Srpski jezik

Istorijat jezika
Na svijetu danas postoji oko 4-5 hiljada jezika. Jezik je svojevrsna drutvena, etnika i genealoka kategorija. Najvie govornika ima kineski jezik (milijardu), zatim slijede engleski (3000 miliona), panski (250 miliona), hindi (200 miliona). Jezici su neravnomjerno rasporeeni. Razvrstavamo ih po genezi, strukturi i funkcionisanju, a neke po drutvenom statusu. Srpski jezik pripada indoevropskoj grani jezika po genealokoj klasifikaciji. Porodica indoevropskih jezika je jedna od najveih na svijetu i obuhvata skoro itavu Evropu, veliki dio june i jugoistone Azije. Maarski, finski i estonski jezik ne pripadaju indoevropskoj grani jezika ve Uralo-altajskoj grupi jezika. Indoevropsku porodicu ine: urudistanski, bengalski, indijska grupa (sanskrit, hindustanski, penedab, kao i izumrli vedski ili staroindijski jezik), iranska grupa (persijski, kurdski, tadiki, avganistanski i izumrli staropersijski jezik), germanska grupa (islandski, vedski, danski, norveki, engleski, njemaki, holandski, flamanski, jidi (jezik njemakih jevreja-akenaza) izumrli gotski), keltska grupa (velki, bretonski, irski, kotski i izumrli galski jezik), romanska grupa (iz vulgarnog latinskog su se razvili italijanski, panski, portugalski, retoromanski, moldavski, latinski i izumrli dalmatinski jezik), albanski, grki, jermenski, izumrli hetitski, toharski (toharski a, toharski b), baltiko-slovenski jezici (baltiki - litvanski, letonski i izumrli staropruski) slovenski: istonoslovenski (ruski, ukrajinski, bjeloruski) zapadnoslovenski (eki, slovaki, poljski, luikosrpski izumrli polapski i kaupski) junoslovenski -istonojunoslovenski (makedonski ,bugarski, staroslovenski) -zapadnojunoslovenski (slovenaki, srpski, crnogorski, hrvatski, bosanski)

Staroslovenski jezik
Prvi jezik kojim su govorili Sloveni bio je praslovenski, a prvi knjievni jezik je bio staroslovenski. irilo i Metodije su irili pismenost izmeu 867. i 886.g. Pretpostavlja se da je razumljivost meu Slovenima u IX v. bila mnogo vea nego danas. Staroslovenski je nastao na jeziku makedonskih Slovena i bio je znatno blii junoslovenskim narodima nego istonim i zapadnim Slovenima, pogotovo je bio blizak istono junoslovenskoj grani jezika jer je upravo nastao na jeziku Slovena iz okoline Soluna. Staroslovenski jezik je bio jezik pravoslavne crkve i rijetkih pismenih ljudi tog doba. Iako je bio kanonizovan (sveti jezik), ipak su u njega poele da prodiru rijei iz venekulara ili narodnih jezika. Pretpostavka o nastanku jezika je da su prilikom prepisivanja tekstova, prepisivai pojedine rijei napisali onako kako su ih izgovarali a ne prema strogo utvrenim pravilima, stoga to neki lingvisti tumae, da su prepisivai usljed umora i pada koncentracije unijeli narodne rijei u tekstove, dok drugi lingvisti smatraju da su prepisivai imali namjeru da svjesno uine jezik vjernicima razumljivim. Staroslovenski spomenici potvruju upotrebu dva pisma: glagoljice i irilice. Glagoljica se najdue zadrala na prostorima Hrvatske, gdje je doivjela procvat na mnotvu knjievnih tekstova u XV v. U ostalim junoslovenskim dravama dvojstvo pisama je vremenom ukinuto i funkcionalnija irilica je zavladala je na veem prostoru junih Slovena.

Zapadnojunoslovenske redakcije staroslovenskog jezika

Istorijat irilice moemo pratiti od nastanka prve redakcije staroslovenskog jezika koja se zvala Zetsko-Humska pravopisna kola. Ova kola uvodi specifino slovo erv, koje je imalo vrijednost glasa , ponekad glasa . Ova kola se upotrebljavala na teritoriji Duklje/Zete, Huma, Travunije i Rake. U Srbiji se Zetsko-Humska redakcija upotrebljavala do XIII v., a u Crnoj Gori i Bosni do XV v. Druga pravopisna kola poznata je pod nazivom Raka redakcija, koja je nastala u XIII v. i funkcionisala je na podruju Rake/Srbije do kraja XV v. U XV. v. javlja se Resavska pravopisna kola, koja je veoma brzo ukinuta zbog toga to je imala arhaina rjeenja iako je bila internacionalna po svom duhu. Brzo je potiskuje Rako-Resavska koja je bila u upotrebi do kraja XVIII v. Razliite junoslovenske drave koristile su od XIII do XV.v. razne pravopise, svi ovi pravopisi u nauci se zovu pravopisnim kolama ili redakcijama. 30-ih godina XVIII v. prvo u Vojvodini, pa potom na ostale junoslovenske pravoslavne prostore prodire Ruska redakcija staroslovenskog jezika koju su esto zvali ruskocrkveni jezik ili crkvenoslovenski jezik. Treba istai da je dananji jezik pravoslavne crkve ruskocrkveni jezik. Krajem XVIII I poetkom XIX v. upotrebljavali su obrazovaniji Srbi iz Vojvodine I slavenoserbski jezik, koji je bio vjetaka tvorevina i nije bio blizak narodnom jeziku, stoga nije ni zaivio. Poetkom XIX v., Sava Mrkalj, napisao je djelo Salo debelog jera, kojim je uzburkao crkvene i uticajne krugove toga doba, koji su smatrali da prosti narod ne mora biti pismen. Sava Mrkalj se zalagao za fonetski pravopis i za ukidanje nepotrebnih grafikih znakova, prvenstveno tankog i debelog jera, zahtijevajui da narodni jezik postane knjievni, on je odbacio suvina slova i revidirao azbuku, pri emu se pridravao Adelungovog pravila, pii kao to govori. Sava Mrkalj je postavio temelje reformi

jezika, koju e dovriti Vuk Stefanovi Karadi. Vuk je prihvatio Mrkaljev rad, dodao nekoliko slova (,D,). Vuk se takoe pridravao Adelungovog pravila. Zajedniki jezik je Bekim knjievnim dogovorom za june Slovene 1850.g. postalo juno ili ijekavsko narjeje. Juno narjeje obuhvata cijelu Crnu Goru, veinu Bosne i djelove Srbije i Hrvatske. 1884. ekavsko narjeje je dobilo status knjievnog jezika, kakvog je od poetka imalo ijekavsko narjeje. Jezik na ovim prostorima je esto mijenjao imena, zvali su ga ilirski, naki, crnogorski, srpski, srpskohrvatski, ak se jedno vrijeme zvao srpsko-hrvatsko-slovenaki jezik. Krajem XX v. i poetkom XXI v. srpskohrvatski je postao nekadanji, a sada sve drave jezik nazivaju nacionalnim imenima.

Srednjojunoslovenski dijalekt
Junoslovenski jezici su nastali iz dva ogranka junoslovenskog prajezika, zapadnog i istronog. Iz zapadnog su se razvili slovenaki i srednjojunoslovenski jezici. Iz istonog su se razvili makedonski i bugarski. Srednjojunoslovenski jeziki sistem obuhvatio je etiri narjeja: kajkavsko, akavsko, tokavsko i torlako. Neki lingvisti svrstali su torlako narjeje kao prizrensko timoke govore tokavskog narjeja. Takoe brojni lingvisti smatraju da je akavsko nareje starohrvatskog jezika, prelazni dijalekt od slovenakog ka hrvatskom jeziku. Torlako neki smatraju starosrpskim jezikom, prelaznim dijalektom od srpskog ka bugarskom ili pak dijelom bugarskog jezika. Kajkavsko narjeje. Ovo narejeje obuhvata tri govora: sjeverozapadni (koji je blizak slovenakom), jugozapadni (koji je blizak tokavskom narjeju). Kajkavsko narjeje je nekada bio i knjievni jezik i tokom XVI I XVII v. pojavljuje se mntvo djela na ovom jeziku. Glavne karakteristike ovog narjeja su: upitno-odnosna zamjenica kaj troakcenatski sistem (dva silazna akcenta i jedan posebne prirode-akut) na mjestu poluglasnika javlja se zatvoreno e (den i pes umjesto dan i pas) finalno l se odralo pa imamo doel inicijalno u se razvilo u v,pa imamo vuho umjesto uho parni oblik mnoine uvanje l na kraju sloga (delal) futur sa osnovom bum, bu uz radni glagolski pridjev (bum delal,bu delal) nepostojanje aorista i imperfekta javljanje suglasnika ,d i j umjesto i (svea,meda,meja)

akavsko narjeje. Prvi pisani spomenici na akavskom narjeju datiraju iz XII v., a bogata knjievnost na ovom dijalektu razvila se u XV v. Na ovom dijalektu su pisali Marko Maruli, Petar Krehtorovi, Luci i

Zorani. Prema izgovoru starog glasa jat ovo se narjeje dijeli na jekavsko (Lastovo), ikavsko (Dalmacija i sjevernije na kopnu), ekavsko (Kvarnerska ostrva,Hrvatsko primorje i Istra) i ikavsko-ekavsko (od Rijeke na sjever). Glavne karakteristike ovog narjeja su: upitno-odnosna zamjenica a troakcenatski sistem,dva silazna akcenta i akavski akut javljanje suglasnika j umjesto (meja,tuji umjesto mea,tui) uvanje stare grupe r (rn umjesto trn) depalatalizacija lj i nj (udi,njubit umjesto ljudi i ljubit) uvanje konsonanantske grupe (dvorie umjesto dvorite) uvanje sonanta l na kraju rijei (rekal) uvanje starog padea mnoine (en,sel) nominativ mnoine jednoslonih imenica mukog roda bez interfiksa ev/ov (sini,kralji) prelaz nekadanjeg vokalnog l i r u ar i er (parst,berz umjesto prst,brz)

Torlako narjeje. Glavne karakteristike ovog narjeja su: uproavanje deklinacije na samo dva padea (nominativ i akuzativ koji je zajedno sa predlozima preuzeo ulogu svih ostalih padea gubljenje infinitiva i upotreba opisnog komparativa dugi slogovi su se skratili i oba stara akcenta su se izjednaila,stoga oni znaju samo za jedan akcenat,koji se moe nalaziti na bilo kojem slogu rijei i izgovaraju kao i d (kua,meda umjesto kua i mea) uvanje starog vokalnog l (dlg,slza umjesto dug i suza) u nekim govorima vokalno l se razvilo u lu (slunce,dlug umjesto sunce i dug) uvanje suglasnikog l na kraju rijei (rekal,kazal) u nekim govorima imamo u mukom rodu radnog pridjeva ja (kazaja,doaja) enklitike zamjenike oblike dativa i akuzativa,to je ustvari isti oblik line zamjenice treeg lica enskog roda koji glasi ku (daku vidim) genitiv i akuzativ,a dativ mnoine za sva tri roda glasi gi (da gi se setim) neizvreno jotovanje grupe jd (dojdem,najdem)

tokavsko narjeje. Ovaj dijelekt obuhvata cijelu Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, dio Srbije (izuzev dijela koji pokriva torlako narjeje) i dio Hrvatske (izuzev dijela koji pokrivaju kajkavski i akavski dijalekt). Ustaljena podjela tokavskog dijalekta prema izgovoru starog glasa jat, je na ijekavski, ikavski i ekavski kao i prema razvitku akcenta na starije i mlae tokavske govore. Stari tokavski govori ekavskog govora jesu slavonski-ekavski i kosovsko-resavski, a mlai je umadijskovojvoanski, zatim stari ikavski, posavski ikavski i istarski ikavski, a mlai je mlai ikavski. Mlai tokavski govori ijekavskog govora su istonohercegovaki i sjeverozapadno crnogorski, kojeg neki lingvisti smatraju podgrupom istonohercegovakog govora, a stariji je

jugoistono crnogorski, kog neki lingvisti nazivaju zetsko-junosandakim govorom. Stari ekavski govori (kosovsko-resavski, smedarevsko-vraki, slavonski ekavski) imaju ekavski fonetizam, a to znai da je sada stari glas jat dao e (nesam-nisam,dobreh-dobrih), zatim da se futur i gradi prema obrazcu e radi, e pie. Ovi govori ne razlikuju upotrebu predloga sa, odnosno sas uz instrumental sredstva. Mlai ekavski jeste umadijsko-vojvoanski koji ima etiri akcenta (pored dva silazna akcenta koji sejavljaju u jednoslonim rijeima i samo na novom slogu vieslonih rijei, ovi govori imaju dva uzlazna akcenta koji mogu biti na bilo kojem slogu vieslonih rijei izuzev na posljednjem). Ovi govori mada ne dosljedno imaju novu deklinaciju i u njima stari glas jat nije dosljedno zamijenjen glasom e, ve se umjesto ovog glasa nekada izgovara i, pa imamo za razliku od ostalih govora (mudriji,ovim). Pored toga u ovim govorima nalazimo na parni oblik stare deklinacije npr. S naoari, za ui, po putovi, u Karlovci, zatim u treem licu mnoine imaju volu umjesto vole, radu umjesto rade itd, esti je zavretak du (kaedu). Stare ikavske govore odlikuje nepromijenjen suglasnik l na kraju rijei (ul,kazal), neizvren proces progresivnog jotovanja u grupama jt i jd (dojti,dojdem). U ovim govorima registrujemo i ekavizme koji su uneseni iz tokavskih ekavskih grupa (trest,koleno). U istarskom ikavskom umjesto nekadanjeg v imamo j (bija), a krajnje m je prelo u n (adrijatizmi nisan umjesto nisam). Mlai ikavski ima novu tokavsku akcentuaciju mada srijeemo sluajeve iz stare akcentuacije, a ikavska zamjena jata obuhvata i duge i kratke slogove (snig,divojka), lektike ekavizme (zenica,cesta), zatim vokalna sekvenca ao uglavnom je dala o (reko,doo), u dijelu govora izostaje alternacija u dativu i lokativu imenica na a (ruki,nogi), takoe je esta mnoina jednoslonih imenica bez interfiksa ov (strici,cari). Imperfekat je rijedak, a infinitiv ima krae oblike (trat,priat).

Crnogorski dijalekti

U pogledu zamjene jata situacija u svim crnogorskim govorima je gotovo istovjetna, prepoznatljivo ijekavska. Situacija je neto drugaija kada je rije o crnogorskom dijelu sandaka koji je uglavnom ijekavsko-ekavski, ovi govori imaju vie osobina koje su u njima vie zastupljene. Rije je svakako o prisustvu velikog uticaja Albanske, Bosanske i Srpske jezike granice, a na leksikom planu znaajnije prisustvo orijentalizama, inae se po svojim ostalim osobenostima i ovi govori uklapaju u mozaik crnogorskih govora. Ukoliko izuzmemo situaciju u Mrkojeviima u pogledu alternanata jata i pregrt ekavizama u govoru Podgorikih i PlavskoGusinjskih Muslimana (Bonjaka) moe se rei da smo iscrpili sva odstupanja od crnogorskih ijekavizama. Crnogorski govori poznaju dvolani, trolani i etvorolani akcenatski sistem. Troakcenatski sistem je zastupljen u Lepetanima, Ozriniima sa Broancem i Gusinju. etvoroakcenatski sistem imamo u sjeverozapadnim crnogorskim govorima (Bjelopavlii, dio Pjeivaca, Vasojevii i crnogorski dio sandaka), dok je dvoakcenatski sistem zastupljen u svim ostalim govorima. Najsvrsishodnija podjela crnogorskih govora jeste na dvije velike grupe: jugoistoni crnogorski dijalekt i sjeverozapadni crnogorski dijalekt. U ovoj podjeli zanemarene su troakcenatske i etvoroakcenatske oaze, jer prema svim drugim osobenostima, poput

poremeenog odnosa padea mjesta i pravca, saimanja vokalske sekvence ao, zatim postojanja dugo silaznog akcenta na finalnom slogu, postojanje sekundarnih ijekavizama, oni su mnogo blii starim nego novim govorima. Jugoistoni crnogorski dijalekat obuhvata jugoistoni dio Crne Gore ali prelazi i u neke susjedne oblasti u Srbiji. Na jugu se ovaj dijalekat granii sa albanskim jezikom, dok granica linijom od Perasta prema Grahovu , Kolainu, Bijelom Polju presijeca Lim i dopire juno od Brodareva gdje izbija na Ibar. Granica prema Kosovskoresavskim govorima ide od Studenice na jug do blizu Kosovske Mitrovice gdje skree na zapad obroncima Prokletija do granice sa Albanijom. Ovim govorima pripadaju pripadaju i govori Ibarsko-Kolaina, Petrovog sela, Vrake u Albaniji i Peroija u Istri. Refleks dugog jata u jugoistonim crnogorskim govorima jeste dvosloan, to znai da u kratkim slogovima daje ije (lijepo), dok u kratkim slogovima daje je (ljepota). Od ovog pravila odstupaju govori Muslimana gusinjskog kraja i Podgorice koji imaju ikavske forme (mliko-mlijeko,sino-sijeno), kao i govor Mrkojevia e dugo jat pored ije daje je,ali i e (sjeno,svest,bela). Na cijelom terenu ovih govora registrujemo sekundarne ekavizme tipa kosijer, pokrijeva,... Refleksi kratkog jata su je, ali srijeemo i ekavski i ikavski fonetizam, to znai da refleks registrujemo sa jotovanim konsonantima (erat,meed), dok e registrujemo u primjerima goret-gorjet, stareina-starjeina, prei i prijei, dok i registrujemo u primjerima vijavica, grijati, biljeg, stio i sl. Podruje jugoistonih crnogorskih govora sauvalo je stariju leksiku jer se na to podruje malo useljavalo, a mnogo se sa njega vie iseljavalo u druge krajeve, zato u ovim govorima imamo mnotvo rijei staroslovenskog porijekla koje danas ive i u ruskom knjievnom jeziku, ali imamo i montvo autohtone leksike (zajazit-uinit korist,knego-svekar,guit-skrivat,znaven-pametan,oicakaika,njiviti-gajiti,podizati,vaspitavati). Ovi govori apsorbovali su u svoj sistem motvo romanizama i neto malo turcizama, uz to u ove govore pristizala je i leksika iz albanskog jezika, osobito u graninim zonama i u onim mjestima gdje je ivjelo mjeovito stanovnitvo. U Mrkojeviima ima mnotvo romanizama (kadra-breuljak, lupra-grm, prita-zasjeda). Mi emo jugoistone crnogorske govore podijeliti na etiri poddijalekta i to: starocrnogorskoprimorski, ozriniko-broanski, sjeniko-novopazarski i bjelopavliko-vasojevski. Glavne osobine Starocrnogorskoprimorskog govora su: stara akcentuacija bez tonskih kompozicija, dosljedna zamjena jata, vokalska grupa ao daje aa, i na kraju a (progresivna asimilacija), prisustvo zamjenica tipa neesov, egovi, kogovi, uzmi to iz Janka i snano prisustvo romanizama. Ozriniko-broanski poddijalekat karakteriu uglavnom dosljedan ekavizam sa dvojnostima tipa starjeina, stareina, ali uvijek prijei. Zatim troakcenatski sistem, gdje imamo dva silazna a i dugo uzlazni akcenat (Zora, Jovo, povrni), fonema h je izgubljena ili zamijenjena sa g, k, est je imperfekat u habitualnoj upotrebi (ae doi) i znaajno je prisustvo turcizama i romanizama. Bjelopavliko-vasojevski govor ima dosljednu ijekavicu djelimino prenesen akcenat sa kratke utime (sestra i sestra, narod), dok se dugosilazni akcenat nije prenosio, pa ga imamo na posljednjem sloju, gubljenje foneme h, u Vasojeviima se uva grupa ao (doao, poao), este su imenice sa dva roda (glad, otrov, milet), izgubljen je glagolski prilog proli, pojava zamjene instrumentala orunika, instrumentalom socijativom (kosim s kosom, dolazim sa kolima, piem sa olovkom). Broj romanizama je znatno manji. Sjeniko-novopazarski govor pripada crnogorskim govorima, ali zalazi u teritoriju Srbije. Zbog izuzetnog jakog uticaja Srpske jezike granice i tokavskog sistema zasnovanog na ekavici na dijelu ovih govora koji se nalaze na teritoriji Srbije, dolo je do stvaranja ijekavsko-ekavske zone. Osnovne odlike ovog govora su kombinovana ijekavsko-ekavska zamjena jata je, ekavski refleks kratkog jata je gotovo

dosljedan, ali biljeimo i ijekavizme (poeljet, ljeto, sjekira, edilo). Uglavnom je etvoroakcenatski sistem, dosljedno povlaenje kratkog akcenta sa krajnjeg sloja. Silazni akcenti stoje izvan prvog sloga a duge moemo nai i na posljednjem slogu, ao regresivnom asimilacijom daje o (doo,poo) i sa leksike strane zanaajno je prisustvo turcizama. Sjeverozapadni crnogorski dijalekat predstavlja maticu najprogresivnijih novotkoavskih govora ijekavskog tipa i rasadnih inovacija u govorima novijeg i najnovijeg tipa naeg jezika. Sjeverozapadni crnogorski govori na jugu i zapadu se granie sa jugoistonim crnogorskim govorima, na sjeveroistoku sa jugozapadnim srpskim, a na istoku sa istono-hercegovakim govorima. Na osnovu onoga to je poznato iz dijalektoloke literature meu govorima sjeverozapadne Crne Gore i ako se u okviru pojedinih plemena mogu uoiti neke specifinosti. Sjeverozapadni crnogorski govori imaju obilje karakteristika koje ih udaljavaju od istonohercegovakih govora, a pribliavaju istinocrnogorskim govorima, Asim Peco ih je izdvojio kao poseban govorni tip, Sjeverozapadne Crne Gore i ukazao na neke od njihovih crta dok ih je Milo Okuka svrstao kao zaseban zapadnocrnogorski poddijalekat u okviru istonohercegovakih tj. hercegovako-krajikih govora. On je dao vie razlikovnih osobina osobina u odnosu na hercegovake govore, a to su: specifinost u refleksima jata, grupa : (, , ), r : re (pregled, presto). esto imamo refleks (ozleda, posledica, snijean), : le (cvijetni, vieo, poleeo), esta je pojava sekundarnog jata (sakrijevati). Foneme f i h su nepoznate, pa se zamjenjuju sa k tj. sa v (vazduk, trbuk, suv, gluv, vuruna-furuna). Fonema j ima nestabilnu artikulaciju esam,ednom,gledan. Pojava j umjesto i (poj, kuj, ko goj). Enkilitika forma zamjenice nas je ne. Forme tipa ovija, onija, oblici tipa ovija, onija, oblici tipa mene, tebe, sebe, nijesam, dijete. Dosljedno novo prenoenje akcenta na brdo (izgovara se kao jedna rije). Vokativ je jednak nominativu kod enskih imena Danica, Milica. Imperativ tipa vii, frekventna tvorba hipokoristika Masa, Rasa...Genitiv u slubi lokativa, akuzativ umjesto lokativa, enklitika razdvaja i tijesne sintaksike veze (mi emo i oni, jovan mi je reko). Znatan sloj frekventnih turcizama (budala, urma, buva, kantar). Prisustvo romanizama kao to su kanal, katula, frigati, pijun,... Upravo nabrojene odlike tj. razlikovne crte u odnosu na istonohercegovaki govor pokazuju da Sjeverozapadni crnogorski govori znaju za mnoge odlike koje ne poznaju govori Hecegovine i istone Hercegovine,a za njih znaju svi jugoistoni crnogorski govori. Na osnovu ovih karakteristika vidi sa da Jugoistoni crnogorski govori i Sjeverozapadni crnogorski govori predstavljaju jednu kompletnu cjelinu. Razlike izmeu ova dva crnogorska dijalekta se u glavnom odnose na novotokavski akcentualni sistem i predstavljaju samo odnos izmeu novih i starih jezikih osobina koje su zapadni govori usvojili dok jugoistoni govorni proces nije u potpunosti doveden do kraja.

Glasovni sistem

Sastoji se iz 5 vokla uz slogotvorno R (kada slogotvorno R ima funkciju vokala-prst). Konsonanti ili suglasnici dijele se u nekoliko grupa:

Plozivi ili okluzivi, a to su p, t, k, b, d, g. Oni obrazuju 3 para po zvunosti, bezvuno p i zvuno b, bezvuno t i zvuno d, bezvuno k i zvuno g. Frikativi- bezvuni su s, , f i h, a zvuni su z, i v. Glas v je po mjestu izgovora labiodental i on se ponaa kao zvuni parnjak glasa f, odnosno kao njegov sonant. Aflikate- bezvune c, , , parnjak za je , a za je d. U sonante ubrajamo nekoliko tipova konsonata - nazali m,n,nj, zatim likvide l, lj, r, i jo u sonate ubajamo v i j. Zajednika osobina jeste da ne uestvuju u opoziji zvuno-bezvuno i da prilikom njihovog izgovora vazduna struja prolazi pored prepreke koju stvaraju dijelovi govornog aparta. Prema mjestu izgovora konsonati se mogu podijeliti na sledee vrste, a to su : labialni(usneni) -p, b, m , labiodentalni (usneno zubni) -f i v, dentalni(zubni) -t, d, c, s, z, alveolarni -n, l,r , prednjonepani tvrdi (prepalatalni) -, , , i d, prednjonepani meki (palatarni)- ,,nj, lj i j, velarni (zadnjonepani)- k, g, h. Akcenti: Savremeni knjieni jezik zna za 4 akcenta, 2 duga i 2 kratka, 2 silazne i 2 uzlazne intonacija, a to su kratkosilazni, dugosilazni, kratkoulazni i dugoulazni. U jednoslonim rijeima mogu stajati samo silazni akcenti do u vieslonim rijeima silazni akcenti se nalaze na prvom slogu, a uzlazni se mogu nai na prvom slogu ili na nekom od unutranjih slogova. Na poslednjem slogu u knjievnom jeziku nema akcenata. Prilikom promjene jedne iste rijei esto se mjenja akcenat ali ima i onih rijei u kojima akcenat ostaje isti npr. Sunce (uvjek dugosilazni). Klitike: To su rijei koje nemaju sopstveni akcenat, nego se spajaju u fonetsku cijelinu sa susjednom naglaenom rijeju. Klitike dijelimo na proklitike in enklitike. Proklitike stoje ispred naglaene rijei, a enklitike iza naglaene rijei. Proklitike su prije svega predlozi i to uglavnom jednosloni npr. Na, iz, od, za, do... Proklitike mogu biti i poneki dvosloni predlog, npr. Oko, prema, preko... kao i neki veznici i, ni, a, da, jer, dok... Takoe proklitike mogu biti i odrena partikula ne, uz neke galgole. Enkiltike su upitna partilula li, nenaglaeni oblici linih zamjenica a to su oblici za genitiv, odnosno akuzativ u svih 6 lica me, te, ga, je, ju, nas, vas, ih kao i oblici za dativ mi, ti, mu, joj, na, vam, im. Takoe je i nenaglaena povratna zamjenica se. Englitike su nenaglaeni oblici pomonih glagola, i to krai oblici prezenta glagola biti sam, si, je, smo,ste, su, zatim krai oblici prezenta glagola htjeti u, e,emo,ete,e i oblici aorista glagola biti, koji ulaze u sastav potencijala, a to je bih, bi, bi, bismo, biste, bi. Pravilo je da enkiltika doe na drugo mjesto u

reenici jer se vee za prethodno naglaenu rije npr. Ja sam doao, nije mogue rei ja doao sam ili sam doao. Meutim enklitika se ne nalazi uvjek na drugom mjestu ve moe doi i posle sintagme kod vie meusobno povezanih rijei npr. Moj prijatelj iz Budve je doao. Glasovne promjene (glasovne aliteracije): Suglasnike alternacijeJednaenje po zvunosti je vrsta regresivne asimilacije zato to drugi suglasnik dijeluje na prvi. Kada se zvuni suglasnik nae ispred bezzvunog postaje bezvuan, kada se bezvuni nae ispred zvunog postaje zvuan. Jedino 3 suglasnika f, h i c bezvuni su i nemaju svoga parnjaka. Tako da se ne mjenjaju ali ipak izazivaju obezvuavanje zvunog suglasnika kada se nae ispred njih npr. Zvuni u bezvune B-p(Srbija-srpski), d-t(sladak-slatka), z-s(bez kuebeskunik, -(teak-teka), bezvuni u zvune p-b(top-topdija) , t-d(svat-svadba), s-z(s Bogom-zbogom), k-g(burek-buregdija), -d(uiti-udbeni). Ima sluajeva kada se ovo jednaenje ne odraava u pravopisu, to su prije svega konsonatske grupe ds i d koji ostaju nizmjenjeni u pisanju npr. Odsjean, predsjednik.. Bez jednaenja se piu i neke nove tvorenice sa prefiksom, subpolaran, podtekss, predturski, postdiplomski... Jednaenje po mjestu izgovora kada se dentalni suglasnik s nae ispred prepalatalnih ili palatalnih , d, , , lj, nj, on prelazi u prepalatal . Denatlni suglasnik z ispred istih suglasnika prelazi u , Pa imamo pas-pae, list-lie... U istoj rijei moe doi do jednaenja po zvunosti, a zatim jednaenja po mjestu izgovora npr. Bez asti- besastan- bezastan, izupati-isupatiiuati.. Jednaenja nema u sluajevima kada se prefiksi sa zavretkom na s ili z nau ispred lj ili nj npr. Razljutiti... Kada se alveolar n u izvedencama nae ispred labijala b on prelazi u labijal l npr. Stanbeni, zelemba... Ovakvog jednaenja nema u sloenim rijeima tipa jedanput, vanbrodski... Gubljenje suglasnika kada se dva ista suglasnika izmeu osnove i sufiksa ili izmeu prefiksa i osnove nau jedan do drugoga, svode se na jedan npr. Rus+ski- russki-ruski, bez+zubabezzuba-bezuba. esto takva dva suglasnika nastaju usljed jednaenja po zvunosti ili jednaenja po mjestu izgovora, pa imamo pet +deset- pedeset, bez+stida-bestidan, raz+alostiti-raalostiti... Izizeci od ovih pravila su superlativi sa prefiksom naj, od pridjeva koji poinju na suglasnik j npr. Najjai, jajjetiniji... Takoe se oba suglasnika zadravaju u nekim novim prefiksalnim tvorenicama gdje bi se svoenjem na jedan glas zamaglilo znaenje prefiksa npr. Protivvrijednost, preddravni... Suglasnici t i d gube se ispred aflikata c, , d, i npr. Otac genitiv je oca, zadatak-zadaci, predak-preci... Takoe gubljenja nema u tvorenicama gdje dolazi samo do jednaenja po zvunosti npr. Pod+initi-potiniti... Mnoge trolane suglasnike grupe svode se na dvolane, tako to se t i d gube ukoliko su ispred njih frikativi s, z, ili , a iza njih suglasnici b, k, l, lj, m, n i nj. Ovdje se pravilo uglavnom odnosi na grupe stn, stk, stl stn, zdb, koje gube t, odnosno d npr. astan-asno, zalistak-zaliska-zalisci, usmen, gozba... Izuzeci od ovog pravila grupa stn ostaje u pridjevima od strane osnove tipa azbesni, protesni, grupa stk ostaje u enskim oblicima na ista npr. Telefonistkinja, a grupa stm uva se u pozamjenicama npr. Astma. U izvedenicama na ski i stvo glas s se obino gubi ukoliko mu prethodi ,, ili junaki, lupetvo, a konsonant ostaje ispred stvo u primjerima tipa nasledstvo, mogustvo, pokustvo...

Palatalizacija pod poalatalizacijom podrazumjevamo promjenu velarnih suglasnika k,g,h u prepalatale , d, . Do ovoga dolazi u sluajevima: Vokativ jednine imenica mukog roda na k,g, h i to ispred nastavka e npr. Duh-due, u mnoini imenica oko i uho npr. oiju, uima, kao i u mnogim izvedenicama od imenica sa zavretkom na k, g, h ili k a, ga, ha npr. Vuk-vuica, rukaruerda, mrak-mraan... u oblicima prezenta nekih glagola iji je infinitiv danas na i ali ija se infinitivna osnova zavrava na k,g, h npr. Pekti-pei-peen, strik-strii-strie, vrh-vri-vre... a ova prvobitna osnova je vidljiva u treem licu mnoine ovih glagola koja glasi peku, striku, vrhu. U tvorbi rijei palatalizacija se ne primjenjuje dosljedno u prisvojnim pridjevima koji se zavravaju na ing nalazimo je uglavnom u primjerima tipa majin, djevojin... dok kod os talih imenica ostaje nepromjenjeno pa imamo sekin, bakin... Takoe u demunitivima ica palatalizacija izostaje ukoliko se ispred velara nalazi jo jedan suglasnik npr. Kockica, takica, markica... zatim u onima koji imaju hipokoristiko znaenje bakica, tetkica... Takoe palatalizacije nema ni u izvedenicama od imena Vukica, Olgica, Dragica... Sibilarizacija jeste prelazak suglasnika k, g, h u c, z, s, do ega gotovo uvjek dolazi ispred vokala i, i to u sledeim sluajevima: u mnoini imenica mukog roda na k, g, h ak-aci, bubreg-bubrezi... u dativu i lokativu imenica na ka, ga, ha npr. Rijeka-rijeci, daska-dasci, briga-brizi... u imperativu glagola pei-peci-pecite, strizite... pri izvoenju nekih nesvrenih glagola npr. maknuti-micati, dignuti- dizati, uzdahnutiuzdisati

Jotovanje - posebnu veoma rasprostranjenu vrstu glasovne promjene izazvane prisustvom glasa j nazivamo jotovanjem, po grkom imenu toga slova jota. Po izvrenoj fonetskoj promjeni j iz nastavka iz sufuksa najee nestaje i stapa se sa prethodnim suglasnikom, tako da njegovo prisutvo esto ne moemo utvrditi bez pomoi istorijeske gramatike. Jotovanjem suglasnici prelaze u palatale ili prepalatale prema sledeem obrascu: t , d , l lj, n nj, s , z . Suglasnici k, g, h mijenjaju se prema obrascu o kome smo govorili prilikom palatalizacije k , g , h - I c . Za razliku od ostalih suglasnika labijali ostaju neizmjenjeni prilikom jotovanja ali im se pridruuje glas lj. Pa imamo obrazac p plj, v vlj, m mlj. Do jotovanja dolazi u sledeim sluajevima: u prezentu pojednih glagola, preteno onih glagola koji imaju infinitive na ati, i to ispred nastavka em, e itd. Nastavci em, e.. nastali su od nastavka je, jem (kretati kreem, glodati - gloem, kazati kaem, skakati - skaem). u trpnom pridjevu glagola na iti i to ispred nastavka em, koje je prvobitno glasilo jem (mlatiti mlaen, roditi roen, paliti paljen) u graenju pojedinih nesvrenih ili uestalih glagola od svrenih (platiti plaen, ugoditi ugaati, ukrasiti ukraavati) u komparativu pridjeva, jotovanje je vezano za nastavak ji koji se dodaje na pozitiv ( mlad + ji = mlai, visok vii, brz bri, dug dui) jotovanje registrujemo u instrumental jednine imenaica jednine enskog roda i to onih koji se zavravaju na suglasnik. Ova glasovna promjena se javlja kada se ove imenice nau ispred nastavka ju. ( smrt + ju= smru, gladju glau, so solju, krv krvlju)

u tvorbi rijei i ti ispred pojedinih sufiksa koji su nekad imali glas j i li ga I danas imaju, takvi sun a primjer kolektivni sufiks je ( prut + je = prue, grana granje, grb grblje), etniki sufiks janin, odnosno anin ( Beograd- beograanin, atinan atinanjin, prag praan, rim rimljanin), jak, odnosno ak (crn crnjak, juni junjak, aba abljak), imamo pridjevski sufiks ji ( pseto psei, jesen jesenji, aba ablji) jekavsko jotovanje obuhvatilo je grupe dj, tj, sj, i zj. Grupa dj je dala (djed ed), grupa tj dala je (tjerat erat) , sj je dala (sjekira ekira), grupa zj je dala i konsonantske grupe svji i cvj dale su $ I . ( svjedok - $edok)

Prelazak L u O - usljed glasovne promjene koja se javila u svim tokavskim govorima krajem 14. Vijeka suglasnik L na kraju rijei vokalizovao se u O. morfoloki uslovi za ovu promjenu su sledei: na kraju jednine mukog roda trpnog pridjeva imamo npr. dao, dok je u enskom rodu dala, a u srednjem dalo i to zbog toga to u enskom i srednjem odu suglasnik L nije na kraju rijei. Istovijetno je i sa primjerima itao, itala, italo, bio, bila, bilo, uzeo, govorio, uo u nominativu jednine mukog roda pridjeva sa osnovom na L ( bijel , cio, mio, debeo) takoe ukoliko je ispred o samoglasnik a to a e biti nepostojano tako da u drugim oblicima ispada (zao, zlo i zla, topao, toplo i topla) u nominative imenica ija se osnova zavrava na L (sokol soko, sto stola, veo vela, orao orla, pakao pakla) u promjeni imenica sa sufiksom Lac gdje je takoe a nepostojano jer se L javlja u genitive mnoine, dok u svim ostalim padeima prelazi u O ( nosilac nosioca, dok je genitive mnoine nosilac). Na isti nain se mjenjaju i rijei branilac, tuilac, vrilac, gledalac u ponekim izvedenim rijeima kao seoba koja je nastala od seliti, dioba nastala od dijeliti, seoski od selo

Promjena L u O u naem jeziku nikad nije do kraja dovedena. Ona nije zahvatila rijei stranog porijekla kao to su general, skandal, metal, Kristal, model Takoe nije zahvatila ni neke domae rijei kao to su bol, ohol. U nekim rijeima postoje dubleti (aneoski i anelski). Samoglasnike alternacije Nepostojano A nepostojanim A naziva se ono A koje se javlja u pojedinim oblicima rijei da bi se razbila suglasnika grupa koja nije uobiajna, odnosno da bi se razbila teka suglasnika grupa za izgovor. Nepostojano A se javlja u sledeim sluajevima: u imenicama mukog roda tipa borac, poetak, gdje e se javiti jo samo u genitive mnoine boraca, poetaka dok ga u ostalim padeima nema. Jedino u nominative jednine, u akuzativu ukoliko je akuzativ jedan nominative javlja se nepostojano A u imenicama ija se mnoina zavrava na ovi ili evi (ritam ritmovi, bubanj bubnjevi, orao orlovi) U imenicama enskog roda koje se zavravaju na O koje je nastalo od L (misao, zamisao)

U nekim imenicama mukog roda stranog porijekla (student, concert) nepostojano A registrujemo samo u genitive mnoine (studenata, koncerata). Samo u genitive mnoine javlja se nepostjano A kod imenica srednjeg i enskog roda ija se osnova zavrava suglasnikom grupom, a takve su imenice u srednjem rodu staklo, rebro, pismo pa emo za genitive mnoine imati stakala, rebara, pisama u enskom r odu imamo djevojka, trenja, basna, pa imamo genitive mnoine treanja Samo u nominative jednine mukog roda kod pridjeva u neodreenom vidu imamo udan, dobar, tanak, upalj Kod pridjevskih zamjenica imamo sav, takav, kao i kod broja 1.. U glagolskom radnom pridjevu u mukom rodu jednine nepostojano A rednovno se kombinuje sa glasovnom promjenom prelaz L u O, pa imamo legao legla leglo Dodaje se i predlozima s, k, uz, niz, kroz, kada stoje ispred rijei s kojom bi obrazovali teko izgovorljivu grupu suglasnika ( sa kolom, ka gradu, niza stranu, uza zid) Ispred oblika mnom mnome, instrumental line zamjenice ja, nepostojano A se obavezno dodaje predlozima s, pod, nad, pred (podamnom, samnom, predamnom)

Pokretni samoglasnici na zavretku pojednih rijei mogu se neobavezno, bez promjena u znaenju javiti vokali a, e ili u. to su sledei oblici: Prilozi za vrijeme kad, kada, tad, tada, sad, sada Veznik nek, neka Oblici genitiva ili akuztiva jednine od pridjeva npr. Dobrog, dobroga, domaeg, domaega,.. Od zamjenica npr. Mog, moga, naeg, naega Brojeva npr. Jednoga Oblici dativa I lokativa jednine od istih rijei kojima se moe dodati e, odnosno u ukoliko padeni nastavak glasi em (dobrom dobrome, drugom drugome) Neki jednosloni oblici instrumentala jednine od zamjenica (njim, njime, kim -kime, tim time) Oblici dativa, lokativa i instrumentala mnoine pridjeva, zamjenica i brojeva koji prema pravilu dobijaju A, kada im ne slijedi imenica (obraam se dobrim ljudima, a ne loima, radim sa stranim studentima, ali I sa naima).

Disimilacija samoglasnika za imenice mukog roda sa zavretkom na suglasnik nastavak instrumental je on (ovjekom), meutim postaje em poslije palatalnog suglasnika (panjem, kraljem, biem). Do ovoga ipak ne dolazi ukoliko je u zavrnom slogu osnove suglasnik e (lakejom, muzejom, meljom, fleom, laveom, mjesecom). Iako u znatno manjoj mjeri disimilacija dijeluje i na izbor nastavka ovi, odnosno evi u mnoini nekih imenica mukog roda (kejovi, sprejovi), uprkos palatalnom suglasniku J.

Rastavljanje rijei na kraju retka

Kada u pisanju ili pri tampanju cijela rije ne moe da stane u jedan redak u kome je zapoeta, tada se jedan njen dio prenosi u sledei redak, a na mjestu gdje se rije prenosi pie se crtica. Pri tome treba imati sledea pravila na umu: Znak za rastavljanje, odnosno crtica stavlja se izmeu samoglasnika i to kada se vie njih nae jedan do drugoga, ili iza samoglasnika a ispred suglasnika, npr. Di -onica, dionica, moli-oci, molio-ci, li-vada, liv-ada, dr-ati, dra-ti... Jedan glas , kad je rije o samoglasniku ne treba prenositi u sledei redak npr. dao (da prenesemo o)... Takoe nije doputeno prenositi ni pojedine suglasnike niti skupove suglasnika npr. Dunost (niti t, niti st), perfekt (niti kt, niti t) Ukoliko se u sredini rijei nalaze suglasniki skupovi prilikom pisanja ili tampanja znak za prenoenje moe se slobodno stavljati ili ispred cijelog suglasnikog skupa ili izmeu pojedinih suglasnika npr. ze-mlja, zem-lja... Ipak se ne preporuuje da se suglasniki skupovi koji su teki za izgovor cijeli prenose na poetak novog retka, nego ih je bolje rastavljati bor-ba, tram-vaj, brat-stvo... Ni u latinici nije doputeno znak za prenoenje stavljati izmeu dva slovna znaka kojima se pie jedan glas, ve ih piemo na sledei nain: sa-njati, po-lje, ho-da, a ne nikako sanj-ati, polj-e... Takoe ni u stranim rijeima ukoliko se piu izvorne rijei moemo ga stavljati izmeu slovnih znakova kojima se u nekom stranom jeziku pie jedan glas. Oni se rastavljaju na sledei nain Goe-the, isti je sluaj war-szawa, bau-delai-re, wa-shintong... Kada se u sloenim rijeima sa sastavnim dijelovima koji se lako raspoznaju nau dva suglasnika i to jedan na kraju prvog a drugi na poetku drugog dijela sloenice rastavni znak se stavlja izmeu njih npr. ras-poznati, iz-bor, iz-voditi, pod-metnuti... meutim ukoliko granicu izmeu sastavnih dijelova sloenice ne raspoznajemo tada se iz sloenice rastavljaju po istom principu kao i proste rijei npr. ra-zumjeti...

Pisanje velikih slova

Velikim poetnim slovom piu se lina imena, prezimena, kao i atributi i nadimci, koji ulaze u sastav tih imena ili koji se umjesto njih upotrebljavaju npr. Marko Jovan Petrovi Markovi, Zmaj Ognjen Vuk, Aleksandar Dima Otac... Pravi atributi uz vlastita imena i prezimena, odnosno pridjevi koji se upotrebljavaju za blie odreivanje, kao i imenice koje znae titulu, zvanje, zanimanje ili neku vrstu piu se malim slovom npr. knjaz Danilo, pop Marko, selo Bistrica...

Nazivi pojedinih izuma koji su dobili ime po njihovim pronalazaima i stoga nisu vie vlastite ve zajednike imenice, s toga se ne piu velikim ve malim slovom npr. Volt (mjera), Amper (mjera) Imena bogova u paganskim ili mnogoboanskim religijama vlastite su imenice i s toga se piu velikim poetnim slovom npr. Posejdon, Jupiter, Afrodita, Perun... za razliku od mnogoboanskih religije imenice bog, boginja, kao zajednike piu se malim poetnim slovom izuzev kada se jedna od njih upotrijebi za oznaavanje odreenog lica pie se velikim poetnim slovom npr. ree Bogu arhanel Mihailo... Velikim poetnim slovom piu se i posebna imena pojedinih ivotinja, graevina i predmeta npr. Brundo (medvjed), arac (konj), Hektor (pas), Galeb (laa, brod), Nikika tvrava, Sahat-kula (Podgorica, graevina)... za razliku od toga imena koja se daju ivotinjama prema boji ili nekoj drugoj osobini nisu vlastita imena ve zajednike imenice i oni se piu malim poetnim slovom npr. vranac (crni konj), mrkalj, sivonja, takoe I nazivi graevina kada se ne misli na odreenu npr. most na Morai, piu se mali poetnim slovom. Takoe malim slovima piu se i sva ostala zajednika imena ivotinja, bilja i ljekova npr. vuk, pas, trava, bukva, hrast, jabuka, ljubiica, aspirin, andol... izuzetak predstavljaju latinski nazivi koji se esto upotrebljavaju u nauci i onda se pie veliko poetno slovo npr. Lupus (vuk), Felis leo (lav), Pirus malus (jabuka), Viola odorata (ljubiica)... Velikim poetnim slovom piu se imena pojedinih naroda, dravljana raznih zemalja i stanovnika mjesta i pokrajina i to i u jednini i u mnoini npr. Crnog orac, Crnogorci, Podgorianin, Sarajlija, Srbin... Meutim ovakve imenice esto se upotrebljavaju i za oznaavanje nekih predmeta, ivotinja ili neega slinog i tada se one piu malim poetnim slovom npr. francuz (klju), vaba (insekat), peterka (ovca)... Nazivi kontinenata, zemalja, drava, pokrajina, gradova, sela, uopte naseljenih mjesta piu se velikim poetnim slovom i to svaka rije koja ini njen sastavni dio, osim predloga i veznika koji se ne nalaze na poetku npr. Republika Francuska, Juna Amerika, Donja Gorca, Brod na Kupi, Crna Gora, Mala Azija... U sluaju kada je rije o toponimima, odnosno o mjestima koja nisu naseljena tada se pie samo prvo veliko slovo npr Donji zagara (ukoliko nije naseljeno) Donji Zagara (ukoliko je naseljen) i svi ostali geografski nazivi piu se veliki slovom, a ukoliko su sastavljeni od vie rijei a druge rijei nisu vlastite imenice one se nee pisati velikim slovom npr. Ohridsko jezero, Jadransko more... Takoe, kada je prvi dio dvolanog naziva pridjev koji ne ulazi u naziv tano odreenog geografskog pojma taj se dio pie malim poetnim slovom npr. jugoistona Azija, istona Srbija... Strane svijeta se piu malim slovom npr. istok, zapad... meutim ukoliko neka od od ovih imenica oznaava odreene drave i narode pie se velikim poetnim slovom npr. predstavnici Istoka i Zapada... Velikim slovom piu se i sve rijei koje ulaze u sastav nebeskih tijela npr. Sunce, Mjesec, Mali Medvjed... Samo velikim poetnim slovom prve rijei ukoliko druge po redu same sobom ne zahtjevaju veliko slovo piu se : vielana vlastita imena praznika (Nova godina, Prvi maj, Dan pobjede), kada je druga rije vlastito ime (Dan Republike, Sveti Nikola), za razliku od crkvenih praznika kao sastavni dio imena linosti koja je nekada proglaena za

sveca pie se malim slovom (sveti Antun, sveti Petar), meutim u nazivima mjesta, brda, crkava i slino pridjev sveti kao i svaki drugi pridjev kada se nalazi na poetku naziva pie se velikim poetnim slovom (Sveti Stefan, Sveti Ilija (brdo), Aja Sofija (damija))...

Pravila ijekavskog izgovora

Prema dugog e ekavskog izgovora, u ijekavskom imamo ije (bijelo, blijed, drijelo, podnijeti, rijeka, snijeg). Ipak ima sluajeva u kojima umjesto jata imamo dugo je, kao u genitivu mnoine imenica svih rodova kod kojih u nominativu jednine imamo je (vjera, djela, koljena). Imamo oblike rijei gdje se kratki slog duljio zato to se nalazio ispred dva suglasnika od kojih je prvi bio neki sonant (ponjedeljka, pridjeka, razmjerka) Oblike glagolskog priloga prologa (vidjevi, vidjev nastalo prema vidjeti, izgorijevi nastalo prema izgorijeti) Imamo neke izvedenice koje su postale od osnovne rijei s kartkim slogom (sjenka nastala prema sjena, nedjeljko nastalo prema nedjelja, zamjerka nastala prema zamjeriti) Rijei od mila, hipokorisnici izvedeni od osnove s kratkim jatom (dijeva od djevojka, Stijepo od Stjepan). Imamo nesvrene glagole izvedene prema rijeima mjesto, mjera, sjesti (namjetati, premjetati nastalo od namjestiti, premjestiti). Kod ovakvih glagola s nekadanjim jatom slog se redovno produava u izgovoru pa se onda i pie zahtijevati, zapovijedati, odolijevati... Umjesto dugoga jata u ijekavskom izgovoru imamo je i u nekim pojedinanim rijeima koje su izvedene od kratke osnove (vjernost prema vijeran, vjetac prema vjetica, ravnomjernost prema mjera) U ijekavskom nareju je redovna prema pravilu zamjena kratkog jata sa je (mjesto, mjera, sjena, sjesti, pjevati). Ovo pravilo je mnogo dosljednije od prvog pravila i bez obzira na to da li je izvedena rije od duge ili kratke osnove u ijekavskom izgovoru imamo je uvjek kada je slog s nekadanjim jatom kratak. Prema jednim oblicima rijei s dvoslonom zamjenom u drugim imamo zamjenu sa je, i to u promjeni imenica srednjega roda sa osnovom na suglasnik t ili s (djeteta dijete, tijalesa-tijelo), zatim u mnoini sa nastavkom ovi / evi dvoslonih imenica sa kratkosilaznim akcentom i to u jednini i u mnoini (cvijetovi prema cvijet, svijetovi prema svijet). Kod imenica koje prema kratkosilaznom akcentu nominativa jednine imaju u mnoini kratkouzlazni akcenat vrijednost jata je i u oblicima mnoine dvoslona (dio-dijeladijelovi, vijek-vijeka-vijekovi ali i vjekovi). Skraivanje se vri i u imenicama deminutivnog znaenja na i, ica, ace, ece (dijeli prema dio i dijela, zvjezdica prema zvijezda, gnijedace prema gnijezdo). U augumentativu na ina. Kod apstraktnih imenica na oa, ota i ina.

U komparativu i superlativu (bijelji i najbijelji od bijel). Kod uestalih glagola izvedenih od glagola na iti (odljepljivati prema odlijepiti, zamjenjivati prema zamjeniti, ocjenjivati prema ocijenjiti). Genitiv mnoine nekih imenica od tri i vie slogova pored uobiajne dvoslone ima i jednoslonu zamjenu jata (pripovjetka, genitiv mnoine izgovara se i pie pripovijedaka i pripovjedaka) Prema osnovnom liti imamo sledee glagole: zalivati, nalivati, prolivati, slivati, kod imenica imamo : sliv, zaliv... Neki glagoli istoga korijena imaju dvojako znaenje, prema tome da li u nastavku infinitivne osnove imaju je ili i (bijeljeti, crvenjeti, rumenjeti, tupjeti a to znai postajati bijel, crven, rumen i tup, dok glagoli rumeniti, bijeliti, tupiti znai initi neto rumenim, bijelim, tupim) Iza glasa r jat obino ima dvoslonu zamjenu (vrijeme, strijela, trijezan). U oblicima gdje je jat bilo kratko ili se skraivalo iza r ispred koga dolazi jo neki suglasnik izgovara se i pie sa e (bregovi, vremena, strelica). Izuzetak je kod primjera ogrijev koji piemo ogrijev i ogrev. U sloenim rijeima kod kojih je suglasnik na kraju prvog dijela neposredno ispred grupe rje ostaje cijela grupa suglasnika (protivrijeiti, razrijeivati). Ukoliko je r na poetku rijei ili ispred njega samoglasnik kratko jat se u ijekavskom izgovoru zamjenjuje sa je (gorijeti, korijeni, rijenik, rijeitost) U nekim rijeima sa prefiksom pre i pred u ijekavskom izgovoru pored zamjene sa ije javlja se e (prijekor, prijesto, prijedlog, ali imamo i prenos, prevara, prelaz, predlog) Ispred samoglasnika o i suglasnika j i lj u ijekavskom izgovoru imamo zamjenu sa i (volio, ivio, trpio). U oblicima nekih dvoslonih radnih glagolskih pridjeva ispred o imamo e ili je (vrio, zrio, sio koristi se i vreo, zreo, sjeo) Dvojaku zamjenu jata u jekavskom izgovoru sa i i sa ije imamo u odrinom obliku pomoni glagol jesam, pa je pravilno i nijesam i nisam.

Znaci interpunkcije (reenini znaci)

Znaci interpunkcije su zarez, taka, taka i zarez, dvije take, navodnici, upitnik, uzvinik, zagrade i crte. Taka se stavlja na kraju obavjetajne potvrdne i odrine reenice (Naporno uim za ispit. Za ispit ne uim redovno). Zarez se kao znak interpunkcije upotrebljava esto i u razliitim reeninim situacijama. Osnovno naelo naeg pravopisa jeste pravopisna sloboda, odnosno logika interpunkcija i zato je najvanije pravilo da se ono to je u mislima tijesno povezno, to predstavlja jedinstvenu

cijelinu ne odvaja zarezom, a djelovi koji ine cijelinu za sebe odvajaju se zarezom od ostalih dijelova reenice. Zarezom se odvajaju rijei i skupovi rijei prilikom nabrajanja ( Marko, Luka i Janko su otisli na izlet. Ponijeli su dosta hrane,i bezalkoholnih pia, i drutvenih igara) nezavisne reenice se odvajaju zarezima kada nisu povezane veznicima ( Navratio je, pozdravio se, dobro ruao i otiao) paralelni dijelovi reenice kad su u suprotnosti ( Nijesmo ljetovali na moru, nego na planini). reenice u inverziji, odnosno kada se zavisna reenica nalazi ispred glavne reenice ( Iako sam znao,nijesam polozio) rije ili skup rijei koji su naknadno dodati ili umetnuti (Sve u ti, naravno, potanko ispriati. TI si u pravu, neosporno) vokativi apozicija (Marko, donesi to) uzvici takoe nisu sastavni dijelovi reenice, stoga se odvajaju zarezom (Oh, to me boli zub) umetnute reenice (U mom gradu, koji je najljepi od svih, nalazi se fontana) izmedju mijesta i datuma ( Niki, 22. Novembar 2012 god).

Taka i zarez se upotrebljavaju : izmeu reenica koje su u sloenoj reenici manje povezane sa drugim reenicama ( Kada smo doli, razgovarali smo o koli, nismo pominjali nedavnu svau) izmedju grupa rijei koje se razlikuju po srodnosti ( Na put u ponijeti: odjeu, obuu, kiobran; knjige, sveske; fudbal i reket za tenis).

Dvije take se stavljaju: iza rijei kojima se najavljuje nabrajanje, odnosno ispred onoga to se nabraja (Doli su: Milica, eljka, Marija) ispred navoenja tuih rijei ili upravnog govora (Rekao nam je: ''...'').

Navodnicima se obiljeavaju: tue rijei kad se doslovno navode (citati) rijei koje se upotrebljavaju sa ironijom i kojima neemu ne eli da se da suprotono znanje (Znam, ti si prava ''vrijednica'') .

Na kraju upitnih reenica stavlja se upitnik, a iza uzvinih reenica stavlja se uzvinik, kao i iza manjih govornih jedinica koje se izgovaraju u uzbuenju ili povienim glasom stavlja se uzvinik (Ne vii! ), a kada se pitanje izgovara povienim tonom iza njega se stavljaju i upitnik i uzvinik (On polozio?!). Zagradom se u reenici odvaja ono sto se dodaje radi objanjenja neke rijei ili dijela reenice. Interpunkcija (reenicni znaci) doprinose jasnijem izraavanju. Crta se pie:

umjesto prvog dijela navodnika u dijalogu i to samo u tampanim tekstovima, a drugi dio se izostavlja takoe i na kraju upravnog govora, gdje se pie crta ukoliko se reenica nastavlja i objanjava neto o upravnom govoru (Ko je to bio? upita Marko) takoe crta se pie kada se eli neto istai ili naglasiti suprotnost i neoekivanost (Doem ja, kad-nie nikog).

Pravopisni znaci su taka, dvotaka, nekoliko taaka (obino tri), crta, crtica, zagrada, apostrof, znak jednakosti, znaci porijekla, akcentaski znaci i genitivni znak.

Taka se kao pravopisni znak upotrebljava: iza skraenica (npr. itd.) iza rednih brojeva kada se piu arapskim brojkama (1. )

Taka se ne pie iza rednih brojeva napisanih arapskim brojkama kada se iza njih nae neki drugi pravopisni znak: zarez,zagrada,crta (O tome ete proitati na stranici 84,85,86. ) Dvije take se kao pravopisni znak piu izmedju brojeva i slova kojima se iskazuje neki odnos i itaju se prema (Rezultat utakmice je 2:1 za Budunost. Korijenski samoglasnik se smjenjuje o:u:a u rijeima ploviti-plivati-poplaviti). Nekoliko taaka stavljaju se umjesto izostavljenog teksta i u isprekidanom tekstu (Imenice su: vlastite, zajednike, apstraktne...). Crta se kao pravopisni znak upotrebljava: izmeu brojeva umjesto predloga od do (proitao sam 10-12 knjiga). Ukoliko se ispred prvog broja nalazi predlog od ne treba pisati crtu ve se pie predlog do . crta se pie izmeu naziva gradova i drugih mijesta da bi oznaila pravac kretanja (Podgorica-Niki) pie se izmeu dva ili vie imena kojima se oznaavaju tijesno povezani pojmovi koji praktino ine jedan pojam (Utakmica Sutjeska-Rudar je skoro zavrena).

Crtica koja se kao pravopisni znak pie u slinim sluajevima: izmeu dijelova polu-sloenica (auto-mehaniar, foto-aparat) prilikom rastavljanja rijei na slogove na kraju redka u sloenim ili izvedenim rijeima u kojima se prvi dio pie brojem a drugi slovima (100 godinjica, 30-tih godina) izmeu skraenica i nastavka za oblik (Unicef-ov).

Zagrada kao pravopisni znak slui da: oznai oba oblika rijei o kojima se govori (Predlog s(a) ita se sa)

stavlja se iza rednoga broja ili slova kojima se oznaava novi odjeljak ( 1) 2) a) b))

Apotrof se stavlja umjesto izostavljenog slova (Jel' to istina?). Znak jednakosti upotrebljava se izmeu rijei da bi se oznaila njihova ista vrijednost, a ita se jednako, ravno, isto to , jeste (Himba=sumnja. Marko=subjekat. Znaci porijekla (< i >), znak > ita se dalo je ili razvilo se u (tvojega>tvoga>tvoga), a znak < se ita postalo je od (crnji<crn-ji, junae<junak-e). Akcenatski znaci se koriste u strunijoj literaturi, ali i u obinim tekstovima kada je potrebno oznaiti rije koja se od iste rijei u susjedstvu razlikuje samo akcentom (sm sam). Genitivni znak slui da oznai razliitost uglavnom, mnoine iste zamjenice (iz primjera, iz primjer). najee genitiva jednine i genitiva

Vrste rijei

U jeziku se rijei javljaju u reenicama, pa posmatranjem jednog iskaza koji se sastoji od nekoliko njih moe se uoiti da su rijei na razliit nain ukljuene u reenicu. U razlaganju reenica na rijei polazi se od glasovnog (fonemskog ) oblika rijei, od njihovih gramatikih oblika, od njihove slube (funkcije u jeziku i reenici) i od njihovog gramatikog, najoptijeg znaenja. Polazei od tih inilaca, gramatiari sve rijei naeg jezik a dijele na 10 vrsta. To su : imenice (stranac, pijetao, obala..) pridjevi (narandast, prohladan..) zamjenice (on), brojevi glagoli (ekati,plivati..) prilozi (nee,tanko,odmah..) predlozi (pored,na,u..) veznici (i,da,pa..) reice (dabogme,ba..) uzvici (uh,oh..).

Imenice, pridjevi, zamijenice i brojevi (jedan,dva,tri) ine grupu promijenljivih rijei koje se zovu imenske rijeci. Njihove oblike osobine zasnivaju se na gramatikim kategorijama:

roda (mukog, enskog i srednjeg) broja (jednina i mnoina) padea, koji su, kao i kategorija broja i morfosintaksika kategorija.

Glagoli su grupa promijenjljivih rijei ije se oblike osobine zasnivaju na gramatikim kategorijama: lica (govornog, sagovornika i neprisutnog lica) vremena (odmjerenog prema trenutnku govora) naina (odreenog po stavu govornog lica prema radnji) glagolskog vida (sagledavanja radnje po trajanju) glagolskog roda (mukog, enskog i srednjeg) gramatikog broja (jednina i mnoina)

koje su, sve osim kategorije glagolskog vida kao klasifikacione, takoe i morfosintaksike kategorije. Prilozi (osim u elementu poreenja), brojevi od 5 na dalje (osim kad nisu imenice kao stotina, hiljada, milion), predlozi, veznici, reice i uzvici ine grupu nepromjenljivih rijei. Po svojoj ulozi u formiranju reenice, ove rijei podijeljene su na: 1. konstituentske - imenice, pridjevi, zamjenice, brojevi, glagoli i prilozi 2. pomone rijei - predlozi,veznici i reice.

Imenske rijei

Imenskim rijeima zajednike kategorije roda, broja i padea, u svakoj od vrsta koje ih ine izraavaju se odreenim nastavcima za oblik. Tako u svim imenskim vrstama postoje oblici za rod, kao kategorija zasnovana na razlici pola u prirodi (muki, enski, srednji), oblici za broj, kao kategorija zasnovana na uoavanju jedinke i veeg broja jedinki (jednina, mnoina) i oblici za padee, zasnovani na funkcijama koje imenske rijei imaju u reenici. Srpski knjievni jezik razlikuje sledee padee: NOMINATIV- oblik imenskih rijei kojima se oznaava ko/to je vrilac radnje GENITIV- od koga, od ega DATIV- kome, emu AKUZATIV- koga, ta VOKATIV- hej, oj INSTRUMENTAL- s kim, s im

LOKATIV- o kome, o emu

Nominativ i vokativ su nezavisni padei, a ostali su zavisni. Sistem padenih oblika jednine i mnoine jedne imenske rijei naziva se njenom promjenom (DEKLINACIJOM). Imenice Imenice su promijenjljive rijei koje oznaavaju neko bie, predmet ili pojavu, pojam uopte, kao skup osobina. Znaenje, sluba u jeziku i sluba u reenici odreuju srpskim imenicama gramatike kategorije roda, broja i padea. Kategorija roda imenica izraena je razlikama zasnovanim na razlikovanju polova bia u prirodi. Tako su: imenice mukog roda - jer oznaavaju bia mukog pola imenice enskog roda - jer oznaavaju bia enskog pola imenice srednjeg roda - jer oznaavaju mlada bica.

Znaenje prirodnog roda uglavnom se vezalo za odvojene nastavke, pa se najvei broj imenica mukog roda zavrava na suglasnik (sin, uitelj), najvei broj imenica enskog roda zavrava se na A (uiteljica, vuica), dok najvei broj imenica srednjeg roda se zavrava se na E/O (dijete, tele, edo). Imenice sa znaenjem predmeta i pojava imaju oznake roda prema nastavku. Poto svoj rod dobijaju po ugledu na oblike imenica prirodnog mukog, enskog i srednjeg roda, njihov rod se naziva gramatiki rod. Kao i uz imenice prirodnog roda, pridjevi koji uz ove imenice stoje imaju oblik mukog, enskog ili srednjeg roda (visok hrast, visoka trava, lijepo dijete). Ovaj model izraavanja gramatikog roda, meutim u naem jeziku nije doslijedno sproveden, pa se za mnoge imenice kae da su po oblicima promjene jednog roda, dok su po atributu uz njih drugog roda. Ukoliko oznaava jedinku, imenica e biti u obliku jednine (uenik), ukoliko oznaava vie jedinki, imenica e biti u obliku mnoine (uenici). Prema njihovom znaenju, tj. prema osobinama onoga to se njima oznaava (imenuje), u srpskom jeziku imenice se dijele na 6 skupina: 1. Vlastite imenice su posebna imena pojedinih bia i predmeta, pri emu pojam predmeta treba shvatiti veoma iroko. To su imena ljudi (ore), imena ivotinja (Deki), imena zemalja, gradova, oblasti, rijeka, planina i uopte geografskih pojmova (Jugoslavija, Beograd, Dunav, Bosanska Krajina...), imena nebeskih tijela (Zemlja,Mars..). Po pravilu, ovakve imenice oznaavaju pojmove koji se uzimaju kao jednina, pa iz toga proistie pravilo da nemaju gramatiku kategoriju mnoine. 2. Zajednike (opte) imenice su imena bia, predmeta, pojava sa zajednikim osobinama: uenik, sestra, brat, otac, majka; konj, krava; list, kamen, knjiga; rijeka, more, plima... Po pravilu ove imenice imaju oba gramatika broja: i jedninu i mnoinu.

3. Zbirne (kolektivne) imenice su one imenice koje oznaavaju vie bia ili predmeta iste vrste uzetih skupa, u neodreenom zbiru ili prirodnoj cijelini: lie, kamenje,cvijee... Njihova najvanije osobina je u tome da oblikom jednine oznaavaju mnoinu. 4. Gradivne imenice su one imenice kojima se oznaava bilo cijelina, bilo neka koliina materije (grae): voda, kamen, ito.. Njihova najvanija osobina je da oblikom jednine oznaavaju samo koliinu materije, pa kada to znae, nemaju oblik mnoine. Oblik mnoine se koristi kada se oznaavaju razliite vrste iste materije (Vode su nadole zbog kie). Neke imenice (pluralia tantum) oblicima mnoine oznaavaju pojedinane predmete sastavljene od najmanje 2 dijela: usta,makaze, naoari... 5. Apstraktne (mislene) imenice su one imenice koje oznaavaju neto neopipljivo, to se zamilja ili osjea, odnosno uoava kao osjeanje (tuga, radost..) ili osobina (mladost,ljepota..). 6. Glagolske imenice su one imenice koje oznaavaju radnju, stanje ili zbivanje : pisanje, kopanje, vonja...

Pridjevi Pridjevi su nesamostalne odredbene rijei koje se stavljaju uz imenice da oznae osobine bia, predmeta i pojava oznaenih: mlad ovjek, lijepo dijete, zelen automobil. Istu slubu odreivanja, na drugi nain, naravno, i kada oznaavaju osobinu koja se otkriva u pojmu pomou predikata (Ovaj ovjek je mlad. Vrijeme je lijepo).

Podjela pridjeva po znaenju: 1. opisni (kvalitativni) - koji oznaavaju osobine pojmova uz ija imena stoje (plav, crven, ponosan) 2. prisvojni (posesivni) - koji oznaavaju pripadanje (oev, majin, Markov) 3. gradivni - koji oznaavaju sastav, od ega je pojam uz ije ime stoji (zlatan, drven, olovni) 4. pridjevi vremenskog odnosa - koji oznaavaju vrijeme na koje se odnosi pojam oznaen imenicom uz koju pridjev stoji (dananji, veernji, ondanji) 5. pridjeve prostornog odnosa - koji oznaavaju na koje se mjesto odnosi pojam oznaen imenicom uz koju pridjev stoji (donji, gornji, tamonji) 6. pridjevi drugih odnosa namjene (stona (pijaca), itni (trg)). Kao nesamostalne rijei, pridjevi dobijaju oznake roda, broja i padea zavisno od imenica uz koje stojenpr. u nominativu jednine hrabar mladi, u genitivu mnoine hrabra mladia. Bez obzira na to kojoj znaenjskoj grupi pripada, svaki pridjev ima oblike za tri roda (muki, enski i

srednji), za dva broja (jedninu i mnoinu) i oblike za oznaavanje padea, isto onoliko koliko i imenica. Veina pridjeva ostvaruje se u dva niza oblika: kraim i duim oblicima, nazvanim tako prema obliku nominativa jednine mukog roda koji moe biti: 1. sa nastavkom 0 (nula) tj. bez nastavka - krai oblik: hrabar, plav, crven mladi 2. sa nastavkom (i) - dui oblik: hrabri, plavi, crveni mladi Razlika je bila zasnovana na razlikovanju neodreenosti (nepoznatosti) i odreenosti (poznatosti) pojma uz ije ime pridjev stoji. Poreenje pridjeva je promjena opisnih pridjeva zasnovana na stepenu zastupljenosti osobine koja se pridjevom oznaava. Sistem oblika poreenja sastoji se od: 1. pozitiva (osnovnog pridjeva) kojim se oznaava osobina pojma uz ije ime pridjev stoji, kao prisutna, postojea (pozitivna) : Petar je marljiv uenik. 2. komparativa(prvog stupnja poreenja) - kojim se oznaava osobina u viem stepanu od one oznaene pozitivom pridjeva: Marko je marljiviji uenik od Petra. 3. Superlativa (drugog stepena poreenja) - kojim se oznaava osobina u najviem stepenu (izmeu svih pojmova sa kojima se dotini pojam sa datom osobinom poredi): Aleksandar je najmarljiviji uenik u razredu.

Zamjenice Zamjenice su vrsta rijei ija je glavna sluba u jeziku upuivanje na lica, stvari, osobine, odnosno na rijei koje te pojmove oznaavaju. Prema svojoj slubi u reenici sve zmjenice se dijele na imenike i pridjevske. Imenike zamjenice u reenici su samostalne, kao i imenice, odnosno ne zavise od drugih rijei, nego se , naprotiv, druge rijei na njih oslanjaju i od njih zavise. To su: line zamjenice lina zamjenica svakog lica( sebe, se) upitna zamjenica za lica i stvari (ko i ta (to)) neodreene, odnosno odrine zamjenice sloene sa ko i to (ta): neko (netko), neto (neta), niko, nita... opte (svako, ma ko,bilo ko).

Pridjevske zamjenice u reenici imaju slubu pridjeva, upotrebljavaju se uz samostalne rijei, uglavnom uz imenice, koje odreuju. Spadajui u odredbene, zavisne (nesamostalne) rijei, one, kao i pridjevi, imaju oblike sva tri roda (tzv. mociju roda), oblike jednine i oblike mnoine. (na grad-nai gradovi; naa zemlja-nae zemlje). Prema tome po emu odreuju imenice uz koje stoje, pridjevske zamjenice dijele se na sledee vrste: Prisvojne (posesivne) zamjenice - kojima se oznaava pripadanje prvom, drugom i treem, odnosno svakom licu ( moj-moja-moje; na-naa-nae; njen-njena-njeno) Pokazne (demonstrativne) zamjenice - kojima se upuuje na lice ili predmet, odnosno neke njihove osobine koji su u blizini (prostornoj ili vremenskoj) govornog lica (ovaj,ovoliki i sl.), ili lica kojem se govori (taj,toliki), ili treeg, neprisutnog lica (onaj,onoliki). Odnosno-upitne zamjenice - koje se upotrebljavaju u upitnim reenicama i to su koji, iji, kakav, koliki..(ija je to knjiga?), ali i u zavisnim reenicama u funkviji veznika (U kui je stajao sto, ije su noge bile krive.) Neodreene zamjenice - koje upuuju na neodreene pojmove (neki, nekakav, neiji,nekolik..) npr. Neko dijete plaui trai majku. Odrine zamjenice - (nikoji, nikakav, niiji...), kojima se oznaava odricanje npr. Nikakve vijesti o tome nisu stigle. Opte ili odreene zamjenice - (svaki, koji god, ma koji, svakakav, kakav god...),koje upuuju na odreene pojmove koje se tiu vie odreenih pojmova ili jednog od njih npr. Hoe da bude svakom loncu poklopac.

Brojevi Brojevi su nesamostalne, odredbene rijei koje oznaavaju koliko ima onoga to znai imenica uz koju stoje ili u kojem se redu meu drugim pojmovima nalazi taj pojam. Brojevi se dijele na osnovne, redne i zbirne. Osnovni (prosti, kardinalni, glavni) brojevi oznaavaju koliko ima pojedinano uzetih pojmova oznaenih imenicom uz koju stoje (dva ovjeka, tri ene). Brojevi jedan, dva, tri, etiri su promjenljivi. Ostali brojevi, pet i nadalje, spadaju u nepromjenljive rijei, s tim to su brojevi stotina, hiljada, milion i milijarda u ovoj vrsti rijei samo po slubi (funkciji). Po ostalim osobinama oni su imenice i imaju promjenu imenica npr. milion-milionamilionu; hiljada-hiljade-hiljadu...

Broj jedan ima oblike za sva tri roda i zamjeniko-pridjevsku promijenu. Nema oblika mnoine, osim kada se upotrebljava uz imenice koje imaju samo mnoinu, a oznaavaju jedan pojam (pluralia tantum) npr. jedni naoari, jedne gusle, jedna vrata... Broj dva ostvaruje se u tom obliku uz imenice mukog i srednjeg roda i u obliku dve uz imenice enskog roda i mijenjaju se po promijeni nekadanje dvojine. Brojevi tri i etiri mijenjaju se po istoj promijeni (nekadanje dvojine) i imaju isti oblik uz imenice sva tri roda. Zbirni brojevi oznaavaju taan broj pojmova koji su oznaeni imenicama sa znaenjem mladog bia uz koje stoje, odnosno taan broj bia razliitog roda (dvoje jagnjadi, troje prasadi). Osim toga, zbirni brojevi upotrebljeni u obliku mnoine odreuju po broju i zbir predmeta koji znae neku cijelinu (petora vrata). Kada su zbirni brojevi sastavljeni od vie lanova, u obliku zbirnog broja je samo poslednji lan (dvjesta pedeset estoro), a ostali lanovi su u obliku osnovnih brojeva. Redni brojevi (ordinalni) oznaavaju u kome se redu nalazi pojam oznaen imenicom uz koju stoje (prvi ovjek, druga nagrada). U vielanim rednim brojevima samo je poslednji lan redni broj, dok su ostali osnovni brojevi. Redni brojevi imaju oblike za sva tri gramatika roda i za oba gramatika broja (jedninu i mnoinu). Prilozi Prilozi (adverbi) su rijei koje stoje uz glagole, pridjeve, imenice i druge priloge, odreujui ih po nekom od njihovih stalnih pratilakih elemenata. U najveem broju, oni su nepromjenljivi, osim to neki od njih imaju oblike komparacije. Prilozi koji stoje uz glagole odreuju stalne pratilake elemente glagola, a to su mijesto, vrijeme i nain vrenja radnje, odnosno stanja ili zbivanja, ili neki drugi elemenat.

Tako su: prilozi za mjesto: ovdije, ondije, ovamo, onamo... prilozi za vrijeme su: jue, danas, sjutra, ujutru, prije, poslije, kada, sada.. prilozi za nain su : dobro, lijepo, kako, ovako, tako, izvrsno... prilozi za uzrok su: zato,stoga... prilozi za koliinu: malo, mnogo, dosta, nekoliko, jo...

Prilozi koji stoje uz pridjeve i priloge odreuju stepen osobine koja se pridjevima i prilozima oznaava npr. (1. uz pridjeve: On je vrlo vrijedan. ; 2. uz priloge: To si sasvim tano rekao.). Takvi su istaknuti prilozi: vrlo,neobino,sasvim...

Prilozi koji stoje uz imenice odreuju koliinu onoga sto znai imenica (Ponijeli su neto novca sa sobom.). U okvirima morfoloke osobine nepromjenljivosti, treba istai da su prilozi za nain, koliinu i neki prilozi za mijesto, i to najee oni koji imaju isti oblik kao pridjevi srednjeg roda (dobro lijepo, malo, mnogo) i promijenljive rijei, u elementu poreenja (komparacije) (npr. On slabo ita). Po svojoj slubi u reenici (funkcionalno), sa prilozima su srodne reice ( bar, ba, ak, evo, eto,tek, ve), koje slue ili za isticanje drugih rijei (Doao je ba on) ili za obavjetavanje o itavoj situaciji oznaenoj datom reenicom (Petrovi jo nije doao.). Pravi prilozi su rijei koje sa gledita naeg jezikog osijeanja: nisu nastale od drugih rijei: jue, lane, prije, blizu, svuda...

Nepravi prilozi su oni koji su postali od: drugih vrsta rijei (Od raznih padeznih oblika imenica): zimi, ljeti, nou, kradom... nekadanjih skupova rijei: sino, danas... izvedenih rijei: ove, onde ,ovamo.

Prilozi za nain i koliinu najee su postali od pridjeva i imaju oblik pridjeva srednjeg roda (dobro, lijepo, zanimljivo) ili oblika pridjeva na SKI (Postupio je prijateljski.). Predlozi Predlozi su nepromjenljive pomone rijei koje stoje ispred odreenih padenih oblika samostalnih rijei i slue za oznaavanje njihovog odnosa prema drugim rijeima u reenici, kao i za blie odreivanje toga odnosa. Ti odnosi mogu biti vrlo razliiti, pa tako postoje: a) prostorni odnos - odnos po mjestu: Pred kuom je raslo veliko drvo. b) vremenski odnos - odnos po vremenu: Laste se vraaju u proljee. c) odnosi uzroka, poreenja, zajednice, cilja, namjene i drugi: Nije doao u kolu zbog bolesti. Predlozi preciziraju znaenja padenih oblika, pa razliiti predlozi s istim padeom precizno odvajaju opta znaenja toga padea. Tako je jedno od znaenja genitiva, na primjer, i znaenje da se neto odvaja od pojma s imenom u genitivu, ali se raznim predlozima precizno oznaava da je to odvajanje: 1)od cjeline-Petar je otiao od kue.

2)od unutranjosti- Petar je otiao iz kue. 3)od gornje povrine- Golub je poletio sa kue. 4)sa strane- Proli smo kraj kue itd.

Sa gledita morfologije, pravi predlozi su nemotivisane rijei kao to su: - od, do, na, u, uz, k(a), pod, nad, pred, pri)... dok su nepravi predlozi postali od drugih vrsta rijei: priloga-blizu, vie, nie,prije, posle... od imenica-vrh, dno, elo, du, put.

I jedni i drugi mogu biti proste rijei (od, do, uz, niz/vrh, elo, du), ali i sloene (iznad, ispod/uzdu). Morfoloki gledano, neki predlozi koji se zavravaju na suglasnik javljaju se u dvije varijante: sa nepostojanim a na kraju ili bez njega: ka gradu, k lekaru. Pojava nepostojanog a uslovljena je glasom kojim poinje rije s kojom se predlog upotrebljava.

Veznici

Veznici su nepromjenljive rijei koje u jeziku slue za oznaavanje veze meu pojedinim rijeima u reenici, kao i veze meu reeicama. Funkcionalno povezani u posebnu vrstu rijei, veznici ne oznaavaju samo vezu meu rijeima nego i vrstu veze, odnosno vrstu odnosa.Tako veznik kao i oznaava poreenje, veznici no, ali i a suprotnost, jer- uzrok, ili oznaava istovjetnost. Veznik kad-vrijeme i rjee- uzrok, kako-poreenje ali je i veznik zavisnih reenica. Sa gledita morflogoji, pravi veznici su: - ili, ali, i, pa, te, da, dok, jar, ako, a nepravi : - kada, ve, samo, dookle, poto, kako. Ovi drugi su i prilozi, odnosno oblici zamjenica (upitnih, odnosnih).

Funkcija i znaenje veznika se posmataju zajedno, i bez obzira na njihov sastav. Oni se prema tome koje reenice vezuju mogu podijeliti na:

a)naporedne(sastavne, rastavne,suprotne, zakljune) b) zavisne (namjerne, vremenske nainske, odnosno predbene, izrine, uzrone, posledine, pogodbene, dopusne). Prvi povezuju rijei u reenici i reenice u sloenoj reenici. Druge povezuju samo zavisne reenice sa njihovim upravnim reenicama. Mnogi veznici se upotrebljavaju i u naporedno i u zavisn sloenim reenicama, Neki veznici slue i kao sredstvo za isticanje. Takvi veznici su: i, a, te. Tana znaenja veznika, odnosno njihove funkcije odreuju se u sintaksi reenice, kao i u reenicama, gdje se daju kao lekseme. Rjeice Rjeice (partikule) ine posebnu vrstu rijei po svome znaenju, odnosno funkciju u reenici. Morfoloki, one su prilozi ili veznici, ali, za razliku od njih, rjeice se upotrebl javaju za oznaavanje linog stava govornog lica prema onome to se iznosi reenicom. Rjeice, dakle, nisu odredbe glagola ili znaci veze meu rijeima, nego jeziki znaci koji se odnose na cijelu reenicu ili na neki njen dio i to: a) za isticanje suprotnosti - meutim, pak: Zvali su ga, meutim, on nije htio da doe. b) )za posebno isticanje - ba, bar, i :E pa, kad hoe ba, da zna, tako je! c) za isticanje linog stava (modalne rjece) - dakako, uistinum zaista, nipoto, vjerovatno, valjda, zbilja, moda: On je, dakako, u pravu. Uostalom, ima pravo. d) za pokazivanje - evo, eo, eno: Evo vam autobusa. e) za pitanje - zar, da li: Da li je doao Petrovi? f) za potvrivanje i odricanje - da i ne: Ne, ja kaem neto drugo.

Uzvici Uzvici (interjekcije) su pojedini glasovi ili skupovi glasova koji se u jeziku upotrebljavaju da oznae lina osjeanja i raspoloenja, odnosno stanja: ah, oh, jao, haj, a, o, oj. Uzvicima se spontano odgovara na utiske spoljnjeg svijeta ili se istim skupom glasova u razliitim okolnostima izraavaju razliita znaenja (osjeanja). Na primjer, ah moe znaiti radost i bol, protest i slaganje. Uzvici se ustaljuju, bivaju prihvaeni od veine lanova jezike zajednice kao vezani za odreena znaenja. Tako se dobijajum manje-vie ustaljeni uzvici za izraavanje uasa, straha, bola, alosti, iznenaenja; zatim uzvici za vabljenje ili tjeranje stoke i sl. Uzvici su uslovni jeziki znaci, relativno slabo ustaljeni iako ih ima koji to jesu, ali mogu sluiti i kao jeziki materijal za stvaranje pravih rijei, npr. onomatopeja (od fiju-glagol fijukati).

Glagoli Glagoli su nesamostalne promijenljive rijei koje oznaavaju radnju, stanje ili zbivanje (itati, pisati, odlaziti, doi). U osnovnoj jedinici jezikog optenja (komuniciranja) -u reenici, glagoli se javljaju sa razliitim oblicima zavisno od slube koju imaju u njoj. Glagolski oblici su : 1. Nelini (infinitivni): infinitiv, glagolski pridjevi (radni i trpni), glagolski prilozi (sadanji i proli) 2. Lini (finitni): vremena - aorist, imperfekat, perfekat, pluskvamperfekat, prezent, futur I, i naini-imperativ, potencijal, i futur II. Glagolski oblici u reenici otkrivaju svoja gramatika znaenja, koja se sastoje od dva niza gramatikih kategorija: a) od gramatikih kategorija - glagolskog vida (aspekta) - glagolskog roda (dijateze) - glagolskog vremena i naina - potvrdnosti / odrinosti b) od kategorija - lica - gramatikog broja - gramatickog roda

Prvi niz gramatikih kategorija (a) pripada samo glagolskim rijeima. Drugi niz (b) povezuje glagole sa imenskim rijeima, jer i oni imaju oblike jednine i mnoine, a neki njihovi oblici (glagolski pridjevi) - gramaticke nastavke za oznaavanje mukog, enskog i srednjeg roda. Glagolski vid je oznaka (klasifikaciona) razlike u trajanju radnje, stanja ili zbivanja koje glagoli kao leksike rijei oznaavaju. Srpski glagoli uglavnom se dijele na 3 velike grupe: na imperfektivne (nesvrene), perfektivne (svrene) i dvovidske glagole.

Imperfektivni (nesvreni) glagoli oznaavaju radnje, stanja ili zbivanja neogranienog trajanja. Takvi su glagoli etati, kuckati, javljati se, jesti, sumnjati, pribojavati se, koji se sa razliitim svojim oblicima javljaju u reenicama. Iako su svi ovi glagoli po vidu u osnovi jednaki, jer svi oznaavaju radnje, stanje ili zbivanja koja su po trajanju neograniena, oni se dijele na: a) Durativne (trajne) glagole: etati, jesti, sumnjati, imati, koji znae, due ili krae, neprekidno vrenje radnje ili stanja b) Iterativne (uestale) glagole: kuckati ,javljati se, pribojavati se, koji znae vie puta ponavljanje radnje ili stanja ,koji se vre neogranieno ali sa prekidima.

Perfektivni (svreni) glagoli oznaavaju radnje, stanja ili zbivanja ije je trajanje ogranieno na jedan svreni trenutak. Takvi su glagoli: doi, upitati se, sjesti, popiti, iskoristiti, potraziti, iji se razlicti oblici javljaju u reenicama. Svi oni oznaavaju svreni trenutak radnje o kojoj je rije, a poto taj svreni trenutak moe biti razliit, glagoli perfektivnog (svrenog) vida dijele se na nekoliko vidskih likova. To su: a) Trenutno-svreni glagoli: sijesti, pasti, kucnuti, trepnuti, lupiti, koji oznaavaju radnju koja se cijela izvri u jednom trenutku b) Poetno-svreni glagoli: potraiti, zapjevati, zaplakati, progovoriti, zaigrati, koji znae svreni poetak radnje,iza kojeg radnja moe trajati i neogranieno. v) Zavrsno-svreni glagoli: popiti, poorati, proitati, doi, izgorijeti, iskoristiti, koji znae svretak radnje, prije kojega je radnja mogla trajati i neogranieno. g) Neodredjeno-svrseni glagoli : zagristi, razvikati se, posvirati, poleati, poplakati, zaigrati se, koji znae svreni trenutak radnje, stanja ili zbivanja. Dvovidski glagoli su oni kojima se oznaava ili nesvrena radnja ili svrena radnja. Da li su prvog ili drugog vida pokazuje se samo u reenici (kontekstu). To su glagoli kao : uti, vieti, ruati, telefonirati, telegrafisati... Razlikovanje glagola prema tome da li zahtijevaju upotrebu pravog objekta kao obavezne dopune ili ne zahtijevaju - ini glagolski rod u irem smislu. Prema tome mjerilu glagoli se dijele na 3 grupe: na prelazne, neprelazne i povratne. Prelazni (tranzitivni glagoli)su oni koji zahtijevaju objekat u obliku akuzativa bez predloga ili u nekom sluaju u obliku genitiva bez predloga (pisati knjigu, graditi kuu, itati pismo). Oni se u reenici mogu pojaviti u dva oblika aktivnom (Student e itati knjigu) i pasivnom (Knjiga e biti itana (od strane studenta)).

Neprelazni (intrazitivni) glagoli su oni koji ne zahtjevaju objekat u obliku akuzativa bez predloga (sjesti, sjedati, ii, leati, padati, pasti). Povratni glagoli (refleksivni) su oni koji se kao lekseme (rijei u rijeniku) pojavljuju s obaveznom rjeicom se. Dijele se na 3 grupe : pravi povratni glagoli uzajamno-povratni glagoli nepravi povratni glagoli.

Pravi povratni glagoli (eljati se, umivati se, kupati se) oznaavaju radnje koje pojam ije je ime u subjektu reenice vri sam na sebi, u njima se rjeica se tumai kao akuzativ zamijenice svakog lica sebe (Petar se umiva = Petar sebe umiva). Uzajamno-povratni glagoli (rvati se, tui se, sprijateljiti se) oznaavaju radnje koje vre najmanje dva vrioca jedan na drugom. Nepravilni povratni glagoli: (crveniti se, nadati se, uditi se,bojati se) oznaavaju radnje,stanja ili zbivanja uz ije se glagole povratna rjeica se ne moe tumaiti kao akuzativ sebe. Glagoli su promijenljive rijei, ali se oni, za razliku od imenica, pridjeva, zamjenica i brojeva, koji se mijenjaju po padeima, mijenjaju po licima, vremenima i nainima. Njihova promjena naziva se konjugacija. Glagolsku promijenu, tj. konjugaciju , za koju su karakteristine kategorije lica, vremena i naina, sa imenskom promijenom vezuju dvije gramatike kategorije: kategorija gramatikog broja jednine i mnoine (Uenik je doao; Uenici su doli) kategorija gramatikog roda mukog, enskog i srednjeg (Uenik je doao; Uenica je dola; Dijete je dolo).

Pomonim glagolima se zovu oni glagoli pomou kojih se grade sloeni glagolski oblici (perfekat, pluskvamperfekat, futur I, futur II, potencijal). U naem knjievnom jeziku pomoni glagoli su: jesam, biti i htjeti, koji imaju posebne oblike promjene.

Sloeni glagolski oblici su oni glagolski oblici koji se sastoje od pomonog glagola (jesam, sam..biti ili htjeti) u linom glagolskom obliku (obino enklitikom) i od odgovarajueg glagolskog pridjeva, odnosno infinitiva. U naem knjievnom jeziku ima 5 sloenih glagolskih oblika. Perfekat (prolo vrijeme) je sistem glagolskih oblika koji se grade od svih glagola vezom oblika prezenta pomonog glagola jesam i radnog glagolskog pridjeva, glagola koji se mijenja (ona je pjevala, on je pjevao, ono je pjavalo).

Pluskvamperfekat (davno prolo vrijeme) je sistem glagolskih oblika koji se grade od a) oblika imperfekta pomonog glagola biti i radnog glagolskog pridjeva koji se mijenja (bejah/ beh pjevao-bejasmo / besmo pjevali). b) od oblika perfekta pomonog glagola biti i radnog glagolskog pridjeva glagola koji se mijan ja (bio sam pjevao-bili smo pjevali). Futur I (budue vrijeme) je sistem glagolskih oblika koji se grade od oblika prezenta glagola htjeti (u,e,e,emo,ete,e) i infinitiva glagola koji se mijenja. Javlja se kao sloeni glagolski oblik (ja u pjevati-mi emo pjevati, i kao prost glagolski oblik pjevau-pjevaemo). Futur II (futur egzaktni) je sistem glagolskih oblika koji se glade od oblika prezenta pomonog glagola biti i radnog glagolskog pridjeva glagola koji se mijenja (kad budem radio-kad budemo radili). Potencijal (mogui nain) je sistem glagolskih oblika koji se grade od oblika aorista pomonog glagola biti i radnog glagolskog pridjeva, glagola koji se mijenja( ja bih radio-mi bismo radili). Oblici pasiva su zapravo konstrukcije koje oznaavaju da se radnja vri na subjektu, kao na objektu. U njima se javljaju samo prelazni (tranzitivni) glagoli, a takvim se konstrukcijama oznaava da radnju vri kakav spoljni (izvan subjekatski), poznati ili nepoznati vrilac. Tako u reenici Jabuka je obrana njen subjekt, koji je oznaen nominativom -jabuka ''trpi'' radnju koju je neko (iz)vrio onako kao to je bio bi je, da je upotrebljena aktivna reenica, ''trpeo'' objekat (oznaen akuzativom bez predloga); (Domain) je obrao jabuku. Pasivnom konstrukcijom ime pojma koje bi bilo u reenici objekat predstavlja se kao sredite reenice i tako postaje gramatiki subjekat, izraen nominativom. Trpni pridjevi imaju oznake gramatikog broja (jednine i mnoine (uenik je pohvaljen-uenici su pohvaljeni), odnosno oznake gramatikog roda (muko,enski i srednji rod). Odrini (negirani) glagolski oblici - stoje kao opoziti potvrdnim glagolskim oblicima i grade se na sledei nacin: Kod prostih oblika dodavanjem odrine rjeice NE ispred dotinog oblika (piem -ne piem; pisah-ne pisah; pii- ne pii) Kod sloenih oblika sa pomonim glagolom biti, budem - dodavanjem odrine rjeice NE pred pomone glagole (ja bih doao-ja ne bih doao; ako budem doao-ako ne budem doao) Kod sloenih glagolskih oblika sa pomonim glagolima jesam i hou-odrini oblici grade se pomou odrinih oblika pomonih glagola (ja sam doao-ja nisam doao; ja cu doi-ja neu doi)

Ovo pravilo primjenjuje se, na odgovarajui im nain, i na aktivne oblike i na pasivne oblike (Danas ljudi ne itaju ovu knjigu; Prole godine ljudi nisu itali ovu knjigu- Danas se ova knjiga ne ita; Prole godine ova knjiga nije itana).

U veini pregledanih vrsta promijenljivih rijei, gramatiki oblici se dobijaju dodavanjem nastavaka za oblik (imenski, glagolski) na gramatike osnove. Kod imenica, pridjeva,zamjenica, nekih brojeva (jedan, dva, tri, etiri) obliki nastavci se dodaju na jednu osnovu, Kod glagola se obliki i lini nastavci dodaju na dvije osnove-prezentsku i infinitivnu(aoristnu). I u najveem broju sluajeva to je za svaku vrstu promijene ista osnova (jedna ili dvije). Takvo obrazovanje oblika naziva se sistemskim ili pravilnim. Meutim, neki oblici u navedenim promijenljivim rijeima dobijaju se i drugaije-dopunjavanjem, upotrebom razliitih oblika koji se nekad djelimino, a nekad i potpuno razlikuju od sistemskih oblika. Takvo obrazovanje naziva se supletivizam (sto znai dopuniti, zamijeniti), a ogleda se u pojavi supletivnih oblika u promijeni rijei. Supletivizam je osnovan na znaenjskim odnosima, tj. povezuju se u jednom zajednikom, leksikom znaenju dva razliita skupa glasova (fonema) npr. ovjek (jednina) i ljudi (mnoin a), u kategoriji imenica (dobar (pozitiv) i bolji (komparativ)), u kategoriji pridjeva (biti (infinitiv) i jesam (prezent)) i u kategoriji glagola. Svaki lan u ovim parovima ima sopstvenu promijenu, iako su vezani istim osnovnim leksikim znaenjem. U naem jeziku supletivizam se pojavljuje u dva vida. Supletivne rijei, odnosno oblici su potpuno razliitih korijena i osnova od rijei s kojima ine datu promijenu npr. oblici mnoine imenice ovjek-ljudi, ljudi, ljudima. Supletivni oblici su i rijei istog korijena kojeg i oblici s kojima ine datu promjenu, ali su to oblici koji pripaduju drugim, tj. razliitim vrstama promijene npr. oblici mnoine za imenice brat, dijete, tele za koje se upotrebljavaju zbirne imenice braa, dijeca, telad.

Skraenice
U knjievnom jeziku postoje dvije vrste skraenica, i to skraenice koje nastaju skraivanjem rijei, u itanju se izgovaraju u potpunosti kao da nisu skraenice i one se meu sobom razlikuju. Najee upotrebljavamo sledee: Skraenice kod kojih se skraivanje oznaava takom (br.- broj, tzv.- takozvani, isl.- i slino, str. -stranica, tj. to jeste, r. r. - enski rod) Skraenice za mjere, veliine, novane jedinice koje se piu bez take (m- metar, cmcentimetar, g- gram, t- tona, EUR-euro). Poto su to meunarodne skraenice piu se iskljuivo latinicom. Bez take se piu sledee skraenice (dr doktor, mr- magistar, ga- gospoa)

Druga vrsta skraenica koje su nastale od prvog slova ili sloga svake rijei u vieslonim izrazima ili takozvane sloene skraenice itaju se razliito. Neke se itaju potpuno kao da su kompletne rijei napisane, a piu se bez take (VP- Via poslovna kola, UNujedinjene Nacije, PTT- pota, telefon, telegraf). Skraenice koje postaju rijei pa se itaju kao skraenice i mjenjaju po padeima (bila sam u SAD-u). Skraenice preuzete iz stranih jezika piu se onako kako se izgovaraju i mjenjaju se po padeima (Unicef, Unicefova, UNICEF-a)

Pisanje stranih rijei

U naem jeziku postoji mnogo pozajmljenica koje danas ne osjeamo kao tuice (koulja, puka, sapun, kralj). U drugu vrstu tuica spadaju one rijei koje osjeamo kao rijei stranog porijekla i za pisanje pozajmljenjica postoje tano utvrena pravilaRijei iz klasinih jezika (latinski i starogrki) prilagodile su se duhu naeg jezika pa se zato piu onako kako se izgovaraju (astronomija, instrument, subjekat, hemija) U pisanju rijei iz ivih jezika zajednike imenice i pridjevi piu se onako kako se izgovaraju u onom jeziku iz koga su preuzete, ali su prilagoene naem pismu i naem glasovnom sistemu (spiker se u naem jeziku ne izgovara kao u eng. a u ovakve tuice spadaju korner, duet, intervju, ofer) Tua vlastita imena piu se razliito, i to izvorno kako se piu u jeziku iz koga potiu (Hemingway, Chicago, Shakepeare). U tom sluaju u zagradi se pie kako se to ime izgovara i to samo kada se pominje prvi put. Fonetski, bez obzira na nae pismo, kada se piu irilicom u zagradi se takoe pie izvorno. Iz slovenskih jezika takoe se piu fonetski (Gogolj, Janevski) Imena mnogih stranih gradova, zemalja... piu se fonetski i to i irilicom i latinicom ukoliko su prilagoeni duhu naeg jezika (Be, Maarska, Solun, Rim).

Sastavljeno se piu: Sloenice koje imaju samo jedan akcenat i u kojima se prvi dio ne m jenja (Beograd, goloruk, pismonoa, prepoloviti) Nazivi stanovnika naselja, iako se imena tih naselja sastoje od dvije akcentovane rijei i piu se odvojeno (Novosaanin, Bijelopoljac) Prisvojni pridjevi izveden je od naziva mjesta ukoliko se sastoje od dvije akcentovane rijei (junoameriki, gornjomoraki) piu se malim slovom. Rjeca ne uz imenice i pridjeve u kojima srasta u sloenice (neznanje, neovjek, nezahvalnost) Imenice prijepodne i popodne kada oznaavaju vrijeme u cijelini, prije 12h ili posle 12h (cijelo popodne, cijelo prijepodne smo vas ekali), meutim kada se ovim izrazom oznaava neki trenutak prije ili posle 12h pie se rastavljeno ( Doi u sutra prije podne, nakon doruka).

Sloeni prilozi tipa gdje, kad, odprilike, najednom, kao i predlozi povrh, namjesto, ukraj, uoi, podno... Rjeca naj u superlativu opisnih pridjeva (najbolji, najlaki, najljepi)

Sa crticom izmeu prvog i drugog dijela piu se polusloenice ukoliko je svaki dio polusloenice zadrao svoj akcenat i ukoliko se prvi dio ne mjenja po padeima: vielani nazivi mjesta (Ivani- Grad), Dvije imenice od kojih jedna odreuje drugu a zajedno oznaavaju jedan pojam (ba arija, radio-amater, general-major)

Rastavljeno se piu: rijeca ne u odrinim oblicima glagola (ne znam, ne dolazimo, ne pitaj). Rijeca li uz glagole u upitnim reenicama (hoe li doi, zna li to)

Izuzetak su: Odrini glagoli (neu, nemam, nemoj,) Odrine zamjenice (niko, nita, nikakav) kada se upotrebljavaju sa predlogom (ni sa kim, ni u ijem, ni pred kakvi)

Morfologija
Morfologija je dio nauke o jeziku koja se bavi oblicima rijei. Razlikujemo morfologiju u uem smislu koja prouava promjene u okviru vrsta rijei npr. deklinaciju imenica, pridjeva, linih zamjenica, imenikih zamjenica, brojeva, odnosno konjugaciju glagola kao i sve njihove osobine ali i osobine drugih vrsta rijei priloga, veznika, partikula... Morfologija u irem smislu obuhvata naine slaganja i izvoenja rijei i koja se zato naziva tvorbom rijei. Najmanja jezika jedinica naziva se morfema. Morfema moe biti cijela rije (sin, dan), korijen, odnosno opti dio rijei (vid u rijei vidljiv, brig u rijei brian...) nesamostalni dio rijei ili afiks, a afiksi mogu biti prefiksi (raz u rijei razdvojiti), infiksi (o u rijei jugozapad) i sufiks (ljiv u rijei vidljiv). Morfema moe biti bilo koji nesamostalni gramatiki oblik kojim se oznaava bilo kakav gramatiki odnos (rijeca li, predlozi nad, pod, u, na...)

Prema tome kakav poloaj zauzima u odnosu sa drugim jezikim jedinicama morfema moe biti leksika ili morfema za tvorbu rijei, koja moe biti afiksalna, derivaciona, korijenska, nulta, primarna, prefkisalna, spojna, sufiksalna...

Kao to je alofon kontestualno razliita varijanta foneme koja se javlja kao rezultat razliitih fonetskih izmjena jednog glasa u govornom procesu npr. Ana-Anka. U prvom sluaju imamo nazalni suglasnik n, a u drugom imamo zadnjonepano n. Ta dva glasa su alofoni foneme n. Tako je i alomorf razliita varijanta jedne morfeme realizovana sa izvjesnim fonetskim razlikama (otac- otadbina, ruka-ruci). Tvorba rijei predstavlja stvaranje novih rijei srastanjem dvije ili vie rijei u jednu, odnosno srastanjem opteg dijela jednih rijei sa optim dijelom drugih rijei, ili sa nastavcima za tvorbu rijei. Tvorba rijei je dio nauke o jeziku koja prouava pravila tvorbe rijei i procese stvaranja novih rijei predstavljajui dio morfologije. Najobiniji naini tvorbe rijei su derivacija (izvoenje) i kompozicija (slaganje). Derivacija ili izvoenje jeste tvorba rijei pomou dodavanja sufiksa, odnosno nastavaka za tvorbu rijei i infiksa, umetaka za tvornu rijei. One se dodaju na korijen ili opti dio izvednih rijei, odnosno na najmanji dio veeg broja izvedenih rijei istog osnovnog znaenja i to: Sufiksacijom - dodavanjem nastavka za tvorbu rijei na opti dio rijei dobijaju se izvedene, nove imenske rijei od drugih imenskih rijei ili drugih vrsta rijei (list-listi, star-starac, svoj-svojta, kame-kamenit) Infiksacijom umetanjem glasa ili glasovnog sklopa koji je nosilac znaenja i slube nove rijei dobijaju se izvedene noveglagolske rijei i to od drugih glagolskih rijei ili od drugih vrsta rijei (mjeriti-mjerkati, sijevati-sjevnuti, pisati-piskarati, vratiti-vraati)

Unutranjom tvorbom promjenom glasa ili akcenta dobijaju se nove rijei (penje(ono to je peeno)-penje(glagolska radnja pei)). Ovim rijeima sline su i rijei koje su se izjednaile sa optim dijelom one rijei od koje vode porijeklo (zijev-zijevati, kov.kovati). Meutim, ove rijei sa aspekta savremenog jezika smatramo prostim rijeima koje su sa rijeima od koje su postale znaenjski sinonimi, ali ne i obliki. Drugi morfoloki princip jeste kompozicija koja predstavlja tvorbu rijei pomou srastanja dviju ili vie posebnih rijei ili njihovih korijena odnosno optih dijelova, odnosno osnovna u jednu rije (jugoistok= jug+istok, plavokosa=plava+kosa, dangubiti=dan+gubiti). Takoe u okviru kompozicije imamo nekolike vrste: Prefiksacija dodavanje prefiksa ime se gradi veliki broj sloenica raznih vrsta (dogovoriti se= do+govoriti, nacrtati = na + crtati, provui se = pro + vui se). Ova tvorba je esto povezana sa sufiksacijom, pa imamo (bezgrean = bez + grijeh + an, zapeak = za + pe + ak, predgrae = pred + grad + je) Srastanje grade se sloenice, i to sloenice nastale nastale prostim srastanjem (dan i no, Beograd, Banjaluka, pamtivijek, sveznalica) i one nastale sa spojnim vokalom (jugozapad, gluvonijem, rukopis, suncokret)

Izvedenim sloenim rijeima smatraju se one rijei u kojima su dijelovi kojih ih ine vidljivim jasne za savremeno jeziko osjeanje i zato takve rijei zovemo motivisanim rijeima, jer se prema njima mogu stvarati nove. Zbog toga za njih kaemo da su produktivne, odnosno da su

sufiksi ukoliko je rije o izvedenim rijeima produktivni. Kada rije izgubi motivisanost, dakle kada u njoj nisu vidljivi njeni dijelovi, tada ona ulazi u leksike, odnosno nemotivisane rijei i tada o njoj govorimo kao o neporduktivnoj rijei (kua, ruka, noga, plod, rje). Korijen rijei predstavlja onaj dio rijei koji je zajedniki svim njenim srodnicima bez obzira na to kojoj vrsti rijei pripada i kakav god imaju oblik padea, roda, lica, vremena. U korijenu je bitno znaenje rijei koje je zajedniko itavom skupu srodnih rijei i zato kaemo da su srodne one rijei koje potiu iz istog korijena. Korijen rijei (pis-ati, pis-ac, pis-mo, pis-men, pis-ar, na-pis-ati ; kos-iti, kos-ac, kos-a, kos-iba, po-kos-iti; zid-ati, zid ar, zid-ni, zid-arski, sa-zid-ati). Istraivanjem korijena rijei i ralanjivanjem sastavnih dijelova rijei bavi se nauka koju nazivamo etimologija. Naziv toj nauci potie od grke rijei etymon- pravo, istinito a to se nalazi u korijenu, dakle etimologija je nauka o korijenu rij ei. Sa etimologijom je u nerskidivoj vezi jo jedna lingvistika disciplina koju nazivamo semantika, odnosno nauka o znaenju rijei. Korijen rijei se ne moe nai bez poznavanja znaenja rijei, i obratno, ne moe se znati znaenje rijei bez poznavanja znaenja korijena rijei. Osnova i nastavci Korijen je produen sa jednim ili vie glasova, a glasovi, odnosno slogovi s kojima nastavljamo korijen nazivaju se nastavci. Nastavci slue tome da se ono opte, bitno znaenje korijena specifikuje, da se korijenu da osobito znaenje (pis i nastavak ar daje znaenje vrioca radnje pisanja i stvara imenicu pisar, zatim nastavak mo stvara imenicu pismo sa znaenjem proizvoda te radnje ili sredstva te radnje. Ipak rijei pisar, pisati, pismen, kosac, kosa, kositi ne ostaju u tom liku ve se mjenjaju dobijajui nastavke: pisara, kosara, kose, kosi, kosom) U njima jedan dio ostaje nepromijenjen pa imamo pisar-a-e-om, pismen-a-oga-ome-ih). Upravo taj nepromjenjljivi dio rijei naziva se osnova rijei, a onaj pr omjenjivi dio naziva se nastavak. Ovi nastavci pomou kojih smo od korijena napravili osnovu nazivaju se osnovni nastavci ili formanti. A oni nastavci pomou kojih smo od osnovne rijei napravili razliite oblike (padee, vremena) nazivaju se obini nastavci ili samo nastavci. Tako je u rijei pisati korijen pis, a on je osnovni nastavak ili forman,t jer je od korijena napravio osnovu, a ti je od osnove napravio oblik i to u ovom sluaju glagolski oblik, odnosno infinitive pisati. Korijen je skup glasova koji je zajedniki svim srodnim rijeima, dok je osnova skup glasova koji su zajedniki po jedinoj vrsti rijei i zato im govorimo o imenskoj osnovi ( imenikoj, pridjevskoj, zamjenikoj) i o glagolskoj osnovi (srodne rijei pisati, pismen, pisac imaju s amo jedan korijen a osnova je vie, odnosno osnova je onoliko koliko od tog korijena ima promjenljivih rijei).

Meutim osnova i korijen rijei mogu u nekim rijeima biti istovijetni kada na korijenu nema formanta ili osnovnog nastavka (u-ti, bi-ti, vid, zid, mrak,mlad). Po svom porijeklu rijei mogu biti korijenite ili izvedene, a korijenite su one rijei kojima osnovni nastavak ili formant stavljamo neposredno na korijen ( ber-a, bor-ba, da-r, plet-ivo). Meutim korijenite rijei jesu i one koje nemaju formanata na korijenu, kao to su piti, uti, dati, kao i rijei bez oblikog I osnovnog nastavka (plot, sluh, zid, vid). Izvedene rijei nisu nastala dodavanjem formanata neposredno na korijen ve dodavanjem osnovnog nastavka drugoj osnovi (beraica nije napravljena od korijena ber i formanta aica, ve je ta rije izvedena od osnove bera, a bera jeste korijenita rije , dakle ta rije je izvedena iz osnove bera pomou osnovnog nastavka ica, i zato se kae da je beraica izvedena rije. Prema istom principu izvedene su i: pisarski, pisarovina, darovati, radniki). Kako su dakle osnove od kojih izvodimo nove rijei ve gotove rijei dar, pisar, radnik, pastir o njih nazivamo temeljne rijei a nove, od njih napravljene nazivamo izvedene rijei, odnosno izvedenice ili derivati.