Stari Vujadin evojka je svoje oi klela: "arne oi, da bi ne gledale!

Sve gledaste, danas ne vieste e prooe Turci Lijevnjani, Provedoe iz gore hajduke: Vujadina sa obadva sina; Na njima je udno odijelo: Na onome starom Vujadinu, Na njem' binji od suvoga zlata, U em pae na divan izlaze; Na Miliu Vujadinoviu, Jo je na njem' ljepe odijelo; Na Vuliu, bratu Milievu, Na glavi mu ekrkli elenka, Ba elenka od dvanaest pera, Svako pero po litru zlata." Kad su bili bijelu Lijevnu, Ugledae prokleto Lijevno, e u njemu bijeli se kula; Tad govori stari Vujadine: "O sinovi, moji sokolovi, Vidite li proklijeto Lijevno, e u njemu bijeli se kula? One e nas biti i muiti: Prebijati i noge i ruke, I vaditi nae oi arne. O sinovi, moji sokolovi, Ne budite srca udovika, No budite srca junakoga, Ne odajte druga ni jednoga, Ne odajte vi jatake nae Kod kojih smo zime zimovali, Zimovali, blago ostavljali; Ne odajte krmarice mlade, Kod kojih smo rujno vino pili, Rujno vino pili u potaji." Kad dooe u Lijevno ravno, Metnue ih Turci u tavnicu, Tavnovae tri bijela dana, Dok su Turci vije' vijeali Kako e ih biti i muiti; Kad prooe tri bijela dana, Izvedoe starog Vujadina, Prebie mu i noge i ruke; Kad stadoe oi vadit' arne, Govore mu Turci Lijevnjani: "Kazuj, kujo, stari Vujadine, Kazuj, kujo, druinu ostalu,

I jatake kud ste dohodili, Dohodili, zime zimovali, Zimovali, blago ostavljali; Kazuj, kujo, krmarice mlade Kod kojih ste rujno vino pili, Pili rujno vino u potaji. Al' govori stari Vujadine: "Ne ludujte, Turci Lijevnjani! Kad ne kazah ta te hitre noge, Koje-no su konjma utjecale, I ne kazah za junake ruke, Koje-no su koplja prelamale I na gole sablje udarale, - Ja ne kazah za laljive oi, Koje su me na zlo navodile, Gledajui s najvie planine, Gledajui dolje na drumove, Kud prolaze Turci i trgovci."