Osijek

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Osijek

Panorama grada Osijeka

Država Hrvatska
Županija Osječko-baranjska

Površina
 - ukupna 171 km2
Nadmorska visina 90 mnm

Stanovništvo (2001.)
 - ukupno 114.616 stan.

Krešimir Bubalo
Gradonačelnik
(HDSSB)
Gradsko vijeće
 - predsjednik Gordan Matković
 - broj članova 25
Gradska naselja 11 naselja

Zaštitnik Sv. Petar i Pavao

Poštanski broj 31000 Osijek

Pozivni broj +385 031
Autooznaka OS
Službena stranica www.osijek.hr
Karta
Osijek
Osijek na karti Hrvatske
Koordinate: 45°33′04″N 18°41′38″E /
45.551°N 18.694°E

Osijek je grad u istočnoj Hrvatskoj. Smješten je u ravnici na desnoj obali rijeke Drave između
16-og i 24-og kilometra od ušća u Dunav. Najveći je grad u Slavoniji, četvrti po veličini grad
u Hrvatskoj te sjedište Osječko-baranjske županije. Grad je industrijsko, upravno, sudsko i
kulturno središte.

U sastavu grada Osijeka nalazi se 11 naselja (stanje 2006), to su: Brijest, Briješće, Josipovac,
Klisa, Nemetin, Osijek, Podravlje, Sarvaš, Tenja, Tvrđavica, Višnjevac .

Osijek se sastoji od starog grada, Tvrđe, izgrađenog većinom u 18. stoljeću, zatim Gornjeg
grada, Donjeg grada i Novog grada (s naseljima Jug I i Jug II) ,Cvjetno naselje te Retfale i
Industrijske četvrti. Osijek je grad s puno zelenila; na području grada nalazi se 17 parkova u
ukupnoj površini od 394.000 m².

Sadržaj
[sakrij]
 1 Zemljopis
 2 Demografija
 3 Povijest
o 3.1 Stari vijek
o 3.2 Srednji vijek
o 3.3 Novi vijek
o 3.4 Dvadeseto stoljeće
 4 Administracija i politika
 5 Gospodarstvo
 6 Promet
 7 Arhitektura i znamenitosti
o 7.1 Tvrđa
o 7.2 Gornji grad
 o 7.3 Donji grad
o 7.4 Retfala
 8 Kultura
 9 Mediji
 10 Obrazovanje
o 10.1 Visokoškolske ustanove u Osijeku
o 10.2 Srednjoškolske ustanove u Osijeku
o 10.3 Osnovnoškolske ustanove u Osijeku
 11 Šport
o 11.1 Nogomet
o 11.2 Košarka
o 11.3 Rukomet
o 11.4 Odbojka
o 11.5 Streljaštvo
o 11.6 Kuglanje
o 11.7 Veslanje
o 11.8 Ronjenje
o 11.9 Boćanje
o 11.10 Ostali športovi
 12 Gradovi prijatelji
 13 Povezani članci
 14 Konzulati u Osijeku
 15 Izvori
 16 Literatura

 17 Vanjske poveznice

Zemljopis [uredi]
Zemljopisni položaj grada:

sjeverna širina 45º 32'

istočna dužina 18º 44'

Nadmorska visina 90 m

Površina grada 171 km2

Prosječna temperatura je 11ºC:

 proljeće - 11°
 ljeto - 21ºC
 jesen - 11,8ºC
 zima - 0,2ºC

Zrak je prilično vlažan, dok kroz jeseni i zime ima dosta magle.

Demografija [uredi]
U gradu Osijeku živi 114.616 stanovnika.(Popis stanovništva iz 2001. godine) zajedno s
prigradskim naseljima: Tvrđavica, Podravlje, Josipovac, Višnjevac, Sarvaš, Tenja, Briješće,
Brijest, Klisa i Nemetin i ujedno je četvrti grad po veličini u Hrvatskoj.

Prema podatcima o nacionalnosti iz 2001. god. 99.234 (86,58%), stanovnika Osijeka su

Hrvati; 8.767 (7,65%) Srbi; 1.154 (1,01%) Mađari; 291 (0,25%) Nijemci; 5170 (4,51%)
ostali.

1991. velika prijeratna općina Osijek imala je 165.253 stanovnika sljedećeg nacionalnog
sastava: Hrvati - 110.934 (67,1%), Srbi - 33.146 (20,0%), Mađari - 3.156 (1,9%), Nijemci -
276 (0,16%), Jugoslaveni i ostali - 17.741 (10,7%)

Osijek ima jedanaest katoličkih župa: sv. Petra i Pavla (Gornji Grad - Osijek 1), sv. Mihaela
Arkanđela (Tvrđa - Osijek 2), Preslavnog Imena Marijina (Donji Grad - Osijek 3), sv. Obitelji
(Jug 2 - Osijek 4), sv. Josipa Radnika (Industrijska četvrt - Osijek 5), Uzvišenja Sv. Križa
(Retfala - Osijek 6), sv. Leopolda Bogdana Mandića (Osijek 7), sv. Osječkih mučenika
(Tvrđavica - Osijek 8), sv. Ćirila i Metoda (Sjenjak - Osijek 9), Mučeništva sv. Ivana
Krstitelja (Brijest - Osijek 10) i sv. Luke Evanđeliste (Josipovac - Osijek 11), jednu
evangelističku, dvije pravoslavne parohije, Evanđeoski teološki fakultet, Židovsku općinu,
muške samostane franjevaca Reda manje braće (OFM) u Tvrđi i franjevaca kapucina
(OFMCAP) u Gornjem gradu te rezidenciju Družbe Isusove također u Gornjem gradu.

Povijest [uredi]
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima
(literatura, web stranice itd.)
Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora.

Stari vijek [uredi]

Na tlu današnjeg grada bilo je više Keltskih i Andizetskih naselja, od kojih je zacijelo najveću
važnost imala Keltska Mursa. Njena lokacija na mjestu današnjeg Donjeg Grada potvrđena je
osobito nalazom keltskog svetišta iz 2. st.p.n.e. (Slavica Filipović). Rimski vojni logor iz
vremena osvajanja Panonije potvrđen je nalazom tegula VII Legije. Dvostruki opkopi i
očuvani zemljani nasipi bedema logora bili su vidljivi na površini sve do sredine 18. stoljeća,
kada im je položaj na zapadnoj strani zabilježen i u kartografskim prikazima, a nestali su
širenjem Donjeg Grada. Standardni pravokutni legijski Castrum imao je prema Dravi utvrđeni
dodatak koji je štitio luku i most preko Drave od kojega su još uvijek za niskog vodostaja
vidljivi temeljni ostaci kamenih stubova. Na most se s druge strane Drave nastavljao dugački
nasip ili sustav mostova preko močvara, vjerojatno prema Kopačevu, svojevrsna preteča
kasnijeg slavnog Osječkog mosta do Darde sultana Sulejmana.

U vrijeme cara Hadrijana rimska Mursa uzdignuta je u status kolonije Colonia Aelia Mursa
(124. ili 133. g.), a grad se razvio u velikoj ekstenziji i izvan zidina nekadašnjeg Castruma s
njegove zapadne strane. Središnji dio te zapadne ekstenzije istražuje se kontinuirano od
2001.g.vrlo opsežnim arheološkim istraživanjima pod vodstvom Slavice Filipović, voditeljice
antičkog odjela Muzeja Slavonije. Otkrivena je vjerojatno središnja ulica u pravcu istok -
zapad (Decumanus Maximus) s kolovozom širokim 3 m te dubokim odvodnim jarcima s obje
strane ulice (s kojima njena širina narasta na 8 m) te širokim trijemovima na obje strane
(brojne baze stupova trijemova, kao i kapiteli nađeni su obrušeni u jarcima). Ulica je
otkrivena u dužini od oko 150 m, a uz nju s jedne i druge strane iza trijemova i brojne
građevine nekadašnjeg gradskog tkiva od kojih se ističu tabernae, veliko svetište boga Silvana
(s 5 žrtvenika i ostacima zidova i trijema oko njih, dim. 57x34m), jedne veće građevine
(površ. 1,600 m2) s osobitio reprezentativnim pročeljem itd.

Na temelju navoda grčkog povjesničara Zosima pretpostavlja se postojanje građevine

amfiteatra izvan jugozapadnog dijela obrambenih zidina rimske Murse. Također ing. Franjetić
spominje jednu depresiju koja se može odčitati na karti iz 18. st. blizu spomenutog ugla
Castruma, koja po svoj vjerojatnosti predstavlja indicirani ostatak građevine rimskog
amfiteatra.

351. g. odigrala se pred zidinama Murse velika bitka između cara Konstancija II., sina i
nasljednika cara Konstantina Velikog i uzurpatora Magnencija, bitka između suprotstavljenih
rimskih vojski istočne i zapadne strane Carstva, jedna od najkrvavijih međusobnih sudara
rimske vojske u povijesti Rimskog carstva. Nakon pobjede, koju je Konstancije dočekao u
molitvi u arijanskoj crkvi sv. Mučenika na groblju izvan zidina Murse, Konstancije je u Mursi
podigao i trijumfalni slavoluk (čiji ostaci još nisu pronađeni).

Grad su konačno 441. g. razorili Huni.

Srednji vijek [uredi]

Župna crkva sv. Petra i Pavla iz 19. stoljeća

Osijek je 1996. proslavio 800-tu obljetnicu postojanja mada je kao trgovačko i prometno
središte postojao mnogo ranije. Godina 1196. je godina otkada se raspolaže s prvim pisanim
pisanim dokumentom vezanim za grad. Isprava iz tog doba pokazuje da je to doba postojala
pravna država je upućuje na sustav zaštite privatnog prava i materijalnih dobara. U
dokumentu kralj Emerik, (1196. - 1204.), potvrđuje cistercitskom cikadorskom samostanu
pravo ubiranja pristojbi od carina i trgovine te skelarine preko rijeke pošto je Osijek je bio
poznat prijelaz preko rijeke Drave.[1] Osijek je imao veoma bogat srednjovjekovni život,ali su
bilo kakvi spomenici iz tog razdoblja uništeni od Osmanlija i danas ih ima samo u tragovima.

Ime Osijek su Hrvati dali naselju zbog ponešto povišenog mjesta od okolih voda, mjesto gdje
je "oseka" , te je suho i pogodno za izgradnju nastambi. U jednom dokumentu se ime
spominje kao Ösek, kao i Oesek, da bi pod uticajem mađarskog jezika i njegove prilagodbe
bio zapisan kao Eszek ili Ezeek. Kasnije su varijante, Essegg, njemačka ili Essec, latinska,
samo jezične prilagodbe izvornom hrvatskom.

Novi vijek [uredi]

KBC Osijek - stara kirurgija

Osvajači Osmanskog Carstva u grad su stigli 14. kolovoza 1526. kad je Osijek predan bez
borbe, no kažu da ga je Ibrahim-paša do temelja razorio. Kasnije ga Sulejman Veličanstveni
potpuno obnavlja te gradi čuveni pontonski most preko Drave i obližnjih močvara do mjesta
Darda u ukupnoj dužini od 8 km. Osijek kasnije opet postaje čuven po obrtu, trgovini i
velikim sajmovima.

Grad je ostao pod Turcima više od 150 godina,u sklopu Požeškog sandžakata, i biva
oslobođen 29. rujna 1687. da bi uskoro, od 1690. pod turskom opsadom, bio potpuno porušen,
no ovoga puta ne i osvojen.

Od 1687. Osijek i istočno područje današnje Hrvatske nalazili su se u okviru Habsburške

Monarhije. Zbog strateškog položaja grada, nove su vlasti na obali Drave izgradile vojno
utvrđenje, koje čini današnju Tvrđu, (1712. - 1721.). Unutar bedema nastao je grad građanskih
kuća u baroknom stilu. Stanovništvo se zbog vojnih razloga naseljavalo zapadno i istočno te
su tako nastale nove četvrti. Na zapadu, uzvodno uz Dravu Gornji grad te nizvodno od Tvrđe
Donji grad.

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Gospodarski i kulturni razvoj Osijeka doveo je do ujedinjenja triju gradskih općina u jednu 2.
prosinca 1786. godine, koja je ubrzo postala grad, u kome su se nalazili brojni obrtnici,
trgovci, knjižnice, kazališta, a već 1729. godine otvorena je latinska gimnazija. U 1735.
godini osnovana je tiskara, a započeli su i viši studiji filozofije i teologije. Dana 28. kolovoza
1809. godine Osijek je svečano proglašen slobodnim i kraljevskim gradom u Austro-Ugarskoj
Monarhiji, a time počinje novo doba grada Osijeka.

Sredina 19. stoljeća je doba bržeg razvoja Osijeka, osobito Gornjeg grada. U Donjem je gradu
1874. godine sagrađena jedna od najvećih i najljepših bolnica u ovom dijelu Europe. Godine
1846. podignuta je velika županijska palača, a kasnije, 1866., nasuprot županijske palače i
Hrvatsko narodno kazalište. Pod kraj 19. stoljeća otvoraju se srednje škole - obrtna, realna,
učiteljska i trgovačka. Na potezu od Tvrđe do Gornjeg grada kasnije se grade vile i druge
građevine u secesijskom stilu.

Dvadeseto stoljeće [uredi]

Pješački most preko Drave

Krajem 1918. i raspadom Austro-Ugarske, Osijek s današnjom istočnom Hrvatskom ulazi u

Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja 1929. mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija. U
travnju 1941., s početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Kraljevina Jugoslavija se
raspada te Osijek ulazi u sastav NDH. Od 1941. do 1945. hrvatski dio Baranje pripada
Mađarskoj te je Osijek pogranični grad. Važno je napomenuti da je Osijek u ratnom periodu
bio žrtva Savezničkog bombardiranja civilnih objekata. Nakon sloma fašizma, u travnju
1945., svi dijelovi današnje Hrvatske i Osijek ulaze u sastav Federativne Narodne Republike
Jugoslavije (kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije). Sam je grad oslobođen
14. travnja 1945. U Osijeku se osniva više fakulteta i viših škola, a 1975. i sveučilište, koje od
osnutka nosi naziv velikog biskupa Djakovačko ili bosansko i srijemske biskupije (1855.-
1905.) i hrvatskoga mecene rođenog Osječanina Josipa Jurja Strossmayera.

Osječka promenada

Tijekom Domovinskog rata (1991.), posebno nakon pada Vukovara u studenom 1991.., srpske
paravojne snage i Jugoslavenska narodna armija (JNA) prodiru nadomak grada. Grad je bio
ratno ugrožen još mnogo prije. 11. srpnja 1991. je osječki MUP RH nakon 10-satne akcije
uhitila skupinu srpskih terorista[2]. Pod topništvom JNA i četnika Osijek trpi znatna razaranja,
ali se uspijeva održati. Prije rata u Osijeku je na nekoliko lokacija bio smješten garnizon JNA
pod imenom 12. proleterska mehanizirana brigada u sklopu 1. vojne oblasti (sa sjedištem u
Beogradu) a u sastavu tzv. Tuzlanskog korpusa. Na čelu garnizona (koji se službeno zvao
"Kasarna Milan Stanivuković - narodni heroj") u Osijeku nalazio se tada pukovnik Bora
Ivanović zvani Konj, koji se ne samo tijekom boravka u Osijeku već i nakon izlaska iz grada
aktivno uključio u rat protiv Hrvatske. Osječko je Državno odvjetništvo protiv sada
umirovljenog generala JNA i Vojske Jugoslavije Bore Ivanovića i još trojice oficira iz
tadašnjeg garnizona JNA u Osijeku 2006. podigla optužnicu zbog razaranja grada Osijeka i
civilnih objekata.

Tijekom Domovinskog rata je u obrani Osijeka od srpskih paravojnih snaga i Jugoslavenska

narodna armija (JNA) poginulo 1260, a ranjeno više od 5000 hrvatskih vojnika i civila.

Administracija i politika [uredi]

Gospodarstvo [uredi]
Osijek je veliko hrvatsko industrijsko središte. Svojevremeno se moglo reći i da je bio više
industrijaliziran od Zagreba, a nazivalo ga se i hrvatskim Manchesterom. Brojne poznate
hrvatske robne marke, počevši od sitnih potrebština u domaćinstvu, proizvode se u Osijeku.

U Osijeku je razvijena strojogradnja (poljodjelski strojevi), proizvodnja sapuna, žigica,

kemijska industrija (deterdženti), prehrambena industrija (sladorane, proizvodnja vafela,
keksa, proizvodnja piva).

Promet [uredi]

Renovirani osječki tramvaj

Osijek se nalazi na međunarodnom prometnom koridoru Budimpešta-Sarajevo-Ploče.

Usprkos tome što koridor nema autocestu cijelom svojom dužinom, Osijek je spojen na mrežu
autocesta Hrvatske. Do njega se dolazi autocestom A5, tzv. Slavonikom. U Osijek se može
doći željeznicom, koristeći usluge hrvatskih željeznica, te zračnim putem preko Zračne luke
Osijek. Organizirani putnički riječni promet Dravom do Osijeka ne postoji.

Autobusne tvrtke Panturist, Polet, Autoprijevoz Požega, Croatiatrans i druge manje

prijevozničke tvrtke prometuju do Osijeka, a gradski prijevoz obavlja Gradski prijevoz
putnika Osijek. Osijek je jedini hrvatski grad osim Zagreba kojim prometuju tramvaji.

Arhitektura i znamenitosti [uredi]

Tvrđa [uredi]

Detaljniji članak o temi: Tvrđa

Tvrđa je povijesna jezgra Osijeka, ostatak nekadašnje osječke tvrđave koji je postupno
prerastao u gradski prostor. Podignule su je austrijske vojne vlasti nakon oslobođenja od
Turaka 1687. godine, kao sjedište generalata i važnu obrambenu točku jugoistočnog dijela
carstva.

Palača Slavonske Generalkomande

Središnji trg u Tvrđi je Trg sv. Trojstva na kojemu se ističu barokne zgrade. Najznačajnija je
palača Slavonske Generalkomande, zdanje podignuto za sjedište generalata i Zemaljsku
upravu Slavonije. Nije poznat arhitekt ove građevine, ali se zna da je građena po nalogu kneza
Eugena Savojskog od 1724. do 1726. godine.[3] Zgrada je izvorno imala arkade s toskanskim
stupovima u dvorištu, a ističe se velebnim pročeljem s portalom koji nose atlanti,
monumentalnom vežom i stubištima po uzoru na bečke barokne palače. Zanimljivo je da je
drugi kat zgrade nadograđen naknadno 1765. godine, ali je oblikovanje ponovljeno kao na
donjim etažama.

Zgrada Glavne straže, danas Arheološki muzej

S lijeve strane trga je zgrada Glavne straže (danas Arheološki muzej), podignuta za tvrđavsku
stražu, i karakteristična po zvoniku s terasom s koje se pružao pogled na cijelu okolicu. S
druge strane trga uglovno je smještena zgrada Gradskog magistrata iz 1702. godine, odnosno
bivša gradska vijećnica, a danas Muzej Slavonije.[4] Uz spomenute, cijelom Tvrđom
dominiraju jednostavne barokne zgrade 18. stoljeća, s nizovima prozora i arkadama prema
dvorištu, koje su služile kao vojarne i vojna spremišta. Od manjih objekata nalazimo i
nekoliko baroknih kuća iz 18. stoljeća, među kojima se naročito ističe kuća Plemić
(Franjevačka 5), s pročeljem u motivima rokajnih školjki, u duhu rokokoa.
Crkva sv. Mihovila u Tvrđi

Sredinom Trga sv. Trojstva uzdiže se Kužni pil, odnosno spomenik Presvetog Trojstva,
podignut u znak zavjeta protiv kuge koja je ranije često pogađala Slavoniju. Dala ga je izraditi
1729.-1730. godine Marija Ana Petraš, supruga zapovjednika osječke tvrđave, o čemu
svjedoči natpis na postolju. Spomenik se sastoji od središnjeg dijela s kipovima svetaca
zaštitnika protiv kuge, sv. Sebastijana, sv. Franje Ksavera, sv. Karla Boromejskog i sv.
Rozalije, dok je na vrhu stupa Presveto Trojstvo s kipovima Boga Oca i Krista te Duha Svetog
prikazanog u liku golubice. Pil je obnovljen 1784. godine, kada su mu dodana četiri vanjska
kipa (sv. Katarina, sv. Marija Bezgrešnog Začeća, sv. Ivan Nepomuk i sv. Josip), za koje se
vjeruje da su izvorno stajali na nekim od gradskih vrata. Spomenik predstavlja kvalitetno
kiparsko djelo baroknog doba, a pripisuje se osječkom kiparu Josipu Gerupu.[5] U Tvrđi se
nalaze i dvije važne sakralne građevine. Župna crkva sv. Mihovila (1725.-1748.) barokna je
crkva s dva zvonika građena za osječke isusovce. U njoj su bogati oltari i oltarne pale
austrijskog slikara Franza Xavera Wagenschöna.[6] Druga je franjevačka crkva uz koju se
nalazio i samostan, kasnije pretvoren u vojarnu.[7] Samostan je značajan po tome što je u
njemu djelovali studiji filozofije i teologije (1709.-1735.), nakon čega je tu osnovana prva
visoka škola u Slavoniji - teološki fakultet, kao i prva tiskara.[8]

Gornji grad [uredi]

Župna crkva sv. Petra i Pavla

Gornji grad je urbano središte Osijeka. Ondje je glavni gradski trg trokutnog oblika - Trg
Ante Starčevića. Gornji je grad izgrađen najvećim dijelom krajem 19. i početkom 20. stoljeća,
pa ga karakterizira arhitektura historicizma. Najistaknutija građevina je župna crkva sv. Petra
i Pavla, građena 1894. do 1899. u neogotičkom stilu, prema projektu njemačkog arhitekta
Franza Langenberga, a na poticaj biskupa Josipa Jurja Strossmayera.[9] U blizini je
neoklasicistička Palača županije (1834.-1846., arhitekt N. Hild), te Hrvatsko narodno
kazalište s elementima pseudomaurske arhitekture. Od baroknih građevina može se istaknuti
kapucinski samostan (1706.-10.) s crkvom sv. Jakova (1723.-27.), te manja crkva sv. Roka,
kojoj je naknadno početkom 19. stoljeća dodan pročelni zvonik.[10]

Europska avenija

Osječki se Gornji grad ponosi vrhunskom arhitekturom secesije. U tom je pogledu značajna
Europska avenija, reprezentativni bulevar nanizan raskošnim secesijskim zdanjima
podignutima za osječke industrijalce i ugledne građane početkom 20. stoljeća. Od zgrada u
blizini, najoriginalnije secesijsko ostvarenje je Kino Urania, djelo arhitekata Viktora
Axmanna iz 1912. godine, te zgrada pošte iz iste godine.

Donji grad [uredi]

Donji grad obuhvaća velik zapadni dio Osijeka. Iako je začet u ranije vrijeme, obilježila ga je
arhitektura 19. stoljeća. Značajna je barokna crkva sv. Ane sa zvonikom bogato raščlanjenim
stupovima na svakoj etaži. Tu je i kuća kotlara Kragujevića, lijep primjer malograđanske
prizemnice s arkadama iz 18. stoljeća. Na istom trgu nalazi se kapela sv. Roka (1742.-44.) i
barokni kip Blažene Djevice Marije (1757.)

Retfala [uredi]

Najzapadnija četvrt u gradu Osijeku. Broji oko 16.000 stanovnika i više od 5000 kućanstava.
Dan gradske četvrti je 14. rujna. Također se tamo i nalazi se znameniti klasicistički dvorac
obitelji Pejačević.

Kultura [uredi]

Kino Urania

Osijek je najveće kulturno središte Slavonije.

Prve kazališne predstave održavale su se u baroknom Osijeku još u 18. stoljeću, a prva
kazališna zgrada, Hrvatsko narodno kazalište, sagrađena je 1866. godine.[11] HNK je i danas
najznačajnija kazališna ustanova u Slavoniji. Osim nje, u gradu djeluje i Dječje kazalište u
Osijeku.[12]

U Osijeku su dva muzeja od nacionalnog značenja: Muzej Slavonije,[13] u zgradi bivšeg

Gradskog magistrata u Tvrđi, gdje se čuvaju bogate zbirke predmeta vezanih za povijest
Slavonije, te nedavno otvoreni Arheološki muzej u zgradi nekadašnje Glavne straže. U jednoj
od bivših tvrđavskih vojarni, pisano blago slavonske povijesti čuva Državni arhiv u Osijeku.
[14]
Od drugih muzejskih ustanova, tu je Galerija likovnih umjetnosti,[15] u kojoj je vrijedna
zbirka slikarstva od 18. do 20. stoljeća.

Niz manjih galerija izlaže većinom suvremenu umjetnost, poput Izložbene dvorane
Waldinger, Galerije L, Leonardo, Galerije umjetnina Sretne ulice, HDLU Osijek - galerija
Kazamat, Galerije Pegaz, te Galerije karikatura Osijek.
U gradu su dva kina, Kino Urania u povijesnoj secesijskoj zgradi, te Kino Europa.

Najveća knjižnica je Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek.

U Osijeku djeluju kulturne ustanove mađarske manjine u RH :Mađarsko kulturno društvo

Népkör i Prosvjetno-kulturni centar Mađara u RH.

Mediji [uredi]
U Osijeku izlazi nekoliko dnevnih novina. Najznačajniji je Glas Slavonije, jedan od
natiražnijih dnevnih listova u Hrvatskoj. Više regionalno je bio orijentiran Slavonski dom,
proistekao iz nekadašnjeg Osječkog doma koji je pod utjecajem gospodarske krize ugašen
2009. Od 2006. izlazi i besplatni regionalni poslovni časopis BIZdirekt.

Nekolicina radio postaja emitira se iz Osijeka: Slavonski radio, Gradski radio, Radio Osijek i
Radio Plus. Tu su i dvije lokalne televizijske postaje: Slavonska televizija i Osječka televizija.

Obrazovanje [uredi]
Visokoškolske ustanove u Osijeku [uredi]

 Sveučilšte Josipa Jurja Strossmayera Osijek

o Ekonomski fakultet
o Elektrotehnički fakultet (www.etfos.hr)
o Filozofski fakultet
o Građevinski fakultet
o Medicinski fakultet
o Poljoprivredni fakultet
o Pravni fakultet
o Prehrambeno-tehnološki fakultet
o Učiteljski fakultet
o Odjel za matematiku
o Odjel za fiziku]
o Odjel za kemiju
o Odjel za biologiju
o Umjetnička akademija
o Evanđeoski teološki fakultet
o Umjetnička akademija

Srednjoškolske ustanove u Osijeku [uredi]

 Elektrotehnička i prometna škola Osijek

 Strojarska tehnička škola Osijek
 I. gimnazija Osijek
 II. gimnazija Osijek
 III. gimnazija Osijek
 Medicinska škola Osijek
 Poljoprivredna i veterinarska škola Osijek
  Graditeljsko-geodetska škola Osijek
 Tehnička škola i Prirodoslovna Gimnazija "Ruđera Boškovića" Osijek
 Ekonomska i upravna škola Osijek
 Ugostiteljsko-turistička škola Osijek
 Prosvijetno Kulturni Centar Mađara u Republici Hrvatskoj
 Obrtnička škola Osijek
 Trgovačka i komercijalna škola "Davor Milas" Osijek
 Škola za tekstil, dizajn i primjenjene umjetnosti Osijek
 Škola za osposobljavanje i obrazovanje "Vinko Bek" Osijek
 Glazbena škola Franje Kuhača Osijek
 Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Osijeku
 "Gaudeamus" Prva privatna srednja škola u Osijeku s pravom javnosti
 Edunova - ustanova za obrazovanje odraslih

Osnovnoškolske ustanove u Osijeku [uredi]

 O.Š. Frana Krste Frankopana Osijek

 O.Š. Franje Krežme Osijek
 O.Š. Svete Ane Osijek
 O.Š. Vladimira Becića Osijek
 O.Š. Antuna Mihanovića Osijek
 O.Š. Mladost Osijek
 O.Š. Vijenac Osijek
 Prosvijetno Kulturni Centar Mađara u Republici Hrvatskoj
 O.Š. Jagode Truhelke Osijek
 O.Š. Ljudevita Gaja Osijek
 O.Š. Tin Ujević Osijek
 O.Š. Grigor Vitez Osijek
 O.Š. Augusta Šenoa Osijek
 O.Š. Dobriša Cesarić Osijek
 O.Š. Ivan Filipović Osijek
 O.Š. Retfala Osijek
 O.Š. Višnjevac
 O.Š. Josipovac
 O.Š. Tenja
 Centar za odgoj i obrazovanje "Ivan Štark" Osijek

Šport [uredi]

Dvorana Gradski vrt

Veći športski objekti u Osijeku su: Stadion Gradski vrt, Dvorana Gradski vrt, Sportska
dvorana Zrinjevac te Športska dvorana Jug. Među ostalima, tu su: Sokolski dom, Gradski
bazeni, Teniski centar Osijek, Atletski klub Slavonija žito, te Rekreacijski centar Copacabana.

Slijedi popis klubova po športovima:

Nogomet [uredi]

 NK Osijek (1. HNL, 2009./10.)

 NK Grafičar-Vodovod (3. HNL - istok, 2009./10.)
 NK Metalac Osijek (4. HNL - Istok 2008./09.)
 NK Olimpija Osijek (3. HNL - istok, 2009./10. )
 NK Elektra Osijek (4. HNL - istok, 2009./10. )
 NK LIO Osijek (2. ŽNL Osječko-baranjska, NS Osijek, 2008./09.)
 NK Fortuna VNO Osijek (3. ŽNL Osječko-baranjska, 2008./09.)
 NK Mursa-Zanatlija Osijek (2. ŽNL grupa Osijek podgrupa A)

Košarka [uredi]

 KK Osijek 2006. - Košarkaški klub Osijek 2006

 KK Osijek - Košarkaški klub Osijek
 KK Hrvatski Sokol 02 - Košarkaški klub Hrvatski Sokol 02

Rukomet [uredi]

 RK Osijek Elektromodul - Rukometni klub Osijek Elektromodul (1.HRL)

Odbojka [uredi]

 MOK Mursa Pan Pap.ind.

 ŽOK Pivovara Osijek
 MOK Osijek
 MOK Mursa II
 MOK Željezničar
 AOK Osijek
 ŽOK Retfala

Streljaštvo [uredi]

 GSD Osijek 1784 - Najstarije sportsko društvo u Hrvatskoj

 SK Metak (www.metak.hr)

Kuglanje [uredi]

 Kandit Premijer
 Konikom Osijek
 Ženski kuglački klub - Osijek '97
 Kuglački savez Osječko-baranjske županije

Veslanje [uredi]
  Veslački klub IKTUS Osijek

Ronjenje [uredi]

 Društvo za podvodne aktivnosti MURSA Osijek

 Ronilački Centar Osijek

Boćanje [uredi]

 boćarski klub Mlada Retfala Slavonijainspekt

 boćarski klub Olimpija
 boćarski klub Retfala
 boćarski klub Tihaljina
 boćarski klub Sveti Luka -Josipovac (Osijek)

Ostali športovi [uredi]

 konjički sport: Kasački klub "Fistra", Konjički klub Osijek

 vaterpolo: Vidra, Osijek
 taekwondo: taekwondo klub Osijek
 aikido: Aikido Društvo "Osijek"
 aikido: AD Essek - Aikido Društvo "Essek"
 hokej: klub hokeja na ledu Kune
 judo: judo klub Mladost Osijek
 plivanje: Plivački klub Osijek-Žito
 atletika: atletski klub Slavonija-žito, Osijek
 biljar: biljarski klub Plan B, Osijek
 američki nogomet: Osijek Cannons

Gradovi prijatelji [uredi]

Gradovi prijatelji

Pečuh (od 1973.)

Budimpešta, XIII okrug (od 2001.)
 
Pforzheim (od 1994.)

Maribor (od 1995.)

Tuzla (od 1996.)

Ploieşti (od 1996.)

Lausanne (od 1997.)

Nitra (od 1997.)

Graz

Subotica

Vicenza

Częstochowa

Prizren (od 2010.) [16]

Povezani članci [uredi]

 Dodatak:Popis poznatih osoba iz Osijeka
 Dodatak:Popis udruga i društava u Osijeku

Konzulati u Osijeku [uredi]

 Mađarska

Izvori [uredi]
1. ↑ Ive Mažuran, Srednjevjekovni i turski Osijek, Osijek 1994, str. 50 ISBN 953-154-
040-3
2. ↑ HIC Hrvatski spomenar
3. ↑ Ive Mažuran (2000.), Grad i tvrđava Osijek, Osijek. ISBN 953-6711-00-1
4. ↑ Božica Valenčić (2004.), „Stara Gradska vijećnica u osječkoj Tvrđi“, Osječki
zbornik br. 27, Osijek. ISSN 0473-4882
5. ↑ Kužni pil u osječkoj Tvrđi. Agencija za obnovu osječke Tvrđe. Preuzeto 2009-06-
24.
6. ↑ Mirjana Repanić Braun (2002.), „Oltarne slike Franza Xavera Wagenschöna u crkvi
sv. Mihaela u Osijeku“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti br. 2006, Zagreb.
elektroničko izdanje ISSN 1845-4534
7. ↑ Franjevački samostan i crkva u Osijeku. Preuzeto 2009-06-24.
8. ↑ Anđela Horvat (1982.), "Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj", u: Barok u Hrvatskoj,
Zagreb, 105.
9. ↑ Dragan Damjanović (2004.), „Projekti za osječku župnu crkvu svetih Petra i Pavla i
njihov autor Franz Langenberg“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti br. 28,
Zagreb. elektroničko izdanje ISSN 1845-4534
10. ↑ Irena Pauk Sili (2004.), „Crkva sv. Roka u Gornjem gradu u Osijeku“, Osječki
zbornik br. 27, Osijek. ISSN 0473-4882
11. ↑ Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Preuzeto 2009-06-24.
12. ↑ Dječje kazalište u Osijeku.. Preuzeto 2009-06-24.
13. ↑ Muzej Slavonije.. Preuzeto 2009-06-24.
14. ↑ Državni arhiv u Osijeku. Preuzeto 2009-06-24.
15. ↑ Galerija likovnih umjetnosti Osijek. Preuzeto 2009-06-24.
16. ↑ Osijek 031 03.08.2010.
Literatura [uredi]
 Ive Mažuran, Grad i tvrđava Osijek, Osijek 2000. ISBN 953-6711-00-1
 Ive Mažuran, Srednjevjekovni i turski Osijek, Osijek 1994. ISBN 953-154-040-3

Vanjske poveznice [uredi]

Na Zajedničkom
poslužitelju postoji još
multimedija vezanih uz:
Osijek

 Osijek.hr službene stranice

 Osijek 031 portal grada Osijeka
 Osijek-Online.com nezavisni portal grada Osijeka
 Turistička zajednica grada Osijeka

[hide][hide]
v • r • u
Gradovi i općine Osječko-baranjske županije

Gradovi
Beli Manastir • Belišće • Donji Miholjac • Đakovo • Našice • Osijek • Valpovo

Antunovac • Bilje • Bizovac • Čeminac • Čepin • Darda • Donja Motičina • Draž •

Drenje • Đurđenovac • Erdut • Ernestinovo • Feričanci • Gorjani • Jagodnjak •
Općine Kneževi Vinogradi • Koška • Levanjska Varoš • Magadenovac • Marijanci •
Petlovac • Petrijevci • Podgorač • Podravska Moslavina • Popovac • Punitovci •
Satnica Đakovačka • Semeljci • Strizivojna • Šodolovci • Trnava • Viljevo •
Viškovci • Vladislavci • Vuka

Ostale općine i gradovi po županijama u Hrvatskoj

Zagrebačka županija • Krapinsko-zagorska županija • Sisačko-moslavačka županija •

Karlovačka županija • Varaždinska županija • Koprivničko-križevačka županija •
Bjelovarsko-bilogorska županija • Primorsko-goranska županija • Ličko-senjska županija •
Virovitičko-podravska županija • Požeško-slavonska županija • Brodsko-posavska županija •
Zadarska županija • Osječko-baranjska županija • Šibensko-kninska županija • Vukovarsko-
srijemska županija • Splitsko-dalmatinska županija • Istarska županija • Dubrovačko-
neretvanska županija • Međimurska županija

Popis općina u Hrvatskoj • Popis gradova u Hrvatskoj

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Osijek"
Kategorije: Članci kojima nedostaje izvor | Osijek | Baranjski leksikon
Osobni alati

 Nove mogućnosti
 Prijavi se

Imenski prostori

 Članak
 Razgovor

Inačice

Pogledi

 Čitaj
 Uredi
 Vidi stare izmjene

Radnje

Traži

Orijentacija

 Glavna stranica
 Kafić
 Aktualno
 Nedavne promjene
 Slučajna stranica
 Pomoć
 Donacije

Ispis/izvoz

 Napravi zbirku
 Preuzmi kao PDF
 Verzija za ispis

Alati

 Što vodi ovamo

 Povezane stranice
 Postavi datoteku
 Posebne stranice
 Trajna poveznica
 Citiraj ovaj članak

Drugi jezici
 ‫العربية‬
 Беларуская (тарашкевіца)
 Български
 Brezhoneg
 Bosanski
 Català
 Česky
 Dansk
 Deutsch
 Dolnoserbski
 Ελληνικά
 English
 Esperanto
 Español
 Suomi
 Français
 Galego
 Hornjoserbsce
 Magyar
 Bahasa Indonesia
 Italiano
 日本語
 ქართული
 Latina
 Lietuvių
 Latviešu
 Nederlands
 Norsk (nynorsk)
 Norsk (bokmål)
 Polski
 Português
 Română
 Русский
 Srpskohrvatski / Српскохрватски
 Slovenčina
 Slovenščina
 Shqip
 Српски / Srpski
 Svenska
 Kiswahili
 ไทย
 Türkçe
 Українська
 Volapük
 Winaray
 中文

 Datum zadnje promjene na ovoj stranici: 02:21, 28. rujna 2010.

 Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim
uvjetima; dodatni uvjeti se mogu primjenjivati. Pogledajte Uvjete korištenja za detalje.
  Zaštita privatnosti
 Impresum
 Uvjeti korištenja | Pravne napomene | Odricanje od odgovornosti

Priča o tajnama njemačkih obitelji u

Osijeku
1 / 2Naprijed

Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift: Osijek krije mnoge tajne

Biti Nijemac u dobu nakon 2. Svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije značilo je biti
Švabo - zao i nepoćudan. U romanu Unterstadt Ivana Šojat-Kuči donosi priču o jednoj
osječka obitelj njemačkih korijena.

 
Svaka obitelj ima svoje uspone i padove, svoje dike i čudake, priče koje uvijek ponovno
prepričane na obiteljskim okupljanjima polako prerastaju u legende. Ali, postoje obiteljske
priče i sudbine o kojima se šuti. „Svi mi zapravo imamo jednu takvu obitelj koja je tajne malo
sakrila po podrumima, tavanima, koja je pretrpjela poniženja u nekom od razdoblja svoje
povijesti,“ priča autorica Ivana Šojat-Kuči. „Dvadeseto stoljeće nedvojbeno je puno zbivanja
koja su duboko ostavila traga na svaku obitelj. I zapravo svaka od njih svu tu veliku povijest
proživljava na svoj osobni način. Imamo tri rata koja ih pogađaju.“
 
Žene su stup obitelji
 
 Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der
Bildunterschrift:   Autorici Ivani Šojat-Kuči su mnoge obitelji otvorile svoje srce - i tajne.U
jednom stoljeću – kad sve ide svojim slijedom – obitelj u svom stablu bilježi četiri generacije.
Ivana Šojat-Kuči odlučila se u prvi plan staviti sudbine žena – prabake, bake, majke i kćeri.
Objašnjava kako su upravo žene te koje su ostajale, odgajale djecu i pripremale nekakvu
budućnost. „Muškarce su neprestano slali kao meso za topove. Na sve strane. Ratovali su za
carstva, za domovine i počesto su se vraćali, ako ne mrtvi, u ljesovima, a onda poremećeni.
Čovjek nužno biva poremećen nakon erupcije zla. Ne možeš ostati isti nakon blata, krvi,
gnoja, nakon Galicije. Ne možeš ostati isti nakon Križnoga puta, nakon ljudi bačenih u jarke,
strijeljanih i nakon Domovinskog rata.“
 
No, i ženama klizne kontrola nad vlastitim životom. S puno detalja i nijansi iščitava se
složenost raznih faza života, kako stvari drukčije izgledaju gledaju li se iz nekog drugog kuta.
Kako je zabilježeno na omotu knjige, „kroz likove žena u obitelji i sukob generacija autorica
prikazuje svijet u kojem se često zahvaljujući bizarnim igrama sudbine i krivo odabranim
kartama događaju najgore ili najbolje moguće stvari. No, osnovna tema koja se provlači kroz
sve generacije i sve likove skrivanje je od prošlosti, od događaja, njihovo prešućivanje koje
neminovno dovodi do trauma i nerazumijevanja.“

Šutnjom se izborili za život

 

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der

Bildunterschrift:   'Četiri nepoznate žrtve' piše na ovom vojničkom grobu. Jesu li i oni, kao
Nijemci, bili mobilizirani negdje u bivšoj Jugoslaviji i poslani na bojište kao meso za topove?
Stigmatizirani, Nijemci su desetljećima šutjeli o svojoj nacionalnoj pripadnosti i njihove
obiteljske priče bez riječi ostale su zabilježene tek na ponekoj fotografiji. Nakon 1945. sve
Nijemce su smatrali zločincima, poistovjećivali ih s Hitlerom. Čak i u dječjim ratnim igrama
nije im bilo dopušteno da budu u partizanskom taboru, na strani „pozitivnih junačina“.
Dakako, i taj je prizor zabilježen u Unterstadtu: „Nijemci su se ili vraćali Hitleru, kako se to
tad govorilo – trpali su ih u vlakove i vraćali u Austriju, Njemačku - ili su oni koji su ostali,
koji su preživjeli sve te užase, bili prisiljeni ušutjeti, držati jezik za zubima. Bili su prisiljeni
dopustiti da im djecu, tu novu generaciju odgajaju ljudi koji su ih zapravo ponizili. Zamislite
to!“ kaže Šojat-Kuči. Uz proučavanje arhivske građe likove je oživjela zahvaljujući
svjedocima vremena: „Ti su mi ljudi otvorili svoju dušu. Sjedili su sa mnom i doista pristajali
otvoriti kovčege bolnih tajni koje su nosili u sebi i onda sam od tih njihovih tajni kao kolaž
slagala svoje likove.“

B
ildunterschrift: Donji grad Osijeka - Unterstadt je dobio roman o sudbinama o kojima se
do sada šutjelo.
Slijedeća stranica: Djeca su dvaput umirala

Priča o tajnama njemačkih obitelji u

Osijeku
Povratak na početnu stranicu

Nazad2 / 2
 
 

Djeca su dvaput umirala

 

Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:   Knjiga

o sudbinama Nijemaca zatočenih u logoru KrndijaU romanu je jedini preživjeli svjedok tog
vremena Frau Jozefina, bakina prijateljica, koja priča stvari od kojih se Katarini, posljednjoj
ženi u nizu obitelji iz Unterstadta, osječkog Donjeg grada, ledi krv u žilama.
„Najgore mi je bilo pisati onu scenu kada umire djed Rudolf,“ pripovijeda autorica. „I kada
njegov kum Francek dolazi na pogreb, kada na karminama otkriva zašto je Rudolf poludio,
zašto je pio, zašto se objesio u ormaru. I kada Viktorija shvati da uopće nije poznavala svoga
muža, da uopće nije bila svjesna njegove boli, što je uopće proživio i koliko je zbog tog
glupog, ali doista glupog odgoja da muškarci ne smiju plakati, da ne smiju pokazati osjećaje,
pukao i zavukao se u ormar i svezao si omču oko vrata.“
Erupcija emocija slijedi u opisima kada iz šutnje i zaborava zabljesne sjećanje o umrloj djeci.
Prizor je tu i stradanja Nijemaca u logorima koji su postojali u Valpovu i Krndiji kod Đakova:
„Djeca koja su umirala i pokapana u doista neobilježene grobove, u grozne grobove kakvi ne
priliče djeci -  grobovi zapravo uopće ne priliče djeci - Ta djeca su pokapana dva puta -
jednom u zemlju, drugi put u zaborav. Zaborav koji se morao dogoditi da bi obitelji mogle
nastaviti dalje živjeti  u sklopu te nove državne i političke tvorevine.“
 
Nijemci nisu samo Hitler
 
 Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der
Bildunterschrift:   Kada bi zidovi mogli govoriti...Autorica nije Njemica, ali ističe: „Doista mi
je već i muka da se Nijemcima neprestano nabija krivnja na nos, jer Njemački je narod dao i
Schillera i Goethea, dao je gomilu umjetnika, arhitekata, likovnih i glazbenih umjetnika, dao
je Bacha, tokate. Ne možete sve svesti na Hitlera. Pa, Njemačka je tokatu izdigla do nebesa.“
U Osijeku se utjecaj Nijemaca i njemačke kulture nalazi na svakom koraku: „Pogledajte
Osijek - sve što je u Osijeku izgrađeno gradili su najveći njemački i austrijski arhitekti koji su
gradili po čitavoj Europi, dolje sve do Sarajeva. Oni su dizali to kompaktno tkivo kulture
kojom se mi danas dičimo. Secesija, klasicizmi počiva na plećima arhitekata s njemačkog
govornog područja.“
 
Sasvim osječki roman
 
Osim sudbina građanske obitelji njemačkog podrijetla, vrlo osječki roman Unterstadt čini i
essekerski jezik koji se sve manje čuje u tom višeetničkom gradu. Jezik je to koji
dvadesetogodišnjaci danas ne razumiju. I sama autorica, iako je kao i svi Osječani essekerski
slušala u djetinjstvu u govoru svoje bake, tete, kume susjede, povremeno je morala zaviriti u
Essekerski rječnik: „Baš mi bilo nekako toplo. Sjetila sam se dunstflaša, džemova, svoje bake,
krofni, šporeta, zimskih večeri, dok se na plotni pekao kruh, čaj.“
Upravo tim sjećanjima vraća se čitatelj, koji ne mora nužno biti i Osječanin, Esseker, da bi se
uživio u priču o obitelji i gradu. „To nije pomodna knjiga, koja će praviti velike bumove,
skandale, dizati veliku prašinu, neg' ona tiho onako ide kao kola koja vuku dva teška konja
kroz lenije i meni će biti jako drago,“ kaže Ivana Šojat-Kuči.
Uz nekoliko zbirki pjesama, autorica je priča i eseja objavljenih u knjigama Kao pas, I past će
sve maske te Mjesečari, knjige koja je kao i roman Unterstadt objavljena ove godine.
 
 Bildunterschri
ft: O sudbini Nijemaca koji su bježali iz čitavog 'carstva' se i u Njemačkoj rijetko govori, a i
onda - kao u ovom filmu 'Bijeg', prije svega o izbjeglicama iz Istočne Pruske.
Autorica: Tatjana Mautner
Odg. ur.: A. Šubić
 

Povratak na početnu stranicu

Nazad2 / 2

Tvrđa
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ovo je glavno značenje pojma Tvrđa. Za utvrdu u Sisku, pogledajte Tvrđa (Sisak).

Pogled na Tvrđu

Osječka Tvrđa barokni je grad-tvrđava 18. stoljeća, nastao transformacijom zatečenog

starijeg povijesnog grada koji je stajao na ključnom strateškom prijelazu preko rijeke Drave.
Prvi je novi grad-tvrđava nastao u velikom strateškom sustavu baroknih utvrđenih gradova na
granici prema Osmanskom carstvu kojega je od 1712. godine koncipirao i izgradio princ
Eugen Savojski.

Sadržaj
[sakrij]
 1 povijesni razvoj
o 1.1 Trg Sv. Trojstva
 1.1.1 Izgradnja trga kroz povijest
o 1.2 Trg Jurja Križanića
o 1.3 Ulice starog grada
o 1.4 Stara pošta
o 1.5 Sirotište

o 1.6 Rušenje zidina Tvrđe

povijesni razvoj [uredi]

Nakon oslobođenja grada od osmanske vlasti 1687. austrijske vojne vlasti pristupile su
planskoj izgradnji nove tvrđave 1. kolovoza 1712., pod nadzorom zapovjednika osječke
tvrđave generala Johanna Stephana baruna von Beckersa. Podignuta je po uzoru na nizinske
nizozemske vojne fortifikacije.

Do 1722. tvrđava je uglavnom dovršena, ali su gradnje manjeg opsega bile nastavljene do
šezdesetih godina 18. stoljeća. U 19. stoljeću bilježimo izgradnju samo manjeg broja zgrada
unutar tvrđave. Zbog potreba vojske sve su građene od pečene opeke i kamena.

Osječka je Tvrđa u 18. i 19. stoljeću bila multietnički grad. U njoj su živjeli domaći ljudi i
doseljenici iz Štajerske, Kranjske, Bavarske, Moravske, Italije, Francuske, Ugarske,
Bugarske. Strani su doseljenici učili hrvatski jezik, ali ipak su službeni jezici bili latinski i
njemački. Pojedine su trgovačke obitelji govorile novogrčki i talijanski te francuski, pa tako
Tvrđa ima obilježje internacionalnog grada s više jezika.

Ulice Tvrđe nastajale su planski, a svojim su imenima pokazivale postojanje vojnih objekata
(Kasarnička, Vojarnička, Provianska) i koncentraciju obrta (Staklarska, Mjernička, Obrtnička
i sl.).

Trg Sv. Trojstva [uredi]

Sveučilište J.J. Strossmayera

Trg Sv. Trojstva, jedan od najstarijih osječkih trgova. Nastao je početkom 18. stoljeća s
izgradnjom vojne tvrđave. Najstariji naziv trga bio je Vinski trg, zato što se vino dopremalo iz
Baranje svake subote i srijede te se na trgu prodavalo vojnicima i gostioničarima. 1729.
udovica generala Petraša, zapovjednika osječke tvrđave, podigla je zavjetni kip Sv. Trojstva
koji je trebao čuvati grad od kuge, što dokazuju sveci koji se nalaze na njemu, posebno: Sv.
Sebastijan, Sv. Rok, Sv. Rozalija i Sv. Katarina.

Od kraja 18. stoljeća trg se je nazivao Paradnim, zatim Glavnim, a 1898. dobija naziv Trg
Franje Josipa u čast pedesete obljetnice vladavine austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja.

Između dva svjetska rata poznat je po imenima Trg Sv. Trojstva i Karađorđev trg. Nakon 2.
svjetskog rata bio je Partizanski, da bi 1992. dobio današnji naziv.

Izgradnja trga kroz povijest [uredi]

Najstarija javna građevina na Trgu Sv. Trojstva zgrada je Gradskog magistrata i komorske
direkcije podignuta u baroknom stilu 1702. godine. Pored zgrade Magistrata nalazila se kuća
trgovca i prvog gradskog suca Ferdinanda Daniela Vesentina (1690.–1693.), koja je nakon
nekoliko prodaja dana u zakup gradu i spojena sa zgradom Gradskog magistrata.

1715. na središnjem dijelu Trga Sv. Trojstva podignuta je zgrada Glavne straže. Kasnije je
uklonjena, da bi 1729. na sjeverozapadnom dijelu trga bila podignuta nova zgrada sa stanom
za zapovjednika Glavne straže na prvom katu. Masivnost zgrade te promatračnice s kupolom
maursko-venecijanskog oblika, govore o njezinoj vojnoj namjeni. Podizanjem zgrade vojnog
zapovjedništva, Glavne straže, i zavjetnog kipa Sv. Trojstva, Trg Sv. Trojstva dobio je svoj
konačni izgled.

Po nalogu princa Eugena Savojskog od 1724. do 1726. na sjevernoj je strani trga podignuta
zgrada vojnog zapovjedništva (Generalatshaus), kasnije vojarne (Generalatskasserne)
izgrađene u sintezi renesanse i baroka. Pročelje je zgrade renesansno, osim portala koji je
tipično barokni, s dvostrukim stupovima u dovratnicima iznad kojih je valovito riješen
balkon. 1765. dograđen je drugi kat.

U ovoj je zgradi bilo sjedište Slavonske general-komande od 1735. do 1786., te Slavonske

zemaljske vlade od 1736. do 1745. Istočno krilo prvobitno je bilo topnička vojarna koja je
daljnjim pregradnjama uklopljena u zgradu vojnog zapovjedništva.
U zgradi Generalata odsjedao je i austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Josip II. prigodom
svojih posjeta Osijeku. U zgradi je djelovalo i kazalište na njemačkom jeziku, najstarije u
Osijeku. Prema dokumentu o posudbi namještaja iz 1750. potvrđeno je da je postojalo kao
stalno glumište. Nalazilo se na prvom katu sjevernog krila Glavne komande. U početku se
sjedilo za običnim stolovima, a nakon podizanja drugog kata 1765., dobilo je izgled pravog
kazališta koje se sastojalo od pozornice, gledališta s ložama i galerije. Predstave su počinjale
u 18 sati zbog zatvaranja vrata tvrđe. U istoj je zgradi bilo i sjedište društva Ressource,
osnovanog 1857. Tvrđavski časnici i građani organizirali su javne balove, igre i zabave sve do
1918.

Arheološki muzej

Od 1877. u zgradi se nalazio dio postave današnjeg Muzeja Slavonije. U 20. stoljeću
balkonska ograda dobiva secesijske karakteristike.

Na južnoj strani trga nalazio se u 18. stoljeću niz građanskih kuća. U Kuhačevoj ulici br. 11
bila je kuća ravnatelja Slavonske komorske inspekcije baruna Alexandra Johanna von
Kallanecka. Kuću je oporučno ostavio ocima franjevcima koji su je zbog potreba gradnje
svog novog samostana zamijenili s vojskom za staru kuću generalata u blizini samostana.
Zbog svog položaja na glavnom trgu kuća je bila idealna za stan zapovjednika mjesta.

Na današnjem br. 13, početkom 18. stoljeća, podignuta je kuća baruna Pejačevića, koja je
kasnije došla u posjed građana. Tako u 20. stoljeću vlasnikom postaje mesar Mirko Kolčić
koji je uklonio rozetu s plemićkim grbom nad kolnim ulazom i dao uklesati svoje inicijale.

Sljedeća kuća u nizu (Kuhačeva 15) bila je krajem 17. stoljeća u vlasništvu ljekarnika Franza
Ludwiga Poccornyja. Tijekom 18. stoljeća izmjenjivali su se kao vlasnici građanski i vojni
ljekarnici, zbog čega se pretpostavlja da je baš tu bila najstarija osječka građanska ljekarna.
1895.; u zapadnom dijelu kuće u kojoj je rođen, podignuta je spomen-ploča violinistu Franji
Krežmi. Na uglu prema Markovićevoj ulici br. 2 nalazila se kuća trgovca Mihaela Pejačevića
sa zanimljivim baroknim detaljem, kipom Sv. Margarete.

Na sjeveroistočnoj strani Trga Sv. Trojstva od početka 18. stoljeća nalazile su se zgrade
skladišta i solarski ured te se taj dio nazivao Solarskim trgom. Na tom je dijelu biskupija
bosansko-đakovačka i srijemska imala svoje zemljište. 1879. Gradsko poglavarstvo se
obratilo biskupu Josipu Jurju Strossmayeru sa zamolbom da ga ustupi gradu za izgradnju
klasične Velike gimnazije. Biskup Strossmayer potvrdno je odgovorio, ali je pritom postavio
uvjete:
 1. da Slavonija i kraljevski grad Osijek ustupi prostor biskupiji za sjemenište,
2. da se u Osijeku podigne Viša djevojačka učionica,
3. da se nova gimnazijska zgrada lijepo i ukusno sazida i da bude na ures

gradu i mladeži.

Na temelju dobivenog biskupovog i kasnije vladarskog dopuštenja, 1880. započela je

izgradnja nove zgrade Velike gimnazije, koja je završena 1883. Nacrt je izradio arhitekt
Hermann Bollé u klasicističkom stilu. Danas tu djeluje Ekonomska škola.

Biskup Strossmayer zaslužan je za podizanje još jedne važne školske ustanove. Kupovinom
dviju kuća sa zapadne strane Trga Sv. Trojstva 1898. tu je započela izgradnja Biskupskog
đačkog konvikta (sjemeništa) koja je već sljedeće godine počela s radom. Danas se tu nalazi
Glazbena škola "Franjo Kuhač".

Trg Jurja Križanića [uredi]

Crkva sv. Mihaela

Nekadašnjom Patkinom ulicom (Ulica Josipa Bösendorfera) povezana su dva glavna

tvrđavska trga – Trg Sv. Trojstva i Trg Jurja Križanića koji je tijekom vremena mijenjao
svoja imena (Crkveni, Jezuitski), a od 1946. nosi ime svećenika Jurja Križanića.

Trg ima trokutasti oblik, a njime dominira župna crkva Sv. Mihaela, podignuta između 1725. i
1748. na mjestu porušene Kasim-pašine džamije. Tlocrtno rješenje daje jednobrodnu
građevinu s dva tornja u pročelju. Pročelje crkve podijeljeno je u pet ploha, tj. dva tornja i
trodijelni zabat, karakterističan za barok (Fenstergiebel). Zanimljiv detalj na crkvi
predstavljaju dva tornja s kubetima nalik na lukovu glavicu (Zwiebeldach).

Pored crkve Sv. Mihaela nalazi se i nešto ranije podignut Isusovački samostan, u kojem je
neko vrijeme u 18. stoljeću, dok su na njoj isusovci predavali kao profesori, djelovala i
Klasična gimnazija. Ukidanjem isusovačkog reda 1773. samostan je pretvoren u vojarnu.

Ulice starog grada [uredi]

Unutrašnjim prostorom dominiraju dvije najvažnije prometnice: Cardo (Franjevačka ulica),

koja je vezala tvrđavske objekte s vojnim skladištima, i Decumanus (Ulica Franje Kuhača)
koja je kao glavna magistrala povezivala istočni i zapadni dio tvrđave.
Nekadašnjom Gimnazijskom ulicom (dio Ulice Ruđera Boškovića) i Ulicom Matije Petra
Katančića ranije Provianskom (Opskrbničkom), može se doći do Trga Vatroslava Lisinskog.
Tu se nekada nalazilo tvrđavsko šetalište (Promenade), a zbog blizine franjevačke crkve Sv.
Križa taj se prostor nazivao i Franjevačkim trgom. Na trgu je polovinom 18. stoljeća
izgrađena Opskrbnička vojarna (Proviant-Kasserne) i vojno skladište za brašno.

Iz Tvrđe se moglo izaći Tokarskom ulicom (Ulica Vjekoslava Klaića) i Vojničkom ulicom
(Ulica Tadije Smičiklasa).

Ulica u kojoj se nalazi ova zgrada krajem 19. stoljeća dobiva ime Poštanska. Nakon 2.
svjetskog rata nazvana je Ulicom Franje Markovića, književnika, estetičara i profesora na
osječkoj Klasičnoj gimnaziji. 1918. na br. 8 postavljena je spomen-ploča iz koje se vidi da je u
toj kući Franjo Marković spjevao jedno od svojih važnijih djela, ep "Kohan i Vlasta".

Jedna od najvažnijih ulica u tvrđavi bila je Glavna ulica, koja od 1913. nosi ime muzikologa
Franje Kuhača. U ulicu se ulazilo kroz Valpovačka vrata koja su srušena 1884. prilikom
izgradnje tramvajske pruge. Popločena je u drugoj polovici 19. stoljeća keramitom i asfaltom.
U Glavnoj ulici su se zbog njezine važnosti nalazili mnogi vojni objekti, ali i niz građanskih
kuća, većinom izgrađenih u barkonom slogu uz poneke historicističke odlike.

1912. Društvo hrvatskih književnika postavio je spomen-ploču iz koje vidimo da je u kući na

današnjem br. 14 rođen i živio Franjo Ksaver Kuhač. Stoga kuća pored stilske ima i kulturno-
povijesnu vrijednost. Ona je spomenik kulture prve kategorije i ima tretman trajne zaštite.

Dobar primjer građanske kuće u tipičnom baroknom slogu predstavlja kuća trgovca Verkića iz
tridesetih godina 18. stoljeća (Kuhačeva 16).

Uglom Kuhačeve ulice i Ulice Danice Pinterović dominira zgrada Vojne bolnice koju danas
koristi Prehrambeno-tehnološki fakultet. Isti fakultet koristi zgradu nekadašnje vojne straže i
garnizonskog zatvora (Kuhačeva 20). Preko puta, na broju 31 nalazila se nekada najotmjenija
osječka gostionica "K bijelom vuku" ("Zum weisen Wolfen"), u kojoj su izvođene i manje
kazališne predstave. Susjedna zgrada (Kuhačeva 29) bila je prenoćište za vojne časnike i
službenike te vojna ljekarna, a danas se u njoj nalaze Zavod za znanstveni i književni rad
HAZU i Agencija za obnovu osječke Tvrđe.

Prema Ulici Danice Pinterović (Kuhačeva 27) početkom 18. stoljeća bila je gostionica
"Fortuna" ("Sreća"). Kad je 1734. preminuo njezin vlasnik Georg Roth, kuću je kupio susjed
Leopold Übel, po zanimanju pekar. Kasnije je pripala osječkoj donjogradskoj pivarskoj
obitelji Raith koja je oko 1890. čitavu zgradu dala u zakup gradskoj općini. Ona ju je
preuredila u razne urede (Porezni, Građevinski, Stambeni i sl.). Do 1936. u prizemlju se
nalazio Gradski muzej, a od 1947. i osječka ispostava zagrebačkog Državnog arhiva. Danas je
sjedište Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture Republike Hrvatske (Državne uprave za
zaštitu spomenika kulture).

Istočna strana Kuhačeve ulice do Fakultetske ulice između dva rata zvala se Lisinskijeva.
Zgrada Gradske uprave Osijek, Kuhačeva 9, izgrađena je u drugoj polovici 18. stoljeća za
komandu garnizona, tj. zapovjedništvo tvrđavske posade. Na uglu prema Ulici Ruđera
Boškovića nalazio se Inženjerski ured, te je u 19. stoljeću poznata i kao Inženjerska
(Inžinirska) i Mjernička.
Na jugoistočnom križanju Franjevačke i Kuhačeve ulice br. 5 nalazi se jednokatna uglovnica,
poznatija kao gostionica "Zlatno sunce". Povijest kuće može se rekonstruirati po arhivskoj
dokumentaciji. 1752. vlasnikom je postao Franjo Fritz, kovački majstor, a Franjo Ksaver
Walter kupio ju je od njega 1765. za 700 forinti. On je staru južnu kuću srušio i izgradio
katnicu na uglu, najvjerojatnije 1766., a 1774. ju je prodao graditelju Ivanu Schmidtu.

U staroj kući koju je Walter srušio nalazila se spomenuta gostionica. Zbog dobrog mjesta
(križanje tvrđavskog carda i decumanusa i tradicije stare gostionice), Walter je prizemlje nove
kuće namijenio za gostionicu istog imena. Uglovnicu je dao izgraditi u duhu kasnobaroknog
tvrđavskog graditeljstva (u prizemlju poslovni, a na katu stambeni prostor). Kuća je tijekom
19. stoljeća više puta mijenjala vlasnike, a početkom 20. stoljeća vlasnik je bio pekar Eugen
Faith.

Na sjevernoj strani u kući na današnjem br. 4 nalazila se već u 18. stoljeću tvrđavska
građanska ljekarna. Do preseljenja u Gornji grad tu se u 20. stoljeću nalazila ljekarna Bulart.
U zgradi do nje bila je još jedna tvrđavska gostionica, "K topu". Ulica Danice Pinterović
krajem 19. stoljeća zvala se Staklarska, a zatim Obrtnička, jer se na početku te ulice nalazio
Obrtni zbor (Ulice Danice Pinterović 1). Na istom je mjestu bila i gostionica "Kod ruže".

U južnom dijelu tvrđave početkom 18. stoljeća nastala je ulica K trima potkovama, nazvana
po istoimenoj gostionici. Na njezinom zapadnom dijelu, pored Valpovačkih vrata, protezao se
Vojnički trg s postajom vojne diližanse. U drugoj polovici 19. stoljeća ulica se dijelila na
Mesnički (zapadni dio) i Kovački sokak (istočni dio).

Ulica je kasnije poznata pod imenom Vojarnička, jer su se na njezinoj južnoj strani nalazile tri
vojarne: Neuthor-vojarna (danas Državni arhiv u Osijeku), Cavallerie-vojarna (danas su tu
stambeno-poslovne zgrade) i Donatti-vojarna (danas II. gimnazija Osijek). Zgrada Državnog
arhiva u Osijeku prvobitno je služila kao vojarna (Neuthor-Kasserne), izgrađena 1714. Od
1971. tu je sjedište Historijskog arhiva u Osijeku.

Nije poznata godina podizanja ove vojarne, a najstariji do danas poznati plan tvrđave na
kojem je zgrada ucrtana vezuje se za 1786. Od 1992. u njoj je II. gimnazija Osijek. Zgrada
Konjaničke vojarne (Cavallerie-Kasserne) podignuta je 1722. U prizemlju su bile vojničke
staje, a na katu tvrđavsko zapovjedništvo, te carski i kraljevski vojni sud. Zapadnije se nalazio
stan zapovjednika brigade izgrađen 1779.

Na sjevernoj strani nekadašnje Beckersove ulice (Ulice Kamila Firingera), nazvane tako po
barunu i generalu Johannu Stephanu von Beckersu, graditelju osječke tvrđave, nalazile su se
većinom stambene zgrade. Posebna je zanimljivost ove ulice u tome što je u devet građanskih
kuća bilo čak sedam gostionica vrlo živopisnih naziva: "Crni medvjed", "Plavi šaran", "Zlatni
lav", "Smeđi konjić", "Zeleni križ", "Zlatno sidro" i "Tri potkove".

Zgrada u kojoj je bila gostionica "Crni medvjed" nalazila se na današnjem broju 18, a u blizini
je bila i znamenita gostionica "Plavi šaran" u kojoj je odsjedao i prestolonasljednik Josip II.
kada je dolazio u Osijek.

Pored "Crnog medvjeda" nalazila se zgrada Crtačke škole čiji je dio i do danas očuvan. Počeci
Crtačke škole u Osijeku vezuju se za 1787. kada se i u Osijeku pojavila potreba za
školovanjem obrtničkog pomlatka. Škola je prvobitno bila u gradskoj vijećnici, a od 1800.
ponovo je pokrenuta u današnjoj Firingerovoj ulici. Prvi učitelj bio je Antun Müntzberger.
Crtačka škola djelovala je na tome mjestu do 1872. i cijelo se vrijeme suočavala s
nedostatkom prostora, opreme i materijalnih sredstava.

Jedan dio zgrade Crtačke škole bio je srušen te je na tom mjestu od 1887. do 1890. podignuta
nova zgrada Kraljevske velike realke. Realka je prvo djelovala kao mala trorazredna škola, da
bi do kraja 19. stoljeća bila proširena na osam razreda. Nakon 1918. radila je pod imenom
Muška realna gimnazija. Od 1919. do 1921. polazio ju je Vladimir Prelog, dobitnik Nobelove
nagrade za kemiju. Od 1992. škola je poznata pod imenom III. gimnazija Osijek.

Najstariji naziv Ulice Kamila Firingera (K trima potkovama) vezuje se uz kuću na današnjem
uglu Firingerove i Franjevačke ulice (Firingerova 6 i Franjevačka 1), koja je u arhivskoj građi
poznata kao kuća Leibinger. Najstariji zabilježen spomen gostionice Tri potkove koja se
nalazila u ovoj kući datira iz 1747. Vlasnik je bio kovački majstor, pa otuda ime gostionice. U
njoj je krajem 18. stoljeća smještena i jedna od prvih masonskih loža u Osijeku.

Od Novih vrata (južnog ulaza u tvrđavu) pa sve do tvrđavskog šetališta protezala se

Novogradska ulica, od kraja 19. stoljeća poznata kao Kohlhofferova. Johann Kohlhoffer bio je
krajem 18. stoljeća poznati osječki građanin, gostioničar i vlasnik kuće u današnjoj
Franjevačkoj ulici br. 3. To je prvobitno bila kuća zidara Jakova Neuperta. U prizemlju se
nalazila vrlo popularna osječka gostionica "K zlatnom volu", a na katu je bio stambeni
prostor. Gostionica je bila veoma posjećena jer se nalazila na atraktivnom mjestu uz glavnu
prometnicu (Franjevačka ulica) i blizu glavnog ulaza u tvrđavu (Nova vrata). Zato se dio ulice
od današnje Kuhačeve do Firingerove nazivao i Volovska ulica.

Idući sjevernije, Kohlhofferovu ulicu presijeca nekadašnja Patkina, nazvana tako po

istoimenoj gostionici. U 20. stoljeću nosi ime Mate Grškovića, profesora i ravnatelja Klasične
gimnazije i Više djevojačke škole. Kohlhofferova je ulica poznata po brojnim kućama u
baroknom stilu, od kojih se posebno ističe Plemićeva kuća (Franjevačka 5). To je jedna od
najstarijih kuća baroknog stila iz 18. stoljeća. O njezinim se vlasnicima do početka 20.
stoljeća malo zna. 1917. kupila ju je Marija, udovica kipara Vatroslava Doneganija. Po
njihovoj kćeri, Zlati, udovi Plemić, kuća je dobila ime.

Nedaleko se nalazi i kuća koja se smatra najstarijom građanskom kućom u Tvrđi. S kraja je
17. ili početka 18. stoljeća, a podigao ju je tesar Zaharias Friedrich.

Kohlhofferova se ulica danas naziva Franjevačkom. Dolazak franjevaca u Osijek vezujemo uz

oslobođenje grada od osmanske vlasti 1687. Na mjesto nekadašnje Sulejman-hanove džamije
podignuta je crkva Sv. Križa posvećena 1732. Istočno i zapadno od crkve nalazi se samostan,
građen od kraja 17. do polovice 18. stoljeća. "Novi" samostan istočno od crkve građen je od
1731. do 1733., nakon što su franjevci od Ratne komore dobili zemljište starog generalata
(južno od Klanca do Bösendorferove ulice). Taj je dio povezan s ostatkom samostanskog
kompleksa kada je podignut luk preko Klanca. Kao i ostali crkveni redovi, i franjevci su se
našli pod udarom jozefinskih reformi te su carskom odlukom iz 1783., a i zbog vojnih
razloga, morali napustiti svoj samostan. Preselili su se u bivši isusovački samostan u kojem su
ostali sve do 1938., kada su se ponovo vratili u svoj prostor.

Franjevački kompleks u Tvrđi bio je već u 18. i 19. stoljeću važno žarište kulture i
obrazovanja, ne samo za Osijek nego i za cijelu Slavoniju. Od 1779. do 1855. franjevci su bili
ravnatelji i profesori na osječkoj Klasičnoj gimnaziji. U 18. stoljeću u samostanu su djelovale
dvije visoke škole na fakultetskoj razini (filozofsko učilište i bogoslovna škola). Od 1735.
obje su dobile najviši naslov među školama u franjevačkom redu: "Generalni studij I. stupnja
u franjevačkom redu". Godišnje je studiralo 15 do 20 studenata koji su zajedno s profesorima
stanovali u samostanu. Tu je studirao glasoviti Matija Petar Katančić, a predavao gramatičar
Marijan Lanosović.

Već u 18. stoljeću osječki franjevci dosegli su europski standard u crkvenom, filozofskom i
teološkom obrazovanju. Odlukom cara Josipa II, 1783., studij je prestao s radom. U starom
dijelu samostana prema Akademskoj (danas Fakultetskoj ulici) od 1735. djelovala je prva
tiskara u Osijeku. Ona je radila za potrebe franjevačke provincije Bosne Srebrene, samostana i
učilišta, ali i za potrebe gradske općine. Zbog slabe opremljenosti i malih prihoda tiskare
osječka komorska općina objavila je 1775. godine natječaj, temeljem kojega ju je otkupio
Ivan Martin Divald.

Prolazeći ispod svodova dolazimo do Fakultetske ulice. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće
nazivala se Kasarničkom i Topničkom ulicom što ukazuje na koncentraciju vojnih objekata. U
vremenu nakon 2. svjetskog rata nosila je ime skladatelja Ivana pl. Zajca, da bi 1990. postala
Fakultetskom, po najstarijem fakultetu u Osijeku u sklopu franjevačkog samostana.

Od vojnih objekata u Fakultetskoj ulici posebno se isticala Donja oružana. Nalazila se na uglu
prema ulici koja je dobila ime po jezikoslovcu i slavistu Vatroslavu Jagiću. Upravo zbog
oružane koja se u njoj nalazila, ulica se zvala i Oružanska. Najraniji naziv ove ulice opet
vezujemo uz jednu gostionicu, Kod kugle.

Stara pošta [uredi]

Najstarija pošta u Osijeku nalazila se u Tvrđi. U današnjoj Kuhačevoj ulici br. 31 bila je
zgrada pošte i ravnateljev stan. Redovan poštanski promet uspostavljen je u Osijeku već
1692., a prvi ravnatelj pošte bio je Johann Gaspar Hann. Na uglu današnje Kuhačeve i
Markovićeve ulice br. 2 nalazi se kuća koju je 1774. kupila Fortifikacijska uprava, podigla je
na kat i u nju smjestila poštanski ured. 1849. tu je sjedište Poštanskog i brzojavnog ureda koji
je počeo raditi kao treći takav ured u Hrvatskoj.

Sirotište [uredi]

Johann Kohlhoffer bio je jedan od trojice osječkih građana koji su ustanovili zakladu za
gradnju sirotišta u Osijeku. Naime, sredinom 1782. Johann Kohlhoffer, potresen smrću svoje
mlade kćerke jedinice, odlučuje cijelu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostaviti gradu
Osijeku za gradnju sirotišta. Iste je godine donjogradski kožar Josef Huttler sastavio sličnu
oporuku. Isusovac Cristian Monsperger imao je glavnu inicijativu u stvaranju zaklade.
Kraljevska ugarska komora povukla je zakladu u Budim dajući je na posudbu mađarskim
velikašima. Mnogi su se građani zauzimali za njezino vraćanje u Osijek, a posebno biskup
Strossmayer. Sirotište je podignuto tek 1869. u Gornjem gradu, a 1874. sredstvima zaklade
podignuta je Zemaljska bolnica u Donjem gradu.

Rušenje zidina Tvrđe [uredi]

Utvrda je imala četvora vrata: Nova (južna), Vodena (sjeverna), Carska (istočna) i
Valpovačka (zapadna). Od četiri ulaza u tvrđavu do danas je ostao samo jedan - sjeverni,
Vodena vrata. U vratima se nalazi spomen-ploča graditelju osječke tvrđave generalu Johannu
Stephanu von Beckersu. Vjeruje se da je njegovo tijelo zazidano s vanjske strane bedema.
Tijekom vremena vojno se značenje osječke tvrđave smanjivalo, a naročito nakon odluke cara
Josipa II. iz 1783. kojom se vrhovno zapovjedništvo vojske za Slavoniju i Srijem preselilo u
Petrovaradin.

Zbog brzog razvoja ratne tehnike i skupog održavanja postojećih vojnih objekata, krajem 19. i
početkom 20. stoljeća tvrđava je postala neprikladna za vojsku. Osim toga, osječka javnost i
gradska uprava zahtijevali su rušenje tvrđavskih zidina jer su one ometale gospodarski razvoj
Tvrđe i prometno povezivanje Gornjeg i Donjeg grada. Rušenje tvrđavskih zidina započelo je
1923. i trajalo do 1926. Tako su do danas ostali očuvani samo dijelovi 1. (Karlovog) i 8.
(Eugenijevog) bastiona s vodotornjem.

Iako je znatan dio tvrđave do danas nestao, grad Osijek može se pohvaliti činjenicom da je
jedan od malobrojnih gradova u Hrvatskoj koji ima na svom prostoru skladno povezanu
baroknu urbanu jezgru i vojnu utvrdu.

Po svojim stilskim, graditeljskim i povijesnim značajkama osječka Tvrđa predstavlja

spomenik svjetske baštine nulte kategorije kojega je nužno i potrebno zaštititi.