You are on page 1of 18

SEMINARSKI RAD

Predmet: PRAVO EVROPSKE UNIJE

JEDINSTVENI EVROPSKI AKT

Mentor:

Student:

Beograd, januar, 2012.

SADRAJ

UVOD..3
1. RAZVOJ EVROPSKIH INTEGRACIJA...4
2. JEDINSTVENI EVROPSKI AKT...9
3. ZNAAJ JEDINSTVENOG EVROPSKOG AKTA11
4. U SUSRET KORENITIM REFORMAMA ZAJEDNICE..13
ZAKLJUAK..17
LITERATURA.....18

UVOD

Pojava regionalnih ekonomskih integracija snano je obeleila period posle


Drugog svetskog rata. Jedan od najznaajnijih i najuspenijih oblika regionalnog
udruivanja drava danas predstavlja Evropska unija. Koreni njenog stvaranja lee u
tenjama za prevazilaenjem istorijskih rivalstava, posebno Francuske i Nemake,
paralelno sa podsticanjem ekonomskog napretka i razvoja drava lanica.
Pariskim ugovorom od 18. aprila 1951. stvoren je prvi nucleus dananje Evropske
unije u vidu Evropske zajednice za ugalj i elik (EZU), a zatim Rimskim ugovorom
potpisanim 25. marta 1957. osnovane su Evropska ekonomska zajednica (EEZ) i
Evropska zajednica za atomsku energiju (EURATOM). Prvobitno su ih inile est
zemalja lanica (Francuska, SR Nemaka, Italija, Belgija, Luksemburg i Holandija).
Ugovorom o objedinjavanju organa triju evropskih zajednica (1. jula 1967.)
formirane su Evropske zajednice (EZ) sa jedinstvenom institucionalnom strukturom. Pri
tome je svaka od evropskih zajednica zadrala odvojeni pravni subjektivitet na osnovu
konstitutivnih ugovora o osnivanju, kao akata ustavnog karaktera. Imajui u vidu,
meutim, zajedniko lanstvo, zajednike organe i jedinstveni pravni sistem triju
evropskih zajednica, u literaturi je tradicionalno u primeni jedinstveni naziv: Evropska
zajednica. Proces institucionalnih promena Evropske zajednice paralelno je praen
procesom irenja EZ. Zajednica je prola mnoge sloene etape svog razvoja do dananje
Evropske unije (EU) od dvadeset sedam zemalja lanica sa tendencijama daljeg irenja
lanstva.
Na tom putu institucionalnog reformisanja i uobliavanja meunarodno- pravnog
identiteta, Zajednica se kretala u skladu sa funkcionalnim shvatanjem integracionih
tokova. Naime, sutina funkcionalnog integrisanja suverenih drava je integracija po
sektorima tj. razliitim oblastima zajednikog delovanja i interesa. Pri tome, proces
funkcionalne integracije se odvija postepeno, sa krajnjim ciljem povezivanja svih sektora
zajednikih aktivnosti u jednu celinu.

1. RAZVOJ EVROPSKIH INTEGRACIJA


Iako ideoloki polarizovana, slika Evrope nakon Drugog svetskog rata i naroito
ambicije politikih ideologa pruale su sasvim drugaiju viziju perspektive od one koja se
desila. Naime, ideja evropskog jedinstva proimala se iznad drutvenog ureenja
evropskih drava pokuavajui da obuhvati i zemlje socijalistikog bloka. Nakon
neuspenog pokuaja da se i ove zemlje pridobiju za nastavak integrativnog procesa,
usledilo je formiranje Saveta Evrope koji je pretea svih ostalih evropskih integracija.
Nekako u isto vreme javljaju se tenje za veim stepenom integracija u
ekonomskoj sferi. Razlozi su bili vrlo praktine prirode: rekonstrukcija razvojnog
privrednog ambijenta, stvaranje zajednikog trita i otklanjanje istorijskih antagonizama
izmeu pojedinih drava unutar tog sistema.
Osnovna ideja potekla je od francuskog komesara za planiranje ana Monea i
francuskog ministra spoljnih poslova Roberta umana, koji su u osnovi bili pragmatini
federalisti. No, i pored toga oni su bili miljenja da se integracija moe ostvariti metodom
malih koraka u kojima je nacionalni suverenitet manje dovoen u pitanje u odnosu na
vie politike oblasti kakve su odbrana i spoljna politika. Na inicijativu francuskog
ministra spoljnih poslova Roberta umana (umanov plan iz 1950. godine) i po ideji
Monea ovaj metod funkcionalne integracije zaivljava ve naredne godine kada dolazi do
osnivanja Evropske zajednice za ugalj i elik sa ciljem obezbeenja zajednikog trita,
odnosno njegove zajednike kontrole, planiranja i korienja ovih resursa i njihovih
derivata. Osim to je to bio trenutak utemeljenja evropskih integracija, radilo se i o
otklanjanju prepreka u odnosima izmeu Francuske i tada jo uvek nesuverene Nemake,
kojoj je ovakav aranman omoguavao da vodi i meunarodne pregovore.
Kljuni principi integracija na kojima se zasniva plan o formiranju prve zajednice
projektovani su tako da omogue ostvarenje sledeih ciljeva1:
Postepeno ujedinjenje Evrope na osnovama stvarne solidarnosti i politike malih koraka,
Ukidanje antagonizma izmeu Francuske i Nemake sa njihovom primarnom ulogom u
ujedinjenju i otvorenou za pristupanje ostalih evropskih drava,

Zeevi,S.: Evropska Unija Institucije i pravo, Beograd, 2003.

Prvi koraci sprovode se u tano odreenim oblastima (ugalj i elik), tako da se one
stavljaju pod zajedniku upravu,
Jedinstvo ekonomskih interesa treba da se odrazi na ivotni standard stanovnitva i
bude osnov zajednitva u Evropi,
Odluke zajednike uprave moraju biti obavezne za zemlje lanice i prinudno
sprovodljive, a sama uprava sastavljena od nezavisnih lica po principu jednake
zastupljenosti.
Zajednica dobija i svoje organe: Zajedniku skuptinu, Visoku vlast sa izvrnim
ovlaenjima, Ministarski savet i Sudsko vee koje je nadgledalo tumaenje ugovora. Na
ovom modelu se razvijalo i kasnije ustrojstvo evropskih zajednica. Tako je po prvi put
dolo do formiranja nadnacionalne strukture koja je kontrolisala vrlo vane oblasti
ekonomije, pa i donoenje politikih odluka u ovim oblastima koje su do tada bile u
iskljuivoj nadlenosti drava lanica. Osnivaki ugovor u Parizu potpisalo je est drava
(pored Francuske i Nemake to su bili jo Italija, Belgija, Holandija i Luksemburg).
Bilo je vie nego oigledno da se poetne ambicije znatno razlikuju od onoga to
sama integracija podrazumeva i emu su njeni kreatori teili. Zato e period sredinom
pedesetih godina biti obeleen pokuajima za stvaranje vrih politikih i bezbednosnih
mehanizama (stvaranje Evropske politike zajednice i Evropske odbrambene zajednice).
Meutim, u pregovorima o osnivanju ovih zajednica dominirao je vrst stav nacionalnog
suvereniteta po ovim pitanjima (naroito se Francuska nije htela odrei prava da na
nacionalnom nivou regulie ova pitanja). Nakon to je ova ideja propala, itava
integracija se vraa na funkcionalni model, sa idejom da se ostvare dalje integracije u
novim oblastima koje nisu bile pokrivene prvim ugovorom.
Tako zapoinju pregovori o zakljuivanju novih ugovora koji se okonavaju
stvaranjem dve nove zajednice Evropske ekonomske zajednice i Evropske zajednice za
atomsku energiju (Rimski ugovori)2. Kada se poveu oblasti regulisanja u sve tri
zajednice lako je zapaziti da se osim integrativnih procesa radi o vitalnim i stratekim
razvojnim resursima koji imaju direktan uticaj na razvoj, politiku stabilnost i bezbednost
unutar granice zajednica, ali i van njih.

Lopandi,D.: Ugovor o Evropskoj uniji, Beograd, 1999.

Namera daljeg irenja oblasti regulisanja u okviru zajednica bila je jasna,


pogotovo u ekonomskoj sferi: ilo se ka daljem ekonomskom jedinstvu sa ciljem da se
stvori zajedniko trite se slobodnim protokom ljudi, roba, usluga i kapitala. Ovaj plan
je postepeno sporovoen u ivot sa dosta oscilacija u dinamici i prepreka njegovom
punom zaivljavanju, u emu je uvek u fokusu bio odnos prema pristupu regulisanja:
meudravno u odnosu na nadnacionalno.
Problem se odraava kako po pitanju dubine samih integracija (oblasti delovanja),
tako i u odnosu prema nainu funkcionisanja samih zajednica, odnosno njenih institucija.
Obzirom da se stvarao utisak o sporosti implementacije Rimskih ugovora poetkom 60-ih
uinjen je jo jedan pokuaj stvaranja jednog opteg politikog okvira. Tzv. Fueov plan
ili Fueovi pregovori imali su za cilj da ustanove koncept labavog politikog
usaglaavanja drava lanica, ime se naputa nadnacionalni koncept i vraa na
oivljavanje meudravnog modela kao dominantnog. Meutim, ni ovaj projekat blie
politike saradnje nije uspeo.
Istovremeno se aktiviraju i neki procesi koji nisu vezani samo za unutranji
proctor koji pokrivaju zajednice. Na insistiranje Velike Britanije u Stokholmu je stvorena
Evropska asocijacija slobodne trgovine (EFTA), obuhvatajui i deo zemalja koje nisu bile
lanice EEZ.
Tako dolazimo do nove etape u razvoju Evropske unije koja obuhvata vreme od
stupanja na snagu Rimskih ugovora 1958. godine do prve opirne revizije ugovora, tzv.
Jedinstvenog evropskog akta 1987. godine. U ovoj fazi su posebno vani sledei aspekti
integracija3:
razvoj institucionalne strukture i oblasti ureenja odnosa unutar zajednica;
razvoj materijalne saradnje;
razvoj lanstva zajednice, i konano
novine koje su bile povezane sa nastankom irih integracija u oblasti trgovinskih
sloboda.
Ovu fazu razvoja EU karakteriu promene u njenoj funkcionalnoj i
materijalnopravnoj strukturi. To se ponajpre odnosi na osnivanje zajednikih institucija za
tri postojee zajednice (EZU, EEZ, EUROATOM), to je uinjeno tzv. fuzionim
3

Vukadinovi,R.: Pravo Evropske unije, Beograd, 1996.

(spajajuim) ugovorom po kojem izvrna tela tri zajednice dobijaju jedinstvenu Komisiju
i Savet. Fuzioni ugovor je ratifikovan tokom 1965. godine, a stupio je na snagu 1967.
godine. Od toga trenutka objedinjeni su organi sve tri zajednice koji su do tada delovali
potpuno odvojeno i samostalno.
Odmah na kraju ovih promena u institucionalnoj strukturi na dnevni red je dola
odluka o promeni u nainu njenog finansiranja, tako to se umesto dotadanjeg davanja
finansijskih priloga od strane drava lanica uvode stabilniji i vei prihodi koje Evropske
zajednice ubiraju samostalno i bez posredovanja drave. To je uzrokovalo potrebu
uspostavljanja Evropskog finansijskog (revizorskog) suda, kao i prenoenje veih
nadlenosti vezanih za budet na Evropski parlament.
U politikoj strukturi vaan dogaaj predstavlja uvoenje direktnih izbora za
Evropski parlament, to je bilo zakljueno 1976. a ratifikovano od strane svih drava
lanica ve 1978. godine. Prvi direktni izbori za Evropski parlament odrani su 1979.
godine, pri emu je uee graana na tim izborima iznosilo u proseku neto iznad 60%.
Ove delimine promene nisu bile toliko znaajne za razvoj Ustava, koliko su to
prethodno bila druga dva faktora4:
Prvi faktor je bio tzv. Luksemburki kompromis s poetka 1966. godine. Na samom
poetku dogovor je bio da Savet ministara (centralni organ EEZ-a), ugovorom od 1966.
godine sa donoenja jednoglasnih odluka pree na donoenje odluka veinom. Francuska
vlada pod vostvom De Gola je ovo odluno odbila. Kada se sredinom 1965. godine nije
mogao postii dogovor o finansiranju agrara, francuska vlada je povukla svog
predstavnika iz Saveta ministara. Ova tzv. politika prazne stolice bila je prva kriza
EEZ-a, a prevaziena je u januaru 1966. ve pomenutim Luksemburkim kompromisom
po kome u sluajevima kada su u pitanju vitalni interesi jedne od drava lanica nema
odluivanja veinom, odnosno preglasavanja.
Drugi faktor uticaja predstavljalo je odluivanje Evropskog suda pravde (Sud
Zajednice). Nizom odluka ovog suda faktiki je promenjena sadrina EEZ-Ugovora (koji
je u svojoj prvobitnoj formi jasno predstavljao ugovor izmeu dve ili vie drava) ime
su mu dodeljene karakteristike Ustava.

Dimitrijevi,V. i Stojanovi,R.: Meunarodni odnosi, Beograd, 1996.

U vezi sa statusom Suda uveden je princip neposrednog i direktnog primenjivanja


prava Evropske zajednice - to znai da se na svakom graaninu Evropske zajednice
direktno i neposredno, dakle bez uplitanja matine drave, moralo primenjivati pravo
Evropske zajednice, ime je uveden primat prava zajednice nad pravom nacionalnih
drava. U nacionalne sudove jednom veoma ciljanom i razumnom strategijom uvedeno je
pravo Evropske zajednice, tako da su oni pri pravnim nejasnoama u pitanjima iz oblasti
ovog prava bili obavezni traiti miljenje Evropskog suda. Na ovaj nain, putem prakse
Evropskog suda pravde, sasvim ispravno moemo rei da je - tiho i nenametljivo ustanovljeno pravno ureenje koje je liilo na pravna ureenja nacionalnih drava, ali se
prostiralo znatno iznad svega to je do tada bilo poznato kao forma u oblasti
meudravnih odnosa.
Razvoj materijalne saradnje okarakterisan je sprovoenjem ciljeva definisanih u
Ugovoru. Tako su, kao primer, realizovani ciljevi u dva kljuna podruja: Zajednika
agrarna politika i Carinska unija. Ova poslednja, koja je zapravo bila predviena tek za
decembar 1969. godine, profunkcionisala je ve od juna 1968. godine, dakle punih 18
meseci ranije. Uspostavljanje Carinske unije ustanovilo je jedinstven reim unutranjih
carina koje su se primenjivale prilikom uvoza, odnosno izvoza robe izmeu zemalja
lanica EZ, ali istovremeno i jedinstven sistem carina u odnosu na tree zemlje. Carinska
unija je donela viestruko koristan ekonomski efekat na nain to je trgovinska razmena
izmeu zemalja lanica viestruko uveana u narednoj deceniji, a isto tako i bruto
nacionalni proizvod je zabeleio visoku stopu rasta.
Vreme od stvaranja evropskih zajednica do prve revizije ugovora 1987. godine
karakterie intenzivna debata o osnovnim procesima unutar evropskih integracija:
proirenju i produbljenju. Ovaj prvi u sutinskom smislu znai novo politiko i
geografsko dimenzionisanje evropskog prostora (nove lanice), dok je sutina
produbljenja orjentisana na nove oblasti saradnje izmeu drava i delovanje unutar
institucija zajednice. U geografskom i politikom smislu proirenje u tom periodu
obuhvatilo je dve faze:
prvu, koja se odnosila na irenje ka severu (Velika Britanija, Republika Irska i Danska
1973. godine) i

drugu koja je oznaila irenje ka jugu (Grka 1981.godine, odnosno panija i


Portugalija 1986. godine).
Na taj nain Zajednici je uspelo da u manje od 20 godina postojanja broj lanica
povea tano za dva puta, s ime je povezan celi niz njenih funkcija i razliitih uticaja.
Vei broj drava lanica pokazao je porast heterogenosti interesa i stavova pred pitanjem
emu slui EEZ (Evropska ekonomska zajednica) i na koji nain bi se ona trebala dalje
razvijati. U oblasti materijalne politike stavljeni su novi akcenti. Na primer, razlozi
uvoenja Evropskog fonda za regionalni razvoj 1975. godine, te stalna nadgradnja
regionalne politike bez sumnje se trebaju objasniti pristupanjem strukturalno slabih
zemalja, kao to su Grka i Portugal.
Tako dolazimo do kraja ove etape evropskih integracija, odnosno do prve velike
revizije Ugovora putem Jedinstvenog evropskog akta (Single European Act).
2. JEDINSTVENI EVROPSKI AKT
Na meuvladinoj konferenciji odranoj 26-27. februara 1986. u Luksemburgu
potpisan je tekst Jedinstvenog evropskog akta, koji je stupio na snagu 1987. godine 5. U
pitanju je prva znaajna revizija osnivakih ugovora evropskih zajednica i uvoenje
institucionalnih promena, ali bez sutinske transformacije Zajednice, kako je bila
zamiljena Spinelijevim projektom tj. Predlogom ugovora o EU Evropskog parlamenta.
Odustalo se od sklapanja novog ugovora o EU, ve je kao osnova uzeta celina
osnivakih ugovora evropskih zajednica, koje su dopunjene i izmenjene odredbama
Jedinstvenog evropskog akta. Proirena je nadlenost Zajednice na nove oblasti,
poboljano je funkcionisanje institucija i uvedena saradnja lanica u domenu spoljne
politike u institucionalni okvir. lanice su se ponovo odluile za pragmatian,
neofunkcionalni pristup integraciji, radi ouvanja postignutog jedinstva.
Delimina reforma je odnela pobedu nad radikalnim federalistikim shvatanjima
Spinelijevog projekta. Prevashodni cilj usvajanja Jedinstvenog evropskog akta je
sprovoenje ciljeva Bele knjige o kompletiranju unutranjeg trita lanica Zajednice.
Stoga se veliki deo odredbi odnosi na reviziju ugovora o osnivanju EZU, EEZ i
5

Radulovi,Z.: Pravo Evropske unije, Visoka kola za PEP, Beograd, 2010.

EURATOM. Ozvanien je cilj stvaranja jedinstvenog trita do kraja 1992. Shodno tome,
izvrene su promene zakonodavnog odluivanja Saveta, veinskim glasanjem u saradnji
sa Evropskim parlamentom, kada se radi o pitanjima ostvarenja jedinstvenog trita. To
su pitanja slobodnog kretanja kapitala, zabrane diskriminacije, slobodnog kretanja
radnika i prava nastanjivanja.
Do tada je za odluku Saveta bilo dovoljno samo miljenje Parlamenta, ali je sada
on ukljuen u zakonodavni proces. Ukoliko Parlament stavi amandman ili odbaci predlog
Saveta, Savet definitivnu odluku moe usvojiti samo jednoglasno. Tako je osnaen
poloaj Parlamenta, iako nije postao ravnopravni inilac u legislativnoj proceduri
Zajednice. Naime, Parlament je ukljuen i u postupak prijema novih lanica i u postupak
zakljuivanja ugovora o pridruivanju sa treim zemljama.
U Preambuli Jedinstvenog evropskog akta je istaknuta volja lanica da svoje
odnose transformiu u Evropsku uniju, na osnovu postojeeg institucionalnog konteksta i
spoljnopolitike saradnje lanica. Upravo, meutim, I i III poglavlje (o Evropskoj uniji i
o politikoj saradnji) su autonomnog karaktera, jer nisu inkorporisani u postojee
ugovore o Evropskoj zajednici, niti za njihovo krenje vai nadlenost Suda pravde. U l.
31. SEA izriito je iskljuena nadlenost Suda pravde za ova poglavlja.
Znaajno je da se Evropska unija po prvi put u zvaninom dokumentu u formi
revizije osnivakih ugovora evropskih zajednica, postavlja kao cilj postojanja Zajednice:
spremni da ostvare Evropsku uniju na bazi, s jedne strane Zajednice koja funkcionie po
sopstvenim pravilima i s druge strane, evropske saradnje izmeu drava potpisnica u
oblasti spoljne politike i da daju Uniji neophodna sredstva za akciju6.
Evropski savet je institucionalizovan odredbama Jedinstvenog evropskog kta.
Predvieno je njegovo redovno sastajanje dva puta godinje, tako da okuplja efove
drava ili vlada drava lanica kao i Predsednika Komisije. Njima pomau ministri
spoljnih poslova i po jedan lan iz Komisije.
Institucionalne promene odnose se na Komisiju i Evropski parlament, koji je
postao jedan od aktera Evropske politike saradnje, utvrivanjem obaveze informisanja
parlamenta o pitanjima spoljne politike i potovanja miljenja Evropskog parlamenta o
spoljnopolitikim pitanjima.
6

Dragovi,B.: Ugovori o pridruivanju Evropskoj uniji, Beograd, 1995.

10

Predvieno je jedinstveno istupanje lanica u meunarodnim organizacijama i


zauzimanje zajednikog stava u sferi razliitih tema meunarodne politike. Ustanovljen
je Sekretarijat Evropske politike saradnje. Meuvladin karakter Evropske politike
saradnje naglaen je terminolokim odreenjem lanica Zajednice kao: Visoke strane
ugovornice. Spona sa postojeom institucionalnom strukturom Zajednice ogleda se u
tome to sastancima ministara spoljnih poslova lanica u okviru Evropske politike
saradnje, predsedava predstavnik predsedavajueg u Savetu ministara. Pored toga,
Komisija je potpuno ukljuena u aktivnosti Evropske politike saradnje, dok je
predsedavajui Evropske politike saradnje u obavezi da redovno obavetava Evropski
parlament o tekuim spoljnopolitikim pitanjima koja se razmatraju.
U velikoj meri odredbe Jedinstvenog evropskog akta odraavale su de iure
promene koje su de facto ve postojale 7. To se posebno odnosi na Evropsku politiku
saradnju i Evropski savet. Takoe je slian sluaj i sa veinskim odluivanjem Saveta u
saradnji sa Evropskim parlamentom kako bi se omoguilo donoenje komunitarnih akata
o zabrani diskriminacije dravljana drugih zemalja lanica.
Nadlenost Zajednice je proirena na podruja regionalnog razvoja, istraivanje i
tehnoloki razvoj, kao i zatitu ovekove okoline, to je kasnije preuzeto Ugovorom o EU
iz

Mastrihta,

1992.

godine.

Delimino

je

socijalna

politika

ukljuena

nadlenostZajednice. Kao dodatak postojeoj institucionalnoj strukturi Zajednice,


predvieno je stvaranje Suda prve instance. Ovaj Sud je kasnije osnovan odlukom Saveta
od 1989. godine, kada je poeo sa radom, u cilju rastereenja Evropskog suda pravde.
3. ZNAAJ JEDINSTVENOG EVROPSKOG AKTA
Znaaj Jedinstvenog evropskog akta potvren je rapidnim aktivnostima u okviru
Zajednice na donoenju mera ostvarivanja unutranjeg trita lanica. Komisija je
sprovodila svoja ojaana ovlaenja inicijatora komunitarnih akata i sprovoenja
zajednikih politika. U okrilju Saveta razvila se velika zakonodavna aktivnost. Nad
uskogrudim cenkanjem drava lanica prevladala je logika ekonomskih prednosti

Dimitrijevi,V. i Stojanovi,R.: Meunarodni odnosi, Beograd, 1996.

11

ujedinjavanja. Trokovi ostajanja van integracionih tokova prinudili su lanice Zajednice


da krenu dalje u susret reformama Zajednice.
Mnoge vane mere, koje su bile predmet nesuglasica izmeu lanica trebalo je da
budu usvojene jednoglasno, to se pokazalo kao konica funkcionisanju jedinstvenog
trita Zajednice. To je kulminiralo u julu 1992. prilikom usvajanja mera fiskalne
harmonizacije u Savetu. Velika Britanija je, da bi se sloila sa uvoenjem poreza na
dodatu vrednost (VAT), traila ustupke u vidu povoljne poreske stope za kotski viski,
kao vaan izvozni artikal.
Paralelno s tim, nastavljen je proces irenja lanstva Zajednice. Ulaskom panije i
Portugala, 1986. godine, broj lanica je narastao do dvanaest, od prvobitnih est drava
osnivaa. Usledio je zakljuak Evropskog saveta sa zasedanja u Hanoveru, juna 1988. o
reafirmisanju obaveze Zajednice da progresivno ostvari ekonomsku i monetarnu uniju.
Zaduen je komitet na elu sa Delorom, predsednikom Komisije, da utvrdi konkretne
etape realizacije ekonomske i monetarne unije.
Delorov komitet je podneo izvetaj aprila 1989. godine. Identifikovane su tri
kljune sfere monetarne unije: potpuna konvertibilnost valuta; kompletna integracija
finansijskih trita i neopozivo fiksiranje deviznih kurseva. Osnivaki ugovori su pruali
pravnu osnovu za prve dve oblasti sprovoenja monetarne unije. Stoga je panja
posveena mogunostima uvoenja jedinstvene valute, kao naina dokazivanja
nepovratnog karaktera monetarne unije i ujedno uklanjanja transakcionih trokova
pretvaranja u nacionalne valute.
Delorov izvetaj je valorizovao potrebu usklaivanja ekonomskih uslova
poslovanja u dravama lanicama i usvajanja zajednike makroekonomske politike.
Proizaao je zakljuak o neophodnosti ograniavanja budetskih deficita, to ini drugu
fazu realizacije monetarne unije lanica Zajednice. Shodno tome, komunitarne institucije
treba da postepeno preuzmu odgovornost za voenje monetarne politike i upravljanje
deviznim rezervama.
Jula 1990. otpoela je prva faza izgradnje monetarne unije. To je znailo da su sve
valute lanica Zajednice podvedene pod mehanizam deviznih kurseva u okviru
Evropskog monetarnog sistema, koji je kontrolisao fluktuacije. Istovremeno je vreno
postupno jaanje fiskalnog usklaivanja lanica. Delorov izvetaj je, kao finalnu, treu

12

fazu monetarne unije, predvideo funkcionisanje Evropske centralne banke, koja e


preuzeti ulogu nacionalnih centralnih banaka.
Reakcije lanica Zajednice su bile razliite. Neslaganja su se odnosila na nain
prelaska iz druge u treu fazu monetarne unije, tj. da li e biti vremenski odreenog roka,
da li e sve valute biti zamenjene jedinstvenom, kao i hoe li nova Evropska centralna
banka biti nezavisna od politikog uticaja u voenju monetarne politike (to je sluaj u
Nemakoj). Velika Britanija se zalagala za zajedniku, a ne jedinstvenu valutu, uz
paralelno postojanje nacionalnih valuta. Uprkos britanskom protivljenju, ostale lanice su
se, na zasedanju Evropskog saveta u Rimu oktobra 1990, sloile da druga faza monetarne
unije otpone u januaru 1994. godine. Istom prilikom jednoglasno je odlueno da se odri
meuvladina konferencija o ekonomskoj i monetarnoj uniji. Ova konferencija je poela
sa radom decembra 1990.
Vodee lanice Zajednice, Francuska i Nemaka zastupale su stavove o potrebi
izgradnje politike unije, paralelno sa ekonomskom i monetarnom. To je proisteklo iz
shvatanja o povezanosti ove dve oblasti. Bez proirenja nadlenosti Zajednice i jaanja
demokratske odgovornosti njenih institucija, gde posebno mesto zauzima Evropski
parlament, teko bi bilo ostvariti prenos dravne suverenosti na monetarnom planu ka
komunitarnim organima. Iz tih razloga je sazvana paralelna meuvladina konferencija o
politikoj uniji, na inicijativu francuskog predsednika F. Miterana i nemakog kancelara
H. Kola. Zadatak ove meuvladine konferencije bio je da sagleda obim komunitarnih
nadlenosti u domenu spoljne politike, odbrane i kolektivne bezbednosti i da predloi
institucije i mere za ostvarenje Unije. Posebno mesto zauzimalo je razmatranje poloaja
Parlamenta usled demokratskog deficita u nainu odluivanja Zajednice.
Rezultat odranih meuvladinih konferencija predstavlja Ugovor o Evropskoj
uniji, sa svim dostignuima i nedoslednostima, proisteklim iz diplomatskih cenkanja
drava lanica. Potpisan je 7. februara 1992. u Mastrihtu (Holandija).
4. U SUSRET KORENITIM REFORMAMA ZAJEDNICE
Ogroman je znaaj donoenja Ugovora o Evropskoj uniji, kao nove etape u
procesu stvaranja sve vreg jedinstva izmeu naroda Evrope, u kojoj se odluke donose

13

na nivou to je mogue bliem graanima. Proces evropske integracije, koji je zapoeo


stvaranjem Evropske zajednice, kako se navodi u Preambuli Ugovora o EU, belei novo
razdoblje osnivanjem Evropske unije u cilju jaanja demokratskog karaktera i uspenog
delovanja institucija u ostvarivanju zadataka privrednog i drutvenog napretka lanica
EU.
Nainjen je ustupak Velikoj Britaniji i Danskoj (u obliku protokola, kao sastavnih
delova Ugovora o EU), tako da su zadrale pravo da ne uestvuju u treoj fazi monetarne
unije. U oblasti politike unije, meutim, postignut je skromniji napredak u odnosu na
ekonomsku i monetarnu uniju. U oblasti socijalne politike takoe nije postignuta
saglasnost na meuvladinoj konferenciji o veoj komunitarnoj nadlenosti i pravu
odluivanja institucija Unije. Ponovo je Velika Britanija iskazala znatne rezerve prema
usvajanju nove Socijalne Povelje, te je ostalih jedanaest lanica zakljuilo Protokol o
socijalnoj politici i Sporazum, koji se nalazi van pravnog okvira Ugovora o Evropskoj
zajednici.
Spoljna politika je u osnovanoj Evropskoj uniji ostala van nadlenosti Zajednice,
inei drugi stub saradnje lanica, prema Ugovoru o EU iz Mastrihta. Trei stub
saradnjeu smislu meuvladinog koncepta saradnje lanica, obuhvatio je pitanja iz oblasti
pravosua i unutranjih poslova (imigracija, azil, saradnja pravosudnih organa). To je
predstavljalo neku vrstu kodifikacije postojeih neformalnih dogovora meu dravama
lanicama za ta pitanja.
U centralnom prvom stubu Evropske unije nalazio se postojei korpus odnosa i
pravnog sistema evropskih zajednica, ime su one nastavile da egzistiraju, kao osnova
Evropske unije8. S obzirom da je dolo do proirenja nadlenosti na nove oblasti,
promenjen je naziv Evropska ekonomska zajednica u Evropska zajednica, ime se htelo
ukazati na ire, ne samo ekonomske funkcije Zajednice. Naime, s jedne strane su
pojaane postojee komunitarne nadlenosti. To se odnosi na: socijalnu politiku (bez
uea Velike Britanije); podruje ekonomske i socijalne kohezije (regionalni razvoj);
zatitu ivotne sredine; naunoistraivaki rad i tehnoloki razvoj. S druge strane,
Ugovorom o Evropskoj uniji uvedene su nova podruja delovanja Zajednice: obrazovanje
i struno osposobljavanje; politika viza; zatita potroaa; kultura; saradnja za razvoj sa
8

Rai,O.: Pravni sistem EU, Beograd, 1996.

14

zemljama u razvoju; industrijska politika; transevropske mree komunikacija u


saobraaju, energetici i telekomunikacijama.
Donoenje Ugovora o EU oznailo je zvanino uvoenje monetarne unije lanica
u tri faze. Prva faza je zavrena decembra 1993. stvaranjem jedinstvenog trita roba,
usluga i kapitala. Druga faza podrazumeva intenzivnije usklaivanje ekonomskih politika
lanica radi smanjenja inflacije, kamatnih stopa i ograniavanja budetskog deficita.
Utvreni su kriterijumi konvergencije privreda koje lanice treba da ispune radi uvoenja
jedinstvene valute najkasnije do kraja ovog veka. Osnovan je Evropski monetarni institut
(od 1994.) sa zadatkom pripreme uvoenja jedinstvene valute i usklaivanja monetarnih
politika lanica. Trea faza monetarne unije je planirano da pone od januara 1999.
(alternativno je bio predvien rok od poetka 1997.), ustanovljavanjem nezavisne
Evropske centralne banke i uvoenjem jedinstvene i stabilne evropske monete.
Na institucionalnom planu dolo je do reformi osnivanjem novih organa:
Komiteta regiona, koji je dodat Ekonomskom i socijalnom komitetu i Finansijskog suda,
radi raunovodstvene kontrole.
Ugovor iz Mastrihta je potvrdio politiki znaaj Evropskog saveta, koji odreuje
osnovne politike pravce razvoja Unije u privrednim i spoljnopolitikim pitanjima. Kao
najvii politiki organ Unije ine ga efovi drava ili vlada i sastaje se najmanje dva puta
godinje. U oblasti odluivanja Saveta ministara, Ugovor o EU je proirio broj sluajeva
glasanja kvalifikovanom veinom u Savetu9. Sastavljen je od nadlenih resornih
ministara svake zemlje lanice. Poloaj Komisije je promenjen nainom njenog
imenovanja, kako bi se ojaala njena nezavisnost i nadnacionalni karakter. U postupku
biranja lanova Komisije Evropski parlament glasa o postavljenju. Produen je mandat
Komisiji sa etiri na pet godina. Pored toga, Komisija je punopravno ukljuena u rad na
sprovoenju zajednike spoljne i bezbednosne politike, to predstavlja bitnu novinu.
Najvanije reforme uinjene su u sferi nadlenosti i rada Evropskog parlamenta u
pravcu poboljanja njegovog poloaja u zakonodavnom domenu. Proces jaanja
parlamentarnih ovlaenja zapoet Jedinstvenim evropskim aktom i utvrivanjem
procedure saradnje Parlamenta i Saveta, nastavljen je daljim reformama. Pored postupka

Dragovi,B.: Ugovori o pridruivanju Evropskoj uniji, Beograd, 1995.

15

saradnje, uvedena je kompleksna procedura saodluivanja i povean je broj sluajeva


kada je potrebna saglasnost Parlamenta.
Postupak saodluivanja sa Savetom, kao vid demokratske kontrole rada Saveta,
primenjuje se u vie oblasti od naroitog znaaja za razvoj EU: realizovanje unutranjeg
trita, nauna istraivanja i tehnoloki razvoj, obrazovanje i struno osposobljavanje,
kultura, zdravstvo i zatita ivotne sredine. Za razliku od procedure saradnje, kod
saodluivanja Parlament moe zaustaviti donoenje nekog akta u Savetu. Legislativne
funkcije Evropskog parlamenta su viestruke: davanje miljenja o spoljnopolitikim
pitanjima i pravosudnoj oblasti; potvrivanje trgovinskih sporazuma s treim zemljama
ili meunarodnim organizacijama (saglasnost); usvajanje budeta; saodluivanje i
postupak saradnje10.
Demokratska kontrola Parlamenta nad Komisijom ogleda se ne samo u
odobravanju izbora njenih lanova, ve i u pravu Parlamenta da obrazuje istranu
komisiju i ispituje albe graana o nepravilnom administrativnom radu komunitarnih
organa (Ombudsman). U odnosu na nadlenost Suda pravde, kao garanta potovanja
komunitarnog pravnog sistema, nema izmena, ali je dodato ovlaenje Suda da novano
kazni dravu lanicu u sluaju kada ona ne potuje Ugovor.
Podelu nadlenosti institucija Evropske unije i drava lanica regulie princip
supsidijarnosti. U situaciji konkurentne nadlenosti, ovo naelo odreuje da e prvenstvo
akcije imati Zajednica u sluaju da se time postie bolju uinak, odnosno da ciljevi
predviene akcije ne mogu biti u potrebnoj meri ostvareni od strane drava lanica.
Unoenje principa supsidijarnosti u prvi deo o naelima Ugovora o Evropskoj uniji ini
sutinsku novinu, u odnosu na prethodne pokuaje razgranienja komunitarne od
nadlenosti zemalja lanica. U primeni supsidijarnosti, meutim, aktivnosti Zajednice
moraju se kretati u okvirima odreenim ciljevima Ugovora o EU.

10

Lopandi,D.: Ugovor o Evropskoj uniji, Beograd, 1999.

16

ZAKLJUAK
Govorei o evro-atlantskim integracijama u konceptu meunarodnih odnosa na
globalnom i regionalnom planu Evropska unija se prosto namee kao formalni i sutinski
izazov svim ostalim regionima u svetu. Nekoliko je bitnih razloga zbog ega se ona
koristi kao pojam i model integracije koja je dostigla najvii domet u odnosu na sve
postojee integrativne procese. Kada to kaemo imamo u vidu njene korene, nastanak i
razvojnu dinamiku.
U dananjim okvirima Evropska unija ini grandiozan projekat jedinstva
zasnovan na ueu 27 vrlo heterogenih zemalja i brojem od neto preko 490 miliona
stanovnika u svim zemljama lanicama. Ako ovim statistikim podacima dodamo jo
jedan broj zemalja koje se nalaze pred njenim vratima, onda imamo u vidu da se njen
uticaj i njena struktura proteu na celi geografski pojam Evrope i sve njene demografske,
ekonomske i politike potencijale. Tim pre to se razvoj Unije kao celine vrlo esto
preplie sa jo nekoliko integrativnih procesa koji se deavaju na tlu Evrope i van njenih
granica. U geografskom smislu Evropska unija ini 7,3 % ukupnog stanovnitva
lociranog na 3 % zemljine povrine.
U Uniji funkcionie multidimezionalni sistem upravljanja, u kome nadlenosti
nisu jasno razgraniene, ve su podeljene izmeu nadnacionalnog, nacionalnog i lokalnog
nivoa. Otuda bi vrsto utvrivanje liste kompetencija u EU, bez uvaavanja
institucionalne strukture EU i bez neophodne fleksibilnosti u primeni, vodilo do
ruiniranja strukture EU kakva je izgraena za poslednjih nekoliko decenija.
Svako naredno institucionalno dograivanje EUkoje svakako sledi, kao i
razgranienje nadlenosti u Uniji mora imati u vidu postignute domete reforme, ali i
potrebu elastine primene principa supsidijarnosti i neprekidnog jaanja demokratskog
legitimiteta procesa donoenja odluka. Razlog za ovakav zakljuak saet je u
dinamikom karakteru razvoja Unije, a time i institucionalnih aspekata njene reforme.
Evropski parlament pri tome ima posebno znaajnu ulogu katalizatora integracionistikih
procesa unutar Unije, ali je ujedno i determinanta postignutog nivoa uklanjanja
demokratskog deficita EU.

17

LITERATURA
1. Dimitrijevi,V. i Stojanovi,R.: Meunarodni odnosi, Beograd, 1996.
2. Dragovi,B.: Ugovori o pridruivanju Evropskoj uniji, Beograd, 1995.
3. Lopandi,D.: Ugovor o Evropskoj uniji, Beograd, 1999.
4. Radulovi,Z.: Pravo Evropske unije, Visoka kola za PEP, Beograd, 2010.
5. Rai,O.: Pravni sistem EU, Beograd, 1996.
6. Vukadinovi,R.: Pravo Evropske unije, Beograd, 1996.
7. Zeevi,S.: Evropska Unija Institucije i pravo, Beograd, 2003.

18

You might also like