek kad pošiljka stigne na
odredište.
Roba na konsignaciji – ako se roba isporučuje trgovcima na konsignaciju, pravo
vlasništva nad robom ostaje nepromijenjeno sve dok konsignatar ne proda robu. Takva se roba
knjiži pod nazivom zalihe prodavatelja sve dok se ne proda i dok se ne primi gotovina ili dok se
ne formira potraživanje od kupca.
Odvojena roba – ako se roba proizvodi po posebnoj narudžbi pravo vlasništva može se
prenijeti kad je roba prodana.
Obročna i uvjetovana prodaja – ako kupac i primi trgovačku robu, prodavatelj zadržava
pravo vlasništva sve dok u cjelosti ne primi prodajnu cijenu.

11
4. ZAKLJUČAK

Zalihe gotovih proizvoda, trgovačke robe i druge imovine namijenih prodaji u najvećoj
mjeri ovise o tržišnim kretanjima, ali i o karakteristikama proizvodnog ciklusa i načinu vođenja
poslovanja. Radi potrebe stalne prisutnosti na tržištu (jer, kupci se i prilikom kraće nestašice
okreću drugom dobavljaču) uvijek će biti potrebno držati veće ili manje količine ovih zaliha.
Zalihe gotovih proizvoda moguće je izbjeći samo u slučaju Proizvodnje za poznatoga kupca.
S računovodstvenoga gledišta pod zalihama treba razumijevati, ne samo predmete koji su
uskladišteni, nego i one koji su na putu uskladištenja. Jer, svi izdatci u svezi s kupnjom zaliha,
troškovima njihove konverzije i drugim troškovima nužnim za dovođenje u skladište, s
računovodstvenoga stajališta smatraju se zalihama u širem smislu. U tom se smislu kao zalihe
vode npr. novčani predujmovi plaćeni za nabavu zaliha.
S računovodstvenog aspekta važna podjela skladišta obzirom na namjenu uskladištene
robe. Svako se takvo skladište u glavnoj knjizi i analitičkome knjigovodstvu vodi na posebnom
sintetičkom kontu, pa se govori o skladišnom kontu zaliha materijala, kontu zaliha i upotrebe
sitnog inventara, kontu gotovih proizvoda odnosno trgovačke robe. Zbog činjenice da se zapravo
radi o materijalnoj blagajni koja iziskuje odgovarajuće knjigovođenje , pomoćne knjigovodstvene
evidencije za skladišno poslovanje dio su organizacije cjelokupnog materijalno-financijskog
poslovanja sa zalihama, koju uobličuje računovodstvo. To se osobito odnosi na računovodstvene
isprave koje prate poslovanje sa zalihama. Zbog toga je i velika povezanost računovodstva sa
skladišnim poslovanjem.

12
LITERATURA

1. Cashin J., Feldman S., Lerner J., Englard B., „Financijsko računovodstvo“, Faber &
Zgombić Plus, 1989
2. Meigs & Meigs, „Računovodstvo: Temelj poslovnog odlučivanja“, MATE d.o.o., Zagreb,
1993
3. Baica, Guzić, Jurković, Mencer, Orešković, Orsag, Proklin, Rudan, Soldo, Štahan, Tintor,
Žager,„Poduzetničko računovodstvo“, Prosvjeta, Zagreb, 1994.
4. Deželjin, Lončar-Galek, Mrša, Proklin, Spremić, Vašiček, Žager, „Računovodstvo društva
kapitala“,Progres, Zagreb, 1993.
5. Brkanić, Buzadžić, Deželjin, Džajić, Habek, Jakovčević, Lončar-Galek, Peršić, Proklin,
Tomeš, Vašiček, Žager, „Računovodstvo poduzetnika“, RriF, Zagreb, 1993

13