Mjesec kara zvijezdu Danicu:

,,Đe si bila, zvijezdo Danice?

Đe si bila, đe si dangubila,

Dangubila tri bijela dana?’’

Danica se njemu odgovara:

,,Ja sam bila, ja sam dangubila

Više b’jela grada Biograda,

Gledajući čuda velikoga, đe dijele braća očevinu,

Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane.

Lijepo se braća pogodiše,

Očevinu svoju pod’jeliše:

Dmitar uze zemlju Karavlašku,

Karavlašku i Karabogdansku,

I sav Banat do vode Dunava;

Bogdan uze Srijem, zemlju ravnu,

Srijem zemlju i ravno Posavlje,

I Srbiju do Užica grada;

Dmitar uze donji kraj od grada

I Nebojšu, na Dunavu kulu;

Bogdan uze gornji kraj od grada

I Ružicu crkvu nasred grada.

O malo se braća zavadiše,

Da oko šta, veće ni oko šra:

 Oko vrana konja i sokola;

Dmitar ište konja starješinstvo,

Vrana konja i siva sokola,

Bogdan njemu ne da ni jednoga.

Kad ujutru jutro osvanulo,

Dmitar uzja vrance velikoga,

I on uze siva sokola,

Pak polazi u lov u planinu,

A doziva ljubu Anđeliju:

,,Anđelija, moja vjerna ljubo,

Otruj meni mog brata Bogdana!

Ako li ga otrovati nećeš,

Ne čekaj me u bijelu dvoru!’’

Kad to začu ljuda Anđelija,

Ona sjede brižna, nevesela,

Sama misli, a sama govori:

,,Što će ova sinja kukavica!

Da otrujem mojega đevera,

Od boga je velika grijota,

A od ljudi pokor i sramota;

Reći će mi malo i veliko:

Vidite li one nesretnice

Đe otrova svojega đevera;

 Ako li ga otrovati neću,

Ne sm’jem vojna u dvoru čekati’’.

Sve smislila, na jedno smislila:

Ona ode u podrume donje,

Te uzima čašu molitvenu,

Sakovanu od suvoga zlata,

Što je ona od oca donela,

Punu rujna natočila vina,

Pa je nosi svojemu đeveru,

Ljubi njega u skut i u ruku,

I pred njim se do zemljice klanja:

,,Na čast tebi, moj mili đevere!

Na čast tebi i čaša i vino,

Pokloni mi konja i sokola’’.

Bogdanu se na to ražalilo,

Pokloni joj konja i sokola.

Dmitar lovi cjel dan po gori,

I ne može ništa uloviti.

Namjera ga predveče nanese

Na zeleno u gori jezero.

U jezeru utva zlatokrila.

Pusti Dmitar sivoga sokola

Da uhvati utvu zlatokrilu;

 Ona mu se ne da ni gledati,

Nego ščepa sivoga sokola

I slomi mu ono desno krilo.

Kad to viđeše Jakšić Dimitrije,

Brže svlači gospodsko od’jelo,

Pak zapliva u tiho jezero,

Te izvadi sivoga sokola,

Pa on pita sivoga sokola:

,,Kako ti je moj sivi sokole,

Kako ti je bez krila tvojega?’’

Soko njemu piskom odgovara:

,,Meni jeste bez krila mojega

Kao bratu jednom bez drugoga’’.

Tad se Dmitar bješe osjetio

Đe će ljuba brata otrovati,

Pa on uzja vranca velikoga,

Btže trči gradu Biogradu –

Ne bi l’ brata živa zatekao.

Kad je bio na Čekmek-ćupriju,

Nagna vranca da preko nje pređe;

Propadoše noge u ćupriju,

Slomi vranac obje noge prve.

Kad se Dmitar viđe na nevolji,

 Skide sedlo s vranca velikoga,

Pak zavrže na buzdovan perni,

Brže dođe gradu Biogradu.

Kako dođe, on ljubu doziva:

,,Anđelija, moja vjerna ljubo,

Da mi nisi brata otrovala?’’

Anđelija njenu odgovara:

,,Nijesam ti brata otrovala,

Veće sam te s bratom pomirila’’.